SADRŽAJ - CONTENTS · Rahnerova transcedentalna antropologija stoga traži u čovjeku...

2

SADRŽAJ - CONTENTS

3 Anđelko Domazet, Karl Rahner: Bog u svijetu

ČLANCI I RASPRAVE

8 Jure Brkan, Ugovori i napose otuđenja (Kan. 1290-1298 Contract and abalienation separately (can:1290-1298)

37 Mladen Parlov, Bl. Marija Petković na putu svetosti Blesed Maria of the Crucified Jesus Petković on the way to holiness

LITURGIJA – SVETI SUSRET

63 Marko Babić, Uputa o pravilnom slavljenju euharistije Redemptionis sacramentum

68 Vladimir Zagorac, Disciplina pričešćivanja pod obje prilike Uz Opću uredbu Rimskog misala trećeg tipskog izdanja

74 Petar Bašić, Još neke prevodilačke nedoumice u Redu mise

PRAKTIČNA TEOLOGIJA

83 Ante Čovo, Molitveno bdijenje uoči blagdana Bl. Dj. Marije: S Marijom ususret Bogu i životu

94 Homiletska građa

PRIKAZI, OSVRTI, OCJENE

138 Draško Šerman, Vrijeme kad se svjetiljka puni uljem

143 Luka Tomašević, Do kada produžavati život?

147 Primljene knjige

3

Karl Rahner je za mnoge najznačajniji teolog i svjedok povijesti katoličke teologije 20. stoljeća. Njegovi su teološki radovi obilježili vjeru našeg doba – sve do izjava Drugog vatikanskog sabora. Rođen je 5. travnja 1904., prije stotinu godina, u Freiburgu im Breisgau. Nakon gimnazije, s 18. ulazi u Družbu Isusovu. Godine 1932. zaređen za svećenika, specijalizira filozofiju (slušao je nekoliko semestara i predavanja Martina Heideggera u Freiburgu), a 1936. je promoviran za doktora teologije i započinje predavati dogmatiku u Beču, te poslije kao profesor djeluje u Innsbrucku, Münchenu, Münsteru.

Posjedovao je izuzetnu radnu energiju. Gotovo nikada nije odbio neki poziv nastupiti, govoriti ili pisati o nekoj temi ma kako se ona činila beznačajnom. Neumorno je diskutirao sa studenti-ma, učiteljima, redovnicama, liječnicima, psihijatrima, izlagao je pred punim salama ali i pred malim skupinama slušatelja, na stotine puta strpljivo je davao intervjue. U programatskim knji-gama, u brojnim člancima i predavanjima, u svojim ‘Teološkim spisima’, te kao izdavač velikih teoloških enciklopedija (u svemu gotovo 4000 objavljenih jedinica), može se reći da je utemeljio novu teološku školu.

Mnogi se slažu kako je Rahner odigrao jednu od najznačajnijih uloga na Drugom vatikanskom saboru. Bečki kardinal F. König pozvao ga je na zasjedanja u Rim kao svoga osobnog teološkog savjetnika gdje se istakao svojim ogromnim znanjem, solidnim argumentima i savršenim latinskim, te je tako stekao poštovanje i među konzervativnim krugovima u rimskoj kuriji. Njegovi odlučni i argumentirani interventi u mnogim povjerenstvima značajno su oblikovali mnoge saborske diskusije i pomogli da se je Crkva otvorila modernom svijetu i unijela probleme svoga vremena u

Anđelko DomazetKARL RAHNER: BOG U SVIJETU

U prigodi 100. obljetnice rođenja

4

saborske tekstove. Ta se ‘teologija sabora’ danas nalazi u teološkim udžbenicima.

Bijaše duboko uvjeren kako i vlastita vjera mora dopustiti da je um što pita dovede u sumnju, te u intelektualnom poštenju bude opravdana. Smatrao je kako kritična pitanja ne mogu uništiti vjeru nego je pročistiti i produbiti. U konačnici ipak ne postoji za njega neki filozofski argument ili izuzetna misaona operacija koja bi dovela čovjeka do vjere, nego osobni odnos prema Isusu Kristu. U Njemu Bog sebe priopćuje, u Njemu uzima konkretno ljudsko lice, u Njemu se utemeljuje naša životna nada i smisao.

Uz njegovo ime redovito se spominje tzv. antropološki zaokret u katoličkoj teologiji. On je najzaslužniji za promjenu stava prema modernoj filozofiji u katoličkoj teologiji. Filozofijsko mišljenje se posljednjih stoljeća okrenulo subjektu, pojedincu, egzistenciji. Teologija je takvom antropocentrizmu najčešće suprotstavljala neoskolastički teocentrizam. Karl Rahner pripada onim rijetkim katoličkim teolozima koji su uvidjeli hitnost izgradnje jedne nove teološke antropologije. Poslije Utjelovljenja Krista, ne može postojati neko područje koje bi formalno bilo isključeno iz teološke antropologije. Zbog toga teologija i antropologija, ako se ispravno shvate, ne mogu biti u suprotnosti. Odatle proizlazi i antropološko ishodište njegove teologije.

Na početku Rahnerova mišljenja ne stoji teološka tvrdnja, nego današnji čovjek u svom samorazumijevanju. Bog se ne nalazi samo u Bibliji, nego i u iskustvenom svijetu modernog čovjeka. A to znači: valja poći od iskustava i čežnji ljudi, kada se želi govoriti o stvarnosti Božjoj. Umjesto da se današnjim ljudima naviješta odozgor ili izvana neka apstraktna objava Božja, on pokušava Boga naći u čovjekovom svijetu, u njegovim najdubljim svakodnevnim iskustvima. Čovjek posjeduju ‘transcedentalnu strukturu’, odnosno otvorenost prema otajstvu koje ga nadilazi. Ta se struktura nekad tematski očituje (iskustvo radosti, ljubavi, vjere, nade) a nekad je tek netematski prisutna. Rahnerova transcedentalna antropologija stoga traži u čovjeku transcedentalne strukture, temeljne dinamike ljudskog bića kao što su spoznaja, volja, itd., koje su pretpostavka Božjeg sebepriopćavanja (usp. Hörer des Wortes). Čovjek je pitalačko biće. Što je istina i može li je se spoznati, kako stoji s ljudskom slobodom i odgovornošću, postoji li Bog, što znači ljubav, vjernost, nada i sl., - naspram svih tih pitanja čovjek nije ravnodušan. Upravo postavljanje egzistencijalnih

Anđelko Domazet, Karl Rahner: Bog u svijetu

5

Služba Božja 45 (2004.), br. 2, str. 3-7

pitanja i raščlamba čovjekovih transcedentalnih iskustava potvrđuju čovjekovu prirođenu otvorenost Transcedenciji.

Netko se može pitati zašto je jedan takav vrhunski teolog toliko govorio o čovjeku. Rahner jednom reče kako Bog ne postaje manji time što čovjek postaje veći. Zato u bogoslužju molimo: “Bože, koji si dostojanstvo čovjeka divno sazdao a još divnije obnovio…”. Možda bi nam te riječi trebale ući ne samo u glavu, nego i sići u zahvalno srce.

Njegov teološki rad nije moguće smjestiti unutar uobičajenih etiketa: konzervativan, progresivan, otvorena duha, ‘dvorski teolog’, karizmatski mistik, i sl. Nije volio teološki pozitivizam i ‘pojednostavljivanje’, te se uvijek iznovice udubljivao u goruće probleme svijeta i Crkve kako bi se približio istini. Sam nikada nije prestao pitati se, sabirući različita iskustva i probleme ljudi svoga vremena. Bijaše sličan čovjeku koji iskapa bunar tražeći u dubinama vodu uvjeren kako ispod stoljetnih naslaga kršćanske tradicije teče živa voda. Zato je njegova životna želja bila omogućiti susret između Crkve i njezine duhovne baštine, te naših skeptičnih suvremenika s njihovim pitanjima i čežnjama.

U svojim razmišljanjima o Crkvi i njezinoj budućnosti često je bio vrlo oštar i kritičan (usp. Strukturwandel in der Kirche als Aufgabe und Chance). Pluralizam i snošljivost u Crkvi idu u osnovne pojmove njegove ekleziologije. Uporno je naglašavao nužnost da crkveno Učiteljstvo obavlja svoju zadaću na manje ‘feudalan’ i paternalistički načina. I kada kritizira, Rahner to čini iz ljubavi ili ljutnje zbog toga što Crkva djeluje tako umorno i bez sjaja. Umjesto da jasno i učinkovito naviješta poruku o Bogu Isusa Krista, ona još uvijek bojažljivo bdije zaokupljena samom sobom. Opominjao je stoga na opasnost da Crkva opet zatvori širom otvorena vrata u vrijeme Drugog vatikanskog sabora, te više ne ide ususret ljudima našega vremena spremna na dijalog. Za njega Crkva bijaše višeslojna stvarnost. Mnogi koji izgledaju kao da su ‘izvan’ nje, nalaze se unutar nje, dok mnogi koji misle kako su ‘unutar’ nje, zapravo su vani. Pri kraju života s nadom je gledao na mlade crkve u Trećem svijetu, kao i na tzv. bazične zajednice u Evropi. Upitan u razgovoru kakvu Crkvu u budućnosti očekuje, bez oklijevanja odgovara kako želi da to bude Crkva “izvanredno snažne duhovnosti, jače pobožnosti, Crkva molitve, Crkva koja iskazuje Bogu čast i ne misli kako je Bog tu radi nje” (usp. Karl Rahner, Erinnerungen. Im Gäsprach mit M. Krauss, str. 107).

Razmišljajući o situaciji kršćanske vjere u Zapadnoj Evropi, upozoravao je na mentalitet malograđanštine, kukavičluka,

6

komotnosti i lijenog prilagođavanja koji se nerijetko skriva iza inteligentnih teoloških razloga. O kršćanskoj istini, smatrao je, mora se mnogo radikalnije govoriti i živjeti. Kršćaninovo mjesto nije među samodostatnima i ‘samopravednima’, nego na rubovima društva, na mjestima ljudskog očajanja, obespravljenosti i slabosti, tamo gdje bi bio i njihov Učitelj. Zbog toga je slavni profesor Rahner često znao pohoditi Caritasovu kuću mladih u Beču, doći tu među osobe koje iza sebe imaju razne životne traume kao što su iskustvo zatvora, alkoholizma, droge, rastave i sl. Boraveći neko vrijeme s njima, slušajući njihove životne priče, često zadivljen hrabrošću kojom nose svoju sudbinu, spoznavao je kako su ti ljudi kroz ograničenja, neuspjehe, gubitke, bolest ili bol u kojem god obliku se pojavila, dosegli dubinu, poniznost i suosjećanje.

Svako nasljedovanje Krista, smatra Rahner, ima dvije sastavnice: mističnu i društvenu. Glasovita je njegova izjava kako će kršćanin 21. stoljeća biti mistik ili ga neće biti. To može zvučati veoma zaoštreno, ali je u biti ispravno zato što je Rahner bio duboko svjestan vjerske krize novoga pokoljenja. Živimo svi u mnoštvu uvjerenja. Društvo više ne nosi automatsku vjeru u kojem bi kršćanski Bog bio nešto neupitno i po sebi razumljivo. Vjerski osjećaj koji prevladava kod mnogih nazivao je često indoktrinacijom. To je osjećaj izvana indoktriniran, naučen, priučen i napamet naučen, a da se ne zna što to za život i u životu znači. Samo tamo gdje izvanjsku poruku kršćanstva bude pratilo unutarnje iskustvo čovjeka, samo tamo gdje se bude susretala, aktualizirala i živjela kontemplativna komponenta kršćanstva, moći će kršćanstvo opstati u jednom pluralističkom i dekristijaniziranom društvu.

Osim spomenute mistične sastavnice, u nasljedovanju Krista nezaobilazna je i ona društvena koju je njegov učenik i prijatelj Johann Baptist Metz pokušao razviti kao tzv. političku teologiju. To međutim nikako ne znači, smatra on, kako se teologija treba baviti ‘dnevnom politikom’. To zapravo znači kako teologija treba propitkivati i uzeti u obzir društveno političku pozadinu čovjeka. Nadalje, to znači kako teologija prima poticaje iz društveno-političkih potreba, pitajući se uvijek povratno kakve društveno-političke posljedice proizlaze iz kršćanske poruke i iz katoličke dogmatike.

I Karl Rahner bijaše dijete svoga vremena. Što dakle ostaje od Rahnera? Nije nam moguće ovdje nabrojiti mnoštvo poticaja i teoloških pomaka na svim područjima teologije koji proizlaze iz njegove teološke ostavštine. Ipak, spomenimo neke

Anđelko Domazet, Karl Rahner: Bog u svijetu

7

njegove nezaobilazne teološke teme koje su i danas aktualne: insistiranje na Bogu kao Tajni i Otajstvu, te njegovo razmišljanja o Presvetom Trojstvu koje jasno želi izbjeći triteizam. Valja spomenuti i osvježavajuća promišljanja o Kristovoj ontološkoj konstituciji. U sakramentalnoj teologiji izbjegava magijska, često bez razmišljanja dana tumačenja sakramenta, te je nastojao povezati riječ i sakrament smatrajući da je sakrament koncentracija riječi i oblik navještaja. Nezaboravna su i njegova razmišljanja o smrti, o nadahnuću Pisma, kao i shvaćanje crkvenih službi koje je olakšalo ekumensko sporazumijevanje. Neka budu spomenuti i ‘proročki tekstovi’ o dinamičkom u Crkvi, o slobodi i mjestu laika u Crkvi, naglašavanje fundamentalne opcije u govoru o grijehu, itd. Značajan je njegov doprinos i teologiji religija (pojam ‘anonimno kršćanstvo’).

No srce Rahnerove teologije čine razmišljanja o iskustvu milosti, te o odnosu naravi i milosti. Koristeći pojam ‘nadnaravni egzistencijal’ zalaže se za jedinstvo naravi i milost i tako se suprotstavlja neoskolastičkoj antropologiji na ‘dva kata’ u kojoj milost izgleda kao nadgradnja ili ‘ukras’ duše, a ne čini istinsko središte čovjekove egzistencije.

Istaknimo još jednom osnovnu nit vodilju njegove teologije: iskustvo Boga danas. Odatle i zadaća koja stoji pred današnjom teologijom: otkrivati tragove Božje u čovjeku i u svijetu. To je poziv na mistiku svakodnevnice, na nalazak Boga u svim stvarima, na trijeznu opijenost Duhom. Bog uvijek ostaje Bog ‘malih stvari’, čija se apsolutna Tajna realizira posred a ne onkraj svakodnevnice u nečemu izvanrednome, pa i onda kada On svaki životni nacrt ‘relativizira’.1

1 Nabrojimo neka djela ovog velikog teologa 20. stoljeća koja su dostupna u hrvatskom prijevodu: K.H. Weger, Uvod u teološku misao Karla Rahnera, KS, Zagreb 1986.; K. Rahner, O potrebi i blagoslovu molitve, KS, Zagreb 1978.; K. Rahner, Molitve života, FTI, Zagreb 1988. K. Rahner, O svagdašnjim stvarima, Družba katoličkog apostolata, Zagreb 1979.; K. Rahner, Šanse kršćanstva u naše doba, Dominikanski bogoslovi (umnoženo ciklostilom), Zagreb 1966. Ovaj veliki teolog ostavio nam je sintezu svoje misli u djelu Grundkurs des Glaubens (Osnovni tečaj vjere). Možda je 100. obljetnica njegova rođenja prilika da se razmisli o hrvatskom prijevodu tog djela.


8

Sažetak

Autor je na temelju izvora i literature, pravno-egzegetskom metodom, držeći se propisa o razumijevanu crkvenih zakona, obradio naslov III. “Ugovori i napose otuđenje” iz Zakonika iz 1983. knjiga V. “Vremenita crkvena dobra”, kanone 1290-1298. Radi boljeg razumijevanja i snalaženja u zakonskoj normativi o ugovorima i posebno o otuđenju koje je posebna vrsta ugovora, autor je za svaki kanon dao posebni naslov. U kan. 1290. donesen je opći propis o ugovorima gdje se kaže da se o njima trebaju obdržavati građanski zakoni s istim učincima kao i kanonsko pravo, osim ako je u kanonskom pravu određeno što drugačije ili ako se ne protive božanskom pravu; u kan. 1291-1296. crkveni je zakonodavac donio posebnu crkvenu disciplinu o otuđenju crkvenih vremenitih dobara; kan. 1297. govori o davanju posebnog dopuštenja napismeno upraviteljima crkvenih pravnih osoba nakon što oni prije izvrše zakonski propisane predradnje kako bi uopće mogli crkvena dobra veće vrijednosti dati u zakup; posebni je propis kan. 1298. u kojemu se zabranjuje, bez napisanog dopuštenja mjerodavne vlasti, tj. bez napisanog dopuštenja mjerodavne vlasti: upraviteljima samima sebi kao i njihovim rođacima u krvnom i tazbinskom srodstvu do četvrtoga koljena (stupnja) uključivo nije dopušteno prodati ili davati u zakup crkvena vremenita dobra, osim ako se radi o stvarima vrlo male vrijednosti. Hrvatska biskupska konferencija kaže da dopuštenje davanja u zakup i prodaju nekretnina daje mjesni ordinarij. Tu se još ostalo na propisu iz CIC 1917. kan. 1540., dok je u važećem Zakoniku iz 1983. u kan. 1298. propisano da pisano dopuštenje daje za davanje u

Jure BrkanUGOVORI I NAPOSE OTUDENJE (KAN. 1290-1298)

Contract and abalienation separately (can:1290-1298)

UDK: 348.4.042 Izvorni znanstveni članak

Primljeno: 01/2004.

ČLANCI I RASPRAVE

9

zakup i prodaju mjerodavna vlast, što u pojedinim slučajevima nije isto.

Ključne riječi: crkveno pravo, građansko pravo, ugovori, pismeno dopuštenje, mjerodavna vlast, otuđenje, prodaja, davanje u zakup

Uvod

U Zakoniku iz 1983.1 crkveni je zakonodavac prihvatio uvjetno ‘nisi’ osim ako, svjetovno odnosno građansko pravo o ugovorima onoga mjesta gdje se sklapa ugovor “osim ako se to protivi božanskom pravu ili se što drugo određuje kanonskim pravom, a uz obdržavanje propisa kan. 1547”(kan. 1290). Takav stav crkvenoga zakonodavca je već određen u Općim odredbama kan. 22. Kada se u Zakoniku iz 1983. izričito napišu riječi: si, nisi, dumodo (ako, osim ako, samo ako), treba ih prihvatiti kao uvjetne čestice koje utječu na valjanost pravnog čina (akta), u našem slučaju, ugovor je pravni čin; kada je riječ o bilo kakvim ugovorima i posebno o otuđenju, prodaji ili davanju u zakup crkvenih vremenitih dobara, tako da u slučaju kada se građanski zakoni protive božanskom pravu ili crkvenom pravu Crkva im ne prihvaća valjanost, ona, naime, za otuđenje i neke ugovore ima vlastite propise, kao što su oni o otuđenju, prodaji ili davanju u zakup crkvenih vremenitih dobara. Crkveni je zakonodavac u Zakoniku iz 1983. ostao na pozicijama CIC 1917. kan. 1529. Tako, uz građanske zakone o otuđenju koji su posebna vrsta ugovora, i Crkva ima vlastite zakone o otuđenju, njih se trebaju pridržavati crkveni upravitelji, posebno u crkvenom pravnom području kada se radi o sklapanju ugovora o otuđenju crkvenih vremenitih dobara odnosno o prodaji, zamjeni, zajmu, davanju u zakup, u protivnom bi takvi ugovori bili nevaljani.

U crkvenom pravu je nezaobilazan institut pismenog dopuštenja (licentia) mjerodavnih vlasti kako bi uopće pojedini ugovori mogli biti valjano sklopljeni o crkvenim stvarima,

1 Kada u ovom radu pišemo Zakonik iz 1983. mislimo na latinsko-hrvatski tekst: Zakonik kanonskoga prava proglašen vlašću pape Ivana Pavla II. s izvorima, Glas Koncila-Zagreb, 1996. Izvorni tekst je “Codex iuris canonici auctoritate Ioannis Pauli PP. II. promulgatus (25. Ianuarii 1983.)”, u: Acta Apostolicae Sedis (dalje: AAS) 75(1983.-II.), str. 1-317.


10

posebno kada se radi o otuđenju osnovne imovine crkvenih pravnih osoba; sama valjanost ugovora posebno otuđenje, prodaja ili davanje crkvenih dobara u zakup ovisi: o osobi koja otuđuje, što otuđuje, koliko otuđuje i zašto otuđuje. Upravitelji crkvenih vremenitih dobara trebaju upravljati crkvenim dobrima kao dobri domaćini držeći se: prirodnog prava, kanonskog prava i građanskog prava. Upravitelje crkvenih vremenitih dobara koji prekrše crkvene zakone ili odluke o ugovorima otuđenju, prodaji ili davanju u zakup, mjerodavne crkvene vlasti su ih obvezne kazniti, neodređenom pravednom kaznama, u tom slučaju kazna je izreci prepuštena (ferendae sententiae) mjerodavnoj crkvenoj vlasti. Svrha je crkvenih zakona o ugovorima posebno o otuđenju, prodaji, zamjeni i davanju u zakup sačuvati crkvenu imovinu, posebno osnovnu imovinu. Za upravljanje obrtnim sredstvima, zakoniti zastupnici i upravitelji pravnih osoba trebaju obdržavati zakone o upravljanju dobrima naslov. II. V. knjiga Zakonika iz 1983. kan. 1273- 12892). Crkva svojim zakonima o ugovorima posebno o otuđenju čuva i štiti imovinu svake svoje pravne osobe do te mjere da su takvo čvrsto čuvanje vremenitih dobara, svjetovne vlasti kroz povijest čak smatrale da je to imovina mrtve ruke «manus mortua» te su joj pojedini politički sustavi nepošteno otimali i osporavali njezino prirođeno pravo prema kojemu može posjedovati, stjecati i otuđivati vremenita dobra neovisno od svjetovnih vlasti da bi postigla vlastite svrhe (kan. 1254, § 1-2).

Ovdje je riječ o ugovorima posebno o otuđenju imovine crkvenih javnih pravnih osoba; ne o imovini pojedinih fizičkih osoba - pojedinog kršćanina (christifidelis). Riječ je o crkvenoj imovini, tj. o imovini Opće Crkve, Apostolske Stolice i drugih javnih pravnih osoba u Crkvi; druge pravne osobe postupaju prema vlastitim statutima (kan. 1257, § 1-2). Zakonodavac je poglavlju o ugovorima i posebno otuđenju posvetio 9. kanona; kan. 1290. govori o kanonizaciji građanskih zakona

2 Crkveni je zakonodavac u Zakoniku iz 1983. za razliku od CIC iz 1917. u naslov III., V. knjige, nadodao “ac praesertim de alienatione”; naslov u važećem Zakoniku glasi «De contractibus ac praesertim de alienatione» što je na hrvatski prevedeno “Ugovori i napose otuđenje”, usp. u Codex iuris canonici PII X. pontificis maximi iussu digestus, benedicti Papae XV. auctoritate promulgatus (dalje CIC 1917) u: AAS 9(1917-II), str. 11-456. materija se nalazila u III. Knjizi, Titulul XXIX. Kan. 1529-1543 “De contractibus” Ugovori. Otuđenje se smatra pravnim poslom različitim od drugih administrativnih akta, posebno od različiti od izvanrednih administrativnih akta.

Jure Brkan, Ugovori i napose otuđenja (Kan. 1290-1298)

11

o ugovorima, osim u onim slučajevima koje crkveno pravo pridržaje sebi; to su kao iznimke ili uvjeti koje je nabrojio kan. 1290. i kan. 22 iz Općih odredaba Zakonika iz 1983.; kan. 1291-1296. govori o otuđenju crkvenih vremenitih dobara; kan. 1297. o davanju posebnog dopuštenja mjerodavnih crkvenih vlasti za otuđenje, prodaju ili dana je u zakup; kan. 1298. prodaju ili davanje u zakup crkvenih dobara zabranjuje bez pisanog dopuštenja mjerodavne vlasti: 1. upraviteljima dotičnih dobara (samima sebi) i 2. njihovim krvnim i tazbinskim srodnicima do četvrtoga koljena uključivo. Vrijedno je zapaziti propis kan. 1296. o mogućem konfliktu između crkvenih i građanskih zakona o ugovorima i posebno o otuđenju crkvene imovine. Na sve kanone o kojima je ovdje riječ upravitelji crkvenih vremenitih dobara trebaju paziti da se ne bi naškodilo imovinskom stanju crkvenih pravnih osoba. Kada upravitelji ne bi opsluživali crkvene zakone o ugovorima, otuđenju, prodaji i davanju u zakup, mjerodavna crkvena vlast ih je obvezna kazniti pravednom kaznom; ovdje se radi o obveznoj i neodređenoj crkvenoj kazni koja je izreci prepuštena, tj. kaznu mora pravično odrediti mjerodavna crkvena vlast. Crkva svojim zakonima štiti pravni poredak, te radi koliko je u njenoj moći da njena pravna osoba ne pretrpi imovinsku štetu.

Smatramo ovaj rad veoma potrebnim, jer na hrvatskom jeziku, o ugovorima i napose o otuđenju, nismo još pronašli niti jedan rad. Izvori za kan. 1290-1298. Zakonika iz 1983.uglavnom su oni iz CIC 1917.3 s nekim crkvenim dokumentima nakon 1917.; literature na stranim jezicima ima dovoljno. Nju, uz izvještaje o reformi Zakonika, u ovom radu smo uglavnom koristili. Na hrvatskom za CIC iz 1917. konzultirali smo skripte Ivana Rogića iz 1960.4. Komentar (a) kanona 1290-1298. Zakonika iz 1983. na hrvatskom još nemamo, osim što pojedini profesori na

3 Pri reformu Zakonika o ugovorima i napose o otuđenju, CIC 1917., kao i crkveno pravo prije njega, služilo je kao izvor (temelj) sadašnjem crkvenom zakonodavstvu; na taj način je sačuvan pravni duh. Zakoniku iz 1983., prihvaćeno je načelo supsidijarnosti prema kojemu su mnoge odredbe prepuštene partikularnom pravu, kazne su smanjene, ostale su samo one najnužnije da se zaštiti crkveni pravni poredak i da se sačuva imovina crkvenih pravnih osoba kako bi i pomoću sredstava kao što su vremenita dobra postigle one svrhe koje su im vlastite. Pravnim mehanizmima zaštićena je osnovna imovina pojedinih crkvenih pravnih osoba. Vrhovni cilj svih crkveni zakona je spasenje duša.

4 Usp. I. ROGIĆ, Imovinsko pravo Katoličke crkve, Đakovo (ciklostil) 1960.


12

crkvenim učilištima predaju prema vlastitim skriptama koje nijedan nije, dok ovo pišemo objavio. Takve su nas okolnosti potakle da obradimo egzegetsko-pravnom metodom Ugovore i posebno otuđenje prema Zakoniku iz 1983. Radi praktičnih razloga i boljega razumijevanja kanona iz Zakonika iz 1983. čiji kanoni vrijede samo za Latinsku crkvu (kan. 1), određene kanone iz Zakonika kanona Istočnih crkava iz 19905. donijeli smo u bilješkama nekada doslovno, nekada samo upućujemo na njih radi braće katolika Istočnih Crkava kojih ima i u Republici Hrvatskoj. Hrvatski tekst kanona Zakonika iz 1983. preuzeli smo iz prijevoda koji su učinili naši pravni stručnjaci i objavili 1996.

1. Ugovori

Can. 1290 – Quae iuris civile in territorio statutit de contractibus tam in genere, quam in specie et solutionibus, eadem iure canonico quoad res potestati regiminis Ecclesiae subiectas iisdem cum effectibus serventur, nisi iuri divino contraria sint aut iure canonico caveatur, et firmo praescriptio can. 1247.

Kan. 1290 - Što građansko pravo na nekom području određuje o ugovorima, bilo općenito bilo posebno, i o njihovu ispunjavanju, neka se s istim učincima obdržava u kanonskom pravu u stvarima koje podliježu crkvenoj vlasti upravljanja, osim ako se to protivi božanskom pravu ili ako se što drugo određuje kanonskim pravom, a uz obdržavanje propisa kan. 1547.

Izvor za kan. 12906. jest CIC 1917. kan. 1529.

a) Pojam ugovoraCrkveni zakonodavac prihvaća ugovore bilo općenito

bilo posebno onako kako o njima određuje građansko pravo

5 Službeni tekst Zakonika kanona Istočnih Crkava iz 1990. (dalje ZKIC) vidi: Codex Canonum Ecclesiarum Orientalium, auctoritate Ioannis Pauli PP. II. promulgatus (18. Octobris), u: AAS 82(1990.), , str. 1045-1363. U prijevodu ZKIC služili smo se s Zakonik kanona Istočnih crkava proglašen vlašću Pape Ivana Pavla II. s izvorima, Glas Koncila -Zagreb, 1996.

6 ZKIC, kan. 1034:»Ono što građansko pravo područja gdje se sklapa ugovor određuje o ugovorima, bilo općenito bilo posebno, i o njihovu ispunjenju, neka se s istim učincima odbržavaju u kanonskom pravu u stvari koja podliježe crkvenoj vlasti.»


13

za područje gdje se crkvena pravna osoba nalazi “gdje se sklapa ugovor”, kako kaže ZKIC, kan. 1034. Takva odredba je razumljiva kada se zna da Katolička crkva djeluje na cijelom svijetu, u različitim političkim i pravnim sustavima, zato ona nije donijela vlastite propise o ugovorima za cijeli svijet nego u načelu upućuje na svjetovne zakone koje nakon prihvaćanja, određeni svjetovni zakoni postaju zakoni s jednakim pravnim učincima kao i kanonski zakoni. Takav je stav Crkva imala o ugovorima i u CIC 1917, kan. 1529., bilo je propisano: “Što svjetovno pravo na nekom području određuje o ugovorima, bilo uopće bilo napose, koli s vlastitim imenom toli bezimenim, kao i o plaćanjima, to isto prihvaća i kanonsko pravo za crkvene poslove s istim učincima, ako nije što protivno božanskom pravu ili ako kanonsko pravo što drukčije ne određuje (k. 1529)7.” Dakle, crkveni je zakonodavac prihvatio, odnosno, kanonizirao građansko pravo o ugovorima. U Zakoniku iz 1983. kan. 1290. nalazi se uvjetna čestica «nisi» što je od bitne važnosti, tj. Crkva prihvaća građanske zakone o ugovorima “osim ako se to protivi božanskom pravu ili ako se što drugo određuje kanonskim pravom”. Tako je ponovljena odredba kan. 22. koji je smješten u Opće odredbe Zakonika iz 1983. Zakonodavac u kan. 1290. ozakonio i novost u odnosu na CIC 1917., pridodao je u kan. 1290. «a uz obdržavanje propisa kan. 1547. koji propisuje “Dokazivanje pomoću svjedoka, pod vodstvom suca, dopušta se u bilo kojim parnicama.” Ta novost je važna iznimka u kanonskom pravnom poretku jer u svim svjetovnim zakonodavstvima takva odredba ne postoji. To je izričita odredba Zakonika iz 1983. i nje se treba držati.

Prema hrvatskom zakonodavstvu “Ugovor je dvostrani pravni posao, a to znači da nastaje očitovanjem volje najmanje dviju stranaka8.” Pravnik Wormat je napisao da je ugovor: “Duorum vel plurium in idem placitum consensus”; “duorum consensuus atque conventio”9. Dakle, ugovor nastaje kada se najmanje dvije volje, dvije strane sastanu, spoje, popularno govoreći ‘sjednu’ i znaju svoj posao te slobodno izraze volju; tek onda stvaraju cjelinu koju nazivamo ugovor. Samo očitovanja volje jedne strane koja nudi sklapanje određenoga ugovora još nije dovoljno za

7 A. CRNICA, Priručnik kanonskog prava Katoličke crkve, Zagreb, 1945., str. 288.8 M. VEDRIŠ - P. KLARIĆ, Građansko pravo. Opći dio, stvarno pravo, obvezno i

nasljedno pravo, šesto izdanje, Narodne novine, Zagreb, 2002., str. 389.9 G. VORMANT, De bonis Ecclesiae temporalibus, ed. Tertia recognita, Paris,

1953., br. 284.


14

ugovor; takvo nešto nazivamo ponudom, a ponuda je tek početak sklapanja ugovora “Ponuda je akt kojim bilo koja od budućih ugovornih strana inicira postanak ugovora10.” Ništa ne priječi da se stranke prije sklapanja ugovora sastanu i naprave predugovor kojim se već može preuzeti obveza da se kasnije sklopi ugovor. U slučaju obvezno sklopljenog predugovora stranka koja je prihvatila ponudu, iako, pravno govoreći, ugovor još nije nastao, odgovorna je za štetu ako je izravna posljedica neprihvaćanja ponude. U trenutku ugovora može se dati i kapara, a ona je “iznos u novcu ili određena količina drugih zamjenjivih stvari koju jedna strana daje drugoj u trenutku sklapanja ugovora kao znak da je ugovor sklopljen i kao sigurnost da će se ispuniti obveza iz ugovora”.11 Prema Zakonu o obveznim odnosima Republike Hrvatske st. 1, čl. 79, ugovor se smatra sklopljenim kada je kapara dana, osim ako su se stranke dogovorile drugačije. Kapara ne spada na bit ugovora, ali ako se dade onda se smatra da je ugovor sklopljen (arrha confirmatoria). Kapara ipak daje sigurnost da će se ugovor ispuniti i ona se uračunaje u činidbu, kaparu treba vratiti ako stranke sporazumno raskinu ugovor. Ugovor je valjano sklopljen i bez kapare onda kada je prihvaćena ponuda i kada su izvršene bitne pravne formalnosti koje pravo zahtijeva za pojedine vrste ugovora. Tek onda kada su ostvareni nužni elementi za valjanost određene vrste ugovora smatramo da je ugovor valjano sklopljen te ima pravnu vrijednost koja se može u kanonskom postupku pobijati, također i pomoću svjedoka.

b) Vrste UgovoraIma više vrsta ugovora12:

- dvostrani (bilateralni) kada obveze i prava prihvaćaju obje stranke, npr. kupoprodaja; takav je ugovor dvostranoobvezu-jući;

- jednostrani (unilateralni) kada obveza nastaje samo s je-dne strane, npr. darovanje, takav je ugovor jednostranoob-vezujući13.

10 VEDRIŠ - KLARIĆ, Građansko pravo, str. 389.11 Ondje, str. 414. 12 Usp. I. ROGIĆ, Imovinsko pravo Katoličke crkve, Đakovo 1960., str. 144-145;

V. DEL GIUDICE, Nozioni di diritto canonico, a cura di G. Catalano, Giuffrč, Milano 1970., str. 424.

13 Usp. Stvarno pravo, (redaktor prof. dr. Nikola Gavella), Informator, Zagreb 1998., str. 323.


15

- konsensualni, to su ugovori koji se zaključuju samo sporazumom;

- realni kod kojih je za potpuno zaključivanje ugovora potrebno izručenje ugovornog predmeta;

- imenovani, kada za takve ugovore u pravu ima određeni naziv, npr. kupoprodajni ugovor, zalog, zajam, i sl.;

- neimenovani koji nemaju posebnog imena kao što su: do ut des, facio ut facias, do ut facias, facio ut des.

c) Nužni elementi ugovoraZakon zahtijeva četiri nužna elementa ugovora14: 1. sposobnost osoba (stranaka): osobnu sposobnost ugovora

traži: prirodno pravo, kanonsko pravo i svjetovno (građansko pravo). Prema kan. 10. “Treba smatrati da poništavaju ili čine nesposobnim samo oni zakoni koji izričito određuju da je čin ništavan ili da je osoba nesposobna.” Ako strankama iz ugovora ne uskraćuje pravnu sposobnost prirodno pravo (luđaci, potpuno pijani ili djeca koja nisu došla u dob razuma) ili ako im sposobnost ne uskraćuje kanonsko pravo (npr. članovi ustanova posvećenoga života i društva apostolskoga života, kan. 668, § 5), ili građansko pravo (ovisi o mjestu sklapanja ugovora) onda se pretpostavlja da je ugovor pravno valjan sve dotle dok se drukčije ne dokaže i pomoću svjedoka;

2. pristanak, suglasnost ili privola stranaka: ugovor je određeni pravni čin, zato je pristanak, suglasnost ili privola stranaka konstitutivni element ugovora; on mora biti sklopljen slobodno, bez straha, ili prisile. Prema kan. 124. “Za valjanost pravnog čina zahtijeva se da ga počini sposobna osoba i da čin ima svoje bitne sastavne dijelove, kao i oblike i potrebna svojstva pravom nametnuta za valjanost čina.”

3. materija ugovora: objekt odnosno predmet ugovora mora biti fizički moguć i moralno i dopušten, te da već postoji ili će postojati ispunjenje može bitnih uvjeta tako da barem jedna stranka ima nad stvari iz ugovora pravo vlasništva te da je predmet određen i častan.

4. uzrok, tj. razlog samog ugovora; o uzroku odnosno razlogu ugovora ovisi valjanost samog ugovora, posebno kada se otuđuje ili prodaje osnovna imovina crkvene javne pravne

14 Usp. V. DE PAOLIS, I beni temporali della Chiesa, Edizioni Dehoniane Bologna, Bologna 1995., str. 181.


16

osobe, jer se tu, naime, radi valjanosti zahtijeva, npr. hitna potreba, očita korist, pobožnost, neki važni pastoralni razlog i tome slično.

U obradi sljedećih kanona vidjet ćemo da se neke formalnosti iz građanskog prava o sklapanju ugovora trebaju obdržavati, također i u kanonskom pravu (kan. 1291-1294).

2. Otuđenje

Can. 1291 Ad valide alienanda bona, quae personae iuridicae publicae ex legitima assignatione patrimonium stabile constituunt et quorum valor summam iure definitam excedit, requiritur licentia auctoritatis ad normam iuris competentis.

Kan. 1291 – Da bi se valjano otuđila dobra koja na temelju zakonitog upisa tvore osnovnu imovinu javne pravne osobe i kojih vrijednost prelazi pravom određenu svotu, zahtijeva se dopuštenje vlasti koja je prema pravnoj odredbi mjerodavna.

a) Izvori za kan. 129115 jesu: CIC 1917, kan.. 1530, § 1, br. 3; Sveta kongregacija koncila (sve do 31. 12. 1967.) (dalje: SCConc.), rješenje (resolutio), od 17. svibnja 1919.16; SCConc., rješenje od 12. srpnja 1919.17; Papinsko povjerenstvo za vjerodostojno tumačenje kanona Zakonika, odgovor od 24. studenoga 1920.18; SCCon., okružnica (litterae circculares), 20. lipnja 1929., art. 4119;Sveta kongregacija za katolički odgoj (od 1. siječnja 1968), proglašenje (declaratio), , Prot. 427/70/15, od 2. siječnja 1974.; Sveta kongregacija za katolički odgoj i Sveta kongregacija za redovnike i svjetovne ustanove (od . 1. siječnja 1968.), proglašenje (declaratio), Prot. 300/74, od 7. listopada 1974.

15 ZKIC, kan. 1035, § 1, br. 3: “Za otuđenje crkvenih dobara, koja na temelju zakonitog upisa tvore stalnu imovinu pravne osobe, traži se: (…) br. 3. u slučajevima propisanima pravom napismeno dan pristanak mjerodavne vlasti bez kojeg je otuđenje nevaljano”.

16 Usp. AAS 11(1919.), str. 382-387.17 Usp. Ondje, str. 416-419;18 Usp. AAS 12(1920.), str. 577.19 Usp. AAS 21(1929.), str. 384-399.


17

b) Pojam otuđenjaCrkva ima posebne propise o otuđenju tako da se otuđenje

prihvaća različito od administrativnih akata, čak i od onih izvanrednih. Zato je crkveni zakonodavac govor o otuđenju stavio pod isti naslov s ugovorima, a ne kada je bio govor o administrativnim aktima. U temeljnom kanonu o vremenitim dobrima (kan. 1254, § 1) kaže se da Katolička crkva može po prirodnom pravu, neovisno od svjetovne vlasti otuđivati vremenita dobra da bi postigla svrhe koje su joj vlastite. Crkvena vremenita dobra se mogu otuđivati, ali se valjano otuđuju samo u skladu s crkvenim zakonima, što je posebna vrsta ugovora.

U crkvenom pravu otuđenje se prihvaća u širokom smislu, uvijek s ciljem da se postignu one svrhe koje su Crkvi vlastite: uređenje bogoštovlja, briga za dolično uzdržavanje klera i drugih službenika, vršenje djela apostolata i dobrotvornosti, napose prema siromasima (kan. 1254, § 2).

Samo otuđenje promatramo pod dva različita vida: 1. otuđenje u užem smislu ili otuđenje u vlastitom smislu

znači ustupanje, ustupak prava vlasništva (cesija), zakonita cesija prava vlasništva nad nekim predmetom s jednog vlasnika na drugog (prodaja ili darivanje), odstupanje od tražbine (ustupiti što);

2. otuđenje u širem smislu ili otuđenje u kanonskom smislu je svaki pravni posao, kojim se imovinska prava jednog subjekta prenose na drugoga, a da se pri tom samo pravo vlasništva ne prenosi20(kan. 1295). U kanonskom pravu se otuđenje uzima u širem smislu; otuđenje crkvenih vremenitih

20 Usp. I. ROGIĆ, Imovinsko pravo Katoličke crkve, Đakovo 1960., str. 146. Prema Nikoli Gavelli: «Otuđenje je prelaženje (prenošenje, translacija) postojećih prava, bilo a) kao pojedinačno prelaženje prava na singularnog sukcesora, bilo b) kao prelaženje imovinske cijene na univerzalnog sukcesora. U jednom i dugom slučaju ne osniva se pravo, nego se mijenja nositelj postojećeg prava – pravo prestaje pripadati onome kome je do tada pripadalo (s njegova stajališta to je relativan prestanak prava) te postaje pravo stjecatelja (dolazi do translacije prava na njega, on time derivantno stječe to pravo, postaje novi nositelj istog prava)...» ( Stvarno pravo (Redaktor: prof. dr. Nikola Gavella). Poznati crkveni pravnik Velasio De Paolis navodi različita mišljenje pojedinih autora o pojmu otuđenja: A. Couly, A. Vermeersch-I Creusen, G. Vromant, E. Regatillo, A. Tabera, G. Escudero, V. Rovera, L. Chiappetta, D. J. Andres, E. Gambari, F. R. Azner Gil, L. Mistň (usp. V. DE PAOLIS, I beni temporali…, str. 208-222); usp. F. D’OSTILIO, Prontuario del Codice di diritto canonico. Tavole sinottiche. Presentazione del Card. Vizenzo Fagiolo Presidente del Pontificio Consilio per l’interepret dei testi legislativi, Libreria editrice vaticana, Cittŕ del vaticano 1994., str. 478-480.


18

dobara kao zamjena, mijenjanje, ustanovljene služnosti dohotaka, prihoda, hipoteke, zaloga, uknjižbe, gubitak vlasništva ili nekog drugog prava koje pripada određenoj pravnoj osobi, tj. nakon zaključivanja pravnog posla određena pravna osoba više nema pravo na otuđenoj stvari, odnosno, treba se strogo držati određenoga ugovora o otuđenju. Cilj je kanonskih zakona o otuđenju zaštititi svako pravo bilo koje javne pravne osobe koje je ona zakonito stekla (kan. 1256) uključujući i pravo privatne pravne osobe koje je ona stekla prema vlastitim statutima.

Zakonodavstvo Republike Hrvatske zahtijeva da se, uz opće pretpostavke o otuđenju obdržavaju i posebne pretpostavke: a) pogodno pravo prednika, b) valjani pravni temelj za prelaženje prava, a kada je taj temelj pravni posao, tada još i c) ispravni način stjecanja … Otuđivost svih imovinskih prava, pa tako i stvarnih prava, je pravilo, a neotuđivost izuzetak, koja može biti posljedica pravne naravi odnosnog prava, ili zakonskog ograničenja otuđivosti.21

Za razliku od svjetovnog prava, u crkvenom pravu otuđivost osnovne imovine je izuzetka, a neotuđivost je pravilo. Tako, u pravilu, crkveni zakonodavac, zabranjuje otuđenje crkvenog dobra, tj. zabranjuje otuđenje osnovne imovine određene pravne osobe, jer osnovna imovina je trajna, ona treba trajno služiti crkvenoj svrsi; izuzetak je što dopušta, također i otuđenje osnovne imovine, ali uvijek uvjetno: ‘si’ ako se radi o važnom razlogu. Takvim stavom, crkveni zakoni štite “osnovnu imovinu javne pravne osobe” (patrimonium stabile22). U onim slučajevima kada se razborito utvrde opravdani razlozi za otuđenje osnovne imovine, treba strogo obdržavati crkveno pravo jer o tome može ovisiti sama valjanost otuđenja; za valjano otuđenje osnovne imovine, crkveno pravo traži pisano dopuštenje (napismeno dan pristanak mjerodavne vlasti bez

21 Stvarno pravo, str. 87.22 «Patrimonium stabile»- osnovna imovina (temeljna imovina) je novi pojam u

Zakoniku iz 1983. u odnosu na CIC 1917. Smatramo da je osnovna imovina trajno vremenito dobro crkvene pravne osobe koje joj trajno služi, sa svrhom da joj neposredno ili posredno pomaže kako bi pravna osoba mogla opstati kao samostalna pravna osoba i da bi mogla vršiti one svrhe i službe radi kojih je osnovana. Našu smo definiciju donijeli zato što se pojedini autori ne slažu o točnom pojmu osnovne imovine. Usp. V. DE PAOLIS, I beni…, str. 185-188. Ovdje treba reći da osnovna imovina nisu samo, pokretna i nepokretna dobra kako je bio govor u bivšem CIC 1917.


19

kojega je otuđenje nevaljano)23 mjerodavne crkvene vlasti uz obdržavanje određenih pravnih propisa, posebno pravnih formalnosti koji utječu na valjanost otuđenja (molba, pisano dopuštenje, procjena, stav određenog ekonomskog vijeća, razlozi itd.). Ovdje nije riječ o obrtnoj imovini i upravljanju s njom, odnosno o njenom otuđenju. Kada je, naime, u pitanju otuđenje obrtne imovine onda upravitelj treba postupiti prema propisima o upravljanju vremenitim dobrima, uvijek imajući u vidu da redoviti upravitelj ili pravni zastupnik pojedinih pravnih osoba trebaju obrtnom imovinom upravljati kao dobri otac obitelji imajući uvijek pred očima crkvene i građanske zakone u toj materiji te spasenje duša koje je u crkvi najveći zakon (kan. 1572), te da ne bi crkvena pravna osoba pretrpjela štetu. Tu treba posebno voditi računa o iznosu novca i potrebama svrha i zaduženja crkvene pravne osobe (uzdržavanje službenika, potrebni popravci, hrana, roba, telefon, putovanje, komunalije, itd.).

