Stilistika Za Interpretacije

7/28/2019 Stilistika Za Interpretacije

1/10

L'HUMAINE CONDITION (Montaigne)

- lanak ulomak iz 2. poglavlja Montaigneovih Eseja ( u tom ulomkuautor govori o svojim razmiljanjima i o svom djelu )

- crta razmiljanja prvog odlomka bi se mogla obuhvatiti silogizmom:prikazujemsebe ; ja sam bie koje se stalno mijenja

- silogizmi: prikazujem sebe Montaigne to govori pomou kontrastiranjaprema drugima izvodi to mnogo iznijansiranije nego to bi to bilo moguejednostavnim izricanjem

- drugi stvaraju, ja pripovijedam eli rei da drugi stvaraju ovjeka, japripovijedam jednog ovjeka

- postoje dvije premise silogizma:1.-a ima 3 podskupine misli- a) drugi oblikuju, ja pripovijedam

b) drugi oblikuju ovjeka, ja govorim o jednom ovjekuc) taj ovjek (ja) je ,naalost, ve forme

2.-a : svijet se stalno mijenja, ja sam dio svijeta, dakle stalno se mijenja

- itatelj mora suraivati, uvuen je u misaoni pokret ( od njega se oekujepodrka, preispitivanje, nadopuna )

- Montaigne esto izostavlja veznike i ostale reenine spojeve, ali ih naznauje - ponekad ponavlja misli koje su mu vane

- unosi sebe i svoje razmiljanja pie kao da govori- koristi malo samodopadne ironije ( s kojom dolazi vie ,motiva:odbija da ovjeka shvati tragino )

- omalovaava vlastiti nain gledanja (usporedba: staraka probava )- govori kako je ovjek kolebljivo bie, podvrgnuto promjenama okoline,sudbine i svojim unutarnjim previranjima

- njegova metoda: opisati predmet kroz to vei broj pokusa onakvimkakvim ga zatekne od sluaja do sluaja i na taj se nain moe nadati dae moi odrediti krug moguih promjena i na kraju dobiti ukupnu sliku

- opisuje smisao naslova Essais kao pokus na sebi- tvrdi da je za neznanje ( koje cijeni vie od strunog znanje ) potrebnovie znanja nego za stjecanje znanstvene spoznaje . Ono je neposredniput da se dosegne konani cilj njegova ispitivanja, naime ispravan ivot

- za njega je istina jedna, kolikogod mnogolika bila njena pojavnost. Onproturjei sebi, ali ne i istini

- dio Montaignove metode je i poseban oblik Eseja- oni nisu biografija niti dnevnik,

ne temelje se ni na kakvom sloenom planu, a ne slijede ni kronoloki red. Villey jepokazao da oblik Eseja potjee od zbirki primjera, citata i izreka . Montaigne jezapoeo na taj nain, ali uskoro je okvir probijen: prevladale su popratne napomene,a kao materijal vie nije sluilo samo proitano , nego i proivljeno

- poziva se na Platona i druge antike autore kao uzore- redoslijed iznoenja njegovih misli u drugom dijelu teksta, gdje raspravlja o pitanju jenjegov pothvat opravdan i koristan:

1. Prikazujem skroman ivot bez sjaja ta tvrdnja je jako pretjerana -> Montaigne je bio veliki gospodin i vrlo

utjecajan. Njegovo esto ponavljano skromno pretjerivanje slui mu da bi

u prvi plan izgurao glavnu misao : potpuno proizvoljna ljudska sudbina


2/10

2. Ne prikazujem, poput ostalih, struno znanje; prvi dajem sebe u cjelini svoje osobe* Montaigneov drutveni i gospodarski poloaj olakao mu je da se oformi i ouva

cjelovitim. No, nitko od njegovih suvremenika nije stigao tako daleko poputnjega; svi su bili specijalizirani. I on je, natjeran okolnostima, bivao vojnik,pravnik i politiar ali se nikad nije tome potpuno preputao.3. Kada mi se prigovara da previe govorim o sebi, odvraam predbacivanjem:

vi

uope ne razmiljate o sebi ovaj iskaz se temelji na neizgovorenoj montenjovskoj predodbi o samome

sebi, oslovljeni na taj nain razmiljaju mnogo o samima sebi, ak previe.Misle na svoje interese, elje, brige, obitelji i prijatelje. Sve to za Montaigneanije oni sami . Punoj svijesti o vlastitome ivotu za njega pripada i ona onjegovoj smrti.

