Biblioteka Knjige koje su uzdrmale svijet

Za izdavača Damir Agičić

Naslov izvornika: Marx's Das Kapital. A Biography Objavljeno u

Velikoj Britaniji 2006 - Atlantic Books, Grove Atlantic Ltd. / First

published in the UK by Atlantic Books Ltd.

Copyright © Francis Wheen 2006.

Copyright © hrvatskog izdanja - Srednja Europa, d.o.o., 2008.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne

knjiţnice u Zagrebu pod brojem 702892

ISBN 978-953-6979-67-7

FRANCIS WHEEN

M a r x o v

Kapital

Preveo Snjeţan Hasnaš

srednja europa

Zagreb 2009.

S A D R Ţ A J

Uvod: Nepoznato remek-djelo 1

Poglavlje 1: Postanak 6

Poglavlje 2: RoĎenje 31

Poglavlje 3: Naknadni ţivot 68

Napomena o prijevodima na engleski jezik 101

Kazalo osobnih imena 102

Kazalo geografskih pojmova 106U V O D

Nepoznato remek-djelo

U veljači 1867, malo prije predaje prvoga sveska Kapitala u tiskaru,

Karl Marx bodrio je Friedricha Engelsa da pročita Nepoznato

remek-djelo Honoréa de Balzaca. Ta je priča sama po sebi malo

remek-djelo, rekao je, „prepuno najdivnije ironije"

Ne znamo je li Engels poslušao taj savjet. Ako jest, svakako je uočio

ironiju u pripovijetki, no moglo ga je iznenaditi da je njegov stari

prijatelj pronašao u njoj bilo što oduševljavaj uče. Nepoznato

remek-djelo priča je o Frenhoferu, velikom slikaru koji deset godina

stvara i prepravlja portret koji će revolucionirati umjetnost pruţajući

„najpotpuniji prikaz stvarnosti" Nakon što konačno dopusti svojim

kolegama umjetnicima Poussinu i Porbusu da pregledaju završeno

platno, oni su uţasnuti jer vide lavinu nasumičnih oblika i boja

zbrkano nanesenih jedne preko drugih. - „Ah, ah!" poviče Frenhofer

pogrešno protumačivši njihovu zaprepaštenost. „Ovakvu se

savršenstvu niste nadali!'1 No tada slučajno čuje Poussina kako govori

Porbusu da Frenhofer na kraju mora otkriti istinu - portret je toliko

puta bio prebojan da od njega nije ostalo ništa.

„Na platnu nema ničega?" Frenhofer je pogledavao čas dvojicu

slikara, čas navodnu sliku.

„Što ste učinili?" Porbus će Poussinu.

Starac mladića silovito zgrabi za nadlakticu i reče: „Ništa ne vidiš,

prostače! Nevjernice! Nitkove! Udvorice! Zašto si onda došao

ovamo? Dobri moj Porbuse" nastavi okrenuvši se slikaru, „vi se

valjda ne biste sa mnom poigravali? Odgovorite ! Prijatelj sam vam

pa recite: Zar sam upropastio svoju sliku?"

Neodlučni se Porbus nije usuĎivao ništa reći, no na starčevu se

blijedom licu ocrtavala takva tjeskoba da pokaţe platno i reče:

„Vidite!"

Frenhofer je trenutak promatrao svoje platno, â onda zatetura.

„Ništa, ništa! I to nakon deset godina rada." Sjedne i zaplače.2

Nakon što je dvojicu muškaraca otjerao iz ateljea, Fernhofer je

zapalio sve svoje slike i počinio samoubojstvo.

Prema Marxovu zetu Paulu Lafargueu, Balzacova je pripovijetka

„ostavila snaţan dojam na njega zato što je djelomice opisivala i

njegove osjećaje" Marx je tijekom mnogih godina teško radio na

svome neviĎenom remek-djelu i tijekom toga dugotrajnog nastajanja

onima koji su htjeli baciti letimičan pogled na djelo u nastajanju

uobičajeno je odgovarao identično kao Frenhofer: „Ne, još ga moram

usavršavati. Jučer mi se predvečer učinilo da sam dovršio... jutros sam

na danjem svjetlu ustanovio da sam pogriješio."3 Već 1846, nakon

stoje knjiga već kasnila, Marx je pisao svome njemačkom izdavaču:

„Neću dati da se objavi a daje ponovno ne pregledam, i što se tiče

same problematike i što se tiče samoga stila. Ne treba ni reći da pisac

koji piše bez prekida ne moţe, poslije šest mjeseci, od riječi do riječi

objaviti ono što je napisao šest mjeseci ranije." Dvanaest godina

poslije, ništa bliţe dovršenju, objasnio je da se „cijela stvar odvija

vrlo sporo jer se stvari kojima su posvećene godine proučavanja ne

mogu konačno razriješiti nakon što se otkriju novi aspekti koji stoga

zahtijevaju daljnje promišljanje" Opsesivni perfekcionist, vječno je

istraţivao nove nijanse za svoju paletu - proučavajući matematiku,

učeći o kretanju nebeskih sfera, učeći ruski kako bi mogao čitati

knjige o zemljoposjedničkom sustavu te zemlje. Ili, ponovno

navedimo Frenhofera: „'Ţaliboţe,' starac će. 'Na tren mi se učinilo

daje moje djelo gotovo. No u nekim sam se pojedinostima sigurno

prevario i neću imati mira dok ne raščistim sve sumnje. Odlučio sam

krenuti na put, pa ću u Turskoj, Grčkoj i Aziji potraţiti model i sliku

usporediti s različitim prirodama"4

Zašto se Marx prisjetio Balzacove pripovijetke u istom trenutku kada

se pripremao iznijeti svoje najveće djelo pred sud javnosti? Je li se

bojao daje uzalud teško radio, da će se „njegov prikaz stvarnosti"

pokazati nerazumljivim? Svakako je imao i takve bojazni -Marxov je

karakter bio začudan hibrid ţestokoga samopouzdanja i tjeskobne

sumnje u samoga sebe - pa je pokušao preduhitriti kritičare

upozoravajući u predgovoru da „ja, naravno, pretpostavljam čitatelja

koji je voljan naučiti nešto novo i koji prema tome moţe sam misliti"

MeĎutim, ono što bi nam najviše moralo upasti u oči vezano uz

njegovo poistovjećivanje sa stvaraocem nepoznatoga re-mek-djela jest

da je Frenhofer umjetnik - a ne politički ekonomist, ili pak filozof, ili

povjesničar, ili polemičar. „Najsjajnija ironija" od svih u Nepoznatom

remek-djelu, koju je uočio američki autor Marshall Berman, jest u

tome daje Balzacov prikaz slike savršen opis apstraktnoga slikarstva u

20. stoljeću - a činjenica da on to nije mogao znati samo pojačava taj

odjek. „Stvar je u tome da se ondje gdje se u jednom razdoblju vidi

samo kaos i nesuvislost, poslije ili u modernijem dobu moţe otkriti

smisao i ljepota" piše Berman.

„Prema tome, sama nezavršenost Marxova kasna djela moţe biti u

suglasnosti s našim vremenom onako kako „dovršeno" djelo iz 19.

stoljeća ne moţe: Kapital se proteţe preko dobro načinjena djela iz

Marxova stoljeća u diskontinuirani modernizam našega" Kao i

Frenhofer, i Marx je bio modernist avant la lettre. Njegov slavni

prikaz izmještenja u Komunističkom manifestu - „sve što je čvrsto i

postojano pretvara se u dim"5 - unaprijed slikovito predočava laţne

ljude i nestvarni grad koji je oslikao T. S. Eliot, ili Yeatsovo „Stvari

se raspadaju; središte ne drţi"1'. Do vremena kad je napisao Kapital,

Marx se proširio onkraj konvencionalne proze prema radikalnom

literarnom kolaţu - supostavljajući glasove i navode iz mitologije i

knjiţevnosti, iz izvještaja tvorničkih nadglednika i bajki, u duhu

Cantosa Ezre Pounda ili Eliotove Puste zemlje. Kapital je neskladan

kao Schoenberg, mučan kao Kafka.

Karl Marx je samoga sebe smatrao kreativnim umjetnikom, po-etom

dijalektike. „Dakle, što se tiče moga djela, reći ću ti potpunu istinu o

njemu" napisao je Engelsu u lipnju 1865. godine. „Kakve god da

mane imali, prednost mojih spisa je u tome što su oni umjetnička

cjelina." Upravo je od pjesnika i romanopisaca, mnogo više nego od

filozofa ili političkih esejista, traţio uvide u materijalne motive i

interese ljudi: u pismu iz prosinca 1868. preslikao je odlomak iz jed-

noga drugoga Balzacova djela, Seoski svećenik, i pitao Engelsa moţe

li potvrditi tu predodţbu iz vlastitoga znanja o praktičnoj ekonomiji.

(Konzervativac, rojalist Balzac moţe se činiti neočekivanim junakom,

no Marx je uvijek smatrao da veliki pisci stječu uvide u

______________________________

6 William Butler Yeats, Sabrane pjesme, Biblioteka nobelovci,

priredila Ljiljana Ina Gjurgjan, Školska knjiga 2001. Riječ je o stihu

iz pjesme Drugi dolazak (Second coming) koju je preveo Antun

Šoljan, str. 74-75.

društvenu stvarnost koji nadilaze njihove osobne predrasude.) Da je

poţelio napisati konvencionalnu ekonomsku raspravu, on bi to i

učinio, no njegova je ambicija bila mnogo odvaţnija. Berman opisuje

autora Kapitala kao „jednoga od velikih izmučenih divova 19.

stoljeća - zajedno s Beethovenom, Goyom, Tolstojem, Dostojev-skim,

Ibsenom, Nietzscheom, Van Goghom - koji nas izluĎuju, kao što su

izluĎivali sami sebe, no čija je agonija proizvela toliko mnogo

duhovnoga kapitala od kojega mi još ţivimo!

Ipak, koliko bi ljudi smatralo da Karla Marxa treba uvrstiti na popis

velikih pisaca i umjetnika? Čak i u našem postmodernom dobu,

razlomljeni narativ i diskontinuiranost Kapitala mnogi potencijalni

čitatelji krivo poistovjećuju s bezobličnošću i nerazumljivošću.

Glavna je svrha moje knjige uvjeriti barem neke od tih čitatelja da ga

ponovno pogledaju: svatko tko je voljan prihvatiti se Beethovena,

Goye ili Tolstoja trebao bi biti u mogućnosti „naučiti nešto novo" iz

čitanja Kapitala - ako ni zbog čega drugoga, onda zato što njegov

predmet još upravlja našim ţivotima. Kako se pitao Marshall Berman:

kako bi Kapital mogao završiti ako je kapital još uvijek ţiv?

Krajnje je prikladno što Marx nikad nije dovršio svoje remek-djelo.

Jedino se prvi svezak pojavio za njegova ţivota, a kasnije su sveske

sastavili drugi nakon njegove smrti, temeljene na bilješkama i

skicama pronaĎenima u njegovoj radnoj sobi. Marxovo je djelo

nezavršeno - i stoga vitalno - kao stoje to i sam kapitalistički sustav.

Marx je doista bio jedan od velikih izmučenih divova. Prije nego što

pristupimo njegovome remek-djelu, moramo potraţiti porijeklo

Marxovih muka i njegova nadahnuća.

P O G L A V L J E 1

Postanak

Iako se Kapital uobičajeno kategorizira kao djelo o ekonomiji, Karl

Marx se proučavanju političke ekonomije okrenuo nakon mnogih

godina mukotrpna rada na polju filozofije i knjiţevnosti. Upravo su ti

intelektualni temelji potaknuli ovaj projekt i upravo njegovo osobno

iskustvo otuĎenja daje takav intenzitet raščlambama ekonomskoga

sustava koji otuĎuje ljude jedne od drugih i od svijeta koji nastanjuju -

svijeta u kojem su ljudi porobljeni uz pomoć monstruozne snage

beţivotnoga kapitala i robe.

Sam je Marx bio autsajder od trenutka roĎenja, 5. svibnja 1818: rodio

se kao ţidovski dječak u preteţno katoličkom gradu Trieru u drţavi

Pruskoj čija je sluţbena religija bio evangelički protestantizam. Iako

je tijekom Napoleonskih ratova Rajnsku oblast pripojila Francuska, tri

godine prije Marxova roĎenja ona je ponovno vraćena u teritorijalni

sastav Pruske, a Ţidovi su zbog toga podvrgnuti uredbi koja im je

zabranjivala da se bave intelektualnim zvanjima: Karlov otac Heinrich

Marx morao se preobratiti na luteranstvo kako bi mogao raditi kao

odvjetnik. Nije čudo što je mladi Karl Marx ozbiljno započeo

razmišljati o otuĎenju. „Ne moţemo uvijek steći onaj poloţaj za koji

vjerujemo da smo izabrani" napisao je u školskoj zadaći u svojoj

sedamnaestoj godini. „Naši su odnosi u društvu do odreĎene mjere

već uspostavljeni prije nego što se naĎemo u poloţaju da ih sami

odreĎujemo."

Otac je poticao mladoga Karla na nezasitno čitanje. Godine aneksije

razvile su Heinrichov ukus za francuske primjese u politici, religiji,

ţivotu i umjetnosti: jedno od njegovih unučadi opisalo ga je „kao

pravoga osamnaestostoljetnog 'Francuza' koji je Voltairea i Rousseaua

znao napamet. Drugi dječakov intelektualni mentor bio je Heinrichov

prijatelj barun Ludwig von Westphalen, kultivirani i liberalni vladin

duţnosnik koji je Karla upoznao s poezijom i glazbom (i sa svojom

kćeri Jenny von Westphalen, budućom suprugom Karla Marxa). Na

dugim zajedničkim šetnjama barun bi recitirao odlomke iz Homera i

ShakeSpearea, koje je njegov mladi sudrug naučio napamet - i poslije

ih je koristio kao vaţne dodatke u svojim spisima. Marx se i kao

odrastao čovjek prisjećao tih sretnih dugih šetnji s von

Westphalenom, pompozno izvodeći prizore iz Shakes-pearea, Dantea

i Goethea dok je svoju obitelj na nedjeljne izlete vodio prema

Hampstead Heathu. Kao što je profesor S. S. Prawer napisao, svatko

je u kući Karla Marxa bio obvezan ţivjeti ,,u neprestanoj vrevi aluzija

na englesku knjiţevnost" Postojao je citat za svaku prigodu: da se

potuče politički neprijatelj, oţivi nezanimljivi tekst, napravi šala, da

se utvrdi autentičnost emocije - ili udahne ţivot u beţivotnu

apstrakciju, kao kad kapital govori sam za sebe Shylockovim glasom

(u prvom svesku Kapitala) kako bi opravdao eksploataciju dječjega

rada u tvornicama.

Radnici i tvornički nadglednici prosvjedovali su iz higijenskih i

moralnih razloga, ali je Kapital odgovorio:

Moja djela na moju glavu, lštem pravdu

i izvršenje kazne prema obveznici.7

Kako bi dokazao da je novac radikalan izjednačitelj, Marx navodi

govor iz Timona Atenjanina o novcu kao „zajedničkoj kurvi

čovječanstva"8, koju slijedi još jedan iz Sofoklove Antigone („Ta nije

nastalo za ljude veće zlo / No što je novac. On gradove razara, / On

ljude tjera iz njihovih domova, On krivo uči srca čestita / Da laćaju se

raznih djela sramotnih..."9). Ekonomiste s anakronim modelima i

kategorijama izjednačuje s don Kihotom, koji je „platio za zabludu što

je smatrao da viteštvo podjednako odgovara svim ekonomskim

oblicima društva!

Marxove su najranije ambicije bile knjiţevne. Kao student prava na

sveučilištu u Berlinu napisao je knjigu pjesama, dramu u stihovima,

pa čak i roman, Scorpion i Felix, koji je sklepan na brzinu u hirovitom

naletu opijenosti dok je bio opčinjen Ţivotom i nazorima gospodina

Tristrama Shandyja Laurencea Sternea. Nakon tih eksperimenata

priznaje poraz: „Iznenada, kao da me dodirnula čarolija - oh, taj je

dodir isprva bio porazan udarac - spazio sam daleko carstvo istinske

poezije kao neko daleko bajkovito mjesto, i sve se moje stvaralaštvo

pretvorilo u ništavni prah ... Zavjesa se spustila, moja se svetinja nad

svetinjama rasula i novi su bogovi morali biti ustoličeni! Nakon što je

pretrpio neku vrstu nervnog sloma, liječnik mu je zapovjedio da se

povuče na ladanje na dugi odmor — nakon čega je na kraju podlegao

sirenskom glasu G. W. F. Hegela, nedavno preminuloga profesora

filozofije u Berlinu, čije je nasljeĎe bilo predmetom intenzivnih

rasprava meĎu njegovim kolegama studentima i predavačima. Hegel

je u mladosti bio idealistički podupiratelj Francuske revolucije, ali je

u zrelim godinama postao smiren i popustljiv, vjerujući da istinski

zreo čovjek treba prihvatiti „objektivnunuţnost i razumnost svijeta

kakve je zatekao'.' Prema Hegelu, „sve što je zbiljsko, to je

racionalno! i s obzirom da je Pruska nedvojbeno bila zbiljska, u

smislu da je postojala, njegovi su konzervativni sljedbenici tvrdili da

ona stoga mora biti racionalna i bespogovorna. Oni koji su branili

njegovo subverzivnije ranije djelo - mladohegelovci - više su voljeli

citirati drugi dio te maksime: „Sve što je racionalno, to je zbiljsko."

Apsolutna je monarhija, poduprta cenzorima i tajnom policijom, bila

opipljivo iracionalna i stoga nestvarna, priviĎenje koje bi nestalo istog

trena kad bi se netko usudio dirnuti u njega.

Sam Marx kaţe da je na sveučilištu „naviknuo raditi izvatke iz svih

knjiga koje je pročitao" - tu naviku nikad nije napustio. Dnevnik

čitanja iz toga razdoblja pokazuje prerano sazreli domašaj njegovih

intelektualnih istraţivanja. Pišući tekst o filozofiji prava, napravio je

podrobnu studiju Winckelmanove Povijesti umjetnosti, počeo učiti

engleski i talijanski, preveo Tacitovu Germaniju i Aristotelovu

Retoriku, čitao Francisa Bacona i „proveo dobar dio vremena baveći

se Reimarusom, autorom prema čijoj je knjizi o umjetničkim

instinktima ţivotinja s oduševljenjem usmjerio svoju misao'.' To je isti

eklektički, svečitalački i dodirni stil istraţivanja koji je Kapitalu

priskrbio iznimnu količinu referenci. Opis Demokrita u Marxovoj

doktorskoj tezi, o „Razlici izmeĎu Demokritove i Epikurove

filozofije! upadljivo izgleda kao samoportret: „Ciceron ga zove vir

eruditis. On je upućen u fiziku, etiku, matematiku, u enciklopedijske

discipline, u svaku umjetnost!

Na trenutak se činilo da je Marx bio nesiguran kako najbolje

iskoristiti svu tu erudiciju. Kad je stekao doktorat, razmišljao je da

postane predavač filozofije, no onda je odlučio da ne bi mogao

podnijeti svakodnevnu blizinu profesora. „Tko bi stalno ţelio htjeti

razgovarati s intelektualnim huljama, s ljudima čija je jedina svrha

izučavanja otkriti nove slijepe ulice u svakome kutku svijeta!" Uz to,

s obzirom da je napuštao sveučilište, Marx je svoje misli preusmjerio

od idealizma prema materijalizmu, od apstraktnoga prema zbiljskom.

,,S obzirom da je svaka istinska filozofija intelektualna srţ svoga

vremena! napisao je 1842, „mora doći vrijeme kada će filozofija, ne

samo iznutra svojim sadrţajem već i izvana svojom formom, doći u

dodir i interakciju sa stvarnim svijetom svoga vremena." Tog je

proljeća počeo pisati za Rheiniscbe Zeitung, nove liberalne novine u

Kolnu. U roku od šest mjeseci imenovanje urednikom.

Marxovo je novinarstvo obiljeţila neobazriva ratobornost, što

objašnjava zašto je većinu svoga punoljetnoga ţivota proveo u

izgnanstvu i političkoj izolaciji. Već je njegov prvi članak za

Rheinische Zeitung bio razoran napad i na netoleranciju pruskoga

apsolutizma i na slaboumnost njegovih liberalnih suparnika.

Nezadovoljan time što sije istovremeno stvorio neprijatelje i u vlasti i

oporbi, okrenuo se takoĎer protiv vlastitih drugova, optuţujući

mladohe-gelovce za „razbojništvo i nitkovluk! Samo dva mjeseca

nakon što je Marx preuzeo uredničku duţnost, pokrajinski upravitelj

zatraţio je od cenzorskog ureda u Berlinu da podigne tuţbu protiv

njega zbog „besramna i drska kritiziranja! Nitko manje nego sam

ruski car Nikola takoĎer je zamolio pruskoga kralja neka obuzda

Rheinische Zeitung, osjetivši se uvrijeĎenim zbog jednoga oštrog

proturuskog napada. Novine su u skladu s tim prestale izlaziti u

oţujku 1843: u svojoj dvadesetčetvrtoj godini Marx je već vitlao

perom koje je moglo prestrašiti i razbjesniti okrunjene glave Europe.

Shvaćajući da mu u Pruskoj nema budućnosti, prihvatio je poziv da se

preseli u Pariz kao suurednik novoga emigranstkog časopisa

Deutsche-Franzhsische Jahrbucher. Postojao je samo jedan uvjet: ,,S

obzirom da sam zaručen i pred brakom, ja ne mogu, ne smijem i neću

napustiti Njemačku bez svoje zaručnice."

Karl Marx oţenio se s Jenny von Westphalen u lipnju 1843. godine.

Ostatak ljeta, dok su čekali sluţbeni poziv u Pariz, on i njegova

nevjesta uţivali su u produţenom medenom mjesecu u mondenim

toplicama Kreuznach. Kad nije šetao uz rijeku, odjurio bi u radnu

sobu gdje bi čitao i pisao s neobuzdanim ţarom. Marx je uvijek volio

stavljati svoje ideje na papir i preţivjela stranica iz biljeţnice iz

Kreuznacha pokazuje kako se taj proces odvijao:

Bilješka: Za vladavine Luja XVIII, ustav odlukom kralja (povelja

koju je nametnuo kralj); za vladavine Luja Filipa kralj zaključkom

ustava (nametnuto kraljevsko dostojanstvo). Moţemo općenito

zabiljeţiti da je preoblika subjekta u predikat i predikata u subjekt,

razmjena onoga što daje odreĎenje onom što je odreĎeno, uvijek

najneposrednija revolucija ... Kralj stvara zakon (stara monarhija),

zakon stvara kralja (nova monarhija).

Jednostavnije gramatički obrat takoĎer iznio na vidjelo nedostatak

njemačke filozofije. Hegel je pretpostavljao da je „ideja drţave" bila

subjekt, s društvom kao svojim objektom, dok je povijest pokazivala

suprotno. Okrenite Hegela naglavce i problem je riješen: religija ne

stvara čovjeka, čovjek stvara religiju; ustav ne stvara narod, već narod

stvara ustav. Premda je tu ideju preuzeo od Ludwiga Feuerbacha, koji

je u svojoj posljednjoj knjizi tvrdio da „ideja nastaje iz bitka, a ne

bitak iz ideje'.' Marx je njenu logiku proširio od apstraktne filozofije

na materijalni svijet. Kao što je napisao u svojim Tezama o

Feuerbachu, objavljenima 1845: „Filozofi su svijet samo različito

interpretirali, radi se o tome da ga se izmijeni".10

Ovdje se nalazi, još

u zametku, ključna teza Kapitala. Koliko god bili glasoviti njegovi

očiti ekonomski uzleti, kapitalizam je i dalje katastrofa zato što ljude

pretvara u robu, razmjenjivu za drugu robu. Sve dok se ljudska bića

ne budu mogla potvrditi kao subjekti povijesti, a ne kao njezini

objekti, nema bijega od te tiranije.

Vodeći trijumvirat u Deutsche-Franzosische Jahrbucheru - Karl

Marx, novinar Arnold Ruge, pjesnik Georg Herwegh - stigao je u

Pariz u jesen 1843. i osnovao je falansteriju, odnosno komunu u Rue

de Vanneau, nadahnut utopijskim idejama francuskoga socijalista

Charlesa Fouriera. Eksperiment sa ţivotom u komuni zaţivio je tek

nakratko, kao i časopis: samo je jedan broj izašao prije nego što su se

urednici razišli. Marx je tada prihvatio ponudu da piše za Vorwàrts,

dvotjedne komunističke novine koje su izdavali njemački emigranti, u

kojima je prvi put ocrtao svoje uvjerenje da klasna svijest oploĎuje

revoluciju. „Njemački je proletarijat teoretičar europskoga

proletarijata, baš kao što je engleski proletarijat njegov ekonomist, a

francuski je proletarijat njegov političar! napisao je, unaprijed

anticipirajući kasniju Engelsovu ocjenu da je sam marksizam hibrid

tih triju loza. Marx je već bio prilično upućen u njemačku filozofiju i

francusku politiku. Tada je prionuo učenju o britanskoj ekonomiji,

sustavno pročitavši djela Adama Smitha, Davida Ricarda i Jamesa

Milla, škrabajući usputne komentare kako je napredovao. Te su

bilješke, općenito poznate kao Pariški rukopisi, rana gruba skica

onoga što će na kraju postati Kapital.

Prvi rukopis započinje izravnom tvrdnjom: „Nadnice su odreĎene

ţestokom borbom izmeĎu kapitalista i radnika. Neizbjeţno je da

kapitalist pobjeĎuje. Kapitalist moţe duţe ţivjeti bez radnika nego što

radnik moţe bez njega." Ako kapital nije ništa više od akumuliranih

plodova rada radnika, onda svaki kapital i prihodi rastu samo onda

kada „se od radnika oduzima sve više i više njegovih proizvoda, kada

se njegov vlastiti rad sve više sukobljava s njim kao otuĎeno

vlasništvo, a njegova sredstva za ţivot i njegove djelatnosti sve više

koncentriraju u rukama kapitalista". Čak i u najpovoljnijim

ekonomskim uvjetima, sudbina radnika je neizbjeţno „prekomjerni

rad i rana smrt, svedenost na stroj, podjarmljenost kapitalu! Njegov

rad postaje izvanjski bitak koji „se nalazi izvan njega, neovisno o

njemu i stran njemu, i počinje mu se suprotstavljati kao autonomna

snaga; ţivot koji je posvetio predmetu suprotstavlja mu se kao

neprijateljski i stran'.' Ta predodţba dolazi iz jedne od Marxovih

najdraţih knjiga, iz Frankensteina, kratke priče o čudovištu koje se

okreće protiv svoga stvoritelja. Iako su neki istraţivači tvrdili da

postoji „radikalan rez" izmeĎu misli mladoga i zreloga Marxa, i

analiza i njen demonski izraz vidljivo su djelo istoga čovjeka koji je u

Kapitalu tvrdio, više od dvadeset godina kasnije, da sredstva kojima

kapitalizam povećava svoju proizvodnost „sakate radnika u

djelomična čovjeka, obezvreĎuju ga u privjesak stroja, mukom

njegova rada uništavaju njegov sadrţaj, otuĎuju od njega duhovne

mogućnosti radnog procesa... pretvaraju njegov ţivotni vijek u radni,

bacajući mu ţenu i dijete u ţrvanj kapitala'!

U kolovozu 1844, dok je Jenny Marx bila u posjetu svojoj majci u

Trieru, dvadesettrogodišnji Friedrich Engels došao je u posjet Karlu u

njegov pariški stan. Već su se jednom sreli, u prolazu, u redakciji

Rheiniscbe Zeitunga, a nešto kasnije Marx je bio duboko dojmljen

„Kritikom političke ekonomije" koju je Engels predao za

objavljivanje u Deutsche-Franzbsische Jahrbucheru. Moţe se vidjeti

zašto: iako je tada vjerovao da društvene i ekonomske snage pokreću

lokomotivu povijesti, on nije imao neposredno znanje o kapitalizmu u

praksi. Engels je bio u vrlo dobrom poloţaju da ga prosvijetli po tom

pitanju, kao sin i nasljednik njemačkoga proizvoĎača pamuka koji je

posjedovao predionice pamuka u Manchesteru - u srcu industrijske

revolucije i mjestu postanka Lige protiv ţitnih zakona

(Anti-Corn-Law League), gradu koji je vrvio čartistima, ovenistima i

socijalističkim agitatorima svih vrsta. Engels se preselio u Lancashire

ujesen 1842, toboţe da bi učio o obiteljskom poslu, no zapravo je

namjeravao proučavati posljedice viktorijanskoga

kapitalizma za čovjeka. Danju je bio marljivi mladi upravitelj Burze

pamuka, a u kasnim bi satima mijenjao strane istraţujući radničke

ulice i sirotinjske četvrti grada te prikupljajući materijal za svoje rano

remek-djelo Poloţaj radničke klase u Engleskoj (1845).