Stalno trebaju mjere opreza da se ne pogorša imovinsko stanje crkvene pravne osobe; posebno treba paziti pri donošenju statuta određene pravne osobe, ne samo kada je govor o otuđenju, nego o bilo kojem poslu kada se može pogoršati imovinsko stanje pravne osobe (kan. 1295). U crkvenom pravnom području otuđenje promatramo u širokom smislu i zato se treba držati crkvenih zakona te posebno kaznenog Zakonika katoličke crkve kan. 1377. koji izričito kaže: “Tko otuđi crkvena dobra bez propisanog dopuštenja neka se kazni pravednom kaznom”. U ovom slučaju se radi o neodređenoj pravednoj kazni i zapovjednoj kazni. Kazna je izreci prepuštena (ferendae sententiae) mjerodavnoj crkvenoj vlasti (biskup, određeni poglavar dotične ustanove posvećenog života i družbe apostolskoga života sam ili sa svojim vijećem, crkveni sudac) i “krivca obvezuje tek pošto je izrečena” (kan. 1314). Takvu kaznu treba tumačiti u uskom smislu sukladno kan. 18. Zakonika iz 1983.

23 ZKIC, kan. 1035, §1, br. 3. Dalje, ZKIC u kan. 1035, § 1, br. 1-3. traži: opravdan razlog, a taj je: žurna potreba, očita korist, pobožnost, dobrotvornost,, pastoralni razlog. Predradnje: napisano stručna procjena stvari koja se ima otuđiti. Bez nabrojenoga je otuđenje nevaljano. ZKIC u kan. 1035, § 2 propisuje »Da bi se izbjegla šteta za Crkvu, neka se obdržavaju i druge mjere opreza koje je propisala mjerodavna vlast.” Čini mi se da je kan. 1035, § 1-2, ZKIC precizniji i praktičniji od odredbe Zakonika iz 1983. kan. 1291.


20

c) Crkveni zakoni za otuđenjeCan. 1292 - § 1. Salvo praescripto can. 638, § 3. cum

valor bonorum, quorum alienatio proponitur, continetur intra summam minimam et summam maximama ab Episcoporum conferentia pro sua cuiusque regione definiendas, auctoritas competens, si agatur de personis iuridicis Episcopo dioecesano non subiectis, propriis determinatur statutis;secus, auctoritas competens est Episcopus dioecesanus cum cionsensu consilii a rebus oeconomicus et collegii consultrum necnon eeorum quorum interest. Eorundem quoque consensu eget ipse Epioscopus dioecesanus ad bona dioecesis alienanda.

§ 2. Si tamen agatur de rebus quarum valor sumam maximam excedit, vel de rebus ex voto Ecclesiae donatis, vel de rebus preciosis artis vel historicae causa, ad validitatem alienationis requiritur insuper licentia sanctae Sedis.

§ 3. Si res alienanda sit divisibilis, in petenda licentia pro alienatione exprimi debent partes antea alienatae; secus licentia irrita est.

§ 4. Ii, qui in alienandis bonis consilio vel consensum nisi prius exactae fuerint edocti tam de statu oeconomico personale iuridicae cuius bona alienanda proponuntur, quam de alienationibus iam peractis.

Kan. 1292 - § 1. Kada je vrijednost dobara predloženih za otuđenje u granicama najmanjeg i najvećeg iznosa koji svaka biskupska konferencija treba da odredi za svoje područje, mjerodavna vlast određuje se vlastitim statutom, ako se radi o pravnim osobama koje nisu podložne dijecezanskom biskupu; inače, mjerodavna je vlast dijecezanski biskup s pristankom ekonomskog vijeća i zbora savjetnika kao i onih kojih se to tiče, uz poštovanje propisa kan. 638, § 3. Dijecezanskom biskupu potreban je njihov pristanak i za otuđenje biskupijskih dobara.

§ 2. Ako se pak radi o stvarima kojih vrijednost prelazi najviši iznos, ili o stvarima darovanim Crkvi zavjetom, ili umjetnički ili povijesno dragocjenim stvarima, za valjanost otuđenja zahtijeva se osim toga dopuštenje Svete Stolice.

§ 3. Ako je stvar koja treba da se otuđi djeljiva, u traženju dopuštenja za otuđenje neka se navedu prije otuđeni dijelovi; inače je dopuštenje nevaljano.

§ 4. Oni koji moraju sudjelovati u otuđenju dobara savjetom ili pristankom neka ne daju savjeta ni pristanka ako prije nisu točno obaviješteni kako o gospodarskom stanju pravne osobe


21

koje se dobra predlažu za otuđenje tako i o već obavljenim otuđenjima.

d) Izvori za kan. 1292, § 124. jesu: CIC 1917., kan. 1532., § 3; Sveta kongregacija koncila (dalje: SCConc) (sve do 31. 12. 1967.), rješenje (resolutio) od 17. svibnja 1919.25; SCConc., rješenje 12. srpnja 1919.26; Papinsko povjerenstvo za vjerodostojno tumačenje kanona Zakonika (dalje: CI), odgovor od 24. studenoga 1920.27. SCConc., odgovor od 14. siječnja 1922.28; Motu proprio pape Pavla VI. «Pastorale munus» od 30. studenoga 1963., I., 32.

Za § 2. izvori jesu: CIC 1917. kan. 1532, § 1; SCConc. odgovor od 12. srpnja 1919.29; CI, odgovor V., od 22. srpnja 1929.30; SCConc, odredbe, 24. svibnja 1939.31; SCConc pismo 1. srpnja 1941.; SCConc dekret “Cum mutata nummorum”, od 13. srpnja 1951.32; Sveta kongregacija konzistorijalna (sve do 31. 12. 1967.) (dalje: SCC), obavijest (notificatio), 25. srpnja 1952.; SCC, ovlast (facultas) od 28. lipnja 1958.; Sveta kongregacija za klerike (od 1.1. 1968.), okružnica od 11. travnja 1971.33; Sveta Stolica, obavijest 1978.

Za § 3.34izvori jesu: CIC 1917., kan. 1232., § 4; Sveta kongregacija za širenje vjere (od 1.1. 1967.) okružnica od 11. travnja 1971.35;

Mjerodavna vlast za davanje dopuštanja za otuđenje crkvene imovine

Pri davanju dopuštenja za otuđenje crkvene imovine treba imati u vidu: najmanji i najveći iznos, vrst dobara te mjerodavnu vlast:

24 ZKIC, kan. 1036.25 Usp. AAS 11(1919.), str. 382-387.26 Usp. AAS 11(1919.), str. 416-419.27 Usp. AAS 12(1920.), str. 577.28 Usp. AAS 14(1922.), str. 160-161.29 Usp. AAS 19(1919.), str. 416-419.30 Usp. AAS 21(1929.), str. 574.31 Usp. AAS 31(1939.), str. 266-268.32 Usp. AAS 43(1951.), str. 602-603.33 Usp. AAS 63(1971.), str. 315-316.34 ZKIC, kan. 1038.35 Usp. AAS 63(1971.), str. 315-317.


22

1) najmanji i najveći iznos, predloženih dobara za otuđenje treba odrediti svaka biskupska konferencija, razumije se, svaka za svoje područje; za područje Hrvatske biskupske konferencije najmanji je iznos 100000. američkih dolara; najveći iznos jest 300000. američkih dolara;36

2) način davanja dopuštenja za crkvenih vremenitih dobara onih pravnih osoba koje nisu podložne dijecezanskom biskupu trebaju odrediti dotične pravne osobe u njihovom statutu;

3) mjerodavna vlast za dopuštenje otuđenja vremenitih dobara onih pravnih osoba koje su podložne dijecezanskom biskupu jest “dijecezanski biskup s pristankom ekonomskog vijeće i zbora savjetnika kao i onih kojih se to tiče”;

4) za valjanost otuđenja u kojem se može pogoršati imovinsko stanje pravne osobe ustanova posvećenog života i društva apostolskoga života, Zakonik iz 1983. u kan. 638, § 3. zahtijeva “pisano dopuštenje mjerodavnog poglavara s pristankom njegova vijeća”;

5) u slučajevima kad vrijednost predloženog iznosa za otuđenje “prelazi iznos što ga je Sveta Stolica odredila za svaki kraj, isto tako i stvari darovane Crkvi zavjetom ili umjetničke ili povijesne dragocjenosti, zahtijeva se osim toga dopuštenje same Svete Stolice”.37

Kada je u pitanju otuđenje predloženih vrijednosti vremenitih dobara ustanova i društava biskupijskog prava ili samosvojnih samostana (kan. 615), potrebno je i napismeno dopuštenje dvojice: mjesnog ordinarija (kan. 638, § 4) i određenog poglavara. Tu se radi o kumulativnoj kompetenciji koja djeluje zajedno. Ne jedna bez druge! Tu se treba držati statuta, te postupiti prema pismenom odgovoru mjesnog ordinarija.

Zakonik iz 1983. u kan. 1292., § 2. govori o mjerodavnosti Svete Stolice: propisano je “ako se pak radi o stvarima koja vrijednost prelati najveći iznos” (100000 američkih dolara) te za otuđenje stvari koje su darovane Crkvi zavjetom, ili su umjetnički

36 Kan. 1291. § 1: “Hrvatska biskupska konferencija određuje: najmanji iznos od 100000 američkih dolara; najveći iznos od 300000 američkih dolara” (Službene vijesti Hrvatske biskupske konferencije, br. 1(2) /1994., str. 10.

37 Npr. Sveta Stolica je prihvatila za Franjevački red OFM, u smislu Zakonika iz 1983., kan. 638, § 3. i 1292. “Bosnia e Herzegovina … Croazia 300000 USA dolara…” (Prontuario del segretario provinciale per i affari da trattare presso la Procura Generale dell’Ordine, Roma 2000., str. 101).


23

ili povijesno dragocjene, treba “za valjanost otuđenja” dopuštenje Svete Stolice. Sveta Stolica daje dopuštenje nakon pravnih formalnosti koje prije morala izvršiti određena pravna osoba. Tu nema ni govora o davanju dopuštenja na vlastitu pobudu. U svakom slučaju se trebaju izvršiti pravne formalnosti.

Pri otuđenju stvari treba pripaziti i na činjenicu što stvari mogu biti djeljive38 i nedjeljive. Kada je riječ o otuđenju djeljivih stvari onda se ta činjenica treba navesti prije otuđenja dijelova; inače bi bilo samo dopuštenje nevaljano. Otuđenje bi bilo nevaljano i radi toga što bi u takvom slučaju bilo prešućivanje istine, jer naime kan. 63, § 1 propisuje: “Valjanosti otpisa protivi se zataja ili prešućivanje istine ako se u molbi ne iznese ono što po zakonu, kanonskom stilu i praksi treba da se iznese da bi otpis bio valjan, osim ako se radi otpisu milosti koji je dan na vlastitu pobudu”.39

Zakonodavac u kan. 1292., § 4. određuje da osobe koje trebaju sudjelovati u davanju savjeta ili pristanka40 ne daju savjet ni pristanak ako prije nisu bile točno obaviještene:

- o gospodarskom stanju pravne osobe koja dobro predlaže za otuđenje;

- o već obavljenim otuđenjima. Kan. 1292., § 1-4. ne odnosi se na otuđenje obrtnih

sredstava ili dobara koje su namijenjene svakodnevnoj upotrebi, tj. o otuđenju čiji je iznos ispod najnižeg iznosa koja je zakonski određena ili ako se ne radi o stvarima koje su darovane Crkvi zavjetom, ili ako nisu umjetničke ili povijesne dragocjenosti.

e) Otuđenje dobara kojih vrijednost prelazi najmanji određeni iznos

Can. 1293. - § 1. Ad alienanda bona, quorum valor summam minimam definitam excedit, requiritur insuper:

38 “Stvari su djeljive (res divisae), ako ih se može podijeliti na samostalne stvari (rastavljanjem na sastavne dijelove, ili diobom na stvari iste vrste s prvobitnom stvari), a da se tom podjelom a) ne umanji nerazmjerno njihova vrijednost, niti im se b) uništi osnovnu svrhu i namjenu. Stvari koje se ne mogu tako podijeliti –nedjeljive su stvari (res indivisae). Nedjeljivost suvlasničke stvari nije zapreka tome da suvlasnici sporazumno odluče da će je fizički podijeliti na dijelove … “. (Stvarno pravo, (redaktor prof. Nikola Gavella), Informator, Zagreb 1998., str. 515., br. 81.).

39 Usp. J. BRKAN, Opće odredbe Zakonika kanonskoga prava, Makarska 1997., str. 125-126.

40 Kan. 127. primjenjuje se i u davanju savjeta i pristanka , također i kod otuđenja vremenitih dobara.


24

1. iusta causa, veluti urgens necessitas, evidens utilitas,pietas, caritas vel gravis alia ratio pastoralis;

2. aestimatio rei alienandae a peritis scripto facta.§ 2. Aliae quoque cautelae a legitima auctoritate praescriptae

serventur, ut Ecclesiae damnum vitetur.Kan. 1293. - § 1. Za otuđenje dobara, kojih vrijednost

prelazi određeni najmanji iznos, zahtijeva se osim toga:1. opravdan razlog, kao što je hitna potreba, očita korist,

pobožnost, dobrotvornost ili koji drugi važni pastoralni razlog;2. napismeno dana stručna procjena stvari koja treba da se

otuđi.§ 2. Da bi se izbjegla šteta za Crkvu, neka se obdržavaju i

druge mjere opreza koje je propisala zakonita vlast.

Izvori za kan. 1293., § 1-241 jesu CIC 1917., kan. 1530., § 1-2; Sveta kongregacije za klerike, okružnica (littere circulares) od 11. travnja 1971.42

Prema kan. 1293., § 1-2. da bi se mogla otuđiti dobro čija vrijednost prelazi najmanji iznos (100000 američkih dolara) traže se određeni uvjeti:- opravdan razlog: hitna potreba (npr. popravak crkve ili

zgrade koja je iznenada pretrpjela neku štetu i sl.); - očita korist (npr. prodaja neke zgrade ili zemljišta koji se

mogu dobro prodati, a nisu više potrebne pravnoj osobi); - pobožnost, dobrotvornost ili koji drugi važni pastoralni

razlog.43 Sud o pobožnosti, dobrotvornosti ili o pastoralnom razlogu u konačnici daje mjerodavna vlast ispod Svete Stolice nakon dobro odmjerenoga i razboritoga suda, uz suglasnost ekonomskog vijeća i mogućeg propisa dotičnog ordinarija ili poglavara o otuđenju i postupku otuđenja. Upravitelji vremenitih dobara crkvenih pravnih osoba moraju postupati kao dobri domaćini vodeći uvijek računa da ne bi pravna osoba pretrpjela štetu;

- Stručnu procjenu trebaju napraviti stručnjaci (barem dvojica) koji iz procjene nemaju osobne koristi niti koristi svoje rodbine ili tazbine barem do četvrtog koljena uključivo.

41 ZKIC, kan. 1035.42 Usp. AAS 63(1971.), str. 315-317. 43 Papinsko povjerenstvo za reformu Zakonika, na sjednici od 14. studenoga

1979. promijenilo je predloženi prijedlog “bonum pastorale” u “vel gravis alia ratio pastoralis” (Communicationes, 12(1980.), br. 2., str. 425).


25

Stručnu procjenu stvari koja se namjerava otuđiti treba učiniti napismeno.44

- Iako Zakonik iz 1983. ne govori o javnoj licitaciji (publica lititatio) kao CIC 1917., kan. 531., § 2. ipak smatramo da ništa ne priječi javnu licitaciju, dapače! Dakle, u pravilu, stvar treba prodati onome tko više ponudi uvijek uvažavajući razborite razloge koji bi se tome protivili. Uz zakonske propise o otuđenju crkvenih dobara, da bi se

izbjegla šteta za Crkvu, treba se držati i drugih mjera opreza koje je propisala zakonita vlast45.

f) Cijena otuđene stvari i ulaganje novca sa svrhama otuđenja

Can. 1294 - § 1. Res alienari minore pretio ordinarie non debet, quqm quod in aestimatione indicatur.

§ 2. Pecunia ex alienatione percepta vel in commodum Ecclesiae caute collocetur vel, iuxta alienationis fines, prudenter erogetur.

Kan. 1294 - § 1. Stvar se redovito ne smije otuđiti za cijenu nižu od naznačene u procjeni.

§ 2. Novac dobiven pri otuđenju neka se ili pomno uloži u korist Crkve ili razborito upotrijebi u skladu sa svrhama otuđenja.

Izvori za kan. 1294, § 1-2. jesu: CIC 1917, kan. 1531, § 1. i 3.; Papino povjerenstvo za tumačenje kanona Zakonika, odgovor (Praesidis), 17. veljače 1920.; SCConc. proglašenje (declaratio), 17. prosinca 1951.46

Crkveni zakonodavac određuje u kan. 1294., § 1. da se stvar “redovito – ordinarie” 47 (u pravilu) ne smije otuđiti za nižu

44 Ovdje je samo govor o otuđenju vremenitih crkvenih dobara, što se tiče ugovora o uporabi i korištenju stvari (npr. zakup, najam, zajam, posudba…) treba se držati određenih zakona u toj materiji: crkvenih i državnih.

45 Umjesto, kako je bilo predloženo ‘legitimo superiore’, Papino povjerenstvo za reformu Zakonika na sjednici 14. studenoga 1979. prihvatilo je ‘legitima auctoritate’(Communicatione, 12(19980.), br. 2., str. 425.

46˝ Usp. AAS 44(1952.), str. 44.47 Usp. Communicationes, 12(1980.), br. 2., str. 425-426., kan. 39; Ondje,

15(1984.), br. 1., str. 37., kan. 1245., § 1.


26

cijenu nego je procijenjena prema kan. 1293, § 1, br. 1-2. Prema tome, upravitelji vremenitih dobara trebaju se ‘redovito’ držati barem najniže procijenjene vrijednosti; otuđenje za nižu cijenu nego je naznačena u procjeni nije u pravilu dopušteno, što znači da samo u iznimnim slučajevima kada se stvar razborito procijeni uz suglasnost danu napismeno sa strane mjerodavne vlasti upravitelj može neku stvar otuđiti i za nižu cijenu nego je bila u procjeni.

Novac koji se dobije pri otuđenju crkvenog vremenitog dobra mora se pomno uložiti u korist Crkve tj. one pravne osobe čija su se vremenita dobra zakonski otuđila48 i razborito ga upotrijebiti u skladu sa svrhama otuđenja.49

g) Proširenje propisa kan. 1291-1294Can. 1295 – Requisita ad normama cann. 1291-1294,

quibus etiam statuta personarum iuridicarum conformanda sunt, servari debent non solum in alienatione, sed etiam in quolibet negotio, quo condicio patrimonialis sit ad Ecclesiae iura obtinenda.

Kn. 1295 – Zahtjevi prema odredbi kan. 1291-1294, s kojima treba da se usklade statuti pravnih osoba, moraju se

48 Čitamo u: Communicationes, 12(1980.), br. 2., str. 425., kako prijedlog da se nadoda u ondašnjem kan. 38. “… damnum vitetur ex bono Ecclesiae vel Instituti religiosi providetur”, Papinskom povjerenstvu za reformu Zakonika, nije se svidio na sjednici 14. studenoga 1979. Današnja formulacija “ut Ecclesia damnum vitetur”, je razumljiva, kada se uzme u obzir da Crkva u V. knjizi Zakonika označava: Opću crkvu, Apostolsku Stolicu i sve javne pravne crkvene osobe (usp. kan. 1257., § 1.) u što su uključene i redovničke ustanove (Red, pokrajina i redovnička kuća) o čemu govori kan. 634., § 1. Usp. J. BRKAN, “Redovnička vremenita dobra i upravljanje njima (kan. 634-640.)”, u: Riječki Teološki časopis, 11 (2003.), br. 2., str. 415-416. Ovdje bih nadodao da i za otuđenje crkvenih vremenitih dobara vrijede, u slučaju da se vremenita dobra prodaju strancima, također i državni zakoni gdje se nalaze dotična dobra, te nacionalna svijest.

49 Kongregacija koncila je 17. prosinca 1951. odgovorila i određeno propisala da se novac koji se dobije od otuđenja crkvenog dobra mora uložiti samo za nekretnine: “tantumodo in aquirendis bonis immobilibus in commodum Ecclesiae seu entis, cuius interest” (AAS 44 (1952.), str. 44); usp. L. CHIAPPETTA, Il Codice di diritto canonico. Commento giuridico-pastorale, II., Libri IV.-V.-VI.-VII., Edizioni Dehoniane, Napoli 1988., str. 404). Iako je ta odredba Kongregacije koncila izvor za naš kanon, ipak smatramo da je se ne treba danas u potpunosti držati; promijenile su okolnosti i načini stjecanja nekretnina, danas se novac može uložiti i na banku ili u dionice i tome ; ulaganje novca u nekretnine ne mora biti najbolja investicija.


27

odbržavati ne samo pri otuđenu nego u bilo kojem poslu kojim se može pogoršati imovinsko stanje pravne osobe.

Izvori za kan. 129550. jesu: CIC 1917., kan. 1233; SCConc., odredbe (normae) 24. svibnja 1939.51

Već smo naglasili da se kanonskom pravnom poretku otuđenje uzima u širokom smislu, prema kojem se propisi o otuđenju trebaju obdržavati, ne samo u onome o čemu govore kan. 1291-1294. nego i “u bilo kojem poslu kojim se može pogoršati imovinsko stanje pravne osobe”52. U tom smislu “treba da se usklade statuti pravnih osoba”53. Posebno treba paziti da se ne bi pogoršalo “imovinsko stanje pravne osobe” pri sklapanju ugovora o prodaji, zamjeni, zakupu, zajmu, zalogu, hipoteci i posudbi. Da se ne bi “imovinsko stanje pravne osobe” pogoršalo kompromisom ili nagodbom, crkveni zakonodavac je donio posebni propis u kojemu se kaže: “Ako se radi o vremenitim crkvenim dobrima, neka se, kad god to zahtijeva predmet, obdržavaju pravni oblici koji su pravom određeni za otuđenje crkvenih stvari” (kan. 1515., § 2.). Radi valjanosti postupka, strankama crkveni zakoni ne dopuštaju izbjegavanje suđenja pomoću nagodbe ili sporazuma o izboru suca ili suđenju. Tu se, naime, radi o “javnom dobru …čime stranke ne mogu slobodno raspolagati” (kan. 1715., § 1.), nego se trebaju obdržavati zakoni kojim Crkva štiti imovinsko stanje svojih pravnih osoba, kako se ne bi određenim poslovima pogoršalo njihovo imovinsko stanje.

Najredovitiji poslovi jesu:- Prodaja (venditio) je konsensualni, dvostrano obvezni,

silagmatični, recipročni ugovor kojim se prodavatelj obvezuje kupcu prepustiti određeni objekt, a kupac se obvezuje za

50 ZKIC, kan. 1042: “Kan. 1035-1041. treba obdržavati ne samo u otuđenju nego i u bilo kojem poslu kojim se može pogoršati imovinsko stanje pravne osobe”.

51 Usp. AAS 31(1939.), str. 266-268.52 U Nacrtu (Shemi) za kan. 40. stalo je ‘Ecclesiae’; Papinsko povjerenstvo za

reformu Zakonika je na sjednici 14. studenoga 1979. donijelo formulaciju ‘personae iuridicae’, te je još nadodano “quibus etiam statuta personarum iuridicarum conformari debent” (usp. Communicationes, 12(1980.), br. 2., str.426).Ovako je jasnije!

53 Zakonodavac je donio takvu odredbu jer svjetovni zakoni uvijek ne priznaju crkvene propise i odredbe o otuđenju crkvenih vremenitih dobra; crkveni zakonodavac traži da se statuti pravnih osoba tako usklade da i u građanskom zakonu budu, ako je to ikako moguće, priznate statutarne odredbe.


28

prepušteni objekt platiti određeni iznos novca kao kupovnu cijenu. Posebno se kod prodaje nekretnina treba učiniti ugovor u pisanom obliku. Pisani oblik je uvjet valjanosti prodaje. Cilj je prodaje da jedna strana stekne pravo vlasništva na određenoj stvari, tj. kupac postaje nositelj prava vlasništva, prema zakonu o prodaji. Objekt prodaje je stvar, prava i imovina u prometu a ugovor o prodaji stvari, prava i imovine koja nije u prometu bio bi ništav54. Kod prodaje crkvenih vremenitih dobara treba obdržavati sve formalnosti o otuđenju koje je propisao crkveni zakonodavac u kan. 1291-1294, tj. zahtijeva se napismeno dopuštenje mjerodavne vlasti, opravdan razlog, stručna procjena napravljena napismeno.

- “Zamjena (commutatio) je konsensualni dvostranoobvezni ugovor koji nastaje tako da se jedna strana obveže predati drugoj strani određenu stvar, a ta se druga obveže da će joj kao protučinidbu dati neku drugu stvar55.” Objekt ugovora o zajmu su stvari koje su u prometu. Kada je riječ o novcu ne mora se uvijek raditi o zamjeni, ako se radi o zamjeni u novcu onda treba posebno odrediti o kojoj se valuti radi. Zamjena je naplatni platni posao kao predaja druge stvari. Kod zamjene nekretnina treba uvijek pisani ugovor. Radi toga kod zamjene crkvenih dobara treba obdržavati sve formalnosti koje se zahtijevaju za otuđenje. Posebno ćemo spomenuti kan. 1197. koji propisuje: “Djelo obećano privatnim zavjetom sam zavjetovanik može zamijeniti za veće ili jednako dobro; za manje pak dobro onaj koji prema odredbi kan. 1196 ima vlast dati oprost”.56

- “Zajam je ugovor kojim se zajmodavac obvezuje predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje da mu, poslije određenog vremena, vrati isti iznos novaca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće57.” Ako je novčani zajam uz

54 M. VEDRIŠ - P. KLARIĆ, Građansko pravo. Opći dio, stvarno pravo, obvezno i nasljedno pravo, Narodne novine, Zagreb 2002., str. 473 sl.

55 Ondje, str. 484.56 Kan. 1196: “Osim rimskog prvosvećenika, od privatnih zavjeta mogu zbog

opravdanog razloga dati oprost, samo ako oprost ne krši tuđe stečeno pravo: 1. mjesni ordinarij i župnik za svoje podložnike, dapače i za strance; 2. poglavar redovničke ustanove ili družbe apostolskoga života, ako su kleričke papinskoga prava, za članove, novake i osobe koje danonoćno borave u kući ustanove ili družbe; 3. oni kojima su Apostolska Stolica ili mjesni ordinarij povjerili vlast davanja oprosta”.

57 VEDRIŠ-KLARIĆ, Građansko pravo, str. 500.


29

kamate onda se tu radi o naplatnom pravnom poslu, inače je zajam u pravilu besplatni pravni posao. Cilj zajma nije stjecanje vlasništva nego ostvarenje kredita (causa credendi); stjecanje vlasništva je posljedica ostvarenja cilja zajma.

- “Posudba je realni ugovor koji nastaje tako da jedna strana (posuditelj) predaje drugoj strani (posudovniku) određenu stvar na besplatnu uporabu, s tim da je posudovnik mora nakon određenog vremena ili nakon dogovorne uporabe vratiti”.58 Tu se radi o jednostranom obveznom ugovoru. Kod posudbe je važno napomenuti besplatnost; posudbe se rade, uglavnom, o nepotrošnim stvarima. Posuđena se stvar mora vratiti kroz određeno vrijeme jer tu mogu nastati nepoželjni problemi oko povrata posuđenih stvari. Zato i kod posudbe treba paziti da ne bi imovinsko stanje pravne osobe pretrpjelo štetu; kod posudbe crkvenih dobara treba biti vrlo razborit i oprezan te se uvijek treba držati zakona (građanskih i crkvenih) te odluka mjerodavnih vlasti da ne bi «u bilo kojem poslu bilo pogoršano “imovinsko stanje pravne osobe”.

3. KOnfliKt između građansKih i crKvenih zaKOna

Can. 1296 – Si quando bona ecclesiastica sine debitis quidem sollemnitatibus canonicis alienata fuerint, sed alienatio sit civiliter valida, auctoritatis competentis est decernere, omnibus maturae perpensis, an et qualis actio, personalis scilicet vel realais, a quorum et contra quemnam instituenda sit ad Ecclesiae iura vindicanda.

Kan. 1296 – Ako se kada crkvena dobra otuđe bez dužnih

kanonskih oblika, ali otuđenje bude građanski valjano, zadaća je mjerodavne vlasti, pošto o svemu zrelo promisli, da odluči da li koju tužbu, osobnu ili stvarnu, tko i protiv koga treba podići radi zaštite crkvenih prava.

Izvor za kan. 1296.59 jest: CIC 1917., kan. 1534., § 1.Za otuđenje vremenitih dobara, Zakonik iz 1983. u

nekim stvarima, ima zakonske kanonske oblike (sollemnitatis canonicae), a građanski zakoni mogu imati vlastite uvjete i

58 Ondje, str. 503.59 Usp. ZKIC, kan. 1040.


30

oblike (formalnosti). Radi toga crkveni zakonodavac u kan. 1296. govori o otuđenju crkvenih dobara koji se kada otuđe “protiv propisa kanonskog prava” (ZKIC, kan. 1040.), tj. “bez dužnih kanonskih oblika” (kan. 1296.), a građansko pravo otuđenje prihvati kao valjano, iako prema kanonskom pravu nije valjano, u takvom slučaju dođe do sudara između crkvenih i građanskih zakona, sudar kompetencija.

Crkvena mjerodavna vlast treba utvrditi je li pravni čin otuđenja uopće bio valjan, jer crkveno pravo propisuje: “Za valjanost pravnog čina zahtijeva se da ga počini sposobna osoba i da čin ima svoje bitne dijelove, kao i oblike i potrebna svojstva pravom nametnuta za valjanost čina” (kan. 124, § 1). Važno je ustanoviti ono što određuju kan. 125-127, što znači da bi otuđenje crkvenog vremenitog dobra, ako je učinjeno pod prisilom, pod velikim strahom, zlonamjernom prevarom, neznanjem ili učinjen iz zablude koja se odnosila na njegov nezaobilazni uvjet, prema crkvenom pravu bilo nevaljano. U takvim delikatnim slučajevima, kada bi otuđenje prema crkvenom pravu bilo nevaljano, a prema građanskom zakonu valjano, mjerodavna crkvena vlast treba zaštititi imovinu oštećene crkvene pravne osobe. Mjerodavna crkvena vlast treba se odrediti i odlučiti: - da li podignuti osobnu tužbu60 protiv upravitelja pravne

osobe koji je otuđio neku stvar bez dužnih kanonskih oblika ili stvarnu tužbu61 kojom se traži natrag otuđena stvar62;

60 “Osobna tužba teži za traženjem povrata nekog akta ili davanja na koji netko ima pravo da ga primi od neke osobe, kao što je na pr. Izvršenje neke obveze, isplata duga, naknada štete, itd.” N. ŠKALABRIN, Postupci, Đakovo 2000., str. 47.

61 “Stvarna tužba je tužba koja teži za traženjem natrag stvari (res), tj. kada se radi o takozvanim apsolutnim pravima: pravo vlasništva, posjedovanja, uživanja tuđe svojine, službe, povlastice, itd.” ŠKALABRIN, Postupci, str. 47. Imamo i tužbu protiv otetog posjeda (actio de spolio), ona je usmjerena na vraćanje u posjed nekog dobra kojega je netko bio lišen. “Kod stvarne tužbe predviđeno je konkurentno sudište (potest) na sudu mjesta u kojem se nalazi prijeporna stvar, bilo pokretna bilo nepokretna” (ISTI, ondje). Dakle, sudište za tužbu nije nužno kako je bilo određeno u CIC 1917., kan. 1560., br. 1. Što se tiče sudišta o ugovoru treba se držati kan. 1411., § 1-2. koji kaže da su mjerodavni: ili sud mjesta gdje je ugovor sklopljen ili sud mjesta u kojemu se ugovor mora ispuniti ili sud kojega su stranke sporazumno izabrale. To znači da izbor sudišta ne mora biti zapisan u samom ugovoru (in actu contractus) nego stranke mogu izabrati sudište kasnijim dogovorom (usp. Communicationes, 10(1978.), str. 225. Mjesto sudišta može ovisiti iz oporuke, presude, štete koja je nanesena krivnjom.


31

- kojem se sudu obratiti (crkvenom ili građanskom) radi pravnog napada na valjanost sklopljenog ugovora;

- da li kazniti krivca63 ili krivce koji su nezakonito otuđili crkveno dobro primjenjujući kan. 1377;I na kraju treba razborito odvagnuti je li bolje odreći se

tužbe ili kaznene mjere u slučaju; zato bi se prije trebalo obratiti također stručnjacima u pravu. Nakon toga, odluku treba donijeti razborito i promišljeno.

4. Davanje crKvenih DObara u zaKup

Can. 1297 – Conferentiae Episcoporum est, attentis locorum adiunctis, normas statuere de bonis Ecclesiae locandis, praesertim de licentia a competenti auctoritate ecclesiastica obtinenda.

Kan. 1297 – Zadaća je biskupske konferencije da, vodeći računa o mjesnim prilikama, donese odredbe o davanju

62 Npr. u praksi se katkada može dogoditi da pravni zastupnici pravnih osoba (npr. župnici) ne traže savjet od župskog ekonomskog vijeća ili dopuštenje od ordinarija za otuđenje crkvenih vremenitih dobara (npr. crkvenih zemalja). U takvom slučaju dijecezanski biskup ima pravo podignuti tužbu protiv svih koji su nezakonito otuđili crkveno dobro i protiv svih koji su sudjelovali u takvom otuđenju. Dijecezanski biskup treba razborito proučiti okolnosti štetnog ugovora (prodaje) i postupiti prema propisima kako bi zaštitio imovinu određene pravne osobe. Kazna može biti i ljekovita i zaštita pravnog poretka i pouka za prekršitelja i upozorenje drugima.

63 U Nacrtu (Shema) kanona o kojoj je raspravljalo Papinsko povjerenstvo za reformu Zakonika, 14. studenoga 1979. bilo je predloženo da u kan. 41. bude “… ad Ecclesiae iura vindicanda, non exclusa, si opus fuerit, privatione sontis ab officio” Sugestija iz Nacrta se nije svidjela članovima Povjerenstva; odlučilo se da kaznu treba donijeti u kaznenom pravu “talis provisio pertinet ad ius poenale” (usp. Communicationes, 12(1980.), br. 2., str. 426.). Tu sugestiju je prihvatio crkveni zakonodavac i donio propis u kan. 1377: “Tko otuđi crkvena dobra bez propisanog dopuštenja neka se kazni pravednom kaznom”. Mjerodavna crkvena vlast je obvezna kazniti prekršitelja crkvenih zakona “pravednom kaznom”. Dakle, kazna je obvezna i neodređena. U takvom slučaju prekršitelja zakona koji je otuđio crkvena dobra za koja je morao prethodno imati napismeno dopuštenje, mora kazniti mjerodavna crkvena vlast ; odmjerenje kazne spada na mjerodavnu vlast, kazna je izreci prepuštena (ferendae sententiae). U ovom slučaju radi se o teškoj obvezi mjerodavne vlasti da kazni krivca, u protivnom, vlast koja propusti izreći pravednu kaznu treba kazniti njezina hijerarhijski mjerodavna vlast; usp. V. DE PAOLIS- D. CITO, Le sanzioni nella Chiesa. Commento al Codice di Dirito Canonico Libri VI., Urbania University Press, Roma 2001., str. 320-321; A. G. URRU, Punire per salvare, Edizioni VIVERE IN, Roma 2001., str. 219-220.


32

crkvenih dobara u zakup, osobito o dobivanju dopuštenja mjerodavne vlasti.

Izvor za kan. 1297 jest: CIC 1917., kan. 1541.“Zakup (emphyteusis) je konsensualni dvostranoobvezni

ugovor kojim se jedna strana (zakupodavac) obvezuje da će uz naplatu (zakupninu) prepustiti drugoj strani (zakupniku) neku stvar na korištenje.»64 Kod pravnog instituta zakupa zakupodavac mora biti stvarnopravni vlasnik ili ovlaštenik koji može zakonski na drugoga prenijeti da izvrši njegovo pravo, tj. u našem slučaju to treba biti određeni upravitelj crkvene pravne osobe. Zakupnik ima pravo iz onoga što je zakupio uživati plodove (npr. iz poljoprivrednog zemljišta, poslovnog prostora, i sl.). Ovdje bi mogao doći i neimenovani ugovor facio ut des (činim da mi dadeš);obveza je zakupnika činjenje (facere).

Kod nas neki zakup obradiva zemljišta nazivaju «arenda». Kod zakupa vlasnik i dalje zadržava pravo vlasništva nad određenim dobrom, a zakupnik postaje uživatelj koji kroz ugovoreno vrijeme plaća vlasniku (zakupodavcu) određeni iznos u novcu kao zakupninu. Imamo nasljedni zakup, a on je ugovor kojim se trajno ili na neko određeno vrijeme prenosi korištenje dobara s tim da zakupodavac ostaje i dalje vlasnik određenoga dobra. Pravo vlasništva, vlasnik priznaje plaćanjem ugovorene zakupnine. Zakupniku ugovor o zakupu ne daje pravo vlasništva što ne priječi da se ponovnim ugovorom: zamjenom ili prodajom ne može ući u posjed stvari. Za vrijeme plaćanja zakupnine ne može teći rok zastare. U slučaju zastare ili dosjelosti treba u kanonskom pravnom poretku uvijek se traži bogoslovna dobra vjera (bona fides theologica)65.

Kada je riječ o davanju u zakup crkvenih dobara, onda se treba držati kan. 1297. koji je dao u zadaću biskupskim konferencijama da vode računa o mjesnim prilikama, kada donose “odredbe o davanju crkvenih dobara u zakup. Osobito o dobivanju dopuštenja mjerodavne crkvene vlasti”. Hrvatska je biskupska konferencija uz kan. 1297. donijela dopunsku odredbu: “Nekretnine se mogu davati u zakup uz dopuštenje i uputstvo mjesnog Ordinarija”.66 Prema odredbi Hrvatske

64 VEDRIŠ - KLARIĆ, Građansko pravo, str. 473.65 Usp. J. BRKAN, “Zastara (prescriptio) u kanonskom i građanskom pravu”, u:

Crkva u svijetu, 38(2003.), br. 3, str. 384-386.66 Službene vijesti Hrvatske biskupske konferencije, 1994., br. 1 (2), str. 10.


33

biskupske konferencije, mjesni ordinariji (mjerodavne crkvene vlasti), mogu donijeti vlastite odredbe o davanju crkvenih vremenitih dobara u zakup, ali ih ne mogu donijeti protiv kan. 86, tj. ne mogu dati oprost zakona koji određuju bitne sastavnice pravnih ustanova ili pravnih čina67. Smatramo da prije nego se dopusti pojedinim upraviteljima da mogu dati određeno crkveno dobro u zakup, mjerodavna crkvena vlast treba razborito prosuditi i odvagnuti svaki konkretni slučaj kako se ne bi naškodilo crkvenoj pravnoj osobi. Upravitelji crkvenih dobara trebaju urediti takav ugovor o zakupu koji će vrijediti i prema crkvenom i građanskom zakonu kako pravna osoba ne bi pretrpjela nikakvu štetu; upravitelji kod davanja vremenitih dobara u zakup trebaju obdržavati sve ono što je zapisano u pisanom aktu dopuštenja mjerodavne crkvene vlasi.

5. OpravDana zabrana prODaje ili Davanja u zaKup

Can. 1298 – Nisi res sit minimi momenti, bona ecclesiaastica propriis administratoribus, eorumve proponquis usque ad quartum consanguinitatis vel affinitatis radum non sunt vendenda aut locanda sine speciali competentis auctoritatis licentia scripto dana.

Kan. 1298 – Bez posebnoga pisanog dopuštenja mjerodavne vlasti crkvena se dobra ne smiju prodati niti davati u zakup upraviteljima tih dobara ni njihovim rođacima sve do četvrtoga stupnja krvnog ili tazbinskog srodstva, osim ako je stvar male vrijednosti.

Izvor je za kan. 129868. CIC 1917, kan. 1540.U kan. 1298, upotrebljena je uvjetna čestica osim ako ‘nisi’

što u ovom slučaju znači da se samo može stvar “vrlo male vrijednosti” (Nisi res sit minimi momenti) prodati ili dati u zakup, bilo kome, imajući u vidu okolnosti mjesta i vremena; ako se, pak, radi o stvarima veće vrijednosti, zakonodavac zahtijeva posebno pisano dopuštenje za prodaju ili davanje u zakup. Tek nakon pisanog dopuštenja mjerodavne vlasti

67 Usp. CHIAPPETTA, Il Codice di diritto canonico, II., str. 406; usp. LE, I., br. 181., stupac 205-207.

68 Usp. ZKIC, kan. 1041.


34

određeno vremenito dobro se može prodati ili dati u zakup onome tko, imajući u vidu sve okolnosti, više ponudi; nevaljana i nedopuštena prodaja ili davanje u zakup crkvenog vremenitog doba, bez pisanog dopuštenja mjerodavne crkvene vlasti jest:

- upraviteljima tih dobara (samima sebi);- njihovim rođacima sve do četvrtog stupnja krvnog ili

tazbinskog srodstva.Nakon napisanog zahtijeva i nakon što je upravitelj određene

pravne osobe izvršio određene predradnje predviđene zakonom ili odlukom o prodaji ili davanju u zakup vremenitih crkvenih dobara, mjerodavni će crkveni poglavar, tek onda kada izvrši sve ono što je po pravu trebao izvršiti, dati određeno dopuštenje u pisanoj formi. Pisana forma otklanja svaku sumnju (zarade ili namještanja). Radi pravne jasnoće treba dobro uočiti razlike iz Zakonika iz 1983. kan. 1298. i CIC kan. 1540. Naime, sada se traži pisano dopuštenje bilo koje mjerodavne vlasti, dok je prije bilo potrebno dopuštenje ordinarija mjesta. Takvim stavom crkvenoga zakonodavca otklonjene su mnoge bivše nejasnoće.

zaKljučaK

Crkveni je zakonodavac u Zakoniku iz 1983. donio posebnu zakonsku normativu o ugovorima i napose (praesertim) o otuđenju jer je otuđenje vremenitih crkvenih dobara posebna vrsta ugovora. Prema kan. 1290. Crkva prihvaća građansko pravo o ugovorima s istim učincima kanonskog prava i «u stvarima koje podliježu crkvenoj vlasti upravljanja», ali ima i iznimki, tj. ima uvjeta valjanosti i dopuštenosti, uvjetna čestica «nisi»-osim ako, što znači, da Crkva ne upućuje na sve građanske zakone o ugovorima, posebno kanonski pravni poredak ne upućuje na one građanske zakone koji se protive božanskom pravu, za koje je što drugo određeno u kanonskom pravu; kada su u pitanju postupci Crkva dopušta dokazivanje pomoću svjedoka, pod vodstvom suca, u bilo kojim parnicama. Takav stav crkvenog zakonodavca dopušta svjedoke također u parnicama kada se radi o ugovorima i otuđenju, prodaji ili davanju u zakup vremenitih crkvenih dobara. Ugovore može sklopiti: pravno sposobna osoba, i to uz dopuštenje mjerodavne crkvene vlasti, uz suglasnost stranaka koje sklapaju ugovor te da otuđenje, prodaja ili davanje u zakup bude iz opravdanog razloga. Zato, kod otuđenja crkvenih vremenitih dobara treba


35

se držati i građanskih i crkvenih zakona o imenovanim ili neimenovanim ugovorima. Posebno se treba držati uvjeta ili iznimka u crkvenom pravu radi dopuštenosti ugovora, tj. treba obdržavati, crkvene zakone kada je riječ: o osnovnoj imovini, vrijednosti imovine, vrsti imovine, mjerodavnom poglavaru koji daje napismeno dopuštenje (formalnosti), od čega ovisi vrijednost ugovora o otuđenju, prodaji ili davanju u zakup crkvene imovine. Što se pak tiče prodaje i zakupa posebnost je crkvenog zakona što nije dopušteno prodati ili dati u zakup crkvenu imovinu upraviteljima (samima sebi) i onima koji su u krvnom ili tazbinskom srodstvu s upraviteljem do četvrtoga koljena uključivo. Crkveni zakoni od upravitelja crkvenih vremenitih dobara u slučaju otuđenja, prodaje ili davanja u zakup drži da se, radi valjanosti, izvrše posebne formalnosti, posebno dopuštenje; takvom ugovoru u najvećem broju slučajeva državni zakoni priznaju valjanost, ali ima i slučajeva da je ugovor u građanskom pravu valjan, a u crkvenom pravnom području nevaljan, radi nedostatka bitnih elementa koje kanonski pravni poredak traže za valjanost (kan. 124-127). U takvim možebitnim slučajevima, crkvene vlasti trebaju zaštiti crkvenu imovinu, posluživši se savjetom stručnjaka, te neka razborito odrede daljnji postupak, a nesavjesnoga upravitelja crkvene vlati su obvezne kazniti neodređenom pravednom kaznom; kazna je izreci prepuštena (feraendae sententiae) nadležnoj crkvenoj vlasti. Kada hijerarhijski niža vlast ne bi izvršila zakonsku obvezu onda je obveza više mjerodavne hijerarhijske vlasti da izreče kaznu prekršitelju. Crkveni zakoni o ugovorima i posebno o otuđenju idu za tim da se zaštiti crkveni pravni poredak te da se u tom smislu vrše zakonom predviđene radnje.

CONTRACT AND ABALIENATION SEPARATELY(CAN:1290-1298)

Summary

In this work the author has treated Title III. Book V. of the Code from 1983. can. 1290-1298 “Contracts and A alienation Separately”; the work is founded on the sources and literature; in the treatment the author has applied legal-exegetic method, and he has also applied can. 17 of the Code from 1983. on


36

understanding the church laws. Church legislator accepts the secular laws if they are in accordance with the divine law or unless something else is determined by the canon law; thus, at judicial proceedings and in contracts, argumentation by means of witnesses, under the lead of the judge (can.1547), is allowed. At the abalienation of temporal church goods or temporal goods of public church corporations, particularities from can. 1291-1296 should be observed. Regular administrators of church corporations can, in the name of the corporation, alienate only those church goods for which permission of the competent church authority is not specified (working capital). When dealing with the basic property of a corporation, church laws require some legal formalities that differ from civil laws. In such cases, especially when legal formalities are required, written permission is needed by which the competent church authority permits the alienation of church goods, and it is condition for valid alienation, sale or lease. The aim of church laws is not to harm the property of the corporation. Because of the illegal procedure at alienation, sale or lease of temporal goods, the competent church authority is obliged to punish the offender by just punishment. If the contract on alienation, sale or lease of the church temporal goods was concluded by an incompetent person or if the subject of contract was forbidden or if the parties would not agree, or if there would be no reason for alienation, sale or lease, then such a contract would be invalid because some of the constitutive elements of the contract required by the canon law would be missing. In the cases when the validity of contract is accepted by the secular authorities but not by the church laws, the competent church authority should wisely decide, with help of experts, what to do without endangering the property of the church corporation. Anyway, church temporal goods have to be legally protected, and if the administrator of church temporal goods concluded illegal and invalid contract on alienation, sale or lease of church property, the church authority would be obliged to punish the offender by indefinite punishment.

