UNIVERZITET UNION NIKOLA TESLA Fakultet za preduzetniþki ... · Fakultet za preduzetniþki biznis...
Transcript of UNIVERZITET UNION NIKOLA TESLA Fakultet za preduzetniþki ... · Fakultet za preduzetniþki biznis...
1
UNIVERZITET UNION "NIKOLA TESLA"
Fakultet za preduzetnički biznis i menadžment
nekretnina
Mohamed Alharary Aboub
MOGUĆNOSTI I PRAVCI ODRŽIVOG RAZVOJA
GRADA SABRATA U LIBIJI
Doktorska disertacija
Beograd, 2018.
2
SUMMARY
In the past 50 years, Libya has gone through several stages of ups and downs,
poverty and favorable development, revolutionary and peaceful development. From a
poor country, it has become a rich country with a GDP per capita of about $ 16,000 in
the first decade of the 21st century. With the discovery of large reserves of easily
accessible oil, Libya found itself among the countries of great importance for the stability
of energy supplies in the world at the beginning of the 1960s. During the 1970s and
1980s, Libya developed rapidly and became a sustainable country. However, in 2011, a
civil war broke out in Libya. After that period, it became an unstable and economically,
socially and politically problematic country. Like all of its society, the cities of Libya
have become unstable and difficult to sustain. In this paper we will follow the
possibilities of the sustainable development of the town of Sabratha, located on the
Mediterranean coast, 60 km west of Tripoli, near the Tunisian border.
In this paper, we have set the subject of research in response to the question
'What are the prospects, problems and perspectives of the sustainable development of the
city of Sabratha in Libya?'
The aim of this research has been divided into two common and expected
segments: a) the scientific goal in which we set the task to analyze all important
theoretical stances about the sustainable development of society and especially those of
the cities, and give our scientific contribution to this important issue, and b) the practical
goal has been set to apply the theoretical findings to the example of the city of Sabratha
in Libya, and give a proposal for the framework for developing a model of integrated
sustainable development of that city.
In this paper we started from the main hypothesis: Sabratha is currently an economically,
socially, urbanely and ecologically unsustainable city, but there are resources and it is
necessary to construct a model that will make it a sustainable, attractive and promising
city.
In this paper we have used the analytic and synthetic theoretical methods, and the
method of analysis of documents and statistical indicators of soil and development of the
state of Libya and the town of Sabratha.
3
In the 1980s, the term "sustainable development" was used to describe a local ecosystem
management strategies and to address the growing ecological problems associated with
industrial development and air, water and land pollution. During this decade, this term
has expanded to a global level, and this has resulted in the term "sustainable
development" that entered the scientific language and took its place in scientific
dictionaries and encyclopedias. In the beginning, there were plenty of disputes and
uncertainties about the essence of the term "sustainable development". UN documents
state that "sustainable development" means "the development of an environment without
endangering the resources so that future generations will be able to meet their needs."
This suggests that current generations should not be selfish and spend unnecessarily,
exploiting and destroying non-material resources of the environment and therefore on the
entire planet Earth. UN documents further warn that current developments should not
disturb an ecosystem, "atmosphere, land, water and living beings".
The central issue which is referred to here is the question of how to maintain a
balance between the available resources of an environment (local, regional) and the
growing social needs for continuous economic growth and the development of society?
In this paper, we have defined Sustainable Development as an approach to the
overall development of a society that seeks to improve the ability of current generations
to meet their needs, while preserving resources and leaving the possibility for future
generations to satisfy their needs in a versatile and sustainable way.
Modern society has come to a paradoxical situation, which is reflected in the fact
that the more science and technology develop, as well as general human progress, the
more risks are developing that endanger man's free and high-quality everyday life. The
reasons for this situation lie within the consumer society's effort to constantly produce as
many commodities as possible, to constantly offer new products, and not taking care of
endangering nature and society.
When it comes to sustainable development, in contemporary publications most of
the topics, materials, stances that are encountered, and the largest number of authors
devote their attention to discussions about ecological sustainability. Ecological
sustainability has been a subject of many discussions on UN conferences and other
international meetings. Environmental problems came to focus of scientific interest,
national and international activities in the 1970s, and since then they have been
constantly discussed. In this paper, we will argue that sustainability and sustainable
4
development is a very complex problem and it encompasses a variety of elements
concentrated in many social areas, such as ecology, economics, social relations, political
relations and culture. Therefore, we will separately talk about the sustainability of each
of these segments, i.e., parts of society. So we will observe the term "sustainable
development" as an integrative process of contemporary society, going from local
communities and groups, through regional units, to the global level of modern society.
We will pay special attention to Managing sustainable development and resources of
society, as a complex interaction of natural, technological, sociological, anthropological,
economic and political factors. All this at the local, national and international level.
A significant part of this paper has been dedicated to the sustainability of cities, as
an essential issue that is basically an emphasis on the consideration of the unsustainable
development in this paper. The concept of sustainable communities has been expanded
over the past ten years, encompassing a change in a way that implies that people express
their opinions of how they see themselves and their community in relation to the physical
and social environment. The city is a man's urban community, so here we have two
dimensions of sustainability observation: a sustainable community and a sustainable
urban community.
Our main scientific contribution in this paper starts from the view that
sustainability cannot be achieved without a focused and coordinated approach to politics
and science, that is, scientifically based policy solutions and sustainability strategies, as
well as political support, assistance and appreciation of scientific discoveries and
settings. In observing and studying sustainability there must be a link between
theoretical, conceptual, practical and activist discourse on sustainable development.
Each of these four discourses has its own autonomy, but together they constitute the
necessary framework of the conceptual paradigm of sustainable development. Thus, for
example, the problem of poverty, class and racial inequality, uneven access to resources,
ethnic conflicts and war should be treated in the same way as "global warming," which
can endanger millions and hundreds of millions of people by the end of the 21st century.