Iako su Marx i Engels zajedno proveli deset dana u Parizu, jedini

prikaz njihova epskog razgovora dan je u jednoj jedinoj rečenici koju

je Engels napisao poslije više od četrdeset godina: „Kad sam posjetio

Marxa u Parizu u ljeto 1844, naše je potpuno slaganje u teoretskim

područjima postalo očigledno i naš zajednički rad potječe iz tog

vremena." Jedan drugoga savršeno su nadopunjavali -Marx svojim

bogatstvom znanja, Engels svojim znanjem o bogatstvu. Marx je

pisao sporo i tegobno, s brojnim brisanjima i ispravljanjima punim

mrlja od tinte, dok su Engelsovi rukopisi uredni, u poslovnom stilu i

elegantni. Marx je ţivio u kaosu i neimaštini najveći dio svoga ţivota;

Engels je zadrţao stalan posao s punim radnim vremenom, a

istovremeno je uspijevao objaviti dojmljiv broj knjiga, pisama i

novinskih članaka - i još je nalazio vremena uţivati u zadovoljstvima

raskošna burţujskog ţivota, s konjima u svojim štalama i s obiljem

vina u svojim podrumima. No usprkos očitim prednostima, Engels je

od početka znao da on neće biti dominantan partner. Prihvatio je, bez

prigovora ili ljubomore, da je njegova duţnost pruţati intelektualnu i

financijsku podršku koja je Marxovo djelo učinila mogućim. „Ja

jednostavno ne mogu razumjeti'; napisao je, „kako netko moţe

zavidjeti geniju; to je nešto tako posebno da mi koji ga nemamo od

početka znamo da je on nedostiţan; meĎutim biti zavidan na bilo

čemu što je slično tome znači biti strahovito uskogrudan."

Jedan pred drugim nisu imali tajni, niti je meĎu njima bilo tabua:

njihova je korespondencija paprena smjesa povijesti i ogovaranja,

zakučaste ekonomije i dječačkih viceva. Engels je posluţio i kao neka

vrsta surogat-majke Marxu - šaljući mu novac, uzrujavajući se zbog

njegova zdravlja i neprestano ga upozoravajući da ne zanemaruje

svoju studiju. U jednom od najstarijih sačuvanih pisama, iz listopada

1844, već je poţurivao Marxa da bez otezanja svoje političke i

ekonomske bilješke pretvori u knjigu: „Pobrini se da materijal koji si

prikupio uskoro bude predstavljen svijetu. Samo nebo zna da je

krajnje vrijeme!" Tri mjeseca poslije njegovo je nestrpljenje raslo:

„Daj, pokušaj i dovrši svoju knjigu iz političke ekonomije, čak i ako

je u njoj mnogo toga s čime nisi zadovoljan, to zapravo nije vaţno;

duhovi su sazreli i mi moramo udariti dok je ţeljezo još vruće ... zato

pokušaj i dovrši svoje djelo prije travnja, napravi kao što ja radim,

postavi sebi datum do kojeg ćeš definitivno biti gotov, i potrudi se da

to brzo ode u tisak'! Puste nade: od toga su prošla više od dva

desetljeća prije nego što je prvi svezak Kapitala bio odnesen u

tiskaru.

Sam Engels nije bio neduţan u tome. Ubrzo nakon susreta s Marxom

u Parizu predloţio je da suraĎuju na kratkom pamfletu -najviše

četrdeset stranica - kritizirajući malo više razdraţljive

mladohegelovce. Nakon što je završio svoj dio od dvadeset stranica u

roku od nekoliko dana, Engels je bio „nemalo iznenaĎen" nekoliko

mjeseci kasnije, saznavši da je sam pamflet nabujao na 300 stranica.

Marx je bio autor koji se nikad nije mogao oduprijeti odvraćanju

pozornosti, više mu je neposrednog zadovoljstva pruţalo pisanje

pamfleta i članaka nego tihi, neslavni napor koji je zahtijevao njegov

magnum opus, tada privremeno nazvan Kritika ekonomije i politike.

Usprkos tomu što je obećao da će rukopis o ekonomiji predati

njemačkom izdavaču Karlu Leskeu do kraja 1845, odloţio ga je u

stranu nakon što nije napisao ništa više od sadrţaja djela. „Čini mi se

vrlo vaţnim! objašnjavao je Leskeu, „da mome daljnjem radu

prethodi polemički tekst usmjeren protiv njemačke filozofije i

njemačkog socijalizma sve do današnjih dana ... Bude li potrebno,

mogao bih predočiti brojna pisma koja sam primio iz Njemačke i

Francuske kako bih dokazao da javnost ţeljno očekuje to djelo." Bilo

je to malo vjerojatno: knjiga o kojoj je riječ, Kritika njemačke

ideologije, nije pronašla svoga izdavača sve do 1932. godine.

„Odustali smo od tog rukopisa zbog nagrizajućeg miša kriticizma!

napisao je Marx, „tome smo utoliko bili skloniji nakon što smo

postigli svoju glavnu svrhu - sami smo sa sobom stvari istjerali na

čistac!

Ipak, on i dalje nije bio u mogućnosti, ili nije bio voljan, pokloniti

punu pozornost svome djelu o ekonomiji. Bit će mnogo polemičkih

prekida tijekom sljedećih nekoliko godina: Bijeda filozofije, filipika

od 100 stranica usmjerena protiv Pierre-Joseph Proudhona; Veliki

ljudi emigracije, razvučena satira o „viĎenijim tupanima" i

„demokratskom ološu" iz socijalističke dijaspore; proturuska tirada

Historija tajne diplomacije 18. stoljeća; Pripovijest o ţivotu Lorda

Palmerstona, u kojoj je pokušao dokazati da je britanski ministar

vanjskih poslova bio tajni agent ruskoga cara; i Gospodin Vogt,

mahniti napad na profesora prirodnih znanosti na sveučilištu u Bernu,

koji se iz-vrgnuo Marxovu bijesu nazivajući ga šarlatanom i ţicarom.

„Milo za drago, osvete pokreću svijet! pjevušio je sretno sam sebi dok

je traćio veći dio godine na svaĎu s Vogtom.

Napredak su kočili i neprestani domaći potresi. U siječnju 1845.

pruski poslanik u Parizu uputio je prosvjednu notu kralju Luju Filipu

zbog članka u Vorwàrtsu u kojem je Marx ismijao kralja Fridrika

Vilima IV Francuski ministar unutarnjih poslova u skladu s tim

zabranio je taj časopis i naredio protjerivanje autora iz Francuske.

Jedini kralj u kopnenom dijelu Europe koji ga je bio voljan primiti bio

je Leopold I. iz Belgije, i to tek nakon što je primio pismeno obećanje

da Marx neće objaviti „nikakvo djelo o aktualnoj politici!

Pretpostavivši da ga to ne bi trebalo spriječiti da sudjeluje u politici,

Marx je pozvao Engelsa da mu se pridruţi u Bruxellessu, gdje su

osnovali Odbor za komunističku korespondenciju kako bi odrţali

„neprekidno izmjenjivanje pisama" sa socijalističkim skupinama u

Zapadnoj Europi. Do 1847. odbor se pretvorio u ogranak novo-

stvorenog Komunističkog saveza u Londonu, koji je tada uputio poziv

Marxu da iznese nacrt prikaza načela. Ono što im je dao bio je

Komunistički manifest, vjerojatno jedan od najčitanijih i

najutjecajnijih pamfleta u povijesti.

Kad je napisao Manifest, u prvim tjednima 1848, Marx je mislio da je

burţoaski kapitalizam već odsluţio svoju svrhu i da će uskoro biti

pokopan pod teretom svojih proturječja. Tjerajući radnike koji su

dotad bili izolirani u predionice i tvornice, moderna je industrija

stvorila uvjete u kojima se proletarijat moţe udruţiti u nesavladivu

silu. „Burţoazija proizvodi prije svega svoga vlastitog grobara'.

Budući da je mislio da uvjeţbava nadgrobni govor, mogao sije

dopustiti da bude širokogrudan prema pobijeĎenom protivniku. Jedan

je kritičar opisao Manifest kao „lirsko slavljenje burţoaskih djela', i

oni koji ga prvi put čitaju često su zapanjeni veličanjem kojim on

obasipa neprijatelja:

Burţoazija je u povijesti odigrala krajnje revolucionarnu ulogu. Gdje

god da je došla na vlast, burţoazija je razorila sve feudalne,

patrijarhalne i idilične odnose. Ona je nemilosrdno pokidala raznolike

feudalne spone koje su čovjeka vezivale za njegova prirodnog

pretpostavljenog ne ostavljajući izmeĎu čovjeka i čovjeka nikakve

druge spone osim golog interesa, osim bezosjećajnog „plaćanja u

gotovini'! Ona je u ledenoj vodi egoistične računice utopila svete

drhtaje poboţnog zanosa, viteškog oduševljenja, malograĎanske

sentimentalnosti. Ona je rastvorila osobno dostojanstvo u razmjenskoj

vrijednosti... Burţoazija ne moţe postojati a da neprestano ne

revolucionira instrumente proizvodnje, dakle proizvodne odnose,

pa dakle i cjelokupne društvene odnose.11

S mnogo većom dubinom i mnogo sloţenije Marx se ponovno poza-

bavio tim temama u Kapitalu, no u tom trenutku nije bilo vremena da

ih podrobno razradi. I uvodna rečenica Manifesta („Bauk kruţi

Europom - bauk komunizma") i njegov jednako slavan zaključak

(„Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom ...

PROLETERI SVIH ZEMALJA, UJEDINITE SE!"12

) potvrĎuju da je

to djelo agitpropa, premda neosporive inteligencije, pisano u ţurbi u

vrijeme kad se ustanak činio neminovnim.

Sretnom slučajnošću, revolucija je doista izbila u tjednu njegova

objavljivanja u veljači 1848, prvo u Parizu, a potom se - brzinom

poţara - proširila preko većega dijela kontinentalne Europe. Nakon

abdikacije kralja Luja Filipa i proglašavanja Francuske Republike,

belgijska je vlada zahvaćena panikom zapovjedila Karlu Marxu da

napusti zemlju u roku od dvadesetčetiri sata te da se nikad ne vrati.

On je srećom upravo primio poziv od nove privremene vlade u

Parizu: „Dobri i odani Marxe ... tiranija te izgnala, slobodna

Francuska sada otvara svoja vrata tebi i svima onima koji se bore za

svetu stvar, bratsku stvar svih naroda." MeĎutim, nakon samo mjesec

dana u Parizu, Marx je otišao u Kôln u nadi da će se revolucija

proširiti u Njemačkoj. Oruţje koje je odabrao, kao i mnogo puta

dotad, bila je tiskana riječ: pokrenuo je nove dnevne novine Neue

Rheiniscbe Zeitung, koje su trpjele stalno sluţbeno šika-niranje

tijekom cijeloga kratkog ţivota. U srpnju je Marx doveden pred sud

zato što je „vrijeĎao odnosno javno klevetao glavnoga tuţitelja"; u

rujnu je, nakon uvoĎenja izvanrednoga stanja, vojni zapovjednik u

Kolnu privremeno zabranio publikaciju na mjesec dana; sljedeće

veljače, nakon što je svaka mogućnost za revoluciju bila u potpunosti

dokrajčena, optuţili su Marxa za „poticanje na pobunu'; ali je on

sjajnim govorom s optuţeničke klupe uvjerio porotu da ga oslobodi

optuţbe. Konačno, u svibnju 1849. pruske su vlasti polovicu

uredničkoga osoblja optuţile, a drugu su polovicu - uključujući

Marxa, koji je izgubio pravo na drţavljanstvo - predloţile za

deportaciju.

U Pariz se Marx vratio u lipnju 1849. godine, samo zato da bi grad

našao u stisku rojalističke reakcije i epidemije kolere. Nakon što mu

je uručena sluţbena zapovijed prema kojoj je trebao biti prognan u

malarijom zaraţeni département Morbihana u Bretanji, otišao je u

izbjeglištvo u jedinu europsku zemlju koja je još htjela primiti

revolucionare bez korijena. Otplovio je u Veliku Britaniju 27.

kolovoza 1849. i ostao ondje sve do svoje smrti 1883. godine. „Moraš

odmah doći u London" napisao je Engelsu koji je bio u posjetu

Švicarskoj. ,,U Londonu ćemo se baciti na posao."

Nekoliko mjeseci nakon dolaska u London, Karl Marx je kroz prozor

trgovine u Regent Streetu zamijetio radni model električne

lokomotive. Prema jednom svjedoku, „zaţario se i uzbudio" - ne od

uzbuĎenja zbog novotarije već zbog ekonomskih implikacija. „Pro-

blem je riješen - posljedice se ne mogu odrediti',' rekao je onima s

kojima se skupa zablenuo. „Kao posljedica ekonomske revolucije

nuţno mora uslijediti i politička, zato što je potonja samo izraz one

prve." Čini se nevjerojatnim da bi itko drugi u vrevi Regent Stree-ta

zastao da bi razmislio o ekonomskim i političkim posljedicama toga

trojanskog ţeljeznog konja. Za Marxa je jedino to bilo vaţno.

Nabavivši iskaznicu čitaonice u Britanskom muzeju u lipnju 1850,

veći dio sljedeće godine proveo je čitajući knjige o ekonomiji i stare

brojeve The Economista. U travnju 1851. tvrdio je: „Toliko sam

daleko napredovao da ću završiti svu ekonomsku graĎu u roku od pet

tjedana. I kad to učinim, kod kuće ću dovršiti političku ekonomiju pa

ću se u Muzeju okrenuti drugoj grani znanosti." Većinu dana sjedio je

u čitaonici od devet ujutro do sedam navečer, meĎutim činilo se da

nema kraja zadatku koji si je postavio. „Materijal na kojem radim

toliko je prokleto povezan da - ma koliko se trudio

- neću biti gotov još sljedećih šest do osam tjedana! napisao je u lip-

nju. „Pojavljuju se, povrh toga, stalni prekidi praktične prirode, koji

su neizbjeţni u bijednim okolnostima u kojima ovdje vegetiramo..."

Od svoga dolaska u London, Karl i Jenny Marx stalno su bili

zaokupljeni nekom novom obiteljskom krizom. Već su imali troje

malodobne djece, a četvrto se rodilo u studenome 1849. godine.

Deloţirani iz stana u četvrti Chelsea u svibnju 1850. zbog neplaćanja

stanarine, privremeno su sklonište pronašli u kući ţidovskoga trgovca

čipkom u Dean Streetu, u četvrti Soho, gdje su proveli teško ljeto

klateći se na rubu oskudice prije nego što su se na dulje vrijeme

preselili u stan što im je dodijeljen. Jenny je opet bila trudna i

neprestano bolesna. Engels im je došao kao spas ţrtvujući svoje

novinarske ambicije u Londonu i vrativši se u ured tvrtke Ermen &

Engels u Manchesteru, gdje je ostao tijekom sljedećih dvadeset

godina. Iako je to velikim dijelom napravio kako bi podupro svoga

briljantnog prijatelja bez novca, on se ponašao i kao vrsta agenta iza

neprijateljskih linija, šaljući Marxu povjerljive pojedinosti o trgovini

pamukom i primjedbe stručnjaka o stanju na meĎunarodnom trţištu -

skupa s redovnim pošiljkama novčanica, pokradenih iz blagajne ili

lukavo skinutih s bankovnog računa tvrtke.

Čak i s tim subvencijama, Marxovi su ţivjeli u prljavštini i gotovo

očajno. Namještaj i kućanski pribor u njihovom dvosobnom stanu bio

je pokvaren, poderan ili razbijen, s debelim tepihom punim prašine.

Cijelo kućanstvo - roditelji, djeca, čistačica - spavali su u maloj

spavaćoj sobi koja je bila u straţnjem dijelu stana, dok je druga soba

sluţila kao radna soba, igraonica i kuhinja. Špijun pruske policije koji

se uspio uvući u stan izvijestio je svoje gospodare u Berlinu da Marx

„vodi ţivot pravog boemskog intelektualca... Iako je često danima

besposlen, radit će dan i noć s neumornom izdrţljivošću kad treba

mnogo napraviti. Nema čvrsto utvrĎena vremena za spavanje i

buĎenje. Često ostaje budan cijelu noć, i tada u podne

potpuno obučen legne na sofu i spava do navečer, neometan do-

gaĎanjima cijeloga svijeta." Taj kaotični ţivot prekidale su redovne

obiteljske tragedije. Njihov najmlaĎi sin Guido iznenada je umro od

napada grčeva u studenom 1850; njihova jednogodišnja kćer

Franziska umrla je na Uskrs 1852. nakon ozbiljnog napadaja

bronhitisa. Njihov drugi sin, njihov voljeni Edgar, umro je od sušice u

oţujku 1855. godine. Smućen od tuge, Marx je koraknuo naprijed kad

je lijes spušten u zemlju i uvjerio većinu oţalošćenih da se

namjeravao baciti za njim. Jedan od njih ispruţio je ruku da ga zadrţi,

za svaki slučaj.

„Kad bi samo! napisao je Engels u pismu sućuti nakon Franziskine

smrti, „postojala neka sredstva pomoću kojih bi se ti i tvoja obitelj

mogli preseliti u zdraviji okrug i u prostraniji stan." Ubila neimaština

Franzisku ili ne, ona je svakako prevladavala ţivotom njezinih

roditelja. Gnjevni kreditori - mesari, pekari, upravitelji imanja -

neprestano su lupali na vrata i zahtijevali da im se plati. „Prije tjedan

dana došao sam do one ugodne točke da ne mogu izaći zato što

nemam kaputa jer sam ih zaloţio', napisao je Marx u veljači 1852, ,,i

ne mogu više jesti meso na kredit." Kasnije te godine otkrio je

Engelsu da je „tijekom osam do deset dana obitelj hranio samo

kruhom i krumpirom, meĎutim dvojim hoću li moći naći bilo što od

toga danas... Kako ću se izvući iz ove paklenske zbrke?" Do tada je

zaraĎivao redovnu plaću kao europski dopisnik New York Daily

Tribunea, kojem je predavao dva članka tjedno i dobivao po dvije

funte za svaki. No to čak ni s Engelsovom dodatnom dotacijom nije

bilo dovoljno i, naravno, to je još jedan razlog zašto se Marx nije

uspio usredotočiti na svoje remek-djelo iz ekonomije.

„MeĎutim, usprkos svemu tome, stvar se ubrzano primiče svome

kraju! napisao je u lipnju 1851. godine. „DoĎe vrijeme kada treba

prekinuti na silu." To pokazuje komični nedostatak poznavanja

samoga sebe: Marx je lako mogao raskinuti s prijateljima i

političkim udruţenjima, no nije tako glatko mogao ostaviti po strani

svoje djelo - posebno ne to djelo, golemi kompendij statističkih

podataka te povijesti i filozofije, koji je trebao na kraju ogolili

sramotne tajne kapitalizma. Što je više istraţivao i pisao, činilo se da

je sve dalje od dovršenja. „Glavna je stvar! savjetovao ga je Engels u

studenome 1851, „da još jednom trebaš napraviti javni proboj s ve-

likom knjigom... Apsolutno je ključno da svladaš opčinjenost koju je

stvorila tvoja produţena odsutnost s njemačkoga trţišta knjiga."

Projekt je tada još jednom odgurnut u stranu, kao ţrtva dodatnih

„stalnih prekida! Neposredno nakon francuskoga drţavnog udara iz

prosinca 1851. napisao je Osamnaesti Brumaire Loiusa Bonapartea

na zahtjev novog američkog tjednika Die Revolution. Nekoliko

sljedećih godina uvelike je protraćio na svaĎe i polemike u kojima je

izravnavao račune usmjerene protiv kolega političkih emigranata.

Marx je tvrdio da su to bile bitne političke intervencije, a ne

manifestacije srdţbe, s obzirom da su laţni socijalistički mesije - ako

su ostali nerazotkriveni - bili mnogo privlačniji gomilama nego što su

to bili pravi monarsi. „Našao sam se u borbi do smrti s hinjenim

liberalima! objavio je.

Ono što ga je naposljetku vratilo ekonomskim proučavanjima bio je

očiti dolazak dugoočekivane meĎunarodne financijske kataklizme u

jesen 1857. godine. Započevši s bankarskim slomom u New Yorku,

kriza se Austrijom, Njemačkom, Francuskom i Engleskom proširila

kao galopirajuća apokalipsa. Engels, koji se oporavljao od bolesti, na

brzinu se povukao na svoj poloţaj u Manchester da bi svjedočio

zabavi - strelovitom padu cijena, svakodnevnim bankrotima i divljoj

panici. „Općeniti fenomen Burze [pamuka] ovdje je doista sjajan!

izvijestio je. „Kolege su krajnje bijesni na moj iznenadan i

neobjašnjiv nalet dobrog raspoloţenja." Marx je takoĎer bio zaraţen

melodramatskim duhom trenutka. On je tijekom cijele zime

1857/1858. svake noći sjedio u svojoj radnoj sobi do četiri ujutro

usporeĎujući svoje ekonomske spise „tako da u najmanju ruku

dobijem jasne glavne crte prije nego što nastupi opći potop". Do

potopa nikad nije došlo, no Marx je nastavio graditi svoju arku,

uvjeren da će biti potrebna prije ili kasnije. Nakon što su se njegova

rudimentarna aritmetička izračunavanja pokazala nedostatnima za

sloţene ekonomske formule, uzeo je brzi tečaj iz revizije

objašnjavajući „da je zbog dobrobiti javnosti apsolutno bitno u

potpunosti ući u graĎu'!

Njegova noćna piskaranja, koja su premašila 800 stranica, nisu

ugledala svjetlo dana sve dok ih Institut Marxa i Engelsa u Moskvi

1939. nije pustio iz arhiva, a široj su javnosti postala dostupna tek

1953. s objavljivanjem njemačkoga izdanja Grundrisse der Kritik der

Politischen Oekonomie (Osnove kritike političke ekonomije). Unatoč

golemom opsegu, Grundrisse je fragmentarno djelo - koje je sam

Marx opisao kao pravi ćušpajz - meĎutim, kao izgubljena karika

izmeĎu Pariških rukopisa iz 1844. i prvoga sveska Kapitala (1867)

ono pokazuje kontinuiranost njegovih zamisli. U njemu se nalaze dugi

odjeljci o otuĎenju, dijalektici i značenju novca, koji prizivaju

odlomke iz rukopisa iz 1844, pri čemu je najupadljivija razlika bila da

sada stapa filozofiju i ekonomiju, dok se prije prema njima odnosio

kao prema odvojenim disciplinama. (Kao što je njemački pisac

Ferdinand Lassalle komentirao, Marx je bio „Hegel koji se pretvorio u

ekonomista, Ricardo koji se pretvorio u socijalista'!) Na drugim

mjestima analiza radne snage i viška vrijednosti tumači se kao nacrt

cjelovitijega izlaganja tih teorija u Kapitalu.

Marx je često govorio o svome djelu u tom razdoblju kao o

„ekonomskom sranju! i u toj je prezirnoj frazi nesumnjivo bilo

elementa krivice. Još davne 1845. pretvarao se da je rasprava o

političkoj ekonomiji gotovo završena i tijekom sljedećih trinaest

godina ponavljao je i ukrašavao tu laţ tako često da su očekivanja

njegovih prijatelja narasla gotovo do nemogućeg vrhunca. Sudeći po

potrebnom vremenu, oni su pretpostavljali da to doista mora biti

golemo eksplozivno punjenje koje će istoga trenutka uništiti zdanja

kapitalizma koja su bez temelja. Redovni kratki izvještaji slani

Engelsu u Manchester odrţavali su mit o velikom napretku. ,,U

potpunosti sam razorio teoriju profita onakvu kakva je dosad

iznesena! objavio je Marx bučno u siječnju 1858. godine. Uistinu,

meĎutim, sve što je imao pokazati od onih dugih dana u Britanskom

muzeju i još duţih noći za njegovim stolom bila je klimava hrpa

neobjavljivih spisa, ispunjenih sporadičnim bilješkama.

Početkom 1858. Ferdinand Lassale ponudio se da dogovori ugovor za

Marxa s berlinskim izdavačem po imenu Duncker (čija je ţena

slučajno bila jedna od Lassaleovih ljubavnica). Marx je obavijestio

izdavača da će njegov „kritički ekspoze sustava burţoaske

ekonomije" biti podijeljen na šest knjiga, koje bi se trebale objaviti u

nastavcima: „1. O kapitalu (sastoji se od nekoliko uvodnih poglavlja).

2. O zemljišnom posjedu. 3. O nadnici za rad. 4. O drţavi. 5.

MeĎunarodna trgovina. 6. Svjetsko trţište." Prvi će svezak biti

spreman za tisak u svibnju, nakon čega će uslijediti drugi u roku od

nekoliko mjeseci, i tako dalje. MeĎutim, kao što je tako često bio

slučaj kad se našao pred kratkim rokovima, Marxovo se tijelo počelo

buniti. „Ovog me tjedna toliko jako mučila moja bolesna ţuč da sam

bio nesposoban misliti, čitati, pisati ili, zapravo, bilo što raditi!

povjerio se Engelsu u travnju 1858. godine. Zaokupljen svojom

bolesnom jetrom, shvatio je da je uvijek kad bi sjeo i počeo pisati

nekoliko sati „morao nakon toga leţati potpuno beskoristan nekoliko

dana!

Bila je to poznata jadikovka. ,,A, joj, toliko smo već navikli na ove

isprike za nedovršenje djela! komentirao je Engels mnogo godina

poslije kad je ponovno čitao neka stara pisma. Kao što je Marx sam

sebi priznao, „moja bolest uvijek nastaje u umu! No odvraćanja

pozornosti stvarno je bilo dosta: njegova je kćer Eleanor slabila zbog

hripavca; ţena mu je bila „ţivčana ruina"; vlasnik zalagaonice

"Hrgovač robe s obročnom prodajom bučno su zahtijevali plaćanje

računa. Marx se mrko našalio: „Pretpostavljam da nitko nikad nije

pisao o 'novcu u trenutku kad mu je tako jako nedostajao." Usprkos

tomu što gotovo ništa nije napisao tijekom ljeta, potkraj rujna 1858.

obećao je da će rukopis biti spreman za slanje poštom ,,u roku dva

tjedna" - no nakon mjesec dana priznao je da „će potrajati još ne-

koliko tjedana prije nego što ga bude mogao poslati'! Sve se urotilo

protiv njega: čak je i svjetska ekonomska kriza, koja se tako brzo

izjalovila, izazvala loše raspoloţenje i stoga mu priuštila „najstrašniju

zubobolju!

Do sredine studenoga, šest mjeseci nakon prvotnoga roka, Lassale je

ljubazno uputio upit u ime berlinskog izdavača je li knjiga blizu

završetka. Marx je odgovorio da otezanje „jedva označava nastojanje

da mu se dade najbolja vrijednost za njegov novac'! Kao što je sam

objasnio:

Čini se da je stil svega onoga što sam napisao pokvaren zbog nevolja

s jetrom. A imam dvostruki motiv da ne dopustim da ovo djelo bude

upropašteno zbog medicinskih razloga:

To je proizvod petnaest godina istraţivanja, tj. najboljih godina moga

ţivota.

U njemu su po prvi put znanstveno izloţeni društveni odnosi. Zato

dugujem Partiji da ta stvar ne bi smjela biti unakaţena nekom vrstom

teškog, drvenog stila koji je svojstven bolesnim jetrima...

Bit ću gotov otprilike za četiri tjedna od sada, s obzirom da sam

upravo započeo stvarno pisanje.

To mora da je bilo iznenaĎenje za Lassalea, koji je još u veljači bio

uvjeren da je tekst u „završno) fazi'! Engels je takoĎer bio šokiran.

Nakon što je konačno poslao dio teksta u Berlin u siječnju 1859, Marx

mu je rekao: „Rukopis se sastoji od oko dvanaest tiskanih araka

papira [192 stranice] (tri nastavka) i - nemoj se zaprepastiti zbog toga

- iako je naslovljen „Kapital općenito',' ti nastavci još ne sadrţe ništa

vezano uz temu kapitala." Nakon svih tih glasnih i dugih fanfara,

Marx nije napisao ništa više od jednog tananog sveska. Pola toga bio

je jednostavno saţetak teorija drugih ekonomista, a jedini dio koji je

zavrijedio trajnije zanimanje bio je autobiografski predgovor koji je

opisivao kako su ga njegovo čitanje Hegela i novinarstvo u

Rheiniscbe Zeitungu doveli do zaključka da se „anatomija

graĎanskoga društva treba pronaći u političkoj ekonomiji'!

Marx je upriličio hrabru predstavu hiperbolična promoviranja kako se

dan objavljivanja počeo nazirati, predviĎajući da će knjiga - tada

naslovljena Prilog kritici političke ekonomije - biti prevoĎena i da će

joj se diviti u cijelom civiliziranom svijetu/MeĎutim, njegovi su

prijatelji bili zgroţeni: njemački je socijalist Wilhelm Liebknecht

rekao da ga nikad neka knjiga nije toliko razočarala. Bilo je nekoliko

osvrta. „Skrivene nade koje smo dugo gajili vezane uz Karlovu

knjigu, sve su omalovaţene urotom šutnje od strane Nijemaca! po-

ţalila se Jenny Marx. „Drugi bi nastavak mogao trgnuti te pospance iz

njihove letargije."

Sljedeći je nastavak trebao izaći nekoliko mjeseci nakon prvoga.

Marx je tada neznatno prilagodio rok predaje namećući „krajnju

granicu" u prosincu 1859. za dovršenje njegove teze o kapitalu, koji je

tako neobjašnjivo bio izostavljen iz Kritike. MeĎutim, tijekom

sljedeće godine njegove su ekonomske biljeţnice leţale neotvorene na

stolu jer se poveo za svojom prepirkom s Karlom Vogtom sa

sveučilišta u Bernu, koju je vodio u novinskim člancima, tuţbama za

klevetu i u opseţnoj knjizi. Kad je to završilo, novije pruski kralj

proslavio krunidbu amnestijom za političke emigrante, potičući

Marxovu nadu da će se moći vratiti kući i pokrenuti novine po uzoru

na Neue Rheinkche Zeitung. To je nadahnulo dugo - i besplodno -

prikupljanje sredstava za put u Njemačku u proljeće 1861, koje je

financirao Ferdinand Lassale, nakon čega je uslijedio uzvrat

gostoprimstva kad je Lassale odlučio doći u London na drugu Veliku

gospodarsku izloţbu 1862. godine. „Taj je čovjek tratio moje vrijeme!

gunĎao je Marx tijekom trećega tjedna te teške kušnje, ,,i, povrh toga,

glupan je iznio svoje mišljenje da, s obzirom da se trenutačno ne

bavim nikakvim poslom,' već samo pukim 'teoretskim djelom,' da bih

isto tako mogao s njim ubijati vrijeme!"

