1

The houses of history (sažeti prijevod odabranih poglavlja)

Empiristi (str. 1- 11) Empirizam je i teorija znanja, kao epistemologija, i metoda

historijskog istraživanja. Malo je povjesničara koji potječu od korištenja empirizma kao istraživačke metode, i najčešće koriste analitička sredstva i protokole razvijene u posljednjih 150 godina. Ali empirizam kao teorija znanja pretrpio je napad, u zadnje vrijeme, od postmodernizma. Još na prijelazu stoljeća filozofi su se borili s epistemološkim poteškoćama empirizma, a povjesničari su to njima prepustili sa zadovoljstvom. Empirijski povjesničari često opisuju svoj rad kao "zanat" sa svim konotacijama priručnog znanja i vještina, i naglašavaju važnost metodologije nad teorijom. Ipak, sva historiografija je konstruirana na teoriji znanja, i mi ne smijemo i ne možemo ove stvari prepustiti drugima. Počnimo sa izvorima empirizma, koji je, bez sumnje, najutjecajnija škola historijske misli tijekom ovog stoljeća.

Empirijski pristup historijskom istraživanju ima svoje početke u "znanstvenoj revoluciji" šesnaestog i sedamnaestog stoljeća. Vjerovanje da znanje proistječe iz promatranja materijalnog svijeta u središtu je prirodne filozofije tog razdoblja a proisteklo je od Francisa Bacona. Ovo je osporilo kontrolu crkve i klerika koju su generacijama širili učenje. Nove ideje znanstvenog istraživanja su produbili filozofiji prosvjetiteljstva u 18. stoljeću i primijenili ih na proučavanje ljudskog društva. Brojne sveučilišne discipline s kojima smo danas upoznati: povijest, sociologija i antropologija, proistekle su tijekom druge i treće četvrtine 19. stoljeća. Za ovaj novi, sveučilišni profesionalizam historijskog rada bitan je naglasak na sistematskom arhivskom istraživanju materijalnih dokumenta. (str. 1)

Leopold von Ranke bio je glavni u uvođenju profesionalnih standarda za historijsko izučavanje na Sveučilištu u Berlinu između 1824. i 1871. god. Odbacujući brojne izvore koje su prije koristili povjesničari, posebno osobne memoare ili opise pisane nakon događaja, tvrdio je da povjesničari trebaju koristiti samo primarne ili originalne izvore, one koji su nastali u vrijeme promatranog događaja. Njih treba podvrgnuti pomnom ispitivanju i samo nakon "sakupljanja, kritike i verifikacije svih dostupnih izvora, mogu se [povjesničari] staviti u poziciju da ispravno rekonstruiraju prošlost". To je najekstremniji oblik, znanstvena historija koja vodi do pozitivizma. Francuski filozof 19. stoljeća Auguste Comte s kojim je započeo pozitivizam tridesetih godina 19. st. On je pokušao pokazati da historiju treba razumjeti kao prirodni svijet u smislu općih zakona. Comte je pokušao prijeći s detaljne istrage fenomena na formulaciju širih zakona koji upravljaju povijesnom razvoju. Ove su ideje imale izniman utjecaj na vodeće mislioce 19. stoljeća, uključujući Karla Marxa i Charlesa Darwina.

U poznatoj uzrečici Ranke je tvrdio da se povjesničari trebaju suzdržati od suđenja prošlosti i jednostavno pisati što se u biti dogodilo "wie es eigentlich gewesen". Richard Evans, britanski povjesničar

2

Njemačke, ustvrdio je da je ta uzrečica "naširoko krivo shvaćena", i da je Ranke pokušao "razumjeti unutarnju bit prošlosti". Smatrao je da se svako povijesno razdoblje shvaća unutar vlastitog konteksta. Drugim riječima, ne treba se suditi vlastitim kriterijem povjesničara. Međutim, Ranke je vidio ljudsku povijest kao izvršenje Božje volje, i zbog toga je Georg Iggers zaključio da "nepristrani pristup prošlosti…Jer je Ranke otkrio postojeći red kako ga je Bog htio…Ne može se razumjeti novu historijsku znanost kao što ju je razumio Ranke bez poznavanja političkog i religijskog konteksta iz koje je potekla". Taj kontekst je bilo vrenje 19. stoljeća koje je poteklo od nacionalizma i rasta europskih država. Kao plodan povjesničar ranke je napisao preko 60 svezaka kronološke naracije usredotočivši se na političku i diplomatsku povijest Europe.

Rankeov utjecaj se brzo proširio; njegovi učenici su bili postavljeni na novim sveučilištima Europe i sjeverne Amerike. Sljedeći poticaj francuskog povjesničara na prvom Međunarodnom kongresu povjesničara 1900 god. ilustrira preokupaciju sa činjeničnim dokazima koja je postala jezgro historijske prakse:

Ne želimo više imati posla sa približnošću hipoteza, beskorisnim sistemima, teorijama koje su i briljantne i varljive, površnom moralnošću. Činjenice, činjenice, činjenice – koje sa sobom nose poduku i filozofiju. Istinu, svu istinu i ništa osim istine.

Osnovno načelo znanstvene, empirijske historije kao što je bilo na prijelazu stoljeća, može se ovako kodificirati:

rigorozno istraživanje i znanje historijskih dokaza, verificiranih referencama;

nepristrano istraživanje, bez a priori uvjerenja i predrasuda;

i induktivna metoda razmatranja, od posebnog prema općem. Implicitna s ovim istraživačkim načelima je specifična teorija znanja.

Prvo, prošlost postoji neovisno od individualnog uma, i ujedno je zamjetna i može se provjeriti. Drugo, pristajanjem uz gornje istraživačke principe, povjesničar može predstaviti prošlost objektivno i točno. Drugim riječima, istina historijskog opisa počiva na njenoj podudarnosti s činjenicama. Ova načela predstavljaju potragu za objektivnom istinom, kako kaže fraza američke historiografije: taj "plemeniti san" historijske profesije.

Ova osnovna načela empirijske historije ostala su duboko utjecajna u historijskoj profesiji kroz 20. stoljeće. Zapažanje dvojice kraljevskih profesora na Cambridgeu fokusiraju se na ova načela. Prvi, J. B. Bury, izjavio je u nastupnom predavanju 1902. da je "historija znanost, ni manje ni više". Za Buryja pisanje historije je znanost zbog "detaljne metode analiziranja… izvora" i "skrupulozno inzistiranje na činjenicama". Vjerujući da "znanost se ne može sigurno kontrolirati ili voditi subjektivnim interesima" izjavio je da je zadaća sveučilišta podučavati studente objektivnoj analizi, ostavljajući po strani utjecaj vlastitog vremena i mjesta. Bury je izjavio da " ne postoji povjesničar koji nije tvrdio da mu je jedini cilj predstaviti čitateljima neokaljanu i neobojanu istinu".

3

65 godina kasnije G. R. Elton zauzeo se u obranu znanstvene metode historije, i njegova knjiga, The Practice of History, kontinuirano se tiska u Britaniji trideset godina. Bury i Elton vjerovali su da je ispravna historijska metoda ključ otkrivanja istine o prošlosti. Obojica su usporedili nastajanje historijskog znanja s gradnjom uz pomoć cigla i žbuke.

Marksistički povjesničari (str. 33-41)

Najutjecajniji teoretičar za historiografiju 20. st. je svakako Karl Marx. Kao što je ustvrdio Arthur Marwick "većina povjesničara su na jedan ili drugi način bili pod utjecajem nekog aspekta marksističkog razmišljanja!. Međutim, mi ćemo se ovdje usredotočiti na tri povjesničara britanske marksističke škole, a to su: Eric Hobsbawm, Christopher Hill i E. P. Thompson. Svi su bili članovi Historijske grupe Komunističke strane uspostavljene 1947., ali su posljednja dva prekinuli s Komunističkom strankom 1956. nakon što je Sovjetski savez zauzeo Mađarsku. Njihovo zajedničko pisanje u tri poslijeratna desetljeća obuhvaća široki spektar tema i stoljeća, uključujući široke historijske sinteze, biografije, intelektualnu historiju i "historiju odozdo" – proučavanje "običnih ljudi". Thompson i Hill dijele u takozvanoj 'glavnoj svojstvenoj karakteristici suvremene britanske škole povjesničara marksističkih historičara koja ima interes u obične ljude kao takve, umjesto samo u njihove političke organizacije ili uloge zastupnika revolucije'. 1966. E.P. Thompson je osmislio izraz 'historija odozdo' koji se često koristi da bi izrazio ovaj interes. Harvey Kaye tvrdi da britanski marksistički povjesničari predstavljaju 'teoretsku tradiciju' kojoj su određujući pojmovi 'podrijetlo, razvoj i širenje kapitalizma kao ekonomske i socijalne promjene'. Osim toga 'njihova glavna tvrdnja je ta… da je sukob klasa bio u središtu povijesnog razvoja. Nasuprot tome, socijalna historija je bila žestoko kritizirana zbog nedostatka jasne teorije i težnje da odvoji narodnu kulturu od osnove gospodarskog i političkog odnosa u kojem je nastala. Marxovo tumačenje povijesti čovječanstva je poznato kao materijalistički koncept povijesti, ili 'historijski materijalizam'. Osnovni principi su se pojavili u Njemačkoj Ideologiji (The German Ideology) napisanoj 1846. Historijski materijalizam stavlja temeljnu snagu povijesti čovječanstva u borbu, da se zadovolji psihološkim i materijalnim potrebama: 'život se prije svega sastoji od hrane i pića, stanovanja, odijevanja i mnogih drugih stvari. Kao prvo, povijesni čin je prema tome proizvodnja/stvaranje ovih sredstava da zadovolje te potrebe, što znači, proizvodnja samog materijalnog života. Drugo, Marx dokazuje da se ispunjavanje tih potreba nikada ne dovrši, jer 'zadovoljenje prve potrebe … vodi prema novim potrebama'. Marx prepoznaje način na koji ljudske materijalne potrebe zadovoljavaju kao najvažniji utjecaj u povijesti čovječanstva 'mnoštvo produktivnih sila pristupačnih ljudima određuje prirodu društva, stoga se povijest čovječanstva uvijek mora proučavati i treba je tretirati u vezi/odnosu sa povijesti industrije i razmjene. Kako se onda kroz stoljeća društvo mijenja? Marx je povijest čovječanstva razdvojio u tri povijesna razdoblja od kojih je svaki od njih proizvod