Key words: church law, civil law, contracts, written permission, competent authority, alienation, sale, lease


37

Sažetak

Temu iz naslova autor obrađuje kroz nekoliko naslova. Ponajprije pokazuje u čemu se sastoji osobitost kršćanske sve-tosti. Potom, u drugom dijelu, prikazuje svetost kao dinamičnu stvarnost te kao cilj kojemu teži cjelokupni kršćanski život, o čemu se govori pod trećim naslovom. Svetost je ustvari sam kršćanski život življen u konkretnim, povijesnim okolnostima. Ona jer od Boga darovana, ali i zadana. Zadatak je to za čitav život. Biti na putu kršćanske svetosti znači biti nasljedovatelj Isusa Krista; znači biti nasljedovatelj Onoga koji svojim naslje-dovateljima obećava Križ, ali po Križu i život vječni. Krist svoje sljedbenike poziva na put koji je i sam prošao. Ustvari, put sve-tosti je moguć jedino jer ga je prije bilo kojega čovjeka prošao Isus Krist; on sam postaje Put koji treba proći da bi se stiglo u život.

Pod četvrtim naslovom autor izlaže putove rasta u kršćanskoj svetosti te kako su se ti putovi poimali kroz povijest kršćanske duhovnosti. U petom, posljednjem dijelu članka autor pokazuje na koji je način bl. Marija Propetog Petković sazrijevala na vlastitom putu svetosti. Naglašava da je njen put svetosti bio ponajprije u njenu nastojanju da uvijek iznova odgovori na milosne trenutke (kairoi) koje joj nudi Otac nebeski. Put svetosti je put koji poznaje etape i razdoblja, uspone i padove, skokove i zastoje. No, važno je ustrajati, do kraja doći. Marija je došla do kraja.

Ključni pojmovi: svetost, put, dinamična stvarnost, suobličenost Isusu Kristu, predanje Bogu.

Mladen ParlovBL. MARIJA PROPETOG ISUSA PETKOVIĆ NA PUTU SVETOSTI

Blesed Maria of the Crucified Jesus Petković on the way to holiness

UDK: 235.5Pregledni znanstveni članak

Primljeno: 03/2004.


38

Uvod

Sveci su, zgodno netko reče misleći na crkvene vitraje, ljudi kroz koje svjetlost ulazi u Crkvu. Doista, sveci su osobe kojima je Gospodin Bog obasjavao Crkvu i svijet u vrijeme kada su dotični sveci živjeli. Sveci nisu čudaci, premda su neki činili i čudne stvari. Oni nisu osobe s izvanrednim moćima, poput kakvih čarobnjaka, premda su mnogi od njih činili upravo ‘čarobne’, tj. očaravajuće stvari. Oni nisu niti nadljudi, premda su neki činili i nadljudske pothvate. Sveci su tek svjetlo zapaljeno u tami vremena u kojem su živjeli i žive. Sva njihova čudesnost, čarobnost, izvanrednost i nadljudskog dolazi od njihova Izvora: Boga.

Sveci nisu postali svecima u jednom trenutku ma kako intenzivan ili smislen bio. Svetost je pothvat za čitavi život; pothvat satkan od bezbrojnih uspona i padova. Svetac nije osoba koja nije pala, tj. sagriješila, nego je osoba koja se je znala uvijek i usprkos svemu dizati, kajati i Bogu vraćati. Sveci su osobe trajno u hodu prema vlastitom Izvoru.

Sveci imaju osobito mjesto u životu Crkve, koja nas uči da “dok promatramo život onih koji su vjerno slijedili Krista, dobivamo novi poticaj u traženju budućeg Grada i učimo koji je najsigurniji put po kojemu ćemo među promjenljivim stva-rima svijeta moći doći do savršenog jedinstva s Kristom, tj. do svetosti” (LG 49). A na svetost su pozvani svi članovi naroda Božjega (usp. LG 41). Sveci u Crkvi nemaju samo ulogu primje-ra. Oni su naša braća i sestre koji se nalaze u konačnoj slavi života u nebu te u tom stanju nas zagovaraju pred prijestoljem Božjim.

Ovim kratkim razmišljanjem pokušat ćemo vidjeti kako je vlastiti put svetosti prošla do sada jedina Hrvatica proglašena blaženom, a time i nama stavljena za uzor koji treba nasljedovati. Da bismo bolje razumjeli dinamiku duhovnog života, tj. rasta i sazrijevanja u svetosti početne stranice posvetit ćemo govoru o kršćanskom duhovnom životu, o njegovoj dinamici, rastu i sazrijevanju jer upravo u svetosti kršćanski život doseže svoj vrhunac. Potom ćemo, u drugom dijelu, progovoriti o bl. Mariji Propetog Petković na njezinu putu svetosti, tj. nastojat ćemo uočiti neke važne momente, ‘kairose’ koji su odigrali veliku ulogu u njezinu duhovnom sazrijevanju.

Mladen Parlov, Bl. Marija Petković na putu svetosti

39

1. KršćansKa svetOst

Sam pojam ‘sveto’ veže se isključivo za vjersko područje.1 ‘Sveto’ je ono što je na neki način povezano s božanstvom. Etimologija riječi ‘svet’, kako na hebrejskom tako i na grčkom, upućuje na ideju odvajanja, stavljanja na stranu, rezerviranja. Bogu pripada na bitan način, a svemu ostalom samo u odnosu na Boga.2 Svetost je ustvari sam Bog; njemu svetost pripada u apsolutnom smislu, a označava samu njegovu božansku bit, njegovo nedostupno biće koje je posve drugačije i drugotno u odnosu na stvorena bića koja neizmjerno nadilazi. Drugim riječima, Bog je ‘svet’ jer je u snazi svoje božanske biti uvijek, u svome bitku i djelovanju, savršeno identičan samome sebi, svome veličanstvu, svojoj dobroti i pravednosti.3

U Isusu Kristu se božanska narav sjedinjuje s ljudskom te ju posvećuje. U snazi hipostatskog sjedinjenja s Drugom božanskom osobom Kristovo čovještvo postaje ‘sveto’, a sam Isus postaje ‘Svetac’, izvor i darivatelj svetosti. Isus je ‘Svetac Božji’ (usp. Dj 3,14) kako u svome biću, zbog hipostatskog sjedinjenja, tako i u svome djelovanju, zbog posvemašnjeg prianjanja i podlaganja njegove ljudske volji božanskoj volji u poslušnosti i ljubavi. Ukratko, Isus je na osobit način svet jer je Bog postao čovjekom, te jer Duha Svetoga posjeduje u punini.

Vlastitu svetost Krist priopćava ljudima. On sam postaje naše posvećenje. Primiti njega, s njime se sjediniti znači sudjelovati u njegovoj svetosti (usp. 1Kor 1,30). U snazi i u ime Isusa Krista, koji u nama djeluje po krštenju i izlijevanju Duha Svetoga, kršćanin je posvećen. Pavao piše Korinćanima da su se oprali, posvetili i opravdali u imenu Gospodina Isusa i u Duhu Božjemu (usp. 1Kor 6,11). Kršćanin postaje svet u krilu Crkve koja je «sveta» jer je Duh Sveti sjedinjuje s Kristom kao njegovo mistično tijelo.4

1 “Nešto kao ‘sveto’ spoznati i priznati, u prvom je redu osobeno vrednovanje koje se tako javlja samo na vjerskom području” (R. Otto, Sveto, Sarajevo 1983., str. 24).

2 Usp. J. Guillet, ‘Sainteté de Dieu – sainteté de l’homme’, u: Dictionnaire de spiritualité XIV., Beauchesne, Paris 1990., coll. 184-192; E. Ancili, ‘Santitŕ cristiana’, u: Dizionario enciclopedico di spiritualitŕ /3., Cittŕ Nuova Editrice, Roma 1992., str. 2241.

3 Usp. P. Molinari, ‘Santo’, u: Nuovo dizionario di spiritualitŕ, Edizioni Paoline, Milano 1989., str. 1371.

4 Usp. E. Ancili, nav. dj., str. 2242-2243; P. Molinari, nav. dj., str. 1371-1372.


40

Duh Sveti, treća božanska osoba, Posvetitelj, počelo je svetosti Crkve, ukoliko je «duša» Kristova mističnog tijela, kojeg prožima, oživljuje i s Kristom sjedinjuje. Duh Sveti je sveza ljubavi Oca i Sina, ali je i vez ljubavi kojom nas, krštenike povezuje po Kristu s Ocem i međusobno. Duh nam priopćava svetost ukoliko nas sjedinjuje s Kristom te nas u njemu i po njemu čini dionicima božanskog života.

Kršćanska je svetost cilj kojemu progresivno teži cjelokupni kršćanski duhovni život. Ona je prvi i temeljni dar koji utemeljuje kršćanski nutarnji život (‘biti kršćanin’). Drugim riječima, u daru svetosti očituje se otajstvo milosti koje od običnog, zemaljskog, ljudskog stvorenja čini nebesko stvorenje, dijete Božje. U teologiji duhovnosti razlikuju se pojmovi ‘kršćanska svetost’ i ‘kršćansko savršenstvo’. U prvom slučaju radilo bi se nadasve o razvoju milosnog, nadnaravnog života u duši krštenika, dok pojam ‘kršćansko savršenstvo’ u sebi nosi ponajprije moralno i religiozno značenje, dakle područje ljudskog djelovanja (koje je, dakako, također pod utjecajem milosti). No, redovito se navedeni pojmovi koriste kao sinonimi.

Kršćanska teologija duhovnosti pravi razliku između ontološke, temeljne svetosti koja nam je darovana po krštenju te moralne svetosti, koja je ustvari konkretan, životni izričaj ontološke.5 Prva je darovana, druga zadana. Dakako, da je ovo razlikovanje samo pojmovno. U stvarnosti riječ je o jednoj jedincatoj svetosti, odnosno o životu zajedništva i sjedinjenja s Kristom koji po svojoj naravi teži sve većoj punini. Taj je život djelo ili bolje reći plod djelovanja Duha Svetoga u dubini ljudskog (kršćanskog) bića, na način da osobu sve više i više suobličuje Isusu Kristu. To Duh Sveti čini snagom posvećujuće milosti, koja je on sam, te preko svojih darova kojima pomaže kršćaninu da u prolaznosti i izazovima ovoga svijeta može živjeti svoju vjernost Isusu Kristu.

2. svetOst – cilj puta KOji treba prijeći

Svetost je, rekosmo, zadatak. Ona je dinamična, a ne statična stvarnost. Semitski narodi, koji običavaju duhovne stvarnosti izraziti konkretnim riječima, kako bi izrazili način

5 O oblicima svetosti vidi: E. Ancili, nav. dj., str. 2242-2243; P. Molinari, nav. dj., str. 1372-1374.


41

življenja, moralno i religiozno ponašanje čovjeka koriste se pojmovima puta, hoda, putovanja, ceste itd.6 U Starome zavjetu čitamo kako se starozavjetni vjernik poziva da učini radikalnu opciju u korist života koji nudi Bog: “Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću. Ako poslušaš zapovijedi Boga svoga, koje ti danas dajem - ako ih poslušaš ljubeći Jahvu, Boga svoga, hodeći njegovim putovima, vršeći njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe, živjet ćeš…” (Pnz 30,15-16). Izbor života je izbor hoda po Božjim putovima. Biblijsko duhovno iskustvo sugerira ideju da je hod s Bogom, hod Božjim putovima težak hod. ‘Put’ asocira na kretanje, hod, putovanje, na napor i dinamiku. Nije čudno što će se i teme duhovnog života i svetosti izraziti kroz sliku puta.

Sveto pismo razvija suprotnost između dvaju putova: puta grješnika, zločinaca, koji je iskrivljen te vodi u propast (Izr 21,8; 12,28; Ps 1,6), te puta pravednika koji je ispravan i vodi u život (1 Sam 12,23; 1Kr 8,36; Ps 101, 2.6). Ovaj se posljednji sastoji u traženju pravde, vjernosti i mira (Izr 8,20; 12,28; Ps 119,30; Iz 59,8) te vodi u istinski život (Izr 2,19; 6,23; Jer 21,8). Na upit o Božjoj opstojnosti prorok Mihej, sintetizirajući moralni život pobožnih Izraelaca, odgovara: “Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi” (Mih 6,8).

Novi će zavjet preuzeti teme puta i izlaska, produhovljujući ih te im dajući kristološku dimenziju. Ne samo da u Novome zavjetu nalazimo Gospodinove riječi o dva puta (usp. Mt 7,13-14), nego je i izvorno kršćanstvo nazvano jednostavno ‘putom’ (usp. Dj 9,2; 18,25; 19,9.23; 22,4; 24,14.22). Kršćani su svjesni da su našli novi put koji dotad nije bio očitovan (usp. Heb 9,8). Poistovjećujući sebe s ‘putom’ rana je kršćanska zajednica željela izraziti istinu da je ‘put’ kršćanstva postao definitivna volja Božja. Isus postavlja uvjete za ulazak u kraljevstvo Božje: nadasve spremno i radikalno obraćenje te vjeru. Isus poziva da ga se nasljeduje (Mk 2,4; 3,13; Lk 957-62; Iv 1,43; 6,70; 13,18; 15,16), a to nasljedovanje treba shvatiti kao spremnost da se s Isusom dijeli njegova sudbina. Nasljedovanje nalaže pozvanima do tada nečuvene zahtjeve, koji se sažimaju u radikalno

6 Više o biblijskom poimanju života kao puta, putovanja vidi: A. Darrieutort, ‘Put’, u: Rječnik biblijske teologije, KS, Zagreb 1980., stupci: 1056-1060 (dalje u tekstu skraćenica: stp.); S. De Fiores, ‘Itinerario spirituale’, u: Nuovo dizionario di spiritualitŕ, str. 787-809.


42

odricanje od sebe samih, od vlastitog ‘ja’, od egoističkih težnji do potpunog predanja samih sebe.7

Najznačajnija novost, obzirom na duhovni rast i sazrijevanje čovjeka u božanskom svijetu, kamo ga poziva Isus, je identifikacija puta s Isusom: ‘Ja sam put’, veli božanski Učitelj (Iv 14,6). Put ili konkretno življenje u skladu s voljom Božjom nije više skup zakona i propisa, nego osoba Isusa Krista. On je Put, ukoliko je posrednik koji objavljuje Oca te je jedina mogućnost pristupa Ocu (Iv 14,7-9). U njemu se odigrava istinska Pasha i istinski Izlazak. Poslanica Hebrejima govori o Isusu kao o glavi-vođi i preteči (2,10; 6,20; 12,2) koji je uspostavio ‘novi i životonosni put’ k Bogu: “Budući da mi snagom krvi Isusove otvoreno možemo ući u Svetinju nad svetinjama - taj novi i životonosni put on nam je otvorio zastor, to jest kroz svoje tijelo - i budući da imamo velikog svećenika koji je postavljen nad kućom Božjom, pristupajmo k njemu iskrena srca” (Heb 10,19-22). Krist je novi put, koji omogućuje da se prijeđe ponor koji dijeli grešnika od Božje svetosti. On je životonosni put jer nas zagovara i podržava na našem putu (Heb 7,25; 13,8). Pavao potiče svoje vjernike: “Kao što primiste Krista Isusa, tako u njemu živite/hodite: ukorijenjeni i nazidani na njemu i učvršćeni vjerom kako ste poučeni, obilujte zahvaljivanjem” (Kol 2,6-7) te “hodite u ljubavi kao što je i Krist ljubio vas” (Ef 5,2).

Kršćanski život postaje trka ili hodočašće. Prvi vid, koji naglašava dinamičnost duhovnog hoda, sv. Pavao predstavlja slikom trkališta i pozivom kršćanima da ispravno trče: “Tako trčite da dobijete. Svaki natjecatelj sve moguće izdržava; oni da dobiju raspadljiv vijenac, mi neraspadljiv” (1Kor 9,24-25). Za primjer im pokazuje samoga sebe i svoju životnu trku, tj. vlastiti duhovni hod kao usmjerenost i protegnutost prema konačnome i vječnome (usp. 1 Kor 9,26-27; Fil 3,13-14). Protegnutost, usmjerenost i pogled prema budućem postaje imperativ za kršćane: “Odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama. Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere Isusa” (Heb 12,1-2).

Narod je Božji narod putnika i prognanika (Heb 11,13; 13,9) koji na zemlji nema trajnog boravišta (Heb 13,14). Sadašnji

7 Više o temi nasljedovanja vidi: D. Mongillo, ‘Sequela’, u: Nuovo dizionario di spiritualitŕ, str. 1431-1443; M. Hengel, Sequela e carisma, Studio esegetico e di storia delle religioni su Mt 8,21 s. e la chiamata di Gesů alla sequela, Paidea Editrice, Brescia 1990.


43

život ne može se shvatiti doli kao trajno hodočašće prema nebeskoj domovini (1Pt 1,1; 2,11). Kršćani doista, premda su u svijetu, nisu od ovoga svijeta (Iv 17,16), njihova je domovina na nebesima (Fil 3,20). Abrahamova izjava: “Među vama ja sam doseljeni stranac” (Post 23,4) postaje definicija religiozne duše. Sv. Petar iz spomenute izjave izvodi duhovnost hodočasnika, putnika, koji se ne upriličuje mjesnim običajima koji su protivni svetosti: “Ljubljeni! Zaklinjem vas da se kao pridošlice i putnici klonite putenih požuda koje vojuju protiv duše: življenje vaše među poganima neka bude uzorno da upravo onim za što vas sada potvaraju kao zločince, pošto promotre vaša dobra djela, proslave Boga u dan pohoda” (1 Pt 2,11-12). Kršćani nisu pak lutalice bez cilja, nego su putnici na putu svetosti, na putu prema svetištu (Heb 9,8) kamo je Krist pred njima otišao, priskrbljujući im vječno otkupljenje.

Izlazak iz egipatskog ropstva – središnji događaj židovske religiozne misli -, kao hod kroz pustinju i prototip svakog duhovnog hoda, i za kršćane čuva trajnu duhovnu vrijednost. U Prvoj poslanici Korinćanima sv. Pavao, u kontekstu govora o krštenju, podsjeća na prijelaz kroz pustinju te iz toga izvlači moralne posljedice za kršćanski život. Kršćani su pozvani izbjeći svaku preuzetnost i ispraznost, jer, usprkos Božjim dobročinstvima moguće je postati Bogu nevjeran (1 Kor 10,6-12). Nadasve sv. Ivan razvija tipologiju izlaska, predstavljajući Isusa kao novog Mojsija koji vodi narod Božji prema obećanoj zemlji, tj. Ocu nebeskom. Poput Mojsija, Krist oslobađa ljude iz ropstva (Iv 1,29; 8,31-46; 1 Iv 3,5-6), hrani ih hranom koja silazi s neba (6,30-58), okuplja ih u novu zajednicu (11,51-52) te im daje novi zakon (15,12-17). Isus je pashalni jaganjac čija krv otkupljuje grijehe (1,29; 19,31-42), on je ona brončana zmija na stup uzdignuta koja spašava od smrti (3,14-15). Nasljedujući Isusa i kršćani trebaju ostvariti vlastitu Pashu ili prijelaz s ovoga svijeta k Ocu, ostvarujući svoj konačni izlazak (13,1; 14,3; 17,24).

3. svetOst – cilj KršćansKOg rasta i sazrijevanja

Vjernički put svetosti, tj. rasta i sazrijevanja u duhovnom životu obuhvaća tri faze: početnu koja se sastoji od rođenja u Kristu po sakramentu krštenja, potom fazu rasta ili sazrijevanja


44

kao zadaće za čitavu zemaljsku egzistenciju te napokon konačnu fazu kada će trijumf života biti potpun i konačan.

Kršćanin se rađa u krštenju “kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom” (Tit 3,5), koje nas ucjepljuje u Krista raspetoga i uskrsloga (Rim 6,3-5; Gal 2,20; Fil 1,20) te nas čini sinovima Božjim (Iv 1,12-13; 3,1-5) i članovima Crkve (Dj 2,38-41; 1Kor 12,13; Ef 5,26). Krštenje, koje je djelo Božje, ne djeluje na magijski način: pretpostavlja vjeru i obraćenje (Dj 2,38; 16,30-31) te zahtjeva hod u novosti života (Rim 6,4; 3,1-15). U stvari stanje krštenika je paradoksalno: on posjeduje mesijanska dobra, nadasve veliki dar Duha, a istodobno živi u ovome svijetu s njegovim ograničenjima, uvjetovanostima, slabostima i grijesima. Kršćanin mora slijediti Krista, “začetnika života” (Dj 3,15), te se to nasljedovanje mora očitovati u konkretnom življenju. Drugim riječima, vanjsko, moralno življenje mora odgovarati ontološkoj, nutarnjoj stvarnosti koju je proizvelo krštenje. Drugačije rečeno: ontološka, darovana svetost mora postati življena, moralna svetost. Sv. Pavao, čitavom serijom imperativa, naglašava da kršćani trebaju biti ono što jesu, odnosno da moraju voditi život u skladu s njihovim novim bićem obnovljenim i življenim u Kristu. Ovom dinamizmu pridodaje se i protegnutost, usmjerenje prema eshatološkom, budućem, prema posljednjim stvarima: mistika krštenja po sebi samoj teži eshatološkom zajedništvu s Kristom, kada će se ostvariti potpuno i konačno otkupljenje. Pavao u dvije slike opisuje ovo sadašnje i ono buduće; ovo što je već tu i ono što još nije. Sada posjedujemo zalog Duha, piše Pavao (Rim 8,23; 1 Kor 1,22; 5,5); sada je u otajstvu krštenja stari čovjek umro te nam je darovan novi život, ali samo u mistično sakramentalnoj stvarnosti (Rim 6,4 sl.). No, s tim nam je dana garancija da ćemo jednog dana posjedovati buduća dobra koja još nemamo u punoj mjeri. Nedostaje nam uključenje u prava Sina, nedostaje nam tijelo uskrsnuća. Ukratko, još uvijek nismo potpuno suobličeni slici nebeskog Krista. Nad našim život još uvijek je napisano: “U nadi smo spašeni” (Rim 8,24). Nedostaje nam posvemašnja punina dobra i slave. “I mi, koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela” (Rim 8,23). Još uvijek smo zemljani, živimo u tijelu, dom našeg zemaljskog boravka još nije razoren. Samo će paruzija, tj. Kristov drugi dolazak donijeti potpuno otkupljenje, posjedovanje spasenjskih dobara. Ma koliko veliko i duboko,


45

sadašnje spasenje blijedi pred sjajem buduće slave, prema kojoj kršćani teže i žude, usprkos muci sadašnjeg trenutka.8

Prije dosizanja konačnog cilja nužno je prijeći dug put sazrijevanja i rasta, što Novi zavjet predstavlja kao prijelaz od manjeg, početnog na više, savršenije stanje. Ovaj rast, napredak prema punom duhovnom razvoju označen je serijom usporedbi koje upućuju na evolutivni vid kršćanskog, moralnog i duhovnog života.

a. Nesavršeni/savršeni - Nesavršenost kršćana je činjenica koja se ne može nijekati i koju sv. Pavao suočava s konačnim eshatološkim ostvarenjem kršćanske egzistencije (1 Kor 13,11; Fil 3,12-16). No, potrebno je već u ovome životu težiti da se ostvari punina mjere uzrasta Kristova (Ef 4,13; Kol 1,28). Kada Pavao tvrdi: “Mudrost doduše navješćujemo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta” (1Kor 2,6), ne želi govoriti o nekakvoj tajnoj grupi upućenih u tajno znanje (kao što je to bilo u grupama gnostika), nego o onima koji su dosegli puni razvoj kršćanskog života i misli. Objavljujući da je presveti Bog uistinu Bog ljubavi, Isus daje novo usmjerenje zahtjevu savršenstva što ga pokreće veza s Bogom. Nije više riječ o zakonskoj neporočnosti koju valja čuvati, nego o ljubavi Božjoj koju treba primiti i živjeti. Isusovo savršenstvo je savršenstvo ljubavi. Njegov poziv da budemo savršeni kao naš nebeski Otac (Mt 5,48) ustvari je zahtjev ljubavi koja se proteže čak i na neprijatelje i progonitelje. Nasljedovati nebeskog Oca znači postati milosrdni poput njega. Za sv. Jakova savršen je onaj tko je bez ikakva nedostatka (Jak 1,4), nadasve savršen u kontroli vlastita jezika (3,2) te u prakticiranju zapovijedi ljubavi prema bližnjemu (1,25; 2,8). Na ovoj liniji Pavao označava savršenstvo kao uzajamnu ljubav: “Punina zakona jest ljubav” (Rim 13,10).9

b. Djeca/odrasli - Dok evanđelja privilegiraju djecu te ih uzimaju kao simbol autentičnih Kristovih učenika zbog njihove raspoloživosti obzirom na božansku ponudu spasenja (Mk 10,15; Mt 18,3-4; 19,14), novozavjetne poslanice više puta pozivaju vjernike da ostave dječačku dob te da “uzrastu za spasenje” (1 Pt 2,2). Pavao je posebno osjetljiv za stanje nesavršenosti što se zapaža kod djetinjstva. Žali se na Korinćane jer su ostali poput “novorođenčadi u Kristu” te su nesposobni čvrste hrane,

8 Usp. S. De Fiores, nav. dj., str. 792-794.9 Usp. S. De Fiores, nav. dj., str. 794; A. Vanhoye, ‘Savršenstvo’, u: RBT, nav. dj.,

coll. 1144-1147.


46

odnosno ne mogu shvatiti dublje tajne otajstva spasenja (1 Kor 3,1-3). Stoga ih poziva da se čuvaju lažnog poimanja duhovnog djetinjstva (1 Kor 14,20).10 Vjernici se trebaju čuvati da ne ostanu “nejačad kojom se valovi poigravaju i koju goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što krči put zabludi” (Ef 4,14). Naprotiv, trebaju “istinujući u ljubavi poraditi te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist” (Ef 4,15). Kršćanin ne može ostati u početnom stanju svoje kršćanske egzistencije, odnosno u djetinjem stanju koje je karakterizirano neiskustvom, nestalnošću, nesposobnošću da se produbi božanska mudrost. Kršćanin je pozvan da postane odrastao u Kristu, stječući zrelost raspoznavanja, otpornost prema zabludama, ukratko, život po istini u ljubavi.11

c. Neuki/učitelji - Osim karizme učiteljstva ili službe poučavanja koju neki vrše u Crkvi (Rim 12,7; 1Kor 14,6.26.28; Ef 4,11), za sve vjernike postoji obveza da napuste početno znanje o Kristu te da prijeđu na ono što je potpuno (Heb 6,1). Temeljni korak u ovom dinamičnom procesu prema dubljem spoznanju (Kol 1,10) je sljedeći: “O tome nas čeka besjeda velika, ali teško ju je riječima izložiti jer ste tvrdih ušiju. Pa trebalo bi doista da nakon toliko vremena već budete učitelji, a ono treba da tkogod vas ponovno poučava početnička počela kazivanja Božjih. Takvi ste: mlijeka vam treba, a ne tvrde hrane. Doista, tko je god još pri mlijeku,12 ne zna ništa o nauku pravednosti jer - nejače je. A za zrele je tvrda hrana, za one koji imaju iskustvom izvježbana čula za rasuđivanje dobra i zla” (Heb 5,11-14). Prije nego li će obraditi temu Kristova svećeništva, poslanica Hebrejima zamjera kršćanima što nisu napredovali na putu spoznanja Krista, odnosno na putu kršćanskog savršenstva. Već su trebali postati učitelji, odnosno zreli i savršeni kršćani, sposobni razumjeti dubine otajstva spasenja te sa sigurnošću spoznavati dobro i zlo, a naprotiv ostali su nejačad.13

10 Čini se da je Pavao ustao protiv neispravna tumačenja Isusovih riječi (usp. L. Roy, ‘Dijete’, u: RBT, nav. dj., col. 193).

11 Usp. S. De Fiores, nav. dj., str. 794.12 U Novome zavjetu na više mjesta susrećemo izraz «mlijeko» koje u prenesenom

smislu označava nauku kao hranu djece Božje. Za Pavla, koji u djetetu prvenstveno gleda kršćansku nezrelost, mlijeko dano Korinćanima jest prva kršćanska poruka, u opreci s čvrstom hranom mudrosti što je pridržana savršenim kršćanima (usp. I. de la Potterie, ‘Mlijeko’, u: RBT, nav. dj., col. 569).

13 Usp. S. De Fiores, str. 794-795.


47

d. Tjelesni/duhovni - Pavlovsko suprostavljanje između tijela i duha (Gal 5,16-26) u brojnim se redcima javlja kao antiteza “tjelesni” i “duhovni ” ljudi (1Kor 3,1) što označava dvije kategorije osoba: prve koje vodi ljudska narav, slaba i povezana s grijehom (2Kor 1,12; Rim 6,19) i drugi koje vodi Duh Božji, koji u njima prebiva (1Kor 6,19; Gal 5,18). Čovjek je tjelesni ili naravni kada živi život ograničen čisto zemaljskim horizontom što ga onesposobljuje da primi Božja otajstva. Duhovni, novi čovjek je u stanju ponuditi ispravno vrednovanje događaja i svake stvarnosti jer je rasvijetljen Duhom Svetim (1 Kor 2,13-15). Njegov život nije više zasužnjen puti, već je neprekidna pobjeda duha nad tijelom. Iako čovjek nije više obični smrtnik, jer je po Kristu primio klicu besmrtnosti, ipak neprestano mora umirati «starom čovjeku», u zajedništvu s Kristom koji je jednom za sve umro. Novi čovjek mora neprestano rasti, dopuštajući da ga obuzme Novi čovjek – Krist. Kršćanin, koji je primio dar Duha, pozvan je da živi i djeluje pod vodstvom tog istog Duha (Gal 5,16-18; Rim 8,4), sve do konačnog otkupljenja, kada će Bog smrtnim tijelima povratiti život po svome Duhu (Rim 8,11). Samo će se tada poroditi istinski duhovni čovjek, posvema preobražen Duhom Svetim te će postati poput Krista neraspadljiv, besmrtan i slavan (1Kor 15,43-45).14

Kršćanin, u biblijskoj viziji života, nije u stanju onoga koji je već stigao (Fil 3,12), nego se nalazi na putu naprijed, na putu prema savršenstvu, neprestano žudeći da, u snazi Duha Svetoga, postigne puninu uzrasta Kristova. Ne može se fosilizirati jer se nalazi u prijelaznom stadiju te ga na rast i sazrijevanje potiče i prošlost i budućnost. Za svojim leđima ima sjeme života primljeno u krštenju, a koje se treba razviti u autentičnu sinovsku egzistenciju sve dok ne dosegne najuzvišeniji cilj, a to je vječna proslava. Pred sobom nalazi Krista, savršeni model i životonosni put po kojem ima pristup u posljednje stvarnosti.

4. putOvi rasta u svetOsti

Duhovni je život po sebi protegnut i usmjeren prema razvoju, tj. sve većem napretku i savršenstvu. Zaustaviti se na putu razvoja i rasta znači uputiti se prema vlastitom utrnuću.

14 Usp. X. Léon-Dufour, ‘Čovjek’, u: RBT, nav. dj., coll. 159-160; S. De Fiores, nav. dj., str. 795.


48

Ovu je istinu srednjovjekovna duhovnost sažela u aksiom: “Qui non progredit, regredit! – Tko ne napreduje, nazaduje!”. Duhovni su se učitelji, od otačkog razdoblja do najnovijih vremena, trudili razjasniti u čemu se sastoji spomenuti napredak, uočiti mu pojedine etape kao i putove kojima se ostvaruje.15 Primjerice, tema dva puta, preuzeta iz Govora na gori, vrlo brzo je postala dio kršćanske kateheze. Didache, jedan od najstarijih kršćanskih spisa, koji se je pripisivao Dvanaestorici, počinje ovako: “Dva su puta, jedan života drugi smrti, i velika je razlika među njima” (I.,1). Barnabina poslanica veli da postoje “dva puta pouke i djelovanja: onaj svjetlosti i drugi tame” (XVIII.,1-2). Premda se radi više o liturgijskim, disciplinarnim i moralnim tekstovima ovi dokumenti ne opisuju dinamiku navedenih putova, nego se ograničavaju na izbor jednog od putova i to jednom zauvijek.16

Trostruka podjela duhovnog života pojavljuje se već kod Evagrija Pontika (+ oko 400.), koji nabraja tri faze: praksa, kontemplacija, teologija. No, na zapadu će najveći utjecaj ostaviti podjela duhovnog života u tri stupnja koju je načinio Pseudo-Dionizije (st. V.-VI.). On razlikuje u duhovnom životu tri stupnja ili tri puta: put čišćenja (via purgativa), put prosvjetljenja (via illuminativa) te put sjedinjenja (via unitiva). Sveti će Toma Akvinski preuzeti ovu podjelu te će govoriti o početnicima, naprednima i savršenim kršćanima u duhovnom životu. Naime, sv. Toma napredak i ostvarenje duhovnog rasta prepoznaje u ljubavi koja se odvija u tri stupnja (usp. S. th. II-II, q. 24,9). Put čišćenja ili početnika odnosi se na čišćenje duše od svih navezanosti i borbu protiv grijeha. Pošto je borba protiv grijeha osnovni zadatak svih ljudi, ovaj stupanj još je na razini općeg morala. Ipak i ‘početnici’ u duhovnom životu moraju biti prožeti ozbiljnom težnjom prema svetošću. Dok nje

15 Više o različitim shvaćanjima etapa i putova u duhovnom životu, tj. rasta u svetosti kroz povijest Crkve vidi: S. De Fiores, nav. dj., str. 796-799; A. Dagnino, ‘Vita interiore’, u: Dizionario enciclopedico di spiritualità, nav. dj., str. 2652-2654; Isti, ‘Perfezione (gradi di)’, u: Dizionario enciclopedico di spiritualità, nav. dj., str. 1931-1934; A. Solignac, ‘Voies’, u: Dictionnaire de spiritualité XIV., nav. dj., str. 1200- 1215; Ch. Bernard, ‘I gradi e le vie nella vita spirituale’, u: P. L. Boracco – B. Secondin (a cura di), L’ uomo spirituale, Istituto Propaganda Libraria, Milano 1986., str. 167-175; T. Goffi, “Prospetiva teologica del progresso spirituale”, u: B. Secondin – T. Goffi (edd.), Corso di spiritualità, Esperienza – sistematica – proiezioni, Queriniana, Brescia, 1989., str. 590-598. Mi ćemo se veoma kratko osvrnuti na najvažnija shvaćanja razvoja duhovnog života kroz povijest Crkve.

16 Usp. S. De Fiores, nav. dj., str. 796.


49

nemaju nisu ni stupili na stazu savršenstva. Drugi stupanj ima za cilj povećanje Božje ljubavi u nama. Stoga se treba čuvati i malih grijeha, redovito savladavati napasti te ustrajno stjecati kršćanske kreposti. Kršćanin na ovom stupnju duhovnog života svojski se trudi u svemu nasljedovati Isusa Krista. To je već pozitivni put askeze, očiti napredak u svetosti, kad Bog sve više i više rasvjetljava dušu. Stoga se i naziva ‘put prosvjetljenja’. Treći i najviši stupanj askeze ili kršćanskog savršenstva za vrijeme zemaljskog života je ‘put sjedinjenja’, što se još naziva i mistika. Njegova je bit u nastojanju da se kršćanin sjedini sa svojom ljubavlju, odnosno onim koga ljubi iznad svega. Sve drugo za nj gubi privlačnost. Stalno prožet Božjom ljubavlju više svojevoljno i ne počinja grijeh, sve kršćanske kreposti vrši u herojskom stupnju, živi u milosti i kontemplaciji, pod trajnim vodstvom Duha Svetoga.17

Poseban spomen zavrjeđuje veliki franjevački učitelj sv. Bonaventura koji je spomenutoj tematici posvetio dva svoja djela: De triplici via i Itinerarium mentis ad Deum. Franjevački učitelj hod prema duhovnom savršenstvu, svetosti, shvaća kao neprestani uspon prema zanosu kontemplacije. Uspon započinje etičko-intelektualnim pročišćenjem, koje oslobađa dušu od svake slike i svake ideje koju je stekla u dodiru sa stvorenom stvarnošću. Duša se pretače u božansku svjetlost (rasvjetljenje) kako bi potom, posredstvom ekstaze ljubavi i blaženog gledanja, stigla jedinom božanskom dobru (sjedinjenje).18

Spomenimo još poimanje razvoja duhovnog života u misli dvoje velikih karmelićanskih učitelja duhovnosti: sv. Ivana od Križa (+ 1591.) i sv. Tereziju Avilsku (+ 1582.). U svome čuvenom djelu Uspon na goru Karmel, sv. Ivan od Križa, Doctor misticus, koristi se simbolizmom gore na koju se treba uspeti kako bi pomogao početnicima i naprednima u duhovnom životu, koji često ostaju na prvim stupnjevima savršenstva i ne znaju kako dalje. Dok u drugim djelima opisuje duhovni put iz perspektive božanskog djelovanja u duši, u Usponu na goru

17 Usp. T. Goffi, nav. dj., str. 591; Ch. Bernard, nav. dj., str. 168-169; S. De Fiores, nav. dj., str. 797. Ovdje ne možemo ne spomenuti velikog duhovnog učitelja dvadesetog stojeća o. Reginalda Garrigoua-Lagrangea i njegovo velebno djelo, Le tre età della vita interiore (usp. Edizioni Vivere in, Roma 1984., u 4 sveska). Kako sam naslov kaže i o. R. Garrigou-Lagrange rast i razvoj duhovnog života dijeli na tri etape, slijedeći tako već uobičajenu podjelu.

18 Više o putovima duhovnog života kod Bonaventure vidi: A. Solignac, nav. dj., stp.1205-1206; T. Goffi, nav. dj., str. 591-592.


50

Karmel, naglašava ono što čovjek treba učiniti na svom putu savršenstva. Preporuča radikalno odricanje od svega što se posjeduje i potpuno pročišćenje od svega što nije Bog kako bi se duša mogla sjediniti s ljubavlju. Askeza pročišćenja nazvana je noć, a uključuje trostruki stadij: noć osjetila, koja se sastoji u mrtvljenju neurednih težnji, požuda; noć razuma, u kojoj se napreduje samo čistom vjerom te noć memorije i volje, kada su i ove naše moći pročišćene nadom i ljubavlju.

Sv. Terezija Avilska svoju je duhovnu nauku iznijela u svoja dva glavna djela: Put savršenstva i Zamak duše. Velika učiteljica duhovnog života progovara o molitvi kao putu savršenstva, odnosno putu prema Gospodinu. Između različitih stupnjeva molitve razlikuju se usmena molitva, meditacija (razmatranje), ulivena molitva i savršena kontemplacija (zrenje). Put savršenstva nije usmjeren prema vanjskim ciljevima, nego prema vlastitoj nutrini u kojoj prebiva Učitelj. Moliti znači razgovarati i živjeti s njim, znajući da on upravlja tim razgovorom. Terezija kao model molitve uzima Oče naš te je uvjerena da će Bog uzdignuti na stupanj kontemplacije dušu koja će sa svoje strane učiniti što može kako se ne bi zaustavila na putu savršenstva.19

Zajedničko gore navedenim podjelama duhovnog života na etape jest ideja temporalnosti, tj. susljednog razvoja i progresivnosti u duhovnom životu. Spomenuta ideja uključuje postojanje duhovne svijesti koja je svjesna vlastita razvoja i napretka prema sve većem kršćanskom savršenstvu, odnosno svetosti. S nižeg stupnja duhovnog života (početnici, put pročišćenja), osoba, pod utjecajem milosti, postupno napreduje u borbi protiv grijeha, stjecanju kreposti, ljubavi prema Bogu (napredni, put prosvjetljenja) sve do potpunog sjedinjenja s Bogom (savršeni, put sjedinjenja).

Uz spomenute putove u razvoju duhovnog života povijest duhovnosti Katoličke Crkve poznaje i drugačiji put rasta u svetosti. Taj drugačiji put zamjećujemo, primjerice, u životu sv. Terezije iz Lisieuxa, brojnih svetaca s karizmom apostolata, ali

19 Usp. S. De Fiores, nav. dj., str. 797-798; Ch. Bernard, nav. dj., str. 170-172. Spomenimo da duhovnost poznaje i podjelu duhovnog života na četiri stupnja (prema stupnjevima ljubavi - sv. Augustin i sv. Bernard), na dvanaest (poniznosti - sv. Benedikt, sv. Bernard) pa čak i na trideset stupnjeva (sv. Ivan Ljestvičar). Poseban bi spomen, zbog svoje izvornosti i utjecaja na daljnju duhovnost, također zaslužili Origen, Grgur Nisenski, Dionizije Kartuzijanac, Toma Kempenac, Ignacije Lojolski i još neki drugi. No, zbog naravi našega rada ispuštamo njihov nauk.


51

i u životu naše bl. Marije Petković. Naime, već nam evanđelje otkriva drugačiju perspektivu duhovnog života različitu od gore navedene. Evanđelje nam se predstavlja kao poziv vjerniku da pod nutarnjim utjecajem Duha Svetoga, bez obzira na vanjske okolnosti, očituje i živi svoju vjernost Kristu. Dakle, nije toliko riječ o progresivnom rastu i trajanju koliko o vremenu razmrvljenom na bezbroj ‘milosnih trenutaka’ (kairoi) koje nam nebeski Otac milostivo daje kako bismo posvjedočili svoju vjeru, pouzdanje i ljubav.

Upravo se ova druga, evanđeoska perspektiva očituje u životu bl. Marije Petković. U njezinu životu ne ćemo pronaći grješnu prošlost (u smislu smrtnih grijeha!)20 koju bi ona morala očistiti kako bi vremenom stigla do prosvjetljenja i sjedinjenja s Bogom. Štoviše, iz njenih duhovnih zapisa proizlazi kako su kušnje, osobito nutarnje, bile to veće što je bila starija. Možda je najzgodnije na nju primijeniti kategoriju smjenjivanja stanja duhovne utjehe i duhovne suhoće, o kojima govori sv. Ignacije Lojolski. Potom, budući da je vodila intenzivan apostolski život, i njezina su nutarnja duhovna stanja ovisila o izvanjskim trenutcima i događajima, o pozitivnom ili negativnom ishodu pojedinog apostolskog pothvata, o susretu s drugim osobama i o brojnim drugim izvanjskim čimbenicima (bolesti, protivštine s obiteljske strane, neuspjesi itd.). A sve je navedeno utjecalo na njezin duhovni rast i sazrijevanje, tj. na njezinu svetost o kojoj ćemo progovoriti u nastavku. Naravno, naš govor o razvoju svetosti u životu bl. Marije ne će biti u smislu detektiranja stupnjeva duhovnog života u gore iznesenom smislu, nego radije uočavajući neke važne ‘kairose’ u kojima je blaženica prepoznavala znakove vremena i odgovarala na nutarnje poticaje Duha Svetoga.

5. put svetOsti u živOtu bl. marije prOpetOg petKOvić

Gore opisani put svetosti u smislu sve većeg sazrijevanja i rasta općevažeći je put za svakog kršćanina te svi njime trebaju

20 O poimanju i iskustvu grijeha u životu i spisima bl. Marije Propetog Petković vidi: M. Parlov, “Sakrament pomirenja u životu i poukama Marije Propetog Isusa”, u: IV. znanstveni skup o Službenici Božjoj Mariji Propetog Isusa Petković, 5. i 6. studenog 1999. u Zagrebu, Teološki aspekti Božjeg očinstva u životu i djelima Marije Propetog Isusa Petković, Zagreb, 2000., str. 87-105.


52

poći. Marija Petković je jedna od onih koji su put svetosti prošli bez velikih usputnih zadržavanja i skretanja. Na temelju njezine autobiografije i duhovnih spisa (a riječ je o 15 rukopisom ispisanih bilježnica, različitog obujma) – dakle zapisa onoga najintimnijega što je proživljavala – moguće je uočiti nekoliko važnih ‘kairosa’ na njenu duhovnom putu, tj. u njezinu sazrijevanju i rastu u svetosti. Na tom putu su-djeluju razni čimbenici, poput obitelji, potom zasebno uloga oca i majke, društvene okolnosti u kojima se živi, druge osobe koje daju podršku poduzetom putu, ali i one koje čine poteškoće itd. Sve spomenuto utječe na oblikovanje i življenje svetosti koja se ustvari poistovjećuje s kršćanskim životom življenim u konkretnim povijesnim okolnostima. Na ovome mjestu ne možemo govoriti o svim spomenutim čimbenicima, nego ćemo ukratko upozoriti na neke trenutke njezina nutarnjega, duhovnoga rasta i to iz njezine vlastite optike gledanja. Sigurno da je u njezinu duhovnom sazrijevanju i rastu bilo i ne malih poteškoća, kako izvanjskih (protivljenje obitelji izboru redovničkog zvanja te gotovo prisila da se uda; nerazumijevanje nekih duhovnih osoba za njen ‘put’; napetosti unutar Družbe, osobito u posljednjim godinama njena života itd.) tako i nutarnjih (nesigurnost u pogledu izbora životnog zvanja; skrupulozna savjest). Put svetosti nije dakle put bez poteškoća, neprilika i prepreka. Naprotiv! Put svetosti je put nasljedovanja Isusa Krista, a On onima koji ga žele nasljedovati obećava Križ. To nije mimoišlo ni Mariju Petković. No u ovom kratkom izlaganju ne ćemo se baviti poteškoćama na njezinu putu sazrijevanja, iako bi upravo to moglo biti najzanimljivije, nego ćemo gotovo panoramski upozoriti na neke važne momente njezina nutarnjeg rasta i sazrijevanja.

U jednom zapisu iz 1940. godine (bilježnica 11) Marija nam donosi nacrt, skicu svoga nutarnjeg rasta, odnosno navodi najvažnije događaje u svome životu. Zanimljivo, nabraja ih pod naslovom: Prva dobročinstva Božja, što odmah sugerira da vlastiti život i sve dobro što se u njemu događa doživljava kao Božji dar. Spomenuti odlomak donosimo u cijelosti:

“I. Prva dobročinstva Božja

Po Bl. Dj. Mariji, kako uči sv. Crkva, Gospodin udjeljuje sve milosti svijetu, tako i ovom djetetu.

Svemogući u svojoj promisli dopustio je da se porodi na dan prijenosa kuće Loretske, 10. XII. 1892. u devet sati prije


53

podne (u dan subotnji); da se krsti u dan 22. XII. iste godine, da na krštenju dobije ime Marija, kao i sve drugo događanje i svetkovine obilježava ime Bl. Dj.

Za nju je najveće dobročinstvo što je postala dijete Božje po svetom krštenju i dijete sv. Majke, Katoličke Crkve. To je najviše zanosi.

8. rujna – rođenje Bl. Dj. Marije 1898. bi od preuz. biskupa Marčelića krizmana.

8. rujna – rođenje Bl. Dj. Marije 1904. primi prvu sv. pričest.

8. rujna – rođenje Bl. Dj. Marije 1906. postane Kći Marijina u 14 god.

21. XI. na Prikazanje 1906. posveti se Bogu učinivši vječni zavjet djevičanstva u 14 godini života.

8. XII. na Bezgrešno Začeće 1916. stupi u Treći red sv. Franje.

25. III. na Navještenje Marijino 1919. ostavi svijet i odazove se pozivu Božjem za osnutak nove redovničke Družbe.

21. XI. na Prikazanje Marijino s prvim sestrama položi redovničke vječne zavjete”.21

Iz donesenog navoda očito je da Marija svoj život promatra u znaku BD Marije i njezine nebeske, majčinske zaštite. Obzirom na razvoj njezina životnog i svetačkog puta moguće je uočiti nekoliko etapa: 1) rođenje i krštenje; 2) djetinjstvo i mladenaštvo, tj. primanje sakramenata krizme i pričesti te polaganje privatnog zavjeta djevičanstva; 3) osnutak nove redovničke družbe. Budući da je navedeni tekst napisan 1940. Marija je duhovno sazrijevala i poslije. Njena najvažnija etapa duhovnog sazrijevanja dogodila se je ustvari u Rimu, u posljednjim godinama života, dok je napola nepokretna ležala na bolesničkoj postelji.