4. Nije li previe oholo eljeti tako ogranieni, pojedinani sluaj iznijeti opojjavnosti

na uvid?5. Umjesto odgovora, slijede olakotne okolnosti : a) nitko nikada u svojemu

predmetu nije bio tako stvaran kao ja u svojemu; b) nitko nikada nije svoj predmettako produbio i slijedio sve njegove podjele i grananja ova dva iskaza; sumnju je li objavljivanje takvog djela opravdano i isprike

kojima sumnju otklanja moemo razmotriti odjednom. Stvarni odgovor napitanje dao je ve unaprijed. Sada ga postavlja samo da bi u nekolikoizvanredno oblikovanih antiteza jo jednom snano istaknuo specifinostsvojega pothvata. Za njega spoznaj-samoga-sebe nije samo praktian imoralan zahtjev, ve i spoznajno teorijski. Zaokupljen je samomoralno-ljudskim aspektom. Montaigne se uvijek najivahnije zanimao zaivot drugih. Ima neodreeno nepovjerenje prema povjesniarima ( smatra

da ljude odve iskljuivo prikazuju u neobinim i herojskim situacijama i dasu odve skloni davanju vrste i jedinstvene slike karaktera ). Sav taj trud okospoznavanja ivota drugih prolazi kroz filtar samospoznaje.

6. Da bih to postigao, ne treba mi nita do bezuvjetne pravocrtnosti. Obiaji memalo

koe, no otkako sam postao stariji doputam si neke slobode, koje se starijemovjeku uglavnom oprataju

samo mu je pravocrtnost potrebna da bi izvrio svoj naum, a nju i posjeduje.To su njegove rijei, a i istinite su. Izuzetno je pravocrtan, a rado bi bio jomalo otvoreniji. Pravila pristojnosti ga u odreenoj mjeri ograniavaju.Njegovi kritiari su mu zamjerali pretjeranu iskrenost, nikada njennedostatak. Mnogo govori o sebi, a itatelja ne upoznaje samo sa svimpojedinostima svog duhovnog i duevnog postojanja, ve i tjelesnoga.Pravocrtnost je bitan dio njegove metode prikaza proizvoljnog vlastitog ivotau cjelini. Montaigne je uvjeren da se za takav prikaz duh i tijelo ne smijuodjeljivati. O svojemu tijelu i tjelesnosti govori opirno, zato to je ona bitandio njega. Na brojnim mjestima govori o jedinstvu duha i tijela.

7. Ne moe mi se dogoditi da se ovjek i djelo ne podudaraju. Uen ovjek nijeuen

u svemu, no cjelovit ovjek je svugdje cjelovit, pa i tamo gdje nema znanja. Mojaknjiga i ja smo zajedno jedna stvar. Tko govori o jednome, govori i o drugome.

* radi se o jedinstvu to kod njega postoji izmeu djela i autora, za razliku odspecijalista koji pokazuju struno znanje tek labavo povezano s njihovom


3/10

osobnou.