4

naprednog i ubrzanog načina proizvodnje: antičko društvo (Grčka i Rim), feudalno društvo i kapitalističko društvo (ili moderno građansko društvo). Prelaženje iz jednog društva u drugo događalo se procesom kojeg je Marx opisao kao dijalektički. Svaki način proizvodnje u sebi sadržava kontradikcije koje bi uzrokovale svoju propast; i svaka buduća faza u povijesti čovječanstva imala je dominantnu klasu kao i onu koja će je srušiti. Marx je predvidio četvrto razdoblje socijalizma, naime da će proletarijat ili radni stalež eventualno uništiti građanstvo i potom pokrenuti drugi sistem proizvodnih odnosa u kapitalističkom društvu. U Marxovom poimanju povijesti čovječanstva vodeću silu zauzimaju klase koji u procesu stvaranja proizlaze iz različitih proizvodnih funkcija. 'presudni argument o materijalističkom shvaćanju povijesti čovječanstva odnosio se na temeljni odnos između društvenog bića i svijesti.' U radu Christophera Hilla, Erica Hobsbowma i E.P. Thompsona ovo bi moglo biti opisano kao jedno od najjačih ujedinjujućih tema. Tema Hillovog rada je bilo sedamnaesto stoljeće, a njegov opsežni izdavački rad je sadržavalo biografije Miltona i Cromwella kao i marksističku interpretaciju građanskog rata u Engleskoj iz 1640. po čemu je nadaleko poznat. Hill je obrazložio da je taj građanski rat bio prekretnica u razvijanju kapitalizma, a ne samo prepirka o ustavu ili religiji. Da bi obrazložio svoju tvrdnju Hill je koristio ekonomske dokaze, na primjer, koristio je karte Engleske kako bi objasnio da je parlament dobio podršku od gospodarsko naprednog juga i istoka Engleske, a kraljeva podrška je pristigla od gospodarski nerazvijenih područja sjeverne i zapadne Engleske. Kasnije istraživanje je bilo usredotočeno na radikalne ideje koje su se razvile tijekom dva desetljeća, između 1641. i 1660., kada je uklonjena cenzura i nastalo masovno tiskanje materijala.

E.P. Thompson je 1963. izdao knjigu pod nazivom The Making of the English Working Class, a William Sewel nas podsjeća na to 'koliko je ova knjiga obogatila i uvećala naše shvaćanje o povijesti radničkih klasa.' Ova knjiga ne obuhvaća samo sindikate i prave zarade, nego i popularnu kulturu, religiju, festivale i prosjake. Središnja tema Thompsonove knjige je nastajanje samosvjesne radničke klase između 1780. i 1832. u kontekstu proletarijata i političke represije. Thompson nam svraća pozornost na ulogu kulturnog nasljedstva – narodnih tradicija – i metodizma u oblikovanju kritičke odgovornosti čovjeka prema gospodarskim posljedicama industrijalizacije. Upravo je ovo isticanje ideja dovelo Thompsona da bude svrstan kao kao 'kulturalni' marksist. Dok su gospodarski faktori, kao što su zarade i cijene, dobro razmotrene Thompson je se više zanimao za to kako je ekonomski preokret industrijalizacije shvaćen od strane onih koji su doživjeli takva iskustva. Thompson navodi da je do 1830. identitet samosvjesne radničke klase razvio temelj za kolektivno političko djelovanje.

Freud i psihohistorija (str. 59-68)

5

Jedno od najkontroverznijih područja historiografije dvadesetog stoljeća jest psihohistorija: upotreba psihoanalize za pomoć pri razumijevanju historijskih osoba, grupa i trendova. Reakcije na psihohistoriju su bile različite, od Loewenbergova uvjerenja da je to "najsnažniji interpretativni pristup historiji" do Barzunovog stava da "događaji i njihovi nositelji gube individualnost i postaju ilustracije određenih automatizama".

Brojni povjesničari primjenjuju neko psihološko promišljanje u historiji.

Govori se o primjeni "zdravog razuma", našem znanju "ljudske prirode", posjedovanje "suosjećanja": ukratko, vjerovanje da imamo nešto zajedničko s ljudima iz prošlosti što nam omogućuje da ih razumijemo. Ova ideja je trenutačno pod iskušenjem na brojnim poljima i ima jasnih mana.

Psihohistorija se ne odnosi na općenite psihološke interpretacije nego na specifično korištenje psihoanalize.Psihoanalitičku teoriju je razvio Freud na početku 20. stoljeća, ali je povjesničari nisu primjenjivali do 1960-ih. Tada se dogodio uzlet kojeg su potakli dva događaja, publiciranje knjige Young Man Luther Erika Eriksona i predsjedničko obraćanje Williama Langera na sesiji American Historical Association. oboje je tiskano 1958. god.

Freudov razvoj psihoanalitičke teorije opisan je u brojnim svescima, a Penelope Hetherington je elegantno sažela to u četiri osnovna prijedloga, na kojima prema njenoj tvrdnji "počiva cijelo tijelo teorije!. To su:

1. Iskustvo prvih godina života i djetinjstva ima dominaciju u oblikovanju odraslog ponašanja;

2. Postoje faze u razvoju kroz koje svi prolaze i dugom razdoblju sazrijevanja; 3. Ponašanje odraslih uvelike je determinirano nesvjesnim; 4. Postoji dijalektički proces koji djeluje kod odraslog ponašanja, što implicira

postojanje psihičkog konflikta. Freudove ideje o seksualnosti u djetinjstvu sastavni su dio prva dva

njena prijedloga. On je vjerovao da su svi ljudi biološki opremljeni s jakim seksualnim nagonom. Za vrijeme ranog i kasnijeg djetinjstva do pete godine života, ova općenita želja se manifestira kroz različite razvojne faze, oralnu, analnu i genitalnu. Ove faze događaju se i kod "normalnog" razvoja, kao i kod onih pojedinaca koji kasnije manifestiraju psihopatološke simptome; odrasla ličnost i ponašanje su primarno pod utjecajem dječjeg iskustva ovog razvoja i iskustvo je različito kod dječaka i djevojčica. Zato jer društvo (koje utjelovljuju roditelji) poprijeko gleda na zadovoljstvo ovih želja u djetinjstvu, svijest o željama je potisnuta u dio mozga poznat kao nesvjesno. Nesvjesno je nedostupno osim tijekom procesa psihoanalize, ali se otkriva u svakodnevnom životu kroz snove, igru riječi i pogreške pri govoru, neurotske simptome i "iracionalno" ili konfliktno ponašanje. Pošto nesvjesno nije "stvar" niti je smješteno u nekom posebnom dijelu mozga, njegovo postojanje se ne može dokazati nego samo povezati da bi se objasnili teško dostupni podaci.

Posebno zanimljiva Eriksonova teorija o psihologiji ega je doprinijela uspješnom povezivanju historije i psihoanalize. Umjesto proučavanja

6

razvoja neuroza, Erkison je kreirao model normalnog razvoja s "osam razdoblja ljudi" i osporio je da je ljudski razvoj stvar "integriranja radnog vremena organizma unutar strukture društvenih institucija". Ove je ideje opisao u djelu Djetinjstvo i društvo. Loewenbergovim riječima: "Psihodruštveni identitet je osjećaj povezanosti između osobne, obiteljske, etničke i nacionalne prošlosti i trenutne uloge i interakcije s sadašnjošću". Tako Erikson može ustvrditi da "kulture… utječu na biološke datosti" i da je "psihoanalitička metoda u biti historijska metoda".