Only such treatment leaves space for conflicting science and politics with justice and the
just aspect of sustainable development. Sustainable development is an integrated activity
that fuels the economic, social, cultural, technological, and ecological component.
We have demonstrated and tried to apply all of the previous theoretical stances that we
have drawn from numerous publications and our own imagination, on the case of the
5
sustainable development of Libya after the civil war in 2011 and, in particular, on the
example of the city of Sabratha, which is our central research issue and task.
The city of Sabratha was founded about 500 BC, as a Phoenician trading post that
served as a coastal exit for the products of the African hinterland. The Phoenicians gave
it the Libico-Berber name 'Sbrt'n', indicating that perhaps there was an autochthonous
settlement built before the arrival of the Phoenicians. Sabrata briefly became part of the
Numidian1 Empire under the leadership of their first king, Masens or Masins (Berber:
Masensen, ⵎⵎⵎⵎⵎ; 238 - 148 BC), before being Romanized and rebuilt in the second
and third centuries of the new era. Sabratha reached its peak during the reign of Emperor
Severus (Septimius Severus), who was born near Sabratha in Leptis Magna. Sabratha
was heavily damaged by earthquakes during the 4th century AD, especially the
earthquake of the 365 AD. The Byzantine governors restored it in a more modest way.
The city was a place of episcopacy. Over a hundred years of Arab conquests of the
Maghreb, the trade moved to other ports, so Sabratha descended to the level of a village.
Sabratha became one of the first places, west of Tripoli, where during February
and March 2011, protests alternated between Gaddafi's supporters and opponents in the
main square. Security in the city of Sabratha during 2015 and 2016 was not good because
often the outbreak of conflicts between the two warring factions was linked to the
Government of National Reconciliation. Experts say that behind the activities of these
predatory groups lie hidden interests related to people trafficking and oil smuggling. In
order to be able to talk about the strategy, potential and possibilities for the sustainable
development of the city of Sabratha, we have first presented the resources that the city
has, because the whole effort to build sustainable development depends on them. We
have focused on two key resources, namely the transport of oil and gas through the
harbor and the tourist potential that is abundant in the city of Sabratha, especially the
remains of old civilizations, from Phoenician to Roman and Arabian.
When it comes to resources for the production and export of oil and gas, the production
of gas on the "Sabratha" processing platform, located within the area of C Central B,
should be presented first, as it receives gas through two subways. After the final
1 Numidia (202 - 40 BC, Berber: Inumiden) was the ancient Berber Empire of Numidia, which was in
present-day Algeria and in lesser part in Tunisia and Libya
6
treatment, the gas is delivered to the local market, and also exported to Italy via the 540
km long Green Stream pipeline and compressor station.
For the development of tourism in Sabratha, it is necessary to abolish restrictions
on the arrival of foreign tourists, but also to raise awareness among the local population
about the improvement of the offer, in order to raise the poor competitiveness and small
quantity and quality of support of other resources, such as an increase of accommodation
capacities, transport, infrastructure in the city and communication system. Our proposal
for a sustainable development model includes the basics of the sustainable development
of the city of Sabratha, which consist of planning, reconstruction, revitalization,
maintenance, management, use, lifestyle in the city, as well as all that is connected with
it and which helps its functioning. It is difficult to make a unique and permanent
instruction. Each city has special conditions in combination with its geography and other
conditions on the ground, such as climate, larger built infrastructure, greenery, water
areas and other, making them unique and unrepeatable.
The basic principles of sustainable development of Sabratha should be as follows:
The principle of internal generation and intergenerational equity; the principle of trans-
frontier responsibility, which means general responsibility for environmental protection.
This refers to both the exploitation of resources and the impact on global climate and
pollution, and the transfer of environmental costs beyond the boundaries of the urban
administrative area. Finally, the principle of an integrative approach to sustainable
development, which includes the unity of ecological, economic, social, technological,
cultural and political action of all citizens of Sabratha.
The basic goals of the strategy of urban renewal and sustainable development of
Sabratha are: provision of adequate housing space for all social structures; improvement
of settlement management; passing a legal regulation that will determine the directions
and principles of urban and spatial planning; the development of small populated cities,
reducing rural-town migration and extending the current boundaries of city
administration and small settlements; improvement of planning and land management,
according to the classification of land in the cadastre; implementation of comprehensive
measures in the field of infrastructure and environmental protection, water management,
sanitation, liquid and solid waste; improvement and development of energy and transport
systems, use of renewable energy resources and ecological technology; renewal and
revitalization of existing structures, especially in the old part of Sabratha; the
7
introduction of such technology that will allow planning and construction works to
achieve the goals of the development of the settlement and to avoid negative effects in
the biosphere and in the environment; improvement of human resources development
and institutional capacity building for settlement development. In addition to planning
measures, organizational and institutional capacity building of human resources is
needed to manage the city and the wider environment. In particular, it is necessary to
develop information, digital and internet structures that will help the development of
small and medium enterprises and improve the tourist offer, thereby improving the
economic and social development of the city of Sabratha.
REZIME
Libija je u prethodnih 50 godina prošna kroz nekoliko faza uspona i padova,
siromaštva i povoljnog razvoja, revolucionarnog i mirnog razvoja. Ona je od jedne
siromašne zemlje postala solidno bogata zemlja sa GDP per capita od oko 16.000
dolara u prvoj deceniji XXI veka. Otkrićem velikih rezervi lako dostupne nafte,
Libija se početkom 60-tih godina XX veka svrstala u zemlje koje imaju veliki značaj
za energetsku stabilnost sveta. Libija se tokom 70-tih i 80-tih godina razvijala
ubrzano i postala održiva zemlja. Međutim, 2011. godine u Libiji je izbio građanski
rat, posle tog perioda ona je postala nestabilna i ekonomski, socijalno i politički
teško održiva zemlja. Kao i celo društvo, tako su i gradovi Libije postali nesigurni i
teško održivi. Mi ćemo u ovom radu pratiti mogućnosti odrđivog razvoja grada
Sabrata koji se nalazi na obali sredozemlja, 60 km zapadno od Tripolija, blizu
granice sa Tunisom.