Ispalo je da se Lassaleovo ruganje „teoriji" pretvorilo u poticaj koji je

bio potreban da Marx dovrši posao koji je tako zlosretno prekinut

duelom s Vogtom. S nekoliko naručenih novinskih poslova koji će mu

odvratiti paţnju, izbjegao je ponovno u čitaonicu Britanskoga muzeja

skupljajući streljivo za svoj konačni napad na kapitalizam. Bilješke

koje je napravio 1862. i 1863. ispunile su više od 1500 stranica.

„Proširujem ovaj svezak! objašnjavao je, „zato što oni njemački

nitkovi procjenjuju vrijednost knjige u kategorijama kubične

zapremine! Teoretski problemi koji su ga dosad osujećivali sada su

bili jasni i okrepljujući kao čaša dţina. Primjerice, poljoprivredne

rente ili „šugave zemljišne rente',' kako ju je nazivao. „Dugo sam

imao dvojbe u vezi s apsolutnom ispravnošću Ricardove teorije i

trebalo mije dugo da doĎem do srţi te prijevare." David Ricardo je

jednostavno pobrkao vrijednost i nabavnu cijenu. Cijene

poljoprivrednih proizvoda bile su više od njihove stvarne vrijednosti

(mjerene prema radnom vremenu uloţenom u njih), a

zemljoposjednik je u obliku više rente razliku stavio u dţep.

MeĎutim, pod socijalističkim sustavom taj bi se višak preraspodijelio

na dobrobit radnika. Čak i kad bi trţišna cijena ostala ista, vrijednost

dobara -njihov „društveni karakter" - izrazito bi se promijenio.

Marxovo oduševljenje njegovim napredovanjem izrodilo se u

pretjerani optimizam. Potkraj 1862. oboţavatelj iz Hanovera,

dr. Ludwig Kugelmann, pisao mu je da ga pita kada se moţe očekivati

nastavak Priloga kritici političke ekonomije. „Drugi je dio sada

konačno dovršen" odgovorio je Marx, „čuva se za prepisivanje u

čistopis i za završno uljepšavanje prije nego što ode u tisak." TakoĎer

je prvi put otkrio da je odustao od glomazna radnog naslova „Prilog

kritici političke ekonomije, svezak II" Nekom obrnutom logikom,

velike knjige zasluţuju kratke naslove, pa će se „ona pojaviti zasebno

pod naslovom Kapital".

Zapravo, bit će potrebno mnogo više tesanja prije nego što sirovo

deblo bude spremno za „završno uljepšavanje"; a uskoro je novo

odvraćanje pozornosti Marxa izmamilo iz njegove radionice.

Otklanjao je sve zahtjeve da sudjeluje u novim političkim grupacija-

ma još od sloma Komunističkog saveza 1850. godine: „čvrsto sam

uvjeren da su moje teoretske studije od veće koristi radničkoj klasi od

moga uplitanja u udruţenja kojima je već prošlo vrijeme'.' MeĎutim, u

rujnu 1864. svladala ga je radoznalost nakon što je stigla pozivnica za

inauguralni sastanak MeĎunarodnog udruţenja radnika, sastavljenog

od englesko-francuskog saveza sindikata i socijalista. Iako je onamo

otišao samo kao tihi promatrač, na kraju večeri kooptiranje u Glavno

vijeće - i 1865. postao je de facto njegov voĎa.

Bila je to obveza koja je oduzimala vrijeme. Pismo Engelsu u oţujku

1865. opisuje tipičan radni tjedan: utorak navečer ţrtvovao je

Glavnome vijeću, na kojem su zadjevice znale potrajati sve do poslije

ponoći; sljedećeg je dana bio javni sastanak u Covent Gardenu kojim

se obiljeţavala godišnjica poljskoga ustanka; subota i ponedjeljak

posvećeni su sastancima Odbora o „francuskom pitanju'; od kojih su

oba trajala do jedan ujutro, tj. do sljedećeg utorka, s još jednim dugim

okršajem ţestokog prepucavanja izmeĎu engleskih i francuskih

članova Glavnoga vijeća. IzmeĎu svih tih obaveza, bilo je „ljudi koji

su tu znali banuti, i to zato da bi me vidjeli" u vezi s konferencijom o

pravu glasa koja se trebala odrţati sljedećeg

vikenda. „Kakav gubitak vremena!" gunĎao je, I Engels je tako mi-

slio. Zašto je njegov prijatelj ţelio provesti sate potpisujući članske

iskaznice i raspravljajući sa svadljivim ljudima iz Odbora kad je

mogao biti za svojim stolom i pisati Kapitali „Oduvijek sam mislio da

naivno fraternité u MeĎunarodnom udruţenju neće potrajati dugo!

upozorio je nakon još jedne dugotrajne i zamorne prepirke meĎu

Francuzima. „To će proći kroz još mnogo takvih faza i uzet će ti velik

dio vremena."

Tijekom ljeta 1865. Marx je povraćao svaki dan („kao posljedica

vrućeg vremena i s tim-povezanim ţučnim tegobama") i mučili su ga

čirevi. Iznenadan priliv gostiju u njihovu kuću - Jennyin brat iz

Njemačke, Marxov šogor iz Juţne Afrike, nećakinja iz Maastrichta -

prouzročili su daljnje nepoţeljne prekide. Bio je tu i poznati niz

vjerovnika koji su „kucali na vrata, stoje svakim danom bilo sve teţe

izdrţavati'! A opet, na mjestu koje nije bilo uzdrmano tim vrtlogom

dogaĎaja njegovo se nepoznato remek-djelo pribliţavalo svome

dovršenju. Do kraja godine Kapital je postao rukopis od 1200

stranica, zamrljana zbrka isprecrtanih dijelova i neodgonetljivih

črčkarija. Na Novu godinu 1866. godine Marx je sjeo da napravi

čistopis, „lizanjem čisteći novoroĎenče nakon dugih i teških

poroĎajnih muka'! To je trajalo više od godinu dana. Čak ga ni

nevolje s jetrom i čirevima nisu mogle osujetiti: posljednjih nekoliko

stranica napisao je stojeći uz svoj stol nakon što je provala gnojnih

čireva u zadnjici učinila sjedenje previše bolnim. (Arsen, uobičajeni

anestetik, „previše otupljuje moj um i trebalo mije da ostanem

pribran!) Engelsovo iskusno oko odmah je uočilo neke dijelove teksta

na kojima su čirevi ostavili trag, a Marx se sloţio da su oni više

pridavali jednoličnost prilično blijedoj nijansi. ,,U svakom slučaju,

nadam se da će se burţoazija sjećati mojih čireva sve do svojih

posljednjih dana',' psovao je. „Koje su to svinje!"

Gnojni su čirevi nestali čim je završio posljednju stranicu. „Uvijek

sam imao osjećaj! rekao mu je Engels, „daje ta prokleta knjiga, koju si

tako dugo radio, bila u srţi tvoje nevolje, i ti se nikad ne bi iskobeljao,

niti bi mogao, iz toga dok taj teret ne bi skinuo sa svojih leĎa."

Osjećajući se „nezasitan poput 500 svinja',' Marx se u travnju 1867.

otisnuo u Hamburg da preda rukopis i nadgleda njegovo tiskanje. Čak

ni vijest daje izdavač očekivao sljedeća dva sveska prije kraja godine

nije mogla pokvariti njegovo dobro raspoloţenje. „Nadam se i

pouzdano vjerujem da ću u roku od godinu dana biti gotov','

predviĎao je. Reakcije onih kojima je bilo dopušteno da bace

letimičan pogled na dijelove teksta ohrabrili su ga da se ponada da će

njegovo ime i njegova slava odjekivati diljem cijele Europe. Riječima

Johanna Georgea Eccariusa, starog saveznika iz Komunističkog

saveza i MeĎunarodnog udruţenja radnika: „Sam prorok upravo

objavljuje pravu bit svake mudrosti."

P O G L A V L J E 2

RoĎenje

„Svaki je početak teţak, to vrijedi u svakoj znanosti! upozorio je

Marx u predgovoru Kapitala. No mogao je dodati da počeci nisu ni

upola teški kao završeci: prvi je svezak bio jedini koji je dovršio prije

smrti. Godine muke i borbe iscrpile su ga i fizički i mentalno.

„Ne morate čekati drugi svezak! napisao je svome ruskom pre-

voditelju u listopadu 1868, „objavljivanje kojeg će kasniti vjerojatno

dodatnih šest mjeseci. Ne mogu ga dovršiti sve dok se ne dovrše i

objave odreĎena sluţbena ispitivanja pokrenuta tijekom prošle (i

1868) godine u Francuskoj, Sjedinjenim Američkim Drţavama i

Engleskoj." Do 1870. imao je novu ispriku za kašnjenje: „Nije me

spriječila samo moja bolest tijekom cijele zime, već sam nuţnim

smatrao intenzivno se posvetiti svome ruskom, zato što mi je, baveći

se pitanjem zemlje, postalo ključno proučavati ruske

zemljoposjedničke odnose iz primarnih izvora." Tijekom sljedećih

nekoliko godina nagomilao je golemu arhivu ruskih knjiga i

statističkih podataka – što je uvelike iritiralo Engelsa, koji je rekao da

bi gomilu toga najradije spalio. Sumnjao je da ih je Marx koristio kao

barikadu iza koje se mogao sakriti od razdraţljivih zahtjeva svojih

prijatelja i izdavača.

Sumnja je bila opravdana. Kada je Engels započeo prireĎivati sljedeći

svezak iz brda papira koje je ostalo nakon Marxove smrti 1883.

opisao je razmjere svoga zadatka u pismu njemačkom socijalistu

Augustu Bebelu:

Pored dijelova koji su u potpunosti dovršeni nalaze se drugi koji jedva

da su bili skicirani, sve je to bilo nacrt djela s izuzetkom moţda dvaju

poglavlja. Navodi iz izvora nisu imali nikakva reda, mnogo ih je bilo

nabacano na hrpu, jednostavno skupljeno s namjerom da se naĎu u

nekom budućem izboru. Uz to je bilo rukopisa koje sigurno nitko

osim mene ne bi mogao dešifrirati, a i tada uz teškoće. Pitate me zar ja

od svih ljudi nisam trebao znati kako je daleko ta stvar otišla? Stvar je

sasvim jednostavna: da sam znao, gnjavio bih ga dan i noć sve dok

sve ne bi bilo završeno i tiskano. A Marx je to znao bolje od bilo

koga.

Drugi se svezak pojavio 1885, a nakon toga je 1894. godine uslijedio

treći (koji je takoĎer priredio Engels). Ono što se često naziva

„četvrtim sveskom" Teorije viška vrijednosti (1905), uredio je Karl

Kautsky iz biljeţaka koje je Marx napravio sredinom 1860-ih o

povijesti ekonomije, uvelike sastavljenih od izvadaka iz djela

prijašnjih teoretičara kao što su Adam Smith i David Ricardo.

Ukratko, Kapital je nepotpuno, fragmentarno djelo: Marxov je izvorni

naum, podsjetit ćemo poslije, predviĎao šest svezaka. Riječima

Marxova istraţivača Maximiliena Rubela, „mi pred sobom nemamo

marksističku bibliju vječno kodificiranih kanona'! To treba naglasiti

zato što su se mnogi komunisti prema Kapitalu odnosili kao prema

Svetom pismu, drţeći se toga da sve što je Marx rekao jest istina, a

što nije rekao nije. Obje su tvrdnje neodrţive: postoje prazna i

izostavljena mjesta koja je mogao ispuniti da je imao dovoljno

energije i vremena; a postoje i pogreške i pogrešno zasnovane

koncepcije, za kojima njegovi kritičari trijumfalno poseţu, koje

takoĎer trebaju priznati oni koji se dive Kapitalu. „Činjenica da je

Marx na briljantan način otkrio novi kontinent! ističe ekonomist

Michael Lebowitz, „uopće ne znači da je na njemu sva mjesta

ispravno nacrtao'!

Terra incognita koju je počeo istraţivati bio je novi svijet

industrijskoga kapitalizma - krajolik nepoznat Adamu Smithu - i

Marx od početka upozorava čitatelje da su ušli u zemlju bajki gdje

ništa nije kako se čini. Pogledajte samo njegov odabir glagola već u

prvoj rečenici Kapitala: „Bogatstvo društva u kojem vlada

kapitalistički način proizvodnje pojavljuje se kao "golema zbirka

roba', a pojedinačna roba pojavljuje se kao njegov osnovni oblik'!

(Moji kurzivi.) Iako manje dramatičan od slavnoga uvoda

Komunističkog manifesta (Bauk kruţi Europom..."), on iznosi sličnu

bit: ulazimo u svijet sablasti i prikaza. Stranice Kapitala zasute su

frazama kao što je „fantomska objektivnost! „nesupstancijalni duh!

„puka iluzija" i „pogrešan dojam! Samo ako se prodre kroz velove

iluzije moţe se razotkriti eksploatacija uz pomoć koje kapitalizam

ţivi.

Roba, tvrdi Marx, ima dva svojstva: uporabnu vrijednost i razmjensku

vrijednost. Uporabljivost predmeta dovoljno je očita: ugljen nas grije i

suši, kruh nas hrani. Kad bi razmjenska vrijednost bila mjera

uporabljivosti, štruca kruha nalagala bi daleko višu cijenu od, recimo,

blještavo skrojena svilenog prsluka, što očito nije slučaj. Kako se,

onda, uspostavlja razmjenska vrijednost?

Uzmimo stoga dvije vrste robe, primjerice pšenicu i ţeljezo. Kakav

god bio odnos njihove razmjene, on se uvijek moţe prikazati u obliku

jednadţbe u kojoj se zadana količina pšenice izjednačava s nekom

količinom ţeljeza, primjerice 1 kvarter pšenice = a centi ţeljeza. Što

nam govori ta jednadţba? Da u dvije različite stvari postoji nešto

zajedničko jednake veličine, kako u 1 kvarteru pšenice, tako i u a

centi ţeljeza. Oboje je, dakle, jednako nečem trećem, što samo po sebi

nije nijedno ni drugo. Svako od njih, ukoliko je vrijednost razmjene,

mora se, dakle, moći svesti na to treće.

Jedan zajednički element koji robe dijele jest to da su one proizvod

rada. Zato vrijednost predmeta mora odraţavati količinu rada „za-

leĎena" u njemu - rada koji je neposredno uključen u izradu predmeta,

kao i rada koji je proizveo strojeve uporabljene u radionici te rada

utrošena na dobavljanje sirovina. (Marx je ubrzo dodao kako on misli

na „društveno potrebno radno vrijeme" - to jest, na sate koji su

prosječnom radniku potrebni da završi taj posao. Jer bi inače netko

mogao zaključiti da bi roba koju bi načinili šeprtljavi ili lijeni radnici

bila vrednija jer bi njezina proizvodnja dulje trajala.)

Zasad je sve još konvencionalno: slične su „radne teorije vrijednosti"

predlagali Adam Smith, David Ricardo i mnogi drugi klasični

ekonomisti. Smith je svoje Bogatstvo naroda započeo tvrdnjom:

„Godišnji rad svakog naroda jest fond koji taj narod prvotno

opskrbljuje svim ţivotnim potrepštinama i ugodnostima ..."'3 Marx,

meĎutim, ide dalje. Baš kao što robe imaju dvojni karakter,

posjedujući i uporabnu i razmjensku vrijednost, tako i sam rad ima

dvostruku narav. Uporabna je vrijednost stvorena „konkretnim" ili

„korisnim" radom, koji Marx definira kao „produktivnu aktivnost

odreĎene vrste, koja se dalje razvija s odreĎenim ciljem! dok

razmjenska vrijednost proizlazi iz „apstraktnog" ili

„nediferenciranog" rada, koji se mjeri isključivo u kategorijama

njegova trajanja - a izmeĎu njih dvaju prisutna je inherentna napetost.

Netko tko je krojač(-ica) mogao bi, primjerice, pokušati izraditi

najotporniji kaput koji su on ili ona sposobni izraditi. MeĎutim, ako je

kaput previše otporan, kupac se više nikad ne treba vratiti da bi kupio

zamjenski, čime ugroţava krojačevu djelatnost. Isto je primjenjivo na

tkalca koji je proizveo tkaninu od koje je sašiven taj kaput. Potreba da

se stvori uporabna vrijednost nalazi se stoga u sukobu s potrebom da

se nastavi stvarati razmjenska vrijednost.

___________________________

13 Adam Smith, Bogatstvo naroda, Istraživanje prirode i uzroka

bogatstva naroda, Poslovni dnevnik Masmedia, Zagreb, str. 37

Da bi ilustrirao ta dva aspekta rada, Marx uranja u dugu i sve

nadrealniju meditaciju o relativnim vrijednostima kaputa i otprilike 18

metara tkanine. „Vrijednost tkanine kao robe! piše on, „stoga se

izraţava, u obliku robe kaputa, vrijednost jedne robe u uporabnoj

vrijednosti druge. U uporabnoj vrijednosti tkanina je stvar na osjet

različita od kaputa, kao vrijednost ona je 'jednaka kaputu' i stoga

izgleda kao kaput! Kao uporabna vrijednost, tkanina je nešto opipljivo

drugačije od kaputa; meĎutim kao vrijednost ona je u stvarnosti ista

stvar, izraz apstraktnog rada. „Tako dobiva vrijednosni oblik različit

od prirodnog. Njen vrijednosni bitak pojavljuje se u jednakosti s

kaputom kao ovčja priroda kršćanina u njegovoj jednakosti s

jaganjcem boţjim! .

Ta bi nas apsurdna usporedba trebala upozoriti da je ono što čitamo

zapravo vic zasnovan na apsurdu, pustolovno putovanje kroz carstva

izraţenijeg besmisla. Marx je kao student bio zaluĎen romanom

Laurencea Sternea Ţivot i nazori Tristrama Shandyja, prepunim

udaljavanja od glavnoga tijeka radnje, te je trideset godina poslije sam

pronašao temu koja mu je dopuštala da oponaša raspojasan i iščašen

stil koji je Sterne prvi uveo. Kao i Tristram Shandy, i Kapital je

prepun paradoksa i hipoteza, zakučastih objašnjenja i mušičavih

budalaština, necjelovitih prikaza i osebujnih čudnovatosti. Kako je

inače mogao ispravno vrednovati tajnovitu i često izvrnutu logiku

kapitalizma? Kao što Marx i primjećuje, na kraju svoje iscrpljujuće

osebujne digresije o tkanini i kaputima: „Roba nam na prvi pogled

izgleda kao trivijalna stvar, koja se razumije sama po sebi. Njena

analiza pokazuje da je posrijedi veoma zamršena stvar, puna

metafizičke pronicljivosti i teoloških hirova!

Kad se od drva napravi stol, on ostaje drvo usprkos svemu tome -

obična, osjetilna stvar. MeĎutim, kad postane roba, on se pretvara u

nešto što nadilazi osjetila. „On ne samo da stoji nogama na tlu, već se

spram sve ostale robe postavlja na glavu i u svojoj drvenoj glavi

razvija hirove, mnogo čudnije nego kad bi sam od sebe počeo plesati'!

S obzirom da različita roba odraţava rad svojih proizvoĎača,

društveni odnos izmeĎu ljudskih bića „ovdje za njih poprima

fantazmagoričan oblik odnosa meĎu stvarima'! Jedina analogija koju

Marx pronalazi za tu bizarnu preobrazbu jest maglovito carstvo

religije: „Ovdje se proizvodi ljudske glave pokazuju kao samostalni

likovi, koji se, opskrbljeni vlastitim ţivotom, nalaze u meĎusobnom

odnosu i u odnosu spram ljudi. U svijetu robe tako se ponašaju pro-

izvodi ljudskih ruku. To nazivam fetišizmom robe, koji prianja uz

proizvode rada čim ih se počne proizvoditi kao robu... „

U religioznom smislu, fetiši su predmeti koji se oboţavaju zbog

njihovih toboţnjih natprirodnih moći, kao što se činilo s posmrtnim

ostacima svetaca u srednjovjekovnoj Europi. (Davne 1842.

dvadesetčetverogodišnji Marx ismijavao je jednoga njemačkog autora

koji je tvrdio da taj oblik fetišizma „čovjeka uzdiţe iznad osjetilnih

ţelja" i na taj ga način spašava od toga da bude puka ţivotinja. Ne

samo da čovjeka ne uzdiţe iznad njegovih osjetilnih ţelja, uzvraća

Marx, fetišizam jest religija osjetilne ţelje: „Fantazija koja izranja iz

ţelje navodi oboţavatelja fetiša da vjeruje kako će se neţivi predmet

odreći svoga prirodnog karaktera da bi udovoljio njegovim ţeljama!)

U kapitalističkoj ekonomiji fetišizam je uvjerenje da roba ima neku

mističnu intrinzičnu vrijednost. Kao i kod kostiju svetaca, riječ je o

opsjeni. „Dosad! piše Marx, „još nijedan kemičar u biserima ili

dijamantima nije pronašao razmjensku vrijednost..."

Neobično je što je odabran taj primjer, s obzirom da on otkriva

granicu same Marxove teorije. Ako se, kao što on implicira,

razmjenska vrijednost bisera i dijamanata izvodi samo iz vremena

rada koje se utroši na njihovo pronalaţenje i obradu, zašto ljudi

ponekad plaćaju stotine tisuća funti za jedan dijamantni prsten ili

bisernu ogrlicu? Zar se ne bi te iznimne cijene mogle donekle

zahvaliti i rijetkoj vrijednosti nečega, ili doţivljajima ljepote, ili čak

jednostavnoj ţelji da se bude u povlaštenom poloţaju? Kad bi vrijeme

rada bilo jedini odlučujući čimbenik, onda Picassova črčkarija na

restoranskom ubrusu ili šešir koji je nekad nosio John Lennon ne bi

vrijedili više od nekoliko funti - dok bi „vrijednost" boce crvenog vina

od dobre berbe bila istovjetna s onom od slabe berbe, ako obje

utjelovljuju istu količinu rada.

Marxovi učenici s više strahopoštovanja rješavali su te probleme

odbacujući ih kao čudačke i nevaţne izuzetke od pravila. Uz to, nije li

sam Marx istaknuo da roba posjeduje „metafizičku pronicljivost i

teološke hirove"? Radna teorija vrijednosti nije od velike pomoći u

razumijevanju zašto se nekoliko čuperaka kose Elvisa Presleya, koje

je skupio njegov brijač/prodalo za 115.000 američkih dolara na javnoj

draţbi 2002. godine; no moţda pojam fetišizma robe - „čarolije i

sablasti koje okruţuju proizvode rada" - nudi barem djelomično

objašnjenje. U svome najširem smislu, prema Marxu, fetišizam robe

predstavlja „vladavinu predmeta nad ljudskim bićem, mrtvoga rada

nad ţivim, proizvoda nad proizvoĎačem'.' (Ovdje opet vidimo lagano

nicanje predodţbe zasijane prije mnogo godina. Jedan od njegovih

prvih članaka za Rheiniscbe Zeitung iz 1842. bavio se zakonom koji je

seljacima zabranjivao skupljanje suhoga granja u privatnim šumama,

što je bilo pravo koje su uţivali još od srednjovjekovnih vremena.

„Postoji mogućnost da su neka od nedozrelih stabala moţda oštećena!

izvijestio je, „te je suvišno reći da drveni idoli likuju dok ljudska bića

bivaju ţrtvovana!" Ta se ideja ponovno pojavila u govoru iz 1856.

pred čartističkom publikom: ,,U današnje se vrijeme čini da je sve

bremenito svojom suprotnošću ... Čini se kao da svi naši izumi i sav

naš napredak završavaju u opskrbljivanju materijalnih snaga

intelektualnim ţivotom, i izvrgavanju ljudskoga ţivota materijalnoj

sili!) Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim, napisao je u

Komunističkom manifestu; sada, u Kapitalu, sve što je istinski

čovječno pretvara se u beţivotne predmete koji zadobivaju

zapanjujući ţivot i krepkost.

Nakon toga se pojavljuje jedna druga poteškoća i Marx je bio voljan

izravno se s njome uhvatiti: zašto radnike tiraniziraju i otuĎuju

predmeti koje oni stvaraju? Ako su vrijednost koja se nalazi u robi

stvorili radnici, zašto oni ne dobivaju tu punu vrijednost? U

nerazvijenoj ekonomiji, on odgovara, oni je najčešće dobivaju. ,,U

onom prvobitnom stanju stvari! napisao je Adam Smith u Bogatstvu

naroda, „koje prethodi i prisvajanju zemljišta i akumulaciji kapitala,

cijeli proizvod pripada radniku. Nema ni vlasnika zemlje ni

poslodavca da s njim dijele proizvod!14

Ako stolar proda stol i uporabi

novac da bi kupio vreću pšenice, te se transakcije mogu opisati

formulom R-N-R - roba (R) je pretvorena u novac (N) koji se potom

ponovo pretvara u drugu robu. MeĎutim, postoji jedan drugi oblik

protoka robe, koji sve više prevladava u industrijskom kapitalizmu,

koji se moţe iskazati kao N-R-N. Kapitalist rabi novac kako bi kupio

različitu robu - radnu snagu, sirovine, strojeve - koja proizvodi novu

robu koja se potom prodaje.

Oba se ta tijeka mogu podijeliti u dvije iste suprotne faze - R-N

(prodaja) i N-R (kupnja). Ono što ih razlikuje jest poredak njihova

slijeda: u jednom su slučaju početna i završna točka kretanja robe, u

drugom je to novac.

U cirkulaciji R-N-R novac se naposljetku pretvara u robu, koja sluţi

kao uporabna vrijednost. Novac je, dakle, definitivno potrošen. U

obrnutom obliku N-R-N kupac, naprotiv, troši novac, ne bi li ga

primao kao prodavač... On novac otpušta tek s podmuklom namjerom

da ga se ponovno dokopa. Dat je, dakle, samo predujam.

_________________________

32 Adam Smith, n. dj., str. 99.

Dok u „jednostavnom protoku roba" koji predstavlja R-N-R dvo-

struko premještanje istoga dijela novca uzrokuje njegovo konačno

prenošenje iz jedne ruke u drugu, kod N-R-N dvostruko premještanje

iste robe dovodi do toga da taj novac teče natrag prema svojoj točki

odlaţenja. Ne bi imalo smisla prolaziti kroz taj razraĎeni ritual ako bi

se početno ulaganje vratilo nepromijenjeno. Zato Marx preinačuje tu

formulu u N-R-N*, gdje je N* početna svota plus prirast. „Tu dobit ili

povećanje izvorne vrijednosti nazivam - viškom vrijednosti'! A taj

pomak od N do N* novac pretvara u kapital. Naraxno, on priznaje,

„moguće je, doduše, i da u odnosu R-N-R dva ekstrema R i R,

primjerice, pšenica i odjeća, budu kvantitativno različite vrijednosne

veličine. Seljak svoju pšenicu moţe prodavati iznad vrijednosti ili

kupovati odjeću ispod vrijednosti. Njega, pak, trgovac odjećom moţe

prevariti'! Ipak, takve su razlike u vrijednosti „čista slučajnost" i one

ne opovrgavaju presudnu razliku izmeĎu tih dviju formula.

Jednostavan protok roba - koje se prodaju kako bi ih se kupilo -

sredstvo je za neku svrhu, odnosno za zadovoljenje potreba. Protok

novca kao kapitala sam je sebi svrha.

Upravo višak vrijednosti novac pretvara u kapital. MeĎutim, koje je

porijeklo viška vrijednosti? Marx ispituje taj misterij iz perspektive

kapitalističkog naučnika zvanog Lovaš. Svaki je stadij protoka - N-R i

R-N* - tek razmjena ekvivalenata. Ako su dobra razmijenjena prema

svojoj stvarnoj vrijednosti, trebalo bi biti nemoguće da Lovaš ostvari

profit. Moţda još više iznenaĎuje da isto vrijedi ako nisu razmijenjena

po takvoj vrijednosti:

Pretpostavimo sad da je posredstvom neke neobjašnjive privilegije

prodavaču dano da prodaje robu iznad vrijednosti, za 110, ako joj

vrijednost iznosi 100, dakle s nominalnim dodatkom na cijenu od 10

posto. Prodavač, dakle, trţi višak vrijednosti u iznosu 10. Ali nakon

što je bio prodavač, on postaje kupac. Treći posjednik robe javlja se

sad kao prodavač i sa svoje strane uţiva privilegiju da robu prodaje 10

posto preskupo. Naš čovjek [Lovaš] dobio je kao prodavač 10, ne bi li

kao kupac izgubio 10. Sve se zaista svodi na to da svi posjednici robe

svoju robu jedan drugome prodaju iznad vrijednosti... ali njeni

vrijednosni odnosi ostaju nepromijenjeni.