Kao dio vlastite teorije, Erikson je sugerirao da se psihološki razvoj nastavlja nakon djetinjstva. On je koristio ove ideje u biografskim studijama Luthera i Gandhia gdje je materijal iz ranog djetinjstva bio oskudan.

God. 1976. Johnatan Kantor obradio je Psiho-historijski izvor: Memoare opata Guilberta iz Nogenta napisane 1116. s ciljem "boljeg razumijevanja odnosa između čovjeka i društva u sjevernoj Francuskoj u 12. stoljeću". Što je neuobičajeno, Guilbert je nadugo pisao o svom djetinjstvu i odgoju u "sanjivoj ispovjednoj pripovijesti", u kojoj fragmentarna historijska priča sadrži propovjedi i anegdote osuđujuće i nasilne prirode. Kantor tvrdi da je Guilbert nesvjesno iskrivio historijsku sliku, ali da to i znači da su memoari idealni psihohistorijski izvor.

Jedan od najvećih problema psihohistoričara je dobiti prikladne dokaze na osnovu kojih bi temeljili psihoanalitičku interpretaciju, kako za pojedinca tako i za određivanje psiholoških normi društva. Kantor je posebnu pažnju posvetio jeziku i strukturi društva iz ovog autobiografskog dokumenta, jedinstvenog za svoje vrijeme. Na ovaj način on je u potpunosti iskoristio izvor koji je prethodno smatran problematičnim zbog nedostatka historijske istine i kontinuiteta i neuobičajenog sadržaja.

Bolje održiva analiza vidova srednjovjekovne psihe je djelo Rudolpha Bella Sveta Anorexia. Bell uspoređuje svete žene koje su se izgladnjivale sa suvremenim ženama koje pate od anorexie nervose, proučavajući simptome i uzroke. Njegova studija je historijski specifična, zasnovana na urbanim talijanskim sveticama kako su portretirane na hagiografijama, pismima, ispovjedničkim opisima i u kanoniziranim zapisima. On kontekstualizira njihov život sa širom statističkom slikom svetačkih obilježja i onda ispituje život nekoliko žena do detalja. Kao što tvrdi njegov izdavač, Bell je shvatio da "za anoreksičarke i svetice koje poste, samoizgladnjivanje je dio veće borbe za oslobađanje od patrijarhalnih obitelji i društva. Bellove suvremene anoreksičarke i "svete anoreksičarke" traže autonomiju u kulturalno oblikovanim državama: energičnu mršavost danas, duhovnu čistoću u srednjem vijeku".

Kvantitativna historija (str. 141-149) Izraz "kvantitativna historija" pokriva niz metodologija i teoretskih

osnova koje su povezane s činjenicom da se sve oslanjaju na numeričke podatke. Skoro svako historijsko pisanje zahtjeva kvantifikaciju, bez obzira da li je implicitna ili eksplicitna. Možemo prikazati statistiku o pismenosti među trgovačkim kćerkama u Italiji šesnaestog stoljeća ili možemo napraviti model kanadske ekonomije prikazujući bruto nacionalni

7

proizvod. Možemo uspoređivati individue u prošlosti prema dobu s kojim su ušli u parlament ili veličinu njihovih obitelji. Ili možemo reći koristeći Floudov primjer "srednja klasa je podupirala vladu" što je kvalitativna izjava čiju se istinitost može samo potvrditi kvantitativnim sredstvima.

Širenje historijskog usmjerenja, u suradnji s dostignućima računala od 1960-ih je omogućilo razvoj jako sofisticiranih modela kvantitativne analize. Novi modeli su nam zato pomogli da ispitamo brojna nova historijska pitanja.

Ono što je postalo poznato kao "nova" ekonomska historija (poznata kao ekonometrija ili kliometrija) razvilo se kasnih 1950-ih. Prema Lance Davisu, četiri prakse karakteriziraju "novu" historiju. Ona pokušava "precizno definirati pitanja koja se podvrgavaju ispitivanju i definirati operacijski relevantne varijable"; "izgraditi eksplicitne modele koji su relevantni za istraživačka pitanja"; predočiti dokaze.. o svijetu kako stvarno postoje" i "testirati model…koji je u suprotnosti s dokazima… i tako stvoriti suprotnu činjeničnu dedukciju". Dok povjesničari općenito pokušavaju formulirati svoja pitanja precizno i neuzbunjujuće, stvaranje modela koji prethode prikupljanju podataka je neprihvatljivo većini onih koji su navikli na induktivnu metodu. Postoji i kontroverza o vrsti podataka za građenje kojeg modela je prikladno. Na prvi pogled čini se da je neprikladno koristiti složeni statistički model u vezi s nedovoljnim ekonomskim podacima. Međutim, Fogel tvrdi da je suprotno često istinito. Povjesničar može korištenjem efikasnih i snažnih statističkih metoda kompenzirati nedovoljni materijal, dok su složene metode nepotrebne ako ima mnogo podataka. Ekonomski modeli koji koriste različite varijable mogu dati iste rezultate i tako kompenzirati zbog nekonzistentnosti podataka. Procedura rada na modelima tako omogućuje širi spektar istraživanja nego tradicionalna ekonomska historija. Napomena: za ovo poglavlje koristiti i Fogelov tekst koji se obrađivao na satu.

Antropologija i etnohistoričari (str. 173-182) U drugoj polovici devetnaestog stoljeća postojale su mnogo paralele između dvije znanosti, povijesti i antropologije. Obje su primjenjivale empirijsku metodologiju i dok su povjesničari pratili uspon nacija, antropolozi su istraživali kulturnu i socijalnu evoluciju čovječanstva. U središtu antropološkog proučavanja je bio koncept ljudske kulture kojeg je ustanovio Edward Burnett Tylor krajem devetnaestog stoljeća. Njega su često smatrali 'tvorcem akademske antropologije u zemljama engleskog govornog područja.' Kultura… gledana u širokom smislu etnografije, je skup cijelosti

u koji se ubraja znanje, vjera, umjetnost, morali, zakon, navike, i sve druge sposobnosti i običaji koje je čovjek stekao kao član

društva. U Britaniji i SAD-u su nastale dvije škole. Obje škole su pojedinačno bile okarakterizirane kao socijalna antropologija i kulturna antropologija. Prva je dokaze socijalnih obrazaca tražila u ljudskoj kulturi, dok je druga prednost davala tumačenju kulture na razini ideja koje su učili pojedinci.

8

Dok su se Britanci usredotočili na socijalnu strukturu, a Amerikanci na više autonomni koncept kulture, obje su usvojili položaj kulturnog relativizma. Antropolozi su uzeli vodstvo u premještanju normativnih vrijednosti umiješanih unutar evolucijskog modela povijesti čovječanstva i kulture. Mnogi povjesničari inspirirani antropološkim pristupom su bili naklonjeni mikrohistoriji, stavljajući male zajednice, pojedine događaje ili čak ponekog pojedinca pod pomno istraživanje. Dva jako cijenjena proučavanja ove vrste su istraživanje Carla Ginzburga o vjerovanjima talijanskog mlinara da osvijetli popularnu kulturu šesnaestog stoljeća i razmatranje Natalie Zemon Davis o francuskom seljaku koji je napustio svoju obitelj te je potom na njegovo mjesto došao varalica. Antropologija je počela dobivat veliki utjecaj u odvraćanju pozornosti povjesničara od javnosti političkog djelokruga ljudskog djelovanja prema privatnom, svakodnevnog života. Ponovno otkrivanje starih izvora, uključujući oralnu historiju i usmenu tradiciju te ponovno čitanje drugih; povjesničari su počeli istraživati seksualnost, brak i djetinjstvo, kao i magiju, mit i obrede. 1980-ih povjesničari na više područja su pratili tragove onih koji su upućivali na antropologiju da bi proširili i obogatili proučavanje povijesti. Američka povjesničarka Natalie Zemon Davis upućivala je na to da postoje četiri specifična obilježja antropološkog rada iz kojih bi povjesničari mogli učiti: temeljito zapažanje životnog procesa društvenog djelovanja; zanimljivi načini interpretiranja simboličkog ponašanja; predlaganja o tome kako se dijelovi socijalnog sustava međusobno slažu; i materijali iz kultura drugačijih od onih koje su povjesničari navikli proučavati. Robert Darntonov esej 'Workers' Revolt: The Great Cat Massacre of the Rue Saint-Séverin' može poslužiti kao dobar primjer kako se antropološki uvid može upotrijebiti u interpretaciji simboličkog ponašanja. Darnton daje priznanje i američkom antropologu Cliffordu Geertzu, čija semiotička interpretacija kulture prvenstveno pripisuje važnost znakovima (koji mogu biti jezik, odjeća ili geste) kojima ljudi međusobno komuniciraju. Da bi razumjeli ove znakove, Geertz je osmislio pristup koji je nazvao 'gusti opis'. Koristeći namigivanje kao primjer, Geertz je objasnio da postoje različita značenja koja može imati ovako jednostavan pokret. Bez razumijevanja konceptualnih struktura i maštovitog univerzuma unutar kojeg naš predmet istraživanja živi, Geertz tvrdi da je nemoguće rekonstruirati moguće značenje namigivanja. Cilj je dospjeti iznad površnog ponašanja i postići emično (unutarnje) razumijevanje, 'dodavati izraze interpretacija prema kojima osobe izlažu svoja iskustva'. Upravo ovo je cilj Roberta Darntona, koji koristi Geertzov pristup za neobičan, odvratan prikaz masakra mačaka u Parizu kasnih 1730-ih. Darntonova interpretacija priče potječe iz jednog iskaza kojeg je trideset godina nakon tog događaja napisao jedan od sudionika. On je masakr opisao kao najveseliji i najsmješniji događaj u njegovoj karijeri. Darnton