U radu smo postavili predmet istraživanja kao odgovor na pitanje Kakve su
mogućnosti, problemi i perspektive održivog razvoja grada Sabrata u Libiji?
Cilj istraživanja smo podelili na dva uobičajena i očekivana segmenta: a)
naučni cilj u kome smo postavili zadatak da analiziramo sve važnije teorijske
stavove o održivom razvoju društva i posebno gradova i damo svoj naučni doprinos
8
tom važnom pitanju i b) praktični clj smo postavili da teorijske nalaze primenimo na
primeru grada Sabrata u Libiji i damo predlog okvira izrade modela integlanog
održivog razvoja tog grada.
U radu smo pošli od glavne hipoteze: Sabrata je u ovom trenutku ekonomski,
socijalno, urbano i ekološki neodrživ gad, ali postoje resursi i potrebno je izgraditi
model koji će ga učiniti održivim, privlačnim i perspektivnim gradom.
U ovom radu smo se služili analitičkim i sintetičkim teorijskim metodom i
metodom analize dokumenata i statističkih pokazatelja tanja i razvoja države Libije i
grada Sabrate.
Tokom 80-tih godina XX veka pojavio se termin "održivi razvoj" koji je
označavao lokalne strategije upravljanja ekosistemom i rešavanja naraslih ekoloških
problema vezanih za industrijski razvoj i zagađenje vazduha, vode i zemljišta. Tokom
pomenute decenije ovaj termin se proširio na globalni nivo i tako je nastao pojam
"održivi razvoj" koji je ušao u naučni jezik i zauzeo svoje mesto u naučnim rečnicima i
enciklopedijama. U početku je bilo dosta sporova i nejasnoća oko suštine pojma "održivi
razvoj". Dokumenti UN konstatuju da je "održivi razvoj" podrazumeva "razvoj neke
sredine bez ugrožavanja resursa kojima će buduće generacije moći zadovoljiti svoje
potrebe". Ovo upućje na stav da sadašnje generacije ne traba da budu sebične i da
neumereno troše, eksploatišu i uništavaju nebnovive resurse ne sredine a time i cele
planete zemlje. Dokumenti UN dalje upozoravaju da sadašnji razvoj ne treba da narušava
ekositem, "atmosferu, zemljište, vodu i živa bića"
Centralno pitanje na koje se ovde upućuje jeste pitanje kako održati ravnotežu
između raspoloživih resursa neke sredine (lokalne, regionalne) i naraslih društvenih
potreba za kontinuiranim ekonomski rastom i razvojem društva?
Mi smo u ovom radu definisali Održivi razvoj kao pristup ukupnom razvoju
jednog društva koji teži da poboljša sposobnost sadašnjih generacija da zadovolje svoje
potrebe, istovremeno čuvajuci resurse i ostavljajuci mogucnost da i buduce generacije,
svestrano i održivo zadovolje njihove potrebe.
Savremeno društvo je došlo do jedne paradoksalne situacije, koja se ogleda u
tome da što se više razvija nauka i tehnologija, kao i opšti čovekov napredak, to se više
razvijaju rizici koji ugrožavaju čovekov slobodan i kvalitetan svakodnevni život. Razlozi
za takvo stanje su u nastojanju potrošačkog društva da se stalno proizvodi što više roba,
9
da se stalno nude novi proizvodi i da se ne vodi računa o ugrožavanju prirode, pa i
društva.
Kada se govori o održivom razvoju, onda se u savremenoj literaturi susreće najviše
tema, materijala, stavova i najveći broj autora posvećuje pažnju rasparavama o ekološkoj
održivosti. Ekološkoj održivosti je posvećeno dosta skupova rasprava na konferencijama
UN i drugim međunarodnim skupovima. Ekološki problemi si došli u fokus načnog
interesovanja, nacionalnih i međunarodnih aktivnosti 70-tih godina XX veka i od tada se
o njima konstantno raspravlja. Mi ćemo u ovom radu zastupati stav da je održivost i
održivi razvoj veoma složen problem i da obuhvata mnostvo elemenata koncentrisanih i
više društvenih oblasti, kao što su ekologija, ekonomija, socijalni odnosi, politički odnosi
i kultura. Zbog toga ćemo posebno govoriti o održivosti svakog od tih segmenata,
odnosno delova društva, Dakle posmatraćemo pojam "održivi razvoj" kao integrativni
proces savremenog društva, pošavši od lokalnih zajednica i grupa, preko regionalnih
celina do globalnog nivoa savremenog društva. Posebnu pažnju ćemo posvetiti
Upravljanje održivim razvojem i resursima društva, kao složenu interakciju prirodnih,
tehnoloških, socioloških, antropoloških, ekonomskih i političkih faktora. Sve to na
lokalnom, nacionalnom i međunarodnom nivou.
Značajan deo rada posvetili smo održivosti gradova, kao suštinskom pitanju koje
je u osnovi akcenat razmatranja oddrživog razvoja u ovom radau. Koncept održivih
zajednica je proširen prethodnih deset godina, obuhvatajući promenu na način koji
podrazumeva da ljudi izraze svoje mišljenje kako vide sebe i svoju zajednicu u odnosu
na fizičku i društvenu sredinu. Grad je čovekova urbana zajednica, tako da mi ovde
imamo dve dimenzije posmatranja održivosti: održiva zajednica i održiva gradska
zajednica.