Mogu postojati odreĎeni slučajevi - kao sa seljacima i trgovcem

odjeće - gdje se nepopravljivo budalastog kapitalista prijevarom

namamilo da kupi robu po cijeni mnogo većoj od njezine vrijednosti

ili da je kupi previše jeftino, no to teško moţe biti načelo na kojem se

zasniva cijeli sustav. Da bi izvukao višak vrijednosti, naš prijatelj

Lovaš mora pronaći robu koja ima ono osebujno svojstvo koje stvara

više vrijednosti u svome trošenju nego što stvarno košta. Srećom,

Lovaš otkriva robu koja ima tu jedinstvenu karakteristiku - radnu

snagu, koja ima tu „okultnu kvalitetu dodavanja vrijednosti, jer jest

vrijednost. Ona raĎa ţivu djecu ili bar lijeţe zlatna jaja'.

Radna snaga je, prema Marxu, roba - i u tom se slučaju njena

vrijednost mjeri kao i vrijednost bilo koje druge robe, količinom

radnog vremena potrebnog da se proizvede i reproducira. (Još jedan

odjek Adama Smitha, koji je napisao da „potraţnja za ljudima, kao i

ona za svakom drugom robom, nuţno ureĎuje proizvodnju ljudi'.'15

)

Moţe se činiti grotesknim ustvrditi vrijednost ljudskih bića kao da su

limenke prepečenog graha, no upravo je to smisao onoga što Marx

tvrdi: za Lovaša, trţište rada nije ništa više nego još jedan ogranak

trţišta robe. Pa kako onda Lovaš utvrĎuje vrijednost te osobite robe?

Ako je vlasnik radne snage danas radio, on mora biti u stanju da sutra

pod istim uvjetima snage i zdravlja ponovi isti

___________________________

34 Adam Smith, n. dj., str. 112.

proces. Suma ţivotnih sredstava mora, dakle, biti dostatna da radnu

individuu kao radnu inidviduu odrţi u normalnom stanju ţivota. Same

prirodne potrebe, poput hrane, odjeće, grijanja, stana itd. razlikuju se

prema klimatskim i drugim prirodnim osobinama neke zemlje. S

druge strane, opseg tzv. nuţnih potreba, kao i način njihova

zadovoljenja, sam je historijski proizvod... Za razliku od ostale robe,

odreĎenje vrijednosti radne snage zadobiva, dakle, historijski i

moralni element. Za odreĎenu zemlju u odreĎenom razdoblju,

meĎutim, zadan je prosječni opseg nuţnih ţivotnih sredstava.

S obzirom da je radnik smrtan, ta svota mora uključivati „ţivotna

sredstva zamjenskih ljudi, tj. djecu radnika, tako da se ta rasa ose-

bujnih vlasnika robe ovjekovječuje na trţištu robe'! Ona bi takoĎer

morala sadrţavati udio - „zanemarivo mali za običnu radnu snagu" -

za odgoj i obrazovanje.

Marx izračunava da je puna svota potrebna za ţivotni minimum

jednaka vremenu od otprilike šest sati rada dnevno. No hoće li Lovaš

dopustiti svojim radnicima da prekinu rad na kraju njihovih šest sati

potrebnog rada? Ni u kom slučaju. Da bi zaradili svoju nadnicu, oni

moraju raditi dodatnih pet ili šest sati, priskrbivši time „višak rada"

koji stvara profit. „Od početka on ne sadrţi nijedan jedini atom

[viška] svoje vrijednosti, koji ne bi potjecao od neplaćenog, tuĎeg

rada', zaključuje Marx poistovjećujući tu eksploataciju sa „starim

postupkom osvajača, koji od pobijeĎenog kupuje robu njegovim

vlastitim, otetim novcem'! Jedina razlika naspram prijašnjih epoha jest

prijevara pomoću koje je pljačka skrivena od ţrtava.

Otkrivši tajnu, Lovaš se naravno ţeli dočepati još više jaja tih zlatnih

gusaka. Najočitija metoda jest natjerati ih da rade više sati; i u

desetom poglavlju Kapitala, „Radni dan', Marx prikazuje ljudski

trošak njegovih impersonalno izraţenih formula.

Zakon o radnim odnosima iz 1850. ograničio je radni tjedan u Velikoj

Britaniji na šezdeset sati (treba dodati, šezdeset sati stvarnoga rada: s

pola sata za doručak i sat vremena za ručak, to je značilo smjenu od

dvanaest sati, od ponedjeljka do petka, i osam sati subotom.) Taj je

zakon stvorio i malu vojsku tvorničkih nadglednika, čiji su

polugodišnji izvještaji naoruţali Marxa podrobnim dokazom o

„pohlepi kapitalista za viškom rada.' Bilo je bezbroj sitnih potkradanja

radnika od odmora za obrok i vremena za opuštanje, koji su nadodani

krcatoj torbi lopovskog plijena: jedan se vlasnik tvornice hvastao

nekom nadgledniku da je skraćivanjem odmora za obrok za deset

minuta dnevno „u godinu dana stavio tisuću u svoj dţep! Burţoaski

tisak osigurao mu je daljnje streljivo. Izvještaj Daily Telegrapha o

trgovini čipkom u Nottinghamu otkrio je da su „djecu od devet ili

deset godina izvlačili iz njihovih bijednih kreveta u dva, tri ili četiri

ujutro i prisiljavali na rad za goli opstanak do deset, jedanaest ili

dvanaest u noći, pri čemu im se udovi istroše, stas tijela počinje

iščezavati, lica im blijede, a njihova čovječnost u potpunosti tone u

skamenjenu utrnulost, nešto krajnje uţasno i za zamisliti!

Ovdje je prisutan snaţan odjek Poloţaja radničke klase u Engleskoj

(1845) Friedricha Engelsa, koji isprepliće osobna zapaţanja s

osuĎujućim informacijama iz novina, parlamentarnih komisija,

tvorničkih nadglednika i preslika iz Hansarda. „Oduševljavaju me

svjedočanstva mojih protivnika! napisao je Engels sretno zadivljen što

su britanski vodeći krugovi objavili toliku količinu dokaza protiv

sebe. Navodi iz vladinih „plavih knjiga" i članci iz The Economista u

Kapitalu pokazuju koliko je Karl Marx naučio iz te tehnike.

Poglavlje o radnom danu, jedno od najduţih u knjizi, zbirka je

horor-priča, koje je Marx oblikovao u prikladnom gotičkom stilu.

„Kapital je umrli rad, koji poput vampira oţivljava usisavanjem ţivog

rada i ţivi utoliko više što ga više usiše! piše on u svojim uvodnim

odlomcima. Nakon nešto više od sedamdeset stranica, nakon krvave

gozbe, zaključuje „da vampir i dalje ne ţeli pustiti svoj plijen'.' Da bi

se zaštitili, od tog krvopije, radnici „se moraju udruţiti i kao klasa

iznuditi donošenje drţavnog zakona, nadmoćne društvene zapreke,

koje će ih same priječiti da dobrovoljnim ugovorom s kapitalom sebe

i svoj rod prodaju u smrt i ropstvo'! No Marx priznaje da takav zakon

sam po sebi ne bi bio dovoljan da otjera Lovaša i njegove pajdaše

kapitaliste, zato što oni imaju još jedan način da povećaju

proizvodnost a time i višak vrijednosti.

Ako je radna snaga stvarno roba jedinstvene vrijednosti, moglo bi se

očekivati natjecanje meĎu zaposlenicima za većim nadnicama - i u

razdoblju pune zaposlenosti to bi se doista i moglo dogoditi.

MeĎutim, kako trošak rada raste, Lovaš shvaća da ulaganje u po-

gonske strojeve koji štede, koji su se nekad činili neekonomičnima,

sada dobiva financijski smisao, posebno ako on ne moţe produţiti

radni tjedan. Kao što Marx piše, „Kapital... ima imanentni poriv i

neprestanu tendenciju povećavanja proizvodne snage rada, ne bi li

pojeftinio robu, a posredstvom pojeftinjenja robe i samog radnika'!

U teoriji, strojevi bi mogli olakšati teret koji je spao na radnika. U

sustavu kapitalističke proizvodnje, tvrdi Marx, njihovi su učinci

neizbjeţno maligni - iako su krajnje korisni gospodinu Lovašu.

(Njegovo poglavlje o industrijskom postrojenju započinje navodom iz

Načela političke ekonomije Johna Stuarta Milla: „Upitno je jesu li svi

mehanički izumi uopće olakšali svakodnevni mučni rad bilo kojega

ljudskog bića.") Zamjenjujući svojom golemom proizvodnjom

sposobnost neovisne ljudske snage, stroj radnika izručuje sve većoj

podreĎenosti kapitalu. Radnik je nedovoljno kvalificiran upravo zbog

neljudske kvalificiranosti automata, a njegove sposobnosti da brani

svoj poloţaj udruţivanjem s drugim radnicima - preko obrtničkih

udruţenja, primjerice - nestaju kad se strojevi udruţe u mnogo

moćniju silu. Riječ je - kao što to čest jest slučaj u Kapitalu - o slici iz

horor-priče: „Ovdje imamo, umjesto izoliranog stroja, mehaničko

čudovište čije tijelo ispunjava cijele tvornice i čija demonska moć, na

početku prikrivena sporim i odmjerenim pokretima golemih udova, na

kraju provaljuje u brzi i grozničavi kovitlac njegovih bezbrojnih

djelatnih organa! Onoliko koliko strojevi čine suvišnom potrebu za

ljudskim mišićima, oni utoliko postaju i sredstva zapošljavanja djece,

koja su sitnije tjelesne grade, ali s gipkijim udovima, čime

revolucioniraju ugovor izmeĎu radnika i kapitalista:

Na temelju razmjene robe bila je prva pretpostavka da se kapitalist i

radnik sučeljavaju kao slobodne osobe i nezavisni vlasnici robe, jedan

kao vlasnik novca i proizvodnih sredstava, drugi kao vlasnik radne

snage. Ali sad kapital kupuje djecu i maloljetnike...

Marx uočava da oglasi za radnicima meĎu djecom često nalikuju

upitima o crnačkim robovima koji su se prije pojavljivali u američkim

novinama, navodeći jedan o kojem je izvijestio britanski tvornički

nadglednik: „Traţe se mlade osobe od 12 do 20 godina, ne mlaĎe od

onoga što moţe proći pod 13 godina. Nadnice su 4 šilinga na tjedan!

Značaj fraze „ono što moţe proći pod 13 godina" bio je da su prema

Zakonu o radnim odnosima djeca mlaĎa od toga mogla raditi samo

šest sati dnevno. Sluţbeno imenovani liječnik morao je potvrditi

njihovu dob te Marx uočava da je očit pad broja djece ispod trinaest

godina koja rade u'industriji tijekom 1850-ih i 1860-ih bio najvećim

dijelom, prema evidenciji samih tvorničkih nadglednika, djelo kirurga

koji su izdavali potvrde i prilagoĎavali dob djece na način prikladan

pohlepi kapitalista za eksploatacijom i potrebi roditelja da se upuste u

tu trgovinu!

Kapitalistička primjena tehnologije proizvodi oblik vječnog kretanja.

Stroj koji radi šesnaest sati dnevno tijekom sedam i pol godina

proizvodi isto toliko koliko i stroj koji radi samo osam sati dnevno

tijekom petnaest godina. Iako na dovršeni proizvod više ne prenosi

višak vrijednosti, on kapitalistu dopušta da dvaput brţe izvuče taj

profit. Stoga je prisutna snaţna inicijativa da se postrojenje rabi što je

moguće više sati dnevno produţavajući smjene onima koji paze na

strojeve - a oni se uopće ne nalaze u poloţaju da se tome odupru, s

obzirom da je automatizacija pojačala i natjecanje za poslove

stvarajući ono što Marx naziva „pričuvnom industrijskom vojskom"

nezaposlenih. Taj višak radničke populacije nije tek nuţni

nusproizvod industrijskoga kapitalizma. Upravo obratno, on postaje i

uporište kapitalističke akumulacije osiguravajući „mnoštvo ljudskoga

materijala uvijek spremna na eksploataciju! Kad se trţište na brzinu

proširi ili se pojave nove grane, kao što je slučaj sa ţeljeznicom,

„mora postojati mogućnost iznenadna prebacivanja velikih masa ljudi

u presudna područja ne izazivajući nikakvu štetu opsegu proizvodnje

u drugim sferama. Višak stanovništva osigurava te mase'! Ciklički

obrazac moderne industrije - razdoblje prosječne aktivnosti, za kojom

slijedi proizvodnja punom parom, kriza i stagnacija - ovisi o stalnom

oblikovanju, upijanju i ponovnom oblikovanju pričuvne industrijske

vojske. Različite faze toga cildusa novače višak stanovništva, no one

postaju i energetska snaga za njegovu reprodukciju.

Višak rada sa svoje strane regulira opća kretanja nadnica. Kao što

Marx piše:

Industrijska rezervna armija tijekom razdoblja stagnacije i prosječnog

prosperiteta vrši pritisak na aktivnu radničku armiju i obuzdava njene

zahtjeve tijekom perioda povećane i pretjerane proizvodnje. Relativni

porast stanovništva stoga je pozadina prema kojoj se kreće zakon

potraţnje i ponude rada.

Marx nema nikakvih iluzija o navodno svetoj simetriji zakona ponude

i potraţnje. Potraţnja za radom nije istovjetna povećanju ponude

kapitala, jer „to nije slučaj dviju neovisnih sila koje utječu jedna na

drugu. Nisu svima podijeljene iste kocke za igru." Ovdje on napada

„jedan od velikih poduhvata ekonomskih apologeta" - shvaćanje koje

je proširila nekolicina ekonomista iz srednjega viktorijanskog doba da

uvoĎenje novoga postrojenja ili proširenje staroga, na neki način

„oslobaĎa" radnike. Oni su osloboĎeni, tvrdi on, samo u smislu da su

sada u potpunosti bez posla, ,,i svaki ih novi djelić kapitala koji

posvuda traţi način kako da djeluje moţe iskoristiti! Kad naĎu

zaposlenje, strah da će se ponovno pridruţiti pričuvnoj vojsci čini ih

zrelima za eksploataciju. Stoga, zaključuje Marx, što je veća

produktivnost rada, to je veće „relativno mnoštvo" pričuvne

industrijske vojske. Posljedica porasta društvenog bogatstva stoga je

povećanje sluţbenog osiromašenja. „To je apsolutni opći zakon

kapitalističke akumulacije", objavljuje on u kratkoj kurzivom

istaknutoj paroli - potom to banalno podriva već u sljedećoj rečenici:

„Kao i svi drugi zakoni, i on biva preinačen tijekom svoje primjene

pod utjecajem mnogih okolnosti, analiza kojih se nas ovdje ne tiče!

Izbjegavši bilo kakve prigovore, Marx nastavlja prema jednoj od

najozloglašenijih tvrdnji u Kapitalu: da kapitalizam vodi prema

progresivnoj „pauperizaciji" ili osiromašenju proletarijata. Bezbrojni

su znanstvenici smatrali kako to znači da će se sve veći kapitalistički

napredak ostvariti apsolutnim smanjivanjem radničkih nadnica i

standarda ţivota, i s lakoćom su se tome izrugivali. Pogledajte

današnje pripadnike radničke klase, s njihovim autima i mikrovalnim

pećnicama: nisu baš previše bijedni, zar ne? Američki je ekonomist

Paul Samuelson rekao da se cijeli Marxov œuvre moţe sa sigurnošću

zanemariti zato što se osiromašenje radnika „jednostavno nikad nije ni

dogodilo" - i, kako su Samuelsonovi udţbenici

bili osnovni uvjet prolaska za generacije studenata kako u Velikoj

Britaniji tako i u Americi, to je postalo općeprihvaćeno uvjerenje.

No to je mit zasnovan na pogrešnom tumačenju „Općeg zakona

kapitalističke akumulacije" u 25. poglavlju prvoga sveska.

„Pauperi-zam! piše Marx, „tvori egzistencijalni uvjet kapitalističke

proizvodnje i razvoja bogatstva. On spada u polazne pogreške

kapitalističke proizvodnje, koja kapital, meĎutim, umije svaliti sa sebe

na pleća radničke klase i sitne burţoazije! U tom kontekstu on, jasno,

ne upućuje na cijeli proletarijat već na „najniţi talog" društva, kao što

su stalno nezaposleni, bolesni, odrpani - sloj koji još i danas postoji i

koji se često naziva niţom klasom. (Jedan je drugi ţidovski izopćenik

rekao da ćete „siromaha uvijek imati sa sobom!16

meĎutim još nijedan

ekonomist nije predlagao da se Isusovo učenje u potpunosti smatra

nepouzdanim zbog njegova predviĎanja vječne bijede. Čak je i Leszek

Kolakowski, jedan od Marxovih najutjecajnijih kritičara iz 20.

stoljeća, priznao da „materijalno osiromašenje nije nuţno bila premisa

ni Marxove analize dehumanizacije do koje je doveo nadničarski rad,

ni njegova predviĎanja neizbjeţna propadanja kapitalizma!)

Ali Marx jest rekao da će u kapitalizmu doći do relativnog - ne

apsolutnog - pada nadnica. To se moţe dokazati kao istinito: nijedna

tvrtka koja ima 20 posto rasta viška vrijednosti neće predati sav taj

plijen svojoj radnoj snazi u obliku 20 posto povišice plaće. „Slijedi

dakle! piše Marx, „da se, razmjerno tome kako se kapital akumulira,

situacija radnika - bila njegova plaća veća ili manja -mora razvijati

slabije." Ovdje je ključni dio „bila njegova plaća veća ili manja": rad

sve više i više zaostaje za kapitalom, bez obzira na to koliko si

automobila i mikrovalnih pećnica radnici mogu priuštiti.

Marx to opširno pojašnjava u tom istom odlomku govoreći da njegova

definicija siromaštva (kao i Kristova) ide mnogo dalje od pukog

pitanja koliko tko ima novca: riječ je o slamanju ljudskoga duha. S

radnikom koji je prikovan za kapital „čvršće nego što su Hefestovi

klinovi drţali Prometeja za stijenu,' bijeda za neke postaje nuţno

stanje kako bi drugi bili bogati:

Unutar kapitalističkog sustava sve metode povećanja društvene

proizvodne snage rada odvijaju se na račun individualnog radnika...

sakate ga u djelomična čovjeka, obezvreĎuju ga u privjesak stroja,

mukom njegova rada uništavaju njegov sadrţaj, otuĎuju od njega

duhovne mogućnosti radnog procesa u jednakoj mjeri u kojoj

potonjem znanost ostaje utjelovljena kao samostalna mogućnost;

izobličuju uvjete u kojima radi, tijekom rada podvrgavaju ga

sitničavoj, obijesnoj despociji, pretvaraju njegov ţivotni vijek u radni,

bacajući mu ţenu i dijete u ţrvanj kapitala... Akumulacija bogatstva

na jednom polu ujedno je, dakle, akumulacija bijede, radničke tlake,

ropstva, neznanja, brutalizacije i moralne degradacije na suprotnom,

tj. na strani klase koja vlastiti proizvod proizvodi kao kapital.

Posljednja bi se rečenica, uzeta sama, mogla navesti kao još jedno

predviĎanje apsolutna financijskog osiromašenja radnika, no samo bi

se slaboumnik - ili predavač ekonomije - mogao uhvatiti za tu

interpretaciju nakon što je pročitao gromovitu filipiku koja joj je

prethodila.

Tijekom 1970-ih mnogo se govorilo o neizbjeţnom „dobu dokolice" u

kojem jedva da ćemo, zahvaljujući automatizaciji, išta raditi - te se

pojavilo brdo knjiga koje su se najozbiljnije bavile time kako ćemo

ispunjavati svoje novo slobodno vrijeme a da ne postanemo beznadno

letargični. Svatko tko je primijetio jedan od tih zaboravljenih pamfleta

u trgovinama s drugorazrednim knjigama danas bi se tome s

nevjericom nasmijao. Prosječan britanski zaposlenik danas radi

80.224 sata tijekom svoga radnoga vijeka naspram 69.000 sati 1981.

godine. Ne samo da nismo zaboravili radnu etiku nego se čini da smo

danas više nego ikad zarobljeni njome. U modi su knjige koje

tjeskobno pitaju kako moţemo ostvariti „ravnoteţu izmeĎu posla i

ţivota" u doba kada mnogi ljudi nemaju vremena ni za što drugo osim

za posao i spavanje.

To ne bi iznenadilo Karla Marxa. U 12. poglavlju Kapitala on u

pravom svjetlu prikazuje one ekonomske rasprave iz srednjega

viktorijanskog razdoblja u kojima „na jednoj od stranica moţemo

pročitati da radnik duguje zahvalnost kapitalu zbog razvijanja njegove

proizvodnosti zato što je potrebno vrijeme rada na taj način skraćeno,

a na sljedećoj stranici da on mora dokazati svoju zahvalnost radeći u

budućnosti 15 umjesto 10 sati'! Ono na što cilja kapitalistička

proizvodnja - kaţe on - nije skraćenje radnoga dana već minimiziranje

radnoga vremena potrebna za proizvoĎenje odreĎene robe. „Činjenica

da radnik, nakon što se povećala proizvodnost njegova rada, proizvodi

deset puta više robe nego prije i prema tome provodi jednu desetinu

radnoga vremena na svakoj, ni u kom ga slučaju ne sprečava da

nastavi raditi 12 sati kao prije, niti da u tih 12 sati proizvodi 1200

umjesto 120 artikala. Zapravo, njegov bi se radni dan istovremeno

mogao produţiti kako bi ga se natjeralo da u 14 sati proizvede 1400

artikala." Cilj toga procesa jest „smanjivanje onoga dijela radnoga

dana u kojem radnik mora raditi za njega te produţavanje, uslijed

toga, drugoga dijela dana u kojem je slobodan raditi besplatno za

kapitalista'!

MeĎutim, ako sva ta dodatna roba preplavi trţište, pri čemu radnici (u

svojoj ulozi potrošača) nisu ništa bogatiji nego što su bili, kapitalist će

se naći s golemom hrpom neprodanih proizvoda. Što onda? U

Komunističkom manifestu iz 1848. Marx je već skrenuo pozornost na

„trgovinske krize koje svojim periodičnim ponavljanjem sve opasnije

dovode u pitanje egzistenciju cijelog graĎanskog društva. U tim

krizama redovito se uništava velik dio ne samo gotovih proizvoda

nego i već stvorenih proizvodnih snaga. U krizama izbija društvena

epidemija koja bi svim ranijim epohama izgledala kao kakva

besmislica - epidemija prekomjerne proizvodnje'!17

Okolnosti

burţoaskog društva bile su, tvrdio je, jednostavno previše oskudne da

bi obuhvatile obilje koje su stvorile. Kapitalizam je imao dva načina

kako prebroditi taj problem: ,,S jedne strane, iznuĎenim uništavanjem

mase proizvodnih snaga; s druge, osvajanjem novih trţišta i

temeljitim izrabljivanjem starih trţišta. Dakle čime? Time što

priprema svestranije i silnije krize, a smanjuje sredstva za sprečavanje

kriza'!18

To je ciklus „prosperiteta i kraha" koji vlade još odonda nastoje

izbjeći svim silama. Prema Marxu, nikakav bijeg nije moguć tako

dugo dok kapitalizam prevladava: plimni ritam ekspanzije i recesije

bio je sastavni dio sustava s prirodnom tendencijom prema

prekomjernoj proizvodnji. „Stvarno je ograničenje kapitalističke

proizvodnje',' napisao je u trećem svesku Kapitala, „sam kapital."

Ako očuvanje vrijednosti kapitala počiva na eksproprijaciji i

osiromašenju mnoštva ljudi, ono će uvijek dolaziti u sukob s

istovremenim porivom kapitala prema neograničenom i bezuvjetnom

širenju proizvodnje. „Posljednji uzrok svih stvarnih kriza-uvijek će

biti siromaštvo i ograničena potrošnja mnoštva usporeĎena s

tendencijom kapitalističke proizvodnje da razvije proizvodne snage na

takav način da bi samo apsolutna moć cijeloga društva bila njihova

granica."

Kapitalizmu je stoga prijetilo da bude smrtno ranjen svojim vlastitim

oruţjem. Nakon neuspjeha ustanka 1848. Marx je tvrdio da je nova

revolucija moguća „samo kao posljedica nove [ekonomske] krize" i

otada je nestrpljivo čekao da ona doĎe. Na Boţić 1851. predvidio je

da „mora izbiti najkasnije sljedeće jeseni ... više nego ikad sam

uvjeren da neće biti ozbiljne revolucije bez burzovne krize! Svaki

trepet na burzama ili niz bankrota donosio je slične radosne prognoze.

„Povrh svega toga prisutna je kriza u trgovini koja se sve više nazire i

čiji rani simptomi probijaju sa svih strana. Les choses marchent"

(1852). „Sadašnje okolnosti... s moje točke gledišta moraju uskoro

dovesti do potresa" (1853). Njegova je očekivanja neprestano

pojačavao Friedrich Engels, njegov agent u citadeli kapitalizma, koji

ga je 1856. obavijestio da će u roku od godinu dana doći do „takva

dana gnjeva kakav prije nije viĎen; sva je europska industrija u

ruševinama, sve su burze stvorile prevelike zalihe ... sve su

posjedničke klase u kaši, potpuni bankrot burţoazije, rat i rasipnost do

n-tog stupnja'. Tijekom zime 1857-1858, kao što smo vidjeli, Marx je

bjesomučno radio na ekonomskim bilješkama koje su postale

Grundrisse „tako da barem imam nacrte djela prije nego što nastupi

opća katastrofa! Toj se temi vratio u pogovoru drugom izdanju prvoga

sveska Kapitala (1873), koji je napisao da bi obranio dijalektički stil

toga djela:

U svome racionalnom obliku [dijalektika] je skandal i predmet

gnušanja burţoazije i njenih doktrinarnih glasnogovornika, zato što u

svoje pozitivno razumijevanje onoga što postoji istodobno uključuje

prepoznavanje svoje negacije, svoje neizbjeţno uništenje ... Činjenica

da je kretanje kapitalističkoga društva puno proturječja najupadljivije

je obiljeţena na praktičan burţujski način u promjenama periodičnog

ciklusa kroz koji prolazi moderna industrija, vrhunac kojega je opća

kriza. Kriza se iznova pribliţava...

Kad stigne, dodaje on, njezin će se intenzitet i univerzalnost „urezati

čak i u glave skorojevića koji vladaju novim Svetim

Prusko-Njemačkim Carstvom'!

Nada je bila uzaludna: gotovo stoljeće i pol poslije, Marxovo

korištenje dijalektike u Kapitalu i dalje je stvar usijane prepirke. Ta je

metoda proistelda iz njegova ranog proučavanja Hegela, koji je

sintetizirao mnoge prijašnje dijalektičke oblike - od Zenonovih

paradoksa do Kantove kritike - u ono što se najbolje moţe saţeti kao

samo-tvorbeni proces uma. Sam Hegel ju je nazvao „shvaćanje onoga

suprotstavljenog u njegovu jedinstvu ili onog pozitivnog u

negativnom!1'1 slijeĎenje proturječja i njihova utjelovljenja u nove i

potpunije ideje. Svaka je ideja proizvod manje razvijene faze te ideje,

no ona unutar sebe sadrţi klicu razvijenijeg pojma.

Dovoljno je jasno koliko je to relevantno za Marxovu koncepciju

ekonomskoga napretka - iako bi Hegel, koji je prije idealist nego

materijalist, nesumnjivo prosvjedovao protiv obrtanja te svoje

tehnike. Za Hegela, stvarni svijet nije ništa više do izraz „ideje'! dok

za Marxa ideja nije ništa više do materijalni svijet reflektiran u

ljudskom duhu i preveden u oblike misli. „Hegelova je dijalektika

temeljni oblik svih dijalektika'; piše Marx, „no ona je to tek nakon što

se s nje skine njezin mistificirani oblik, i upravo je to razlikuje od

moje metode." U tom se pOgovoru iz 1873. prisjeća kako je gotovo

trideset godina ranije kritizirao mistificiranu stranu Hegelove

dijalektike, u vrijeme kad je ona još uvijek bila moda.

No upravo kad sam radio na prvoj knjizi Kapitala, zlovoljni,

arogantni i mediokritetski epigoni koji sada naširoko govore u učenim

njemačkim krugovima počinju nalaziti zadovoljstvo

_______________________

19 Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Znanost logike 1-111,

Demetra, Zagreb 2003, prvi svezak, Nauk o bitku (1832), preveo

Sulejman Bosto, str. 40.

u tome da se odnose prema Hegelu ... kao prema „krepanu psu'! Ja

sam se stoga otvoreno očitovao kao učenik toga moćnog mislioca, i

čak sam, svako malo u poglavlju o teoriji vrijednosti, koketirao s

načinom izraţavanja svojstvenom njemu.

MeĎutim, kao što je i Marx znao, ta su dijalektička poigravanja imala

dodatnu vrijednost. Kad je napisao članak o indijskoj pobuni 1857,

namećući pomisao da će se Britanci početi povlačiti odmah s prvim

kišama, priznao je Engelsu: „Moguće je da ću napraviti budalu od

sebe. No u tom se slučaju uvijek mogu izvući s malo dijalektike. Ja

sam, naravno, tako formulirao svoju tvrdnju da bude točna u svakom

pogledu." Primijeni li se na takav način, dijalektika znači kako se

nikada ne mora priznati da je netko u krivu.