9

ističe, da bi se masakr mačaka smatrao smiješnim, potrebno je dobiti glavni sastojak obrtničke kulture pod starim režimom. Svi sastojci priče su ovisni o kontekstualnoj analizi «gustog opisa», od simboličkog značenja mačaka u francuskoj kulturi do ceremonijalnih krugova na karnevalima, gdje se izokreću konvencionalna pravila ponašanja. Darnton ističe da je masakr mačaka predstavljao pobunu šegrta protiv svojih gospodara koji su loše postupali sa njima. Radnicima je masakr bio smiješan jer im je pokazao način kako potući građanstvom njihovim vlastitim oružjem' – jedini mogući način za postizanje toga je razina simbolike.

Pitanje naracije (str. 204-211) Pripovijedanje se općenito smatra najvažnijom funkcijom kod

pisanja historije. Neki povjesničari su ustvrdili da je to definirajuća odlika discipline; npr. François Furet tvrdi da je "historija dijete pripovijedanja" da je historija prije definirana "tipom diskursa" nego predmetom proučavanja. Središte pripovijedanja je konstruiranje naracije koji ima početak, sredinu i kraj, i koje je strukturirano oko slijeda događaja koje se zbivaju u vremenu. Slijedeća definicija naracije koja pripada Lawrenceu Stoneu može se smatrati konvencionalnim razumijevanjem naracije:

Za pripovijest se smatra da je to organizacija materijala u kronološkom slijedu koja je fokusirana na sadržaj u jednoj koherentnoj priči ponekad sa podradnjama. Dva osnovna načina u kojima se narativna historija razlikuje od strukturalne je u tome da je njen ustroj prije deskriptivan nego analitičan, i da je u središtu čovjek a ne okolnosti. Iz tog razloga ona tretira posebno i specifično a ne kolektivno i statističko. Pripovijest je način historiografskog pisanja, ali je također i način na koji utječe sadržaj i metoda.

Postoje dvije osnovne fraze u ovoj definiciji koje zahtijevaju pojašnjenje. Prva se tiče ideje da je naracija jedna koherentna priča, a druga polazi od pretpostavke da je naracija inherentno deskriptivna, a ne analitička. Naracija zahtjeva visoki stupanj koherencije da bi funkcionirala kao priča. Međutim, razina narativnosti može nametnuti sasvim različite nivoe konceptualne koherentnosti. Prema kategorizaciji Allana Megilla ovi nivoi kreću se od mikronaracije određenog događaja; glavne naracije 'koja nam nudi objašnjenje o širem dijelu povijesti; velike naracije koja se nudi kao autoritativni opis opće povijesti, i na kraju metanaracije koja nudi objašnjenja na razini kozmološke i metafizičke razine, npr. kršćanstvo.

Robert Berkgofer tvrdi da "velike priče" i dalje jako privlače povjesničare i njihovo čitateljstvo. Uzevši kao primjer petstotu obljetnicu Christopha Kolumba, Berkhofer je pokazao visoko upitnu prirodu ove glavne naracije. Da li je Kolumbova priča bila "otkriće, invazija, osvajanje, susret, interakcija, intervencija ili nešto drugo?" U izrazima velike naracije, Megill tvrdi da većina povjesničara dvadesetog stoljeća je zadržala privrženost jedinstvenoj povijesti čovječanstva, ali samo kako ona postoji "idealno.. u nedostižnom kraju autonomne discipline. Koherencija nije više smještena u ispričanoj ili očekivanoj Priči, nego u unificiranom načinu mišljenja o disciplini". On tvrdi da je ovaj kompromis omogućio povjesničarima da sačuvaju ideju koherencije umetnutu u metode i ciljeve historijske profesije.

10

Oralna historija (str. 230-237) Termin oralna historija odnosi se obično na metodologiju, ne na

teoriju. Ali tijekom prošlog desetljeća povjesničari usmene povijesti su razvili velik broj tumačenja teorija o pamćenju i osobnosti,i pripovjedačkih struktura koji su pridonijeli ustrojstvu usmenih tradicija o povijesti. Dok se ove još nisu ujedinile u jedinstveno tijelo teoretskih sadržaja, upute su jasne, i naše razumijevanje o pojedinačnom i kolektivnom pamćenju je bilo znatno uveličavano. Unatoč ovome, usmena historija je ipak kod većine povjesničara prihvaćena prvenstveno kao metodologija. Iz ove perspektive čini se da je usmena historija više ili manje tehnički proces u kojemu su pamćenja starijih otkrivena kroz pitanja, snimljena na diktafonu i prepisana. Ponovno buđenje interesa za usmenu historiju od 1960-ih nadalje bilo dobro primljeno od tradicionalnih povjesničara, koji su smatrali oralna svjedočanstva kao nepouzdana i zaražena osobnom subjektivnošću. Takva mišljenja izrazio je Eric Hobsbawn u eseju izvorno napisanom 1985. Opisujući oralnu historiju kao neobično sredstvo za održavanje činjenica, Hobsbawn je pozvao oralne povjesničare da rade sa psiholozima i da osnuju parametre sjećanja.

Postoje ograničenja kojim se vrednuju takvi dodiri između psihologije i historije. Profesor psihologije na Harvardu, Daniel Schacter, tvrdi da oni događaji koje smo doživjeli sa najviše intenziteta će biti detaljno razrađenije zabilježeni u našem sustavu pamćenja koji jamče da se mi sjećamo stvari koje su nam najvažnije. Što je važno, to će varirati od pojedinca do pojedinca, i britanski oralni povjesničar Paul Thompson je iznio zanimljiv primjer u kojem je stariji Velšanin pitan da se sjeti imena okupatora 108 gospodarstva u svojoj pokrajini 1900.godine. Kada su podaci uspoređeni sa župnom izbornom listom, bio je precizan u 106 slučajeva. Thompson zaključuje, da se pouzdanost mora oslanjati na to ako postavljena pitanja zanimaju ispitanike. Uspomene i pamćenja presudnih iskustava mogu su ponovno procijenjeni i dopuniti kroz život, ali one ostaju baze na kojima je sjećanje pojedinca, i naša samosvijest o samo-postojanju izgrađena.

Ponovno buđenje oralne historije je poteklo od novih generacija povjesničara formiranih na politici Nove ljevice, građanska prava i feminizama.

Do 1970ih oralna svjedočanstva su koristili povjesničari na skoro isti način kao dokumentarne izvore, tj. kao izvor činjenica. Michael Roper opisuje ovaj period kao "oralna historija na rekonstruktivni način". Veliki broj vrijednih historijskih informacija je bio snimljen i sačuvan, posebice u područjima radničkih života. Jedan od najvećih projekata oralne historije tijekom ovog vremena je bilo proučavanje Paula Thompsona o Edvardijanskoj Britaniji koje je težilo zadovoljiti tradicionalne empirističke potrebe uravnoteženoga uzorka prikazujući reprezentativne rezultate. 500 intervjua je bilo zabilježeno u presjeku britanskog društva, istražujući dimenzije nejednakosti i socijalne strukture. Intervjui su bili strukturirani oko popisa pitanja na 20 stranica sa namjerom stvaranja usporedivog materijala. Thompson je eksplicitno istaknuo da glavna snaga oralne

11

historije leži u pojedinačnim činjenicama i detaljnim opisima svakodnevnih događaja.

Unatoč Thompsonovim naporima, formiranje empiričke pouzdanosti izvora među profesionalnim povjesničarima je ostalo nedostižnio. Prema kraju 1970ih neki povjesničari su težili odvesti oralnu historiju u drugom smjeru, pretvarajući njezinu primijećenu slabost, subjektivnost individualne memorije, u snagu. Roper opisuje ovu prekretničku točku kao "oralna historija na interpretativni način".

U zaključku, povjesničari sada raspravljaju da oralna historija ima različitu "vjerodostojnost" od empiričkog dokaza dokumenata. Subjektivno i kolektivno značenje je usječeno u pripovjedne strukture koje ljudi koriste za opisivanje prošlosti. Sva memorija je valjana prema Passerini: " Vodeće načelo bi trebap biti da je sve autobiografsko sjećanje istinito, a na interpretatoru je da otkrije u kojem smislu, gdje, za koju svrhu". Ovo znači da svaka povijest života "zamršeno uklapa" i objektivni i subjektivni dokaz različite ali jednake vrijednosti.