STILISTIKA METODA LEA SPITZERA- stilistika = znanost o izrazu; tj. kritika individualnog naina izraavanja- Damas Alonso stil je sve ono to individualizira knjievnu pojavu: djelo,

epohu, knjievnost- Spitzer jezik je samo vanjska kristalizacija unutranje forme

- to se tie kompozicije govori kako on kao lingvist polazi s lingvistikestrane

- svoju duevnu biografiju Spitzer je najbolje iznio sam u eseju Lingvistika iknjievna povijest

- navedeni su citati iz tog lanka (Spitzer u njemu govori o svom kolovanju,kako

se odluio posvetiti uenju romanskih jezika, a posebno francuske filologije; tvrdida u tom procesu uenja nije dobio nikakvu sliku o francuskom narodu, samomnogo gramatike i injenica)

- zbog razoaranja u sistem predavanja Spitzer je htio napustiti fakultet, ali gaje od

nauma odvratila priroena sklonost da potuje ljude koji znaju vie od njega- omiljeno Spitzerovo oruje je intuicija- tvrdi da etimologija jedne rijei daje smisao onome to smisla nije imalo- govori da kao to svaka rije ima svoju etimologiju (svoj etymon) tako i svako

umjetniko djelo ima svoju etimologiju ( svoj duhovni etimon )

- Spitzer je duboko, iskreno uvjeren da je njegova kritiko-istraivaka metoda,koja

se dijeli na 2 etape: induktivnu i deduktivnu, objektivno vrlo blizu teolokompostupku; da humanistiki uenjak mora pri radu pretpostaviti postojanje onihelemenata koji mu nedostaju, da mora unaprijed krenuti od pretpostavke da jenjegova intuicija tona

- po Spitzeru stilistika bi bila spoj lingvistike i knjievne historije- Spitzerovoj metodi je slabost gdje joj je i snaga: potpisujui u cjelini zakljuke

do kojih je doao upitajmo se kako je do njih doao i to je traio. Spitzerovakritika trai osnovnu ideju romana, umjetnikog djela uope. Put je do nje

neka lingvistika osobina, devijacija, odstupanje. Tko je itao Mauroisovroman mora se diviti tonosti Spitzerova zakljuka. Samo je li za stvaranjezakljuka ije su razvojne etape: 1) osnovna ideja djela, 2) lingvistikaverifikacija, 3) moralnoetiki zakljuak, odnosno odgovor na postavljeniproblem, - je li za taj zakljuak potrebita sva golema Spitzerova lingvistikasprema ili je vaniji onaj kulturnopovijesni fundus na osnovi kojegapostavljamo pitanje i dajemo odgovor? I opet je, jo jednom jasno da tajapstraktni lingvist ne rjeava problem, da smo ponovno tamo gdje smo bili:na smjetanju djela u vrijeme i prostor, pod vizualnim kutom itatelja koji tosmjetanje obavlja

- U njegovoj metodi psihoanaliza igra vrlo vanu ulogu ( slijedi jedan lanak ukojem Spitzer dolazi do zakljuka da bi moda mogao nai zajedniki duhovni


4/10

etimon, psiholoki korijen tih razliitih individualnih stilskih osobina pojedinogpisca; u romanu Philippea Bubu de Montparnasse zakljuio je da posebannain upotrebljavanja izraza a cause de , koji izraava vie govorni negolipisani jezik)

- Spitzer upozorava kako se na umjetniko djelo, elimo li ga shvatiti iinterpretirati, ne mogu primjenjivati kategorije stvorene unaprijed, izvana

- Spitzer smatra da bi najvea zabluda kritike bila da se kategorijama koje je on

stvorio obraujui odabrane pisce posluimo kao spasonosnim vodiem za svesluajeve- Kritika, prema Spitzeru, nema druge zadae nego da objasni onaj So-sein

umjetnikog djela, injenicu da je ono takvo, njegovu takovost- Postoje dvije kritike: kritika djela prema kojima osjeamo izvjesnu sklonost i

kritika djela prema kojem smo hladni- Dalja je slabost metode to ona, priznajui samo kritiarov ukus, izbor,

intuiciju, a smatrajui djelo umjetnikovo kao zatvoren, zaokruen, sunevsistem koji u svoje polje privlai sve satelite, ostavlja otvorenim pitanjeknjievne povijesti

- Po Spitzeru kritiarova zadaa je dopustiti djelu da se objasni samo, vlastitimsnagama i vlastitim kategorijama. Kritiar mora prodrijeti u ivotni centar iotuda postaviti pitanja na koja je odgovor ve jasan, zajamen