Na taj se način čak i očito najneodreĎenije proročanstvo u Kapitalu -

neizbjeţni nestanak kapitalizma - moţe izmaknuti kritičkoj letlampi

onih koji ga nastoje prikazati pogrešnim. U pogovoru prvom svesku

Marx ustvrĎuje da natjecanje izmeĎu kapitalista okuplja proizvodnju

ujoš veće proizvodne jedinice koje pojačavaju tlačenje i eksploataciju

rada, „no s tim raste i buntovništvo radničke ldase, klase koja se

neprestano brojčano povećava i koju disciplinira, ujedinjuje,

organizira sam mehanizam procesa kapitalističke proizvodnje... Zvoni

posmrtno zvono kapitalističkoga privatnog vlasništva." Većina

tumača iz toga izvodi kako je Marx mislio da je kapitalizam već na

svojoj samrtnoj postelji - što je razuman izvod ako se uzme u obzir

apokaliptična radost kojom je on pozdravljao svaku novu financijsku

krizu. („Sadašnje okolnosti... s moje točke gledišta uskoro moraju

dovesti do potresa'!) Ipak, za Marxa bi bilo iznenaĎujuće da iznese

takvu pretpostavku. Njegov prikaz različitih povijesnih faza

ekonomske proizvodnje - u prvobitnoj zajednici, antičke, feudalne,

kapitalističke - uočava da je svako razdoblje trajalo nekoliko stoljeća,

ponekad i tisućljeća, prije nego što bi uz-maknulo pred onim koje ga

je naslijedilo. I Marx priznaje da je burţoaski kapitalizam mnogo

dinamičniji i moćniji od bilo kojeg prijašnjeg načina proizvodnje: kao

što je napisao u Komunističkom manifestu, „on je stvorio sasvim

drugačija čuda nego što su egipatske piramide, rimski akvedukti i

gotičke katedrale, on je izveo sasvim drugačije pohode nego što su

bile seobe naroda i kriţarski ratovi'!20

Kako je onda mogao

povjerovati da bi ta strahopoštovanja vrijedna snaga mogla propasti

već nakon stoljeće ili dva?

Moţda i nije. Prvi je svezak moţda mogao odjekivati posmrtnim

zvonima za kapitalizam, meĎutim u posljednjem poglavlju drugog

sveska „shematski prikaz" hipotetičkih izračuna pruţa ekonomski

model kapitalističke ekonomije koja postojano raste bez kriza koje se

vraćaju i koja bi se u teoriji mogla nastaviti u beskonačno. Iako Marx

ţeljno iščekuje slom kapitalizma i završetak eksploatacije -iščekivanje

čega povremeno provaljuje u proročanstvima propasti od kojih se ledi

krv - snaga njegove retorike osnaţena je i iznijansirana tek kad se u

cijelosti prouči njegovo djelo. Marx je često oslikavan kao

mehanicistički determinist koji je na svijet gledao u kategorijama

ţeljeznih zakona i neizbjeţnih posljedica, no to je njegova karikatura.

Istina, on je tvrdio u Komunističkom manifestu da su pad burţoazije i

pobjeda proletarijata „jednako neizbjeţni'!31

MeĎutim, u

Osamnaestom brumaireu Louisa Bonapartea (1852) dodao je da

„ljudi sami stvaraju vlastitu povijest, no oni je ne stvaraju kako se

njima sviĎa; oni je ne stvaraju u okolnostima koje su sami odabrali,

već u okolnostima koje su neposredno zatekli, onima koje su im dane

i prenesene iz prošlosti1!

Izvorni predgovor Kapitalu obećava da će ocrtati „prirodne zakone

kapitalističke proizvodnje ... koji se ostvaruju ţeljeznom

________________________

21 Karl Marx Se Friedrich Engels, n. dj., str. 102.

nuţnošću! Ipak, kao bivši student prava, Marx i sam zna da puko

postojanje zakona naspram, recimo, kraĎe ne znači prestajanje svakog

potkradanja. To je posebno očito u jednoj od njegovih

najkontroverznijih formulacija, u takozvanom zakonu smanjene stope

profita.

Ideja da će stopa profita padati kako se ekonomija razvija bila je

zajednička svim klasičnim ekonomistima, uključujući Adama Smitha

i Davida Ricarda, premda se oni nisu sloţili oko toga zašto bi se to

trebalo dogoditi. Smith je to pripisao slabljenju prilika za profit;

Ricardo je mislio da će ograničene Zalihe zemlje dovesti do rasta

zemljišnih renti, smanjujući time razliku u profitu. Marxova je verzija,

ocrtana u trećem svesku, da će industrijalce njihovo meĎusobno

natjecanje obavezati da više ulaţu u „nepromjenjivi kapital"

(tvornički pogon i postrojenje) i na osnovi toga proporcionalno manje

u „promjenjivi kapital" (nadnice). Ako je, kao što je on vjerovao,

ljudski rad izvor razmjenske vrijednosti, onda stopa profita - ako ne i

njen stvarni ukupni iznos - mora pasti. „Time je iz biti kapitalističkog

načina proizvodnje dokazana logična nuţnost da se opća prosječna

stopa viška vrijednosti mora izraziti u silaznoj općoj stopi profita!

Bilo je mnogo napada na tu smionu, nedovoljno potkrijepljenu

tvrdnju, i čini se da ih je Marx očekivao. Već u sljedećem poglavlju

nastoji pronaći razloge zašto stopa profita u praksi nije pala kao što je

to njegova teorija zahtijevala. Jedan od njih je vanjska trgovina:

jeftino proizvedeni uvozni proizvodi dopuštaju veća odstupanja u

profitu. Tu je i poznata teza o pričuvnoj industrijskoj vojsci: povećana

proizvodnost stvara višak radne snage te prisilno sniţava nadnice

usporavajući tako tendenciju nadomještanja ljudskoga rada skupim

postrojenjem. Ukratko, postoje „oprečni utjecaji, koji krše i

poništavaju djelovanje općeg zakona i daju mu samo karakter

tendencije, zbog čega smo i pad opće stope profita nazvali

tendencijalnim slučajem'! Zapravo, „isti uzrok, koji proizvodi silaznu

tendenciju stope profita, stvara protuteţu toj tendenciji, koja manje ili

više paralizira njen učinak'! Još jednom, to izgleda kao da je opet

preformulirao svoju tvrdnju da bude točna u svakom slučaju.

Slične se značajke mogu pronaći i u Marxovoj raspravi o endemskim

krizama koje se odnose na prekomjernu proizvodnju (ili, gledano s

druge strane, smanjenu potrošnju). Prva je posljedica recesije, kad do

nje doĎe, golem pad cijena i obezvreĎivanje kapitala. MeĎutim, to

ponovno oţivljuje stopu profita omogućujući ponovna ulaganja i rast.

Ili, kako Marx kaţe u trećem svesku Kapitala: „Stagnacija

proizvodnje koja je nastupila pripremila bi kasnije proširenje

proizvodnje - unutar kapitalističkih granica. I tako bi se još jednom

prošlo kroz krug. Jedan dio kapitala, koji je bio obezvrijeĎen

stagnacijom funkcioniranja, stekao bi ponovno svoju staru vrijednost.

Uostalom, proširenim uvjetima proizvodnje, proširenim trţištem i

povećanom proizvodnom snagom prošlo bi se još jednom kroz isti

manjkavi kruţni tok'!

Ne bi li se stoga ta periodična podrhtavanja mogla shvatiti tek kao

samoispravljajući mehanizam koji osigurava neprekidan opstanak

sustava umjesto da ubrzava njegovu propast? Riječima Lava

Trockoga, „kapitalizam doista preţivljava pomoću svojih kriza i

procvata, baš kao što ljudsko biće preţivljava udišući i izdišući'!

Nigdje u Kapitalu Marx ne objašnjava zašto ili kako će - još manje

kada - sustav sam sebe uništiti. On jednostavno iznosi svoje uvjerenje:

svaki novi nenadan pad u sustavu vodi do veće koncentracije kapitala,

a taj monopol postaje okov na načinu proizvodnje sve dok

„centralizacija sredstava za proizvodnju i podruštvljavanje rada

dostiţu točku na kojoj više ne mogu podnositi svoju kapitalističku

ljusku i razbijaju se... Eksproprijatori bivaju eksproprirani'! S tim

sretnim očekivanjem završava prvi (i jedini dovršeni) svezak

Kapitala.

Pa recimo, zamalo. Nakon svoga zvučnog pogovora, Marx je odlučio

dodati ironičnu kodu u obliku poglavlja o „modernoj teoriji

kolonizacije'; osmišljenoj da pokaţe što bi se dogodilo lead bi se

nadničari oslobodili svojih lanaca. U zemljama poput Engleske,

kapitalistički je reţim sebi toliko cjelovito podredio resurse cijele

zemlje da ekonomisti na to gledaju kao na prirodni poredak. No Marx

primjećuje da „je drugačije u kolonijama'; gdje gospodin Lovaš

nailazi na prepreku koju čini radnička klasa doseljenika koji su

uporabili svoj rad kako bi stvorili bogatstvo sebi a ne kapitalistima.

(„To je sjajna stvar'; napisao je Engels Marxu u rujnu 1851. prateći

otkriće zlata u juţnoj Australiji. „Britanci će biti izbačeni dok će

sjedinjene drţave deportiranih ubojica, provalnika, silovatelja i

dţeparoša zapanjiti svijet pokazujući kakva čuda moţe izvesti drţava

koja se sastoji od neprikrivenih hulja.")

Anegdota koja to opisuje u tome posljednjem poglavlju tragikomična

je pripovijest o gospodinu Peelu, koji je sa sobom iz Engleske u okrug

u blizini rijeke Swan u zapadnoj Australiji ponio 50.000 engleskih

funti u gotovini i poveo radnu snagu od 3000 muškaraca, ţena i djece.

Previdio je samo jednu stvar: potrebu da svoje radnike drţi odvojeno

od sredstava za proizvodnju. Shvativši da je zemlja slobodno

dostupna u tom nenastanjenom podneblju, oni su napustili svoga

poslodavca ostavivši ga čak i bez sluge koji bi mu pospremio krevet

ili donio vodu s rijeke. „Jadni gospodin Peel'; piše Marx, „koji je

predvidio sve, samo ne izvoz engleskih proizvodnih odnosa na rijeku

Swan"!

Marx je pronašao priču o Peelu u knjizi biznismena Edwarda Gibbona

Wakefielda, koji ju je naveo kao primjer pogubnih posljedica

spontane i neregulirane kolonizacije. Wakefield se poţalio da je u

naseobini kod rijeke Swan „golema količina kapitala, sjemenja, oruĎa

i stoke propala u pomanjkanju radnika da je uporabe, i ... nijedan

doseljenik nije sačuvao mnogo više kapitala od onoga što je mogao

iskoristiti vlastitim rukama! I u sjevernim drţavama Amerike „moţe

se sumnjati da bi se samo jedna desetina ljudi mogla opisati kao

unajmljeni radnici'.' Ako im se ukaţe prilika, radnici prestaju biti oni

čiji se rad moţe iznajmiti i postaju neovisni proizvoĎači - moţda čak i

„konkurencija svojim bivšim gospodarima na trţištu rada'! Da bi

popravio to šokantno stanje stvari, Wakefield je zagovarao „sustavnu

kolonizaciju" koja će osigurati zalihu pokornih i ovisnih radnika, koji

se po svome poloţaju i statusu ne razlikuju mnogo od robova. To bi

se lako moglo ostvariti odreĎivanjem umjetno visoke cijene za

neobraĎenu zemlju, čime bi ona bila izvan mogućnosti običnih

nadničara koji bi time bili prisiljeni da rade za gospodina Peela.

Moţe se vidjeti zašto Marx toliko uţiva u tom iskrenom priznanju o

uvjetima u kapitalizmu. „Velika je zasluga E. G. Wake-fielda! piše

on, „što je otkrio, ne nešto novo o kolonijama, već, u kolonijama,

istinu o kapitalističkim odnosima u matici zemlji ... da kapitalistički

način proizvodnje i akumulacije, a time i kapitalističko privatno

vlasništvo takoĎer, drţi svojim fundamentalnim stanjem razaranje

onoga privatnog vlasništva koje počiva na radu same individue,

drugim riječima, na eksproprijaciji radnika." Činjenica da je Marx to

odabrao kao posljednju rečenicu knjige govori nam mnogo o

njegovim autorskim namjerama. Da je završio s ljuskama koje su se

rasprsnule i time da su eksproprijatori eksproprirani, Kapital bi u

osnovi mogao biti shvaćen kao proročko djelo o neizbjeţnoj propasti

kapitalizma. Umjesto toga, on se okreće ţrtvama a ne ugnjetavačima

ostavljajući nas s ponovnim utvrĎivanjem prevladavajućeg motiva:

koja god da mu je sudbina, trajao on stoljeće ili tisućljeće, kapitalizam

ovisi o eksploataciji.

Evo nas opet gdje smo i počeli, u zemaljskom paklu koji nalikuje

svjetovnoj verziji Danteova Pakla. „Zar ti je stalo što se šuška

tuda?"22

pita Vergilije Dantea u petom pjevanju Čistilišta. „Hajd za

mnom, pusti, neka ljudi zbore."23

[Vien rctro me, e lascia dir le genti]

Nemajući Vergilija da ga vodi, Marx ispravlja redak u predgovoru

prvom svesku Kapitala kako bi upozorio da neće raditi ustupke

predrasudama drugih: „Dakle, kao i uvijek, moja je maksima ista kao

i ona velikog Firentinca: 'Slijedi svoj put, pusti, neka ljudi zbore!'

[Segui il tuo corso, e lascia dir le genti.] Knjiga je, dakle, od početka

zamišljena kao silaţenje prema donjim sferama, pa on čak i u sloţene

teorijske apstrakcije unosi ţivopisan osjećaj mjesta i pokreta:

Tu bučnu, površnu i svakom oku dostupnu sferu napustit ćemo stoga

zajedno s vlasnicima novca i radne snage, kako bismo ih slijedili do

skrivenog mjesta proizvodnje, na čijem pragu piše: Ulazak dopušten

samo u poslovne svrhe. Tamo će se pokazati ne samo kako kapital

proizvodi, već i kako se proizvodi sam kapital. Tajna ostvarivanja

viška vrijednosti napokon se mora razotkriti.

Nastavljajući svojim putem, Marx često priziva knjiţevne prethodnike

koji su bili na takvom putovanju. Opisujući engleske tvornice ţigica,

gdje polovicu radnika čine maloljetnici (pri čemu neki od njih nisu

stariji od šest godina) i gdje su uvjeti toliko grozni da samo

„najbjedniji dio radničke klase, napola izgladnjele udovice i ostali,

izručuje svoju djecu tome',' on piše:

Povećanje radnog dana s 12 na 14, pa i 15 sati, noćni rad, neredoviti

obroci, počesto u samim radnim prostorima, koji su okuţeni

fosforom. Dante bi zamijetio da ta manufaktura bitno nadilazi jezovite

fantazije iz njegova Pakla.

Drugi zamišljeni pakao dodatno kiti njegovu sliku empirijske

stvarnosti:

Iz šarolike hrpe radnika svih zanimanja, dobi i spolova, koji nam se

nameću revnije nego duše umlaćenih Odiseju i kod kojih, bez obzira

na plave knjige24

što ih nose pod miškom, na prvi pogled vidimo da su

preopterećeni radom, izdvojit ćemo još dvoje likova, čiji frapantni

kontrast dokazuje da su pred kapitalom svi ljudi jednaki - čistačicu i

kovača.

To je prigodan uvod za priču o Mary Anne Walkley,

dvadesetjednogodišnjoj djevojci koja je umrla „od jednostavne

izmorenosti radom" nakon što je bez prekida radila više od dvadeset i

šest sati izraĎujući ukrase za goste na balu koji je prireĎivala princeza

od Walesa 1863. godine. Njena je poslodavka („dama s prijaznim

imenom Elise',' kako Marx zajedljivo primjećuje) bila potištena

shvativši da je djevojka umrla ne završivši jedan dio ruha koje je

šivala.

Da ti likovi nisu postojali, Charles Dickens bi ih morao izmisliti. Ima

mnogo dickensovske graĎe u Kapitalu i Marx katkad jasno daje

zeleno svjetlo autoru kojegje volio. Evo kako, primjerice, udara po

burţoaskim apologetima koji tvrde da ga njegove kritike odreĎenih

posebnih primjena tehnologije razotkrivaju kao neprijatelja

društvenoga napretka koji uopće ne ţeli da se rabe strojevi:

Sasvim u skladu s rezoniranjem slavnog ubojice Billa Sikesa:

"Gospodo porotnici, ovom trgovačkom putniku nedvojbeno

je prerezan vrat. Ali do toga nije došlo mojom krivnjom, kriv je noţ.

Zar ćemo zbog takvih privremenih neugodnosti ukinuti korištenje

noţa? Ta, zamislite samo! Gdje bi bili ratarstvo i obrt bez noţa? Nije

li on u kirurgiji jednako spasonosan, kao što je u anatomiji učen? K

tome voljni pomagač pri radosnom objedovanju? Ukinete li noţ -

bacit ćete nas natrag u najdublje barbarstvo!"

Bill Sikes ne izgovara takav govor u Oliveru Twistu: to je Marxova

satirička ekstrapolacija. „Oni su moji robovi'; povremeno bi rekao

pokazujući rukom na knjige na svojim policama, ,,i moraju mi sluţiti

onako kako ja hoću." Zadatak te neplaćene radne snage bio je da pruţi

sirovinu koja je nakon toga mogla biti oblikovana za njegove svrhe.

„Način na koji on razgovara ne teče jednom kolotečinom, već se

razlikuje kao i knjige na policama njegove knjiţnice'; napisao je

novinar Chicago Tribunea koji je posjetio Marxa 1878. godine.

„Čovjeka se općenito moţe prosuditi po knjigama koje čita i sami

moţete stvoriti vlastite zaključke ako vam kaţem daje samo slučajan

pogled otkrio Shakespearea, Dickensa, Thackeraya, Moliérea,

Racinea, Montai-gnea, Bacona, Goethea, Voltairea, Painea: engleske,

američke, francuske plave knjige; djela iz filozofije i politike na

ruskom, njemačkom, španjolskom, talijanskom, itd., itd." Doista je i

dalje tako: 1976. profesor S. S. Prawer napisao je knjigu od 450

stranica u potpunosti posvećenu Marxovim knjiţevnim referencama.

Prvi svezak Kapitala donio je navode iz Biblije, Shakespearea,

Goethea, Miltona, Voltairea, Homera, Balzaca, Dantea, Schillera,

Sofokla, Platona, Tukidida, Ksenofonta, Defoea, Cervantesa,

Drydena, Heinea, Vergilija, Juvenala, Horacija, Thomasa Morea,

Samuela Butlera - kao i aluzije na priče strave o vukodlacima i

vampirima, njemačke knjiţice s narodnim pričama i baladama,

engleske romantične romane, pučke balade, pjesme i popijevke,

melodramu i farsu, mitove i poslovice.

Što je s knjiţevnim statusom samoga Kapitala7. Marx je znao da se on

nije mogao steći iz druge ruke, pukim pokazivanjem ukrasa uzetih od

drugih. U prvom svesku pokazuje prezir prema onim ekonomistima

koji ,,u isticanju knjiţevno-povijesne erudicije ili u nadodavanju

izvanjskih materijala prikrivaju svoj osjećaj znanstvene impotencije i

sablasnu svijest o tome da će druge morati poučavati ono što su sami

smatrali istinski stranom temom! Strah da bi sam mogao počiniti

takav prekršaj mogao bi objasniti tjeskobno priznanje, u pogovoru

drugome izdanju, da „nitko ne moţe snaţnije osjetiti knjiţevne

nedostatke Kapitala od mene! Unatoč tomu, iznenaĎuje da je tek

nekolicina ljudi tu knjigu uopće smatrala knjiţevnim djelom. Kapital

je nadahnuo brojne tekstove koji su raščlanjivali Marxovu teoriju

vrijednosti rada ili njegov zakon o smanjenoj stopi profita, no samo je

šačica kritičara posvetila ozbiljnu pozornost ambiciji koju je iznio

sam Marx - u nekoliko pisama Engelsu - da stvori umjetničko djelo.

Jedna stvar koja - vjerojatno - odvraća od toga jest mnogoslojna

struktura Kapitala koja izmiče lakoj kategorizaciji. Ta se knjiga moţe

čitati kao nepregledan gotički roman čije je junake zarobilo i proţdrlo

čudovište koje su sami stvorili („Kapital koji dolazi u svijet okaljan je

krvlju od glave do pete i krv izbija iz svake pore."), ili kao

viktorijanska melodrama (S. E. Hayman u svojoj studiji iz 1962. The

Tangled Bank: Darwin, Marx, Frazer and Freud as Imaginative

Writers / Zamršeni sprud: Darwin, Marx, Frazer i Freud kao

stvaralački pisci, čak predlaţe i prikladan naslov za dramu:

„Zaplijenjena imovina radne snage"), ili kao crnohumorna farsa

(prilikom razobličavanja „fantomske objektivnosti" robe, da bi

razotkrio razliku izmeĎu herojskog pojavljivanja i neslavne stvarnosti,

Marx se sluţi jednom od klasičnih metoda u komediji - skidanjem

oklopa hrabroga viteza kako bi se otkrio odeblji i zdepasti čovječuljak

u donjem rublju), ili kao grčka tragedija („Kao Edip, protagonisti su u

Marxovu podrobnom prepričavanju ljudske povijesti čvrsto uhvaćeni

u stišale neumoljive nuţnosti koja se odvija bez obzira na to što oni

učinili! piše C. Frankel u Marx and Contemporary Scientific Thouhgt

/ Marx i suvremena znanstvena misao. „Ipak, sve što ih veţe za

njihovu sudbinu jest njihovo vlastito sljepilo, njihove idées fixes, koje

ih priječe da uvide činjenice prije nego što bude prekasno"). Ilije

moţda riječ o satiričnoj utopiji poput zemlje Houyhnhnma u

Guliverovim putovanjima, gdje je svaka mogućnost izgledna i gdje je

čovjek jedino prezira vrijedan: u Marxovoj verziji kapitalističkog

društva, kao i u konjskom pseudoraju Jonathana Swifta, laţni je raj

stvoren svoĎenjem običnih ljudskih bića na status nemoćnih, otuĎenih

Yahooa.

Da bi ispravno ocijenio poremećenu logiku kapitalizma, Marxov je

tekst prepun ironije - ironije koja istraţivačima posljednjih 140 godina

i dalje izmiče. Izuzetak je američki kritičar Edmund Wilson, koji je

dokazivao u knjizi To The Finland Station: a study in the writing and

acting of history (Na Finskom kolodvoru: studija o pisanju i

djelovanju povijesti; 1940) da je vrijednost Marxovih apstrakcija -

ples robe, lakrdijaški poprečni vez vrijednosti - primarno ironijska,

supostavljena, jer su one dio turobnih, dobrano dokumentiranih

prizora bijede i prljavštine koje kapitalistički zakoni stvaraju u praksi.

Wilson je Kapital smatrao parodijom klasične ekonomije: ,,i kad [ga]

jednom pročitamo, konvencionalna djela o ekonomiji više nam se

nikad ne čine istima: uvijek moţemo prezreti njihove argumente i

naličja stvarnosti grubih ljudskih relacija, što i jest njihova svrha ili

efekt za prikrivanje'! Nitko nije nikad, mislio je, tako ubitačno stekao

psihološki uvid u beskonačnu sposobnost ljudske naravi da zanemari

ili bude ravnodušna prema patnjama koje nanosimo drugima u onom

trenu kad doĎemo u prigodu da od njih nešto dobijemo za sebe.

„Baveći se tom temom, Karl Marx je postao jednim od najvećih

majstora satire. Marx je svakako najveći ironičar još od Swifta i ima

mnogo zajedničkog s njim."

To se priznanje čini toliko nevjerojatno pretjeranim ili čestitim da ga

je moţda potrebno potkrijepiti dodatnim dokazima. Okrenimo se

stoga posthumnoj Teoriji viška vrijednosti, takozvanom četvrtom

svesku Kapitala, u kojem Marx potanko izlaţe različita nastojanja

klasičnih ekonomista da naprave razliku izmeĎu „proizvodnog" i

„neproizvodnog" rada. Adam Smith je u potonju klasu smjestio

„svećenike, pravnike, liječnike, ljude od pera svake vrste; glumce,

komedijaše, muzičare, operne pjevače, operne plesače, itd." sve njih

„uzdrţava jedan dio godišnjeg proizvoda radinosti drugih ljudi".2* No

je li ta distinkcija stvarno tako jasna i jednostavna? Marx tvrdi da

svako zamislivo zanimanje moţe biti produktivno i to počinje

dokazivati najednom očito apsurdnom primjeru:

Filozof proizvodi ideje, pjesnik pjesme, svećenik propovijedi,

profesor knjige itd. Zločinac proizvodi zločine. Sagledamo li pomnije

vezu izmeĎu potonje proizvodne grane i cjeline društva, oslobodit

ćemo se mnogih predrasuda. Zločinac ne samo da proizvodi zločine,

već i kazneno pravo, a k tome i neizostavnu knjigu u kojoj isti

profesor svoja predavanja izbacuje kao "robu" na opće trţište.

Zločinac povrh toga proizvodi cijeli sustav redarstvenih snaga te

kazneno pravo, redarstvenike, suce, krvnike na vješalima, porotnike,

itd. I sve te različite struke, koje jednako tako stvaraju mnoštvo

kategorija društvene podjele rada, razvijaju različite sposobnosti

ljudskoga duha, stvaraju nove potrebe i nove načine njihova

zadovoljenja. Samo se mučenje razvilo do najdomišljatijih

mehaničkih izuma te je dalo posla mnogim časnim zanatlijama koji su

proizvodili instrumente za njega.

__________________________

25 Adam Smith, n. dj., djelomično prilagođen navod, str. 334.

Zločinac proizvodi dojam, dijelom moralan a dijelom tragičan, ovisno

o slučaju, i na taj način iskazuje „uslugu" pobuĎujući moralne i

estetske osjećaje javnosti. On ne proizvodi samo knjige o kaznenom

zakonu, ne samo kaznene zakonike i zajedno s time zakonodavce na

tom području već i umjetnost, beletristiku, romane, pa čak i tragedije,

ne samo onako kako pokazuju Mullnerov Schuld i Schillerovi

Razbojnici već i Edip i Richard Treći. [Da je pisao danas, mogao bi

dodati da bez zločina ne bi bilo ni Johna Grishama, ni inspektora

Morsea, ni Tonyja Soprana, pa čak ni Jamesa Bonda.] Zločinac

razbija monotoniju i svakidašnju sigurnost burţoaskog ţivota. On ga

na taj način spašava od mrtvila i biva uzrokom one nelagodne

napetosti i okretnosti bez koje bi čak i poticaj za natjecanje oslabio...

Utjecaji zločina na razvoj proizvodne snage mogu se dokazati do u

posljednji detalj. Zar bi brave ikad dostigle sadašnje savršenstvo, kad

ne bi bilo lopova? ... A ako napustimo sferu privatnog zločina: Zar bi

bez nacionalnih zločina ikad nastalo svjetsko trţište? Zar bi nastale

nacije? I nije li drvo grijeha od Adamovih dana naovamo ujedno i

stablo spoznaje?

Kao što Edmund Wilson kaţe, to je usporedivo sa skromnim

Swiftovim prijedlogom da se bijeda Irske izliječi tako da se uvjeri

siromašne na rubu izgladnjivanja da pojedu višak svoje djece.

MeĎutim, čak ni Wilson ne uspijeva tu argumentaciju pratiti do kraja.

Samo nekoliko stranica nakon veličanja Marxova oštra psihološkog

pogleda i nakon što ga ustoliči na panteon satiričkog genija, on

prosvjeduje protiv „grubosti psihološke motivacije koja leţi u osnovi

Marxova pogledana svijet" i prigovara da je teorija iznesena u

Kapitalu „jednostavno, kao i dijalektika, djelo metafizičara koji nikad

nije popustio pred ekonomistom Marxom'! To uvelike ima prizvuk

onih njemačkih prikaza prvoga sveska koji su Marxa optuživali za

„hegelovsku sofisteriju" - što je optuţba za koju se rado izjasnio

krivim priznajući da je u Kapitalu koketirao s Hegelovim načinom

izraţavanja. Dijalektička poigravanja koja su toliko pogodila

Edmunda Wilsona sva su iste vrste i sadrţe onu ironiju kojoj se tako

jako divio: obje tehnike izvrću stvarnost kako bi prikrile svoje grešne

tajne. Kao što je američki filozof Robert Paul Wolff komentirao u

svome predavanju iz 1984, „neobična je vrsta prigovora nazvati

autora najvećim ironičarom od Swifta i potom ocijeniti njegove

najozbiljnije intelektualne napore kao ekscentričnu metafiziku'!

Koja je, dakle, veza izmeĎu Marxova knjiţevnog diskursa i njegova

„metafizičkog" prikaza burţoaskog ţivota? Ili, kako se Wolff zapitao:

„Zašto Marx mora pisati onako kako to čini ako ţeli izvršiti

intelektualne zadatke koje je sam sebi postavio?" Da je ţelio napisati

pravi tekst o klasičnoj ekonomiji, on je to mogao i učiniti - zapravo,

on to i jest napravio. Dva predavanja odrţana u lipnju 1865, koja su

poslije objavljena pod naslovom Nadnica, cijena i profit, pruţaju

jezgrovit i lucidan saţetak njegovih teorija o robama i radu: „Čovjek

koji proizvodi odreĎenu robu za vlastitu neposrednu uporabu, da je

sam potrošio, stvara proizvod a ne robu... Roba ima vrijednost, zato

što je ona kristalizacija društvenog rada... Cijena, uzeta po sebi, nije

ništa drugo već monetarni izraz vrijednosti:.. Ono što radni čovjek

prodaje nije izravno njegov rad, već njegova sposobnost izrade, njena

privremena odredba koju on prenosi na kapitalista..." I tako dalje.