Rod i povijest (str. 253-260) Rodovna povijest uzdiže se iz ženskog nezadovoljstva sa svojom

povijesnom nevidljivošću, ali i kasnijim proširenjem cilja na istraživanje isključivo muške povijesti. Dok su povjesničari kao Alice Clark, Ivy Pinchbeck, Eileen Power i Mary Beard istraživali ženski rod s početka 20. st., 1960-ih godina, za vrijeme ženskog oslobađajućeg pokreta, žene su počele raditi na nadoknađivanju nepostojanja njihova života i iskustava iz većine povijesnih pisanja. Lerner ističe da je "ženska povijest neophodna i ključna za emancipaciju žena". Doista, biti bez povijesti znači biti zarobljen u sadašnjosti gdje se okrutne društvene veze pojavljuju kao prirodne i neizbježne. Znanje o povijesti je znanje o tome da su se stvari promijenile i da se mijenjaju. Ovo poglavlje koncentrira se na analizu žene i razvoj ženskog identiteta u povijesti. Iako je pošteno reći da su povjesničari povijesti rodova (spolova) uglavnom pisali sa ženske perspektive, znatan omjer istraživanja do danas bavi se sa muškarcima i ženama i vezama između njih. Ipak, tek je nedavno maskulinost adresirana kao zasebna tema. Nakana nam je istaknuti glavne teoretske smjerove uzete iz povijesti rodova (spolova) i pokazati ogromni diverzitet istraživanja koji se uglavnom tiče žene u povijesti.

Tradicionalna kategorija koja se upotrebljava za podjelu čovječanstva je spol tj. biološka razlika između muškarca i žene. Kako je spol rijedak predmet promjene nije koristan koncept za većinu povjesničara. "Rod" (eng. gender) se dokazao centralnim, doduše u svojim dvjema glavnim definicijama: "kulturne definicije ponašanja određene kao odgovarajuće spolovima u određenom društvu u određeno vrijeme"i "konstitutivni element društvenih veza temeljen na opaženim razlikama između spolova, i ... glavni put označavanja veza moći". Ako je rod društvena konstrukcija onda rod ima povijest i mi možemo postavljati pitanja: tko stvara rod i po kojem značenju, i kako se izdržava i mijenja? Uključivanje dimenzije moćne veze je također važno, kako povijesno pisanje već dugo obuhvaća diskusije o moći, bilo pod pokretačima u

12

političkoj sferi ili sudionika u klasnim ili rasnim borbama. Ove definicije roda (eng. gender) i muško/ženske i spolno/rodovne podjele vode dvjema strukturama feminističke analize.

Jedna nit rodovne povijesti reflektira se na tijek čitavog feminističkog pokreta. U Sjedinjenim Američkim Državama aktivisti su lobirali za jednaka prava kao i povjesničari koji su se pokušali usmjeriti na ispitivanja ženinog statusa i iskustva u prošlosti, ponekad pišući o slavnim ženama.

Labarge je npr. pokušao "rasvijetliti ne beznačajna postignuća broja žena svih slojeva srednjovjekovnog društva u Zapadnoj Europi između dvanaestog i petnaestog stoljeća". Druge istraživanja su predložila radikalnu preradu povijesnog procesa, uključujući i tradicionalnu periodizaciju. Joan Kelly je opisala svoj početni potez sa Gerdom Lerner i ženskom poviješću što je rezultiralo njenim esejom "Jesu li žene imale Renesansu"? U ovom prijelomnom djelu, Kelly pregledava mišljenje da "događaji koji unapređuju povijesni napredak muškarca, oslobađajući ga od prirodnog, društvenog ili ideološkog sputavanja ima dosta drugačiji, čak i suprotni efekt na ženu". Ušla je u raspravu o tome da "nije bilo renesanse za žene - bar ne za vrijeme Renesanse". Povijesne analize patrijarhata dale su političku granicu pisanju ženske povijesti i "podigli savjest" historijske profesije u svezi statusa ženske povijesti i ženskih povjesničarki.

U Britaniji marksistička pozadina mnogih ranih historičara koji proučavaju žene označavala je pokušaj kombiniranja rodovske dimenzije s postojećim klasnim analizama. U djelu "Skrivene od povijesti" Sheila Rowbotham pita "u kojim su uvjetima žene radile i izgrađivale svoje živote, kroz svoj rad i razmnožavanje"? U izvanrednom eseju, Sally Alexander raspravlja o spolnoj podjeli rada u svezi klasne borbe i predočuje razlike koje feministička perspektiva može analizirati industrijskom revolucijom, u kasnijoj fazi radničkog čovjeka. Pokušaji pregleda roda i sloja istovremeno su se pokazali problematičnima: čini se da su neki aspekti ugnjetavanja i iskustva bili zajednički ženama svih položaja unatoč razlikama u njihovim životima. Ovo ugnjetavanje može biti pripisano muškarcima prije nego specifičnom ekonomskom sistemu pod kojim su žene živjele.

Radikalni feminizam je u potrazi za objašnjenjem podređenosti žena pokazujući na mušku kontrolu nad ženskom seksualnošću, uključujući reprodukciju, često uvjeravajući da su sva ljudska ugnjetavanja ukorijenjena u biološkoj heteroseksualnoj obitelji. S povjesničareva gledišta to može voditi do saznanja o rodovskim (eng. gender) vezama kao statički ukrštenom vremenu. Bennett raspravlja o problemima kao i prednostima koje vodi u upotrebi "patrijarhalnosti", podsjećajući da izbjegavanjem ovog termina znači depolitizirati feminističku historiju na neprihvatljiv stupanj.

Ovi rani, uglavnom sjevernoamerički pristupi bili su uglavnom bazirani na pretpostavci da su sve žene bile u osnovi iste i da su u praksi dijelile brige žene bjelkinje iz srednjeg staleža. Gledajući unazad ovaj esencijalizam se pokazao netočnim i bio je glasno kritiziran od kasnih

13

1970-ih od strane crnih žena. Bell Hooks je npr. napisala da ima više svjedočanstava koji dokazuju realnost o tome da rasni i staleški identitet stvara razliku u kvaliteti života, društvenom statusu i životnom stilu koji imaju prvenstvo nad zajedničkim iskustvima koje žene dijele - razlike koje se teško prekoračuju. Jacqueline Jones iskazuje nadmoćnu važnost rase nad rodovskom (eng. gender) poviješću u djelu "Labor of Love, Labor of sorrow". Njezino poglavlje o radu crne žene tijekom ropstva pokazuje razlike između crnaca i bijelaca, žena i muškaraca i statusne razlike u svim tim grupama smještajući ih u ekonomsku i kulturnu pozadinu i pokazujući kako su crne žene u svojim višestrukim ulogama bile agenti u očuvanju svoje kulture protiv ogromne nejednakosti. Vron Ware i Cathrine Hall su također istraživale ulogu rasnih razlika u konstrukciji bijelog feminizma.

Drugim pristupom povijesna dihotomija između žene i muškarca je privukla pažnju na analitički potencijal raznih drugih dihotomija: priroda/kultura, rad/obitelj i javnost/privatnost. Na primjer, među Karolinškom aristokracijom vođenje kućanskih aktivnosti domaćinstva bio je ženin posao dok je muž često bio zauzet sa državnim ili ratnim pitanjima: dakle neki osjećaj odvojenosti javnog i privatnog ipak je postojao. Unatoč svemu kad je menadžment domaćinstva uključio svoju ekonomiju, žena je mogla vježbati svoju iznimnu moć. Karolinška kraljica, npr. je bila zadužena za kraljevsko blago, "kućansko gubljenje vremena"u očima kralja. Slično, druga istraživanja koja se tiču podjele rada po spolovima pokazala je da se vrijednost ženskog rada smanjila kad je radno mjesto postalo odvojeno od doma.Tada su muškarci bili viđeni kao "radnici" dok su žene jedva brinule o obitelji, aktivnost koja nije etiketirana kao posao. Istražujući prirodu i kulturu Natalie Davis raspravlja o tome kako su u ranoj modernoj Francuskoj ženine mane smatrane ukorijenjenima u njihovoj prirodi, dok su muške pogreške smatrane dijelom othranjivanja tj. odgoja i sredine u kojoj su živjeli. Kako žene nisu mogle pomoći svojoj "razuzdanoj" prirodi muškarci su se pognuli pod pobunama i neredima često se maskirajući kao žene. Uglavnom, povjesničari smatraju ove dihotomije, koje su uglavnom stvorene od strane ranih feminističkih antropologa, restriktivnima: karolinški primjer pokazuje kako je problematična pretpostavka povezanosti između muško/ženskog, javnog/privatnog i moći/domaćinstva.