Naš glavni naučni doprinos u ovm radu polazi od stava da održivost nije moguce
postici bez usmerenog i koordinisanog pristupa politike i nauke, odnosno, naučno
zasnovanih političkih rešenja i strategija održivosti, kao i političke podrške, pomoci i
uvažavanja naučnih otkrica i postavki. U posmatranju i proučavanju održivosti mora
postojati veza između teorijskog, konceptualnog, praktičnog i aktivističkog diskursa o
održivom razvoju. Svaki od ova četiri diskursa imaju svoju autonomiju, ali oni skupa čine
neophodan okvir pojmovne paradigme o održivom razvoju. Tako, recimo, problem
siromaštva, klasne i rasne nejednakosti, neravnomernog pristupa resursima, etnički
konflikti i rat, treba da budu tretirani jednako kao i "globalno zagrevanje", koje može
10
ugroziti milione i stotine miliona ljudi do kraja XXI veka. Tek takav tretman ostavlja
prostor za sučeljavanje nauke i politike sa pravdom i pravednim aspektom održivog
razvoja. Održivi razvoj je integrisana aktivnost koja uklhučuje ekonomsku, socijalnu,
kulturnu, tehnološku, ekološku komponentu.
Sve prethodne teorijske stavove koje smo izveli iz brojne literature i vlastite
imaginacije, demonstrirali smo i pokušali da primenimo na primeru održivog razvoja
Libije posle građansko rata 2011. godine i posebno, na primeru grada Sabrata, što je naše
centralno istraživčko pitanje i zadatak.
Grad Sabrata je osnovan oko 500. godine pre nove ere, kao feničanska trgovačka
stnica koja je služila kao priobalni izlaz za proizvode afričkog zaleđa. Feničani su mu
dali Libico-Berberovo ime 'Sbrt'n', što ukazuje na to da je možda tamo bilo izgrađeno
autohtono naselje pre dolaska Feničana. Sabrata je kratkotrajno postala deo Numidžskog
carstva2 pod vođstvom njihovog prvog kralja Masensa ili Masinsa (Berberski: Masensen,
ⵎⵎⵎⵎⵎ; 238 - 148. p.n.e. ) pre nego što je romanizovana i obnovljena u drugom i
trećem veku nove ere. rođen u blizini u Leptis Magni, a Sabratha je postigla svoj vrhunac
tokom vladavine imperatora Severana (Septimius Severus), koji je rođen u blizini Sabrate
u Leptis Magni. Sabrata je teško oštećena zemljotresima tokom IV veka nove ere,
naročito zemljotresom 365. godine nove ere. Vizantijski guvernatori su je obnovili na
skromniji način. Grad je bio mesto episkopije. U toku od sto godina arapskog osvajanja
Magreba, trgovina se prebacila u druge luke, tako da se Sabrata spustila na nivo sela.
Sabrata je postala jedno od prvih mesta, zapadno od Tripolija, gde su se tokom
febrara i marta 2011. smenjivali protesti između Gadafijevih pristalica i protivnika na
glavnom trgu. Bezbednost u gradu Sabratha tokom 2015. i tokom 2016. godine nije bila
dobra jer često izbijanju sukobi između dve zaraćene frakcije povezane s Vladom
nacionalnog pomirenja. Poznavaci prilika kažu da se iza aktivnosti ovih predatorskih
grupa kriju interesi vezani za krijumčarenje ljudi i nafte.
Da bismo mogli govoriti o strategiji, potencijalu i mogućnostima održivog
razvoja grada Sabrata, prvo smo prikazali resurse kojim grad raspolaže, jer od njih zavisi
celokupan napor izgradnje održivog razvoja. Usmerili smo se na dva ključna resursa a to
2 Numidia (202 - 40. p.n.e., Berberski: Inumiden) je bilo drevno berbersko carstvo Numidijana, koje se
nalazilo u današnjem Alžiru i manjim delom u Tunisu i Libiji
11
su transport nafte i gasa preko luke i turistički potencijal kojim obiluje grad Sabrata,
posebno ostacima starih civillizacija od feničanske do rimske i arapske.
Kada je reč o resursima za proizvodnju i izvoz nafte i gasa treba prvo prikazati
proizvodnju gasa na procesnoj "platformi Sabratha", koja se nalazi unutar područja C
Central B, i dobija gas kroz dve podzemne linije. Posle završne obrade, gas se isporučuje na
lokalno tržište, a takođe se izvozi u Italiju preko kompresorske stanice i rasovoda Green Stream
("Zeleni tok") dužine 540 km.
Za razvoj turizma u Sabrati potrebno je ukidanje ograničenja u dolasku
stranih turista, ali i podizanje svesti kod lokalnog stanovništva o poboljšanju ponude,
kako bi se podigla slaba konkurentnost i mala količina i kvalitet podrške drugih resursa,
kao što su povećanje smeštajnih kapaciteta, transport, infrastruktura u gradu i
komunikacioni sistem. Naš predlog modela održivog razvoja uključuje polazne osnove
održivog razvoja grada Sabrata koje se sastoje od planiranja, rekonstrukcije,
revitalizacije, održavanja, upravljanja, korištenja, načina življenja u gradu, kao i sve što
je povezano sa tim i što pomaže njegovom funkcioniranju. Teško je da se donese
jedinstveno i trajno uputstvo. Svaki grad ima posebne uslove u kombinaciji sa reljefom i
drugim uslovima na terenu, kao što je klima, veći izgrađena infrastruktura, zelenilo,
vodene površine i drugo, koji ih prave jedinstvenim i neponovljivim.
Osnovni principi održivog razvoja podrucja Sabrata trebali bi bili sledeći: Princip
unutrašnje generacijske i međugeneracijske jednakosti; princip transgranične
odgovornosti, što znači opštu odgovornost za zaštitu životne sredine. To se odnosi, kako
na iskorištavanje resursa i uticaja na globalnu klimu i zagadenje, tako i na prenošenje
troškova zaštite životne sredine van granica urbanog administrativnog podrucja. Na kraju
je princip integrativnog pristupa održivom razvoju koji uključuje jedinstvo ekološkog,
ekonomskog, socijalnog, tehnološkog, kulturnog i političkog delovanja svih građana
Sabrate.