Kakva god bila njezina prednost kao ekonomske analize, ovo moţe

shvatiti svako inteligentno dijete: nema paţljivo dotjeranih metafora

ili pak metafizike, nikakvih zakučastih digresija ili filozofskih

ekskursa, nikakvih knjiţevnih ukrasa. Zašto je onda Kapitala koji se

bavi istim predmetom, toliko izrazito različit u stilu? Je li Marx

iznenada izgubio dar jasna govorenja? Očito ne: u vrijeme kad je

drţao ta predavanja dovršavao je prvi svezak Kapitala.

Ključ toga moţe se pronaći u jednoj od malobrojnih analogija koje si

je dopustio u Vrijednosti, cijeni i profitu, nakon što je iznio vlastito

uvjerenje da profiti potječu od prodaje roba po njihovoj „stvarnoj"

cijeni, a ne, kao što bi netko mogao pretpostaviti, od nadodavanja

dodatne vrijednosti pristojbe. „To se čini kao paradoks i protivi se

svakodnevnom zapaţanju! piše on. „Paradoks je i to što se Zemlja

okreće oko Sunca, i to što se voda sastoji od dva zapaljiva plina.

Znanstvena je istina uvijek paradoks ako se o njoj sudi na temelju

svakodnevnog iskustva koje dohvaća samo varljivu narav stvari!

Funkcija je metafore da nas natjera da posvetimo pozornost nečemu

novom, prenoseći njene kvalitete na nešto drugo, pretvarajući nešto

poznato u nešto strano, i obrnuto. Ludovico Silva, meksički kritičar

Marxa, nadovezao se na etimološko značenje „metafore" kao

prijenosa kako bi ustvrdio da je ,sam kapitalizam metafora, otuĎujući

proces koji premješta ţivot od subjekta do objekta, od uporabne

vrijednosti do razmjenske vrijednosti, od čovjeka do monstruma. U

tom tumačenju, knjiţevni stil koji je Marx usvojio u Kapitalu nije

slikovito izvanjsko ukrašavanje naneseno na inače ruţnu drvenu

oplatu ekonomskog prikaza, kao pekmez na debeli tost; to je jedini

prikladan jezik da se izrazi „varljiva narav stvari! ontološki poduhvat

koji se ne moţe omeĎiti unutar granica i konvencija postojećega ţanra

kao što je politička ekonomija, antropološka znanost ili povijest.

Ukratko, Kapital je u potpunosti sui generis. Nikad ni pribliţno nije

bilo ničeg sličnog ni prije ni poslije njegova nastanka - što je

vjerojatno razlog zašto ga se tako dosljedno zanemarivalo odnosno

pogrešno tumačilo.

P O G L A V L J E 3

Naknadni ţivot

Stoljeće nakon njegova objavljivanja, britanski premijer Harold

Wilson hvalisao se da nikad nije pročitao Kapital. „Uspio sam doći

najdalje do druge stranice - to je mjesto gdje je bilješka velika gotovo

kao i stranica. Smatrao sam da su dvije stranice temeljnoga teksta i

stranica bilješki previše." Letimičan pogled na prvi svezak Kapitala

razotkriva to kao neobuzdano pretjerivanje: doista ima nekoliko

biljeţaka na uvodnim stranicama, no nijedna nema više od nekoliko

rečenica. Usprkos tomu, Wilson je vjerojatno govorio u ime mnogih

čitatelja koje je odbila doţivljena ili stvarna „teţina" te knjige. Marx

je predvidio takvu reakciju u predgovoru. „Razumijevanje prvog

poglavlja, poglavito odsječka koji sadrţi analizu robe, pričinjat će

nam stoga najviše poteškoća. Što se sad, pak, tiče analize vrijednosne

supstancije i veličine, ja sam ih popularizirao što sam više mogao!

Vrijednosna forma, tvrdio je, vrlo je jednostavna. „Svejedno, ljudski

duh trudio se više od 2.000 godina uzalud da ih dokuči... S izuzetkom

odsječka o vrijednosnom obliku, ovoj se knjizi stoga neće moći

predbaciti da se razumije sama po sebi. Pretpostavljam, naravno,

čitatelje, koji su voljni da nauče nešto novo, pa tako i da sami misle'!

Čak ni Engels nije bio siguran u to. Dok su se slagali tiskarski slogovi

za knjigu, upozorio je Marxa da je ozbiljno pogriješio što nije

razjasnio teorijske argumente razdvajajući ih u kraće odjeljke s

odvojenim naslovima. „Sama bi ta stvar izgledala na neki način kao

školski udţbenik, no brojni bi čitatelji smatrali da ju je tako mnogo

lakše razumjeti. Populus, pa čak i znanstvenici, više uopće nisu

naviknuti na taj način razmišljanja, i to im treba olakšati što je

moguće više." Marx je doista unio neke izmjene na probni otisak, no

to su bili tek marginalni ispravci. „Kako moţeš ostaviti izvanjsku

strukturu knjige u sadašnjem obliku?!! zapitao je Engels očajno nakon

što je vidio posljednje korekturne zahvate. „Četvrto je poglavlje dugo

gotovo 200 stranica i ima samo četiri potpoglavlja... Nadalje, tijek

misli neprestano prekidaju ilustracije, a problem koji se ilustrira

nikada se ne rezimira nakon ilustracije, nego se izravno treba izvući iz

ilustracije jednoga problema i upustiti u izlaganje drugog problema.

To grozno umara, a uz to je i zbunjujuće."

I drugi su štovatelji takoĎer shvatili da su im se oči mutile dok su se

mučili s nejasnim početnim poglavljima. „Molim te, budi toliko dobar

pa kaţi svojoj supruzi! napisao je Marx Ludwigu Kugelmannu,

prijatelju iz Hannovera, „da su poglavlja 'Radni dan,' 'Kooperacija,

podjela rada i postrojenje' te konačno 'Prvobitna akumulacija' meĎu

onima koje se najlakše čitaju. Morat ćeš joj objasniti svu nerazumljivu

terminologiju. Postoje li još neka druga sporna mjesta, rado ću

pomoći." Kad je veliki engleski socijalist William Morris pročitao

Kapital, rekao je kako je ,,u potpunosti uţivao u historijskom dijelu','

no priznao je da je prošao „velike muke koje su izazivale zbrku u

glavi dok je čitao dijelove o čistoj ekonomiji u tome velikom djelu. U

svakom slučaju, pročitao sam što sam mogao i nadam se da će mi od

tog čitanja ostati neke informacije." (To se pokazalo dobrim

ulaganjem u svakom smislu: Morrisov primjerak prvoga sveska, u

sjajnom i bogato ukrašenom uvezu, u svibnju 1989. na draţbi je

prodan za 50.000 američkih dolara.)

Potpuno neshvaćanje, a ne političko neprijateljstvo, moglo bi pojasniti

nijemu reakciju na Kapital za vrijeme njegova prvog objavljivanja.

„Tišina vezana uz moju knjigu čini me nemirnim! uzrujavao se Marx.

Engels je pokušao potaknuti javni interes šaljući njemačkim novinama

prikaze pod neprijateljskim pseudonimima i potičući druge Marxove

prijatelje da čine slične stvari. „Glavna je stvar da se o knjizi iznova i

neprestano raspravlja, na bilo koji način! rekao je Kugelmannu.

„Riječima našega prijatelja Isusa Krista, moramo biti nevini kao

golubovi i mudri kao zmije! Kugelmann se potrudio najbolje što je

mogao pišući članke za nekoliko hanoverskih novina, no kako je i

sam jedva razumio knjigu, oni nisu otkrili ništa vaţno. „Kugelmann

svakim danom postaje sve slaboumniji',' bjesnio je Engels.

Trebalo je četiri godine da se rasproda 1000 primjeraka prvog izdanja.

Iako je Marx u pogovoru drugom izdanju (1872) tvrdio kako je

„poštovanje koje je Kapital stekao u širokim krugovima njemačke

radničke klase najbolja nagrada za njegov trud! čini se malo

izglednim da je taj svezak došao do mnogih radnika - iako ih je

Joseph Dietzgen u nizu članaka koje je napisao za socijalističke

novine Demokrattiche Wochenblatt prikazao kao njegovu glavnu

temu. „Samo nekoliko knjiga moglo je biti napisano u teţim

okolnostima! napisala je Jenny Marx. „Da su radnici znali o ţrtvama

koje su bile potrebne da se dovrši to djelo, koje je napisano samo

zbog njih i u njihovu korist, moţda bi pokazali malo više zanimanja."

No, kako su to mogli, s obzirom na njegovu duţinu te gustoću i

nepoznatu temu? Kao što je Marx i sam istaknuo, „politička je

ekonomija i dalje nepoznata znanost u Njemačkoj!

Drugdje se, meĎutim, pokazalo zanimanje. Već od siječnja 1868, dva

mjeseca nakon objavljivanja, londonski Saturday Review uvrstio je

Kapital u kratak pregled novijih njemačkih knjiga. „Autorova gledišta

mogu biti onoliko štetna koliko ih mi zamišljamo takvima! zaključio

je, „meĎutim, nema sumnje u uvjerljivost njegove logike, u ţustrinu

njegove retorike i u šarm kojim ustoličuje najoporije probleme

političke ekonomije." Bilješka u Contemporary Reviewu pet mjeseci

poslije, iako je patriotski prezrela njemačku ekonomiju („ne smatramo

da od Karla Marxa moţemo mnogo naučiti"), čestitala je autoru jer

nije zaboravio „ljudski interes - 'interes gladi i ţeĎi' koji leţi u

pozadini znanosti'!

Ruski prijevod Kapitala pojavio se u proljeće 1872; carski su ga

cenzori propustili zato što se nije mogao primijeniti u Rusiji te stoga

nije mogao biti subverzivan (iako su sklonili sliku autora, bojeći se da

bi mogao nadahnuti kult ličnosti). Sam su tekst ocijenili toliko

neprohodnim da će „ga tek nekolicina pročitati a još manje njih će ga

razumjeti'! MeĎutim, najveći dio od 3000 tiskanih primjeraka prodao

se za godinu dana. Iako se njegova knjiga nije mogla nabaviti niti se

za nju znalo u najvećem dijelu kapitalističkih zemalja Zapada, novine

i časopisi u pretkapitalističkoj Rusiji vrtjeli su povoljne prikaze o njoj.

„Nije li to ironija sudbine! napisao je Marx Engelsu, „da Rusi, s

kojima sam se borio dvadeset i pet godina, uvijek ţele biti moji

zaštitnici? Oni slijede najekstremnije ideje koje Zapad moţe ponuditi,

iz čiste nezasitnosti." Posebno su ga hvalili u jednim petersburškim

novinama koje su veličale „neobičnu ţivotnost" njegove proze. ,,U

tom pogledu! dodaje, „autor ni na koji način ne sliči... većini

njemačkih znanstvenika, koji ... pišu svoje knjige jezikom toliko

suhim i nerazumljivim da glave običnih smrtnika pucaju od njih."

Nastajanje francuskog izdanja bilo je problematičnije. Iako je taj

posao započeo 1867, odmah nakon njemačkog objavljivanja, tijekom

sljedećih četiri godine iskušano je i odbijeno ništa manje nego pet

prevoditelja. Naposljetku je Marx svoj blagoslov dao Josephu Royu,

učitelju iz Bordeauxa. Pregledavši nekoliko prvih poglavlja, ipak je

ocijenio da je Roy, iako su poglavlja „uglavnom dobro napravljena!

često prevodio previše doslovno. „Stoga sam bio prisiljen ponovno

napisati cijele odlomke na francuskom, kako bih ih učinio tečnima." S

Marxovim odobrenjem, izdavač je odlučio objavljivati

knjigu u nastavcima („da bude lakše dostupna radničkoj klasi"), od

kojih se prvi pojavio u svibnju 1875. godine.

U zemlji koja ga prihvatila, nakon onih prvih obećavajućih prikaza,

uslijedila je šutnja. „Iako je Marx dugo ţivio u Engleskoj! napisao je

odvjetnik Sir John MacDonnell u Fortnightly Reviewu u oţujku 1875,

„on je gotovo sjena od imena. Ljudi mu moţda tako ukazuju čast što

ga grde; no ne čitaju ga." Marx je vjerovao kako je „osebujan dar tupe

glupavosti" roĎeno pravo svakoga Britanca, a činjenica da nijedno

izdanje na engleskom nije izašlo za njegova ţivota samo je potvrdila

tu predrasudu. „Vrlo smo vam zahvalni na vašem pismu! napisali su

iz Messrs Macmillan&Co. Engelsovu prijatelju Carlu Schorlemmeru,

profesoru organske kemije na sveučilištu u Manchesteru, „no nismo

skloni prihvatiti se objavljivanja prijevoda Kapitala". Onih nekoliko

Britanaca koji su ga ţeljeli proučavati morali su se boriti s

njemačkom, ruskom ili francuskom verzijom onako kako su najbolje

znali. Radikalni engleski novinar Peter Fox, izdavač novina National

Reformer, kad je dobio na dar njemačko izdanje, rekao je da se

osjećao kao čovjek koji je dobio slona i ne zna što bi učinio s tim.

Škot iz radničke klase Robert Banner poslao je Marxu ovaj tjeskoban

vapaj za pomoć:

Zar nema nade da se ono prevede? Ne postoji djelo koje se moţe naći

na engleskom jeziku u kojem se zagovara interes napaćenog mnoštva,

svaka knjiga koju mi mladi socijalisti uzmemo u svoje ruke djelo je

koje zastupa interese kapitala, a time i nerazvijenost naše borbe u ovoj

zemlji. S djelom koje se bavi ekonomijom sa stajališta socijalizma, u

ovoj biste zemlji vrlo brzo vidjeli pokret koji bi primirio tu prokletu

stvar.

Oni kojima je. knjiga najviše bila potrebna, najmanje su je mogli ra-

zumjeti, dok obrazovana elita koja ju je mogla čitati to nije ţeljela

činiti. Kao što je engleski socijalist Henry Hyndman napisao: „S

obzirom da smo se u naše vrijeme navikli, posebno u Engleskoj,

mačevati s velikim mekim štitnicima na vršku mačeva, Marxov se

zastrašujuće bijesni juriš na neprijatelje s isukanim mačem činio tako

neprikladnim da je našim gospodskim borcima i ljudima naviknutim

na vjeţbalište nemoguće povjerovati kako je taj bespoštedni

polemičar i bijesni napadač kapitala doista bio najdublji mislilac

našega vremena'!

Sam je Hyndman bio izuzetak od pravila. Početkom 1880, pročitavši

francuski prijevod Kapitala, autora je bombardirao tolikim

neumjerenim pohvalama da se Marx osjećao obveznim susresti se s

njim. Iako je Hyndman izjavio kako „ţudi da nauči", on je najviše

govorio: Marx je počeo strepiti od posjeta tog „samodopadnog

br-bljivca'! Do neizbjeţnog raskola došlo je u lipnju 1881. kad su u

sklopu Hyndmanova socijalističkog manifesta England for All

(Engleska za sve) izašla dva poglavlja koja je bez dopuštenja ili čak i

bez izraza zahvalnosti uvelike plagirao iz Kapitala - izuzev bilješke u

predgovoru u kojoj priznaje kako ga je „za ideje i većinu graĎe koja

čini II. i III. poglavlje, zaduţilo djelo velikoga mislioca i originalnog

pisca, koje će, vjerujem, uskoro biti dostupno većini mojih

sunarodnjaka'! Marx je to smatrao besramno nedovoljnim: zašto ne

spomenuti Kapital ili njegova autora po imenu? Hyndman se mlitavo

izgovarao kako su se Englezi „uţasavali socijalizma" i „strepili od

toga da ih poučava stranac'! MeĎutim, kao što je Marx istaknuo, nije

bilo vjerojatno da će knjiga ublaţiti taj uţas prizivajući „san o

socijalizmu" na 86. stranici, i svaki poluinteligentni čitatelj bi sigurno

iz predgovora pogodio da anonimni „veliki mislilac" mora biti

stranac. Bila je to kraĎa, očita i jasna - sloţena od umetanja

imbecilnih pogrešaka u nekoliko odlomaka koji nisu doslovno

izvučeni iz Kapitala.

Tek što se Marx razišao s jednim engleskim učenikom, stekao je

drugoga - iako je ovaj put bio dovoljno oprezan da se ne naĎe s njim.

Ernest Belfort Bax, roĎen 1854, pod utjecajem Pariške komune

prihvatio je radikalne ideje još dok je bio učenik u školi te je 1879.

počeo pisati dugi niz članaka za kulturni mjesečnik Modem Thought,

u kojima je govorio o intelektualnim velikanima toga doba,

uključujući Schopenhauera, Wagnera i (1881) Marxa. Završivši studij

hegelijanske filozofije u Njemačkoj, Bax je vjerojatno bio jedini

engleski socijalist iz svoje generacije koji je prihvatio dijalektiku kao

unutarnju dinamiku ţivota. Kapital je opisao kao knjigu „koja

utjelovljuje iznalaţenje doktrine u ekonomiji usporedive s njenim

revolucionarnim karakterom i s dalekoseţnom vaţnošću

kopernikanskog sustava u astronomiji, ili zakona gravitacije u me-

hanici! Marx je, razumljivo, bio oduševljen pozdravljajući Baxov

članak kao „prvo objavljivanje takve vrste koje je proţeto stvarnim

entuzijazmom za nove ideje i koje se smiono oduprlo britanskom

filistarstvu!

MeĎutim, bez obzira na sve njegove mane, prezreni je Hyndman

učinio više od Baxa ili bilo koga drugoga da proširi Marxove ideje u

toj filistarskoj naciji. Ostao je revan učenik uvelike navodeći Marxa -

ovaj put po imenu - u svojoj knjizi The Historical Basis of Socialism

in England (Historijska osnova socijalizma u Engleskoj) iz 1883.

godine. Osnovao je čak eksplicitnu marksističku stranku Demokratska

federacija (kasnije Socijaldemokratska federacija), čiji su vodeći

članovi bili Bax, William Morris, Walter Crane te Marxova kćer

Eleanor i njen ljubavnik Edward Aveling. Hyndmanovo oduševljeno

zagovaranje Kapitala na sastancima Federacije potaknulo je mladoga

irskog pisca Georgea Bernarda Shawa da jesen 1883. provede

proučavajući francusko izdanje u čitaonici Britanskoga muzeja, gdje

je i Marx prekapao po izvornoj arhivskoj graĎi. „Bila je to prekretnica

u mojoj karijeri! prisjećao se Shaw. ,,Marx je bio otkriće ... On mi je

otvorio oči na činjenice iz povijesti i civilizacije, dao mi je potpuno

osvjeţenu koncepciju univerzuma, dao mi je svrhu i misiju u ţivotu!

Kapital je, napisao je, „ostvario najveći pothvat za koji je neka knjiga

sposobna - onaj koji mijenja umove ljudi koji ga čitaju!

Shawova strast za Kapitalom nikad se nije ugasila, što je i dokazao

ekstravagantnom posvetom već na prvoj stranici knjige Everybody's

Political What's What (Svačije političko uvjerenje o tome što je što)

napisanoj više od šezdeset godina poslije:

Tek su u 19. stoljeću, nakon što je Karl Marx razgolitio izvještaje

naših tvorničkih nadglednika iz naših nepročitanih plavih knjiga i

razotkrio kapitalizam u svoj njegovoj grozoti, pesimizam i cinizam

dostigli svoje najcrnje dubine. On je u potpunosti i do kraja dokazao

da je kapital u svojoj teţnji za onim što je on nazvao Mehrwerth, što

mi prevodimo kao višak vrijednosti (ona uključuje rentu, kamate i

trgovački profit), bezobziran i da ga ništa neće zaustaviti, pa čak ni

sakaćenje i pokolj, bijelo i crno ropstvo, omamljivanje narkoticima i

opijanje, ako oni po centu obećavaju šiling više od dividendi koje daje

filantropija. Prije Marxa je bilo mnogo pesimizma. Knjiga

Propovjednika u Bibliji prepuna je toga. Shakespeare je u Kralju

Learu, u Timonu Atenanjinu i u Koriolanu, došao do toga i zaglavio

tamo. To se isto dogodilo i Swiftu i Goldsmithu. No nijedan od njih

nije mogao dokumentirati taj slučaj iz sluţbenih izvora kao što je to

Marx učinio. On je time stvorio zahtjev za „novim svijetom" koji ne

samo da nadahnjuje moderni komunizam i socijalizam već je 1941.

postao programskom krilaticom vatrenih konzervativaca i crkvenjaka.

Shaw nije imao puno uspjeha u širenju tog evanĎelja svojim ko-"

legama članovima društva fabijanaca (Fabian Society), kojem se

pridruţio 1884. godine. Njegov prijatelj H. G. Wells odbacio je Marxa

kao „kruta, egocentrična i maliciozna teoretičara" koji je

„najjeftinijim i najpriprostijim ljudskim porivima omogućio drţanje

poze pretenciozne filozofije'.' Pod utjecajem njihova glavnog

teoretičara Sidneya Webba, fabijanci su odvratili britanski socijalizam

od shvaćanja klasne borbe prema uvjerenju da bi, s univerzalnim

pravom glasa, postojeća britanska drţava mogla uvesti socijalno

zakonodavstvo čime bi poboljšala uvjete ţivota radničke klase i

učinkovitost ekonomskoga sustava. To je postao i prevladavajući

kredo Laburističke stranke, osnovane 1900. godine. Stara dosjetka da

laburisti više duguju protestantskom metodizmu nego Marxu, mogla

bi biti pretjerivanje. MeĎu laburističkim pristašama i njihovim

članovima u britanskom Parlamentu našli su se mnogi socijalisti koji

bi se mogli nazvati marksovcima, a moţda i marksistima. Godine

1947. ta je stranka čak objavila pretisak Komunističkog manifesta

kako bi „iskazala svoju zahvalnost Marxu i Engelsu kao ljudima koji

su nadahnuli cijeli radnički pokret! MeĎutim, čelnici laburista

dosljedno su se pridrţavali gledišta Harolda Wilsona da je Marxovo

nasljeĎe nevaţno, moţda zapravo i štetno, za ustavnu stranku lijevoga

centra.

U Njemačkoj, Marxovoj domovini, njegove su ideje postale vladajuća

ideologija Njemačke socijalističke stranice (Sozialistische Vartei

Deutschlands; SPD) na kongresu u Erfurtu 1891. godine. No erfurtski

je program imao dva različita dijela, koji su dali naslutiti dugu borbu

izmeĎu revolucionara i revizionista. Prvi dio, koji je zacrtao Karl

Kautsky, ponovno je ustoličilo teorije bliske onima iz Kapitala, kao

što je tendencija prema monopolu i osiromašenju proletarijata. Drugi

se dio, koji je napisao Eduard Bernstein, bavio tekućim političkim

ciljevima - univerzalnim pravom glasa, slobodnim obrazovanjem,

progresivnim oporezivanjem dohotka. Bernstein je tijekom 1880-ih

ţivio u Londonu i pao pod utjecaj ranih fabijanaca: Rosa Luxemburg

se ţalila da on „svijet vidi kroz engleske naočale'!

Bernstein je otvoreno odbio prihvatiti većinu Marxova nasljeĎa u

desetljeću nakon erfurtskogkongresa, odbacujući njegovu teoriju o

vrijednosti kao „čisto apstraktan koncept" koji nije uspio objasniti

odnos izmeĎu ponude i potraţnje. Kautsky u početku nije bio siguran

bi li kritizirao svoga starog sudruga, ponekad je čak izgledalo kao da

ga ohrabruje: „Odbacili ste našu taktiku, našu teoriju vrijednosti, našu

filozofiju, sada sve ovisi o onome što vi smatrate da bi kao novo

trebalo zauzeti mjesto onoga starog'! Do kraja stoljeća Bernsteinove

su namjere bile previše očite. Kapitalizam, koji je bio daleko od toga

da ga zbaci neizbjeţna i neminovna kriza, vjerojatno će se odrţati i

osigurati povećani napredak velikom broju ljudi. Upravlja li se njime

ispravno, on bi se zapravo mogao pokazati pokretačem društvenog

napretka:

Prema tome je u potpunosti pogrešno pretpostaviti da sadašnji razvoj

društva pokazuje relativno ili zapravo apsolutno opadanje broja

članova posjedničke klase. Njihov se broj povećava i relativno i

apsolutno... Budućnost socijalizma ne ovisi o smanjenju već o porastu

društvenog bogatstva.

Iako se Njemačka socijalistička stranka i dalje definirala kao

revolucionarna proleterska organizacija, u praksi je postajala sve

uspješnija parlamentarna stranka koju su vodili oni koji su vjerovali u

postupnu evoluciju i tehnokrati.

Kao dobar poznavalac ironije, čak bi se i Marx morao nasmijati (ili

barem napraviti grimasu) svojoj sudbini: prorok bez previše počasti u

vlastitoj zemlji, s još manje u svojoj naturaliziranoj domovini Velikoj

Britaniji, postao je nadahnuće za kataldizmička previranja na mjestu

gdje je to najmanje očekivao - u Rusiji, u narodu koji jedva da je

spomenut u Kapitalu. Ipak je pred kraj ţivota već počeo ţaliti zbog te

omaške: uspjeh ruskoga izdanja Kapitala natjerao ga je da se zamisli

ne postoji li na kraju ipak i ondje odreĎeni revolucionarni potencijal.

Njegov prevoditelj u Sankt Petersburgu Nikolaj Danielson bio je

jedan od voĎa narodnjaka koji su vjerovali da Rusija moţe izravno

prijeći iz feudalizma u socijalizam. Marxovo portretiranje učinaka

kapitalizma koji uništava dušu uvjerio je narodnjake da bi taj stadij

ekonomske evolucije trebalo izbjeći ako je ikako moguće, a kako

Rusija već ima zametak oblika javnoga vlasništva nad zemljom na

selu, bilo bi izopačeno razoriti seljačke zadruge i izručiti ih privatnim

zemljoposjednicima samo zbog toga da bi se podredili nekom

navodno neminovnom povijesnom zakonu. Za nešto pravovjernije

marksiste poput Georgija Plehanova, koji je ostao pri tome da uvjeti

za socijalizam neće sazrjeti sve dok se Rusija ne industrijalizira, to je

bila samozavaravajuća ludost - a desetljeće, ili otprilike toliko, nakon

pojave Kapitala čini se da je i Marx mislio tako. Odgovarajući 1877.

narodnjaku koji je prosvjedovao protiv njegova determinističkog

pogleda na povijest, napisao je da, ako Rusija trebati postati

kapitalistička drţava slijedeći primjer zapadnoeuropskih zemalja,

„njoj to neće uspjeti a da prvo dobar dio svojih seljaka ne pretvori u

proletere. No nakon toga, jednom kad se uvuče u nutrinu

kapitalističkog reţima, ona će iskusiti njegove nesmiljene zakone kao

i drugi bezboţni narodi'!

Marx se ipak posvetio ozbiljnom razmišljanju o razvoju dogaĎaja u

Rusiji, koji su prijetili da će opovrgnuti njegove teorije. Taj je

buntovnički pokret moţda bio mali, no bio je iznimno odlučan i

učinkovit: izmeĎu 1879. i 1881. Narodna volja, otpadnička frakcija

narodnjaka, izvela je sedam pokušaja atentata na cara Aleksandra II,

od kojih je posljednji bio uspješan. (Šest godina poslije Narodna volja

pokušala je izvršiti atentat i na cara Aleksandra III. Jedan od onih koji

je visio zbog svoje uloge u toj uroti bio je Aleksandar Uljanov, čiji će

mlaĎi, tada još maloljetni, brat Vladimir Iljič Uljanov postati poznatiji

kao V I. Lenjin). Poplava uhićenja i pogubljenja koja je uslijedila

natjeralaje mnoge ruske revolucionare u izgnanstvo. Plehanov se

preselio u Švicarsku s nekolicinom drugova, uključujući i Veru

Zasulič, koja je 1876. ustrijelila gubernatora Sankt Petersburga i

potom izvela takav virtuozan nastup u sudnici da ju je porota

oslobodila optuţbe za pokušaj ubojstva. Usprkos svojoj reputaciji,

ona se nije slagala sa sve nasilnijim i prema kra-ljoubojstvu

usmjerenom trendu u ruskom socijalizmu, koji je, kako se činilo, iz

vida izgubio ekonomske imperative postavljene u Kapitalu. No,

pitanje seljaka i proletera nastavilo je mučiti Veru Zasulič i njene

kolege emigrante na obalama Ţenevskog jezera. U veljači 1881.

obratila se Marxu da joj da mjerodavno mišljenje. „Vi niste nesvjesni

toga da vaš Kapital uţiva veliku popularnost u Rusiji! napisala je.

„No vjerojatno ne znate da vaš Kapital igra veliku ulogu u našim

raspravama o agrarnom pitanju." Bi li on mogao razriješiti taj spor

„tako da iznesete svoje ideje o mogućoj budućnosti seoske općine

(mir) i o teoriji povijesne neizbjeţnosti za sve zemlje svijeta koje

trebaju proći kroz sve faze kapitalističke proizvodnje?"