Problem sa dva do sada spomenuta pristupa vode historičare u potragu za prodornijim teorijama. Unatoč dodatku rase kao kategorije istraživanja, koristeći "Veliko drvo" tj. liberalizam, socijalizam/Marksizam i radikalni feminizam za opisivanje feminističkog razmišljanja i pisanja o ženskoj historiji, činilo se kako je izgubilo svoju korisnost. Maynard argumentira da takvo etiketiranje vodi do stereotipiziranja i homogeniziranja teoretskih pozicija i isključivanja koje ne pripada u kategoriju. U dodatku teorije nastoje ostati jednostavne i ne mijenjati se tijekom vremena tj. njihova povijesna dimenzija nedostaje. Maynard zadržava mišljenje da je teorija najkorisnije formulirana u spoju sa empiričkim istraživanjima i da feministička historija može profitirati samo ako je teoriji dopuštena njena evolutivna priroda. Kako su povjesničari

14

postali svjesni jednostavnosti prirode same ideje "žene" na koju se implicira u prijašnjim teorijama sada desencijaliziramo "ženu"na dva glavna načina.

Prvo, čini se da su od podjele po rodovima stalež i rasa nedovoljni, povjesničari su također počeli kategorizirati žene iz prošlosti pod uvjetima etničke pripadnosti, seksualne orijentacije, godina, bračnog statusa, religijske opredijeljenosti i mentalne i fizičke sposobnosti. Mi smo dakle proučavali više različitih skupina žena. Strobel npr. pregledava preklapanje religije, staleža, roda, etničke pripadnosti i učinak kolonijalizma na žene u Mombasi. Judith Brown smješta život Benedette Carlini u kontekst religijskih i socijalnih stavova o lezbijstvu u renesansnoj Italiji. Unatoč rastućem posjedovanju kategorija žena u društvenom i povijesnom smislu politička pretpostavka da sve žene mogu biti predstavljane kao "žena" još ostaje. Historičari stoga sada pregledavaju kako je feminizam povijesno izgradio "ženu".

Drugo, teoretičari su predložili da esencijalna kategorija "žena"ne postoji kao određena nepotpunoj prirodi identiteta: svaka ženska subjektivnost je podijeljena i konfliktna. Psihoanaliza nudi alate za otkrivanje i interpretaciju subjektivnosti koja može biti viđena kao izmišljena od nesvjesnih ideja, djelomično internalizirana davanjem našeg (patrijarhalnog) društva spojenog sa iskustvom. Psihoanalitička feministička povjesničarka kao što je Sally Alexander argumentira da psihoanaliza nudi čitanje spolne razlike ukorijenjene ne u spolnoj podjeli rada (koja ništa manje nego organizira tu razliku) ni unutar prirode nego kroz nesvjesnost i jezik, i da je "psihički proces taj koji daje političkom procesu emotivnu moć". Dakle psihoanalize pridonose razumijevanju odnosa snaga u društvu. Ona koristi naglasak koji je izvučen iz djela psihoanalitičara Lacana, na snazi jezika za pregled npr. uloga feminizma i maskulinosti u jeziku radničkog staleža devetnaestog stoljeća, i pokazati da žena ne može govoriti pod uvjetima radikalnog popularnog govora. Ovo u principu pomaže ponuditi dosljedno objašnjenje pozadine nastanka feminizma u devetnaestom stoljeću. Nedavno Alexander je diskutirala zajedničke mogućnosti između psihoanalize i feminizma, osobito feminističke historije.

Alexander, također, ističe odmicanje od psihoanalitičkog razumijevanja spolnih razlika u radu teoretičara kao što je Joan Scott. Scott uzima deskonstruktivan pristup koji se kao i psihoanaliza fokusira na jezik i diskurs. Dakle npr. ona pregledava diskurs (način govora i pisanja) koji se tiču ženskih radnika u pisanjima francuskih političkih ekonomista devetnaestog stoljeća. U ovim tekstovima žena je "odjednom servirana kao objekt istraživanja i sredstvo predstavljanja ideja o društvenom radu i organizaciji". Ovdje u istraživanjima Joan Scott objekt nije žena već diskurs koji je se tiče. Mi ne možemo znati o stvarnosti ženina rada kroz ove diskurse jer oni konstruiraju žensku situaciju (kao marginaliziranu) u isto vrijeme kad njih opisuju. Sve što možemo učiniti jest pregledati radove u diskursima. Kako su subjekti diskursa podijeljeni i promijenjeni, subjekti su decentrirani i, dakle, ne može biti sveznajućeg autorskog glasa. Dok je ovo problematično za historičare, u tom iskustvo postaje

15

zastarjelo, korisno je za feminističke povjesničare budući da je racionalan čovjek koji stvara ove diskurse je fragmentiran i može biti suvišan.

Dakle i moć nasljeđivanja u njegovom naizgled racionalnom znanju može biti rastočeno.

Jedna od nedavnih debata u ženskoj povijesti se brine o problemima kontinuiteta promjene, ''tenziji '' koju Bennett označava kao ''možda najstariju i najproduktivniju povijesnu temu ''. Ona raspravlja sa Kelly, o tome kako su se povjesničari ženske povijesti pokušali usredotočiti na trenutke promjene, obično stavljajući ženu u tradicionalan period povijesti, iako su demonstrirali da su djelovanja promjene bila drugačija za muškarce i žene. Koristeći ženske obveze kao primjer, Bennett ukazuje na to da iako se zbila uvažavajuća promjena u ženskom iskustvu od, otprilike, 1200. god.; cjelokupna struktura ženina posla povezana s muškom je još uvijek slična. Stoga, moglo bi biti korisno raspravljati o ženskoj povijesti prema ovom predlošku: '' postojalo je više promjena u ženskim životima, ali male transformacije u ženskom statusu povezanom s muškim.'' Prema ovom značenju, ženska povijest bi mogla zadržati svoju političku žustrinu kao dio borbe kojom bi se postigla transformacija.

Ovaj izazov uzrokovao je različite odgovore. Greene je pokazao kako je suočavanje sa složenom vezom kontinuiteta i promjene dotaklo afričku žensku povijest gotovo od početka. Inače, često se raspravlja o tome da dok bi Bennettin pogled mogao biti prikladan model za predindustrijsku žensku povijest, ovo se nije uklapalo u 19. i 20. stoljeće.

Odmičući se od teoretiziranja esencijalnog feminizma i fragmentiziranja subjekta uvjerili su neke rodovne povjesničare o potrebi proučavanja muškaraca i maskulinosti. Ava Baron raspravlja o tome kako je ''spol prisutan i kad žene nisu '', i da ako samo istražimo žene, tada bi ''muškarac'' ostao univerzalni subjekt protiv kojeg su žene definirane u svojoj određenosti. John Tosh isto tako označava da je poticanje povijesti maskulinosti razoran čin: ''čineći muškarce vidljivima kao rodovne subjekte žestoko implicira za sve utvrđene povjesničarske teme: za obitelj, rad i posao, stalež i nacionalni identitet, religiju, naobrazbu, i... za institucionalnu politiku također. Dok problem moći muškaraca nad moći žena treba krajnje riješiti po pitanju maskulinosti, Baron nas podsjeća kako i razlike u moći kod muškaraca također zaslužuju pozornost.

Prva istraživanja u muškoj povijesti ticala su se gay populacije, gdje su povjesničari otkrili kako se homoseksualni i heteroseksualni identitet mijenjao tijekom vremena. Preokupacije i definicije maskulinosti su se također promijenile. Sada, na primjer, možemo usporediti srednjovjekovnu europsku maskulinost s onom britanskom i američkom iz 19. st.Nedavni članak ukazuje na mogućnosti zaista rodovne povijesti, kombinirajući ideje i feminizma i maskulinosti.

Postkolonijalne perspektive (str. 277-287) Razdoblje nakon Drugog svjetskog rata često se opisuje kao doba

dekolonizacije. Za vrijeme prošlih pedesetak godina europske su sile dale neovisnost ili su istjerane iz kolonija koje su stekle u protekla tri stoljeća. Veličina europske ekspanzije može se mjeriti ogromnim geografskim

16

sirenjem i milijunima ljudskih bića čiji su životi i kultura nepovratno promijenjeni.Procjenjuje se da više od tri četvrtine ljudi koji danas žive na svijetu na neki način je njihov život oblikovan iskustvom kolonijalizma. Imperijalizam je prekinuo (ili manipulirao) s tradicionalnim obrascima vlasti unutar urođeničke kulture, stvorio nacionalne države i integrirao kolonije u globalnu kapitalističku proizvodnju, najčešće kao izvorima sirovih materijala za imperijalnu moć. Velika većina europskih kolonija stekla je političku neovisnost, premda su u ekonomskom smislu kolonizirani ljudi su ostali među najsiromašnijim na svijetu.