- Spitzerovo je djelo odigralo izvanrednu ulogu u razvitku moderne kritike; sjedne strane je univerzitetsku kritiku izvuklo iz gruboga pozitivizma i njezineinterese prebacilo na estetske vrednote. S drug strane, ono je jedan odnajznaajnijih rezultata objektivne krize dananje estetike koja se, dodue,neprestano razvija, ali i neprestano drobi: analiza je snaga te estetike, sintezaglavna elja

- Najbitniji principi Spitzerove metode:

1.Umjetniko djelo stoji pred kritiarom kao homogen, autonoman (sunev)sistem, gdje svaka pojedinost odraava cjelinu. Otuda potreba da se opusjednoga pisca ne sjecka na sastavne dijelove nego da se djelo obradi u cjelini, intoto2. U taj se sistem zapaanjem karakteristinih lingvistikih pojedinosti, prodireizvana i sputa do njegova centra, ali se sud o njemu daje iznutra, tek poto smose nekolikim putovanjima uvjerili da smo se zaista smjestili u centru, da smo,kako to Spitzer kae, pogodili duhovni etimon djela3. itanje, uporno itanje, jedini je put kojim filolog prodire u djelo, a lingvistikeosobine, odstupanja od uobiajenog naina izraavanja, miljokazi su na tom putu4. Kritika je imanentna djelu, a kategorije za ocjenu kritiar stvara, tek poto jeprodro u bit samog djela: nema aprioristikih kategorija, podjednakoprimjenljivih na sva djela i na sve pisce5. Kao to se pojedinost uklapa u djelo, tako se i djelo uklapa u itav opus jednelinosti, a ovaj opet u epohu i naciju. Ono to ih vee, jest zajedniki nazivnik,ali i on varira: to je za jednog pisca centralno, za drugog moe biti i periferno, iobratno6. Kritika je stvar simpatije; sam je izbor ujedno i sud, a osnovni razlog ushitaodnosno odbijanja, dakle intuicije kritiarove, ne moemo niim odrediti: ta jeintuicija vjerovanje, ona je plod talenta, iskustva i vjere. Kritika i teologija nisu

meusobno toliko udaljene koliko se misli : Kritika je apologetika, ona morapoi od apsolutnog prihvaanja djela u onoj formi u kojoj ga zatjeemo,a svaka


5/10

ljepota ima u sebi neto misteriozno, to se ne oituje na prvi pogled. Korisnijeje za kritiku pretpostaviti savrenstvo djela i apologetski braniti njegovu ljepotu,negoli svoj negativni dojam smatrati tonim i samodopadno uivati u tome dapogubimo od sebe boljega

- Osnovni razlozi granicama i slabostima Spitzerove metode lee upravo u venavoenoj svijesti tvorevoj da mu je analiza jaa, pogodnija, blia od sinteze

IVI JEZICI, slamnig; KREIMIR BAGI

RELATIVNO NAOPAKO

- Slamnigov odnosprema jeziku, pjesnikim formama, tradiciji, recipijentu,

izvantekstualnoj zbilji, realiziranim i moguim autorskim grekama itd. priskrbio muje izdvojenu poziciju u hrvatskom modernitetu

- Podjednako je uvaavao i ironizirao staro i novo- Ekskluzivnost njegova poetskog pisma proistjee iz plodotvornog pribliavanja

udaljenih perspektiva, spajanje oprenog i naizgled nespojivog teposvemanje humorne relativizacije svih vrijednosti

- Motren u kontekstu hrv. pjesnikog moderniteta, Slamnig je heretik. Rei zanjega da je moderan pjesnik, znai o modernosti misliti naelno

- Vraajui djelatnu snagu kanoniziranim oblicima i formama pjesme,versifikacijskim i metrikim obrascima, Slamnig ve uAleji poslije sveanosti

zapisuje znakovit retoriki upit:zar izrazu se vjetom ne veseli?Odg jenaravno potvrdan