Osnovni ciljevi strategije urbane obnove i odrzivog razvoja područja Sabrata su:
obezbedenje odgovarajućeg stanbenog prostora za sve socijalne strukture; unapredenje
upravljanja naseljem; donošenje zakonske reguative koja će odrediti pravce i principe
urbanističkog i prostornog planiranja; razvoj malih naseljenih mesta, da se smanji
migracija selo-grad i da se prošire sadašnje granice gradske uprave i malih naseljenih
mesta; unapređenje planiranja i upravljanja zemljištem, prema klasifikaciji zemljišta u
katastru; sprovodenje sveobuhvatnih mera iz oblasti infrastrukture i zaštite životne
12
sredine, upravljanje vodom, sanitarna sredstva, tečni i čvrstim otpadom; unapređenje i
razvoj energetskih i transportnih sistema, korišćenje obnovljivih energetskih resursa i
ekološke tehnologije; obnavljanje i revitalizacija postojećih struktura, naročito u starom
delu grada Sabrata; uvođenje takve tehnologije koja će omogućiti planskim i
građevinskim radovima da se ostvare ciljevi razvoja naselja i da se izbegnu negativni
efekti u biosferi i u životnoj sredini; unapređenje razvoja ljudskih potencijala i
institucionalno osposobljenje za razvoj naselja. Osim planskih mera, potrebno je
organizacijsko i institucionalno osposobljenje ljudskih potencijala koji će upravljati
gradom i širim okruženjem. Posebno je potrebno razvijati informatičke, digitalne i
internet strukture koje će pomoći razvoj malih i srdnjih preduzeća i unaprediti turističku
ponudu a time bolji ekonomski i socijalni razvoj grada Sabrata.
:ملخص
هدت ليبيا في السنوات الخمسين الماضية عدة مراحل من الصعود الهبوط،والفقر والتنمية المالئمة، والتنمية الثورية ش
16000السلمية.وقد تحولت من بلد فقير الى بلد غني حيث وصلنصيب الفرد من الناتج المحلي اإلجمالي الى و
دوالر في العقد األول من القرن الحالي.اصبحت ليبيا دولة من الدول ذات األهمية الكبيرة الستقرار الطاقة في العالم
لةفي بداية الستينات من القرن الماضي. وقد تطورت ليبيا وذلك مع اكتشاف احتياطات كبيرة من النفط المتاحة بسهو
. اندلعت حرب اهلية 2011خالل السبعينات و الثمانينات بسرعة كبيرة و اصبحت بلدا قابال للتطبيق. و لكن في عام
جتمع في ليبيا، وبعد تلك الفترة اصبحت دولة انعدم فيها كل من االستقرار السياسي و االقتصادي و االجتماعي. كم
باسره، كذلك مدن ليبيا اصبحت عديمة االستقراروالحفاظ. غي عملنا هذا، سنتبع إمكانيات التنمية المستدامة لمدينة
كم غرب طرابلس، بالقرب من الحدود التونسية. 60صبراتة،الواقعة على ساحل البحر األبيض المتوسط، على بعد
: ماهي اإلمكانيات و المشاكل ووجهات نظر التنمية في هذا العمل، وضعنا موضوع البحث ردا على السؤال
المستدامة في مدينة صبراتة في ليبيا؟
تم تقسيم هدف البحث إلى قسمين شائعين :
الذي وضعنا فيه مهمة تحليل جميع وجهات النظر النظرية األكثر اهمية بشأن التنمية المستدامة . الهدف العلمي:أ
اسهامنا العلمي في هذه القضية الهامة.للمجتمع و في مدن معينة وتقديم
لقد وضعنا فكرة عملية لتطبيق النتائج النظرية على حالة مدينة صبراتة في ليبيا، وقدمنا اقتراح . الهدف العملي :ب
الطار وضع نموذج للتنمية المستدامة المتكاملة لهذه المدينة.
ي هذه اللحظةغير قابلة لالستدامة اقتصاديا و اجتماعيا و هذا العمل نابع عن الفرضية األساسية: كانتمدينة صبراتة ف
حضاريا و بيئيا، ولكنها تمتلك الموارد ومن الضروري بناء نموذج من شأنه أن يجعلها مدينة مستدامةو جذابة و
واعدة.
13
الوثائق و في هذا العمل اعتمدنا المنهج النظري التحليلي و المنهج النظري التركيبي، كما اعتمدناطريقة تحليل
المؤشرات االحصائيةفي تطوير دولة ليبيا و مدينة صبراتة.
ظهر خالل الثمانينات من القرن العشرين مصطلح ) التنمية المستدامة ( الذي حدد استراتيجيات إدارة النظم
الهواء و التربة. و نمية الصناعية و تلوث المياه و االيكولوجية المحلية وحل المشاكل البيئية المتزايدة المتعلقة بالت
خالل هذا العقد، توسع هذا المصطلح ليشمل المستوى العالمي و بالتالي فان مفهوم )التنمية المستدامة( دخلجذور اللغة
العلمية، و أخذ مكانه في كتب المعاجم والمصطلحات. في البداية، كانت هناك الكثير من النزاعات و الشكوك حول
امة(. تشير وثائق األمم المتحدة إلى أن مصطلح )التنمية المستدامة( يعني )تطوير بيئة جوهر مصطلح )التنمية المستد
دون تعريض مواردها لكي تتمكن األجيال القادمة من تلبية احتياجاتها(
ة يشير إلى أن األجيال الحالية ال ينبغي أن تكون أنانية و ان ال تستهلك الكثير، و اال تقوم باستغالل و تدمير بيئ هذا
الموارد المتجددة و بالتالي كوكب األرض بأكمله. كما تحذر وثائق األمم المتحدة من أن التنمية الحالية يجب أال تخل
بالنظام االيكولوجي )الجو، األرض،المياه والكائنات الحية(.