Može se činiti normalnim da su posljednje godine života ujedno i godine najveće duhovne zrelosti i nutarnjega rasta. No, to ne mora biti tako i, nažalost, često nije tako. Duhovni život je po svojoj naravi okrenut rastu i sve većoj zrelosti. No, on poznaje i duhovne zastoje, padove i vraćanje unatrag. Samo kratko spomenimo najpoznatiji primjer za navedeno. Kralj David je u svojoj mladosti izrastao u izniman duhovni lik. No, u svojoj je starosti, kad je trebao biti duhovno još zreliji i izgrađeniji,

21 Bilježnica 11, zapis od 2. veljače 1940.


54

počinio grijehe i zločine kojih se je u mladosti čuvao. Pa čak i na samrtnoj postelji pokazuje kako je njegovo duhovno stanje slabije nego dok je bio mladić (usp. 2 Sam 11; 24; 1 Kr 1-2).

Kod bl. Marije Propetog Isusa Petković lako je uočljiv nutarnji duhovni rast i sazrijevanje, tj. sve veća i veća suobličenost Isusu Kristu koja se u njezinu slučaju očituje kao napor da u svakom trenutku svoga života bude vjerna Bogu Ocu (Kristu). U njezinu se životu smjenjuju trenutci velikog mističnog zanosa i duboke nutarnje suhoće.22 No i jedno i drugo vodi Mariju sve većem i dubljem suobličenju s Kristom Raspetim i Patnikom, što postaje cilj njezina života, a što je ujedno i cilj svakog kršćanskog života.

Pogledajmo ukratko kako sama Marija izlaže i doživljava važnost pojedinih ‘kairosa’ u svome životu.

5.1. Rođenje i krštenje

Prvo što upada u oči važnost je koju Marija pridaje danu svoga rođenja. Svijest o važnosti početka njezina života vjerujem da se podudara sa sviješću o prolaznosti ovozemaljskog života, ali i njegove neizmjerne vrijednosti. Naime, Marija, kako proizlazi iz njenih duhovnih spisa, tek ulaskom u četrdesetu godinu života počinje se spominjati dana kad je rođena. U dane uoči spomena rođendana nastoji se povući u osamu i molitvu te razmišljati nad svojim životom. Rođendan nije za nju samo dan kad je došla na ovaj svijet, tj. ugledala svjetlo dana. Ona u svome rođenju prepoznaje Božji zahvat; zahvat Boga Oca koji je poziva u život. Njezin duhovni hod započinje u trenutku njezina rođenja, jer sebe promatra kao Božje dijete. Na svoj četrdeseti rođendan piše: “Danas, o Bože htio si da ugledam svjetlo i sve ono pokazuje ljepotu stvorenja, djela Tvojih ruku. Stvorio si me za sebe i ne znam koju nakanu si imao sa mnom, samo znam da si me stvorio da Te slavim, ljubim i služim”.23 Sjećanje na rođendan bila je za Mariju prigoda da se osvrne na protekli život, prigoda za duboki i ponizni ispit savjesti, ali istodobno i za obnovljeno predanje u ruke Oca nebeskoga. Na već spomenuti 40-i rođendan piše: “Prošlo je 40 žalosnih godina u kojima sam te više vrijeđala nego Te ljubila”. Nakon kajanja odmah

22 S ove točke gledišta osobito su zanimljive bilježnice 10. i 15.23 Bilježnica 4, zapis od 10. prosinca 1932.


55

slijede i čini predanja: “Sve ti časove ostalog svog života posve posvećujem. Svaki kucaj srca moga (koje je sad Tvoje), svaki korak, svaki kret ruku, očiju, svaku riječ usta mojih, svako djelo, svaki i neznatni rad, sve što si mi dao, sve Ti prikazujem i vraćam, da Ti od tog budeš apsolutni Gospodar, sve Tvojoj volji i ljubavi predajem. Čini od mene što god hoćeš…”.24

U spomen dana svoga krštenja (22. prosinca) piše: “Danas, danas sam postala ponovno Tvoja Bože, Oče nebeski, Ti si me po milosti učinio svojim djetetom i uveo me u sv. Crkvu, u dom svoj. U duhu motrim sve to u nekoj blaženoj svjetlosti, gdje me uzimaš malenu u svoj Božanski naručaj. Dao si mi u posjed sve svoje, svoju baštinu, za zaručnika svoga božanskog Sina. O Oče mili, o Oče predobri, presveti, preveliki, ja Te pozdravljam, u duhu se bacam pred noge Tvoje…”25 Ako je po rođenju postala Božje stvorenje po krštenju je postala Božje dijete. Ova činjenica ima za Mariju neizmjernu važnost. Biti Božje dijete za nju znači biti objekt Božje ljubavi. Kako bi izrazila ovu Božju, očinsku ljubav koristi se slikom oca koji uzima u naručaj ljubljeno dijete.

U ova dva događaja, rođenju i krštenju, započinje Marijina avantura duhovnog života, ustvari života usmjerena k punom zajedništvu sa Životom.

5.2. Djetinjstvo i mladenaštvo

U sretnim godinama djetinjstva provedena u obiteljskoj kući Marija nas upoznaje s događajem-viđenjem koje je doživjela u petoj ili šestoj godini života:

“I gledajući prema nebu i svodu kojeg je mjesec rasvjetljivao… ja sam bila kao uronjena u Boga i nisam mogla izgovarati Vjerovanje, jer sam već kao stvarno osjećala i promatrala nebeskog Oca koji sve obuhvaća… I pritom sam gledala kako je Bog raskrilio ruke prema meni, a ujedno obuhvaća sve – sve drži i sve je u njegovoj ruci i sve je tako malešno i gubi se u njemu, i nebo i more i kuće i ja sama sa svime; i kako sve lebdi u njemu kao u zraku, i sve sam promatrala kao nešto neusporedivo maleno, ništavno prema njemu”.26

24 Isto.25 Ondje, zapis od 22. prosinca 1934.26 Sve za Isusa, Autobiografija i duhovni zapisi, Verbum, Split, 2003., str. 21.


56

Kad je riječ o navedenome iskustvu teško je reći o čemu se je uistinu radilo: o djetetovoj mašti koje zamišlja Boga u liku ogromnog čovjeka, što je jedna od značajki dječje religioznosti, ili je riječ o milosnom doživljaju koji izmiče našem ljudskom shvaćanju. No, kako bilo da bilo Marija je već u tako nježnoj dobi, pod utjecajem spomenutog viđenja, postala osjetljivija za molitvu, za trenutke provedene u osami i tišini.

Daljnji važan događaj, koji je utjecao na Marijino duhovno sazrijevanje i rast, bila je prva sv. pričest, koju je Marija primila 1904., u 12. godini života. O tom događaju piše sljedeće:

“I osvane za nju najveći i najsretniji dan: 8. rujna… Poslije pričesti, u božanskom zagrljaju grleći Krista, prolije od ljubavnog ganuća prve suze ljubavi Božje, dajući mu izljeve ljubavi. I tako se zanese i uroni u Njega u nekom blaženstvu da više nije ništa čula ni osjetila oko sebe. Samo je čula da je jedna majka rekla svojoj kćeri prvopričesnici, tu iza nje, neka izmoli šest Očenaša. O kako joj se učinio govor te majke tvrd materijal kojeg se nikako ne može usporediti prema onom blaženom stanju što ga je sada njezina duša uživala! To je bilo kao neko lupanje razbijenih predmeta prema nebeskim mekim tajanstvenim melodijama, to je bilo kao hrapava, tamna zemlja prema suncu, još više, prema rajskoj svjetlosti. To je nešto neusporedivo, to samo duša koja kuša zna kako su različite i neusporedive riječi ljudske prema Božjim. I opet dalje uronjena u Boga, nije ni opazila da se je sve svršilo i da su prvopričesnici i narod izišli iz crkve, iako je klečala na tlu prema izlazu te su svi mimo nje morali izlaziti… Od tada sve više se je razvijala i buktila u ljubavi prema Isusu”.27

U dobi od 12 godina Marija očituje duboku vjeru u Kristovu euharistijsku prisutnost te mistični doživljaj svete pričesti. Kako je vidljivo iz njezinih spisa njezina će duhovnost biti izrazito euharistijska; snagu i sam život crpsti će iz euharistije, tog sakramenta neizmjerne Božje ljubavi prema čovjeku.

Odlučujući događaj za Marijin daljnji život dogodio se je u njenoj četrnaestoj godini, tj. 21. studenoga 1906. i to za vrijeme svete pričesti. Na dan prikazanja Blažene Djevice Marijine i ona se je prikazala Gospodinu:

“Bio je dan 21. studenoga 1906. kad je Gospodin Krist posve osvojio Marijino srce i dušu i ona mu je na riječi: ‘Ako

27 Sve za Isusa, nav. dj., str. 35-37.


57

hoćeš’ u svetom času sjedinjenja s njime u času sv. pričesti odgovorila kao vjerenica na dan vjenčanja: ‘Hoću!’ I posveti se Gospodinu Bogu svome – posve i zauvijek! I na taj dan Prikazanja Blažene Djevice Marije, kad se prva djevica, Blažena Djevica Marija, prikazala Gospodinu u templu (hramu, nap. a.), prikaže se i Marija Gospodinu i učini vječni zavjet ljubavi i djevičanstva. Njemu, vječnoj svojoj Ljubavi, kojemu se zauvijek baci u božanski naručaj u svetom času sjedinjenja u sv. pričesti, obećavši mu vjernost i vječnu ljubav”.28

Koliko je opisani događaj bio važan za Mariju svjedoči i činjenica da ga spominje više puta te se u životnim krizama i poteškoćama uvijek vraća na spomenuti događaj.29 Od spomenutog privatnog zavjeta djevičanstva, tj. predanja Gospodinu Isusu Kristu Marija je sve više sazrijevala kako u vlastitome duhovnom životu tako i u pogledu izbora životnog zvanja. Ljubav prema Isusu poticala ju je – tako je sama mislila – da napusti svjetovni život te da živi životom posvemašnjeg predanja Isusu u kakvu skrovitu, neznatnom samostanu. Mariji je trebalo nekoliko godina da «iščita» znakove vremena te da uz pomoć drugih, osobito biskupa Marčelića, otkrije vlastito životno zvanje: živjeti milosrdnu ljubav prema najpotrebnijima. Izbor života u služenju najpotrebnijima predstavlja novu, odlučujuću etapu u duhovnom sazrijevanju blažene Marije Propetoga Petković.

5.3. Osnutak Družbe – nova duhovna etapa

Mariju je osobno, kako piše u Autobiografiji, snažno privlačio život u samoći, tj. kako ona kaže «zvanje za samostan», a s druge strane privlačilo ju je i «zvanje da se za bijedne žrtvuje». Osnutak Družbe Marija je doživjela kao Božje djelo. Formiranjem nove zajednice u Mariji je postupno sazrijevala i karizma duhovnog majčinstva, karizma koja se je u njoj već i prije nazrijevala po njezinoj brizi prema sirotoj dječici.

28 Ondje, str. 48.29 U prvom životopisu buduće blaženice, U znaku ljubavi, o. Atanazije Matanić

također ističe važnost gore spomenutog događaja: “U jesen spomenute godine 1906., dne 21. studenoga, zbio se jedan drugi prevažan događaj u Marijinu životu, koji je ona nazvala posvetom Isusu ili ‘vječni zavjet ljubavi i djevičanstva i vjerenje s Kristom’. Ovo su riječi velikoga sadržaja, a radi se svakako o događaju koji je odlučno djelovao na cio Marijin život” (Atanazije Matanić, U znaku ljubavi, Drugo dopunjeno izdanje, Zagreb, 1999., str. 26).


58

Njezinu bogatom nutarnjem, duhovnom životu dodana je nova dimenzija: zajedništvo sa sestrama te milosrdna ljubav prema najbjednijima. Marija dirljivim riječima opisuje prve dane u životu male zajednice. Nakon što su ustanovile dnevni red i razdijelile dužnosti “sveti mir i neko blaženstvo koje se ne da opisati, zavlada među njima”.30 U prvoj je zajednici vladalo siromaštvo i oskudica, ali i veliko duhovno bogatstvo koje je duboko djelovalo i na samu Mariju:

“Gospodin je dopustio da u početku trpimo i osjetimo nestašicu i siromaštvo vjerojatno zato da nas odcijepi i uzdigne iznad svega zemaljskoga, da budemo bogate duhom ljubavi i poniznosti, odricanja, žrtve i pouzdanja u Boga jer je htio da to bude duh Družbe i njezino obilježje kroz vjekove… Žarka ljubav nas je usko vezala i sjedinjavala s Isusom pa smo u zanosu te žarke ljubavi čeznule za sastankom sa svojim ljubljenim Zaručnikom u nebu”.31

Važan trenutak u Marijinu duhovnom rastu i sazrijevanju bilo je polaganje redovničkih zavjeta, odnosno izbor njezina redovničkog imena. Njezina je intimna želja bila da se zove Marija Propetoga, ali je tu želju držala skrivenu u srcu. Franjevac M. Stašić koji je uoči polaganja redovničkih zavjeta predvodio duhovne vježbe za sestre sudjelovao je u izboru njihovih redovničkih imena. Nekim nutarnjim nadahnućem priopćio je za Mariju njeno redovničko ime: Maria Jesuchristi Crucifisci – Marija Propetog Isusa. Za Mariju je izbor imena bio znak i potvrda da je Gospodin na djelu te da On ustvari upravlja onim što ona i sestre čine. Njezino će redovničko ime postati program njena života i djelovanja: iz dana u dan sve sličnija i suobličenija Kristu Raspetome. Taj će program svoj vrhunac imati u posljednjim godinama života, kada u Rimu bude privezana za bolesničku postelju, a ona osobno i Družba budu prolazili kroz bolne kušnje.

5.4. Prema punini – posljednje godine života

Marijin je životni put put sve većeg i dubljeg suobličenja Isusu Kristu. Prema sv. Pavlu On nam je ocrtan kao Raspeti. Potpuna suobličenost Njemu dogodit će se onkraj obzorja ovozemaljskog života, tj. u Njegovu kraljevstvu kad ćemo biti

30 Sve za Isusa, nav. dj., str. 141.31 Ondje, str. 164.


59

jedno s Njime te Ga vidjeti kakav jest. No u tijeku našega zemaljskoga života mjera naše suobličenosti Njemu mjeri se našom suobličenošću s Raspetim. I Marija je morala prijeći spomenuti put. Od mladenačke zanesenosti i oduševljenja do tegobnih patnji na ‘postelji boli’; od tepanja na križu Raspetome do bolnog iskustva razapinjanja na križ boli, neshvaćanja i neprihvaćanja. Marija je sazorila tek na postelji boli. Da bi postala uistinu slobodna i Kristu suobličena trebala je postati gotovo posve nepokretna te u ruke drugih predana. Marija je ustvari čitav život bila krhka zdravlja. Dobro je znala što je bol i patnja. Naime, kroz djetinjstvo i mladost dva je puta bila na umoru. Bolesti koje su je pogodile ostavile su posljedice za čitavi život. O tome i sama piše:

“Iako je cijeli život male službenice Marije Petković bio prožet tjelesnim bolima i vanjskim iskušenjima, nikad nije pomislila ni rekla a ni osjetila da ona ima koji križ, jer ljubav joj je prema raspetom Kristu sve u slatkost okretala, nije osjećala nikakvog križa… Mala službenica molila je više krat Raspetog Ljubimca da je uzme k sebi na križ ili da mu pomogne nositi ga. A nije znala što u pravom smislu moli, niti što to hoće reći biti na križu. I Gospodin ju je uslišao i dao joj malo okusiti, ali ona nalazeći se sama prikovana na križ samo s pola tijela, ostavljena i zapuštena, počela je plakati i vapiti Spasitelju za pomoć”.32

Marija se spominje svoga prvog izljeva krvi na mozak (siječanj 1953.), od kojega joj je lijeva strana tijela ostala uzeta te od kojega se nikada nije oporavila. Njezina velika patnja i bol nije toliko tjelesna uzetost koliko nevolje u koje je zapala Družba. Nevoljama u koje je zapala Družba pridružila se je i određena duhovna suhoća koja je trajala dugo vremena. Marijina razapetost je potpuna. U lipnju 1955. opisuje svoje nutarnje stanje:

“O Gospodine i Gospodaru moj, gdje je sada to (misli na prijašnje stanje duhovne utjehe, nap. a.), sigurno se je ugasio po mojoj krivnji plamen ljubavi i svjetla i sakrilo se sunce milosti i topline i nastao mrak, noć, tama, led je pao na sva osjetila, kad se sakrilo sunce milosti, duša već ne vidi ništa, već samo bol i strava je uništava, sve crno i žalosno oko nje, strah smrtni je u tom mraku hvata, bez nade i utjehe. Tijelo kao propeto, u boli ne može da se pokrene, dušu hvata strah, duši se prikazuje samo

32 Bilježnica 12, str. 2. Svoje teške bolesti opisuje i u svojoj autobiografiji (usp. Sve za Isusa, nav. dj., str. 23-24., 119-125).


60

rasulo svega. Vapijem: O gdje si, Bože moj, zašto si me zapustio? Jest zaslužujem da si me zapustio jer sam Ti bila nevjerna. O oprosti i smiluj mi se, po velikom milosrđu svome. Nemoj me odbaciti navijeke. Povrati mi milost svoju da Te vijekom uzmognem hvaliti i slaviti. Tvoja sam, iako napola mrtva. Tebi, Isuse, živim, Tebi umirem. Tvoja sam Isuse uvijeke”.33

Posljednje tri bilježnice duhovnih zapisa (13-15) svjedoče o velikim nutarnjim bolima i kušnjama kroz koje je Marija prolazila, ali svjedoče također o velikom pouzdanju i predanju u volju Očevu. Na spomendan svoga krštenja, 22. prosinca 1961., nakon što je upravu Družbe u veljači iste godine preuzela njezina nasljednica, opisujući svoje nutarnje stanje, Marija iznova govori o duhovnoj suhoći ali i o vlastitom predanju Ocu nebeskom:

“Oprosti mi, Oče moj, oprosti osobito ovih 9 godina u ovom žalosnom stanju suhoće, osobito otkad je paralizirana lijeva polovica tijela 1954. Kao da je to djelovalo na osjećanje vjere, ufanja i ljubavi, te u tim napastima proti vjeri, ufanju i ljubavi, teško mi je da sam Tebe uvrijedila… Zahvaljujem Ti za sve Tvoje milosti i dobročinstva, osobito za milost sv. krštenja i sv. zvanja, da si me uzeo nevrijednu za sebe, da budem samo tebi posvećena. Danas obnavljam: 1. svoj krsni zavjet i obnavljam zakletvu vjere pred Tobom i zemljom…”.34

Marija proživljava dugo razdoblje duhovne suhoće, što je za nju puno teže od tjelesnih boli što ih podnosi. No, shvaća da ju i nutarnja patnja, još više nego tjelesna, suobličuje Kristu Patniku te joj ta patnja – što je paradoksalno – postaje istodobno i izvor okrjepe.

Okrijepljena sakramentima kršćanske popudbine Marija Propetog Petković u potpunu suobličenost Kristu pristigla je 9. srpnja 1966.

6. zaKljučaK

Put svetosti je put uvijek sve većeg rasta i sazrijevanja kako u ljudskoj tako još više u kršćanskoj zrelosti. Ova posljednja podrazumijeva sve veću suobličenost Isusu Kristu, a njezin je preduvjet umiranje i smrt staroga čovjeka, tj. umiranje

33 Bilježnica 13, zapis od 10. lipnja 1955.34 Dodatak bilježnici 15, zapis od 22. prosinca 1961.


61

vlastitom egoizmu, vlastitim planovima i projektima te posvemašnje predanje u volju Božju. Put je to koji je prošla i bl. Marija Propetog Petković. Kroz trajno umiranje sebi živjela je za druge, za siromašne, u konačnici za Boga. Put svetosti je, kako nam svjedoči bl. Marija, trnovit put. No, jedini je mogući za one koji žele biti Kristovi. Ovdje na zemlji u svjetlu vjere, a u nebu u blaženom gledanju. No, ovdje i tamo Krist, Alfa i Omega: Sve u svemu i u svima. Marija je to shvatila. Sva je svetost zapravo u tome. Na vrijeme shvatiti i živjeti najbitnije stvari.

U našem smo radu istaknuli samo neke od događaja, «kairosa», koji su odigrali veliku ulogu i važnost u Marijinu duhovnom rastu i sazrijevanju. Naravno da je bilo i mnogo drugih važnih događaja (nutarnji govor Krista Raspetoga u 15. god., smrtna bolest u 26. god., prošnja po Slavoniji i Vojvodini, susret s biskupom Langom, odlazak u Argentinu, dolazak u Rim itd.). Odlučili smo se samo za neke događaje iz pojedinih životnih razdoblja kako bismo pokazali Marijin napor da odgovori na poticaje Božje milosti te da joj bude posve vjerna. U tome je uspjela te je time postala uzor ne samo svojim duhovnim kćerima, nego i svim kršćanima.

BLESSED MARIA OF THE CRUCIFIED JESUS PETKOVIĆ ON THE WAY TO HOLINESS

Summary

The author deals with the topic of the title through several headlines. First, he explains the particularities of Christian holiness. Then, in the second part, he presents holiness as dynamic reality and an aim to which the entire Christian life aspires, which is discussed under the third headline. Holiness is, in fact, Christian life itself lived in actual historical circumstances. It is a gift of God, but a task too. To be on the way of Christian holiness means to be the follower of Jesus Christ. He calls his followers on the way that he himself went through. Under the fourth headline, the author displays the ways of growing up in Christian holiness and how those ways were understood through the history of Christian spirituality. In the fifth, and last, part of the article, the author how and in what way blessed Maria of the Crucified Petković was maturing on her way of holiness. He stresses that her way of holiness


62

was primarily in her trying to respond, over and over again, to gracious moments (kairoi) offered by her heavenly Father. The way of holiness is the way that knows stages and periods, ups and downs, leaps and halts. However, it is important to persevere, to reach the end. Maria reached the end.

Key words: holiness, way, dynamic reality, imitation of Jesus Christ, devotion to God


63

Kongregacija za bogoštovlje i sakramente, uz suglasnost Kongregacije za nauk vjere, objavila je 25. ožujka 2004. uputu o praktičnim postupcima kod slavljenja Euharistije koja počinje riječima “Redemptionis sacramentum” (dalje: RS). Podnaslov sažima o čemu se radi: što treba opsluživati a što izbjegavati u čašćenju Euharistije. U predgovoru se ističe da ovu uputu treba shvatiti kao nastavak onoga što je doneseno u enciklici “Ecclesia de Eucharistia” od 17. travnja 2003. “kako bi se pojačalo dublje značenje liturgijskih načela” (br.2). Kod predstavljanja dokumenta naglašen je povod izrade ovakvog dokumenta: poziv na vjernost tradicionalnim liturgijskim načelima i upozorenje na zloporabe koje su se uvukle u obrede slavljenja Euharistije u nekim dijelovima svijeta, jer iako je liturgijska obnova Drugoga vatikanskog sabora “donijela velik napredak u svjesnom, aktivnom i plodonosnom sudjelovanju vjernika u svetoj oltarskoj žrtvi, ne oskudijeva ni u zamračenjima” (br.4).

Uputa je, uz uvod i zaključak, podijeljena u osam poglavlja: 1. Ravnatelji sv. liturgije: biskupi, konferencije biskupa,

svećenici, đakoni (br.14-35); 2. Sudjelovanje vjernika laika u euharistijskom slavlju

(br.36-47); 3. Ispravno slavljenje sv. mise (br.48-79); 4. Sveta pričest (br.80-107); 5. Mjesto slavljenja mise, različite okolnosti misnog slavlja,

sveto posuđe, liturgijska odjeća (br.108-128); 6. Čuvanje Presvete euharistije i štovanje izvan mise

(br.129-145);

Marko BabićUPUTA O PRAVILNOM SLAVLJENJU EUHARISTIJE

REDEMPTIONIS SACRAMENTUM

LITURGIJA – SVETI SUSRET

64

7. Izvanredne službe vjernika laika (br.146-168; 8. Sredstva za uklanjanje zloporaba.

svatKO treba vršiti svOju ulOgu

Drugi je vatikanski sabor u liturgijskoj konstituciji Sacrosanctum Concilium postavio načelo: “U liturgijskim obredima neka svatko, bio služitelj ili vjernik, vrši svoju službu i čini samo ono i sve ono što na nj spada prema naravi obreda i prema liturgijskim propisima”( SC 28), jer “liturgijski čini nisu privatni čini nego slavlje Crkve koja je otajstvo jedinstva – sveti puk pod biskupima okupljen i uređen” (SC br.26). Pod plaštem opravdane kreativnosti i eksperimentiranja u liturgiji, te hvalevrijedna nastojanja da se svi vjernici aktiviraju u liturgijskom slavljenju, uvukle su se i neke zloporabe koje su najčešće rezultat nedovoljnog poznavanja biti kršćanskog bogoslužja ukorijenjena u bogatoj kršćanskoj predaji, a katkad rezultat površno shvaćena ekumenskog približavanja drugim kršćanskim zajednicama, osobito protestantske provenijencije koji ne priznaju sakramentalnost svetog Reda. U tom kontekstu se doziva u pamet jedinstvo ali i bitna razlika krsnog svećeništva svih vjernika i svećeništva posebno zaređenih službenika, iako i jedni i drugi participiraju na jednom Kristovu svećeništvu.

Uputa, s pravom, najprije doziva u pamet hijerarhijsko uređenje Crkve i kršćanske liturgije ističući nezaobilazno mjesto i ulogu zaređenih službenika u liturgijskom slavljenju svetih otajstava. Posebno je istaknuta uloga dijecezanskog biskupa koji je “prvi djelitelj otajstava Božjih, promicatelj i čuvar liturgijskog života u njemu povjerenoj crkvenoj pokrajini” (br.19).

Izričito je spomenuto da su u pitanjima javnog obavljanja bogoslužja biskupu podložni i svi članovi redovničkih zajednica koji žive ili djeluju na području njegove dijeceze (br.23).

Liturgijska konferencija biskupa i različita vijeća za promicanje liturgije, glazbe i umjetnosti, mogu biti velika pomoć biskupu, ali uvijek ostaju samo na savjetodavnoj razini. A ograničava se vlast i dijecezanskog biskupa kad su u pitanju pokusi s novim liturgijskim tekstovima i službenim liturgijskim knjigama. To mora izričito odobriti Kongregacija za bogoštovlje i to samo “ex gravi causa” (br.28). Čak i pojedini pothvati na

Marko Babić, Uputa o pravilnom slavljenju euharistije

65

liturgijskom području koji po pravu spadaju na Konferencije biskupâ, trebaju dobiti odobrenje Kongregacije za bogoštovlje. To se odnosi osobito na prilagodbe pojedinih obreda koji su po pravu prepušteni biskupskim konferencijama ili Liturgijskoj konferenciji biskupâ, ali i prijevodi liturgijskih knjiga na živi jezik.

Potaknuta brkanjem nedjeljne službe riječi Božje u zajednicama bez svećenika s euharistijskim misnim slavljem, Kongregacija naglašava da kršćanska zajednica nužno treba zaređenog svećenika za to slavljenje a ta zajednica nije u stanju sama proizvesti zaređenog službenika (br.42). Samo u tom kontekstu treba shvaćati pojam “zajednice koja slavi” (celebrating assembly).

hOmiliju treba Držati svećeniK slavitelj ili đaKOn

Izazvana različitim neprimjerenim pokušajima “oživljavanja homilije”, Uputa naglašava da je to zadaća svećenika predsjedatelja, jednoga od suslavitelja ili đakona a izričito ističe da homiliju nikako ne može držati laik. Kao posebne grupe laika kojima se također zabranjuje držati homiliju za vrijeme misnog slavlja, navode se: sjemeništarci, studenti teologije, pastoralni suradnici i sve druge vrste laičkih grupa i udruga. Očito su u te zadnje ubrojeni članovi suvremenih duhovnih pokreta koji su se do sada pozivali na posebna pravila koja vrijede za mise u malim skupinama. Vjernici laici mogu propovijedati u crkvi ili u nekoj bogomolji ali ako je to izvan misnog slavlja (br.161).

ispOvijeDanje za vrijeme misnOg slavlja

Uputa s pravom naglašava da nije dopušteno spojiti sakramenat pokore s misom tako da to izgleda kao jedan čin, ali začuđuje dopuštenje “da svećenici koji ne koncelebriraju mogu za vrijeme mise slušati ispovijedi vjernika koji to zažele u istom prostoru gdje se slavi sveta misa” (br.76). Sva dosadašnja nastojanja liturgičara su išla za tim da se praksa ispovijedanja u istom prostoru za vrijeme misnog slavlja dokine a osobne ispovijedi obavljaju u nekoj pokrajnjoj kapeli ili u drugo vrijeme. Teško je shvatiti pravilnost sudjelovanja u misnom


66

slavlju i istovremeno pristupanje sakramentu ispovijedi, a još neobičnije je promicanje slavljenja sakramenta ispovijedi mimo ili čak protiv smjernica proklamiranih u obredniku pomirenja. Istina, Uputa potiče “da se vjernici uvode u praksu pristupanja sakramentu pokore izvan misnog slavlja… da ih to ne sprječava u aktivnog sudjelovanju u misnom slavlju” (br.86), ali izričito dopuštenje koje smo gore naveli, u najmanju ruku iznenađuje.

prva pričest i ispOvijeDanje

Neozbiljni pokusi u nekim crkvenim pokrajinama da se djeca pripuštaju na prvu pričest prije nego su pripušteni sakramentu ispovijedi, Uputa odlučno odbacuje kao i pokušaje da se obred prve pričesti upriliči izvan misnog slavlja u sklopu obične gozbe ili svečane gozbe na Veliki četvrtak.

pričest na ruKu ili…

Uputa dopušta da se vjernik slobodno može pričestiti klečeći i da mu se samo zbog toga ne smije uskratiti pričest. Pričešćivati se može na ruku ili na jezik, a ako bi negdje bila opasnost profaniranja Presvetog sakramenta, treba uskratiti pričest vjernika na ruku (br.92). Nije dopušteno da vjernici sami uzimaju hostije ili da predaju jedni drugima hostiju ili kalež (br.94). Treba odbaciti praksu koja se tu i tamo uvela da zaručnici za vrijeme mise vjenčanja jedno drugome dijele pričest.

laici izvanreDni službenici u liturgiji

Uputa se poziva na poznate odredbe liturgijskog zakonodavstva da istakne kako se “ministerijalno svećeništvo ne može ni u kojem slučaju nadomještati izvanrednim službenicima laicima. Sve službe koje vjernici laici obavljaju u liturgiji su dopunjujuće i provizorne pa i oni koji su npr. postavljeni u službu izvanrednog djelitelja pričesti, mogu tu službu obavljati samo kada nema dovoljno svećenika i đakona (br.158).

Marko Babić, Uputa o pravilnom slavljenju euharistije

67

Prigode u kojima je laicima dopušteno da obavljaju neke liturgijske službe u mjestima gdje je nedostatak svećenika ili đakona treba urediti tako da takva liturgijska slavlja ne bi u očima vjernika stvarala privid da je to neka vrsta euharistijskog slavlja koje zamjenjuje nedjeljnu misu. Zbog toga takvi izvanredni službenici ne smiju koristiti liturgijsku odjeću koja pripada svećenicima ili đakonima.

KanOnsKa sreDstva za uKlanjanje nereDa

Uputa naglašava da za uklanjanje nereda u euharistijskom treba gajiti biblijsku i liturgijsku formaciju naroda Božjega. Ipak, imajući na umu nerede koji su se posljednjih godina događali po kršćanskom svijetu, Uputa pokušava pravnim jezikom upozoriti na različitu stupnjevitost prekršaja koji se mogu dogoditi u slavljenju euharistije.

Među veoma teške prekršaje, koji su pridržani Kongregaciji za nauk vjere, ubrojeni su:

a) nasilno uzimanje posvećenih čestica, zadržavanje u svrhu svetogrđa ili bacanje;

b) pokušaj vršenja liturgijskog čina euharistijske žrtve ili njezine simulacije a nije primio svećenički red;

c) koncelebriranje u euharistijskom slavlju sa službenicima crkvenih zajednica koje nemaju apostolsko nasljedstvo niti priznaju sakramentalnost svećeničkog ređenja;

d) posvećenje u svrhu svetogrđa jedne tvari bez druge (tj. kruha bez vina i obrnuto) ili pak posvećivanje obiju izvan euharistijskog slavlja.

umjestO zaKljučKa

Najnovija uputa Kongregacije za bogoštovlje i sakramente nije donijela nikakvu novu odredbu, pa ni smjernicu, u načinu slavljenja euharistijskog otajstva. Više je obilježena sprječavanjem zloporaba koje su se pojavile nego pozitivnim usmjerenjima. Ipak, iz svih odredaba na koje se uputa poziva može se iščitati želja za ozbiljnijim i dubljim pristupom euharistijskom slavlju, te poticaj na veću budnost da na njivi euharistijskog slavlja, od kojega Crkva živi, ne bi prevladao korov koji bi zagušio i onemogućio donošenje pravih plodova.


68

Na početku tumačenja odredbe Drugog vatikanskog sabora o pričesti pod obje prilike i daljnjih proširivanja te mogućnosti u pokoncilskim crkvenim liturgijskim dokumentima treba jasno reći kako se ne radi uopće o uvođenju nečeg što u Crkvi dotada nije postojalo. Taj je, naime, način pričešćivanja od početka bio uobičajen u cijeloj Crkvi, zapadnoj i istočnoj i to kao redovit način, premda ne i isključiv. Dok se je on u Istočnoj crkvi netaknut sačuvao kroz sva stoljeća, u Zapadnoj crkvi je kroz stoljeća zbog praktičnih poteškoća gotovo posve napušten što se tiče pričesti naroda. Tako je negdje od XIII. stoljeća Božji narod Zapadne crkve primio pričest samo pod prilikama kruha. Kažem, nikad nitko nije ukinuo niti zabranio pričest vjernika pod objema prilikama, nego se do toga doveli posve praktični razlozi: strah od prosipanja posvetne krvi, strah od prenošenja zaraza kod pijenja iz iste čaše većeg broja ljudi, itd. Bilo je, istina nekih disciplinskih odredbi u XV. stoljeću, uvjetovanih opasnošću poistovjećivanja s reformatorima, ali dogmatskih odluka protiv pričesti pod obje prilike nije bilo.1

U doba Reformacije nastalo je glede toga posve novo gledanje: reformatori su, naime, uz narodni jezik u bogoslužju upravo pričest pod obje prilike pretvorili u svoj barjak, znak prepoznavanja reforme, niječući valjanost sakramenta ako se to ne održava. To Katolička crkva nije mogla prihvatiti, nego je na Tridentskom saboru donijela tumačenje o valjanosti pričesti i pod samo jednom prilikom, i što se tiče valjanosti sakramenta i što se tiče njegovih milosnih posvetiteljskih učinaka. Ali isti

Vladimir ZagoracDISCIPLINA PRIČEŠĆIVANJA POD OBJE PRILIKE

Uz Opću uredbu Rimskog misala trećeg tipskog izdanja

1 Usp. M. Righetti, Storia liturgica, III., (3. izdanje), Milano 1966., str. 588.

Vladimir Zagorac, Disciplina pričešćivanja pod obje prilike

69

sabor nije zabranio ni pričest pod obje prilike, nego je dapače prepustio papi da prema svojoj procjeni omogući ili naredi taj način pričešćivanja. Toga papa nije učinio, a razlog tome treba tražiti u novom mentalitetu naroda Božjega, prema kojem je pričest pod obje prilike bila tobože znak pripadnosti reformiranima.2

Kao i neke druge preporuke Tridentskog sabora, Drugi vatikanski sabor je proveo u djelo i ovu preporuku mogućnosti pričešćivanja vjernika pod obje prilike. U liturgijskoj konstituciji “Sacrosanctum concilium” on najprije prihvaća tridentinski nauk o valjanosti i posvetiteljskoj djelotvornosti pričesti i pod jednom samo prilikom3, da bi zatim otvorio mogućnost pričesti pod obje prilike: “Ne dirajući dogmatska načela Tridentskog sabora, u slučajevima koje odredi Apostolska Stolica a po sudu biskupa može se dopustiti pričest pod obje prilike i klericima i redovnicima i laicima…”.4 Sama Konstitucija navodi kao primjer tri slučaja u kojima biskup može odobriti pričest pod obje prilike. “Ritus servandus” od 7. ožujka 1965. nabraja jedanaest slučajeva, a “Uputa o štovanju euharistijskog misterija” iz 1966. u broju 32 nabraja trinaest slučajeva. Drugo tipsko izdanje Rimskog misala podiže broj slučajeva na četrnaest. To donosi i obnovljeni Zakonik kanonskog prava u kan. 925. Konačno, treće tipsko izdanje Rimskog misala dodaje još tri nova slučaja, što povećava broj slučajeva po odredbi Apostolske Stolice na sedamnaest.

Time je autoritetom Apostolske Stolice omogućeno pričešćivanje pod obje prilike, uz dopuštenje mjesnog ordinarija, u ovih osamnaest slučajeva:1. Odraslim novokrštenicima na misi koja slijedi njihovo

krštenje.2. Odraslim potvrđenicima na misi njihove potvrde.3. Krštenim osobama koje se primaju u zajednicu Crkve.4. Mladencima na misi njihova vjenčanja.5. Ređenicima na misi njihova ređenja.6. U redovničkim obredima: - majci opatici na misi njezina blagoslova; - djevicama na misi njihove posvete; - zavjetovanicima na misi prvih zavjeta ili obnove zavjeta,

2 Usp. V. Zagorac, Kristovo otajstvo, Zagreb 1998., str. 125-126.3 Usp. čl. 55.4 Isto.


70

uz uvjet da se zavjetovanje ili obnova vrši pod misom.7. Misijskim pomoćnicima laicima na misi na kojoj javno

primaju poslanje, kao i svim drugima na misi na kojoj primaju kakvo crkveno poslanje.

8. Kod davanja popudbine, bolesniku i svim prisutnima kad se misa po pravnim propisima služi u bolesnikovoj kući ili sobi.

9. Đakonu, subđakonu (odnosno akolitu i čitaču) i ministrantima koji obavljaju svoju dužnost u pontifikalnoj ili svečanoj misi.

10. Kod koncelebracije: - svima koji kod te koncelebracije obavljaju pravu liturgijsku

službu, ako su i laici, te svim pitomcima sjemeništa koji su prisutni;

- u njihovim crkvama također svim članovima ustanova koje žive u evanđeoskim savjetima kao i drugih društava u kojima se članovi posvećuju Bogu redovničkim zavjetima, prikazanjem ili obećanjem; osim toga svima koji dan i noć borave u kući članova spomenutih ustanova i društava.

11. Svećenicima koji sudjeluju u velikim svečanostima a ne mogu celebrirati ili koncelebrirati.

12. Svima koji obavljaju duhovne vježbe u misi koja se za vrijeme tih vježbi posebice služi za takvu skupinu aktivnih sudjelovatelja; svima koji sudjeluju na sastanku kakve pastoralne komisije na misli koju zajednički služe.

13. Osobama koje se spominju pod 4. i 6. na njihovoj jubilarnoj misi.

14. Kumu, kumi, roditeljima i bračnom drugu te laičkim katehistima odraslog krštenika na misi krštenja.

15. Roditeljima, domaćima te odličnim dobročiniteljima mladomisnika koji sudjeluju na mladoj misi.

16. Svećenicima koji misnu žrtvu ne mogu slaviti ili u njoj koncelebrirati.

17. Đakonu i drugima koji u misi vrše neku službu.18. Svim članovima zajednice na konventualnoj misi ili u

tzv. ‘misi zajednice’, sjemenišnim pitomcima, svima koji obavljaju duhovne vježbe ili pak sudjeluju na nekom duhovnom ili pastoralnom skupu.Iz ovoga općeg dopuštenja pričesti pod obje prilike i

progresivnog proširenja slučajeva te mogućnosti jasno proizlazi da Crkva ide prema općoj praksi tog oblika pričesti. Danas još


71

nisu riješene sve praktične poteškoće koje su u povijesti i dovele do odustajanja od tog oblika, osobito na velikim skupovima gdje može doći do nedostatka potrebnih službenika, opasnosti od profanacije i prevelikog zastoja tijeka bogoslužja. To je dosada ograničavalo praksu tog oblika pričešćivanja, a djelomično je ograničava i danas.

Opća uredba Rimskog misala u svojem trećem tipskom izdanju bitno mijenja dosadašnju disciplinu pričešćivanja pod obje prilike:- one disciplinske odredbe koje su dosada bile u nadležnosti

Apostolske Stolice prenosi na razinu mjesne Crkve, odnosno Mjesnog ordinarija;

- ona izričito određuje: ‘Dijecenzanski biskup može za područje svoje biskupije izdati odredbe o pričesti pod objema prilikama; te odredbe treba obdržavati također u redovničkim crkvama i malim zajednicama. Isti biskup ima ovlast dopustiti da se pričest dijeli pod objema prilikama svaki put kad to svećenik, kojemu je kao vlastitom pastiru povjerena zajednica, bude smatrao zgodnim pod uvjetom da su vjernici dobro poučeni i da nema nikakve opasnosti od oskvrnuća sakramenta ili od toga da obred bude otežan zbog velikog broja vjernika ili zbog drugih razloga” (čl. 283).

- Uredba predviđa mogućnost da i konferencije biskupa pojedinih zemalja mogu izdati svoje odredbe o načinu pričešćivanja pod obje prilike i o njegovu proširenju, a te odredbe trebaju biti potvrđene od Apostolske stolice. Radi se očito o dogovoru članova konferencije o jednoličnoj praksi na cijelom području njihove nadležnosti. Očito je da Apostolska Stolica bdije nad tim da ne bi konferencije biskupa niti ograničile ovlasti dane pojedinim dijecezanskim biskupima niti proširile mogućnosti pričesti pod obje prilike kako su one određene od Apostolske Stolice.Ove odredbe spuštaju, uz opće uvjete postavljene od

Apostolske Stolice, disciplinu dijeljenja pričesti pod obje prilike na razinu dijecezanskog biskupa, dapače, po njegovoj odredbi na razinu konkretnih zajednica vjernika kojima su na čelu prezbiteri. Eventualne odredbe biskupskih konferencija ne ograničavaju ovlasti pojedinih dijecezanskih biskupa (čl. 283).

Na temelju odredaba crkvenih liturgijskih zakona danas se otvaraju mogućnosti da dijecezanski biskupi izdaju odredbe


72

o disciplini pričesti pod obje prilike na područjima svojih biskupija. Za to je potrebno ili barem poželjno imenovanje akolita ili barem izvanrednih službenika dijeljenja svete pričesti u svakoj župskoj zajednici. Gdje se osigura dovoljno službenika, premda je omogućen poziv prikladnih vjernika ad hoc, na temelju struke i pastoralnog iskustva predlažem najvažnije slučajeve u kojima bi trebalo dopustiti ovaj obredno potpuniji oblik svete pričesti:- kod krštenja djeteta: roditelji, braća i kumovi;- kod prve svete pričesti: prvopričesnici, njihovi roditelji,

braća i sestre te krsni kumovi;- kod svete potvrde: potvrđenici, njihovi roditelji, braća i

sestre (i drugi članovi obitelji i ukućani) te njihovi krsni i potvrdni kumovi;

- kod sakramenta ženidbe (vjenčanja): zaručnici, njihovi roditelji, braća i sestre, svjedoci na vjenčanju ako su katolici, krsni i potvrdni kumovi zaručnika;

- kod bolesničkog pomazanja s misom: pomazanik, njegovi ukućani i svi prisutni;

- kod sprovodne mise: bračni drug pokojnika, njegova djeca i rođaci;

- Misa na godišnjicu smrti ili ukopa: bračni drug pokojnika, njegova djeca, ukućani i rođaci sudionici slavlja;

- na postavljanju čitača i akolita unutar mise: svi novopostavljeni;

- kod pobožnosti prvog petka u mjesecu;- kod pobožnosti prve subote u mjesecu;- kod pobožnosti križnog puta u korizmi s misom;- kod pobožnosti svete krunice u listopadu s misom;- kod svibanjskih pobožnosti s misom;- kod svagdanjih i drugih slavlja s manjim brojem

sudionika;- kod misa duhovnih vježbi, duhovnih obnova i kursilja;- u misama mladih unutar pastorala mladih;- na bračnim vikendima; - na susretima vjeroučitelja;- na razrednim misama;- na susretima katoličkih društava;- na susretima roditelja prvopričesnika i potvrđenika;- na župskom danu bolesnika s misom;- na sastancima župskih vijeća;


73

- u svim slavljima u kojima voditelj kršćanske zajednice prosudi da su ispunjeni temeljni uvjeti: da nema opasnosti od profanacije sakramenta, da postoje prikladni službenici i da pričest pod obje prilike neće previše oduljiti slavlje.Dakako, da se u svim ovim slučajevima pretpostavlja da su

sudionici slavlja o kojima je riječ pripravni za svetu pričest i da im se za to pruži prilika sakramentom pomirenja.


74

Riječi iz naslova “Još neke... nedoumice” upućuju na to da je o nekim nedoumicama već bilo govora.1 Na njih se, radi lakšega praćenja, ovdje kadšto izričito upućuje.

Duh sveti i sveti Duh

Kada je atribut “sveti” sastavni dio osobnog imena, najčešće dolazi, kao i drugi takvi atributi, iza imenice: Duh Sveti, Ljudevit Sveti (nadimak; kao: Ivan Slijepi...). Ali može doći i ispred imenice: Sveta Obitelj, Sveto Trojstvo. I tu je sastavni dio vlastitog imena. Treba međutim razlikovati: sveta Klara (svetica) i Sveta Klara (mjesto). Obično se kaže da treba također razlikovati Sveti Duh (dio Zagreba) i Duh Sveti (božanska osoba), no u praksi nije uvijek tako.2

Istina je da se za dio Zagreba kaže samo Sveti Duh, ali u nazivu božanske osobe atribut “sveti” može doći i ispred imenice. U tome je već na prvi pogled uočljiva podudarnost između grčkoga, latinskoga i hrvatskoga, s time da je ipak utjecaj latinskoga na hrvatski bio neposredniji i sukladnost hrvatskoga

Petar BašićJOŠ NEKE PREVODILAČKE NEDOUMICE U REDU MISE

1 O ovoj temi već sam objavio dva priloga. Prvi u knjizi O hrvatskome crkvenome jeziku, Zagreb 2002., str. 6-20: U susret novomu misalu (preuzeto iz SB 2001., br. 2., str.157-168, za knjigu dorađeno), gdje su problemski postavljena mnoga pitanja vezana za prevođenje; drugi je prilog u Služba Božja 2004., br.1., str. 99-103: O prevodilačkim nedoumicama u himnu ‘Slava Bogu na visini’. Ovdje se mogu ubrojiti i članci “O krstu i krštenju”, u: Jezik, 50/2003., br. 2., str.58-67, i Treba li hrvatski prijevod molitve “Oče naš” posuvremeniti?, u: Služba Božja, 42/2002., br. 4, str. 309-314.