- Nepredvidljivost i raznolikost jezinih igara i njima prizvana asocijativnost utijelu teksta trajna su obiljeja Slamnigova pisma. On iskoritava potencijejezika na svim razinama njegove opstojnosti, razgrauje i izvre naopakokanonizirane diskurzivne modele. Njegov rad u jeziku najbolje se oituje uduhovitoj parafrazi, poetskoj dosjetci ili ostihovljenom vicu

Poetske palete- Prvi Slamnigovi tekstovi su krcati slikama i metaforikim izrazima. U nekima

od njih izostaje ak sueljivanje nekorespodentnih fenomena i izriaja, a time

i humorna poenta. uma i stablo, Ona i On ili pak opsesivna elja lirskogasubjekta za metamorfozom sredinji su toposi tih malobrojnih pjesama. Jednaod takvih je etverodijelna, rimovana, uma svjetlucavog lia. uma u njoj,u baroknom nizanju slika, imenovana arobnicom, lisnatim udom, vjeticomtamnom, smrznutom strasti, smaragdom skliskim, prevarom davnom,sablasnicom u kojoj lie ne utinego svjetluca ; dok se na jednoj stranidogaa zasljepljujue prtanje boja, na drugoj mu se suprostavlja poetskidaltonizam- uporno oznaavanje svih pojavnosti u tekstu istom bojom

- Tekst Onaj kralj, poluozbiljna parabola o kralju koji je moda poginuo,prenapuen je koloristikim atributima ( otplovio na zlatnom titu po

modrom moru.. )


6/10

- U Pjesmi ekanja , afekcija lirskoga Ja obiljeena je sveprisutnou ljubiasteboje u tekstu ( faca mi je ljubiasta , poludit u za par dana )

- Poetske palete slue realizaciji autorove nakane poigravanju tipskimsituacijama, i to preoznaavanjem njima pripadajuih jezinih idioma

JEZINE IGRE

- tipoloki je mogue luiti: euforiju, pravopisne figure, gramatike figure ibabilonizaciju teksta. Svaki od spomenutih aspekata stjecite je brojnihjezinih igara i svaki je djelatan tek u odnosu prema ostalim aspektimaporabe jezika u konkretnom tekstu

Eufonija- Renik knjievnih termina eufoniju definira kao zvuni sastav pesnikog

jezika, posebno izraajan i semantizovan. Element eufonijskog (blagozvunog)

izriaja prema njemu su: aliteracija, asonanca, rima i onomatopeja- Asonance i aliteracije pratei su postupci ozvuenja pjesme u njegovurukopisu; najee se javljaju zdruene ( primjer moemo vidjeti u pjesmiBarbara i tekstu Ni ni bilo meu nama )

- U tim primjerima sreemo ak i stih iskaz koji se, kao matrica itavepjesme, opetuje u pravilnim ritmikim razmacima. Ostali stihovi- koji gapojanjuju, dopunjuju, i utonjuju- slijede njegove glasovne pokrete

- Anagrami su izrazi koji nastaju promjenom poretka glasova drugih izraza ilicijepanjem jednoga izraza u dva ili vie zasebnih- u dotinom jezinomsustavu opstojnih- izraza. U Slamnigovoj su poeziji egzistentna oba tipaanagrama. Prvi tip nalazimo u treoj strofi antologijskoga teksta O monografiji( Za kormilom si slikan na arslanu vrst tok i vrstu vonju voli pisac ).Drugi tip anagrama nalazimo u tekstovima Tlapnja uspomene i Ob slovesu( Osmatranica= osam tranica ; Mokrih nog = Mokronogu ); u prvom jesluaju anagram stvoren rastavljanjem leksema u dva samoopstojna, a udrugom zdruivanjem dvaju leksema u jedan koji ujedinjuje njihov glasovnimaterijal