ة )المحلية و اإلقليمية( و السؤال الرئيسي الذي يشار إليه هنا هو كيفية الحفاظ على التوازن بين الموارد المتاحة للبيئ
تزايد االحتياجات االجتماعية للنمو االقتصادي المستمر و نمو المجتمع؟
في هذا العمل، حددنا التنمية المستدامة كنهج للتنمية الشاملة للمجتمع الذي يسعى إلى تعزيز قدرة األجيال الحالية من
انية لألجيال القادمة لتلبية احتياجاتها على نحو شامل و مستدام.تلبية احتياجاتها، مع الحفاظ على الموارد و ترك اإلمك
لقد توصل المجتمع الحديث إلى حالة متناقضة، التي تنعكس في حقيقة أنه كلما ازداد تطور العلم و التكنولوجيا، و
و تكمن أسباب هذا التقدم البشري العام، كلما ازداد تطور المخاطر التي تعرض حرية حياة اإلنسان و جودتها للخطر.
و تقديم منتجات جديدة الوضع في الجهود التي يبذلها المجتمع المستهلك من أجل إنتاج أكبر قدر ممكن من السلع،
باستمرار دون تهديد الطبيعة أو المجتمع.
و يكرس عندما يتعلق األمر بالتنمية المستدامة، فإن األدب المعاصر يواجه معظم الموضوعات و المواد والمواقف،
وقدكرس أكبر عدد من المؤلفين االنتباه إلى النقاشات حول موضوع االستدامة البيئية .
.االستدامةالبيئيةالكثيرمنالمناقشاتلمؤتمراتاألممالمتحدةواالجتماعاتالدوليةاألخرى
وقدأصبحتالمشاكاللبيئيةمحوراالهتماماألساسي لألنشطة
ومنذذلكالحيننوقشتباستمرار. في عملنا هذا، اتخذنا موقفا الوطنيةوالدوليةفيالسبعيناتمنالقرنالعشرين،
بأناالستدامةوالتنميةالمستدامةهيمشكلةمعقدةجداوتشملمجموعةمتنوعةمنالعناصرمنمجاالتمركزةواجتماعية،مثالإليكولو
.جياواالقتصادوالعالقاتاالجتماعيةوالعالقاتالسياسيةوالثقافة
عات،أيأجزاءالمجتمع، لذلكسنالحظبان لذلك،سوفنتحدثتحديداعناستدامةكلمنهذهالقطا
باعتبارهاعمليةتكامليةللمجتمعالمعاصر،بدءامنالمجتمعات و المجموعات المحلية،و (التنميةالمستدامة)مفهوم
و موارد منخالاللوحداتاإلقليميةإلىالمستوىالعالميللمجتمعالحديث.وسوفنولياهتماماخاصاإلدارةالتنميةالمستدامة
.و المعقدابينالعواماللطبيعيةوالتكنولوجيةواالجتماعيةواألنثروبولوجيةواالقتصاديةوالسياسيةتفاعباعتبارها ،المجتمع
.علىالمستوىالمحليوالوطنيوالدوليتلك
جزءكبيرمنالعملالستدامةالمدن، و خصصنا
العمل. باعتبارهاقضيةأساسيةوالتيهيفياألساسلهجةللنظرفيالتنميةاليمكنتعويضهافيهذا
يعبرفيها الناس عن التيمن التغيير في الطريقةالمستدامةعلىمدىالسنواتالعشرالماضية، بمافيذلكوقدتوسعمفهومالمجتمعات
هناك ،لذلكلإلنسانهيمجتمعحضري.المدينةفيمايتعلقبالبيئةالماديةواالجتماعيةألنفسهم و لمجتمعهم فيكيفيةرؤيتهمرأيهم
.والمجتمعالحضريالمستدامالنظر لالستدامة: المجتمعالمستدامبعدينمن
14
تبدأ
منوجهةالنظرالقائلةبأناالستدامةاليمكنتحقيقهادوناتباعنهجمركزومنسقفيالسياسةوالعلوالعملمساهمتناالعلميةالرئيسيةفيهذه
و االستدامة، فضالعنالدعمالسياسيوالمساعدةوالتقديرلالكتشافاتو استراتيجيةالقائمةعلىالعلمالحلول السياسية م، أي
اإلعدادات
فيمجااللتنميةالمستدامةعندرصداالستدامةودراسالخطابالنظريوالمفاهيميوالعمليوالناشطكصلةبينيجبأنتكونهنا.والعلمية
.ولكلمنهذهالخطاباتاألربعةاستقاللهاالذاتي،ولكنهاتشكلمعااإلطارالضروريللنموذجالمفاهيميللتنميةالمستدامة .تها
و وهكذا،علىسبياللمثال،ينبغيمعالجةمشكلةالفقروعدمالمساواةالعنصرية
(، الذي االحترارالعالمي)بهايعاملبنفسالطريقةالتيوالحروبوعدمالمساواةفيالحصولعلىالمواردوالصراعاتاإلثنيةطبقيةال
.الماليينومئاتالماليينمنالناسللخطربحلولنهايةالقرنالحاديوالعشرينيعرض يمكنأن
ي والت .نبالعادلللتنميةالمستدامةإنمثلهذهالمعاملةوحدهاهيالتيتفسحالمجاألمامتضاربالعلوموالسياساتمعالعدالةوالجا
.نشاطمتكامليعملعلىتغذيةالعنصراالقتصاديواالجتماعيوالثقافيوالتكنولوجيواإليكولوجيتعد
مخيلتنا ومن جميعالمواقفالنظريةالسابقةالتياستخلصناهامن
عام فيعلىحالةالتنميةالمستدامةفيليبيابعدالحرباألهليةنطبقهاوحاولناأناثبتناها،الكتباالدبيةالعديدمن
.سؤالناالبحثيالمركزيو التي تمثل مهمتنا و،صبراتة وعلىوجهالخصوص،مثالمدينة٢٠١١
تجاريةفينيقيةو باعتبارهامحطة، قباللميالد٥٠٠عام تأسستمدينةصبراتةحوالي
'(، و سبرتن' ليبركوالبربراألفريقية. أطلق عليها الفينيقييون اسم )كانتبمثابةالمخرجالساحليلمنتجاتالمناطقالنائيةالتي
اإلمبراطورية النوميدية أصبحتصبراتةلفترةوجيزةجزءامن وصولهم.مستوطنةذاتيةقدتكونقدبنيتهناكقبلانهاإلىالذي يشير
ق.م(قبل أن تستعيدها اإلمبراطورية ١٤٨ –ق.م ٢٣٨والتي كانت تحت حكم الملك النوميدي األول ماسينسا )
صبراتةذروتهافيعهداإلمبراطورسيفيرانمدينة وبلغت .الرومانية في القرن الثاني و الثالث من العصر الحديث
.فيليبتيسماجناصبراتة،الذيولدبالقربمن(سيبتيميوسسيفيروس)
365 وقدأصيبتصبراتةبأضراربالغةبسببالزالزلخالاللقرنالرابعالميالدي،والسيماالزلزااللذيوقعفيالسنة
. وفي غضون مائة عام كانتالمدينةمكاناألسقفية. ذلكبطريقةأكثرتواضعابتجديد الحكامالبيزنطيون.وقاممنالعصرالجديد
من الفتح العربي للمغرب، انتقلت التجارة إلى موانئ أخرى، فانحدرت صبراتة إلى مستوى القرية.