2 Više o tome može se naći u knjizi: O hrvatskom crkvenom jeziku, str. 28-48: “Kako pisati atribut sveti/blaženi uz osobno ime?”

Petar Bašić, Još neke prevodilačke nedoumice u Redu mise

75


s latinskim veća nego s grčkim. U latinskom se redovito kaže Spiritus Sanctus, ali ponekad i Sanctus Spiritus, npr. u Dj 9, 31: “Et consolatione Sancti Spiritus (tou/ avgi.ou pneu,matoj) crescebat”; (prev. Duda-Fućak: I rasla utjehom Svetoga Duha).

Za pozdrav na početku mise uzet je tekst iz 2 Kor 13, 13: “... et communicatio Sancti Spiritus” (kai. h` koinwni,a tou/ a`gi,on pneu,matoj), što Duda-Fućak prevode s “i zajedništvo Duha Svetoga”. Sadašnji pak hrvatski misal ima “i zajedništvo Svetoga Duha” (kao u grčkome i latinskome Vg, NVg i misal), a ponetko je prigovarao da taj prijevod nije dobar, nego da bi trebalo biti “i zajedništvo Duha Svetoga”.

Čini se da ni u latinskome izričaj nije strogo ustaljen. U Dj 2, 38 Vulgata Clementina ima “et accipietis donum Spiritus Sancti”, a Nova vulgata “et accipietis donum Sancti Spiritus” (tako je i u krit. izd. Stuttgart; zapaža se tu usklađivanje s grčkim: th.n dwrea.n tou/ avgi.ou pneu,matoj; Duda-Fućak opet: dar, Duha Svetoga). NVg međutim ne usklađuje s grčkim u Dj 13, 4., nego ostavlja kao u Vg: “missi ab Spiritu Sancto” (Duda-Fućak prevode prema grčkome: “poslani od Svetoga Duha”). Razlika između grčkoga i latinskoga zamjećuje se u još jednom važnom tekstu: “Et baptizate eos in nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti” (kai. tou/ avgi.ou pneu,matoj) - hrvatski se tu slaže s latinskim: “i krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (Mt 28, 19).

Slaganje u latinskome i hrvatskome imamo i u himnu Slava Bogu na visini (završetak): “Iesu Christe, cum Sancto Spiritu...” (Isuse Kriste, sa Svetim Duhom...).

Vratimo se sada pitanju od kojeg smo pošli, pozdravu na početku mise. Tekst je iz Svetoga pisma pa mislim kako se može zaključiti barem to da bi isti tekst trebalo jednako prevesti i u misalu i u Svetome pismu. U hrvatskom je to sada različito: misal ima Svetoga Duha, a Duda-Fućak Duha Svetoga (Rupčić, koliko sam uspio provjeriti, ima uvijek samo oblik Duh Sveti).

Iz toga što je rečeno mislim da bi prednost trebalo dati sadašnjem prijevodu misala, ali pretpostavljam kako bi se mogli naći i novi argumenti za jedan ili drugi oblik.

actus paenitentialis - pOKOrničKi čin

U hrvatskom je i u prvome i u drugome izdanju misala naziv actus paenitentialis preveden s pokajnički čin. Pridjev pokajnički

76

odnosi se na pokajanje, a paenitentialis na paenitentia (pokora). Dobro je da i u prijevodu ta veza ostane. Zato: pokornički čin.

cOfessiO/prOfessiO - ispOvijeD/ispOvijest

Za razliku od hrvatskoga u latinskom su dvije različite riječi: confiteor/confessio i profiteor/professio. Ta su dva pojma značenjski bliska, s time da drugi uključuje komponentu svečanosti, javnosti, službenosti. A što se tiče uporabe, prvi se u prošlosti, čini se, češće upotrebljavao za grijehe, a drugi za vjeru. Danas je pak, to možemo reći, postalo pravilo. U hrvatskome, kad se taj pojam izražava glagolom, nema mogućnosti razlikovanja: kaže se ispovjediti/ispovijedati i vjeru i grijehe. U svakodnevnom govoru glagol bez dodatka upućuje na ispovijedanje grijeha: ispovjediti se, a ako se želi reći drugo, dodaje se imenica: ispovjediti vjeru. A kad se pojam izražava imenicom, za grijeh se, barem u novije vrijeme, redovito rabi riječ ispovijed, a za vjeru ispovijest. U prošlosti je u hrvatskome takva raspodjela još manje dosljedna nego u latinskome.

Je li potrebno razlikovati između ispovijedi i ispovijesti? Noviji hrvatski rječnici ne snalaze se dovoljno u tome. Rječnik hrvatskoga jezik (LZ - ŠK, 2000.) samo upućuje od ispovijest na ispovijed, a pod ispovijed donosi ova značenja: 1. kršćansko priznavanje svojih grijeha svećeniku: tajna ispovijedi /!/; 2. očitovanje skrovitih misli, otkrivanje osobnih tajni, pričanje o sebi: osobna ispovijed. U Hrvatskom enciklopedijskom rječniku (Liber, 2002.) ova je natuknica posve ista kao u Anićevu posthumnom Velikom rječniku hrvatskoga jezika, 2003.): ispovijed (ispovijest): 1. religiozni vjerski čin priznavanja svojih grijeha svećeniku da bi se nakon pokajanja i pokore dobio oprost 2. a. otvoreno i iskreno priznavanje čega, osobito osobne pogreške b. knjiž. književno djelo, pripovijedanje o svojim doživljajima; povijest, uspomene, priča o svom životu i svojim pogreškama /Ispovijesti Sv. Augustina/ 3. arh. javno očitovanje svojega vjerskog uvjerenja; vjeroispovijest, konfesija.

Ako se zaustavimo samo na crkvenoj uporabi, ostaje pitanje koje je već postavljeno: kad se već glagol ne razlikuje, treba li razlikovati imenicu za ispovijedanje vjere i za ispovijedanje grijeha? Jezik je sustav koji se neprekidno razvija: riječi neka značenja gube ili nova dobivaju. Najčešće to čini praksa, ali i


77

norma može poduzeti neke zahvate. U ovom slučaju logično bi bilo da i praksa i norma ili uklone razlikovanje kada se rabi imenica (da ispovijed bude za oba slučaja) ili, ako bi ostale različite imenice, da se pokuša razlikovati i po glagolu.3

OratiO super Oblata/mOlitva naD prinOsima

Molitva kojom se završavaju obredi priprave darova u latinskom se zove Oratio super oblata, a u hrvatskom je to darovna molitva. Prije najnovije liturgijske obnove ta se molitva u latinskome zvala drukčije (Secreta) pa uspoređivanje sa starijim prijevodom nije moguće.

Dio koji prethodi euharistijskoj molitvi i u kojem se nalazi super oblata s vremenom je postao i do najnovije liturgijske obnove ostao “ofertorij” i po nazivu i sadržajno. Prilikom poslijesaborske obnove i poslije nje mnogo se raspravljalo o nazivu i sadržaju toga dijela. Najviše je kritikama, katkada i preoštrim, bio izložen glagol offero, offerre, obtuli, oblatum (odatle oblatio i oblata). Naziv toga dijela promijenjen je u praeparatio donorum, ali su neki elementi još uvijek ostali iz prethodnoga vremena: u molitvi super oblata često dolazi glagol offerre i imenica oblatio, a ostali su i nazivi cantus ad offertorium, ritus ad offertorium i oratio super oblata. Pojam “ofertorij”, kako su mnogi naglašavali, morao bi se odnositi na euharistijsku molitvu. S nazivima bi bilo lakše kad u samoj molitvi super oblata ne bi bili česti pojmovi kao offerre, oblata i sl. A to je veoma star i u ovom dijelu najvažniji element. No i kad je riječ o nazivima, treba prevoditi latinske, a ne stvarati nove nazive. Prijevod pojedinih pojmova bio bi ovaj: praeparatio donorum = priprava darova; offerre = prinositi (ne: prikazivati); oblatio/oblationes (od: offerre) = prinos/prinosi; oratio super oblata = molitva nad prinosima (oblata, orum, n. = ono što je prineseno, prinosi);4 cantus ad offertorium = prinosna pjesma; ritus ad offertorium = obred prinosa (usp. OURM 74.).

3 Za glagol “ispovijedam/ispovijedam se”: usp. O hrv. crkv. jeziku (v. bilj. 1.), str. 10.

4 Postoji i riječ “oblata” (jednina ž. r.), a budući da prijedlog “super” ide s akuzativom i ablativom, mogla bi nastati dvojba je li ovdje ablativ ž.r. jednine ili akuzativ s.r. množine. Iz jednog sličnog naziva (oratio super populum) vidi se da je to ovaj potonji slučaj.


78

verbum DOmini - riječ gOspODnja

Uz pojedina čitanja dolaze različiti elementi koji ističu dostojanstvo Božje riječi u liturgiji. Na kraju svakog čitanja čitač izgovara uvodne riječi na koje narod odgovara poklikom, a za evanđelje to dolazi i prije samog čitanja.

OLM 1981. u br. 125. predviđa mogućnost da se uvodne riječi prilagode mjesnom običaju. Sada ponekad nastane pomutnja u odgovoru naroda, ponajviše stoga što su uz evanđelje predložena dva odgovora različita negoli za druga čitanja, a koji se i međusobno razlikuju, jedan prije, a drugi poslije evanđelja. Zato bi uvodne riječi trebalo prilagoditi u prvom redu tomu da se olakša odgovor naroda. Evo jednoga pokušaja:

za prvo i drugo čitanje:Verbum Domini. Deo gratias. Riječ Gospodnja. Bogu hvala.prijedlog: *Riječ Božja. Bogu hvala.

prije evanđelja:Lectio sancti Evangelii secundum N. Gloria tibi, Domine.Čitanje svetog Evanđelja po I. Slava tebi, Gospodine.

poslije evanđelja:Verbum Domini. Laus tibi, Christe.*Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista. Slava tebi, Kriste.

ili: Evanđelje Isusa Krista;ili: Evanđelje Kristovo.Slava tebi, Kriste.

psalmus respOnsOrialis - pripjevni ili Otpjevni psalam?

“Otpjevni psalam (psalmus responsorius) odgovara pojedinom čitanju i obično se uzima iz lekcionara. Da bi narod mogao lakše uzvraćati psalmodijski odgovor (responsum psalmodicum), ponuđen je izbor nekih tekstova otpjevâ i psalama (responsorum et psalmorum) prema različitim vremenima liturgijske godine...” (OURM 61).

U liturgiji časova već postoji Kratki otpjev (Responsorium breve). OULČ 49. ovako o njemu govori: “Kao odgovor (ad respondendum) na riječ Božju dodan je responzorijalni pjev ili


79

kratki otpjev (cantus responsorialis seu responsorium breve)...Uloga je tih dvaju elemenata ista pa bi ih trebalo jednako

i nazvati. Za “responsorium” J. Marević u svome Latinsko-hrvatskom enciklopedijskom rječniku (2000.) kaže: “Crkveni pjev u kojemu pojedincu pjevaču zbor pjevajući odgovara”, a “otpjev” ovako definira Hrvatski enciklopedijski rječnik (2002.): “Oblik pjevanja u kojem zajednica prekida soliste pjevanim retkom”, dok za “pripjev” kaže: “Riječi ili stihovi koji se u pjesmi ponavljaju”.

Iz svega rečenoga može se zaključiti kako je primjerenije reći otpjevni psalam - taj je prijevod točniji i bolje izražava ulogu toga psalma.

vjerOvati crKvu ili u crKvu?

U latinskom tekstu Nicejsko-carigradskog simbola dolazi izričaj credo in unum Deum... et in unum Dominum Iesum Christum... et in Spiritum Sanctum... et unam, sanctam catholicam et apostolicam Ecclesiam. Slično je i u Apostolskom simbolu: credo in unum Deum... et in Iesum Christum... Credo in Spiritum Sanctum, sanctam Ecclesiam catholicam, sanctorum communionem, remissionem peccatorum, carnis resurrectionem, vitam aeternam. Kako se vidi, prijedlog in dolazi samo uz božanske osobe. Je li to slučajno ili se time izražava sadržajna razlika? Samo poznavanje latinskog jezika ne bi nam pomoglo riješiti tu dvojbu. Značenje istog izraza s prijedlogom i bez prijedloga vrlo je blisko. Premda se načelno može reći da je prijedložni izraz izričitiji, precizniji, uporabna se razlika, ni u crkvenom latinitetu, ne može jednoznačno razgraničiti. U ovom slučaju više nam pomaže crkvena predaja.5

U oba simbola razlikuje se izričaj za božanske osobe i za drugo (Crkvu i ostalo), a komentatori su u tome od davnine vidjeli i sadržajnu razliku. Od suvremenih prijevoda neki, s latinskim, zadržavaju razliku (talijanski, portugalski, njemački), a drugi nemaju razlike (francuski, španjolski, engleski). Hrvatski je među ovim potonjima. Postavlja se pitanje ili prevoditelji nisu uočili razliku u latinskome ili je na svome jeziku nisu mogli izraziti. Pitanje se postavlja i za hrvatski

5 M. M. Garijo-Guembe, Gemeinschaft der Heiligen. Grund, Wesen und Struktur der Kirche, Duesseldorf 1988., 9-14: I. Einfürung: “Credo Ecclesiam”.


80

prijevod. Može li se reći: Vjerujem svetu Crkvu? U starijem je jeziku to bilo sasvim obično. Akademijin Rječnik donosi cijeli niz primjera i za “vjerovati koga” i za “vjerovati što”. Evo samo po nekoliko primjera za jedno i za drugo:

a) Kojega Boga vjerujete; da ga vjerujete; Vjerujemo Božjega Sina za spasenje naše mučena; Mi... ki Isusa virujemo; Koja je fajda virovati jednoga Boga u bistvu, a trojstruka u sobstvu...

b) Čovjek malo mudar vjeruje svaku stvar; Sabor kalcedonski, u komu je odlučeno virovati u Isukrstu dvije naravi; ovu istinu ... virovati; virovati ... otajstva Trojstva; virujem puti iliti tila uskrsnuće...

Vjerovati je i danas i prijelazan i neprijelazan glagol. Hrvatski enciklopedijski rječnik ovako ga tumači: vjerovati... 1. (što) a. držati, smatrati da je nešto onako kako se prikazuje...

Upravo je to i sadržaj vjerovanja vezanog za Crkvu, općinstvo svetih... život vječni.

U tekstu simbola vjere ovako bi to izgledalo: Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega... I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega... I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca... I jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu (Nicejsko-carigr. simbol) /sadašnji tekst: I u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu.

Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega... i u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga... Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih... (Apostolski simbol).6

vlastita - zajeDničKa/Opća slavlja

Nazive koji sadrže riječi “proprium” i “commune” na hrvatski je teško prevesti, a s time imaju problema i drugi jezici.7 Zato je u stručnom hrvatskom nazivlju zadržan latinizam proprij i komunal. S prevođenjem riječi “proprium” manje je teškoća, a riječ “commune” poslijesaborske su liturgijske knjige prevele

6 U Apostolskom simbolu u hrvatskom prijevodu ni sada nema prijedloga “u”, ali se on očito podrazumijeva. Samo bi se u tumačenju kazalo da prijedlog tu ne dolazi. O samom nazivu „Vjerovanje/Vjerujem/Simbol“ usp. O hrv. crkv. jeziku, str. 9.

7 Romanskim je jezicima mnogo lakše. Talijanski ima npr. ove nazive: Comuni, Comune della dedicazione della chiesa, Comune dei martiri, nei singoli Comuni, dal Comune... Njemački problem rješava uzimajući latinsku riječ Commune: Commune-Texte fuer...


81

pridjevom zajednički. No potrebno je dodati i imenicu: misa, slavlje, obrazac. Nastaje međutim pitanje ne bi li umjesto zajednički bilo primjerenije opći?

Pogledajmo najprije gdje sve ta riječ dolazi. Za prijevod riječi “commune” donosimo najprije sadašnji prijevod (zajednički), a onda iza kose crte prijedlog novog prevođenja (opći). Tako se može lakše uspoređivati koja riječ obavijesno bolje funkcionira.

1. Proprium de tempore - Sveta vremena2. Proprium de sanctis - Svetačka slavlja3. Communia - Zajedničke mise4. Commune dedicationis ecclesiae - Slavlje posvete crkve5. Commune Martyrum - Slavlje mučenika6. Kad god se upućuje na neku zajedničku/opću misu (ad

aliquod Commune), izabrat će se prikladniji tekstovi, prema načelima izloženima na početku Zajedničkih/Općih misa (initio Communium).

Ako se pak upućuje na više zajedničkih/općih misa (ad plura Communia), može se uzeti jedan od predloženih obrazaca... Ujedno je dopušteno obrasce iz više misa istog zajedničkog/općeg obrasca (eiusdem Communis) međusobno zamijeniti. Npr. ako je neki svetac ujedno mučenik i biskup, može se uzeti ili obrazac iz zajedničkih/općih misa za mučenike (praeter Commune martyrum) ili iz zajedničkih/općih misa za pastire... (aut Commune pastorum).

Uz to, osim zajedničkih/općih obrazaca (praeter Communia) koji osvjetljuju osobit značaj svetosti (npr. mučenikâ, djevicâ, pastirâ itd.) uvijek se mogu uzeti i zajednički/opći obrasci (etiam Communia) svetaca i svetica koji govore općenito o svetosti...

Ako molitve nad prinosima i popričesne nisu vlastite, uzimaju se ili iz zajedničkih/općih misa (e Communi) ili iz dotičnog liturgijskog vremena...

Iz Zajedničkog/Općeg slavlja pastira (De Communi pastorum): za biskupa (str. 621)...

Iz navedenog pregleda očito je da je latinsku riječ Commune teško prevesti i da je hrvatski prijevod nesavršen. Commune je imenica nastala od pridjeva i ovdje znači “opći obrazac/obrasci”: opći nasuprot vlastitomu. Kad je obrazac vlastit, svaki svetac ili liturgijski dan ima svoje tekstove, a kad je opći, služi za pojedina istovrsna slavlja: npr. za posvetu crkve (bilo koje) ili za sveca (bilo kojeg iz određene skupine, npr. iz skupine mučenika). Uzmemo li za primjer mučenike, opći obrasci namijenjeni za


82

njih ne odnose se ni na kojeg mučenika posebno, nego su općeniti i za svakog se mučenika odatle bira obrazac koji se smatra najprikladnijim. Zato mislim da je ovdje točnija i jasnija riječ opći nego zajednički.

Uz hrvatski prijevod moguće su još neke primjedbe. Latinskom pridjevu-imenici dodaje se još jedna imenica. Ako bi se prevodilo dosljedno, pod 1) bi bilo: vlastita slavlja (svetih) vremena, pod 2) vlastita svetačka slavlja, a pod 3) zajednička slavlja. Pod 4) i 5) bilo bi zajedničko slavlje... Pod 6) je dodana riječ misa, no što kad je u pitanju liturgija časova?

Ni riječ slavlje nije sasvim primjerena jer tu je riječ o tekstovima, odnosno obrascima za slavlje. Ako bismo se odlučili za riječ opći, najbolje bi bilo, čini se, govoriti o općim obrascima, a kad se misli na pojedini tekst iz nekog obrasca, onda o tekstovima. Prema gornjim brojevima to bi izgledalo ovako: 1) Vlastiti obrasci svetih vremena, 2) Vlastiti obrasci svetaca, 3-6) Opći obrasci.

***

Sličnih bi se primjera još našlo. Glavni je cilj objavljivanja ovih bilježaka probuditi zanimanje za novo priređivanje misala koje je u tijeku. Ako što od ovdje izloženoga bude u novom izdanju, bit će ovo svojevrsni komentar, a za drugo će biti naznaka kako je također moglo biti, ali je nađeno drugo rješenje. Ovim se također žele potaknuti slična razmišljanja o pitanjima koja se susreću.


83

Izloženje Presvetog oltarskog SakramentaPjesma Predsjedatelj: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga!Svi: Amen!Predsjedatelj: Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama.Svi: I s duhom tvojim.

prvi trenutaKu bOžjOj prisutnOsti

Predsjedatelj: Oče, svemogući, sveznajući, milosrdni, vječni Bože, koji si toliko ljubio svijet da si nam poslao svoga Sina, svoju vječnu Riječ koja je postala tijelo, učini nas sposobnima slušati. Svi: Prosvijetli, Gospodine, naš put.

Predsjedatelj: Sine Božji, u kojem je sva milina, vječna Riječi koja si izišla iz šutnje i došla među nas iz ljubavi, otvori, ozdravi i očisti naše srce kako bi ti mogao u nama boraviti. Svi: Prosvijetli, Gospodine, naš put.

Predsjedatelj: Duše Sveti, darovatelju života, koji si osjenio Djevicu Mariju i učinio je Majkom Božjom, učini i nas sposobnima rađati Riječ u sebi, u drugima i u našem svijetu.Svi: Prosvijetli, Gospodine, naš put.

Predsjedatelj: Svemogući vječni Bože, učini da vatra milosrdne ljubavi koja nam dolazi iz pashalnog otajstva Tvoga Sina zagrije

Ante ČovoMOLITVENO BDJENJE UOČI BLAGDANA Bl. Dj. MARIJE:

S Marijom ususret Bogu i životu

PRAKTIČNA TEOLOGIJA

84

ovaj hladni svijet preko Crkve, učini naše kršćanske zajednice mjestima istinskog bratstva, i nas ovdje prisutne hrabrim i istinskim svojim učenicima, da bi svijet povjerovao u Tebe, Oče, koji si sve stvorio za život i besmrtnost. Svi: Prosvijetli, Gospodine, naš put.

Kratka osobna molitva1. Recitator: Gospodine, Bože naš, naše Te oči ne vide, ali mi vjerujemo da si Ti ovdje prisutan među nama, kako bi postao Sunce koje obasjava sav naš život.2. Recitator: Isus nam je objavio otajstvo Tvojega lica: Ti si ljubav; jedan Bog u trima osobama Otac i Sin i Duh Sveti.1. Recitator: Ti nas pozivaš da budemo kao ti jedno,da svijetu objavimo otajstvo Tvoje ljubavi.Pomozi nam da budemo Crkva, da živimo ujedinjeni u Kristu. 2. Recitator: Učini nas sinovima Svjetla.Učini nas širokogrudnima i sposobnimada podijelimo svaki dar.Daruj nam ponizno srce spremno na pomirenje. Daruj nam veliko srce otvoreno čitavom svijetu.

Pjesma Predsjedatelj: Obnovimo svoje pouzdanje i povjerenje u Gospodina.

1. Čitač: Moj Gospodine i Bože, ja sam tako uvjeren da se Ti brineš o svima onima koji se nadaju u Tebi i da ništa ne može nedostajati onima koji iščekuju Tebe. Odlučio sam, ubuduće, živjeti bez ikakve zabrinutosti i predati tebi svaki svoj nemir.Svi: Bog moj i sve moje.

2. Čitač: Ljudi me mogu lišiti svih mojih dobara i same moje časti; bolesti me mogu lišiti snage i načina da Ti služim; s grijehom mogu izgubiti čak i tvoju milost, ali nikada neću izgubiti svoje povjerenje u Tebe.Svi: Bog moj i sve moje.

Ante Čovo, Molitveno bdijenje uoči blagdana Bl. Dj. Marije

85


1. Čitač: Čuvat ću ga sve do zadnjeg izdisaja svoga života i đavao, sa svim svojim mračnim silama, neće mi ga uspjeti oteti. Drugi mogu slobodno očekivati svoju sreću od bogatstva i od svoje umnosti; neka se pouzdaju u nevinost svojega života, u strogost svoje pokore, u količinu svojih dobrih djela ili u žarkost svojih molitava; za mene čitavo moje pouzdanje je samo pouzdanje u Tebe, koji nikada nikoga nisi prevario i koji mi daješ ne po mojim zaslugama, nego po mojim potrebama.Svi: Bog moj i sve moje.

2. Čitač: Evo zašto imam apsolutnu sigurnost da ću vječno biti sretan: imam čvrsto povjerenje i jedino se u Tebe uzdam. Želim biti poput Marije koja je pozvana na nemoguće i koja se nije naslanjala na vlastite snage, nego je izabrala pouzdanje u Tebe i Tvoju snagu.Svi: Bog moj i sve moje.

1. Čitač: Iz svojega tužnog iskustva trebam, nažalost, priznati da sam slab i nepostojan; znam kolike se napasti obrušavaju protiv postignute kreposti pouzdanja u Tebe. Ipak, dokle god sam postojan u pouzdanju, ništa me ne može prestrašiti.Svi: Bog moj i sve moje.

2. Čitač: Nadam se, Gospodine, da ćeš me Ti podržati u borbi s lakim slabostima, da ćeš me zaustaviti u najnasilnijim nasrtajima, da ćeš učiniti da pobijedi moja slabost nad mojim strašnim neprijateljima.Svi: Bog moj i sve moje.

Predsjedatelj: Gospodine, Tvoj sam i Tvoj želim biti. Mogu danas živjeti i umrijeti za Tebe. Ničega se ne bojim kad sam u Tvojem naručju. Ti si na sebe preuzeo sav moj strah i svu moju tjeskobu. S Tobom se ne bojim za sebe, za svojega muža i za svoju ženu, za svoju djecu, za svoga brata i sestru, za svojega zaručnika i za svoju zaručnicu, za svoga bližnjega. Sve njih i samoga sebe Tebi rado prepuštam, Gospodine.

Kratka osobna molitvaPjesma Predsjedatelj: A sada obnovimo svoju vjeru u život koji nam ti, Gospodine, želiš dati.1. Čitač: Vjerujem u ljubav, jer je u njoj sadržano čitavo značenje mojega života. Rođen sam iz ljubavi, rastem u ljubavi i pozvan sam ljubiti u zajedništvu sa svojom braćom i sestrama, jer

86

ljubav uzdignuta do Boga nadilazi moja ljudska ograničenja. Svi: Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri.

2. Čitač: Vjerujem u drugoga, jer u onome tko je pored mene pronalazim Tvoje lice. Svi: Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri.

3. Čitač: Vjerujem u život kao Tvoj veliki dar koji si mi povjerio i s kojim mogu ostvariti onaj plan koji si Ti stavio u mene. Svi: Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri.

4. Čitač: Vjerujem u molitvu, jer mi dopušta da uđem u prisnost s jedinim Prijateljem koji je uvijek raspoloživ da me sasluša i utješi; jer Ti dopušta da mi se približiš, zaboravljajući sve ono što me zabrinjava i uznemiruje i jer u njoj pronalazim snagu da od svoga života načinim veliko iskustvo ljubavi.Svi: Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri.

1. Čitač: Vjerujem u iskrenost, jer čini čistim i istinitim moje osjećaje. Svi: Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri.

2. Čitač: Vjerujem u povjerenje, jer mi dopušta da nikada ne ostanem sam. Svi: Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri.

3. Čitač: Vjerujem u poštovanje, jer nisam rođen da sudim, osuđujem i ogovaram, nego da naučim rasti i otkriti veliku vrednotu koju drugi za mene predstavlja.Svi: Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri.

4. Čitač: Vjerujem u vječni život, jer tako nadilazim ljudsku ograničenost i tjelesnost, dajući dublji smisao svojem zemaljskom životu. Svi: Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri.

1. Čitač: Vjerujem u jednostavnost, jer si Ti, Gospodine, izabrao jednostavnost kruha i vina da bi uvijek bio prisutan i živ među nama. Svi: Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri.

2. Čitač: Vjerujem u obraćenje, jer samo preko njega mogu osloboditi svoj život i približiti se Tebi lišen uvjetovanosti i u potpunom pomirenju. Svi: Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri.

3. Čitač: Vjerujem u šutnju, jer mi dopušta nadići zbrku riječi,


87

da mogu razmišljati, shvatiti, slušati i bolje se suočiti s onim što može učiniti neka riječ i neko uho. Svi: Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri.

4. Čitač: Vjerujem u istinu, jer imam potrebu znati i govoriti istinu, žedan sam istine. Svi: Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri.

1. Čitač: Vjerujem u besplatnost, jer nikakva plaća nije veća od radosti koja se pokazuje u zahvalnosti i u osmjehu prijateljskog lica. Svi: Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri.

2. Čitač: Vjerujem u providnost, jer s njom sve imam, pa i onda kada ništa nemam. Svi: Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri.

3. Čitač: Vjerujem u savršeno veselje, u Božji dar praštanja i osjećaja da mi je oprošteno. To je ljubav bez mjere koja ispunja srce radošću i daje hrabrost da odvažno pristupim životu. Svi: Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri.

4. Čitač: Vjerujem u mir, jer se u miru stvara svijet ljubavi, sreće i vedrine što me čini slobodnim hodočasnikom prema Tebi, Gospodine i prema braći i sestrama.Svi: Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri.

1. Čitač: Vjerujem u stvoreno, jer Te svugdje osjećam: u brdima, u poljima, u svemiru, u oblacima, u zvijezdama, u suncu, u vjetru,… Sve mi govori o Tebi.Svi: Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri.

2. Čitač: Vjerujem u sve to, jer vjerujem u Tebe.Svi: Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri.

Kratka osobna molitvaPjesma

Drugi trenutaKmarija žena iščeKivanja

Predsjedatelj: Prava žalost nije kada se navečer vraćam kući i nitko me ne dočeka, nego kad ne očekujem ništa od života. S tugom gledati na život i na budućnost. Ne očekivati da se nešto može promijeniti. Čekati znači doživljavati slatkoću življenja.


88

Nadati se da postoji Netko sposoban i spreman promijeniti moj život. Možda je doista istina da se svetost neke osobe mjeri prema silini njezinih nadanja. Ako je tako, onda je Marija najsvetija od svih stvorenja jer je cijeloga svoga života bila prožeta radošću iščekivanja Boga. Ako danas ne znamo više čekati to je zato jer je naša nada ograničena. Presušili su njezini izvori. Patimo od duboke krize želje. Upadamo u beznađe. Pogledaj, Dobra Majko, sve smo svoje zalihe potrošili. Ne šalji nas drugim prodavačima. Ponovno upali u našim dušama stari žar prema Bogu. Sveta Marijo, Djevice iščekivanja, daruj nam svoga ulja jer se naše svjetiljke gase. Sveta Marijo, daj da budemo jutarnje straže.

1. Čitač: Dobra naša Majko, evo nas pred Tobom da prikažemo Tvojem srcu čitav naš život, da Ti posvetimo naše misli, naša djela, naše želje, naša iščekivanja i naše obitelji. Sinovskim te srcem izabiremo za svoju Majku na našem zemaljskom putu; vjerničkim Te zanosom proglašavamo Kraljicom naših duša. Izabiremo te za Učiteljicu u životu. Svi: Marijo, ženo iščekivanja, daruj nam budno srce.

2. Čitač: Udalji od nas svako zlo; brani nas od zasjeda grijeha; utvrdi nas u istini; učini nas sigurnima po vjeri u vječno spasenje. Želimo da Ti svako naše srce pripada u postojanoj ljubavi, vjerni volji Tvoga božanskog Sina, poslušni njegovoj Crkvi. Uvećaj vjeru za kršćansko buđenje; podrži nadu prema nebu da nas ne pobijedi zamamljivost zemaljskih dobara, povećaj milosrdnu ljubav koja nas ujedinjuje u Bogu preko braće.Svi: Marijo, ženo iščekivanja, učini nas ljudima vjere, nade i ljubavi.

3. Čitač: Ostani s nama, dobra naša Majko. Ostanu s radnikom da mu razveseliš napor. Budi blizu patniku da mu olakšaš patnje. Ostani u srcu mladih s odsjajem svoje čistoće. Budi u pogledu djece s radošću svoje nevinosti. Ostani uvijek s nama, naša dobra Majko, da nam nikada ne nedostaje Bog u obiteljima, u srcima, u društvu, tako da se jednoga dana nađemo sjedinjeni s Tobom u Raju.Svi: Marijo, ženo iščekivanja, učini nas djelotvornima u milosrdnoj ljubavi, jakima u vjeri, postojanima u nadi.



89

treći trenutaKmarija žena hODa

Predsjedatelj: Stavi se na noge i živi svoj poziv, poručuje Bog svetom Pavlu. Samo hodanje u vjeri može nas dovesti do shvaćanja što od nas traži Gospodin. Zato se treba ustati, staviti se na put. Pitam se: ja zaista slijedim Gospodina ili sam uvijek ili pretežno u sjedećem stavu? Sveta Marijo, ženo hoda, kako bismo ti željeli sličiti u našim trkama bez daha, ali nam često puta nedostaje cilj. Mi smo hodočasnici poput Tebe, ali bez svetišta prema kojemu ići. Brži smo od Tebe, ali pustinja guta naše korake. Hodamo po asfaltu, ali katran briše naše otiske. Nedostaje nam u putnoj torbi putna karta koja bi dala smisao našem hodu. Učini da kušamo opojnost stvari. Ponudi majčinske odgovore na pitanje značenja našega neprestanog hodanja. I ako pod našim nasilnim kotačima, kao nekada i pod tvojim bosim nogama, ne niče više cvijeće, učini da barem malo usporimo naše frenetične trke da osjetimo njihov miris i divimo se njihovoj ljepoti.

1. Čitač: Kao nesigurno dijete podižem pogled prema Tebi, Marijo, tražeći potporu i hrabrost u svojem hodočašću vrlo često tvrdom i patničkom, a ponekad i bez cilja.Svi: Marijo, ženo hoda, prihvati nas.

2. Čitač: Tvoje me oči pune majčinske nježnosti ohrabruju, neprestano mi ponavljajući da me Bog ljubi, da ima povjerenje u mene i da želi moju sreću.Svi: Marijo, ženo hoda, rasprši naše nepovjerenje u Gospodina.

3. Čitač: Zahvaljujem ti, dobra Majko, na tvojoj brižljivosti koja mi pomaže da pronađem istinski smisao svojega hoda, svoje prisutnosti u ovom svijetu.Svi: Marijo, ženo hoda, pomozi nam prihvatiti vječnu Riječ u dubini srca.

4. Čitač: Ti me podsjećaš da Bog misli na mene, da me je on izabrao i pozvao da budem u ovom svijetu znak i oruđe njegove ljubavi. Pomozi mi, mila Majko, da milosrdnim okom gledam one najudaljenije, odbačene, grešnike, izgubljene Očeve sinove i da ih vratim kući.

Svi: Marijo, ženo hoda, učini nas gostoljubivima braći i sestrama.


90

1. Čitač: Pomozi mi, Majko, da i ja izgovorim onaj da koji dopušta Bogu da učini velika djela i preko mojeg siromaštva.Svi: Pomozi nam, draga Gospe, prihvatiti tvoga Sina koji sada živi u nama.

2. Čitač: Ti, izvore života, vodi me prema istinskom životu satkanu od ljubavi, pravednosti, mira istinskog služenja onima koji imaju potrebu mojega srca, mojih ruku, mojih nogu, mojih očiju, mojeg jezika.Svi: Daruj nam, Dobra Majko, ukus života.

3. Čitač: Podaj mi svoju snagu da nadvladam osrednjost i egoizam, da moj život ne bude prazan i površan, razočaravajuće iščekivanje Božje i braće. Nauči me Dobra Majko misliti Tvojom pameću. Gledati Tvojim očima, hodati Tvojim nogama, grliti Tvojim rukama, ljubiti Tvojim srcem.Svi: Dobra Majko, pouči nas velikodušnosti i darivanju samih sebe.

4. Čitač: Izmoli mi, Marijo, Majko i Sestro, neprestano obraćenje srca da se nikada ne udaljim od Isusa, blagoslovljenog ploda utrobe Tvoje, i da me Tvoje ruke podrže kao predragocjeni dar, da iskreno i dosljedno prihvatim Tvoga Sina, Isus Krista, da s Njime budem danas i u blaženoj vječnosti.Svi: Dobra Majko, moli za nas.


četvrti trenutaKmarija je OnDje gDje je želi bOg

Predsjedatelj: Marija je slika svakog kršćanina jer je Bog u njoj pronašao potpuni pristanak. Po njezinom da Bog je došao među nas. Ne postoji evanđeoska stranica gdje bi Marija bila van mjesta. Prisutna je u anđelovu naviještenju. Hita rodici Elizabeti. Nalazimo je na svadbi u Kani. Eno je pod križem. Prisutna je na dan Duhova. Prisutna je na cijelom Isusovom putu: prvih trideset godina u kući a zatim po putovima Palestine. Prisutna ali šutljiva. Svojom prisutnošću i slušanjem dopustila je Gospodinu da živi u njoj i da ona živi i bude s Njim. Kao Marija


91

1. Pripovjedač: Jedne noći usnuo sam čudesan san. Vidjeh neku dugu cestu, cestu koja se penje sa zemlje u zrak, izgubljena među oblacima, usmjerena prema nebu. Ali nije to bila udobna cesta, štoviše bijaše cesta puna prepreka, posuta zahrđalim čavlima, oštrim i zašiljenim kamenjima, komadima stakla. Narod je hodao bosonog tom cestom. Čavli su se zabijali u meso, mnogi su imali okrvavljene noge. Osobe međutim nisu odustajale: željele su stići u nebo. Ali svaki je korak bio pun patnje i hod je bio polagan i mučan. I zatim, u mom snu, vidjeh Isusa koji je napredovao na putu. I On je bio bosonog. Hodao je polako, ali odlučan. I niti jednom nije ozlijedio noge.

2. Pripovjedač: Isus se penjao i penjao. Konačno stiže u nebo i ondje sjede na veliki pozlaćeni tron. Gledao je dolje prema onima koji su se naprezali da se uspnu. Pogledom i gestama ih je ohrabrivao. Odmah iza njega napredovala je Marija, Njegova majka. Marija je hodala brže od Isusa. Znate zašto? Stavljala je svoja stopala u otiske koje je ostavljao Isus. Tako brzo stiže pokraj svoga Sina, koji ju posjede na veliku fotelju sa svoje desne. I Marija je ohrabrivala one koji su uzlazili i pozivala ih da hodaju po Isusovim stopama, kao što je ona učinila. Mudriji su ljudi učinili upravo tako i napredovali su prema nebu. Drugi su se tužili na rane, često se zaustavljali, ponekad su posve odustajali i obarali se na rub puta nadvladani žalošću (Bruno Ferrero).

Predsjedatelj: Marijo, majko Isusova, moli za nas. Nauči nas biti kao Tvoj Sin. I ako je koji put teško nasljedovati ga, daj nam ruku i uvijek nas podsjećaj da je nasljedovanje Isusa najljepša stvar koju možemo učiniti i da je to ono što će nas učiniti sretnima zauvijek.


Obećanja: Dobri Oče, želeći živjeti u Tebi, večeras Ti obećavam:

Muško: Gospodine, ne želim potrošiti život koje si mi Ti darovao mučeći se u traženju nekorisnih materijalnih bogatstava zbog straha da imam malo ili, još gore, zbog nesposobnosti da se ne znam zadovoljiti nužnim. Gospodine, nauči me težiti za istinskim vrednotama života: istinom, pravdom, ljubavlju i dobrotom.


92

Žensko: Ne želim pretjerano biti zabrinuta kako uzdržavati svoje tijelo ili kako se obući, zaboravljajući pri tom da imam dušu koja mnogo više vrijedi i koja je dragocjenija od mojih udova. Zaodjeni me, Gospodine, svojom ljepotom, da na mojem licu zasja Tvoja istinska ljepota.

Muško: Gospodine, Tebi večeras obećavam: neću tražiti svoje pravo oružjem neistine, neću se braniti kad nešto trebam priznati, neću planuti kada treba šutjeti; neću se pomiriti s ljudskom patnjom i mukom. Želim da moje ruke budu sposobne raditi i blagoslivljati.

Žensko: Gospodine, Tebi večeras obećavam: nikoga neću izdati, nikoga neću osuditi, nikoga neću ogovarati; neću dopustiti da se itko uguši u svojoj samoći. Nikad se neću s ljudima «poigravati». Sve ću ljubiti i poštivati.

Muško: Ne želim biti previše zabrinut za budućnost, jer nitko od nas ne zna koliko mu života još predstoji. Zaista, tko može reći smrti: “Dođi me uzeti kada ja želim!” ili Tebi: “Još nije došao moj čas!” Gospodine, potpuno se podlažem Tvojoj svetoj volji.

Žensko: Ne želim biti niti narod male vjere koji se muči u mislima o onome što mu donosi sutrašnji dan, živeći bez mirnoće danas, dodajući sadašnjim poteškoćama one buduće. S Tobom želim živjeti sadašnje patnje i kušnje, radosti i utjehe. Sada Ti bezuvjetno predajem svoj život.

Muško: Želim se, međutim, Gospodine, pouzdati u Tebe, jer Isus me je, svojim životom, smrću i uskrsnućem, naučio da sam Tvoj sin i kao takav sam siguran da si Ti uvijek pored mene. Učvrsti, Gospodine, moju vjeru, moju nadu, moju ljubav.

Žensko: Želim tražiti ono što je doista nužno: vjeru, dobrotu, ljubav, poniznost, milosrđe, čistoću, nježnost, strpljivost i pravednost, te Ti darove prinosim na dar iz zahvalnosti što si mi poklonio život, a ostalo ćeš mi Ti dati iako Te za to ne molim.

Muško: Želim se rastužiti zbog svojeg nesavršenstva i odgajati se sve dok, preko molitve, Riječi i povjerljivog prihvaćanja Tvoje volje, mognem hraniti svoju dušu i dovesti je do svetosti. Gospodine, podari mi Marijinu hrabrost koja mi je potrebna na tom putu.

Žensko: Nadasve želim surađivati sa svojom braćom i sestrama da Te čitav svijet upozna kao dobroga i brižljivoga Oca koji traži


93

s neumornom ljubavlju, sreću vlastitih sinova. Gospodine, učini me, poput Marije, oruđem svoje ljubavi kako bi druge obasula nježnošću.

Osobna obećanjaPjesma

Molitva Mariji, majci nade 1. Recitator: Marijo, Majko nade, budi uz nas na našem Putu!Nauči nas naviještati Boga živoga;Pomozi nam da budemo svjedoci Isusa, jedinoga Spasitelja; učini nas uslužnima prema bližnjemu, darežljivima prema potrebnima, vršiteljima pravde, revnim graditeljima pravednijega svijeta; zauzmi se za nas koji djelujemo u povijesti, sigurni da će se Očev plan ispuniti.

2. Recitator: Zoro novoga svijeta, pokaži se Majkom nade i bdij nad nama! Bdij nad Crkvom u Europi: daj da ona bude odraz evanđelja; da bude istinsko mjesto zajedništva; da živi svoje poslanje naviještenja, slavljenja i služenja evanđelja nade za mir i radost sviju.Kraljice mira, štiti čovječanstvo trećeg tisućljeća!

1. Recitator: Bdij nad svim kršćanima: da s pouzdanjem nastave na putu zajedništva kao kvasac sloge Kontinenta. Bdij nad mladima, nadom budućnosti, da velikodušno odgovore na Isusov poziv. Bdij nad poglavarima naroda: da se založe u izgradnji zajedničkog doma, u kojem će se poštivati dostojanstvo i pravo svakog pojedinca.

2. Recitator: Marijo, daruj nam Isusa! Daj da ga nasljedujemo i ljubimo! On je nada Crkve, Europe, čovječanstva. On živi s nama, među nama, u svojoj Crkvi. S tobom govorimo “Dođi, Gospodine Isuse” da nada slave koju je On ulio u naša srca donese plodove pravednosti i mira! (Ivan Pavao II.)Pjesma Blagoslov s PresvetimZavršna pjesma


94

XII. NEDJELJA Čitanja: Zah 12, 10-11

Gal 3, 26-29 Lk 9, 18-24

1. petrOva ispOvijest

“A on im reče: ‘A vi, što vi kažete, tko sam ja?’ Šimun Petar odgovori: ‘Krist – Pomazanik Božji!’ (Lk 9, 20). Nije nezanimljivo mišljenje mnoštva: jedni vjerovahu da je on uskrsnuli Ilija, za kojeg držahu da je trebao ponovno doći, drugi smatrahu da je uskrsnuli Ivan, za kojeg znadoše da bijaše pogubljen, ili pak neki od drevnih proroka (usp. Lk 9, 19; usp. Mt 16, 14). Pronalaženje zašto su se mišljenja razlikovala nadilazi naše sile: konačno, mišljenja i razbor svakoga pojedinca različiti su. Uostalom, ako je apostolu Pavlu bilo dostatno ne znati ništa drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga (usp. 1 Kor 2, 2), što bih ja trebao željeti znati išta više od Krista? U samome ovom imenu izraženo je božanstvo, utjelovljenje, vjera i muka. Pa premda su i apostoli to znali, Petar u ime sviju odgovara: “Ti si Krist, Sin Boga živoga” (Mt 16, 16). On je sve sažeo, izražavajući narav i ime koje sadrži ukupnost kreposti...

Vjeruj, dakle, onako kako je vjerovao Petar, da bi i ti mogao biti blažen i zavrijedio čuti riječi: “Jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima” (Mt 16, 17). Tijelo i krv, naime, mogu objaviti samo ono što je zemaljsko; onaj pak, tko govori u duhu otajstava, ne oslanja se na učenja tijela i krvi, nego na

HOMILETSKA GRAÐA:OD XII. DO XXII. NEDJELJE KROZ GODINU

HOMILETSKA GRAÐA: od XII. do XXII. nedjelje kroz godinu

95


božansko nadahnuće. Ne oslanjaj se, dakle, na tijelo i krv, da ti tijelo i krv ne bi zapovijedali te i sam ne postaneš tijelo i krv…

Petar nije čekao da sazna mišljenje puka, nego je odmah izrazio svoje, rekavši: “Ti si Krist, Sin Boga živoga”. Onaj koji jest, jest uvijek, ne počinje niti prestaje postojati. Dakle, Kristova je dobrota velika: svojim učenicima on daruje skoro sva svoja imena. “Ja sam” – rekao je – “svjetlost svijeta” (Iv 8, 12): i ovo ime kojim se on diči, dao je svojim učenicima rekavši: “Vi ste svjetlost svijeta” (Mt 5, 14). “Ja sam kruh živi” (Iv 6, 51), rekao je, “i svi mi jedan smo kruh” (usp. 1Kor 10, 17). I još: “Ja sam pravi trs” veli o sebi (Iv 15, 1), a tebi kaže: “Zasadih te kao lozu plodnu, ko sadnicu plemenitu” (Jr 2, 21). Krist bijaše stijena: “Pili su iz duhovne stijene koja ih je pratila, a stijena bijaše Krist” (1Kor 10, 4); a milost ovog imena Krist ne uskraćuje ni svome učeniku da i on bude Petar (= stijena) tako da poput stijene ima stamenu postojanost i čvrstoću vjere.

I ti uznastoj biti stijenom. Tu stijenu potraži u sebi, a ne izvan sebe. Tvoja stijena tvoje je djelovanje, tvoja je stijena tvoj duh. Na toj se stijeni gradi tvoja kuća, tako da je nikakva oluja što je razjare zli duhovi ne može oboriti. Tvoja je stijena vjera, a vjera je temelj Crkve. Budeš li stijena, bit ćeš u Crkvi, jer Crkva počiva na stijeni. Budeš li u Crkvi, vrata paklena neće te nadvladati. Vrata paklena vrata su smrti, i to ne mogu biti vrata Crkve.