- Rima je sredite Slamnigove eufonijske geste i jedno od uporita njegovapoetskoga miljenja. S jedne strane, potuje sheme rimovanja primjereneodreenim oblicima pjesme, a s druge strane obilato posee za nepravomrimom ( onom u kojoj se ne podudaraju broj slogova, mjesto akcenta iglasovni materijal u obje jezine jedinice). Stilski najobiljeeniji Slamnigov rads rimom je onaj u kojemu u odnos rime stupaju idioglotski i aloglotskielementi. Aloglotizam, dospio u rimu, autorska je gesta kojom se posvemaire granice jezika u pjesnikom tekstu. Ona moe, ovisno o kontekstu, dobitinajrazliitije tekstualne funkcije; moe biti: a) pokuaj tekstualnogaodomaenja strane fraze (a on, gle pue u stoplamnu tortu..) ; b)humornozdruivanje mitema udaljenih civilizacija (i vidjet Kongo, Jang-tse) c) diopopjesnienoga Slamnigova argona (Svi deki piju kolu, a puce piju espreso.)

- Eufonija u pjesnitvu Ivana Slamniga je sredstvo stilizacije, koje funkcionalnopodupire osobitu komunikacijsku upuenost i ekspresivnost njegovih tekstova

Pravopisne figure


7/10

- pojam figura potjee iz nasljea antike retorike; tamo je oznaavao govorkoji odstupa od tzv. Prirodnih i uobiajenih naina porabe jezika

- figura je razmak izmeu znaka i smisla, kao unutranjeg prostora jezika(Genette)

- pravopisni postupci obiljeavaju estetsko stanje pjesme- primjer Slamnigova privatnog pravopisamoemo nai u njegovoj pjesmi

Ubili su ga ciglama (naroita poraba zareza i dvotoja ; obje se interpunkcije

pojavljuju na nepredvidivim mjestima; one uvjetuju- logiki i gramatikinemotivirane- stanke u govoru, osim u nabrajanju; uz to, zarezi razbijajusintagatske sklopove a dvotoje iznenada prekida tok iskaza. Takvakomunikacijska destrukcija pjesme je zapravo konstrukcija njezinogosobitog koda

Gramatike figure- gramatika figura = kontekstualna funkcionalna tvorba novih originalnih

izraza, irenje valencije jezinim jedinicama i uzimanje nekog gramatikogoblika za tvorbeno ishodite teksta

- tri vrste gramatike figure ( sve ih nalazimo kod Slamniga ):

a) tvorenice ( na morfoloko-leksikoj razini ) u Slamnigovoj poeziji prisutan je relativno velik broj tvorenica ( npr.

Propadalite, surorusu, visokoelo, istokosa, stoplamnu..)b) inovativne sintagme ( na sintaktikoj razini )

u Slamnigovu se pjesnitvu gramatika figura uspostavlja i kao namjernoodstupanje od gramatike norme. Prekoraenja su bjelodana u sintagmi ( pr.tri radna ljuda, netko bio dvoje mladih, zaplaujem se.. ). irenje valencijajezinim jedinicama ogleda se uglavnom u brkanju oblika za jedninu imnoinu

c) oprostorenje nekog gramatikog oblika ( na tekstualnoj razini ) ovaj tip gramatike figure je obiljeje Slamnigova pisanja, tipian je samo

za Slamniga. Slamnig je u nekoliko tekstova poetsku dosjetku izgradiopropitivanjima tekstualnih refleksa izabranog leksema ili gramatikog likapr. je u zbirciAnalecta, gdje se nalazi pjesma ije konstrukcijsko naeloizrasta iz prekomjerne porabe glagolskih priloga prolih ( rasprostivi paljivorubove modre haljine; po kauu sjedavi. )

Babilonizacija teksta- biblijska pria o Babilonu i babilonskom tornju- ta simbolina parabola ogranicama koje ovjek ne moe prijei te, ujedno, o posvemanjoj razliitostiizmeu ljudi upuuje na pomisao da je u jeziku skrivena i mo i nemo, da je on iorue sporazumijevanja i sredstvo stvaranja zbrke