أصبحت مدينة صبراتة و التي تقع غرب مدينة طرابلس من األماكن األولى التي شهدت إلقاء االحتجاجات بين مؤيدي
عام آذار /شباطومارس /فبرايرضيه في الساحة الرئيسية، و ذلك خالل شهري الرئيس القذافي و معار
كان المتحاربينالطرفينجيداألناندالعالصراعاتبين٢٠١٦و٢٠١٥ولميكناألمنفيمدينةصبراتةخاللعامي.٢٠١١
.بحكومةالمصالحةالوطنيةفيكثيرمناألحيانمرتبط
.والنفطالبشربتهريبفيةمتعلقةمصالح مخويقولخبراءالفرصةأنوراءأنشطةهذهالجماعاتالمفترسة
فيترعرعت،والتيالنوميديةكانتاإلمبراطوريةالبربريةالقديمة( إنوميدن: في اللغة البربريةقباللميالد،٤٠ - ٢٠٢) نوميديا
.تونسوليبياكل من أقلفيأجزاء،وفيالحاليةالجزائردولة
و استراتيجيةوإمكانياتلكي نستطيع التكلم عن
.أظهرناأوالالمواردالتيتملكهاالمدينة،ألنهاتعتمدعلىالجهدالكامللبناءالتنميةالمستدامةدينةصبراتة،التنميةالمستدامةلمفرص
مدينةصبراتة، تزخر بهاالغازعبرالميناءواإلمكاناتالسياحيةالتينقل وركزناعلىموردينرئيسيينهمانقاللنفطو
.وخاصةبقاياالحضاراتالقديمةمنالفينيقيةإلىالرومانيةوالعربية
15
و معالجته في )منصة صبراتة(، التي لقاألمربالمواردالالزمةإلنتاجوتصديرالنفطوالغاز،يجبأنيتمأوالإنتاجالغازعندمايتع
تحصل على الغاز عبر إثنين من الخطوط التي تمر تحت سطح األرض. بعد االنتهاء من معالجة الغاز، يتم تسليمه
الذي يبلغ وو التي يطلق عليها اسم )التياراألخضر( محطات الضغطإلىإيطالياعبرتصديرهكمايتمإلى السوق المحلية،
.كم٥٤٠طوله
نرى أنهمن ،مدينة صبراتة ولتنميةالسياحةفي
،منأجلرفالعروضمستوىالوعيبينالسكانالمحليينحولتحسينمعرفعالضروريإلغاءالقيودالمفروضةعلىوصواللسياحاألجانب،
موارداألخرى، وجودةالدعمللوضئيلة الكمية عمستوىالقدرةالتنافسيةالضعيفة
.مثلزيادةقدراتاإلقامةوالنقلوالبنيةالتحتيةفيالمدينةونظاماالتصاالت
، يتضمناقتراحنالنموذجالتنميةالمستدامةأساسياتالتنميةالمستدامةلمدينةصبراتة
بهاو والتيتتكونمنالتخطيطوالتعميروالتنشيطوالصيانةواإلدارةواالستخدام،ونمطالحياةفيالمدينة،وكذلككلمايرتبط
ظروفهاالخاصةو تركيبهاالخاص و غيرها من مدينة.من الصعب وضع تعليمات فريدة و دائمة، لكلعلىأدائهايساعد
و البنية التحتية المكتملة و المساحات الخضراء و المساحات المائية و غيرها، والتي ،مثاللمناخ،العوامل الميدانية
.للتكرارقابلةتجعلهافريدةمننوعهاوغير
المساواة بين األجيال مبدأ:علىالنحوالتاليصبراتة األساسيةللتنميةالمستدامةلمنطقةوينبغيأنتكونالمبادئ
.،وهومايعنيالمسؤوليةالعامةعنحمايةالبيئةالحدوديةالمسؤوليةو مبدأ؛فيما بينها واإلنصافبيناألجيالالداخلية
تكاليف ، فضالعننقلالعالميعلىالمناخوالتلوثو أثر ذلكوينطبقذلكعلىاستغالاللموارد
الحضارية.البيئيةإلىماوراءحدودالمنطقةاإلداريةمايةح
وأخيرا،فإنمبدأالنهجالتكامليللتنميةالمستدامة،الذييشملوحدةالبيئةاالقتصاديةواالجتماعيةوالتكنولوجيةوالثقافيةوالسياسيةلج
صبراتة.ميعمواطني
:األهدافاألساسيةالستراتيجيةالتجديدالحضريوالتنميةالمستدامةفيصبراتةهي
و تشريع احةكافيةللسكنلجميعالهياكالالجتماعية؛ وتحسينإدارةالمستوطنات؛توفيرمس
و ذلك بحدالهجرة الئحةقانونيةتحدداتجاهاتومبادئالتخطيطالحضريوالمكاني؛ وتنميةالمدنالصغيرةالمأهولةبالسكان،
األراضي، يطإدارة و تخطوتوسيعالحدودالحاليةإلدارةالمدنوالمستوطناتالصغيرة؛ وتحسينمنالقرية إلى المدينة
وحمايةالبيئة، لبنية التحتيةوفقالتصنيفاألراضيفيالسجاللعقاري؛ وتنفيذتدابيرشاملةفيمجاال
وإدارةالمياه،والمرافقالصحية،والنفاياتالسائلةوالصلبة؛ وتحسينوتطويرنظمالطاقةوالنقل، واستخداممواردالطاقةالمتجددة
مة،والسيمافيالجزءالقديممنصبراتة؛ اإليكولوجية؛ وتجديدوتنشيطالهياكاللقائو التكنولوجيا
وتجنباآلثارالسلبيةفيالمحيطالحيويوفيالبيئة؛ القرىوإدخالهذهالتكنولوجياالتيتسمحبأعمااللتخطيطوالبناءلتحقيقأهدافتطوير
القرى.وتحسينتنميةالمواردالبشريةوبناءالقدراتالمؤسسيةمنأجلتنمية
على نطاق واسع.ةوالمؤسسيةللمواردالبشريةإلدارةالمدينةوالبيئةوباإلضافةإلىتدابيرالتخطيط،يلزمبناءالقدراتالتنظيمي
وعلىوجهالخصوص،منالضروريتطويروالهياكاللرقميةواإلنترنتالتيمنشأنهاأنتساعدعلىتنميةالمشاريعالصغيرةوالمتوسط
ةوتحسينالعرضالسياحي،وبالتاليتحسينالتنميةاالقتصاديةواالجتماعيةلمدينةصبر
16
S A D R Ž A J
SUMMARY ...................................................................................2
REZIME .........................................................................................7
REZIME NA ARAPSKOM...........................................................12
UVOD
1. Potrebe za istraživanjem održivog razvoja grada Sabrata u Libiji
...................................................................................................18
2. Mtodološki pristup radu ..............................................................19
I. TEORIJE O ODRŽIVOM RAZVOJU