Pa što su onda vrata smrti ili vrata paklena, ako li ne razne vrste grijeha? Budeš li činio preljub, proći ćeš kroz vrata smrti. Raniš li tuđu dobru vjeru, otvaraš si vrata pakla. Ako si počinio smrtni grijeh, prošao si kroz vrata smrti. No, Bog te može izbaviti od vrata smrti, uz uvjet da njegovu hvalu naviještaš na vratima kćeri Sionske (usp. Ps 9, 14). Stoga se okani okorjelosti u grijehu tako da vrata paklena ne nadvladaju: u protivnom, bude li grijeh tvoj gospodar, trijumfirat će vrata smrti.

(Ambrozije, In Luc., 6, 93 sl.; 97-99)

2. ODricanje OD sama sebe

Gospodin nam kaže da se, želimo li ići s njime, odreknemo svojih stvari, jer kad nam vjera bude izložena kušnji, suočiti nam se sa zlim duhovima. Ali ti zli duhovi ne posjeduju ništa od ovoga svijeta. Stoga se moramo goli boriti protiv golih. Jer ako se netko obučen bori protiv drugoga koji je gol, lako biva oboren na zemlju, jer ga se obučena može pograbiti na više načina. Što su

96

zapravo sve zemaljske stvari, ako li ne tjelesna odjeća? Pa onda, tko se s đavlom upušta u boj ako ne želi biti poražen, neka se svuče. Neka na ovome svijetu ništa ne posjeduje, odnosno neka ni na što ne bude navezan, neka ne traži naslade u prolaznim stvarima, da to čime se pokriva ne postane uzrokom njegova pada. I nije dovoljno ostaviti svoje stvari: treba se odreći i sama sebe. Ali što znači odreći se, ostaviti sama sebe? Ako sebe ostavimo, kamo ćemo poći izvan sebe? Ili ako netko sama sebe ostavlja, tko je taj koji odlazi? No, jedno smo u grješnom padu, a nešto drugo smo u izvornom stvaranju, jedno je to što smo od sebe napravili, a drugo je ono što smo stvoreni. Potrudimo se, dakle, napustiti ono što smo od sebe grijehom načinili i ostati ono što smo po milosti stvoreni. Evo, ako je netko tko je bio ohol, obrativši se Kristu postao ponizan, taj je ostavio sama sebe. Ako se razbludnik predao uzdržljivosti, taj se odrekao sama sebe. Ako je lakomac prestao hlepiti za bogatstvom i on koji je drugima otimao naučio svoje darivati, nedvojbeno, taj je napustio sama sebe. Još uvijek je on s obzirom na narav, ali s obzirom na grijeh nije više on. Zato stoji pisano: “Obrati bezbožnike i neće ih više biti” (Izr 12, 7). Pošto su obraćeni, bezbožnika više nema, ne s obzirom na njihovu bît, nego s obzirom na grijeh bezbožnosti. Dakle, same sebe ostavljamo kad izbjegavamo ono što bijaše naš stari čovjek i trudimo se biti novim čovjekom. Razmotrimo kako se sebe odrekao Pavao kad reče: “Živim, ali ne više ja” (Gal 2, 20). Nestao je progonitelj i počeo je živjeti bogobojazni propovjednik. I odmah dodaje: “nego živi u meni Krist”; kao da htjede reći: Ja sam mrtav, jer ne živim po tijelu, ali u bîti nisam mrtav, jer duhovno živim u Kristu. Neka, dakle, kaže Istina: “Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe” (Lk 9, 23). Ako se tko ne odrekne sama sebe, ne približava se onome nad sobom i ne prima ono što je izvan njega, ako sama sebe ne žrtvuje. Mladice kupusa valja presaditi kako bi se razvijale; tj. čupa ih se kako bi rasle. Sjemenje u zemlji ugiba kako bi se umnožilo. Dok izgleda da gubi ono što bijaše, prima ono što nije bilo.

(Grgur Veliki, Hom., 32, 2)

3. Ostavi sve i sve ćeš naći

Znaj da ti valja živjeti poput nekoga tko je na umoru; pa što netko više sebi umire, to više počinje živjeti Bogu. Nitko nije kadar shvatiti ono što je Božje, ne prihvati li radi Krista


97

podnositi protivštine. Ništa Bogu nije milije, ništa tebi na ovom svijetu spasonosnije od dragovoljnog trpljenja za Krista.

I kad bi morao birati, trebao bi više željeti iz ljubavi prema Kristu trpjeti protivštine, nego se krijepiti mnogim utjehama; jer tako bi bio sličniji Kristu i priličniji svetima; naime, naša se zasluga i staleški napredak ne sastoji u mnogim ugodnostima i utjehama, nego više u podnošenju velikih teškoća i nevolja...

Sinko, nikad nećeš uživati savršene slobode, dok se posve ne odrekneš sama sebe. Sputani su svi koji protiv siromaštva posjeduju dobra; svi sebeljubci, lakomci, radoznalci i lutalice koji stalno traže ugodnost, a ne ono što je Isusa Krista; oni koji neprestance grade i podižu zdanje koje neće opstati. Propast će, naime, sve što god nije rođeno od Boga. Dobro upamti ovu kratku, ali jezgrovitu izreku: ostavi sve i sve ćeš naći.

Ostavi požudu i naći ćeš mir. O tome razmišljaj u svom srcu pa kad to pronikneš, sve ćeš razumjeti.

(Nasljeduj Krista, 2, 12, 14; 3, 32, 1)

ROÐENJE IVANA KRSTITELJA (24. lipnja)

1. ne bOj se, zaharija, mOlitva ti je uslišana

Ne boj se, Zaharija! Uslišana ti je molitva: žena će ti Elizabeta roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Ivan. Bit će ti radost i veselje, i rođenje će njegovo mnoge obradovati (Lk 1, 13-14)

Božja su dobročinstva uvijek izdašna i preobilna, ne svode se na ograničen broj, nego rastu u bogat zbir darova, kao što se ovdje događa: ponajprije tu je uslišanje molitve, zatim porod nerotkinje, zatim klicanje mnogih, te naposljetku uzvišenost kreposti. Obećan je i prorok Svevišnjega (usp. Lk 1, 76) i, da se otkloni svaka sumnja, navodi se ime onoga koji će se roditi. Posred toliko velikih dobročinstava što se s neba izlijevaju mimo svake želje, očeva nijemost nije bez razloga bila kaznom njegova nevjerovanja, što ćemo drugdje pojasniti. Ali pri rođeju svetih svi se raduju; naime, svetac nije samo čast za roditelje, nego je spasenje za mnoge. Tako, u ovom nas se odlomku potiče da se radujemo zbog rođenja svetih.

No, i roditelje se potiče da Bogu zahvaljuju za rođenje, ali i uopće za dar rađanja; doista, nije malen dar to što Bog čini


98

darivajući djecu, koja će obitelj umnožiti i njih naslijediti. U Pismu čitaš kako se Jakov raduje što je rodilo dvanaest sinova (usp. Post 49, 1-28); Abrahamu je darovan sin (usp. Post, 21, 2), i Zaharija biva uslišan. Plodnost roditelja dar je Božji. Stoga neka očevi zahvaljuju što su rodili, sinovi što su rođeni; majke neka zahvaljuju za čast što primaju plodove svoga braka; naime, djeca su nagrada za njihove žrtve. Neka novim proljećem procvjeta zemlja jer je obrađena, svijet koji se tako obnavlja, Crkva koja vidi porast broja vjerničkog naroda. I ne bez razloga, odmah na početku Knjige Postanka, ženidba je po Božjem nalogu upravljena izvršenju (usp. Post 2, 22 sl.), a tome nije druga svrha nego dokidanje krivovjerja. Naime, Bog je ženidbu odobrio da supružnike sjedini i tako je izobilno nagradio, da onima, kojima je neplodnost djecu uskratila, božanska ih je dobrota udijelila.

Bit će velik pred Gospodinom (Lk 1, 15). Ovdje se govori ne o tjelesnom, nego o duhovnom stasu. Pred Gospodinom se gleda stas duše, stas kreposti...

Ivan će, dakle, biti velik ne tjelesnom krepčinom, nego duhovnom veličinom (usp. Lk 7, 28). Uostalom, on nije proširivao granice nekog carstva, niti se htio proslaviti ratnim pothvatima, nego je išao za onim što vrijedi više, propovijedajući u pustinji velikom je duhovnom silinom prezreo ljudske udobnosti i tjelesnu sjetilnost (usp. Lk 3, 1-18). Zato je on prema svjetskim mjerilima malen, ali je velik po duhu. I kao velikan, ne davši se zavesti zamamnostima ovoga života, nije u želji za životom promijenio čvrstoću svoga stava (usp. Mk 6, 17-29).

Bit će pun Duha Svetoga već od majčine utrobe (Lk 1, 15).Nedvojbeno, anđelovo je obećanje u ovome istinito, jer sveti

je Ivan i prije rođenja pokazao da je milost Duha primio dok još bijaše zatvoren u majčinoj utrobi...

Bit će pun Duha Svetoga; naime, ništa ne nedostaje onome kome pomaže Duh milosti, pa tko primi izlijevanje Duha Svetoga posjeduje puninu stožernih kreposti.

Naposljetku veli: Mnoge će sinove Izraelove obratiti Gospodinu, Bogu njihovu (Lk 1, 16). Ne trebam pokazivati da je sveti Ivan obratio srca mnogih. S tim se svjedočanstvom slažu proroštva i Evanđelje – on je doista glas jednoga koji viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! (Mt 3, 3; Iz 40, 3) – dok je njegovo krštenje, kojemu mnogi pristupahu (usp. Mk 1, 5), pokazatelj da napredak obraćenog naroda nije bio malen, budući da su vjerujući Ivanu zapravo vjerovali


99

Kristu. Naime, Kristov glasnik nije navješćivao sama sebe, nego Krista.

Stoga će on ići pred Gospodinom u duhu i sili Iijinoj (Lk 1, 17). Ove su dvije riječi s pravom stavljene skupa jer duh nikad nije odvojen od sile, niti sila od duha. No, možda se veli u duhu i sili Ilijinoj, jer je sveti Ilija imao veliku silu i milost; silu da duše od nevjerovanja obraća vjeri, silu pokorničkog i strpljiva života, i duh proricanja (usp. 1Kr 17, 3-6). Ilija je živio u pustinji kao i Ivan; prvoga su hranili gavrani, ovoga divlji plodovi i, prezrevši sve zamamnosti naslade za sebe je odabrao trapljenje, a odbacio udobnost (usp. Mt 3, 4). Onaj nije tražio Ahabove naklonosti (usp. 1Kr 21, 17-22), a ovaj je prezreo Herodovu (usp. Mt 6, 18); onaj je Jordan razdijelio na dvoje, ovaj ga je preobrazio u kupelj što donosi spasenje; ovaj se s Gospodinom družio ovdje na zemlji (usp. Mt 17, 3), onaj se s Gospodinom pojavio u slavi (usp. Mt 17, 10); ovaj je preteča prvoga Gospodnjeg dolaska, onaj pak drugoga.

(Ambrozije, Exp. Ev. Luc., 1, 28-36)

2. ivan Krstitelj, zaručniKOv prijatelj

Posve blizu izvora uzdizao se onaj plemeniti cedar – hoću reći Ivan, Zaručnikov rođak i prijatelj (usp. Iv 3, 29), Gospodinov preteča, krstitelj i mučenik. Tako, izobilno natopljen, postao je toliko velik da se među rođenima od žene nije mogao naći njemu sličan (usp. Mt 11, 11). On Spasitelju bijaše posve blizak; naime, nisu ga s njim vezivale samo krvne veze niti su samo one prijateljske određivale njegovu prisnost, nego još više, zbog svoga slavnog navještaja, kao nitko od smrtnika bio mu je blizak novinom rođenja, svojom skoro iskonskom svetošću, posve sličnim propovijedanjem, ovlašću krštavanja i naposljetku svojim odvažnim mučeništvom. Konačno, i da nema ničega drugoga i da su ga sva proroštva prešutjela, sama “milost” njegova imena kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća (Lk 2, 21, bila bi posve dovoljno svjedočanstvo osobite milosti što mu je Gospodin udjeljuje.

Doista, za propovijedanje Božje milosti, koja se razlila od Milosti pune, bio je potreban čovjek pun milosti; također je dolikovalo da milost na izvanredan način zablista u onome tko bijaše određen da označi granicu između vremena Zakona i vremena Milosti. Uistinu, proroci i Zakon prorokovahu do Ivana


100

(Mt 11, 13; usp. Lk 16, 16), i on je prvi objavio nazočnost Onoga čiji su dolazak Zakon i proroci navješćivali.

Dakle, s pravom je uzrok radosti rođenje toga djeteta (usp. Lk 1, 14), udijeljeno već vremešnim roditeljima, djeteta koje je dolazilo propovijedati ostarjelu svijetu milost novog rođenja, rekoh, ono je s pravom za mnoge bilo, kao što je uostalom i danas, razlog radosti. Isto tako Crkva s pravom svetkuje ovo milošću čudesno ostvareno rođenje, čija narav ne može ne izazivati divljenje. Naime, u tom se rođenju razabire unaprijed mu udijeljen siguran zalog onoga drugog rođenja u kojem će milost obnoviti narav. Crkva nije nezahvalna ni zaboravna, ona vjerno ispovijeda kolikom pobožnošću i kakvom harnošću valja primiti preteču koji joj je Spasitelja osobno obznanio.

Što se mene tiče, nedvojbeno mi novu radost svojim rođenjem donosi ona svjetiljka načinjena za prosvjetljenje svijeta (usp. Iv 5, 35), jer sam zahvaljujući njoj spoznao istinsko svjetlo koje svjetli u tami, a tama ga ne može obuzeti (usp. Iv 1, 5). Da, rođenje tog djeteta priskrbilo mi je neizrecivu radost, jer ono je za svijet vrelo toliko brojnih i velikih dobara: zapravo, on prvi Crkvu poučava, upućuje ju u pokoru i pripravlja je krštenjem; tako pripremljenu Kristu je predaje i s njim sjedinjuje; potom, poučivši je da živi umjerenost, primjerom svoje vlastite smrti daruje joj snagu da hrabro kroči ususret smrti i u svemu tome Gospodinu pripravlja savršen narod (usp. Lk 1, 17).

(Gverik d’Igny, Sermo I de Joan., 3 sl.)

3. ivanOvO Držanje

I Ivan je na riječi zavisti odgovorio navještajem života. Naime, odmah dodaje: Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate (Iv 1, 26). Ivan ne krsti Duhom, nego vodom jer, ne mogavši otpuštati grijehe, tijela krštenika vodom pere, a ipak oproštenjem ne čisti duh. Zašto onda krsti on koji krštenjem ne otpušta grijehe, ako li ne zato da, vjeran svom poslanju preteče, on, koji je rođenjem pretekao onoga koji se tek trebao roditi, krsteći pretekne Gospodina koji se također spremao krstiti; i onaj koji je propovijednjem postao Kristov preteča, njegov preteča postane i oponašanjem sakramenta? Navješćujući otajstvo on tvrdi da je Gospodin među ljudima, a nije prepoznat, jer tjelesnim očitovanjem Gospodin je vidljiv u tijelu, ali nevidljiv u svom veličanstvu. S tim u svezi dodaje i: Onaj koji za mnom


101

dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene (Iv 1, 15). Zapravo, rečeno preda mnom je jer bijaše prije mene kao da veli: bijaše stavljen prije mene. Dakle, dolazi za mnom jer je kasnije rođen, ali preda mnom je, jer me je pretekao. No, govoreći malo prije izneseno, kad dodaje: jer bijaše prije mene (isto), otkriva zašto Krist dolazi prije. Kao da otvoreno kaže: premda je rođen poslije [mene], od mene je veći jer ga vrijeme njegova rođenja ne ograničava. Doista, on se u vremenu rađa od majke, ali od Oca je rođen izvan vremena.

(Grgur Veliki, Hom., 1, 7, 3)

4. istina i mržnja

Istina je rodila mržnju. Nije se znalo spremno podnijeti ono na što je poticao sveti Božji čovjek: onaj koji je pod svaku cijenu htio postići spasenje onih koje je tako poticao. Na dobre riječi oni odgovoriše grubim riječima. Što je on, zapravo, mogao govoriti, osim onoga čime je bio ispunjen? A što su oni mogli odgovoriti, nego ono čime su bili ispunjeni? On je sijao žito, a zatekao je trnje.

(Augustin, Sermo 307, 1)

XIII. NEDJELJA Čitanja: 1Kr 19, 16b.19-21

Gal 4, 31; 5, 1.13-18 Lk 9, 51-62

1. isusOvi ODabiri

Razmislite o poglavlju evanđelja što nam ga je Gospodin darovao. Čuli smo o Gospodinovim različitim ponašanjima. Jedan se ponudio da će ga slijediti i on ga je odbio; drugi se ustručavao, a on ga je poticao; treći je odlagao i on mu je zamjerio. Prvi reče: “Gospodine, za tobom ću, kamo god ti pošao” (Lk 9, 57). Gdje bi mogao naći veće spremnosti i revnosti i gdje bi mogao naći veće prikladnosti od toga koji je spreman Gospodina slijediti kamo god on pođe? Iznenađuje li te što je dobri Učitelj


102

i Gospodin Isus Krist, koji je pozivao učenike obećajući im kraljevstvo nebesko, nekoga toliko spremna odbacio? Ali, budući da taj Učitelj bijaše netko tko je poznavao budućnost, moramo shvatiti kako ovaj čovjek, da je slijedio Krista, tražio bi svoju korist, a ne ono što želi Isus Krist. Sam Isus reče: “Neće svi koji mi govore: ‘Gospodine, Gospodine!’ ući u kraljevstvo nebesko” (Mt 7, 21). A ovaj bijaše jedan od tih, ali nije sebe poznavao onako kako ga je vidio liječnik. Jer ako je znao hiniti, ako je snovao prijevaru, nije znao s kim govori. Naime, o Isusu evanđelist veli: “Nisu ga drugi trebali obavijestiti o nekome; sam je znao što je u svakom čovjeku” (usp. Iv 2, 25). Što je onda odgovorio? “Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin čovječji nema mjesta gdje bi glavu naslonio.” Ali gdje Gospodin nema mjesta? U tvojoj vjeri. Lisice imaju jazbine u tvome srcu; ti si varalica. Ptice nebeske imaju gnijezda u tvome srcu; ti si oholica. Varalica si i oholica, nećeš me slijediti. Kako jedan varalica može slijediti priprostost?

Drugome nekom, koji je šutio i ništa nije obećavao, reče: Slijedi me” (Lk 9, 59). Koliko je u onome vidio lošega, toliko u ovome vidje dobra. “Gospodine”, nekome tko na te ne misli govoriš: Slijedi me? Odgovaraš mi: Onoga odbijam, jer u njemu vidim jazbine, vidim gnijezda. Ali zašto onda ovome dodijavaš? Ti ga nukaš, a on se ispričava; ti ga primoravaš, a on ne dolazi, potičeš ga i ne slijedi te. Čuješ li kako ti odgovara: “Idem prije pokopati svoga oca” (usp. Lk 9, 59)? Gospodinu bijaše vidljiva vjera njegova srca; ali poštovanje prema ocu nagnalo ga je da prihvaćanje poziva odgodi. No, kad Gospodin ljude poziva u službu evanđelja, ne želi da se isprječuje išta vremenito. Ali ovdje se radi o Božjem zakonu, pa i sam je Gospodin prekorio Židove za kršenje Božjih zapovijedi, a i Pavao veli: “To je prva zapovijed potvrđena obećanjem”. Koja? “Poštuj oca svoga i majku” (Ef 6, 2). To je uistinu Božja riječ. Dakle, ovaj je mladić pokapanjem oca htio biti poslušan Bogu. No, riječ je o vremenu, mjestu i okolnostima. Oca se mora poštivati, a Boga se mora slušati. Oca se mora ljubiti, a Boga Stvoritelja se mora ljubiti iznad svega. Ja te, veli Gospodin, pozivam za evanđelje: trebaš mi za nešto drugo; to je mnogo veće od onoga što ti želiš učiniti. “Pusti, neka mrtvi pokapaju svoje mrtve (Lk 9, 60). Tvoj je otac umro; ima drugih mrtvaca za sahranjivanje mrtvih. Tko su ti mrtvaci koji pokapaju mrtve? Mogu li nekog mrtvaca pokopati drugi mrtvaci? Povijaju, plaču i nose, a mrtvi su jer su nevjernici.

Htjede nas poučiti ono što piše u Pjesmi nad pjesmama: “Uredite u meni ljubav” (usp. Pj 2, 4). Što znači ovo: “Uredite


103

u meni ljubav”? Napravite redoslijed i svemu dajte ono što mu pripada. Ne stavljajte naprijed ono što je iza. Ljubite roditelje, ali roditeljima pretpostavite Boga. Mislite na majku Makabejaca: “Sinko, ne znam kako si nastao u mojoj utrobi”. Začela sam vas i rodila, ali nisam vas ja stvorila. Onda, sluđajte njega; on je veăi od mene. Ne brinite đto ostajem bez vas. Tako je govorila i bî posluđana (usp. 2 Mak 7). To što je ova majka učila svoje sinove, Gospodin Isus Krist učio je onoga kojemu reče: “Slijedi me”.

Nadalje, treći učenik, mada ga nitko nije pozivao, istupi i reče: “Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima” (Lk 9, 61). To bi trebalo značiti: idem to reći svojima da me ne bi, kao što obično biva, tražili. Ali Gospodin će: “Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje” (Lk 9, 62). Poziva te Istok, a ti gledaš Zapad. Pouka je ovog ulomka: Gospodin odabra koga on htjede.

(Augustin, Govor 100, 1-3)

2. isusOvi uvjeti Da bi se pOstalO njegOvim učeniKOm

“Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje” (Lk 9, 62). Tko pomnjivo obavlja taj naravni posao te volovima i plugom upravlja prema ljudskim pravilima, neprestance gleda preda se; nikad se ne obazire jer bi takvo oranje bilo nepažljivo, ne bi kročio naprijed, njegove se brazde ne bi pružale pravo, volovi ne bi vukli naprijed; to s obzirom na materijalni posao, kao i onoga tko ga vrši, jednako pripada tjelesnom redu. No, posao mog učenika je različit, kao što se jedan svijet razlikuje od drugoga i jedan život od drugoga, a besmrtna bića od onih smrtnih i Bog od ljudi. Prihvatiš li, dakle, u svojoj duši i u svome tijelu jaram moje stege, s pomnjom izvršavaj posao mojih odredaba...

Mnogi postaju učenicima kako bi se Kristovim imenom okitili, a ne Krista častili; prihvaćaju da ih on unovači kako bi ostali u tjelesnim nasladama, a ne kako bi prema njegovim zapovijedima obdržavali skromnost. Drugi ovom pravilu koje zahtijeva odricanje pristupaju ponukani srebroljubljem i da izvan svijeta steknu ono što ne mogu postići dok su u njemu. Preko onoga jednog učenika o kojem govori evanđelje našeg Spasitelja, Isus je tu opaku misao javno ukorio kod sviju


104

ostalih: “Učitelju, za tobom ću kamo god ti pošao. Kaže mu Isus: Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin čovječji nema gdje bi glavu naslonio” (Mt 8, 20; Lk 9, 58). Odlazi od mene, opaki učeniče! Ne mogu ti dati ono za čim žudiš, a ti ne možeš primiti ono što ti dajem; znam što pitaš i ne dam ti to što tražiš; mislio si meni pristupiti iz ljubavi prema blagu; tražio si tamu u svjetlu, siromaštvo u istinskom posjedovanju, smrt u životu; pristupajući mi želiš steći ono od čega tražim da se svi odreknu kako bi me slijedili; vrata kroz koja si potaknut na ulazak ista su ona kroz koja te želim izvesti. Eto, zašto te ne primam. Ja sam siromašan i nemam svjetovnog blaga kojeg bih dijelio u svijetu u koji sam došao. Kao stranac nemam ni kuće, ni krova pa tko želi biti mojim učenikom, od mene nasljeđuje siromaštvo: zašto od mene želiš steći ono za što tražim da se toga odrekneš?

(Filoksen iz Mabbuga, Hom., 9, 306-307; 312-313)

3. KaKO nasljeDOvati isusa

Ako učenike, koji su htjeli da se s neba spusti oganj na one što Isusa ne htjedoše primiti, prekorava (usp. Lk 9, 55), to nam ukazuje da se one koji su pogriješili ne smije uvijek kažnjavati: često je korisnija blagost, i tebi da osnaži tvoju strpljivost, i krivcu da ga potakne na popravljanje.

No, Gospodin se u svim svojim djelima ponaša zadivljujuće. Onoga koji se umišljeno nudi ne prihvaća, niti se srdi na one koji bez ikakva poštovanja Gospodina odbijaju. Na taj način želi pokazati da savršena krepost ne gaji nikakve želje za osvetom, da nema nikakva mjesta srdžbi gdje je strpljivost ljubavi, i da, naposljetku, slabost ne treba odbaciti, nego joj pomoći.

Neka srdžba bude daleko od pobožnih duša, osvetoljubivost daleko od velikodušnih; isto tako daleko neka od mudrih bude lakoumno prijateljstvo i nesmotrena priprostost. Zato onome reče: “Lisice imaju jazbine”; njegovo poštivanje nije prihvaćeno jer nije doživljeno kao istinsko. Gostoljubivost vjere valja gajiti s oprezom, s bojazni da se otvaranjem unutarnjih dveri našeg boravišta nevjernicima zbog naše nesmotrene lakovjernosti ne upadne u mrežu tuđe izopačene vjere.

(Ambrozije, In Luc., 7, 27 sl.)


105

SVETKOVINA SVETIH APOSTOLA PETRA I PAVLA(29. lipnja)

1. petrOvO nijeKanje i ljubav

Blaženi Petar, apostolski prvak koji je, kako pripovijeda evanđelje, Gospodinu Isusu Kristu toliko puta izjavio da ga ljubi, koliko ga je puta zanijekao, slijedio je Gospodina koji je išao u smrt. No, tada ga nije mogao slijediti tako da i sam pođe u smrt: slijedio ga je hodom, jer još nije bio sposoban slijediti ga ponašanjem. Obećao je da je spreman umrijeti za njega, a nije mogao umrijeti s njime: usudio se više nego što su mu dopuštale njegove sile. Više je obećao nego je mogao izvršiti, jer ne bijaše pravo da učini ono što bijaše obećao. Za te ću umrijeti, rekao je. No, to će Gospodar učiniti za slugu, a ne sluga za Gospodara. A budući da se usudio previše, i ljubio je smeteno; zato se bojao i zanijekao. Ali kasnije, nakon uskrsnuća, Gospodin Petra poučava ljubavi. Neuredna ljubav pada pod teretom muke, ali onome koji ljubi uredno, obećava muku.

Gospodin Isus Krist učenicima naviješta svoju skoru muku. Petar, koji ga još ljubi po tijelu, bojeći se da pobjednik nad smrću ne umre, veli: Ne, tebi se to nipošto ne smije dogoditi, čuvaj se. Ne bi rekao čuvaj se, da ga nije priznao Bogom. Onda Petre, ako ga priznaješ Bogom, kako se možeš bojati da će Bog umrijeti? Ti si čovjek, on je Bog. A Bog je postao čovjekom uzimajući na se ono što ne bijaše, ne izgubivši ono što bijaše. U njemu je, dakle, trebao umrijeti onaj isti Gospodin koji će uskrsnuti. Petar se bojao ljudske smrti i nije htio da ona Gospodina dotakne: ne znajući, htio je zavezati vreću iz koje je trebala izići plaća za naš otkup. Nato je čuo riječi: Nosi se od mene, sotono; nije ti na pameti što je Božje, nego što je ljudsko. Ipak, nešto ranije, zbog priznanja: Ti si Krist, Sin Boga živoga, rekao mu je: Blago tebi, Šimune, sine Ivanov, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. Najprije blago tebi, a potom sotono. Zašto blago? Ne po sebi: Ne objavi ti to tijelo i krv, nego moj Otac. Zašto sotona? Po čovjeka i u čovjeku: Ne govoriš po Božju, nego po ljudsku. Ovaj Petar, koji je Gospodina ljubio i za nj bio spreman umrijeti, slijedio ga je; stvar se odvijala kako je nagovijestio liječnik, a ne kako je umišljao bolesnik. Upitan od sluškinje, zanijekao je jednom, dvaput, tri puta. Kad ga je Gospodin pogledao, gorko je zaplakao, osušio suze pobožnosti i ljage zatajenja.


106

Uskrsnu Gospodin i ukaza se učenicima; Petar vidi živa onoga za koga se bojao da će umrijeti; vidi ne ubijena Gospodina, nego u Gospodinu ubijenu smrt. Dokazom samoga Gospodnjeg tijela uvjeren da se smrti ne treba toliko bojati, uči ljubiti; sada treba ljubiti, treba ljubiti sada što je vidio Gospodina živa premda bijaše mrtav; treba ljubiti sa sigurnošću; sa sigurnošću jer sada ga je trebao slijediti. Zato Gospodin veli: Petre, ljubiš li me?, a on će: Ljubim te, Gospodine; a Gospodin će: Ne želim da ti umreš za mene jer me ljubiš; to sam već ja učinio za tebe. Što ćeš onda učiniti za mene, budući da me ljubiš? Pasi moje ovce. I to kaže dva, odnosno tri puta, da tri puta ispovijedi ljubav, kao što ga je strah triput zanijekao. Promotrite, razumite i naučite. Pitanje je jedino: Ljubiš li me? I odgovor je samo: Ljubim te. Nakon odgovora slijedi: Pasi moje ovce. Preporučivši ovce Petru, nagovješta mu muku i veli: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke, i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš. A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga. Shvatite da je spremnost umrijeti za Gospodnje stado dio službe napasivanja njegova stada.

Pasi moje ovce: povjerava li ovce nekome tko je sposoban ili tko je nedovoljno sposoban? Prvo, koje ovce povjerava? Ne ovce kupljene novcem, zlatom ni srebrom, nego krvlju. Kad neki gospodar svoje ovce povjerava nekom sluzi, zacijelo se pita ima li sluga kakvu protuvrijednost kojom bi jamčio za njegove ovce pa kaže: ako moje ovce izgubi, rasprši ili pojede, ima li čime to nadoknaditi. Svoje bi, dakle, ovce povjerio sposobnom sluzi i tražio bi novčanu protuvrijednost za ovce koje je on novcem kupio. Ali Gospodin Isus Krist, koji povjerava ovce koje je kupio krvlju, prikladnost sluge želi vidjeti u prolijevanju krvi, kao da je rekao: Povjeravam ti svoje ovce. Koje ovce? One koje kupih krvlju. Za njih sam umro. Ljubiš li me? Umri za njih. Čovjek, ljudski sluga, vratio bi novac za upropaštene ovce: Petar je dao krv za sačuvane ovce.

(Augustin Govor Cass. I, 133, 1-4)

2. prOgOni su uvećali crKvu

U taj isti grad [tj. Rim] stigao je Pavao, tvoj suapostol, “odabrani sud” i posebni učitelj narodâ da se tebi pridruži u vrijeme kad se pod Neronovom vlašću zatiralo svaku nevinost, svaki stid i svaku slobodu. Bijes raspaljen pretjerivanjem u svim


107

porocima Nerona je strmoglavio u bujicu mahnitosti do te mjere da je prvi naredio sveopći okrutan progon kršćanskoga imena, kao da se Božju milost moglo zatrti ubijanjem svetih: naprotiv, ona je pri tome izvlačila najveću dobit, pa je takoreći prezir prema ovom propadljivu životu postajao zaposjedanje vječne sreće. Dragocjena je, dakle, u očima Božjim smrt pobožnika njegovih (Ps 115, 15) i nikakva okrutnost ne može uništiti vjeru utemeljenu na otajstvu Kristova križa. Progonstva Crkvu ne umanjuju, nego je uvećavaju; Gospodnja se njiva trajno zaogrće obilnijim urodom kada zrnje pavši samo ponovno rađa umnoženo (usp. Iv 12, 24). Kolikim li su potomstvom svojim rastom urodile te dvije izvrsne božanski posađene biljke, pokazuju tisuće svetih mučenika: takmaci apostolskih pobjeda, naš su grad opasali purpurnim i blistavim mnoštvom, čiji se sjaj širom rasprostire, i okrunili ga jedinstvenom krunom, ponovno oživljenom bljeskom mnogobrojnih dragulja.

Ovoj zaštiti, predragi, koja nam je božanski udijeljena za primjer strpljivosti i potporu u vjeri, bez sumnje dužni smo se općenito radovati o spomenu sviju svetih; ipak opravdano se s većom radošću dičimo odličnošću ovih otaca; doista, Božja ih je milost među svim članovima Crkve uzdigla do takva vrhunca da je od njih takoreći učinila dva oka tijelu kojem je glava Krist (usp. Ef 1, 22). O njihovim zaslugama i krepostima, koje nadmašuju svaku moć izražavanja, ništa ne smijemo misliti što bi ih suprotstavljalo, ništa što bi ih razdvajalo, jer odabranje ih je učinilo ravnima, napor sličnima, a kraj [smrt] jednakima.

(Leon Veliki, In natali apostol., 69, 6-7)

3. pOhvala apOstOlu pavlu

Abel prinese žrtvu i za to bi pohvaljen (usp. Post 4, 4); no, promotrimo li žrtvu što ju prinese Pavao, odmah zapažamo kako ga nadmašuje koliko nebo nadmašuje zemlju. Kako želite da vam je nazovem? Zapravo, Pavao nije prikazao samo jednu žrtvu. Naime, svakodnevno se prikazivao na dva načina: i svednevice umirući (usp. 1Kor 15, 31), i bez predaha pronoseći umiranje u svome tijelu (usp. 2Kor 4, 10). Bilo pripravljanjem za suočavanje s pogiblima – čime je ostvarivao mučeništvo voljom – bilo mrtvljenjem tjelesne naravi u sebi, nije vršio ništa manje od žrtve Bogu, naprotiv, to je nešto više. Doista, nije prikazivao ovce ni volove, nego sama sebe, dan za danom, i to, kao što


108

rekosmo, na dva načina pa stoga mirno reče: Ja se već prinosim za žrtvu (2Tim 4, 6), dakako, misleći da je njegova krv žrtva.

Ali nije se zadovoljio samo tim žrtvama. Budući da se u samom sebi bijaše potpuno posvetio Bogu, nastojao mu je prikazati i cijeli svijet, Grčku i barbarski svijet. U svojoj veličini kao u letu uz nemale nevolje cijelu je zemlju obletio kao da je išao na krstarenje, ali čupajući trnje grijeha te posvuda sijući riječ pobožnosti, izbjegavajući zablude, donoseći istinu i ljude pretvarajući u anđele; preciznije, ljude od demona preobražavajući u anđele. Stoga, pred odlazak nakon tolikih napora i pobjeda, učenicima na utjehu govoraše: budem li žrtvovan, veseo sam i radujem se sa svima vama, pa stoga i vi budite veseli i radujte se sa mnom (Fil 2, 17). Ta postoji li išta što bi se moglo usporediti s ovom žrtvom što je Pavao prinese mačem Duha Svetoga i položi na onaj oltar koji je nad nebesima? Abel je skončao bratovljevom varkom (usp. Post 4). Ali ja ti u Pavlu mogu pokazati tolike smrti, koliko bijaše dana što ih on proživje u propovijedanju. Želiš li naposljetku vidjeti smrt koja je sve dokončala, zapazi da je Abela ubio brat kojega on ni na koji način ne bijaše uvrijedio, ali kojemu također ne bijaše učinio ni dobročinstava; Pavla, naprotiv, ubiše oni koje on htjede istrgnuti iz beskrajnih zala i radi kojih je podnio sve tegobe i patnje koje je doživio.

(Ivan Zlatousti, De laudib. S. Pauli Ap., I)

XIV. NEDJELJA Čitanja: Iz 66, 10-14c

Gal 6, 14-18 Lk 10, 1-12. 17-20

1. evanđeOsKi raDnici

Naš Gospodin i Spasitelj, predraga braćo, katkad nas poučava riječima, a katkad djelima. Njegova djela postaju zapovijedi kad onime što čini šutke obznanjuje ono što smo dužni činiti. Tako evo, šalje dvojicu po dvojicu svojih učenika da propovijedaju, jer postoje dvije zapovijedi ljubavi: ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu, a da bi bilo ljubavi, potrebne su


109

barem dvije osobe. Ljubav [charitas] prema samom sebi nitko ne naziva ljubavlju; da bi je se zvalo ljubavlju, ona mora biti usmjerena prema drugome. Gospodin učenike šalje dva po dva kako bismo shvatili da nitko tko ne gaji ljubavi prema drugima, ne smije preuzeti službu propovijedanja.

Dobro je, pak, rečeno da ih posla pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći (Lk 10, 1). Gospodin, naime, slijedi svoje propovjednike, jer propovijedanje prethodi, a potom, kad se prihvaća istinu, u stan naše duše dolazi Gospodin. Zato Izaija propovjednicima veli: Pripravite put Gospodnji, poravnajte staze Božje (Iz 40, 3)...

Počujmo sada što Gospodin kaže svojim propovjednicima: Žetva je velika, ali radnika je malo. Molite, dakle, Gospodara žetve, da pošalje radnike u svoju žetvu (Lk 10, 2). Dok je žetva velika, radnici su malobrojni. Ne možemo to ni reći bez velike tuge jer mnogo je onih koji su spremni slušati, ali malo onih koji bi propovijedali. Svijet je put svećenika, ali u žetvi je teško naći radnika, jer doduše svećeničku službu prihvatismo, ali ne izvršavamo posao svoje službe. Ali promislite, promislite predraga braćo, o riječima: Molite Gospodara žetve, da pošalje radnike u svoju žetvu. Molite za nas da uzmognemo za vas raditi primjereno, da naš jezik ne prestane poticati, da nas ne bi, pošto smo prihvatili službu propovijedanja, sama naša šutljivost osudila. Doista, jezik je često sapet krivnjom propovjednika; ali u drugim se slučajevima također događa da krivnjom onih koji su dužni slušati, biva uskraćen govor onome koji mora propovijedati. Katkad je jezik sapet zbog zloće propovjednika, prema riječima psalmista: “Grešniku Bog progovara: Kako se usuđuješ govoriti o mojoj pravdi?” (Ps 50, 16); katkad je pak propovjednik onemogućen krivnjom slušatelja, kako stoji u Ezekiela: “I jezik ću ti zalijepiti za nepce, te ćeš onijemiti i nećeš ih više karati, jer su rod odmetnički” (Ez 3, 26). Kao da je rekao: Oduzimam ti riječ, jer narod što me svojim djelima ozlojeđuje, nije dostojan da mu se naviješta istina. Nije, dakle, lako procijeniti čijom se krivnjom propovjedniku oduzima riječ; ali sigurno je da šutnja pastira uvijek škodi njegovu stadu, premda katkad škodi i samome pastiru...

Tko prihvati službu propovijedanja ne smije zla nanositi, nego ga mora podnositi da bi svojom krotkošću ublažio srdžbu onih koji protiv njega bjesne i da bi ranjen svojim patnjama u drugima iscijelio rane grijeha. Pa ako revnost za pravdu traži da prema drugima katkad bude strog, njegova gorljivost mora


110

izvirati iz ljubavi, a ne iz okrutnosti; i neka očinskom ljubavlju ljubi kad kaznom brani prava stege. Sve to starješina dobro pokazuje kad ne ljubi sama sebe, kad ne hlepi za svjetovnim stvarima, kad svoj vrat ne prigiba pod teretom zemaljskih želja...

“Radnik je dostojan svoje plaće” (Lk 10, 7), jer hrana je dio plaće, tako da za trud propovijedanja ovdje započne nagrada, koja će gledanjem Istine biti isplaćena na nebu. Naš, dakle, rad ima dvije plaće, jednu ovdje na putu i drugu u domovini: jednu koja nas uzdržava u radu, drugu koja nas nagrađuje u uskrsnuću. No, plaća što je primamo ovdje mora nas osnažiti za drugu. Stoga propovjednik ne smije propovijedati za vremenitu plaću, nego plaću mora primati da bi mogao i dalje propovijedati. Pa tko god propovijeda za plaću pohvale ili novca, lišava se one vječne nagrade. Onaj pak, tko dok govori želi ugoditi, ali ne da sam bude obljubljen, nego da se Gospodina ljubi, pa prihvaća plaću samo zato da ne malakše glas propovijedanja, taj u domovini zacijelo neće biti manje nagrađen zato što je u ovom životu prihvaćao naknadu.

Ali što mi pastiri radimo, ne mogu bez boli reći što činimo mi koji uzimamo plaću pastira, a ne obavljamo njihov posao? Svakodnevno jedemo kruh svete Crkve, ali uopće ne radimo za vječnu Crkvu. Razmislimo koliko je za osudu uzimati plaću za neki posao ne obavivši ga. Živimo od priloga vjernikâ, ali gdje je rad za njihove duše? Kao plaću uzimamo ono što vjernici daju za otpuštanje svojih grijeha, ali se molitvom i propovijedanjem ne zalažemo, kao što bismo morali, oko suzbijanju tih istih grijeha.

(Grgur Veliki, Hom., 17, 1-4. 7 sl.)

2. pOslanje učeniKa

Apostolima je naloženo da ne nose štapa: Matej je smatrao da to mora zapisati (usp. Mt 10, 10). Što je štap, ako ne znak vlasti kojeg se nosi ispred i oruđe osvete za uvredu? Dakle, ono što ponizni Gospodin – naime “u poniženju se njegov sud uzvisio” (usp. Iz 53, 8) – ponavljam, ono što je krotki Gospodin svojim učenicima naložio, oni su s poniznošću izvršili. Naime, poslao ih je da vjeru siju ne prisilom, nego poukom; ne izlažući snagu vlasti, nego veličajući nauk poniznosti. I evo, prikladnim je smatrao poniznosti dodati strpljivost; naime, prema Petrovu


111

svjedočanstvu, on “na uvredu nije uvredom uzvraćao i udaran udarca nije vraćao” (1Pt 2, 23).

“Nasljedovatelji moji budite” (Fil 3, 17), dakle, znači ovo: odrecite se slasti osvete, na udarce drskosti ne odgovarajte uzvraćanjem uvrede, nego velikodušnom strpljivosti. Nitko ne smije činiti ono što kod drugih prekorava; bezobraznike mnogo snažnije pogađa krotkost. Takvu je pljusku Gospodin uzvratio onome koji ga je udario, rekavši: “Pljusne li te tko po jednom obrazu, pruži mu i drugi” (Mt 5, 39). Doista, na koncu se svatko osuđuje vlastitim sudom i srce mu je kao vršak ostana, kad vidi da na njegovu nepravdu drugi odgovara brižljivošću...

“Nikoga putem ne pozdravljajte” (Lk 10, 4).Možda će netko u ovim riječima razabrati tvrdoću i bahatost,

slabo sukladne zapovijedima blaga i krotka Gospodina. On koji je također naložio da se za stolom ustupi mjesto (usp. Lk 14, 7 sl.), učenicima evo zapovijeda: “putem nikoga ne pozdravljajte”, dok je to, naprotiv, uobičajena uljudnost. To je način kako niže osobe običavaju stjecati naklonost moćnika. I pogani običavaju s kršćanima izmjenjivati taj oblik uljudnosti. Zašto onda Gospodin želi iskorijeniti ovaj građanski običaj?

No, zapazi da on ne kaže samo” nikoga ne pozdravljajte”. Ne bez razloga dodaje: “putem”. I Elizej, kad je slugu slao da na tijelo preminula dječaka položi njegov štap, reče mu da putem nikoga ne pozdravlja (usp. 2 Kr 4, 29): naredio mu je da žuri kako bi mogao izvršiti zadaću glede uskrisenja koje je valjalo ostvariti, da nikakva razmjena riječi s nekakvim prolaznikom ne uspori poslanje koje je morao izvršiti. Dakle, ovdje se ne radi o dokidanju uljudnosti međusobna pozdravljanja, nego o odstranjivanju prepreke koja bi mogla omesti zadaću; u nazočnosti božanskoga, ljudsko se mora privremeno staviti po strani. Pozdrav je nešto lijepo: ali izvršenje božanskog djela utoliko je divnije ukoliko je brže, pa njegovo usporavanje često rađa nezadovoljstvom. Zbog toga se zabranjuje i izmjena uljudnih pozdrava u strahu da građanski običaji ne uspore i ne naškode izvršenju dužnosti koju se ne smije odlagati, a da to bude bez grijeha.

A evo i druge vrline: ne prelaziti nepostojanom lakoćom iz jedne kuće u drugu; sačuvati stalnost istih osjećaja gostoljubivosti i ne kidati olako veze već učvršćena prijateljstva; uvijek pred sobom nositi navještaj mira.

(Ambrozije, In Luc., 7, 59. 62 sl.)


112

3. pOzDrav mira pri gOstOprimstvu

“U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’” (Lk 10, 5; Mt 10, 12), da bi sam Gospodin u nju ušao i u njoj se nastanio kao u Marijinoj kući (usp. Lk 10, 38-42; Iv 12, 1-8), i zatim tu boravio sa svojim učenicima kao učenicima. Ovaj je pozdrav otajstvo vjere koja blista u svijetu; po njemu se obuzdava neprijateljstvo, obustavlja rat i ljudi se međusobno uvažavaju. Učinak ovoga istog pozdrava bijaše kao prikriven velom zablude, unatoč prefiguriranju otajstva uskrsnuća tijela, otajstva izražena neživim stvarima, pojavkom svjetlosti i svanjivanjem zore koja odgoni noć. Od tada se ljudi počeše međusobno pozdravljati i jedni od drugih primati pozdrav za zdravlje onome koji ga daje i blagoslov onima koji ga primaju. Ipak, nad onima koji samo izvanjski primaju riječ pozdrava, čije duše nemaju biljeg udova našega Gospodina, pozdrav se širi kao svjetlost od primatelja izmijenjena, poput zraka sunca pod utjecajem svijeta.

Ovaj pozdrav, koji navješta njegovo ime, čije poznavanje objašnjava skrivenu moć, i koji ravna simbolom, uveliko je dovoljan za sve ljude. Evo zašto ga je Naš Gospodin kao preteču uputio zajedno sa svojim učenicima, da ponovno uspostavi mir i zaogrnut glasom njegovih poslanika apostola pred njima pripravi put. Njega se sijalo po svim kućama da mu se udovi okupe i razvrstaju; on je ulazio u sve one koji ga slušahu da odijeli i izdvoji djecu koju je priznavao svojom; u njima je ostajao te prokazivao one kojima on bijaše stran, jer ih je, jednom u njima posijan, napuštao.

Razlijevajući se od apostola na njihovu braću taj pozdrav nije sahnuo, da se pokaže kako je neiscrpno blago Gospodina koji ih je poslao. Nije se mijenjao u onima koji ga primahu, pokazujući tako da su darovateljevi darovi postojani i sigurni. Prisutan u onima koji ga davahu i u onima koji ga primahu, taj pozdrav nije doživljavao ni umanjivanje ni dijeljenje.

O Ocu je naviještao da je blizu svima i u svima, o Sinovljevu poslanju da je on sav uza sve i da će na koncu biti uz Oca. Očeva slika, taj pozdrav nije prestao propovijedati, kao što ga se ne prestaje navješćivati sve do dolaska sigurnosti koja ispunja tipske figure, sve dok istina ne dokonča slike i samo tijelo ne potisne sjene, a pravi prizori rasprše simbole.