- parabola o neuspjeloj gradnji babilonskoga tornja est je motiv knjievnihtekstova ( npr. Borgesova varijacija Lutrija u Babilonu )

- Slamnig je isto ponudio svoju Pravu istinu o babilonskom tornju, doduenimalo slina Borgesovoj hinjenoj ozbiljnosti i pripovjednim labirintima

- Pod babilonizacijom Slamnigova pjesnikog opusa razumijevam nadmonuautorsku gestu koja umjetanjem krhotina razliitih jezika i govornihidioma- prikuplja podudarne i proturjene civilizacijske smislove, nudei sepritom kao njihov osobiti nadomjestak. Karakteristini postupci babilonizacijeteksta su:


8/10

a) ALOGLOTSKI NASLOVI ( Florence by night- Ob slovesu- Seks is boring )b) SPOMINJANJE MITOLOKIH I POVIJESNIH BIA ( Moire, Venera, Gea, centaur,

dronta, orongo )c) SPOMINJANJE MITOLOKIH I POVIJESNIH ENTITETA SA SIMBOLIKIM

ZNAENJEM ( alba, sveti Graal, Thula, Tad Mahal, empirej, limb, Babilon )d) MAKARONIKI EKSPERIMENT ( najdosljednije proveden u Dronti )- Babilonski je mit za Slamnigovu pjesmu sretan dogaaj. On joj priskrbljuje

raskonapunjenja. A to to je na djelu lana babilonizacija ( to upadljiva raznolikostutekstovljenih jezinih jedinica ne znai i izruivanje teksta besmislu ili svesmislu ),upravo je zalogom uposebljenosti Slamnigova rukopisa u recentnom pjesnitvu

INTERTEKSTUALNOST

- eksplicitni i implicitni tragovi poznatih tekstova citati i aluzije koji uvelikom broju napuuju pjesme, nagnali su kritiare da Slamnigov opusnazovu citatnim idiolektom suvremenoga hrvatskog pjesnitva, a Slamnigaliriarem parafraze

- generalno se mogu razlikovati dva tipa uvoenja tueg glasa: citati aluzija- citat je eksplicitno ponavljanje dijela nekog teksta u novom tekstu- aluzija je implicitno ( ritmiko, sintaktiko, semantiko.. )simuliranje nekog

teksta u novoj tekstualnoj praksi- treba naglasiti da Slamnigovi tekstovi stupaju u dijalog s tekstovima drugih

autora, ali isto tako, i jedni s drugima- osobita se intertekstualna igra zbiva u granicama njegova opusa : napisano se

obnavlja u novom okruju, proiruje ili precrtava, mijenja mu se smjer iliorkestracija

Citati- citat se poesto smjeta u naslov, u prvi stih ili u rimu; uz to on se javlja u

izvornom obliku: ako je citirani tekst iz starijih razdoblja hrv. knjievnosti,njegova ga arhainost ini opaljivim: ako pak, citirani tekst pripada nekoj odstarijih knjievnosti, Slamnig ga obino ne prevodi ( za oba citatna postupkavani su elementi babilonizacije teksta )

- naslovna autocitatnost ima vanu ulogu u razvojnoj putanji njegovapoetskog pisma. Isto naslovljeni tekstovi razliite strukture i nakana pojavljuju se kao konstituivni dijelovi dviju ili vie zbirki

- izrazita su dva naina intertekstualnoga opremanja pjesme: uvlaenje tuegglasa u stih i stavljanje mota iznad teksta

Aluzije- djelomini citatni postupak, dohvatljiv recipijentu koji je dobar poznavatelj

knjievnosti. Za razliku od citata, aluzijom se neizravno priziva drugi tekst:


9/10

parafrazom, imitiranjem formalnog obrasca, podudarnom semantikomokosnicom..