Kolonijalizam je pospješio širenje Europljana svijetom na osnovi ekonomskih i kulturnih razloga. Osvajanje postojećih kultura i ljudi bilo je legitimizirano snagom evolucionarne misli tijekom 19. i ranog 20. stoljeća. Na osnovu Porijekla vrsta (1859) Charles Darwina znanstvenici su u mnogim disciplinama povlačili analogije između razvojnih faza prisutnih u prirodnom svijetu kojem upravlja "opstanak najjačih" i ljudskog društva.

Postkolonijalno historijsko pisanje započelo je kad je iskustvo imperijalizma i kolonijalizma dovedeno u pitanje, a ovaj je proces bespovratno nametnuo reviziju ili odbacivanje prethodnih historijskih opisa koji su pripovijedali o europskoj ekspanziji kao neproblematičnoj. Postkolonijalne historije uključuju perspektive koloniziranih i često revidiraju razumijevanje njihovih iskustava. Kolonizirani ljudi mogu se postaviti u središte historijskog procesa. Trajni utjecaj kolonijalizma je također u središtu postkolonijalnih opisa prošlosti.Zapadnjačke pripovijesti koje se usredotočuju na modernizaciju, izgradnju nacionalnih država i ekonomski razvoj u starim kolonijama izazvane su alternativnim gledištima koje naglašavaju kulturu i djelovanje koloniziranih ljudi. Carstvo, svakako, uzvraća pisanjem.

U zemljama bijelih doseljenika Europljani se nikad nisu vratili kući. Ovo je potaklo australskog povjesničara Richarda Nilea ustvrditi da "ove kolonije bijelih doseljenika nisu postkolonijalne nego su samo postulirane striktnom periodizacijom između prednezavisnosti i postnezavisnosti. U svakom drugom smislu one su primjeri trajne kolonizacije, u kojoj potomci izvornih kolonista ostaju dominantni nad koloniziranim urođeničkim ljudima."

Ograničavanje izraza postkolonijalno na one nacije odakle su Europljani fizički otišli je također problematično u drugom pogledu: imperijalna moć ne treba biti prisutna da bi nastavila utjecaj nad svojim starim dominionima. Svakako, kolonijalni susret može i dalje živjeti kao dinamična ili represivna kulturna i ekonomska snaga, dugo nakon što je nestala fizička prisutnost. Premda su Britanci napustili Indiju, ostavili su tragove okupacije, "umne tragove" kao i željezničke tračnice. Među njima je europska pripovijest o modernizaciji, za koju Dipesh Chakrabarty tvrdi da dominira historijom trećeg svijeta.

Jedna od najvećih kritika imperijalizma i kolonijalizma došla je iz pera francuskog doktora Franza Fantona. Prvotno objavljeno na francuskom 1952., Crna koža, bijele maske suprotstavlja se europskom rasizmu i njegovim korozivnim utjecajima na kolonizirane ljude. Radeći u Alžiru, tadašnjoj francuskoj koloniji, Fanton je simpatizirao s alžirskim

17

pokretom za neovisnost a 1961. god. objavio je Prezreni na zemlji "revolucionarni manifest dekolonizacije.

Sedamnaest godina kasnije Edward Said objavio je snažnu optužnicu načina na koji su francuski i britanski pisci u politici, književnosti i historiji, karakterizirali različite ljude koje su osvojili Europljani. U Orijentalizam: zapadni koncepti Orijenta, Said je ispitao proizvodnju znanja o "orijentu" od strane europskih znanstvenika. Precizne geografske granice Orijenta su varirale: od uključenja cijele Azije do ograničenog fokusiranja na ljude blizu "zamišljene granice" između istoka i zapada, Srednjeg istoka i sjeverne Afrike. Said opisuje Orijent kao "ne samo blizu Europe; to je također mjesto europskih najvećih, najbogatijih i najstarijih kolonija… i jedno od najdubljih i najčešćih sjećanja o drugome". Njegovo kritičko ispitivanje znanstvenog pisanja o orijentu preobrazilo je izraz orijentalizam od više-manje neutralne oznake za "orjentalno istraživanje" do oznake s "pejorativnom konotacijom".

Said predstavlja dva osnovna argumenta. Prvo, on tvrdi da su europski znanstvenici konstruirali osnovu reprezentaciju neeuropljana, od kojih koristi izraz "drugi". S izrazom "osnovu" Said podrazumijeva niz neizostavnih karakteristika koje se pripisuju orijentu: politički, nepromjenjivi/despotski ili socijalni, senzualni i okrutni. Binarna opozicija se uspostavila između istoka i zapada, u kojoj su se inferiorne i antagonističke odlike pripisale Orijentu.

Drugi važni argument koji donosi Said tiče se odnosa između reprezentacija orijenta od strane zapadnih znanstvenika i imperijalizma. On tvrdi da je osnovna doktrina orijentalizma postala "znanost imperijalizma" koja je opravdavala iskorištavanje i dominaciju europskih snaga. U ovom smislu Said gleda na "orijentalizam" kao diskurs u terminu kako ga shvaćaju poststrukturalisti, u kojem je znanje stvoreno i ubačeno kao čin vršenja imperijalne moći.

Postkolonijalna historiografija u posljednjih dvadeset godina je razvila ove dvije kritike imperijalizma i kolonijalizma dekonstruirajući kolonizatorske diskurse, i rekonstruirajući veliki dio izgubljenog iskustva kolonizranog i urođeničkog stanovništva. U mnogim slučajevima europske velike pripovijesti o modernizaciji, koje stavljaju kolonijalizam unutar globalne putanje kapitalističkog razvoja, su odbačene i zamijenjene historijom koja slavi "vrline fragmentarnog, lokalnog i podloženog".

U ovom uvodu pogledat ćemo dva primjera postkolonijalne historije, prvi iz Hawaija, i drugi škole "studija o podložnima" iz indijske historije. Ovo dvoje predstavlja dva kraja spektra postkolonijalnih perspektiva koje je predložio indijski povjesničar Gyan Prakash. Promatrajući indijsku historiju, Prakash locira prvi izazov zapadnoj historiografiji u anti-imperijalnoj nacionalno svijesti 1920-ih i 30-ih: " bilo je važno za ovu historiografiju da ustvrdi da sve dobro u Indiji – duhovnost, arijansko podrijetlo, političke ideje, umjetnost – ima potpuno urođeničke izvore". Urođenička nacionalna perspektiva na hawajsku historiju, koju je napisala Lilikalā Kame'eleihiwa (Domaća zemlja i strane želje, Honolulu 1992.), reflektira ovaj vid postkolonijalnog spektra.

18

Pitanje koje animira Kame'eleihiwinu studiju je kako i zašto su hawajski urođenici izgubili vlastitu zemlju i "skliznuli na dno društva". Ona identificira ključni događaj koji je doveo do izvlaštenja iz posjeda hawajskih urođenika 1848. Māhele, što je legalno preobrazilo hawajski sustav vlasništva nad zemljom od komunalnog prema privatnom vlasništvu. U pokušaju razumijevanja zašto je poglavištvo dopustilo da se to dogodi, Kame'eleihiwa interpretira redanje događaja kroz tri metafore koje su u nizu vladale hawajskim društvom kroz prethodna stoljeća. tri metafore: "briga oko zemlje", "svako ima svoje mjesto" (posebno definirano kroz separaciju spolova i poglavištva nad ljudima) i "metafora incesta" nude model kroz koji ona traži kako bi razumjela glavnog poglavicu Moi'i i četvorice Ali'i Nui (političko vijeće).

Kame'eleihiwina knjiga također postavlja kontroverzno pitanje tko može pisati urođeničku ili postkolonijalnu historiju. Trebaju li samo povijesna iskustva urođenika i "podložnih" biti predmetom rekonstrukcije urođeničkih znanstvenika? Da li emička (dakle ona unutarnja) ima veću važnost od etičke perspektive (ona outsidera)?U ranim 1980-im Edward Said je upozorio na ovu vrstu "posesivnog ekskluzivizma". Povjesničari "studija o podložnima" odbacili su koncept da postkolonijalnu historiju mogu i trebaju pisati samo nasljednici koloniziranih, podloženih ljudi.

Na drugom kraju historijskog pisanja postkolonijalnog spektra postoje studije podčinjenih u Indiji koje primjenjuju suvremenu metodologiju i teoriju da bi reinterpretirali iskustvo kolonijalizma. Osnovna pretpostavka studija podčinjenih je vrlo jednostavna: do sada su indijsku historiju pisali s kolonijalne i elitističke točke gledišta, dok su veliki dio indijske povijesti činile podčinjene klase". Definirajući koncept podložnih klasa potječe od utjecajnog 20. st. talijanskog marksista Antonia Gramascija. Podčinjeni su oni koji su na nižem položaju, bez obzira dali onom staleža, kaste, dobi, spola i dr. Tvrdeći da je indijska povijest pisana od elite, povjesničari studija podčinjenih odbacuju indijsku konvencionalnu nacionalnu historiju koja pokušava "replicirati vlastitu historiju iz historije moderne europske države". Od 1982. grupa povjesničara koje predvodi Ranajit Guha objavila je nekoliko svezaka eseja pokušavajući odgovoriti na pitanje "zašto su, obzirom na brojčanu prednost, pravi razlog, veliko trajanje borbe, indijski narod bio podčinjen i potisnut".