Marx se lomio nad tim problemom nekoliko tjedana napisavši ne

manje od pet skica svoga odgovora. Naposljetku joj je poslao kratko

pismo rekavši da je njegova „takozvana teorija" pogrešno shvaćena:

povijesna neizbjeţnost burţoaske faze „izričito je ograničena na

zemlje Zapadne Europe". Zapadnjački prijelaz iz feudalizma u

kapitalizam predstavljao je preobrazbu jednoga tipa privatnog

vlasništva u drugi, dok bi u slučaju ruskih seljaka, „njihovo javno

vlasništvo moralo, naspram toga, biti preobraţeno u privatno

vlasništvo. Stoga analiza dana u Kapitalu ne navodi razloge ni za ni

protiv odrţivosti seoske općine! To je još više ohrabrivalo nego

njegovi komentari od prije samo četiri godine - iako je mnogo

suzdrţanije od prve skice Marxova pisma Veri Zasulič, koja je

objašnjavala zašto i kako bi rusko seljaštvo moglo izbjeći sudbinu

svojih zapadnoeuropskih pandana:

U Rusiji, zahvaljujući jedinstvenoj kombinaciji okolnosti, seoska se

općina, koja se učvrstila na razini cijele zemlje, moţe postupno

odvojiti od svojih prvobitnih obiljeţja i neposredno razviti kao

element kolektivne proizvodnje na razini cijele zemlje... Ruska je

revolucija potrebna da bi spasila ruski mir. Vezano za to, vlada i „novi

stupovi društva" rade najbolje što mogu kako bi mase pripremili za

takvu katastrofu. DoĎe li do revolucije u pravom času, ako ona sve

svoje snage usredotoči na to kako bi seoskoj općini dopustila da se u

potpunosti razvije, potonja će se uskoro razviti kao element obnove u

ruskom društvu i kao element nadmoći nad zemljama koje je porobio

kapitalistički sustav.

Pet dana nakon što je Marx poslao svoju konačnu verziju, manja je

skupina pripadnika Narodne volje u Sankt Petersburgu uspješno iz-

vršila atentat na cara Aleksandra II. bacivši bombu na njegovu kočiju.

Sa svojim dugo odrţavanim uvjerenjem da se revolucija moţe

ostvariti samo posredstvom kolektivne akcije radničke klase, a ne

individualnim akrobacijama i terorističkim djelima, od Marxa se

moţda očekivalo da stane uz Veru Zasulič i Plehanova umjesto uz

bombaše koji su birali smrt ili slavu. MeĎutim, on se u pismu kćeri

Jenny povjerio da su švicarski emigranti bili „obični doktrineri,

smušeni anarhosocijalisti, te je njihov utjecaj na rusko 'ratno poprište'

ravan nuli'.' Za razliku od njih, atentatori iz Sankt Petersburga „su

skroz naskroz čestiti ljudi, bez melodramatskog pozerstva,

jednostavni, činjenični, junački... Oni se muče kako bi Europu poučili

da je njihov modus operandi specifično ruski i povijesno neizbjeţan

obrazac djelovanja koji ništa više nije podesan za moraliziranje - za

ili protiv - nego što je to potres na Hiosu!

Nezamislivo je da bi mlaĎi Karl Marx zauzeo takav stav: on je

godinama osuĎivao one socijaliste koji su se puni povjerenja pri-

klonili coups, attentats i tajnim urotama. MeĎutim, do 1881. već je

bio bolestan i iscrpljen. Čekajući tako dugo na pravu proletersku

revoluciju, on je već - izgleda - bio iznureno nestrpljiv za ustanak bilo

kakve vrste. Kad mu se u proljeće rodio unuk, Marx se bavio mišlju

kako djeca, „roĎena na ovoj prekretnoj točki u povijesti, [...] pred

sobom imaju najrevolucionarnije razdoblje kroz koje će čovjek morati

proći, Loša je stvar sada biti star' i zbog toga jedino moći predviĎati

umjesto vidjeti!

Svi su arhitekti revolucije 1917. navodili Marxa, a osobito Kapital,

kao boţanski autoritet koji je jamčio ispravnost njihovih pogleda.

Trocki je proučavao tu knjigu 1900. kad je prognan u sablasno selo u

Sibiru okuţeno insektima - „otirući ţohare sa stranica', kako se

prisjećao. Lenjin je tvrdio da ju je pročitao 1888, prerano sazreo u

dobi od osamnaest godina sjedeći na staroj peći u kuhinji u djedovu

stanu. Nakon toga je Kapital - ili oni dijelovi za koje je smatrao da

sluţe njegovim svrhama - koristio kao oštricu kojom će sasjeći svoje

protivnike. (Maksim Gorki rekao je za Lenjinove govore da su imali

„hladan sjaj britve za brijanje'!) Iako je njegovo prvo djelo, Razvoj

kapitalizma u Rusiji, predstavljeno kao neka vrsta dodatka Marxu, u

njemu nije bilo ništa od ironije i indignacije iz Kapitala. Kao što je

Edmund Wilson primijetio, „cijelo je Lenjinovo pisanje funkcionalno.

Ono je u cijelosti usmjereno na ostvarivanje neposredne svrhe... On je

jednostavno čovjek koji ţeli uvjeriti." Neposredna svrha Razvoja

kapitalizma u Rusiji bila je uvjeriti Lenjinove drugove da je njihova

zemlja već izašla iz feudalizma zahvaljujući brzom širenju

ţeljezničkog prometa, rudnika ugljena, čeličana i tvornica tekstila

tijekom 1880-ih i 1890-ih. Istina, industrijski proletarijat postojao je

samo u Moskvi i Sankt Petersburgu, no to je ojačalo njegovu obvezu

da djeluje kao avangardna klasa iznoseći prituţbe seljaka i zanatlija iz

drugih dijelova zemlje. U novim tvornicama, napisao je Lenjin,

„eksploatacija se razvila u potpunosti i pojavljuje se u svom čistom

obliku, bez ikakvih zamršenih pojedinosti. Radnik ne moţe ne vidjeti

da je kapital ono što ga tlači... To je razlog zašto tvornički radnik nije

nitko drugi nego najistaknutiji predstavnik cijelog eksploatiranog

stanovništva." MeĎutim, Lenjin je nešto kasnije u svojoj raspravi Sto

da se radi? dodao da su radnici previše zaokupljeni vlastitom

ekonomskom borbom da bi razvili istinsku revolucionarnu svijest:

Mnogo se govori o spontanosti. MeĎutim, spontan razvoj radničke

klase vodi do njena podreĎivanja burţoaskoj ideologiji. To je zato što

je spontani pokret radničke klase sindikalizam, a sindikalizam znači

burţoasko porobljavanje radnika. Stoga je naš zadatak, zadatak

socijalne demokracije, boriti se protiv spontanosti, odvratiti pokret

radničke klase od tog spontanog, sindikalističkog stremljenja da se

doĎe pod okrilje burţoazije i dovesti ga pod okrilje revolucionarne

socijalne demokracije.

Lenjin je masovne kampanje za bolje uvjete i kraći radni tjedan, koje

je Marx zagovarao u Kapitalu, odbacio kao gubitak vremena. Umjesto

toga, radnici bi se trebali staviti na raspolaganje profesionalnim

revolucionarima kao što je on sam. „Suvremeni socijalistički pokret

moţe se pojaviti jedino na osnovi temeljite znanstvene spoznaje...

Nositelj te znanosti nije proletarijat već burţoaska inteligencija." U

tim se rečenicama moţe vidjeti zametak onoga što je naposljetku

postalo monstruozna tiranija.

Kao samoimenovani nositelj Deset zapovijedi, Lenjin je volio

podsjećati svoje drugove na njihov niţi intelektualni status.

„Nemoguće je razumjeti Marxov Kapital, posebno njegova prva

poglavlja, a da se u potpunosti prethodno ne prouči i shvati cjelina

Hegelove Znanosti logike", napisao je u svojim Filozofskim sveskama.

„Slijedom toga, pola stoljeća kasnije nitko od marksista ne razumije

Marxa! Osim njega, naravno. Ipak, unatoč svom njegovom čitanju i

pisanju, Lenjinova vlastita „znanstvena spoznaja" nije bila ništa

temeljitija nego što je trebala biti. Evo jedne pronicljive ocjene

Trockoga, koji ga je promatrao izbliza paţljivije od bilo koga

drugoga:

Cjelina Marxa pojavljuje se u Komunističkom manifestu, u Kritici

političke ekonomije, u Kapitalu. Čak i da mu nije bilo suĎeno da

postane osnivač Prve internacionale, on bi i dalje za sva vremena

ostao kakvoga ga poznajemo danas. Cjelina Lenjina, s druge strane,

pojavljuje se u revolucionarnoj akciji. Njegova znanstvena djela samo

su priprema za djelovanje.

A moţda čak nisu ni priprema. „Osvajanje vlasti! napisao je Lenjin

1917, „smisao je ustanka. Njegov politički zadatak bit će razjašnjen

nakon njena osvajanja." Kao što ističe povjesničar Bertram Wolfe, to

okreće Marxa naglavačke: marksističko uvjerenje da u konačnici

ekonomija odreĎuje politiku „postaje lenjinističko gledište da bi, s

dovoljno odlučnosti, sama vlast, gola politička vlast, u cijelosti mogla

uspjeti u odreĎivanju ekonomije'! Nije stoga čudo što je

prevladavajući kredo Sovjetskoga Saveza stekao ime

marksizma-lenjinizma, umjesto da jednostavno bude marksizam.

Marxov najdraţi moto bio je de omnibus dubitandum („sve treba

preispitati"). MeĎutim, nitko tko je to praktično pokušao isprobati u

komunističkoj Rusiji nije dugo poţivio. Marksizam prakticiran onako

kako je to činio sam Marx nije bio toliko ideologija

koliko kritički proces, neprekinuti dijalektički argument. Lenjin i

Staljin pretvorili su to u dogmu. (Kao što su to, naravno, učinili i

socijalisti prije njih. „Socijaldemokratska federacija dijeli s vašim

njemačko-američkim socijalistima tu odliku da su to jedine stranke

koje su uspjele svesti marksističku teoriju razvoja na rigidnu

ortodoksijuj poţalio se Engels Friedrichu Adolphu Sorgeu,

njemačkom političkom emigrantu u New Yorku, u svibnju 1894.

godine. "Ta je teorija odmah silom ugurana u radnička grla i bez

razvoja uvjerenja, umjesto da ih se natjera da se uzdignu do njene

razine uz pomoć vlastitog klasnog instinkta. To je razlog zašto obje

ostaju tek sekte i, kao što kaţe Hegel, dolaze iz ničega kroz ništa

prema ničemu!) Moglo bi se čak reći da je najviše zbiljsko

marksističko ostvarenje Sovjetskoga Saveza bio njegov slom:

centralizirano, zatvoreno i birokratsko voĎenje ekonomije pokazalo se

neuskladivim s novim proizvodnim snagama, ubrzavajući time

promjenu u proizvodnim odnosima. Mihail Gorbačov je to i priznao u

svojoj knjizi Perestrojka 1987. godine:

Upravljački sustav koji je oblikovan u tridesetima i četrdesetima

počeo je postupno proturječiti zahtjevima i okolnostima ekonomskog

napretka. Njegov se pozitivni potencijal iscrpio. Sve je više i više

postajao smetnja, i bivao je uzrokom mehanizma kočenja koji nam je

poslije nanio toliko mnogo štete...

Upravo se u tim okolnostima za socijalizma razvio predrasudom

opterećen stav prema ulozi robno-novčanih odnosa i zakonu

vrijednosti, i često se iznosila tvrdnja da su oni suprotstavljeni i tuĎi

socijalizmu. Sve se to zdruţilo s podcjenjivanjem računovodstva

profita i gubitka te je stvaralo zbrku u odreĎivanju cijena, i nije se

uzimao u obzir optjecaj novca... Pojavili su sve jasniji znakovi

otuĎenja čovjeka od vlasništva cijelog naroda, nepostojanja

usklaĎenosti izmeĎu javnog interesa i osobnih interesa osobe koja

radi.

Nakon Rusije, sljedeća velika zemlja koja je sebe proglasila komu-

nističkom bila je Kina, koja je postala „Narodna Republika" 1949.

godine. Dok su se Marx i Lenjin usredotočili na urbani proletarijat,

Mao Ce-Tung je tvrdio da seljaci mogu biti revolucionarna snaga

budu li ih vodili „ispravni" voĎe kao što je on sam. Izbjegavajući

sovjetski model brze industrijalizacije, Mao je ruralnom razvoju dao

najveću vaţnost, nadahnjujući mnoge marksiste u zemljama Trećeg

svijeta koje nemaju industriju da budu vrijedne spomena. MeĎutim,

maoistički politički program bio je katastrofalan za kinesko seljaštvo:

Veliki skok naprijed, plan da se kolektivizira poljoprivreda i

unaprijedi sitna ruralna industrija, doveo je do masovne gladi te je

napušten I960, samo dvije godine nakon pokretanja. U isto je vrijeme

došlo do raskola izmeĎu Kine i Sovjetskog Saveza, nakon što je

Nikita Hruščov ismijao Veliki skok, a Mao uzvratio optuţujući ga da

je „pseudokomunist zaveden kapitalizmom'.' MeĎutim, nakon smrti

Velikog Kormilara 1976. Kina je i sama krenula putem kapitalizma

postajući najbrţe rastuća industrijska ekonomija na svijetu i

smatrajući da je zapravo tek sada dosegnula „prvobitni stadij

socijalizma! Unatoč tomu što je napustila sve Maove upute, vlada u

Pekingu i dalje samu sebe definira kao marksističko-lenjmističku,

iako bi „trţišno-lenjinistička" bilo mnogo prikladnije.

Kao kršćanstvo sa svojim bezbrojnim suparničkim sektama,

marksizam se pokazao u mnogim upadljivo različitim i očito

nesuvislim krinkama - boljševici i menjševici, spartakisti i

revizionisti, staljinisti i trockisti, maoisti i fidelisti, eurokomunisti i

egzistencija-listi. Sam je Marx predvidio, turobno rezigniran, da će

njegovo ime „marksisti" uzalud koristiti dugo nakon njegove smrti te

da on neće moći prosvjedovati protiv toga. Njegov najslavniji izraz

očaja nad zaluĎenim učenicima bio je prijekor koji je uputio

francuskim socijalistima tijekom 1870-ih: ako su oni marksisti,

uzdahnuo je, „znam jedino da ja nisam marksist'! I on to moţda nije

ni bio. Povijest 20. stoljeća pokazala je da je marksistička revolucija

bila najizglednija u zemljama koje nisu imale naprednu industrijsku

ekonomiju, kapitalističku klasu ili golemu vojsku proletera-nadničara.

Otud i paradoks koji je uočio istraţivač Marxa David McLellan 1983.

kad su još gotovo polovicom svijeta vladali reţimi koji su tvrdili da su

Marxovi baštinici:

Sama činjenica da marksizam nije pobijedio na Zapadu znači da on

nije bio pretvoren u sluţbenu ideologiju te da je stoga predmet

ozbiljna proučavanja koje vlast ne priječi pomoću kontrole. Upravo se

u Zapadnoj Europi i Americi - kapitalističkim zemljama - Marx

najpomnije proučavao. Zapravo, pošteno je reći da postoji više

stvarnih marksista na Zapadu nego što ih je u mnogim takozvanim

„marksističkim" zemljama.

U komunističkim zemljama - od Albanije do Zimbabvea - lokalnu

definiciju marksizma postavila je vlast i poslije toga se više nije

trebalo dalje raspravljati (ili se zapravo nije dopuštalo). Na Zapadu je,

pak, njen smisao postao i predmetom prodorne argumentacije i

neprestanoga suptilnog procjenjivanja. Rad Frankfurtske škole

tijekom 1930-ih - čiji su predstavnici Max Horkheimer, Theodor

Adorno i Herbert Marcuse - doveo je do nove vrste marksističke

filozofije poznate kao „kritička teorija,' koja je odbacivala ekonomski

determinizam Lenjina i boljševika. Frankfurtska škola i drugi mislioci

iz toga razdoblja, poput Antonia Gramscija, takoĎer su preispitivali

tradicionalne marksističke stavove vezane uz proletersku klasnu

svijest. Kapitalizam je, prema Gramsciju, zadrţao svoju hegemoniju

zavaravajući ili tjerajući radničku klasu na prihvaćanje burţoaske

kulture kao norme, osnaţujući odreĎene ideje i prakse, a isključujući

pritom ostale. Da bi se doveo u pitanje taj konsenzus i raskrinkale

njegove pretenzije, radnici moraju razviti vlastitu

„protuhegemonijsku" kulturu kroz novi sustav pučkog obrazovanja.

Zapadni su marksisti stoga stavili mnogo veći naglasak na vaţnost

onoga što je Marx nazvao nadgradnjom - kulturu, institucije, jezik - u

političkom procesu, u tolikoj mjeri da je razmatranje o ekonomskoj

osnovi u potpunosti nestalo. U nemogućnosti da promijene svijet, oni

su se usredotočili na to da ga interpretiraju pomoću onoga što je

poznato pod imenom „kulturalni studiji" - koji su uspostavili vlastitu

hegemoniju u mnogim sveučilišnim kampusima u posljednjem

desetljeću 20. stoljeća preobrazivši proučavanje povijesti, geografije,

sociologije, antropologije i knjiţevnosti. Čak je i libido bio podvrgnut

pomnom marksističkom preispitivanju. Psihijatar Wilhelm Reich

pokušao je pomiriti Marxa i Freuda iznoseći da radnici ne mogu u

potpunosti biti slobodni sve dok ne budu u potpunosti osloboĎeni od

seksualne represije i tiranije tradicionalnih obiteljskih struktura (iako

je sam Marx odbacio slobodnu ljubav kao „animalnu" mogućnost,

gotovo kao „opću prostituciju"). „Seks je integriran u rad i javne

odnose te je stoga otvoren (kontroliranom) zadovoljstvu! napisao je

Herbert Marcuse, guru nove ljevice, u Čovjeku jedne dimenzije (

1964). „Tehnički napredak i udobnije ţivljenje dopuštaju sustavno

uključenje libidnih sastavnica u područje proizvodnje i razmjene

roba."

To je područje bilo definirano mnogo šire nego što je Marx ikada

zamišljao. Ono je obuhvaćalo bilo koju i svaku vrstu kulturne robe

-par cipela od ljuštura puţa nanare, novinska fotografija, gramofonska

ploča pop-glazbe i kutija ţitarica za doručak bili su sav „tekst" koji se

mogao protumačiti. Kritiku masovne kulture od strane prvih

teoretičara na koje je utjecala Frankfurtska škola postupno je istisnulo

proučavanje različitih načina na koje ljudi primaju i interpretiraju te

svakodnevne tekstove. Nakon što su kulturalni studiji napravili

„jezični obrat" - razvijajući se kroz strukturalizam, poststrukturalizam,

dekonstrukciju i potom postmodernu - često se činilo kao da u

cijelosti izbjegavaju politiku, iako su mnogi od onih koji su ih

prakticirali sebe i dalje nazivali marksistima. Logika njihove

razigrane ustrajnosti, koja je bila u tome da ne postoje izvjesnosti ili

stvarnosti, vodila je na kraju do slobodnolebdećeg, do relativizma

lišenog vrijednosti, koji je istovremeno bez straha mogao slaviti i

američku pop-kulturu i srednjovjekovno praznovjerje. Unatoč

njihovom preziranju velikih povijesnih narativa i općih zakona

prirode, čini se da su mnogi prihvatili trajni uspjeh kapitalizma kao

nepromjenjive ţivotne činjenice. Njihovi subverzivni impulsi traţili

su pribjeţište u marginalnim prostorima gdje se dominacija

pobjednika činila manje sigurnom: odatle njihov entuzijazam za

egzotično i nematerijalno, od teorija urote vezanih uz NLO do

sadomazohističkih fetiša. Fascinacija zadovoljstvima potrošnje

(televizijskim sapunicama, trgovačkim centrima, kičem za masovno

trţište) izmjestila je tradicionalno marksističku usredotočenost na

uvjete materijalne proizvodnje. Posljedica toga je bila, riječima

marksističkog kritičara Terryja Eagletona, „beskrajna jezična

inflacija, kao da je ono što se više nije činilo zamislivim u političkoj

stvarnosti još bilo gotovo moguće u područjima diskursa, odnosno

znakova, odnosno tekstualnosti. Sloboda teksta ili jezika lagano će

postajati nadoknada za neslobodu sustava kao cjeline'! Novi su

neprijatelji, piše Eagletone,, postali „koherentni sustavi uvjerenja bilo

koje vrste - osobito svi oni oblici političke teorije i ureĎenja koji su

teţili analizirati, i djelovati na temelju toga, strukture društva kao

cjeline'. Jer čini se da je upravo takva politika zatajila. Nijedna sustav-

na kritika monopola kapitalizma ne moţe se izvesti s obzirom da je

kapitalizam sam bio fikcija, kao što su to istina, pravednost, zakon i

ostali „jezični konstrukti!

Gdje se, moglo bi se zapitati, u svemu tome izgubilo Karla Marxa,

koji je teţio proizvesti upravo takvu sustavnu kritiku? Dok sretno

dekonstruiraju televizijske reklame ili omote za slatkiše, čini se da su

ti teoretičari začudno kolebljivi kad je seciranje teksta Kapitala u

pitanju, moţda zbog straha da bi mogli počiniti knjiţevni paricid.

Postmodernistički povjesničar Dominick LaCapra kaţe da je to

„slučaj kanonskog teksta koji vjerojatno najviše vapi da ga se

ponovno iščitava umjesto da ga se izravno i doslovno čita u skladu s

jedinstvenim autorskim glasom!

Najupadljivija ocjena u tom duhu je Kako čitati „Kapital" ( 1965),

zbirka eseja Louisa Althussera i nekih njegovih studenata, koja

započinje ovom izjavom o namjeri:

Zacijelo, svi smo čitali, svi čitamo Kapital. Već gotovo jedno stoljeće

moţemo ga čitati svakodnevno, transparentno, u dramama i snovima

naše povijesti, u njenim rasprama i sukobima, u porazima i pobjedama

radničkoga pokreta koji je naša jedina nada i sudbina. Otkada smo

„došli na svijet! ne prestajemo čitati. Kapital u spisima i raspravama

onih koji su ga čitali za nas, dobro ili loše, mrtvi i ţivi, Engels,

Kautsky, Plehanov, Lenjin, Rosa Luxemburg, Trocki, Staljin,

Gramsci, voĎe radničkih organizacija, njihovi pristaše ili protivnici:

filozofi, ekonomisti, političari. Čitali smo njegove odlomke, „isječke"

što ih je konjunktura „izabrala" za nas. Svi smo takoĎer, više-manje

pročitali I. knjigu, od „robe" do „eksproprijacije eksproprijatora!

MeĎutim, treba jednom doslovno pročitati Kapital. Pročitati baš sav

tekst.. .26

Althusser je, kao i bilo koji čitatelj, pristupio tom zadatku noseći

okular koji je prilagodio vlastitom odreĎenju. Upravo je on prvi

inzistirao na tome da postoji nepremostivi ponor - „epistemološki rez"

- izmeĎu Marxa iz 1840-ih i čovjeka koji je napisao Kapital dvadeset

godina kasnije. Naspram Jean-Paula Sartrea, koji je u ranim

filozofskim spisima pronašao bogato nadahnuće za svoje formuliranje

marksizma kao povijesti samoemancipacije čovjeka, Althusser je

osuĎivao zanimanje mladog Marxa za etiku, otuĎenje i „ljudsko

činjenje! Za Althussera, povijest je bila „proces bez subjekta" te stoga

nije bila vrijedna proučavanja ili analize: individue, čak i kolektivno,

nikad ne mogu izbjeći ili osporiti bezličnu snagu ideološkoga

drţavnog aparata - obrazovanja, religije, obitelji - koji proizvode i

odrţavaju prevladavajući sustav uvjerenja.

Althusser je Marxa spasio od uskog ekonomskog determinizma koji

su nametnuli Lenjin i njegovi baštinici samo da bi ga zatočio u

jednako ograničavajuću luĎačku košulju. U Kako čitati „Kapital" on

je Marxov magnum opus sveo na puko znanstveno djelo, neokaljano

Hegelovim utjecajem - unatoč tomu što je autor radosno priznao da

mu mnogo duguje, osobito u uvodnom poglavlju o robi. Marksizam

nije postao ništa više nego teorija o strukturalnim praksama,

odijeljena od politike, povijesti i iskustva.

Logika Althusserova antihumanizma sastojala se u tome da se ljude

ne moţe smatrati odgovornima za njihova djela - tu prijepornu tvrdnju

on je godinama poslije iskorištavao kako bi sebe oslobodio ikakve

krivnje nakon što je ubio vlastitu suprugu. Na široj razini, to je

posluţilo iskupljenju Komunističke partije (čiji je bio dugogodišnji

član): masovna ubojstva u Sovjetskom Savezu nisu bila zločin nego

tek teorijska pogreška - ili, govoreći Althussero-vim ogavnim

eufemizmom za staljinizam, „taj novi oblik 'neracionalnog postojanja

razuma"! Kao što je marksistički povjesničar E. P. Thompson napisao

u svojoj vatrenoj polemici The Poverty of Theory

(Bijeda teorije; 1979): „Na pojavu altuzerijanizma moţemo gledati

kao na manifestaciju opće redarstvene akcije u okvirima ideologije,

kao na nastojanje da se staljinizam ponovno izgradi na razini teorije."

Dodao je da je ustrajavanje na cjelovitom konceptualnom marksizmu,

nezagaĎenom poviješću ili iskustvom, Althussera razotkrilo kao

čovjeka „koji ima tek usputno poznavanje povijesne prakse" - jer se u

stvarnom svijetu, uvijek iznova, „povijest ušeće bez kucanja na vrata

te proglašava smrti i krize supstancije'! Puni razmjeri Althusserova

neznanja ogoljeni su u njegovim posthu-mnim memoarima,

Budućnost traje zauvijek (1994), gdje je on priznao daje bio „varalica

i obmanjivač" koji je povremeno izmišljao navode onako kako su

odgovarali njegovim ciljevima. „Zapravo, moje je filozofsko

poznavanje tekstova bilo prilično ograničeno. Ja sam ... znao nešto

malo Spinozu, ništa od Aristotela, sofista i sto-ika, dobar dio Platona i

Pascala, Kanta nisam znao ništa, Hegela nešto malo, i na kraju Marxa

tek nekoliko odlomaka."

Kako se s time mogao provući? Njegovo objašnjenje te čarobnjačke

sljeparije zapanjujuće je iskreno:

Imao sam jednu drugu osobitu sposobnost. Započevši s jednostavnim

obrtanjem neke fraze, mislio sam da mogu razriješiti (kakve li

iluzije!), ako već ne neku posebnu zamisao nekog autora ili neke

knjige koje nisam čitao, onda barem njihov tijek ili smjer. Ja očito

imam odreĎene intuitivne moći, kao i odreĎenu sposobnost da uočim

poveznice* ili sposobnost da uspostavim teorijske opreke koje su mi

omogućile da rekonstruiram ono što sam pretpostavio da su autorove

zamisli na osnovi onih autora kojima je on bio suprotstavljen.

Spontano sam nastavio uobličujući suprotnosti i odlike, razraĎujući u

nastavku teoriju koja će to potkrijepiti.

Zahvaljujući tim intuitivnim moćima, knjiga Kako čitati „Kapital"

razjašnjena je povremenim bljeskovima razumijevanja iako je

Althusser prostudirao samo nekoliko odlomaka iz Marxa. On predlaţe

da se na Kapital treba gledati kao na „vaţan odgovor na pitanje koje

nigdje nije postavljeno, odgovor koji samo Marx uspijeva dati kad

iznosi stav o stanju koje umnogostručuje predodţbe potrebne da ga

iskaţu... Doba u kojem je Marx ţivio nije mu pruţilo - i on ga za svog

ţivota nije mogao razviti - adekvatan koncept kojim će se misliti ono

što je on proizveo: koncept djelotvornosti strukture u njenim

dijelovima".

Marx je, drugim riječima, osmislio podmetnutu zamku s odgoĎenim

djelovanjem, koja je čekala na nekoga tko će odgovoriti na pitanje na

koje je on već odgovorio. To je potvrĎeno u pismu koje je poslao

Engelsu uskoro nakon dovršenja prvoga sveska 1867, pred-vidjevši

prigovore „vulgarnih ekonomista" koje će uputiti Kapitalu: „Da sam

unaprijed ţelio pobiti sve takve prigovore, onda bih morao pokvariti

cijelu dijalektičku metodu izlaganja. Naspram toga, dobra je stvar u

vezi s tom metodom da ona stalno tim tipovima postavlja zamke koje

će ih navesti na prerano odavanje njihovog idiotizma." Opet, ne

moţemo a da se ne prisjetimo ironijskog ţalca iz Balzacova

Nepoznatog remek-djela: jedina mana slikareva zamrljana, bezoblična

i naizgled katastrofalna remek-djela bila je u tome što je ono bilo

napravljeno sto godina prerano, s obzirom da je to zapravo bilo djelo

apstraktne umjetnosti iz 20. stoljeća. Kao što je Edmund Wilson

napisao, braneći razvlaštene klase i postavljajući opsadu pod utvrdu

burţoaskog samozadovoljstva, Marx je u ekonomiju uveo gledište

„koje je u njegovo vrijeme imalo vrijednost u onom omjeru u kojem

mu je bilo strano!

MeĎutim, pola stoljeća nakon objavljivanja Kapitala, vulgarni

ekonomisti nisu pokazali previše zanimanja za pobijanje Marxa,

radije su odabrali da ga ignoriraju. Oni su na kapitalistički sustav

gledali kao na trajnu nuţnost, umjesto kao na prolaznu povijesnu fazu

koja je u sebi sadrţavala zametke vlastite smrtonosne bolesti. Dok se

Marx prema kamati, profitu i renti odnosio kao prema neplaćenom

radu, akademski ekonomisti opisali su kamatu koju stječu vlasnici

kapitala kao „nagradu za suzdrţanost'! Za Alfreda Marshalla,

prevladavajuću figuru u britanskoj ekonomskoj znanosti tijekom

kasnoviktorijanskog i edvardovskog doba, oni koji akumuliraju

kapital umjesto da ga troše obavljaju „ţrtvu čekanja" te stoga

zasluţuju nadoknadu za svoje hvalevrijedno suzdrţavanje.