- eklatantni primjer aluzije pjesma Slaga Gunduo o proastju iz zbirke Dronta- uinci Slamnigove aluzivnosti su: resemantizacija i restilizacija predloka- pjesme Evanelista, Dronta, Cintiji, Hrvatski pjesnici, Zlato plae utemeljene

su u nekoj intertekstualnoj aluziji

RAZVOJ STILA

- jo neki elementi stila Slamnigova pjesnikog rukopisa: humoristiki( ironini ) aranman pjesme, pokretljivost lirskoga subjekta i dijalokikarakter teksta

- Slamnigov pjesniki stil generiko ishodite njegovog pisanjaHumorizam: diskretni i institucionalizirani

- smijeh je jedan od temeljnih uinaka Slamnigove poezije; taj smijeh je

ponekad suzdran, a ponekad upravo grohotan- humor je zakonita posljedica njegova poetskog miljenja i, iz njega izvedivog,svjetonazora

- pomno usporeivanje uloge humora u devet zbirki dovodi do spoznaje opostojanju najmanje dva tipa rukopisa. Granica izmeu njih je zbirka Dronta.U knjigama koje se javljaju prije Dronte ( Aleja poslije sveanosti, Odron,Naronska siesta, Limb i Analecta ) javlja se diskretnihumorizam, a u Dronti iknjigama poslije nje (Relativno naopako, Sed scholae i Tajna )institucionaliziranihumorizam

- diskretnim humorizmom oznaavam izazivanje smijeha kao jednu od nakanaautora pjesme . U poetku Slamnigova pisanja lirski govor je jasan iekonomian. Pjesma se dogaa kao nizanje slika, tekstualno razvijanjepoetne konstatacije ili kao inscenacija tobonjega dijaloga. Pojavljuje seobilje pridjeva i atributa. Versifikacijski oblici svojom raznolikou upuuju namogunost itanja forme. Humor je tu uglavnom smjeten u poentu kaonaknadno uoavanje nesklada izmeu tematiziranih entiteta. Kasnije dogaase jo izravnije izruivanje oblika i smisla pjesme knjievnoj i jezinoj zbilji.Slamnig iskuava raznolike pjesnike forme, prisvaja tue glasove, uslonjavapoetsku frazu

- institucionalizirani se humorizam realizira u onim tekstovima kojima jegeneriko obiljeje izazivanje smijeha. Stvaranje verbalnoga predmeta, kojiima zadau nasmijati svoga konzumenta, poklopilo se s gradnjompseudopukoga pjesnikog stila. Slamnig je stvorio tip teksta koji je pjevan ilako pamtljiv te koji proizvodi uinke bliske uincima vica

- formalna obiljeja novijih Slamnigovih pjesama: laki stih, obvezna rima iposebno istaknuta poenta

- diskretni humorizam je utemeljen u izigravanju duha stvari , ainstitucionalizirani u izigravanju slova stvari

Lirski subjekt - niz lanih vojnika- u pjesnikom tekstu Ja iskaza naziva se lirskim subjektom- u poetku Slamnigova pisanja, lirsko Ja esto tematizira elju za

metamorfozom, no u kasnijim zbirkama, navlastito poslije Dronte, lirski jesubjekt teatralizirana osobnost, neobino sklona preruavanju


10/10

- naglaena dijaloginost Slamnigova teksta rezultira uvenjem onoga Ti( kojemu se Ja ) obraa u pjesmu. Najee je rije o inscenaciji dijalogaizmeu mukarca i ene: prepirci, svai, ljubavnom mucanju,nadmudrivanju

Dijaloginost- dijalog temeljna kategorija Slamnigova poetskog miljenja- postoje tri tipa sugovornika njegova lirskoga subjekta: ve ispisani tekstovi,

njegova u tekstu nazona sugovornica (sugovornik) i itatelj- u prvim zbirkama prividno dominira monolog. Prividno, jer se taj monologdogaa kao nizanje slika, kao asocijativni slijed rijei. Monoloka neupitnosttime biva dovedena u sumnju, a pjesma dinamizirana. Kasnije se dijaloguvlai u pjesmu kao osnovno sredstvo njezinog razvijanja

Stilistika Za Interpretacije

Documents

Transcript of Stilistika Za Interpretacije