Tako, dakle, mi odašiljemo Gospodnju riječ slušateljima i prijateljima, kao sirište za odvajanje i sjedinjavanje; da ih odvoji


113

i odijeli od svake mješavine te ih sjedini s Gospodinom koji sabire zajednicu.

(Efrem, Diatessaron, 8, 3-5)

XV. NEDJELJA Čitanja: Pnz 30, 10-14

Kol 1, 15-20Lk 10, 25-37

1. ljubav i samarijanac

Upitan glede najveće zapovijedi, učitelj odgovara: “Ljubi Gospodina Boga svoga svom dušom svojom i svom snagom svojom” (Mt 22, 37; Lk 10, 27). Uistinu, to je s pravom najveća zapovijed, budući da se odnosi na Boga koji je prvi i najveći, naš Otac po kojemu sve postoji i kojemu se sve vraća. Nama koje je on ljubio i stvorio ništa ne može biti važnije od toga da mu za neizmjerne darove koje nam je udijelio barem iskažemo zahvalnost, tim više što mu ništa ne možemo uzvratiti jer njemu ništa nije potrebno; istodobno, ljubeći Boga sinovskom ljubavlju možemo postići dar besmrtnosti. Jer što netko Boga više ljubi, to se u njega intimnije ucjepljuje.

Druga, ništa manja zapovijed glasi: “Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga” (Mt 22, 39). Dakle, Bog je iznad svega. A budući da je neki navaljivao pitajući: “A tko je moj bližnji?” (Lk 10, 29), nije, kako to običavahu Židovi, kao bližnjega odredio krvnog srodnika, sugrađanina, pristašu, obrezanika, ili nekoga tko opslužuje isti zakon; nego pripovijeda o nekom čovjeku koji je iz Jeruzalema silazio u Jerihon; opisuje kako ga razbojnici izraniše i polumrtva ostaviše na putu, gdje ga ostavlja i svećenik, a ni levit se nije za nj pobrinuo; međutim, na njega se sažali neki Samarijanac (od Židova prezren i odbačen); no, susret ne bijaše slučajan, on je uza se imao stvari potrebne jednom ranjeniku, kao primjerice ulje, zavoje i životinju za jahanje; i naposljetku, gostioničaru jedan dio plaća, a drugi obećava. “Koji je od ovih”, upita, “ranjeniku bio bližnji”? Pa pošto je onaj odgovorio: “Onaj koji mu iskaza milosrđe”, reče “Idi pa i ti čini tako” (Lk 10, 36-37), tj. ljubav je majka dobrote.


114

Osnova i jednoj i drugoj zapovijedi jest ljubav; redoslijed je različit: Bog je na prvom, a bližnji na drugom mjestu. A tko je onaj Samarijanac, ako li ne sam Spasitelj? Ili tko iskazuje veće milosrđe nama koje su ranama, strahovima, željama, srdžbama, žalostima, prijevarama i nasladama sile tame skoro usmrtile? Za te rane liječnik je jedino Isus; on iz korijena istrjebljuje poroke. On je taj koji ranjenim dušama nalijeva vino (krv davidovske loze); on je taj koji iz nutrine Duha vadi ulje i obilno ga razlijeva. On je taj koji čvrsto drži zavoje spasenja: ljubav, vjeru i nadu. On je taj koji anđelima i arkanđelima nalaže da nam svojim služenjem budu na pomoć. Valja ga, dakle, ljubiti kao što ljubimo Boga. Krista pak ljubi onaj tko čini ono što on želi i vrši njegove zapovijedi. “Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!, nego onaj koji vrši volju Oca moga” (Mt 7, 21); i: “Što me zovete ‘Gospodine, Gospodine’, a ne činite što zapovijedam”? (Lk 6,46).

(Klement Aleksandrijski, Quis dives, 27-29)

2. DObri samarijanac

“Neki čovjek silazio iz Jeruzalema u Jerihon” (Lk 10, 29 sl.). Krist upotrebljava određen izraz. Ne kaže “Netko silazio”, nego “neki čovjek silazio”, jer se ovaj redak odnosi na cjelokupno čovječanstvo. Zbog Adamova grijeha čovječanstvo je izgubilo pravo boraviti u raju, uzvišenu, mirnu, od trpljenja slobodnu i divnu mjestu, koje se ovdje s pravom naziva Jeruzalem, ukoliko to ime znači “božanski mir”. Ono silazi u Jerihon, nisko i turobno mjesto u kojemu vlada iscrpljujuća vrućina. Jerihon je grozničavi život ovoga svijeta, život daleko od Boga koji odvlači prema dolje. Vatra najnečistijih naslada tu izaziva zaparu i iscrpljenost.

Kad je, dakle, čovječanstvo s pravog puta skrenulo prema takvom životu, kad se dalo odozgo odvući dolje, na padini ga je poput zločinačke rulje zaskočio čopor demona. Oteli su mu odjeću savršenosti ne ostavljajući u njemu ni najmanjeg traga ni duhovne jakosti, ni čistoće, ni pravednosti, ni razboritosti, niti išta što bi odražavalo božansku sliku. Višekratno na nj nasrćući zadaše mu brojne rane raznovrsnih grijeha, da bi ga potom onesviještena ostavili na zemlji... Zakon što ga je dao Mojsije prošao je dalje. Vidio je čovječanstvo palo i na umoru. Naime, u paraboli svećenik i levit predstavljaju Stari zavjet koji je


115

ustanovio svećeništvo levita. Zakon je uistinu vidio čovječanstvo, ali nije imao dovoljno snage, bio je nemoćan. Nije čovječanstvo doveo do potpunog iscjeljenja, nije ga sa zemlje podigao. I budući da mu je pomanjkalo snage, zbog neučinkovitosti svojih mjera nužno je morao biti uklonjen. Uklonjen je morao biti jer – kao što Pavao uči – njegovi “darovi i žrtve ne mogu u savjesti usavršiti bogoslužnika” (Heb 9, 9), “jer krv bikova i jaraca nikako ne može odnijeti grijehâ” (Heb 10, 4).

Na koncu prolazi Samarijanac. Krist hoće da ga se zove Samarijancem. Obraćajući se onima koji dobro poznaju Zakon, onima koji o Zakonu znaju savršeno govoriti, on na taj način želi pokazati kako ni svećenik, ni levit, niti uopće itko od onih koji uobraženo slijede odredbe Mojsijeva Zakona, dakle, nitko drugi nego jedino on dođe ispuniti Zakon i djelima pokazati tko je bližnji te što znači “ljubiti bližnjega kao sama sebe”; on, kome želeći ga uvrijediti, Židovi govorahu: “Ne kažemo li pravo da si ti Samarijanac i da imaš đavla” (Iv 8, 48).

Samarijanac koji prolazi – a zapravo je Krist taj koji putuje – vidi ranjenika. Ne zaobilazi ga, jer svrha je njegova putovanje nas “posjetiti”; nas radi kojih je sišao na zemlju i među kojima se nastanio. Zato se nije ljudima samo objavio, nego je među njima doista i boravio... “Rane je zalio vinom”, vinom riječi... I budući da teške rane nisu mogle podnijeti njegove žestine, on je evo dodao ulja, tako da je svojim ljupkim “čovjekoljubljem” na se navukao prijekore farizeja te morao odgovoriti tumačeći im značenje riječi: “Milosrđe mi je milo, a ne žrtve” (Hoš 6, 6).

Ranjenika je, dakle, posadio na tovarnu životinju, pokazujući time kako nas uzdiže ponad životinjskih nagona, on koji nas također nosi u sebi te na taj način od nas čini udove svoga Tijela.

Potom je čovjeka odveo u neki gostinjac, tako nazivajući Crkvu, boravište i okupljalište za sve; doista, nikad nismo čuli da je Amoncima i Moabćanima zapriječio ulaz u Crkvu i ograničio je samo na Stari savez, koji je sjena Zakona, ili na bogoštovlje slikâ i proroštava. Naprotiv, on apostolima naređuje: “Idite i poučavajte sve narode” (Mt 28, 19) i uči da je Gospodinu u svakom narodu mio onaj koji ga se boji i živi pravedno. Stigavši u svratište, dobri se Samarijanac još više skrbi za onoga koga je spasio.

Naime, kad se od zajednice mučenikâ oblikovala Crkva, Krist u njoj bijaše djelitelj milosti.

Gospodaru svratišta – koji predstavlja apostole, pastire i


116

naučitelje – na odlasku, tj. uzlazeći na nebesa, daje dva denara da se brine za ranjenika. Ta dva denara treba shvatiti kao dva Zavjeta: Stari i Novi, Stari Zakon i proroke, te Novi zakon nama dan po evanđelju i apostolskim ustanovama. Kako dva Zavjeta silaze od samog Boga iz nebeskih visina, tako i denari imaju utisut lik nekoga kralja. Oba – po Svetom pismu – utiskuju kraljevski biljeg, budući da te riječi govori jedan te isti Duh.

Jednom primivši dva denara, pastiri svete Crkve ih oplođuju tegobnim učiteljskim radom, a i trošeći ih za svoje potrebe, jer duhovni novac, riječ nauke ima svojstvo da se trošenjem ne smanjuje, nego naprotiv povećava. Svatko će od njih u posljednji dan, kad se Gospodin vrati, reći: “Gospodine, dva si mi talenta predao; evo, druga sam dva talenta stekao” (Mt 25, 22); njima sam povećao tvoje stado. A Gospodin će odgovarajući reći: “Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga” (Mt 25, 23).

(Sever Antiohijski, Hom., 89, passim)

3. bližnji je svaKi čOvjeK

Sada mi učitelju Zakona, ne gledajući me svojim zlim i zavodničkim očima, reci tko je tebi bližnji? Ne bi li to trebao biti onaj tko je takvim postao samom činjenicom da se našao u potrebi? Ti u svom neznanju često smatraš da ti je bližnji samo onaj tko ispovijeda tvoju vjeru ili je tvoj sunarodnjak. Ali ja ti kažem i držim da je bližnji svaki čovjek, svako biće koje je dionik ljudske naravi. Kao što vidiš, čak i glavu okreće zato što je svećenik, a onaj koji se hvasta da je levit i obavlja svete dužnosti u svećeničkoj službi prema Zakonu, oba – poput tebe – oholo govore kako poznaju božanske zapovijedi. Pa ipak, na um im ne pada misao da njihov brat na zemlji ostavljen, izranjen i na umoru jest njihov sunarodnjak. Preziru ga kao kamen, kao komad odbačena drveta. Ali Samarijanac, makar ne znao zapovijedi, prepoznaje ljudsku narav i shvaća tko je bližnji, a vi ga smatrate prostakom... Tako, dakle, onaj za koga vi držite da je predaleko, evo ga blizak onome kome je potrebna pomoć.

Stoga, nemoj ostati privezan uz slovo svojih židovskih zakona, kad budeš morao prepoznati svoga bližnjega, nemoj ga vidjeti samo među onima koji su tvoje krvi, jer bližnji je svaka osoba i na nju mora sići duh ljubavi.

(Sever Antiohijski, Hom., 89, passim)


117

XVI. NEDJELJA Čitanja: Post 18, 1-10a

Kol 1, 24-28Lk 10, 38-42

1. marta i marija

Govorilo se o milosrđu, ali ne postoji samo jedan oblik te kreposti. U primjeru Marte i Marije, u djelima prve pokazuje nam se zauzeta odanost, a u druge religiozna pozornost duše na Božju Riječ: ako je ova pozornost sukladna vjeri, ima prednost u odnosu na djela, prema onome što piše: Marija je izabrala najbolji dio, koji joj se neće oduzeti” (Lk 10, 42).

Nastojmo i mi zadobiti ono što nam se ne može oduzeti, iskazivanjem pomne, a ne rastresene pozornosti prema Gospodnjoj riječi, jer i sjemenje nebeske riječi može biti pozobano, ako se sije uz put.

I ti poput Marije pobudi želju za znanjem: to je najveće, najsavršenije djelo. Neka briga oko služenja ne odvrati pozornost od spoznanja nebeske riječi. Ne kori i ne smatraj dokonima one koji se predaju traganju za mudrošću. Miroljubivi je Salamon, naime, tražio da stanuje zajedno s mudrošću.

Marta zacijelo nije prekorena za svoje marno služenje; ali Marija ima prvenstvo, jer je za se odabrala bolji dio. Naime, Isus raspolaže mnogim darovima i mnoge od njih razdaje: tako je mudrija od dviju žena odabrala ono što je smatrala glavnim.

Uostalom, apostoli nisu držali da je bolje napustiti Riječ Božju kako bi služili kod stola (usp. Dj 6, 2), nego oboje bijahu djelo mudrosti, tako da je Stjepan pun mudrosti izabran za poslužitelja (usp. Dj 6, 5). I evo, onaj koji poslužuje treba slušati onoga tko uči, a taj pak poticati i nadahnjivati poslužitelja.

Naime, tijelo je Crkve jedno makar su udovi razni: svakom je potreban drugi: “Ne može oko reći ruci: ne trebam te, ili pak glava nogama” (1 Kor 12, 12 sl.), niti uho može zanijekati da je dio tijela. Premda su neki udovi važniji, ipak i oni drugi su potrebni.

Sijelo je mudrosti u glavi, a djelovanja u rukama: naime, oči su mudracu u njegovoj glavi, jer uistinu je mudar onaj čiji je duh u Kristu i čije se unutarnje oko uzdiže uvis. Zato “mudracu su oči u glavi” (Prop 2, 14), a bezumniku u peti.

(Ambrozije, In Luc., 7, 85-86)


118

2. marijin bOlji DiO

Marta i Marija bijahu sestre ne samo po krvi, nego i po vjeri; obje su slijedile Gospodina, obje su mu složno služile u potrebama njegova zemaljskog života. Marta ga je primila kao što se običava primiti putnika. Ali je ipak sluškinja primila Gospodara, bolesnica Spasitelja, stvorenje Stvoritelja. Ona potrebita duhovne hrane, primila je Gospodina potrebita tjelesne hrane ...

Tako bî primljen Gospodin koji “k svojima dođe, i njegovi ga ne primiše, ali onima koji ga primiše, podade moć da postanu djeca Božja” (Iv 1, 11); robove je posvojio i učinio ih svojom braćom; sužnje je otkupio i učinio ih svojim subaštinicima. I da ne bi možda netko od vas rekao: Blago onima koji su imali sreću u svoju kuću primiti Gospodina! Ne žalosti se, ne mrmljaj što si rođen u vremenu kad Gospodina ne možeš vidjeti u njegovu tijelu; nije ti uskratio te povlastice. “Što učinite jednome od ove moje najmanje braće, meni činite” (Mt 25, 40)...

Marta bijaše veoma zauzeta posluživanjem Gospodina; njezina sestra Marija više je voljela da Gospodin nju hrani. Svoju je sestru na neki način ostavila zatrpanu poslovima, sjela je do Gospodinovih nogu i ne misleći ni našto drugo, njega slušala. Posve pozorno uho je čulo: “Slušajte me i vidjet ćete da sam ja Gospodin” (Ps 45, 11). Jedna se uzvrtila, druga se hranila; ona je štošta obavljala, ova je mislila samo na jedno. I jedno i drugo je dobro, a kako ćemo saznati što je bolje? Imamo onoga tko nam može odgovoriti, počujmo njegov odgovor. U čitanju već čusmo što je bolje; zajedno ga još jednom počujmo. Marta se jada pred gostom, pred sudca iznosi svoju pobožnu tužbalicu kako ju je sestra ostavila da sama radi. Marija tamo sjedi, sluša i ne opravdava se; Gospodin daje svoj odgovor. Marija spokojna svoju parnicu radije prepušta sudcu; jer da se upustila u traženje odgovora, izgubila bi nit onoga što je slušala. Odgovorio je Gospodin kojemu ne nedostaju riječi, jer on je Riječ. I što veli? “Marta, Marta!” Ponavljanje označava i naklonost i traženje pozornosti. “Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a samo je jedno uistinu potrebno”; i upravo to jedino što je potrebno Marija je izabrala...

Dobro je brinuti se za siromahe, poglavito služiti onima koji su se posvetili službi Božjoj. Zapravo, ne radi se toliko o davanju, koliko o uzvraćanju, prema riječima sv. Pavla: “Ako smo mi vama sijali dobra duhovna, veliko li je nešto, ako vam


119

požanjemo tjelesna?” (1Kor 9, 11). Dobro je i to činite, govorim vam u Gospodinovo ime, ne budite lijeni u primanju svetih. Ponekad i ne znajući, primivši neznance, ugostiše anđele (Heb 13, 2). Dakako, to je dobro; ali bolje je ono što je izabrala Marija. U Marte je zauzetost nastala iz potrebe, u Marije je je milina rođena iz ljubavi. Kad služi, čovjek želi pružiti zadovoljstvo, a katkad se u tome ne uspijeva: traži se ono što nedostaje, pruža se ono što se ima; duša se rasteže. Doista, da je Marta mogla sve sama učiniti, ne bi tražila sestrine pomoći. Mnogo je toga, mnogo različita, budući da je sve to od ovoga svijeta, vremenito; dobro je, ali je prolazno. I što Marti kaže Gospodin? “Marija je izabrala bolje”. Nisi ti izabrala loše, nego je ona izabrala bolje. Počuj zašto bolje: “Neće joj se oduzeti”. Tebi će se jednog dana oduzeti breme potrebe: a milina istine je vječna. Njoj se neće oduzeti ono što je izabrala. Neće joj se oduzeti, naprotiv, uvećat će joj se. U ovom će se životu povećati, a u drugom usavršiti: oduzeti se neće nikada.

Uostalom, Marta, budi strpljiva jer će te za taj tvoj rad blagosloviti, ti tražiš počinak kao nagradu za svoj trud. Sad si toliko zaposlena, želiš krijepiti smrtna tijela, pa bila ona i tijela svetih; ali kad prispiješ u onu domovinu, hoćeš li naći ijednog putnika da ga ugostiš? Ili gladnoga komu bi udijelila svoga kruha? Žednoga kome bi pružila svoje vode? Bolesnika kojeg bi posjetila? Svadljivca kojeg bi pomirila? Mrtvaca kojeg bi sahranila? Ništa od toga nećeš gore naći. Ali što će gore biti? Upravo ono što je izabrala Marija. Ondje ćemo biti za stolom, a nećemo posluživati. Stoga će tamo biti potpuno i savršeno ono što je Marija ovdje odabrala; s onoga preobilna stola Riječi Božje skupljala je tek mrvice. Želite li znati što će biti gore? To kazuje sam Gospodin: “Zaista, kažem vam, posjest će ih za stol, pa će prolaziti i posluživati ih” (Lk 12, 37). Što je to sjedenje, ako ne udoban položaj i odmaranje? A što znači njegovo prolaženje i posluživanje? Najprije prolazi, a onda prolazeći poslužuje. Ali gdje? Na onoj nebeskoj gozbi o kojoj veli: “Kažem vam: Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom” (Mt 8, 11). Tamo nas Gospodin hrani, ali najprije ovdje prolazi. Naime, kao što znate Pasha znači prolaz, prijelaz. Gospodin je došao, učinio božanska djela i podnio ljudske patnje. Zar ga se još pljuje? Još udara zaušnicama? Još kruni trnjem? Još bičuje, još razapinje, još probada kopljem? Prešao je. S druge strane, i evanđelje na isti način govori kad veli da je sa svojim učenicima izvršio


120

Pashu. Što veli Evanđelje? “Došavši čas da Isus prijeđe s ovoga svijeta Ocu” (Iv 13, 1). Dakle, on je prešao, kako bi nam dao jelo; slijedimo ga, da bismo s njime sjedili.

(Augustin, Sermo 103, 2 sl.)

3. bOg ne želi Da buDemO zabrinuti

Bog, naš Otac, nije htio da živimo zabrinuti i u tjeskobi poradi stvari za život; ovo se dogodilo Adamu, ali u drugo vrijeme. Kušao je plod sa stabla i primijetio da je gol pa je sebi načinio pregaču. Ali prije kušanja ploda “oboje bijahu goli, ali ne osjećahu stida” (Post 2, 25). Tako je Bog htio da budemo bez takvih uznemiravanja. To je obilježje duha koji je daleko od ikakva požudna ćućenja. Pa tko je takva držanja, taj ne misli ni na kakva druga, nego na anđeoska djela. Tako nećemo misliti ni na što nego na vječno slavljenje Stvoritelja, naša će radost biti motrenje njega kome ćemo prepustiti sve brige, kako napisa David: “Povjeri Gospodinu svu svoju brigu, i on će te pokrijepiti” (Ps 55, 23). A Isus poučava apostole: “Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, ni za tijelo svoje: u što ćete se obući” (Mt 6, 25). I još: “Tražite najprije Kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo nadodati” (Mt 6, 33). A Marti reče: “Marta, Marta, brineš se i uznemiruješ za mnogo, a samo je jedno potrebno. Marija je uistinu izabrala ono najbolje, koje joj se neće oduzeti” (Lk 10, 41-42); tj. sjedenje do Gospodinovih nogu i slušanje njegove Riječi.

(Ivan Damaščanski, De fide orthodoxa, 2, 11)

XVII. NEDJELJA Čitanja: Post 18, 20-21. 23-32a

Kol 2, 12-14Lk 11, 1-3

1. nezgODni prijatelj

“Tko to od vas ima prijatelja, pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ‘Prijatelju, posudi mi tri kruha’...” (Lk 11, 5).


121

Evo još jedne zapovijedi da neprestance molimo, ne samo danju, nego i noću. Zapazi kako ovaj čovjek, koji je o ponoći išao od prijatelja tražiti tri kruha, ustrajavši u svojoj prošnji, nije molio uzalud.

Što su ta tri kruha, ako ne hrana nebeskog otajstva koju ćeš, ako ljubiš Gospodina Boga svoga, dobiti ne samo za sebe, nego i za druge.

A tko nam je veći prijatelj od onoga koji je za nas predao svoje tijelo?

Od njega je usred noći David molio kruhove i dobio ih; naime, tražio je kad govoraše: “U ponoći ustajem da te slavim” (Ps 119, 62). Tako je zavrijedio dobiti one kruhove koje je pred nas stavio da blagujemo. Molio je kad reče: “Svake noći suzama ležaj natapam” (Ps 6, 7); i nije se bojao oda sna probuditi onoga za koga zna da uvijek bdije.

Stoga, spominjući se Pisama, danju i noću molitvom neprestance tražimo oproštenje za svoje grijehe. Doista, ako je taj toliko veliki svetac, koji se morao brinuti za kraljevstvo, uvijek spreman za jutarnje i večernje žrtve sedam puta dnevno upravljao hvalu Gospodinu (usp. Ps 119, 164), što li tek mi moramo činiti? Ne moramo li moliti toliko upornije, ukoliko zbog slabosti tijela i duše mnogo češće padamo, da od puta umorni te ovosvjetovnim trkama i krivudanjima ovoga života iscrpljeni za svoju okrjepu ne oskudijevamo kruhom što snaži srce čovječje?

I ne samo usred noći, nego nam Gospodin preporučuje da skoro svakog časa bdijemo: on dolazi uvečer, o drugoj i o trećoj straži te običava kucati. Stoga, “blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne” (Lk 12, 37). Želiš li, dakle, da se Božja sila opaše i služi ti (usp. Lk 12, 37), moraš uvijek bdjeti; zaista, okruženi smo zamkama i tijelo je u duboku snu pa ako duša zaspe, izgubit će krepkost svoje snage.

Trgni se, dakle, oda sna i pokucaj na Kristova vrata za koja je i Pavao molio da mu se otvore; ne zadovoljivši se svojim molitvama, tražio je da mu pripomognu i molitve puka, kako bi mu se otvorila vrata za propovijedanje Kristova otajstva (usp. Kol 4, 3).

Možda su upravo to ona vrata što ih Ivan vidje otvorena; naime, vidje i reče: “Nakon toga vidjeh: gle, vrata otvorena na nebu! A onaj prijašnji glas, što ga ono začuh, kao glas trublje što govoraše sa mnom, reče: ‘Uziđi ovamo, i pokazat ću ti što se ima dogoditi nakon ovoga’!” (Otk 4, 1). Vrata su se, dakle, otvorila Ivanu, otvorila se Pavlu, kako bi za nas mogli primiti kruh za


122

jelo. Pavao je na vrata ustrajno kucao, bilo to zgodno ili nezgodno (usp. 2Tim 4, 2), s ciljem da umorne i od naporna hoda ovim svijetom iscrpljene pogane okrijepi obiljem nebeske hrane.

Ovaj nam, dakle, odlomak daje zapovijed da često molimo, daje nam nadu u postignuće i umijeće uvjeravanja: najprije izlaganjem same zapovijedi, a zatim pružajući nam primjer. Doista, onaj tko jedno obećaje, mora dati nadu u obećanje tako da se upozorenje posluša i u obećanje povjeruje: ta vjera, po primjeru ljudske dobrote, sa snažnijim razlogom zadobiva pouzdanje u vječnu dobrotu, samo da ono što se moli uvijek bude pravedno, kako bi se se izbjeglo da molitva postane grijeh (usp. Ps 109, 7).

Nadalje, Pavao se nije stidio isto moliti više puta, da ne izgleda ni slabo pouzdan u Gospodnje milosrđe, ni oholo ozlovoljen zato što moljeno nije dobio. “Zato sam” – veli on – “triput molio Gospodina” (2Kor 12, 8); i tako nam ukazuje da Bog često ne udovoljava našim molitvama, jer smatra beskorisnim ono što mi, naprotiv, držimo da nam je korisno.

(Ambrozije, In Luc., 7, 87-90)

XVIII. NEDJELJA Čitanja: Prop 1, 2; 2, 21-23

Kol 3, 1-5. 9-11Lk 12, 13-21

1. napast blagOstanja

Napast je dvovrsna. Katkad nevolje iskušavaju srce kao što se zlato kuša u talionici (usp. Mudr 3, 6) te po strpljivosti ističu svu njegovu dobrotu; katkad, i to nerijetko, životno blagostanje za neke je izvor napasti. Doista, jednako je teško u nevoljama sačuvati plemenitost duha kao i u blagostanju očuvati se od zloporabe. Primjer prve napasti jest Job, onaj veliki atlet koji je podnijevši bujicu đavlovih nasrtaja nepokorena duha od napasti bio toliko veći, koliko su veće i skoro nesavladive bile kušnje u koje ga je neprijatelj bio uvalio. Primjer napasti koja se rađa iz blagostanja onaj je bogataš koji, premda posjedovaše silno bogatstvo, i dalje je sanjao o novome; ali dobri ga Bog za


123

njegovu nezahvalnost nije odmah osudio, štoviše, iskazivao mu je naklonost uvijek novim bogatstvima, čekajući da se njegov duh jednom obrati velikodušnosti i krotkosti. No, “Bogatašu polje obilno rodi pa on u sebi razmišljaše: Što da učinim? Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće” (Lk 12, 16-18).

Zašto je polje bilo plodno tom čovjeku koji sa svojim bogatstvom ne htjede učiniti nikakva dobra? Zacijelo da zablista Božja milostivost, čija se dobrota proteže i nad takve, jer “on daje da kiša pada pravednicima i nepravednicima te da sunce izlazi nad zlima i dobrima” (Mt 5, 45). No, Božja dobrota zlikovcima kasnije ubraja veću krivnju. Bog kišu posla na zemlju obrađenu pohlepnim rukama, dade sunce da ugrije sjemenje i umnoži plodove. Od Boga je dobra zemlja, blaga klima, plodnost sjemenja, rad volova što donosi bogatstva polja. A kakav je bio čovjekov odnos? Neugodno ponašanje, mržnja, škrtost u davanju. To je bio uzvrat za toliku darežljivost što ju je primio. Nije se sjetio sebi sličnih, nije mislio da je suvišak morao razdijeliti potrebitima, nikakva računa nije vodio o zapovijedi: “Ne uskrati dobročinstva potrebitim” (Izr 3, 27), i: “Podijeli svoj kruh s gladnima” (Tob 4, 16). Nije slušao glasa prorokâ, njegove su žitnice pucale na sve strane, ali njegovo pohlepno srce nije bilo sito. Starima uvijek pridodajući nove plodove skončao je u zamršenu siromaštvu duha, da mu lakomost nije dopuštala odreći se suviška, mada nije imao spremišta kamo bi novo blago pohranio. Stoga ne nalazi rješenja pa je ojađen: “Što ću učiniti?” Nesretan je zbog plodnosti svojih polja, zbog onoga što posjeduje, a još nesretniji zbog onoga što očekuje. Njemu zemlja ne daje dobra, donosi mu uzdahe; ne povećava mu obilje plodova, donosi mu brigu, muku i tjeskobu. Jadikuje poput siromaha. Nije li njegov krik: “Što ću učiniti”, jednak onome što ga ispušta siromah? Gdje ću naći hranu, gdje odjeću? Takva je i bogataševa jadikovka. Ojađen je; ono što druge veseli, njega ubija. Ne raduje se kad su sve žitnice pune; preobilno bogatstvo koje ne može pohraniti njega ranjava; boji se da koje zrnce što ispadne ne bude na pomoć nekom ubogaru.

(Bazilije Cezarejski, In illud “Destruam”, 1)

2. zemlja nam je tuđinsKa

Znadete da boravite u tuđinskoj zemlji. Vaš je grad veoma daleko od ovoga. Ako znadete grad u kojem vam je boraviti,


124

zašto uopće ovdje stječete polja, gizdavo ruho te beskorisne kuće i stanove? Tko sve to priskrbljuje za ovaj grad, ne teži povratku u svoj vlastiti. Luđače, bezumniče i nesretniče, ne misliš li da ti je sve to tuđe i u vlasti nekoga drugoga? Doista, gospodar ovoga grada reći će: Ne želim da boraviš u mome gradu, nego odlazi jer ne opslužuješ mojih zakona. Ti koji imaš polja, stanove i mnoge druge posjede, što ćeš učiniti s poljem, kućom i svim ostalim što si stekao kad te on otjera? Gospodar ovoga grada s pravom ti kaže: obdržavaj moje zakone ili odlazi iz ove zemlje. Što ćeš morati učiniti ti koji imaš zakon u svom gradu? Hoćeš li se radi svojih polja i drugih posjeda potpuno odreći svoga zakona i živjeti po zakonu ovoga grada? Razmotri nije li štetno odreći se svoga zakona. Htjedneš li se vratiti u svoj grad, nećeš biti primljen jer si se odrekao zakona svoga grada i iz njega si izbačen. Dobro pazi da boraveći u tuđinskoj zemlji sebi ne pribavljaš ništa više od puke nužde i budi spreman. Kad te gospodar ovoga grada bude htio prognati jer si se protivio njegovu zakonu, napustit ćeš ovaj grad i poći u svoj te bez protivljenja i radosno obdržavati svoj zakon. Pazite vi koji Gospodinu služite noseći ga u srcu. Činite Božja djela spominjući se njegovih zapovijedi i obećanja koja je dao. Vjerujte mu, ispunit će ih budu li vršene njegove zapovijedi. Umjesto polja otkupljujte potlačene duše, već kako tko može, pohađajte udovice i siročad (usp. Jak 1, 27) i ne prezirite ih. Na ta polja i kuće potrošite svoje bogatstvo i sve blago što ga od Boga primiste. Gospodin vas je zato obogatio da mu iskazujete takvo služenje. Mnogo je bolje steći ova polja, blaga i kuće koje ćeš zateći u svome gradu kad se u nj vratiš. To je divno i sveto ulaganje, bez žalosti i straha, samo s radošću. Ne činite, dakle, poganskog ulaganja koje je Božjim slugama štetno. Činite vama vlastito ulaganje u kojem se možete radovati. Ne varajte, ne dirajte tuđe i ne želite ga; sramotno je tuđe željeti. Izvršavaj svoj posao i bit ćeš spašen.

(Herma, Pastir, Sim. 1)

3. ispravna upOtreba bOgatstva

“Jao vama, bogataši koji već imate svoju utjehu!” (Lk 6, 24). Premda obilje bogatstva sa sobom nosi mnoge poticaje na zlo, u njima se ipak nalaze i pozivi na krepost. Ali, bez sumnje, za krepost ne trebaju sredstva i hvale je dostojniji siromahov prilog nego bogataševa darežljivost. Ipak, Kristova izreka ne osuđuje


125

one koji bogatstva posjeduju, nego one koji se njima ne znaju ispravno služiti. Naime, kao što je siromah dostojniji hvale kad dobrodušno dariva i ne da se zaustaviti prijetnjom bijede, jer se ne smatra ubogim, ako ima ono što mu je dostatno, tako tim više zaslužuje prijekor bogataš koji bi morao barem Bogu zahvaljivati za sve što je primio, ne držati skrivenim i beskorisnim ono što je stekao za dobrobit sviju, te svoga blaga ne zakapati u zemlju. Nije, dakle, osuđeno bogatstvo, nego navezanost na njega. Tako, premda lakomac cijelog života nespokojno bdije, vrši tešku službu stražara – znaj da joj nema ravne –, da sačuva, u stalnom i tjeskobnom strahu da će izgubiti ono što će pružati zadovoljstvo nasljednicima, ipak, budući da se brige lakomosti i želja za zgrtanjem pothranjuju nekom vrstom isprazne sreće, tko je u ovom sadašnjem životu imao svoju utjehu, izgubio je vječnu nagradu.

(Ambrozije, In Luc., 5, 69)

4. bOgatstvO i prOviDnOst

Među braću se ne smije uplitati sudac, nego međusobna ljubav mora odlučiti o podjeli njihova nasljedstva. S druge strane, ne smije se tražiti nasljedstvo u novcu, nego baština besmrtnosti. Doista, isprazno je zgrtati bogatstvo ne znajući kako ga upotrijebiti, poput onoga koji, budući da mu se prepune žitnice pod teretom novih žetava rastakahu, pripravljaše skladišta za ovo preobilje žetve i ne znajući za koga je sve to zgrtao (usp. Lk 12, 16-21). Ono ostaje u svijetu i posve pripada svijetu, pa vidimo kako ostajemo bez ičega što zgrnemo svojim nasljednicima: naime, nije naše ono što ne možemo sa sobom ponijeti. Samo krepost prati mrtve, slijedi nas samo milosrđe koje, vodeći i prethodeći nam u nebeske stanove, po cijeni ništavna novca mrtvima stječe vječno boravište, kao što svjedoče zapovijedi Gospodinove koji nam kaže: “Napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva da vas, kad ono umine, prime u vječne šatore” (Lk 16, 9). Evo, dakle, dobre i spasonosne zapovijedi, koja je kadra i lakomce potaknuti da propadljivo blago zamijene s onim vječnim, ono zemaljsko s onim što je nebesko.

(Ambrozije, In Luc., 7, 122)


126

5. uzDržljivOst nije KOčnica samO pOhOti

Razumiješ li to što neprestance ponavljam, da se uzdržljivost ne ograničava samo na ustezanje od bluda, nego da traži nadziranje i izbjegavanje i svih drugih poroka? Tko, dakle, ljubi novac, nije uzdržljiv. Naime, kao što netko traži tijela, tako ovaj ide za novcem. Štoviše, ovaj je neumjereniji, jer njega ne tjera ista silovitost nagona. Nevještim bi valjalo zvati ne kočijaša koji uzdama, a bez kočnica ne uspije ukrotiti vatrena konja, nego onoga tko ne uspijeva obuzdati nekoga mnogo krotkijega.

(Ivan Zlatousti, In epist. ad Titum, 5, 2)

XIX. NEDJELJA Čitanja: Mudr 18, 3. 6-9

Heb 11, 1-2. 8-19Lk 12, 32-48

1. vreDnOte ljuDsKOg živOta

Ne čini li vam se da je život kao dug i prostran put ili kao putovanje podijeljeno na dionice? To putovanje započinje majčinskim porodom i završava grobom kamo, tko prije, tko kasnije, svi stižemo; neki pošto prevale sve dionice, drugi već nakon prvih. S drugih putova, koji vode od jednoga grada do drugoga ako netko želi, može sići, može se zaustaviti; ovaj naprotiv, sve kad bismo putovanje i htjeli odgoditi, putnike nezaustavljivo tjera određenom cilju. I nije moguće da netko, tko je na vrata izašao te se zaputio, ne stigne do cilja. Svatko od nas, čim iziđe iz majčinskoga krila zahvaćen je rijekom vremena, uvijek iza sebe ostavlja proživljeni dan bez mogućnosti povratka. Mi se radujemo godinama što prolaze i na raznim smo dionicama sretni kao da nešto stječemo i čini nam se divno kad netko od mladića izrasta u čovjeka ili od muževna čovjeka postaje starcem. Ali zaboravljamo da je sve vrijeme što ga proživjesmo vrijeme koje više nemamo; tako se nesvjesno život troši, premda ga mi mjerimo vremenom koje je prohujalo. I ne mislimo da je neizvjesno koliko nam preostala vremena želi udijeliti onaj koji nas je poslao na ovo putovanje i kad će nam


127

otvoriti vrata ulaska u stalno boravište te da uvijek moramo biti spremni na odlazak odavde. Ta kaže nam: “Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća, spremni da mu odmah otvore čim pokuca” (Lk 12, 35-36)... Zanemarimo ono beskorisno i brinimo se za ono što je uistinu naše. Ali što je uistinu naše? Duša po kojoj živimo i koja je razumna, te tijelo što nam ga je Stvoritelj dao kao provodnika na putovanju ovim životom. To je čovjek, duh u komplementarnu tijelu. Njega sazdaje Stvoritelj u majčinskom krilu. On porodom dolazi na svjetlo. On je određen da gospodari zemaljskim stvarima. Stvorenja su mu podložena da nad njima vlada. Dan mu je zakon da bude nalik svome Stvoritelju i na zemlji znak stege na nebu odakle dolazi. Njega se poziva pred sudište Boga koji ga je poslao; poziva ga se na sud i primit će plaću za ono što čini u životu. Kreposti će biti naša svojina, budu li pomno združene s naravi; i ne napuštaju nas, ne otjeramo li ih porocima, nego pred nama idu u buduću slavu i među anđele postavljaju onoga tko ih gaji te vječno blistaju pred Stvoriteljevim očima. Bogatstvo pak i naslovi, te slava i naslade i čitavo mnoštvo toga što se zbog naše ludosti svednevice množi, neće s nama doći u život i neće nas pratiti na izlasku. No, za svakog čovjeka ostaje stalno i sigurno ono što reče pravednik: “Gol iziđoh iz krila majčina, gol ću se onamo i vratiti” (Job 1, 21).

(Bazilije Cezarejski, Hom. Quod mundanis, 2 sl., 5)

2. svršetaK svijeta

Bdijte nad svojim životom! Neka se vaše svjetiljke ne ugase, pojasa sa svojih bokova ne skidajte, već budite spremni. Ne znate sata u koji vaš Gospodin dolazi (usp. Mt 24, 42-44). Često se okupljajte i molite ono što je za vaše duše, jer vam sve vrijeme vašeg vjerovanja neće koristiti, ne budete li na koncu savršeni. U posljednje će se, naime, dane umnožiti lažni proroci i kvaritelji, ovce će se preobraziti u vukove (usp. Mt 7, 15) i ljubav će se preobratiti u mržnju. S porastom bezakonja jedni će druge zamrziti, progoniti i izdavati. Tada će se pojaviti zavodnik svijeta kao sin Božji i činit će znakove i čudesa. Zemlja će se predati u njegove ruke, i počinit će zlodjela kakva se nikad nisu dogodila od postanka svijeta. Tada će ljudski rod ući u vatru kušnje i mnogi će se smutiti i propasti. Oni pak, koji u vjeri ustraju, bit


128

će spašeni (usp. Mt 24, 10-12) od njegova prokletstva. I onda će se pojaviti znakovi istine: najprije znak otvorenih nebesa, zatim znak glasa trublje i napokon uskrsnuće mrtvih. No, ne sviju, nego kako je rečeno: “Doći će Gospodin i svi sveti s njime“ (Zah 14, 5). Tada će svijet vidjeti Gospodina kako dolazi na oblacima nebeskim (usp. Mt 24, 30).

(Didaché, 16, 1-8)

XX. NEDJELJA:SVETKOVINA UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE

1. Djevičina smrt i uznesenje

U razmatranjima u duhu se veoma često vraćam uznesenju Majke Božje i pri tom mi se nameće jedno pitanje istraživanja vrijedno i od koristi da ga se razriješi, a kad vam ga se izloži i vama će se ukazati puno miline. Zapravo, pitamo se zašto prigodom Gospodinova uzašašća Majka, koja ga je obavijala neizrecivom ljubavlju, nije njega odmah slijedila. Nije ju tištila nikakva sjena grijeha, nikakva mrlja nije okaljala njezin život; njezina ju je ljubav činila žarčom od žeravnjaka, njezina čistoća blistavijom od svjetlosti, njezin nečuveni djevičanski porod sjajnijim od samih nebeskih stanovnika: dakle, izgleda čudno što ona nije odmah zajedno sa Sinom bila odvedena u nebo.

Bez sumnje, Henoh je u čistoći srca hodio s Bogom i više ga se ne vidje jer ga je Bog ugrabio. Jednako tako, piše da je Ilija raspaljen plamenom ljubavi bio uzet na ognjenim kolima koja su vukli vatreni konji. Ona pak, koja je čistoćom srca nadmašivala Henoha i u prvenstvu ljubavi bila mnogo veća od Ilije, zašto ona nije odmah odnesena u nebo zajedno s onim koga je bila rodila? Doista, ona bijaše milosti puna i blagoslovljena među svim ženama. Samo je ona zavrijedila začeti pravoga Boga od pravoga Boga. Djevica ga je donijela na svijet; Djevica dojila privijajući ga na svojim grudima i hranila ga predanom brižljivošću sluškinje. Naposljetku, s njim umirućim u duhu je patila više nego u tijelu, a kad je uskrsnuo, u duhu je s njime ponovno oživjela. Zašto onda kad on uzlazi ne uzlazi s njime? Dakako, njezino presveto tijelo, koje je zatrudnjelo po Duhu Svetom, koje je nabubrilo od


129

klice velikoga Kralja, u kojemu je Bog postao čovjekom, Riječ je postala tijelom, i u kojemu je Kristovim posredovanjem tjelesno boravila punina božanstva (usp. Kol 2, 9), to je njezino tijelo, čini se, trebalo biti uvedeno u nebo već u trenutku kad je Gospodin u nj uzašao. Zašto je onda ovaj ulazak, makar i za kratko vrijeme, odgođen i ona ostala odijeljena od svoga Sina? Zašto njezina tako sveta, od ognja žarča želja nije odmah ispunjena?

To međuvrijeme Kristovim učenicima nije bilo mala utjeha. Međuvrijeme Majci nije ništa oduzelo, dok je svijetu pribavilo lijekove spasenja. Gospodin Isus zapravo htjede da se nakon njegova povratka Ocu apostoli mognu radovati majčinskoj skrbi i odgoju. Ukoliko već bijahu poučeni Duhom, još su mnogo toga imali naučiti od nje koja svijetu dade Sunce pravde i učini da iz njezina bezgrjeđnog krila kao s netaknute livade za nas provre izvor Mudrosti. Konačno, u svojoj divnoj dobroti Providnost htjede da râna Crkva, koja Boga viđe nije vidjela nazočna u našem tijelu, mogne gledati njegovu Majku i bude utješena tako ljupkim prizorom.

Doista, što je tako ljupko, tako krasno i tako milo kao pogled na Majku Stvoritelja i Otkupitelja sviju? Ako se toliko želi vlastitim očima vidjeti grob našeg Otkupitelja, koji još uvijek postoji; ako je stijena na kojoj je počinuo sveti Jišajev izdanak toliko privlačna i slavna da k sebi mami svačije osjećaje i misli i religioznom draži sve vuče k sebi, koliku li je i kakvu radost moralo izazivati gledanje Majke Božje sve dok joj je božanska nježnost dopustila da, u skladu sa zajedničkom sudbinom, ostane s nama na zemlji?

O sretni puče, o blaženi naraštaju koji si zavrijedio biti prosvijetljen takvim prizorom! Da, blažen onaj vjerni i radosni naraštaj u čijem je okrilju posađeno drvo što donije plod života, blistala je majka pravog svjetla, pojavilo se zatvoreno i zapečaćeno vrelo iz kojeg je provro izvor Davidova doma, otvoren za očišćenje od grijeha i nečistoća. Tako velika povlastica, taj nebeski dar, ta osobita milost bijahu udijeljeni Crkvi prvih kršćana.

Konačno, Djevica je Majka otvarala pristup svim milostima koje bijahu u njoj. Svijetleći plamenom svete ljubavi na prvi je pogled zaista blago raspaljivala srce onome tko joj se približavao, dušama je nadahnjivala vjeru, savjetovala čednost, ures čistoće, privlačila pobožnosti. Mirisala je cvijetom [sic] djevičanstva, sijala novo polje čistoće, pružajući očima krepost poniznosti i pokazujući znakove iskrenosti. Obavijena sjajem bez zalaza,


130

a lice joj kao gorući plamen. Brza ognjena rijeka izlazila je iz nje da spali njezine neprijatelje, a prijatelje zagrije, u pomoć pritekne bližnjima, a u pepeo pretvori one koji je nisu ljubili...

Pa ako je za jedne, tj. za neprijatelje, bila na smrt zadah smrti, za druge, one koji vjerovahu u njezina Sina, bijaše miris života na život. Naime, kako svi u Evi umiru, tako će u Mariji svi biti oživljeni. I kao što isto tako po Evinu grijehu svijet bijaše osuđen, tako po Marijinoj vjeri svemir bi obnovljen. Jedna bijaše zaražena smrtnim otrovom kojeg prenije na svoje potomke; druga bijaše prožeta životnim lijekom kojeg pretoči u sve vjernike. Jedna zbog nesretna vjerovanja zmiji pade; druga se podiže i prema Božjem obećanju u Knjizi Postanka, zmiji satire glavu. Od početka naviještena, a sada udijeljena Crkvi prvih kršćana; obećana od vijeka, očitovana je na koncu vremenâ.

Tko, dakle, ne bi pohitao, tko ne bi potrčao s krajeva zemaljskih kako bi motrio krasotu onoga časnog veličanstva i gledao ono lice urešeno svakovrsnom milinom, i uzvišenim dostojanstvom te moći kojoj nema ravne? Doista, ništa se slično nije moglo naći među Adamovim sinovima i kćerima; ništa jednako među prorocima, apostolima ili anđelima. Nebo i zemlja nisu dali ništa što bi se s njom moglo mjeriti. Koga, dakle, pod oblacima nebeskim s njom porediti, tko li će među Božjom djecom biti sličan Majci Gospodinovoj?

Promotri kako je ispravnom rasporedbom i prije uznesenja po svoj zemlji zablistalo njezino divno ime i kako se posvuda o njoj raširio slavni glas i prije nego njezino veličanstvo bijaše uzneseno nad nebesa. Doista, dolikovalo je da Djevica Majka zbog časti svoga Sina najprije vlada na zemlji pa da naposljetku uz slavu u baštinu primi nebo; da ovdje dolje bude obasuta te gore prodre u svetoj punini i kao Duhom Gospodnjim prenošena iz kreposti u krepost, iz slave u slavu.

Tako je već u tijelu uživala predokus budućega kraljevanja; sad uzdizanjem Bogu u neizrecivu uzvišenost, sad blagonaklona prema bližnjima u neiskazivoj ljubavi. S jedne strane anđeli je okruživahu služenjem, s druge ljudi je štovahu svojom odanošću. S ostalim anđelima dvorio je arkanđeo Gabrijel; a Ivan, radujući se što je njemu djevcu pod križem bila povjerena Majka Djevica, služio joj je zajedno s drugim apostolima. Jedni su se veselili što vide svoju kraljicu, a drugi svoju učiteljicu; i jedni i drugi, pak, iskazivahu joj srdačnu odanost.