Pravovjerni ekonomisti smatraju da se prekomjerna proizvodnja, koju

je Marx smatrao presudnim obiljeţjem kapitalizma, jednostavno ne

moţe dogoditi. Prema Sayovu zakonu trţišta, ponuda je stvarala

vlastitu potraţnju: zarade od proizvodnje i prodaje odreĎenih dobara

omogućavale su kupovnu moć da se kupe druge. Taj isti mehanizam

koji sam sobom upravlja osiguravao je da nezaposlenost nikada ne

postane više od kratke, slučajne zastranjenosti. Nezaposleni bi ljudi

bili voljni raditi za manju plaću; posljedični pad u nadnicama smanjio

bi cijenu roba koje oni proizvode, što bi s druge strane potaknulo rast

potraţnje za dobrima i povećalo njihovu prodaju, omogućujući time

da se obnovi puna zaposlenost.

Ekonomske turbulencije i velika nezaposlenost izmeĎu dvaju

svjetskih ratova prisilili su na ponovno promišljanje, na zakašnjelo

priznanje da kapitalizam u konačnici moţda ipak ima sustavne ne-

dostatke. Neki su ekonomisti čak počeli preispitivati je li on doista

vječan i nepromjenjiv. U svojoj studiji Value and Capital (Vrijednost

i kapital) iz 1939. profesor John Hicks dvojio je „moţe li se računati

na dugoročni opstanak bilo. čega sličnog kapitalističkom sustavu" u

odsutnosti novih izuma dovoljno jakih da odrţe ulaganja. „Ne moţe

se potisnuti misao!! dodao je, „da cijela industrijska revolucija u

posljednjih dvjesto godina nije bila ništa više već beskrajni svjetovni

procvat'! J. M. Keynes, roĎen u godini Marxove smrti,

napisao je u svojoj Općoj teoriji zaposlenosti, kamata i novca (1936):

„Rentijerski aspekt kapitalizma gledam kao prijelaznu fazu koja će

nestati nakon što obavi svoj posao."

Keynes, najutjecajniji ekonomist 20. stoljeća, doveo je u pitanje

shvaćanje da je laissez-jaire kapitalizam imao prirodnu tendenciju

prema postizanju vlastite ravnoteţe. Zamisao da bi nezaposlenost

prisilno snizila nadnice i time ponovno uspostavila punu zaposlenost

mogla bi biti istinita u pojedinim kompanijama ili industrijama.

MeĎutim, budu li sve nadnice srezane, onda bi svi prihodi pali i

potraţnja bi stagnirala, ne dajući poslodavcima nikakav poticaj da

unajme više rada. Riječima keynesijanske ekonomistice Joan Ro-

binson: ,,U gomili, svatko moţe steći bolji pogled na povorku ako se

popne na stolicu. No ako se svi popnu na stolice, nitko nema bolji

pogled."

Prije Keynesa, većina se ekonomista odnosila prema povremenim

krizama kapitalizma kao prema zanemarivim zastranjenjima. On ih je

smatrao neizbjeţnim ritmom nestabilnoga sustava - baš kao što je to i

Marx učinio. Ipak, Keynes je odbacio Marxa kao čudaka iz

„podzemlja ekonomske misli! čije su teorije bile „nelogične,

zastarjele, znanstveno pogrešne i bez zanimanja ili primjene u

modernom svijetu! IznenaĎuje vehementnost njegova optuţivanja, s

obzirom na sličnost izmeĎu Marxove kritike klasičnih ekonomista i

njegova vlastita kritičkog stava prema njihovim neoklasičnim

nasljednicima. Kao što je Joan Robinson napisala 1948. godine:

Kod obojice, nezaposlenost igra ključnu ulogu. Kod obojice, na

kapitalizam se gleda kao da unutar sebe nosi klice vlastitog

propadanja. Na negativnoj strani, za razliku od pravovjerne teorije o

ravnoteţi, sustavi Keynesa i Marxa slaţu se te se tu, dakle, po prvi put

javlja dovoljno zajedničke osnove izmeĎu marksista i akademskih

ekonomista da omogući raspravu.

Usprkos tomu, engleski akademski ekonomisti još premalo ozbiljno

proučavaju Marxa.

Neke od njih je, nema sumnje, odvratio njegov mračni stil. Iako je

sama J. Robinson smatrala kako je Marxova teorija kriza u drugome

svesku Kapitala imala srodnosti s Keynesom, priznala je da „sam

moţda previše naglasila sličnost. Posljednja dva sveska Kapitala ...

ekscesivno su mračni te su bili podvrgnuti mnogim interpretacijama.

Vode su mračne i moguće je da će tkogod, ako se zagleda u njih,

ugledati vlastito lice."

No načelni razlog za ignoriranje veze izmeĎu Marxa i Keynesa -

zapravo za zanemarivanje Marxa u cijelosti - bio je vjerojatno

politički. Sam je Keynes više bio liberal nego što je bio socijalist, koji

je ponosno objavio „klasna će me borba naći na strani obrazovane

burţoazije! te je keynesijanizam postao novo pravovjerje za zapadne

ekonomiste i političare sredinom 20. stoljeća - upravo u vrijeme kad

je Hladni rat učinio da Marxovo ime znači isto što i neprijatelj. Samo

su malobrojni nemarksisti poţeljeli biti okaljani tim povezivanjem.

Veliki je izuzetak bio ekonomist Joseph Schumpeter, rodom

Austrijanac. Kapitalizam nije imao revnijeg pobornika od

Schumpetera, koji ostaje junak za mnoge američke poduzetnike, no

unatoč tomu njegovo glasovito djelo Capitalism, Socialism and

Democracy {Kapitalizam, socijalizam i demokracija; 1942) započinje

ocjenom Marxovih postignuća na 54 stranice koja je neočekivana kao

i sama Marxova priznanja burţoaziji u Komunističkom manifestu. Kao

prorok, Schumpeter priznaje da je Marx patio od „pogrešne vizije i

manjkave analize! osobito u svome predviĎanju da će se povećati

radnička bijeda. Bez obzira na to, „Marx je uvidio [sam] proces

industrijske promjene jasnije i shvatio je njenu uporišnu vaţnost

potpunije od bilo kojeg ekonomista u svome vremenu'; postajući time,

„prvi ekonomist visokog ranga koji je sustavno uvidio i poučio kako

se ekonomska teorija moţe pretvoriti u historijsku analizu i kako se

historijski narativ moţe pretvoriti u histoire raisonnée". Nekoliko

stranica poslije on postavlja pitanje: „Moţe li kapitalizam opstati?" i

odgovara: „Ne. Mislim da ne moţe." To se moţe činiti bizarnim

komentarom u knjizi koja je zamišljena kao krepka obrana

poduzetničkog duha, a Schumpeter svakako - za razliku od Marxa -

nije uţivao u tome. („Ako liječnik predvidi da će pacijent uskoro

umrijeti, to ne znači da on to ţeli.") On je htio istaknuti da je

kapitalistička inovacija - novi proizvodi, nove metode njihove

proizvodnje - bila sila „stvaralačkog razaranja" koja bi na kraju mogla

postati previše uspješna i time pretjerano razorna, po sebe samu.

Do posljednjeg desetljeća 20. stoljeća činilo se da su i

Schumpe-terova i Marxova proročka upozorenja bila zbrkana. Uz

komunizam koji se našao u smrtnom hropcu, liberalni kapitalizam u

američkom stilu sada je mogao vladati neosporavan - vjerojatno zau-

vijek. „Ono čemu svjedočimo'; proglasio je Francis Fukuyama 1989,

„nije samo završetak Hladnoga rata ili odlazak posebnog razdoblja

poslijeratne povijesti, već kraj povijesti kao takve: to znači, završna

točka ideološke evolucije čovječanstva'! No povijest se uskoro vratila

punom snagom. U kolovozu 1998. ekonomsko rastakanje u Rusiji,

tečajni kolapsi u Aziji i trţišna panika diljem svijeta potaknuli su

Financial Times da se zapita jesmo li prešli put „od trijumfa

globalnog kapitalizma do njegove krize u jedva jednom desetljeću!

Članakje bio naslovljen „Ponovno preispitivanje Kapitala".

Čak su i oni koji su dobili najviše od tog sustava počeli dovoditi u

pitanje njegovu odrţivost. George Soros, milijarder špekulant kojeg

se optuţivalo i za debakl u Aziji i onaj u Rusiji, upozorio je u knjizi

The Crisis of Global Capitalism: Open Society Endangered (Kriza

globalnog kapitalizma: ugroţeno otvoreno društvo; 1998) da se

instinkt krda vlasnika kapitala mora obuzdati prije nego što se svi

drugi naĎu zgaţeni pod njihovim nogama:

Kapitalistički sustav sam po sebi ne pokazuje tendenciju prema

ravnoteţi. Vlasnici kapitala traţe način kako da ostvare vlastite

maksimalne profite. Budu li prepušteni vlastitim planovima, oni će

nastaviti akumulirati kapital sve dok situacija ne postane

neuravnoteţena. Marx i Engels dali su vrlo dobru analizu

kapitalističkog sustava od prije 150 godina, bolju u nekim pogledima,

moram reći, od teorije ravnoteţe klasičnih ekonomista... Glavni razlog

zbog čega se njihova sumorna predviĎanja nisu obistinila bile su

političke intervencije koje su prevagnule u demokratskim zemljama.

Naţalost, mi smo se opet našli u opasnosti da izvedemo pogrešne

zaključke iz povijesnih lekcija. Ovaj put opasnost ne dolazi od

komunizma već od trţišnog fundamentalizma.

Tijekom Hladnoga rata, kad su komunističke drţave Marxova djela

oboţavale kao Sveto pismo - dovršeno i nepogrešivo - oni na drugoj

strani borbe psovali su ga kao agenta koji dolazi od vraga. MeĎutim, s

rušenjem Berlinskoga zida, Marx je stekao nove oboţavatelje na

najneočekivanij im mjestima. „Ne bismo si trebali previše brzo

čestitati na tome što smo porazili Marxa, zajedno s marksizmom!

napisao je desničarski ekonomist Jude Wanninski 1994. godine.

„Naše svjetsko društvo mnogo je fluidnije nego što je to bilo u

njegovo vrijeme, meĎutim proces obnavljanja nije zajamčen. Snage

reakcije koje je on ispravno uočio, moraju biti poraţene sa svakom

sljedećom generacijom, što je golemi zadatak s kojima se naša gene-

racija suočava! Wanninski, koji je skovao frazu „ekonomija ponude!

naveo je Kapital kao glavno nadahnuće za svoju teoriju da je proi-

zvodnja a ne potraţnja ključ za blagostanje. Kao pristaša slobodne

trgovine i zlatnog standarda, neprijatelj birokracije i oboţavatelj duha

Klondikea, Marx je bio „jedan od titana klasične teorije i prakse" - i

takoĎer genijalni prorok. On se „iznimno jako pribliţio istini" u

svome nagovještaju da je kapitalizam posijao sjeme vlastite

destrukcije. „To znači da, ako je kapitalizmu potrebna nesmiljena

konkurencija, a kapitalisti ipak čine sve što je u njihovoj moći da

unište konkurenciju, imamo sustav koji je inherentno neodrţiv -kao

što je slučaj sa ţivotinjama koje proţdiru svoje mlade."

John Cassidy, ekonomski korespondent New Yorkera, u listopadu je

izvijestio o razgovoru s britanskim bankarom za ulaganja koji radi u

New Yorku. „Što više vremena provodim na Wall Streetu', rekao je

bankar, „to sam više uvjeren da je Marx bio u pravu. Onaj ekonomist

koji oţivi Marxa i ugradi ga u koherentnu teoriju dobit će Nobelovu

nagradu. Ja sam apsolutno uvjeren da je Marxov pristup najbolji način

da se bavimo kapitalizmom." Nakon što mu je pobuĎena radoznalost,

Cassidy je po prvi put pročitao Marxa i ocijenio da je njegov prijatelj

bio u pravu. Pronašao je „odlomke o globalizaciji, nejednakosti,

političkoj korupciji, monopolizaciji, tehničkom napretku, opadanju

visoke kulture te o oslabljenoj naravi modernog ţivljenja koji su ga

prikovali - to su pitanja s kojima se ekonomisti danas iznova

suočavaju, ponekad ne shvaćajući da se kreću Marxovim stopama!

Navodeći slavni slogan koji je 1992. godine za predsjedničku kam-

panju Billa Clintona skovao James Carville („Riječ je o ekonomiji,

glupane"), Cassidy je istaknuo kako je „sam Marxov izraz za tu teo-

riju bio 'materijalistička koncepcija povijesti' i danas je naširoko pri-

hvaćeno da se analitičari svih političkih uvjerenja njome sluţe, kao i

Carville, a da je nikome ne pripisuju. Kad konzervativci tvrde da je

drţava blagostanja osuĎena na propast jer guši privatnu inicijativu, ili

da je Sovjetski Savez propao zato što se nije mogao nositi s

učinkovitošću zapadnjačkog kapitalizma, oni usvajaju Marxov

argument da je ekonomija pogonska sila ljudskog razvoja."

Kao i Molièrov graĎanin plemić, koji je otkrio vlastitu začuĎenost da

je tijekom više od četrdeset godina govorio dosadno a da to nije znao,

tako je velik dio zapadnjačke burţoazije upio Marxove ideje a da to

uopće nije uočio. Upravo je zakašnjelo čitanje Marxa tijekom 1990-ih

nadahnulo financijskog novinara Jamesa Buchana da napiše svoju

briljantnu studiju Frozen Desire: an inquire into the meaning of

money (Sledena ţelja: istraţivanje o smislu novca; 1997). Buchan

objašnjava:

Marx je toliko ugraĎen u naš zapadnjački način mišljenja da su samo

malobrojni svjesni koliko mu duguju. Svi koje poznajem vjeruju da su

njihovi stavovi u odreĎenoj mjeri tvorevina njihovih materijalnih

prilika - „već naprotiv, njihov društveni bitak odreĎuje njihovu

svijest! kao što je to Marx pisao - i da promjene načina kako se stvari

proizvode duboko utječu na odnose u ljudskoj vrsti, pa i izvan

radionice ili tvornice.

Riječ je o tome da su ta shvaćanja do nas došla uvelike preko Marxa,

a ne preko političke ekonomije. Isto tako, svi koje poznajem imaju

osjećaj da povijest nije tek jedna prokleta stvar koja se niţe jedna za

drugom ... već je to neka vrsta procesa u kojem nešto ljudsko -

sloboda? sreća? ljudski potencijal? u svakom slučaju, nešto lijepo -

postupno postaje konkretno. Marx nije izmislio taj osjećaj, ali ga je

proširio.

Čak su mu i novinari The Economista John Micklethwait i Adrian

Wooldridge, gorljivi zagovornici turbokapitalizma, odali priznanje.

„Kao prorok socijalizma Marx je moţda mrtav! napisali su u knjizi A

Future Perfect: The Challenge and Hidden Promise of Globalization

(Savršena budućnost: Izazov i skriveno obećanje globalizacije; 2000),

„no kao prorok „univerzalne meĎuovisnosti naroda! Kako je nazivao

globalizaciju, on se još čini iznimno relevantnim ... njegov je opis

globalizacije jednako toliko oštrouman koliko je bio i prije 150

godina! Njihov je najveći strah bio da „što globalizacija postaje

uspješnija, to se više čini da raspiruje vlastitu protureakciju" - drugim

riječima, da je Marx bio u pravu kad je nagovještavao kako „razvoj

krupne industrije... izvlači ispod nogu burţoazije sam temelj na kojem

ona proizvodi i prisvaja proizvode. Ona proizvodi prije svega

vlastitog grobara!27

S obzirom na sav njihov trijumfalizam,

Mickletwaita i Wooldridgea brine nelagodna sumnja da bi stvaralačko

razaranje koje je donio globalni kapitalizam „moglo dosegnuti

prirodnu točku zastoja, trenutak kad ljudi to više ne mogu podnijeti!

Pad burţoazije i pobjeda proletarijata nisu uspjeli proći. MeĎutim,

Marxove pogreške ili neispunjena proročanstva o kapitalizmu

nadmašila je i nadišla prodorna točnost kojom je razotkrio narav te

zvijeri. Premda se sve što je čvrsto i postojano pretvara u dim,

ţivopisno oslikavanje snaga u Kapitalu koje upravljaju našim ţivo-

tima - i nestabilnošću, otuĎenjem i eksploatacijom koje proizvode -

nikad neće izgubiti svoj odjek, ili svoju moć da svijet primakne

ţarištu. Kao što je članak u New Yorkeru iz 1997. zaključio: „Njegove

će knjige biti vrijedne čitanja sve dok kapitalizam bude trajao." Da-

leko od toga da je sahranjen ispod krhotina cigla iz Berlinskog zida,

Marx bi tek sada mogao izroniti u svome pravom značenju. On bi još

mogao postati najutjecajniji mislilac 21. stoljeća.

_____________________________

N A P O M E N A O P R I J E V O D I M A N A

E N G L E S K I J E Z I K

Poţelite li sami pročitati Marxovo remek-djelo, najmanje će vas

zastrašiti sljedeća mogućnost: Capital: A New Abridgement; knjigu je

uredio David McLellan (OUP Worlds Classics) i radi se o zbirci

najvaţnijih poglavlja saţetih u jedan svezak. Izvadci iz prvoga sveska

preuzeti su iz izvornoga engleskog prijevoda iz 1887; prijevode iz

drugoga toma napravio je sam McLellan; graĎa iz trećeg toma dolazi

iz anonimnoga moskovskog prijevoda iz 1971. godine.

Ako se ţelite u potpunosti upustiti u cjelovitu, neskraćenu verziju,

preporučujem izdanje Penguin Classic u tri toma; knjigu je preveo

Ben Fowkes, a uvod (koji moţda odlučite preskočiti) napisao Ernest

Mandel.

S obzirom da nijedan od prijevoda nije savršen, ja sam se sluţio

različitim izvorima za ulomke iz Kapitala. Neki od navoda su iz

Penguinova teksta, neki iz Worlds Classica, neki iz Marx & Engels

Collected Works (50 svezaka, Lawrence Se Wishart) - a neki su pak

moji.

K A Z A L O O S O B N I H I M E N A

Adomo, Theodor, njemački filozof 86

Aleksandar II, ruski car 78,80

Aleksandar III, ruski car 79

Alighieri, Dante, talijanski pjesnik 7, 58-59,61

Althusser, Louis, francuski filozof, marksist 89-92

Aristotel, starogrčki filozof 9,91

Aveling, Edward, engleski filozof, marksist 74

Bacon, Francis, engleski filozof 9,61

Balzac, Honoré de, francuski književnik 1-4,61,92

Banner, Robert 72

Bax, Ernest Belfort, engleski socijalist 74

Bebel, August, njemački socijalist 31

Beethoven, Ludwig van, njemački skladatelj 5

Berman, Marshall 3, 5

Bernstein, Eduard, njemački socijalist 76-77

Buchan, James, novinar 199

Butler, Samuel, engleski književnik 61

Carville, James 98

Cassidy, John, engleski ekonomski novinar 98

Cervantes Saavedra, Miquel de,

španjolski pisac 61

Ciceron, Marko Tulije, rimski , državnik i filozof 9

Clinton, William Jefferson (Bill), predsjednik SAD-a 98

Danielson, Nikolaj 78

Defoe, Daniel, engleski pisac 61

Demokrit, grčki filozof 9

Dickens, Charles, engleski književnik 60-61.

Dietzgen, Joseph 70

Dostojevski, Fjodor Mihajlovič, ruski književnik 5

Dryden, John, engleski književnik 61

Duncker, izdavač 24

Eagleton, Terry, engleski književni teoretičar 88

Eccarius, Johann George 30

Eliot, Thomas Steam, američki pisac 4

Engels, Friedrich, njemački sociolog, filozof i revolucionar

1,4,12-16,19-21,24-25,29-30,31-32,42,51, 53,56, 68-71, 76, 84, 89,97

Epikur, filozof iz helenističko-rimskog razdoblja 9

Feuerbach, Ludvvig, njemački filozof 11

Fourier, Charles, francuski socijalist 12

Fox, Peter, novinar, izdavač 72

Frankel, C. 63

Freud, Sigmund, austrijski neurolog i utemeljitelj psihoanalize 87

Fridrik Vilim IV, pruski kralj 16

Fukuyama, Francis, američki politolog i filozof 96

Goethe, Johann Wolfgang von, njemački književnik i mislilac 7,61

Goldsmith, Oliver, englesko-irski pisac 75

Gorbačov, Mihail, posljednji predsjednik SSSR-a 84

Gorki, Maksim, ruski književnik 81

Goya, Francisco, španjolski slikar 5

Gramsci, Antonio, talijanski političar, komunist 86,89

Hayman, S. E. 62

Hegel, Georg Wilhelm Friedrich, njemački filozof 8-9,11,23,26,

52-53, 83-84,90-91

Heine, Heinrich, njemački književnik 61

Herwegh, Georg, pjesnik 12

Hichs, John, profesor 93

Homer, grčki pjesnik 7,61

Horacije, rimski pjesnik 61

Horkheimer, Max, njemački filozof 86

Hrusčov, Nikita, sovjetski ruski političar, predsjednik SSSR-a 85

Hyndman, Henry, engleski socijalist 73-74

Ibsen, Henrik, norveški književnik 5

Juvenal, rimski pjesnik 61

Kafka, Franz, književnik 4

Kant, Immanuel, njemački filozof i geograf 52, 91

Kautsky, Karl 32, 76-77,89

Keynes, J. M., američki ekonomist 93-95

Kolakowski, Leszek, poljski i engleski filozof 47

Ksenofont, grčki povjesničar 61

Kugelmann, Ludwig, njemački liječnik, socijaldemokratski autor

28,69-70

LaCapra, Dominick, američki povjesničar 89

Lafargue, Paul, francuski publicist, marksist 2

Lassalle, Ferdinand, njemački socijalist, pisac 23-25,27

Lebowitz, Michael, ekonomist 32

Lennon, John, engleski rock-pjevač 37

Lenjin, Vladimir Iljič, ruski revolucionar, državnik, filozofi

publicist 79,81-86,89-90

Leopold I, belgijski kralj 16

Leske, Karl, njemački izdavač 15

Liebknecht, Wilhelm, njemački

socijalist 26

Luj Filip, francuski kralj 11,16,18

Luj XVIII, francuski kralj 11

Luxemburg, Rosa, njemačka i poljska političarka, društvena

teoretičarka i ekonomistica 77,89

MacDonnell, Sir John, odvjetnik 72

Mao Ce-Tung, kineski političar, vojskovođa, revolucionarni voda

85

Marcuse, Herbert, njemački filozof 86-87

Marshall, Alfred, britanski ekonomist 93

Marx, Edgar (Marxov sin) 21

Marx, Eleanor (Marxova kčer) 24,74

Marx, Franziska (Marxova kčer) 21

Marx, Guido (Marxov sin) 21

Marx, Heinrich (Marxov otac) 6-7

Marx, Jenny (Marxova supruga) 7, 10,

Marx, Jenny (Marxova kćer) 80

Marx, Karl Heinrich, njemački filozof, politički ekonomist,

revolucionar passim

McLellan, David 86

Micklethwait, John, novinar 99-100

Mili, James, škotski povjesničar i ekonomist 12

Mill, John Stuart, engleski filozof i ekonomist, sin Jamesa 43

Milton, John, engleski književnik 61

Molière, francuski scenarist, književnik 61,99

Montaigne, Michel de, francuski pisac, esejist 61

More, Thomas, engleski humanist i državnik 61

Morris, William, engleski socijalist

Miillner, Amandus Gotfried Adolf, njemački književnik 65

Nietzsche, Friedrich, njemački filozof, pjesnik i klasični filolog 5

Nikola I, ruski car 9

Paine, Thomas, američko-britanski filozof i književnik 61

Pascal, Blaise, francuski filozof, metematičar i fizičar 91

Picasso, Pablo, španjolski slikar 37

Platon, grčki filozof 62,91

Plehanov, Georgij, ruski socijaldemokrat 78-80,89

Pound, Ezra, američki pisac 4

Prawer, S. S., profesor 7, 61

Presley, Elvis, američki pop-pjevač 37

Proudhon, Pierre-Joseph, francuski filozof, ekonomist i sociolog

Racine, Jean, francuski dramatičar 61

Rane, Walter 74

Reich, Wilhelm, austrijsko-američki psihijatar 87

Reimarus, Hermann Samuel, njemački filozof, prosvjetitelj 9

Ricardo, David, britanski ekonomist

Robinson, Joan Viloet, britanska ekonomistica 94-95

Rousseau, Jean-Jacques, francuski književnik i filozof 7

Roy, Joseph, učitelj 71

Rubel, Maximilien 32

Ruge, Arnold, njemački filozof i novinar 12

Samuelson, Paul, američki ekonomist 46

Sartre, Jean-Paul, francuski filozof, romanopisac 90

Say,Jean-Baptiste, francuski ekonomist 93

Schiller, Friedrich, njemački književnik 61,65

Schoenberg 4

Schopenhauer, Arthur, njemački filozof 74

Schorlemmer, Carl, profesor 72

Schumpeter, Joseph, austrijski i njemački ekonomist 95-96

Shakespeare, William, engleski književnik 7,61,75

Shaw, Georg Bernard, irski dramatičar

Silva, Ludovico 67 Smith, Adam, škotski ekonomist i etičar

12,32-34, 38,40, 55,64

Sofoklo, starogrči dramatičar 8,61

Sorge, Friedrich Adolph, njemački revolucionar, komunist 84

Soros, George, američki poslovni čovjek i dobročinitelj 96

Spinoza, Baruch de, nizozemski filozof 91

Staljin, Josif Visarionovič, sovjetski političar i državnik 84, 89

Sterne, Laurence, anglo-irski književnik 8, 35

Swift, Jonathan, anglo-irski književnik 63,65,75

Tacit, povjesničar starog Rima 9

Thackeray, William Makepeace, engleski književnik 61

Thompson, Edward Palmer, engleski povjesničar 90

Tolstoj, Lav Nikolajevič, ruski književnik i mislilac 5

Trocki, Lav Davidovič, ruski revolucionar, jedan od voda

Oktobarske revolucije 56,83,89

Tukidid, starogrčki povjesničar 61

Uljanov, Aleksandar 79

Uljanov, Vladimir Iljič, vidi Lenjin

Van Gogh, Vincent, nizozemsko-flamanski slikar 5

Vergilije, rimski pjesnik 59,61

Voght, Karl, njemački prirodoslovac, profesor u Švicarskoj

16,26-27

Voltaire, francuski književnik, povjesničar i filozof 7,61

Von Westphalen, Jenny vidi Marx, Jenny

Von Westphalen, Ludwig 7

Wagner, Richard, njemački skladatelj 74

Wakefield, Edward Gibbon, britanski političar 57-58

Walkley, Mary Anne 60

Wanninski,Jude, američki ekonomist i novinar 97

Webb, Sidney 76 Wells, H. G. 76

Wilson, Edmund 63,65-66, 81, 92

Wilson, Harold, britanski premijer 68,76

Winckelman, Johann Joachim, njemački povjesničar umjetnosti i

arheolog 9

Wolfe, Bertram, američki povjesničar, komunist 83

Wolff, Robert Paul, američki filozof 66

Wooldridge, Adrian, američki novinar

99-100

Yeats, William Butler, irski pjesnik i dramski pisac 4

Zasulič, Vera, ruska revolucionarka 79-80

Zenon iz Eleje, grčki filozof 52

K A Z A L O G E O G R A F S K I H P O J M O V A

Afrika 29

Albanija 86

Australija 57

Austrija 22

Azija 3, 96

Berlin 8,10, 20,26,97,100

Bern 16,26

Bretanija 19

Bruxelless 16

Engleska 22,31,57,72-73

Erfurt 76

Europa 10,16-18, 29,33, 36,79-80, 86

Francuska 6,16,18, 22, 31

Grčka 3

Hamburg 29

Hampstead Heath 7

Hanover 27

Hansard 42

Hios 81

Irska 65

Manchester 13,20,24,72

Moskva 23,82

New York 22, 84,98

Nottingham 42

Njemačka 10,15,18, 22, 27,29, 70, 74 76

Pariz 10,12, 14-16,18-19

Peking 85

Pruska 5,9-10

Rajnska oblast 6

Rusija 71,78-79, 81, 83,85,96

Sankt Petersburg 78-80,82

Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika 83-85, 90,98

Sjedinjene Američke Države 31,47, 58, 86

Swan, rijeka 57

Švicarska 19, 79

Trier 6,13

Turska 3

Kina 85

Kôln 10,18

Kreuznach 10-11

Lancashire 13

London 17,19-20, 27,76

Maastricht 29

Urednica Magdalena Najbar-Agičić

Recenzenti hrvatskoga prijevoda prof. dr. Rade Kalanj prof. dr. Josip

Vrandečić

Ulomke iz Marxova Kapitala s njemačkog preveo Boris Perić

Grafička priprema i tisak

Ibis-grafika, d.o.o. IV Ravnice 25, Zagreb

Knjiga je tiskana u svibnju 2009.

Objavljivanje knjige financijski je pomoglo Ministarstvo znanosti,

obrazovanja i športa RH