Ranajit Guha bavio se ovim pitanjem u važnoj studiji seljačkog ustanka u Indiji (Osnovni aspekti seljačkog ustanka u kolonijalnoj Indiji, Delhi 1983.). Njegov cilj bio je rekonstruirati svijest indijskog seljaka kroz opise 117 ustanaka kroz nešto manje od stoljeće britanske uprave. U ovom smislu Guha dijeli mnoga zapažanja s "povjesničarima odozdo". Seljački ustanci, tvrdi Guha su glavni izvor nepopustljivog otpora britanskoj upravi, i zaključuje da "indijski nacionalizam… vuče mnogo začuđujuće snage iz tradicije podčinjenosti". Malo je podčinjenih staleža i urođenika ostavilo pisane dokumente, zbog toga njihov glas treba rekonstruirati kroz službena izvješća kolonizatora.

Kame'eleihiwa, prilično nekritički, koristi opise susreta europskih putnika, misionara i antropologa sa Moi'i (glavnim poglavicom) i Ali'Nui (političkim vijećem). Ovo nije slučaj kod Ranajita Guhe, koji koristi alate

19

poststrukturalne analize (vidi slijedeće poglavlje) da bi pronašao glas "podčinjenih" u "strahu koji progoni sve vlasti koje se zasnivaju na snazi, i što je napravilo od njih pažljive arhiviste".

Očigledno je iz oba primjera da problem reprezentacije nije nestao, i da se postkolonijalni povjesničari suočavaju s teškim zadatkom rekonstruirajući asimetrični europski/urođenički sukob i konstruirajući posljedice kolonijalizma bez pribjegavanja binarnim osnovnim interpretacijama kulture.

Izazov postmodernizma/poststrukturalizma (str. 297-306) Trenutne kontroverze kreću se oko historije i postmodernizma, i

historije i poststrukturalizma. Izgleda da postoje dva razloga za ovo. Prvo, sami koncepti su relativno novi, a potiču iz 1960ih. Glavnina povjesničara bili su spori s hvatanjem u koštac s ovim idejama, djelomično zato što su se prvo razvile unutar književnog kruga. Drugo, dok povjesničari teoretiziranju o poststrukturalističkim idejama, ipak postoji malo radova historijskog istraživanja koja se mogu označiti kao poststrukturalističkim. Neki se od razloga preispituju u daljnjem tekstu.

Postmodernizam se može ovako opisati: može se karakterizirati kao kritika "četiri grijeha" modernističke (društvene)

teorije: redukcionizam (gledanje na kompleksnu cjelinu u obliku dijelova); funkcionalizam (gledanje na elemente ili dijelove kao izraz složenije cjeline); esencijalizam (pretpostavka da stvari i strukture imaju niz karakteristika koje su osnovne,ili u kognitivnom smislu fundamentalne); i univerzalizam (pretpostavka da su teorije bezuvjetne ili transhistorijske, i tako suprotstavljene "lokalnim znanjima" koje favorizira postmodernizam.

Ovdje, slijedeći Caplana, koristimo termine postmodernizam kao "historijski opis…razdoblja", poststrukturalizam kao "… grupu teorija i intelektualnih praksi, koje potječu iz kreativnog bavljenja sa svojim "predhodnikom"- strukturalizmom", i dekonstrukcija kao "metoda čitanja. U ovom se poglavlju usredotočujemo na poststrukturalizam.

Poststrukturalizam se pojavio iz bavljenja i kritike strukturalističkim doktrinama, iz modela Saussureove studije jezika, a u društvene znanosti doveo ga je posebno antropolog Lévi-Strauss. Saussure je proučavao jezik kao sistem čije se jedinke ne oslanjaju na vanjske referente. Najvažnije su bile veze jezičnih elemenata ili znakova. Znak je sačinjavao označitelj ili zvučni obrazac i označeni, koncept koji je potstakao označitelj. Znakovi su se razlikovali od ostalih prema poretku. Dok jezično značenje potiče od vanjskog sistema, u svakom slučaju jezik je reprezentacija vanjske realnosti. Strukturalistički mislioci su od strukturalne lingvistike razvili analize dubokih sveopćih mentalnih struktura iz bilo kojeg sistema označavanja; kultura i povijest se također mogu istraživati na ovakav način.

Kroz širenje jezičnih ideja kao sistema označavanja, poststrukturalisti su povećali tekstualno polje i u njega uključili druge materijalne i ne-materijalne tekstove. Poststrukturalisti tretiraju tekstove kao sisteme označavanja, čije se značenje može djelomice razjasniti dekonstrukcijom, tj. metodom kojom se dolazi do višestrukih značenjâ unutar teksta.

20

Dekonstrukcija je metoda čitanja koju je formirao poznati francuski filozof Jacques Derrida u kasnim 1960-im. Dok je za Saussurea označitelj direktno vezan uz označenog, ovo nije isto za Derridu. U Derridinom označitelja uključeno je uvijek ono što je odsutno i što je drugo. Nakon što su dekonstruirane shvaćeno da je mnoge riječi sadrže svoju binarnu suprotnost.

Povjesničari su navikli ispitivati očigledne ili navedene razloge zašto je nastao određeni tekst, ali se to često radi razmatrajući okolnosti u kojim je tekst nastao, ili pak uspoređujući ga sa sličnim tekstovima. Sada nam preostaje samo tekst, za koji Derrida tvrdi da je pun suprotnih i nestabilnih značenja. Još više, kroz vrijeme tekst su čitali i različito interpretirali razni čitači, tako je naše čitanje pod utjecajem prošlih interpretacija i sadašnjih uvjeta.

Ako je značenje teksta neophodno nesigurno, koliko više problema predstavljaju historijske činjenice konstruirane iz teksta. Činjenice ne mogu biti neovisne i tako predstavljati eksternu realnost: one su već historizirane, a njihova "istina" neodređena. Tako nije moguće verificirati interpretaciju drugog povjesničara referirajući se na činjenice: samo se može čitati i ponovno čitati (otvoreni) tekst.

Nedostatak zatvaranja svakog teksta i svih njegovih eksternih referenata dovodi nas do višestrukih povijesti i glasova iz prošlosti, u teoriji najmanje onoliko koliko je čitatelja tog teksta.Poststrukturalistički povjesničari pokušali su predstaviti ovu višestrukost na različite načine. Npr.Richard Price predstavlja povijest u četiri glasa, svako s vlastitom vrstom tiska, tako da istovremeno čujemo glas crnih robova iz 18. st. (kako ih prenose njihovi potomci), nizozemskih upravitelja, moravskih misionara i povjesničara.

Poststrukturalisti tvrde da jezik kao i predstavljanje svijeta, stvara (čini) svijet. Jezik i tekstovi, kao skup znakova, tako su stvoreni da čine društvenu i političku snagu, za čije je jedinstvo termin jezik nedovoljan. 'Jezik' je zbog višestrukog značenja zamijenjen poststrukturalističkim izrazom 'diskurs', što predstavlja lingvističko jedinstvo ili grupu izraza (izjava) koje čine ili limitira posebno interesno područje, u kojemu vladaju pravila formacije s vlastitim modelom razlikovanja istine od laži. Analizirajući višestrukost diskursa koji postoje na jednom mjestu ili vremenu proizvodi višestrukost historijskih čitanja.

Poststrukturalizam podupire relativističku poziciju i uništava svako vjerovanje u historijsku objektivnost. Ne samo da su moguća višestruka i ponekad uzajamno isključujuća objašnjenja moguća, nego su i neizbježna, i time se istinu interpretacije ne može provjeriti.

Jedna verzija dekonstrukcijskog pristupa historiji je knjiga Diane Purkiss Vještica u historiji. Purkiss ispituje priče o vješticama koje su ispričali rano moderni ljudi i ljudi dvadesetog stoljeća, muškarci i žene, mizoginisti i feministi, povjesničari, vještice i njihovi susjedi. Neke su od priča očigledno istinite, druge su fantazije ili izmišljotine. Sve one pomažu konstruirati višestruko značenje riječi 'vještica' za nas. Purkiss koristi pomno čitanje i psihoanalitičke interpretacije da bi pokazala kako se

21

vještice koriste kao nosioci strahova, želja i fantazija muškaraca i žena sada i u razdoblju ranog moderniteta.

S metodološkog motrišta dekonstrukcija se pokazala kao važan historiografski alat. Još nismo odredili kako izgleda 'poststrukturalistička historija' niti bi trebali. Riječima Munslowa "postmoderna ili dekonstruktivna historija više se ne stječe prema jednoj točci kao takvoj, nego rastavlja prošlost od sadašnjosti". To je u biti govor o poststrukturalističkom pristupu historiji. Poststrukturalistička teorija omogućava nam tehničko i mentalno oruđe za razvitak novih historija koje su primjerene postmodernom dobu.