(Amadej Lozanski, Hom. 7 in Assumpt.)


131

2. uznesenje svijetu ne ODuzima marijinumilOsrDnu zaštitu

Vrijeme je, Majko, da te povedem sa sobom. Kao što si radošću ispunila zemlju i one što na zemlji borave, o milosti puna, tako obraduj i nebesnike. Razveseli kuću moga Oca: osvježi duše svetaca. Videći, naime, tvoje slavno uznesenje usred mnoštva anđelâ uvjerit će se da se po tebi dio njih nastanjuje u mome svjetlu. Dođi, dakle, radosno. Zdravo, blažena i sada kao i nekoć (Lk 1, 28); doista, u punini imaš ono što se izražavalo riječima milosti puna. Primila si radosnu vijest kad si me začela; sada uživaj pozvana na uznesenje sa mnom. Neka te ne uznemiruje odlazak sa svijeta koji se svojim željama izopačuje. Ti nadilaziš njegovu pokvarenost, a ne ostavljaš bez pomoći one koji su na svijetu, nego poput mene, koji nisam od svijeta, ali milosrdnim očima gledam one koji su u svijetu i vodim ih svojom providnošću, tako tvoja zaštita svijetu nikad neće biti uskraćena sve do njegova svršetka.

Nebriga za tijelo neće te upropastiti: okrenut ćeš se punijem životu, radosnu odmoru, većem i spokojnijem miru, životu bez ikakva jada, neokaljanim užitcima, prevedroj vječnosti, besmrtnom veselju, svjetlu bez zalaza, danu bez večeri; okrenut ćeš se meni, Stvoritelju svome i svega ostaloga. Jer tamo gdje sam ja, tamo je vječni život, neusporediva radost, jedinstveno boravište, grad nepodložan smrti. Stoga gdje sam ja, moraš biti i ti, neodjeljiva majko, u nerazdjeljenu Sinu. Gdje je Bog, tu je svako dobro, svaka slast, sve je veselo. Nitko, tko je vidio moju slavu, ne želi otići. Nitko tko je okusio moj mir, više ne želi stvari propadljiva svijeta. Upitaj Petra ima li usporedbe između svijeta i Tabora, gdje je imao priliku na trenutak vidjeti moju slavu.

Dok si bila u propadljivu svijetu, u viđenju ti pokazah svoju moć, sada kad ga napuštaš, očitovat ću ti se licem u lice. Neka ti ne bude žao na zemlji ostaviti ono zemaljsko. Tvoje je tijelo moje; a budući da su moji svi krajevi zemlje, nitko iz mojih ruku neće ništa oduzeti. Povjeri mi svoje tijelo; tvoje neporočno tijelo vidjet će slavu jedinorođenoga Sina; tvoj bezgrješni duh vidjet će veličanstvo presvetog Duha.

Smrt se nad tobom neće moći ni s čim hvastati, jer si u svome krilu nosila Život. Bila si moja posuda; ništa je neće razbiti, ništa pomračiti. Dođi svome dobrodušnom Sinu, želim te usrećiti onako kako to može željeti jedan sin: želim ti uzvratiti za to što si me u svome krilu ugostila: želim ti platiti za mlijeko kojim si me dojila; želim te nagraditi što si me odgojila; želim


132

ti potvrditi da si moja majka. Ti, Majko, koja si me imala kao svoga jedinca, zacijelo ćeš htjeti biti sa mnom; vrlo dobro znam da svoju ljubav ne možeš usmjeriti prema nekom drugom sinu. Ja sam te učinio Djevicom Majkom. Ja ću te učiniti sretnom majkom svoga Sina. Učiniti ću svijet tvojim dužnikom i još više proslaviti tvoj odlazak sa svijeta. Učinit ću te bedemom svijetu, mostom onima koje udaraju valovi, štapom onima koji posrću, odvjetnicom grješnika, stubištem što smrtnike vodi u nebo.

Dođi, blažena. Otvori raj što ga je Eva tvoja rođakinja, pripadnica tvoga roda bila zatvorila. Uđi u radost svoga Sina. Napusti zemaljski Jeruzalem: pohiti u nebeski grad; jer će plač zemaljskog Jeruzalema trajati kratko, kao što je pisano: u onaj dan plač velik će nastati, poput plača mogranja, kad ga se u polju siječe (Zah 12, 11). Pruži se u grobu u Getsemaniju, ali samo prividno: neću te dugo ostaviti samu. Doći ću ti čim budeš pokopana, ne da bih bio iznova začet, nego da mi budeš družica. S pouzdanjem položi svoje tijelo u Getsemaniju, kao što sam ja prije muke na tom istom mjestu prostro svoja tjelesna koljena. Kao što sam se odatle, gdje bijah prignuo koljena, dragovoljno predao životvornoj smrti svoga križa, tako ćeš i ti nakon polaganja tvoga tijela odmah biti prenesena u život.

Doći će ti moji učenici i tvoj će pogreb s poštovanjem obaviti oni, duhovni sinovi moga svjetla. Njima sam, sama si svjedok, dao milost posinaštva; stoga, dok ti oni iskazuju čast, znaj da ti čast iskazujem ja i da upravo ja svojim rukama pripravljam tvoj ukop. Nije, naime, ispravno da sve to obavi itko drugi osim mojih apostola, u kojima također boravi Duh Sveti i koji će, o bezgrješna, predstavljati moju osobu u čast tvoga ukopa.

(German Carigradski, Hom. in Assumpt., 1824-1826)

XXI. NEDJELJA Čitanja: Iz 66, 18-21

Heb 12, 5-7. 11-13Lk 13, 22-30

1. brOj spašenih

Zacijelo, malo je onih koji se spašavaju. Sjetite se pitanja iz evanđelja: “Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?” (Lk 13, 23). I što im Gospodin odgovara? Ne kaže: Nije ih malo;


133

niti mnogi su, nego: “Borite se da uđete na uska vrata” (isto, 24). Dakle, potvrdio je da su malobrojni, jer ako su vrata uska, samo rijetki mogu ući. U drugoj prilici također kaza: “O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život, i malo ih je koji njime hode; naprotiv, prostran je put koji vodi u smrt, i mnogo ih je koji njime idu” (Mt 7, 13-14). Kako onda možemo misliti o mnoštvu? Počujte me, vi malobrojni. Mnogi me slušate, a čujete me malobrojni. Vidim gumno, ali tražim žito. Kad se žito vrši, zrnje se jedva vidi; ali zatim slijedi vijanje. Dakle, malo ih je koji se spasavaju, misli li se na mnogobrojne koji se osuđuju; ali ti malobrojni ipak su veliko mnoštvo. Kada dođe vijač s lopatom u ruci, očistit će gumno, sabrat će žito u svoje žitnice, a pljevu će spaliti neugasivim ognjem (usp. Lk 3, 17). Pljeva se ne smije ismjehivati žitu: ono što je rečeno, istinito je i nema nikakve obmane. Pa bili vi mnogi među mnogima, u usporedbi s drugima mnogima izgledate malobrojni. S ovog će gumna izići tako veliko mnoštvo da će ispuniti kraljevstvo nebesko. Krist Gospodin ne može sebi protusloviti. Reče da su malobrojni koji ulaze na uska vrata i da su mnogi koji širokim putem idu u propast, a reče i: “Doći će mnogi s istoka i zapada” (Mt 8, 11). Mnogi, zacijelo malobrojni: i malobrojni i mnogi. Znači li to neki malobrojni i neki mnogi? Ne. Upravo ti malobrojni su mnogi; malobrojni u usporedbi s onima koji propadaju, ali toliko brojni u odnosu na mnoštvo anđela. Počujte, predragi. Otkrivenje veli: “Nakon toga vidjeh narod iz svakog jezika i plemena, i puka kako dolazi u bijeloj odjeći s palmama, a bijaše bezbrojno mnoštvo” (Otk 7, 9). To je mnoštvo svetih. Pošto se prejasnim glasom gumno ovija, pročisti od mnoštva bezbožnih i lažnih kršćana te ukloni one koji se guraju, ali ne dodiruju Kristova tijela; pošto se, dakle, odstrane oni osuđeni, s kolikim će pouzdanjem mnoštvo koje stoji s desne strane bez straha od ikakva zla, bez bojazni da će izgubiti ikakvo dobro, sigurno da će s Kristom kraljevati, reći: “Dobro znam kako je velik Gospodin” (Ps 135, 5).

Ako, dakle, braćo moja, propovijedam zrnima žita, ako predodređeni za kraljevstvo nebesko shvaćaju što govorim, neka govore djelima, a ne riječima. Primoran sam reći vam ono što nikad ne bih smio izustiti. Naime, morao bih u vama naći razloge za pohvalu, a ne razloge za prijekor. Odmah ću reći. Budite svjesni dužnosti gostoprimstva; to je put kojim se stiže Bogu. Primiš li gosta, primaš svoga suputnika, jer svi smo putnici. Kršćanin je tko shvaća da je hodočasnik i u svome domu


134

i u svojoj domovini. Naša je domovina gore: tek gore nećemo biti pridošlice. Ovdje, pa i u vlastitom domu, svatko je putnik i namjernik. Ako nije putnik, onda ne odlazi. Ako će jednog dana otići, onda je putnik. Neka se nitko ne zavarava, htio ili ne htio, putnik je. Svoju kuću ostavlja djeci. Ništa ne govori: putnik je tko mjesto prepušta drugom putniku. Zar u hotelu ne ostavljaš mjesto drugome koji dolazi? Isto tako u svome domu. Tvoj ti je otac ostavio svoje mjesto, a ti ćeš ga prepustiti svojoj djeci. Ne ostaješ ovdje i ne ostavljaš ga nekome tko će ostati. Ako smo svi u prolazu, nastojmo učiniti nešto što ne prolazi da jednom kad prijeđemo i prispijemo tamo odakle se više ne odlazi, tu zateknemo svoja dobra djela. Čuvar je Krist, pa zar se bojiš da nećeš naći ono što tu ulažeš?

(Augustin, Sermo 111, 1-2)

2. nitKO ne Djeluje bez KristOve pOmOći

Zapravo, i u tebi bijaše Gospodin – tako je to – bez Krista nitko ne vrši Kristovih djela: njegovom pomoću i blagoslovom mnogi kruhovi, koje si u njegovo ime primio, poput onih što ih učenici nekoć blagoslovljene primiše da ih razdijele, tebi su odmjereni za nebrojena usta siromaha; jedoše i nasitiše se; a od onoga što je preteklo, doniješe pune košare. Ali ti sabra sve pretekle duhovne ulomke, apostolsku vjeru u dvanaest košara, duhovne milosti u sedam košara; ništa manje divno djelujući u tvojim kruhovima Krist je tvoj tjelesni kruh preobrazio u nebesku hranu i pripravio ti vječnu sitost. Naime, s punim pravom s ocima Abrahamom, Izakom i Jakovom na Kristovu gozbu sjedaš u svadbenom ruhu jer tamo zajedno sa svojim siromasima sjedi i Krist, pa u tebi “Sin čovječji ima kamo nasloniti svoju glavu” (Mt 8, 20).

(Paulin Nolanski, Epist. 13, 12)3. Krepost je uvijek budna Ne smije izgledati ni čudno ni neumjesno, ako onaj tko hodi

uskim putem čuje ogovaranja. Kreposti je svojstveno mnoštvo tegoba, znoja, zasjeda i pogibelji. Ipak, ako je to put, nakon toga dolaze vijenac, nagrada i skrovita dobra kojima neće biti kraja. Utješi se, dakle, ovom mišlju: radosti i nevolje ovoga života protječu zajedno sa sadašnjim životom i s njim prestaju. Neka onda nikakva radost isprazno ne nadima tvoje srce, ali isto neka


135

te nikakva nevolja ne utuče. Dobar kormilar ne prestaje bdjeti, ako je more mirno, niti se smućuje, kad bjesni oluja.

(Ivan Zlatousti, Epist., 45)

XXII. NEDJELJA Čitanja: Sir 3, 19-21. 30-31

Heb 12, 18-19. 22-24aLk 14, 1. 7-14

1. prava pOniznOst

Htio bih ti reći da se čuvaš oholosti i preporučiti iskrenu poniznost tako da se u svim svojim djelima i u razmišljanjima o sebi nikada ne osjećaš sigurnom. Govorimo o ovom Božjem daru, iznimno korisnom da nam pomogne otkriti ne samo ono što je očito, nego i ono što je skriveno u našoj savjesti. To je mnogooblična krepost, krasna u svojim izvanjskim očitovanjima, ali daleko svjetlija i divnija u svojim unutarnjim vidovima; gdje ništa nije tamno, zamućeno ni nespokojno, jer: “Velik mir uživaju oni koji ljube zakon Božji; u svom hodu ni o što se ne spotiču” (Ps 119, 165). Budući da trebamo govoriti o blaženoj poniznosti, odmah isključujemo sve oblike poniženja koji muče nemarne i nepostojane duše pa slavu poniznosti ne pripisujemo onome što ponizno nije. Neki čini proizašli iz nužde slični su onima iza kojih stoji odluka slobodne volje pa se skromnost može pobrkati s nemarnošću. No, jedno je nemati snage za djelovanje, a drugo je ukrotiti vlastitu silovitost i posve je različito ono što je rezultat neotklonjive slabosti, od onoga kad se neka snaga obuzdava strpljivošću. Tako je jedna riječ “siromaštvo”, ali nisu svi siromasi jednaki; jer jedno je uživanje u ispravno upotrebljavanu bogatstvu, a drugo je žaljenje što blago nisi uspio prigrabiti, ili što si ga izgubio. Jedan je i izraz “strah Božji”, ali jedno je bojati se Boga jer si sagriješio, a drugo je bojati ga se jer ne želiš sagriješiti; prvi je strah od kazne, a drugi je ljubav prema nagradi. Naime, čitamo: “Savršena ljubav odgoni strah” (1Iv 4, 18) i “Svet je strah Gospodnji, ostaje svagda” (Ps 19, 10). Odbacivši, dakle, onu prividnu poniznost koja uopće ne vrijedi, razmotrimo djela svjesne i voljne kreposti, djela


136

koja međusobno nisu sva jednaka, ali su ipak kreposti uvijek sukladna.

Prvo obilježje poniznosti jest vjernost obvezama zajedničkog življenja, po kojima ona stječe Božju dobrohotnost i sklapa veze društvenog života. Poniznost osnažuje ljubav. Apostol kaže: “Ljubite se međusobno se poštujući” (Rim 12, 10). A ljubav raste kad ponizni višima od sebe vjeruje, a postavljen na zapovjedni položaj, ne nadima se. Ljubav raste kad se siromah pred bogatašem lako prigiba, a bogataš siromaha sa zadovoljstvom podiže na svoj položaj: kad se plemić ne hvasta svojim obiteljskim naslovima, a siromasi ne gunđaju ističući zajedničku narav; kad se ne računa više na sreću, nego na dobre običaje i kad se ne cijeni više kićena moć zlikovaca, nego priprosta pravednost starješinâ. Od toga pravična i čedna prava u slozi, gdje nema nadmetanja da se sebe istaknulo nad drugima, niti uspješnost ono vlastito napuhuje, a tuđe zatire, neki divno napreduju prema onoj jakosti poniznosti, koja se sama od sebe postavlja iznad svakog dostojanstva...

Budući, dakle, da je Crkva Božja, koja je Tijelo Kristovo, u svojoj mnogostrukoj raznolikosti tako dobro sljubljena da svi, mada različiti dijelovi streme istoj slavi te od svakovrsnih ljudi, od svih stupnjeva službâ, od svih djelâ i od svih kreposti rađa nerazdvojivo jedinstvo ustrojstva i osobita krasota, pa cjelini ne nedostaje ono što ne nedostaje dijelovima, i u tolikoj je slozi da ne može ne pripadati svima ono što pripada pojedincu, očito je da tu mora biti neka vezivna snaga koja sve drži na okupu i sljubljuje svu mnogovrsnost i raznolikost svetih. Ta je snaga istinska poniznost koja je, unatoč različitosti položaja, uvijek sebi nalik. Naime, u položajima služba, u ljupkoj krotkosti, u dragovoljnom siromaštvu postoji velika raznolikost i iz jačine nakane nužno proizlazi više i manje; u pravoj poniznosti, naprotiv, nema podjele i sve je zajedničko, poniznost od svih koji je njeguju tvori jedno, jer ne podnosi nejednakosti.

(Pseudo-Prosper iz Akvitanije, Ad Demetriadem, 1-6, pripisivano Leonu Velikom)

2. put pOniznOsti

Pišeš da si zaljubljen u poniznost i da želiš spoznati kako od Boga dobiti tu milost. Ako, dakle, doista želiš izbjegavati oholost i zadobiti blaženi dar poniznosti, ne zanemaruj ono što ti može


137

pomoći da ga stekneš, štoviše, sve čini što pospješuje njezin rast. Naime, duša se prilagođava onome što ljubi i uvijek sve više postaje nalik onome što često čini. Budi, dakle, odijevanjem, načinom hodanja, jelom, sjedalicom i ležajem, jednom rječju u svemu jednostavna osoba; čak i govorom, kretnjama tijela, razgovorima; sve to mora naginjati osrednjosti, a ne razlikovanju. Budi dobar i blag prema bratu, zaboravljaj uvrede protivnikâ; budi čovječan i dobrohotan prema prezrenima, bolesnima budi na pomoć i potporu, prema onima koje su snašle žalosti, nevolje i jadi budi obazriv, ne prezri nikoga, u razgovoru budi blag, u odgovorima veseo, u svemu častan, svima na raspolaganju.

(Nil iz Ancire, Epist., 3, 134)

3. “naraštaji će me zvati blaženOm”

“Odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom”. Ako “svi naraštaji” shvatim posve jednostavno, držim da je to aluzija na vjernike. Ali ako pokušam razabrati dublje značenje, shvaćam koliko je poželjno dodati: “Jer velika mi djela učini Svesilni”. Upravo zato što “tko god se ponizuje, bit će uzvišen” (Lk 14, 11), Bog “je pogledao poniznost” blažene Marije; zbog toga joj je učinio velike stvari “Svesilni, čije je Ime sveto”.

(Origen, In Luc., 8, 6)

(preveo Branko Jozić)


138

PRIKAZI-OSVRTI-OCJENE

Ova knjiga posljednja u nizu od četiri knjiga dragog našeg pokojnog prijatelja i brata fra Ante Grbeša objavljena u Teoviziji 2003. pod uredništvom Stjepana Lice, razveselila je sve njegove prijatelje i poštovatelje, obogatila novim spoznajama i novim osobnim sličicama, novim mislima i pojedinostima iz patničkog života dragog nam prijatelja, s kojim smo se na ovoj zemlji morali oprostiti pred više od pet godina, 31. listopada 1998.

Ova nas knjiga još jednom podsjeća kako je fra Ante hrabro kročio putem koji je zagovarao, istinski provodio u djelo sve o čemu je govorio, pisao i naučavao, propovijedao u Crkvi Majke Božje Lurdske, na Sv. Misi za mlade, studente i radničku omladinu. Fra Ante je svjedočio Isusa: put, istinu i život; i sam je o tome napisao: Svjedoci - želimo svjedoke, a ne učitelje i govornike.

Fra Ante je gledao Isusa na raspelu iznad svoje postelje u Franjevačkom samostanu Gospe Lurdske i potpuno se predavao ‘ovom svom Židovu’ kako ga je znao zvati, a o čemu u ovoj knjizi čitamo pod naslovom: Predanje – Oče , neka bude volja tvoja u svim momentima mog života. Tako je zapisano 16. studenoga Ljeta Gospodnjega 1986.

Fra Ante je već godinu dana prije, 22. kolovoza 1985. zapisao ove misli pod naslovom:

i neK prOcvjeta pustinja!

Čekam Šimuna, koprcajući se u prašini svoga križnog puta (ne mora biti iz Cirene, može i iz ...), da me pridigne, da otvori prozore moga bića, da prodru zrake u tminu moje pustinje, jer

Draško ŠermanVRIJEME KAD SE SVJETILJKA PUNI ULJEM

Fra Ante Grbeš, Vrijeme kad se svjetiljka puni uljemTeovizija, Zagreb 2003.

139

konac je ljeta i krajnje je vrijeme da procvjeta moja pustinja. O hoću li, hoću li moći, ako jesen sumorna dođe ugrijati srce, i kanuti kap iz oka bar za jedan cvijet, bar za vjesnika proljeća u mojoj pustinji?

Tri dana poslije, 25 kolovoza fra Ante si postavlja pitanje: Gdje je Bog? i ovako odgovara:

Bog je za mnom, jer od njega dolazim, on mi je oslonac i snaga koja me podupire.

Bog je preda mnom, jer od njega mi neprestano dolazi rijeka darova i dužnosti, često i po ljudima koje sretnem. I uvijek sam na putu prema njemu, jer idem k njemu.

Bog je ispod mene. On nosi moje biće. Bez njega bih potonuo u ništa.

Bog je iznad mene. On me gleda i upravlja i pokazuje mi pravi put.

Bog je oko mene. Ja dolazim k njemu sa svojim pogreškama. On me grli kao otac izgubljenog sina i čvrsto me drži.

Početkom rujna iste godine otkriva tjeskobu koju čini Raskrižje i piše o njemu:

Uvijek sam se pitao zašto je tako teško stajati na raskrižjima, posebno na raskrižjima gdje nema putokaza, nema znaka cesta s prednošću prolaza – na raskrižjima života.

I sada kada se nađoh možda na najvećem raskrižju života pritisnut i prožet težinom raskrižja, jedno mi divno biće reče: Težina i mučnina raskrižja je u tome što ono ima oblik križa. Bijaše to za mene divno otkriće, divno poput uzdaha onih koji golgotski pate, ali znaju zašto pate. Hvala ti, hvala ti što je jedan upitnik manje u mom životu.

Fra Ante je svojom produhovljenošću, inspiracijom i izborom duhovnih misli stekao nevjerojatno širok krug poštovatelja, slušatelja i prijatelja u našoj župnoj Crkvi, oko Crkve i diljem domovine zahvaljujući i radijskim emisijama ‘Hvaljen Isus i Marija’ na Radio Sljemenu od 1994. nadalje. Ove su radijske emisije pretočene u prve tri knjige u izdanju Teovizije - Zagreb i Franjevačke Provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita, i otisnute za njegova života: Urezan u Božji dlan (1996.), Ja ti vjerujem (1998.) i U zemlji živih (1998.).

Danas smo počašćeni prelistavajući stranice ove njegove najnovije, posthumne knjige, čitati retke njegove poezije rođene u patnji:


140

gOlgOta i nOvi aDam

Kosti se moje žarePodrhtava svaki dioIspaćenog tijela mog

Život u meni treperiKo’ trska na povjetarcuOčekujući kad ćeNit života se slomit

Grčevito se borimSa Golgotom mojom u meniU strahu da ne pobijedi OnaJer još nije Novi Adamu meni

Obitelj fra Ante odigrala je neprocjenjivu ulogu u njegovu odgoju i rastu u osobu koju smo imali čast poznavati, slušati i voljeti, a u ovoj knjizi doznajemo još neke pojedinosti:

Moja obitelj

Moja obitelj mi bijaše prvo iskustvo ljubavi, iskustvo da sam vrijedan do neba. Obiteljski stol bijaše i trpeza i oltar, a roditelji i roditelji i svećenici, tj. posvetitelji mog života.

Onome tko kaže da je svatko zamjenjiv, ja svjedočim suprotno: oca i majku, i u dobru i u zlu, i u pozitivnom i u negativnom, nitko ne može nadoknaditi niti izbrisati njihov trag.

...Uz časno poštovanje svima onima koji su me nadograđivali – rekao je jednom zgodom fra Ante – ipak sam sve što u meni valja, sve što je vrijedno, dobio u obitelji. Sretan sam što sam imao roditelje koji su imali istinsku praktičnu vjeru .

Obitelj Grbeš živjela je u Rami do 1968. godine, kada je dijeleći kob s drugim Ramljanima morala napustiti rodni zavičaj i nastaniti se u Bresnici kod Pleternice. O njoj fra Ante piše:

pleternica

Kada sam sišao s vlaka u Pleternici, kao da sam se vratio u neku drugu stvarnost, u jedan svijet u kojem sam sâm bio

Draško Šerman, Vrijeme kad se svjetiljka puni uljem

141

drugačiji, svijet u kojem sam sebe sada teško prepoznavao. Mir se ovdje osjeća toliko snažno da bih ga mogao hvatati rukama – poželio sam ga natrpati u njedra i ponijeti u Zagreb u kojem mi je tako potreban mir.

Ova predivna bjelina vraća me i nehotice u dane djetinjstva i rane mladosti, vrijeme koje je bilo obilježeno bezbrižnošću, mirom i nadasve bjelinom života – baš kao što je i sada sva priroda ovoga kraja. Koliko igre, radosti i mog smijeha kriju u svojim njedrima ove livade, brežuljci i puteljci. I čini mi se da na svakom pedlju ove zemlje počiva jedan dan mog života.

Zbor mladih ‘Fra Ante Antić’ u Crkvi Majke Božje Lurdske utemeljio je fra Stipe Nimac a fra Ante Grbeš duhovno ga je vodio tijekom mnogih godina i razvio do današnje razine djelovanja. Ova jezgra mladih župljana činila je proširenu i povećanu obitelj fra Anti u Zagrebu, koji su s njime dijelili neponovljive stvaralačke trenutke pol-dvanaestih misa namijenjenih mladima. Oni su s njime dijelili i dobro i zlo, i časove ushita kao i časove patnje: lijepo, iskreno i plemenito, kako to samo mladost zna i može. Obitelj fra Ante Grbeša tako se znatno proširila u Zagrebu i povećala u krugu Svetišta Majke Božje Lurdske.

Svi se dobro sjećamo poznatih propovijedi fra Ante Grbeša o kojima je fra Ivan Nimac rekao: “Njegove propovijedi bijahu proročko naviještanje Božje mudrosti... Jednostavan kao Evanðelje, govorio je neposredno kao što je Božja rijeè neposredna”.

Sam fra Ante o tome je rekao u dva navrata:Propovijed je za mene jedinstveni način naviještanja i gotovo

ga ne mogu usporediti ni s kojim drugim. Tu uz oltar najviše doživljavam neposredno djelovanje Duha Svetoga koji raspoloži srca slušatelja te onda u jedinstvenom stvarateljskom ozračju nastaje komunikacija i zajedništvo kroz Božju riječ. Osjećam silnu odgovornost za plod Riječi, ali iako trpim fizički i duševno dok je lomim i nudim kao hranu slušateljima, osjećam se u duhu lijepo. Stvarateljski lijepo.

Propovijedi na euharistijskoj gozbi zaista su nešto osobito. Tema je zadana, svećenik se pripremi, ali ambijent stvara Duh Sveti. Dogodi se djelovanje Duha Svetoga među različitim ljudima. Gledajući se oči u oči, ostvari se neponovljiva kreativnost...

Otkrio sam tajnu vjere u pravom smislu. Što sam ja manji, to Gospodin iz mene jače govori. Doista je tako. Kada čovjek prihvati svoju slabost, malenost, spoznaju da nitko od nas ne govori vlastitu mudrost – to je sve snažnija riječ Gospodinova.


142

Fra Ante razmišlja nadalje o vremenu i životu čovjeka i piše tekst po kojemu se zove knjiga:

vrijeme

Postoji vrijeme kad se svjetiljka puni uljem i vrijeme kad se ulje troši; postoji vrijeme u kojem se gradi most između života i smrti i vrijeme u kojem se ne može nadodati više niti jedan kamen u tom mostu; postoji vrijeme u kojem se pale svjetla i vrijeme u kojem ne možemo više zapaliti niti jednu luč.

Mudar je onaj čovjek koji razaznaje ta vremena. Onaj tko ih ne prepoznaje čini kobne propuste.

Kad dođe čas tame (bolesti, patnje i smrti) i kad budemo trebali uzeti svjetiljku u ruke i proći sami kroz taj tunel, hoće li biti dovoljno ulja u njoj? Hoće li izdržati? Tada je kasno tražiti prodavača, a vremena više neće biti. Sada je čas puniti uljem svjetiljku života.

A na kraju ove nove knjige gledaju nas s korica oči fra Ante Grbeša, onakve velike i izražajne kakve smo imali čast poznavati, često gledati i jako, jako voljeti – blage i duboke... i pričaju nam svoju priču o Bogu, o ljubavi, o prijateljstvu i blizini, ili kako je to sam fra Ante rekao 5. studenoga 1996. godine:

Oči

...Ali kad rastanci u sebi nose zlu kob, kad je opasnost gubitka osobe gotovo izvjesna, riječi presahnu. Savjeti se učine smiješnima, a umovanje o opasnostima i teškoćama potpuno nepotrebnima. Tada ostaju samo oči.

...Bio sam svjedokom i sudionikom rastanaka pri bolesničkoj postelji. Dok u drugim rastancima postoji velika potreba za mnoštvom stvari i iskazivanjem brige za njih, pljušte obostrani savjeti, u ovima ostaje samo jedna potreba i samo jedna želja: gledati oči onih koje ljubimo. Čežnja za očima! Čežnja za licem! Kao da je u očima skupljena cijela osoba. Kao da se u njima zrcali sve ono što smo s njima proživjeli. Želimo po njima utisnuti drago biće u svoju dušu tako silno da ono ostane živo u nama i kad se naše oči ugase.

...Čovjek je stvoren na sliku Boga i to na onu sliku koja je nastala iz pogleda Boga Oca na svoga ljubljenog Sina. Želimo li da nam naši dragi ne umru i ne nestanu zauvijek, gledajmo ih s ljubavlju!

Draško Šerman, Vrijeme kad se svjetiljka puni uljem

143

Već od svoga pojavka bioetika se smatra interdisciplinarnom znanošću i nastoji u naš biotehnološki svijet unositi etičke principe, te tako učiniti da ljudske znanosti budu znanosti s ljudskim licem. Riječ ‘bioetika’ se i kod nas prilično udomaćila što znači da je Hrvatska u širokom krugu zemalja gdje se bioetički problemi uočavaju i diskutiraju. Uz ona ‘američka’ i ‘europska’ bioetička promišljanja, zanimljiva su i ona koja dolaze iz Latinske Amerike, gdje bioetički problemi nose jasan pečat kulturne, društvene i povijesne uvjetovanosti tog podneblja. Tako se je 2001. pojavila knjiga Lea Pessinija, brazilskog bioetičara i teologa, pod zanimljivim naslovom i novim bioetičkim pojmom: “Distanazija ili dokle produžavati život?”

Južnoamerički bioetičari, premda su se većinom školovali u SAD-u, imaju sasvim drukčije bioetičko promišljanje od ‘američkog’. Oni smatraju da je puno važnije pitanje kako se koristi moderna medicinska tehnologija od dostupnosti moderne medicinske tehnologije ‘običnim’ i u pravilu siromašnim ljudima. Dok američka bioetika snažno naglašava autonomiju pojedinca, južnoamerička radije govori o ‘mi’ svijetu i umjesto individualizma ističe solidarnost, pravednost, jednakost. Stoga se ovaj južnoamerički pravac i smatra osvježavajućim u bioetičkim promišljanjima na svjetskoj razini i očekuje se da će ova struja prožeti sve dosadašnje, posebice onu ‘američku’ struju i dovesti do uspješnijeg rješavanja zajedničkih bioetičkih pitanja i problema. I ova knjiga jedno je novo promišljanje južnoameričke bioetičke struje koja je izazvala svjetsko zanimanje a njezin hrvatski prijevod sigurno je jedan od prvih koji će uslijediti.

Luka Tomašević DO KADA PRODUŽAVATI ŽIVOT?

L. Pessini, Distanazija. Do kada produžavati život? Izdavači: Adamić, Medicinski fakultet u Rijeci, Hrvatsko bioetičko društvo, Teologija u Rijeci, Rijeka 2004., 330 str.


144

Distanazija je akademski termin koji ima isto značenje kao i medical futility ili accanimento terapeutico što bismo hrvatski mogli izraziti kao “beskorisna medicina” ili “beskorisna terapija koja nanosi bol”. Dakle, riječ bi bilo o liječenju koje ne daje nikakve pozitivne rezultate. Kod nas se, barem u teološkom jeziku, već uvriježio termin ‘terapeutska upornost’.

Termin se u stvari odnosi na prolongiranje smrti i patnje bolesnika, tj. na podržavanje procesa umiranja. To se danas događa u mnogim bolnicama u kojima glavnu riječ ima tehnologija, a ne sam liječnik. Danas bolesnici sve više postaju zatočenici suvremene medicinske tehnologije i sve manje im se pomaže da umiru s više dostojanstva i manje boli. Stoga autor i smatra da bi u bolnicama morala prevladati drukčija moralna svijest i pristup terminalnim bolesnicima.

I ova je riječ uzeta iz grčkoga jezika i sastavnica je od dviju grčkih riječi: ‘dys’ = ne i ‘thanatos’ = smrt, i doslovno bi značila ‘ne-smrt’ ili stanovito protivljenje smrti, a u svijet je opet lansirana od američkih bioetičara.

Ovu knjigu brazilski bioetičar Leonard M. Martin je ocjenio “kao dobro vino koje je sazrijevalo više od deset godina u ‘bačvama’ života”. Knjiga ime nešto više od 330 stranica, podijeljena je u tri dijela, u 12 poglavlja i desetak priloga. Glavna joj je tematika staro zaboravljeno umijeće – umijeće umiranja. Gore citirani Martin veli: “Čitanja, razmišljanja i sučeljavanja sa smrću u današnjim bolnicama, opremljenim visokom sofisticiranom tehnologijom i moćnim lijekovima, dijelovi su cjeline koja nastoji iskupiti jedno staro zaboravljeno umijeće umiranja. U prvoj fazi svoje znanstvene karijere, dr. Pessini je bio usmjeren na pitanje eutanazije, na anticipiranu smrt rukom liječnika s ciljem eliminacije boli. U drugoj fazi u kojoj je nastala knjiga o distanaziji, bio je usmjeren na razmišljanje o stvarnosti u kojoj se život ne skraćuje nego produžuje agonija umiranja terapijskom upornošću”. Tako se pravi jasna razlika: kod eutanazije se ubrzava smrt iz samilosti, a kod distanazije se produžava proces umiranja bez milosti.

Autor jasno upozorava na činjenicu da što je bolnica opremljenija medicinskom tehnologijom, to je mogućnost za sofisticiranu distanaziju veća. On jasno uočava razliku između eutanazije i distanazije. Prva je uvijek skraćivanje života, a druga je medicinsko djelovanje kojim se u situaciji neizbježne smrti produžavaju patnje umirućem tako da mu se odgađa neminovna smrt. Zapravo, riječ je o uzaludnom produžavanju života.

Luka Tomašević, Do kada produžavati život?

145

Autor nikako nije zagovornik distanazije jer je on kršćanin, svećenik i teolog koji je bio i bolnički kapelan. Za njega je život ujedno i suživot sa smrću. Naš život se već jednom dogodio, ali iz perspektive kršćanske vjere, on će se nastaviti. Stoga naš život i jest sastavnica ‘društevnog’ čina, a smrt je njegov sastavni dio. Stoga autor zagovara “dostojanstveno življenje vlastite smrti” čiji je danas najveći protivnik “moderna tehnologija” koja i jest dovela do distanazije. Moderna tehnologija često puta postaje tehnolatrija i od nje se traži čudo, te se tako zaboravlja da se ne možemo izliječiti od svoje dimenzije smrtnog bića. Čovjeku je suđeno jednom umrijeti, sviđalo se to nekome ili ne. Jasno da takvo razmišljanje današnjem čovjeku donosi nelagodu, ali je smrt uvijek prisutna. I tehnologija mora služiti životu, a ne se služiti životom. Dakle, pacijenta treba uvesti u scenarij, u središte zbivanja, a ne ga samo prepustiti aparatima.

Na tu ideju autor nadovezuje, i za crkvene krugove, dosta smjelu ideju ‘kvalitete’ života, te joj pokušava dati i novo viđenje koje bi se ovako dalo sintetizirati. Mi smo uistinu sustvaratelji s Bogom u smislu usavršavanja stvaranja, i jasno, mi nastavljamo djelo stvaranja. Činjenica da život nazivamo nepovredivim je Božja strana. Kada tvrdimo da taj život treba biti kvalitetan, znači da on mora posjedovati sam u sebi svoj kvalitet kao ‘dobar’ život. Ideja kakvoće života je naša odgovornost kao načina življenja, u smislu da taj život postane dostojan, lijep, potpun i sretan. Dakle, u tom smislu, mi nismo u tom procesu suparnici Bogu. Nepovredivost i nedodirljivost je božanska stvar, dok kvaliteta spada na nas kao pojedince i kao društvu. Ipak je pojam kvaliteta života, uzet sam za sebe, možda i opasan, jer samo po tom vrednovanju bismo onda mogli i smjeli eliminirati bolesne i oštećene osobe, a to se ne smije dogoditi. Autor naglašava kako u promišljanju itekako treba voditi računa o teološkom razmišljanju života jer je ono daleko šire od onog biološkog. Medicina može učiti od teologije, a teološka etika od medicine.

Snažno je naglašena i ideja solidarnosti i nadanja pri umiranju. Isto kao što smo bili pomagani pri rađanju, tako moramo biti pomagani i pri umiranju. Mi se nismo rodili znajući sve, pomagali su nam da naučimo govoriti, da naučimo hodati, hraniti se, živjeti s drugima. Ni u posljednjim trenucima života nije drukčije. Kod krajnje ranjivosti dolazi do maksimalne solidarnosti. Sa znanstvene točke gledišta: stručna sposobnost;


146

s humane točke gledišta: osjećajno prisustvo; s duhovne točke gledišta: dimenzija nadanja.

Stoga je Pessinijeva knjiga veoma vrijedno razmišljanje o životu, medicini, eutanaziji i distanaziji s filozofske strane, ali i s one teološke koju danas često zaboravljamo. Autor želi da se etički razluče vrijednosti i pitanja obuhvaćena raspravom o eutanaziji od onih o distanaziji i nastavlja da se “načelno puno više govori pa i piše o eutanaziji”, a eutanazija je za njega neprihvatljiva, dok se o distnaziji gotovo i ne govori. “U našim jedinicima intenzivne skrbi i sveučilišnim bolnicama problem se vrti oko pretjeranog terapeutskog investiranja koji ne pušta čovjeku dostojanstveno umiranje, i sve se pokušava, čak i kada nema lijeka, zbog nekretične dogme da dok postoji život postoji i nada.”

Ova knjiga je značajan doprinos hrvatskoj bioetičkoj literaturi koja unosi veoma važno razlikovanje i konceptualno preciziranje koje samo može pomoći da se razriješe nesporazumi i izbjegnu neugodnosti što ih osjećaju zdravstveni radnici, posebice liječnici kada se određeni postupak ne primijeni ili prekine pred neizbježnom smrću.

Luka Tomašević, Do kada produžavati život?

147

Teovizija d.o.o Kaptol 13, 10000 Zagreb, tel. 01/4814813, tel./fax. 4814819; e-mail: [email protected]

1. Tomislav IVANČIĆ, Dijagnoza duše i hagioterapija, 392 stranice. Cijena 150,00 kn

U pravi trenutak 31400 Đakovo, pp.51; e-mail: [email protected]

1. I. ZIRDUM (prir.), Snagom Kristova duha odvažno u budućnost! Knjiga je namijenjena krizmanicima kao krizmani spomen dar. Cijena: 40 kn.

2. I. ZIRDUM (prir.), Radosno na gozbu Isusove ljubavi! Ova knjiga je lijep prvopričesni spomen dar prvopričesnicima. Cijena: 30 kn.

3. P. STÖSSEL (prir.), Mirjam, zašto plačeš? Duševne boli žena poslije pobačaja. Cijena: 40 kn.

4. W. HOFFSÜMMER, Ohrabrenje za svaki dan, 365 dana uz lahor Božje riječi. Cijena: 40 kn.

5. M. G. RENSI, Naučitelj ljubavi i njegova milozvučna citra. Sv. Franjo Saleški i Terezija iz Lisieuxa. Cijena: 30 kn.

6. A. SAGARDOY, Zamak duše, Cijena: 10 kn.

Katehetski Salezijanski centarVlaška 36, 10000 Zagreb, tel. 01/4814661; faks. o1/4814662; e-mail: [email protected]

PRIMLJENE KNJIGE

148

1. B. FERRERO, Poučne priče za katehezu, propovijedi i vjeronauk, Zagreb 2003., str. 280. Cijena: 80 kn.

2. T. BOSCO, Dominik Savio, Zagreb 2003, str. 48. Cijena: 10 kn.

Duh i vodaNarudžbe: Don Božidar Medvid, 21465 Jelsa, tel/fax: 021/761-251:

1. P. ERNETTI, Kateheza Sotone, Duh i voda, Jelsa 2004., str. 250, cijena 70 kn.

2. C. RIVAS, Vrata nebeska, Duh i voda, Jelsa 2004., str. 204, cijena 70 kn.

Knjižnica ‘Kačić’Narudžbe: “Kačić”, A. Stepinca 1, 21300 Sinj

1. KAČIĆ, Zbornik Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, Split 2002., str. 336. Sadržaj: Zbirka ‘Vetustiora Croatica’ u knjižnici samostana u Zaostrogu; Inventar crkve sv. Dominika u Splitu iz 1579.; Bribirski molitvenik; Hrvatsko-slovačko prijateljstvo i suradnja; Stvaralačko djelo uglednog hrvatskog pedagoga; Djelo K. Tičića, Fra Leonardo Bajić. Sažeci na stranim jezicima, ilustrirano. Cijena: 150 kn.

2. P. KNEZOVIĆ, Stare i rijetke hrvatske knjige samostana u Zaostrogu, Split-Zaostrog 2002., str. 168. Cijena: 120 kn.

3. T. GRGAT - LJ. STIPIŠIĆ DELMATA, Zrenik. Svjetovne i duhovne skladbe za klapsko i zborsko pjevanje, Kačić, Split 2003., str. 62, cijena: 80 kn.

4. Državna turistička nagrada Kačićevu samostanu, govori, pjesme, dokumenti, povijesni pregled, Zaostrog-Split 2003., str. 56. Cijena: 15 kn.

149

A) Priručnici za propovijedi1. Cantalamessa, RIJEČ I ŽIVOT - god. C .......................................100 kn2. Carev, ZRNJE RIJEČI BOŽIJIH - god. A .......................................50 kn3. Carev, U OSVIT VELIKOGA DANA - god. A ...................................50 kn4. Carev, PRIHVATITE USAĐENU RIJEČ-god. Β ...............................50 kn5. Carev, OTHRANJENI ZASADAMA VJERE – C ...............................50 kn

B) Prijevodi sv. Otaca01. Atanazije Veliki, PISMA O KRISTU I DUHU .................................75 kn02. Grgur iz Niše, VELIKA KATEHEZA .............................................75 kn03. Ambrozije, OTAJSTVA I TAJNE ..................................................80 kn04. Ciprijan, CRKVA-EUHARISTIJA-MOLITVA GOSPODNJA ............75 kn05. Augustin, GOVORI-1 ..................................................................75 kn06. Augustin, RUKOVET (Enchiridion) .............................................75 kn07. Augustin, GOVORI - 2 ................................................................80 kn08. Leon Veliki, GOVORI ..................................................................80 kn09. Marijan Mandac, SV. JERONIM DALMATINAC ...........................80 kn10. Jeronim, TUMAČENJE MATEJEVA EVANĐELJA ........................90 kn11. Jeronim, TUMAČENJE JONE PROROKA ....................................90 kn12. Jeronim, TUMAČENJE PAVLOVIH POSLANICA ........................125 kn13. Egerija, PUTOPIS .....................................................................100 kn14. Ivan Zlatousti, KRSNE POUKE .................................................150 kn15. Ćiril Aleksandrijski, UTJELOVLJENJE JEDINOROĐENCA .......100 kn16. Teodoret Cirski, IZABRANI SPISI ..............................................100 kn17. Euzebije Cezarejski, CRKVENA POVIJEST ...............................150 kn

C) Ostala izdanja01. Ž. Bezić, STARE I NOVE TAJNE. Sakramenti danas ...................50 kn02. Ž. Bezić, SUVREMENA ŽUPA .....................................................50 kn03. LOGOS ΚΑΙ MVSTERION, Spomenspis ocu M. Kiriginu ..............60 kn04. U SLUŽBI RIJEČI. Spomenspis ocu fra Franji Carevu ................60 kn05. SVETA MARIJA. Radovi o štovanju B.D. M .................................80 kn06. J. Franulić, USPRAVAN NA SVAKOME VJETRU .........................50 kn07. S. Čovo, BL. IVAN DUNS SKOT. Oštroumni i marij. naučitelj .....50 kn08. J. Brkan, OPĆE ODREDBE ZAKONIKA KAN. PRAVA ................120 kn09. PJEVANA VEČERNJA ................................................................50 kn10. DEVETNICA BOŽIĆU .................................................................50 kn11. AKTUALNOST PREDAJE, Zbornik u čast fra K. Balića ..............100 kn

Gore navedena izdanja možete naručiti na našoj novoj adresi:Služba Božja, Trg G. Bulata 3, 21000 Split

PREPORUČUJEMO NAŠA IZDANJA

151

Služba Božja, Liturgijsko-pastoralna revija

Osnivač – Founder:Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

Izdavač – Publisher:Katolički bogoslovni fakultet Split

Uredničko vijeće – Editorial Board:Ante Čovo, Ante Crnčević, Anđelko Domazet, Vicko Kapitanović, Ante Mateljan,

Dušan Moro, Stipe Nimac, Mladen Parlov

Znanstveno vijeće – Scientific Council:Ante Akrap, Marko Babić, Šimun Bilokapić, Ivan Bodrožić, Jure Brkan,

Šime Marović, Miljenko Odrljin, Luigi Padovese (Rim), Josef Pichler (Graz), Ivan Šarčević (Sarajevo), Jure Šimunović, Luka Tomašević,

Ante Vučković, Božo Vuleta

Glavni i odgovorni urednik – Editor-in-Chief:Anđelko Domazet

Zamjenik glavnog urednika:Dušan Moro

Ante Mateljan

Naslovnu stranicu izradio:Tomislav Lerotić

Jezični savjetnik:Ankica Ravlić

Adresa uredništva i uprave – Administrative Office:Služba Božja, Trg Gaje Bulata 3

HR – 21000 SPLITTel./fax: ++ 385(0) 21 343-561; 340-192

E-mail: [email protected]

Časopis izlazi četiri puta godišnje. Periodical is published four times a jear. Cijena pojedinom broju je 25 kuna. Godišnja pretplata za Hrvatsku iznosi 100 kuna.

Pretplata za inozemstvo 20 eura ili odgovarajući iznos u drugim valutama. Novac šaljite poštanskom uputnicom na adresu uredništva ili na naš račun:

- kunski: 2360000-1101686281 (poziv na broj 04-091)- devizni: SWIFT:ZABAHR2X 2488911084

Tisak:Dalmacija papir - Split

SADRŽAJ - CONTENTS · Rahnerova transcedentalna antropologija stoga traži u čovjeku...

Documents

Transcript of SADRŽAJ - CONTENTS · Rahnerova transcedentalna antropologija stoga traži u čovjeku...