1. Pristupi održivom razvoju...........................................................22
2. Nauka i održivi razvoj.................................................................31
3. Rizici i održivi razvoj..................................................................39
4. Oblici održivog razvoja...............................................................48
4.1. Ekologija i održivi razvoj.....................................................48
4.2. Ekonomija i održivi razvoj...................................................57
4.3. Demografski i socijalni aspekti održivog razvoja................63
4.4. Politički aspekt održivog razvoja.........................................72
4.5. Tehnološka održivost...........................................................75
5. Menadžment održivog razvoja....................................................81
II. PRISTUPI ODRŽIVOM RAZVOJU GRADA
1. Principi i modeli održivog razvoja grada....................................95
2. Ekonomska održivost grada......................................................107
3. Socijalna održivost grada..........................................................111
4. Ekološka održivost grada..........................................................115
5. Urbana održivost grada.............................................................123
17
III. PREDNOSTI I NEDOSTACI POSTOJEĆIH PRISTUPA
ODRŽIVOM RAZVOJU
1. Novi pristup održivom društvu................................................130
2. Novi pristup održivom gradu...................................................135
IV. LIBIJA IZMEĐU RASPADA I ODRŽIVOG RAZVOJA
1. Libija za vreme Gadafija - nekoliko pokazatelja.....................139
2. Uloga Zapadnih zemalja u izbijanju građanskog rata
i njegov uticaj na izgubljene perspektive Libije.............142
3. Ekonomski i socijalni raspad Libije.........................................151
4. Mogućnosti održivog razvoja libijskog društva.......................157
V. MOGUĆNOSTI ODRŽIVOG RAZVOJA GARDA SABRATA
1. Istorijske karakteristike grada Sabrata.....................................164
2. Sabrata za vreme i posle građanskog rata u Libiji...................167
3. Resursi grada Sabrata...............................................................171
4. Model održivog razvoja grada Sabrata....................................177
5. Mogućnosti integrativnog razvoja grada Sabrata....................181
6. Politika urbane obnove grada Sabrata.....................................182
7. Strategija održivog razvoja grada Sabrata...............................185
ZAKLJUČAK............................................................................191
LITERATURA............................................................................201
18
UVOD
1. Potrebe za istraživanjem održivog razvoja grada Sabrata u Libiji
Libija se početkom 60-tih godina XX veka svrstala u zemlje koje imaju veliki
značaj za energetsku stabilnost sveta. Libija se tokom 70-tih i 80-tih godina razvijala
ubrzano i postala održiva zemlja. Međutim, 2011. godine u Libiji je izbio građanski
rat, posle tog perioda ona je postala nestabilna i ekonomski, socijalno i politički
teško održiva zemlja. Kao i celo društvo, tako su i gradovi Libije postali nesigurni i
teško održivi.
Nekoliko godina nakon građanskog rata, obaranje Gadafija, bombardovanja
delova Libije od strane NATO koalicije, Libija je i dalje nestabilno i nesigurno
područje. Na sve strane postoje oružane grupe koje se bore protiv zvaničnih vlati, ali
i međusobno. U libiji se razvio kriminal, nasilje, korupcija i brojne druge negativne
pojave kojih nije bilo pre 2011. godine. Takvo stanje je poremetilo privredne i
ekonomske tokove, uništilo veliki deo infrastrukture (puteva, zgrada, naselja, škola,
bolnica, službenih i uslužnih objekata) i razbilo socijalnu strukturu društva. Najveći
problem je eksploatacija, prerada i prodaja nafte, jer je to proizvod koji je donosio
više od 70% prihoda zemlje, popunjavao razvne fondove i zadovoljavao najveći deo
potreba stanovništva. Problem se dodatno komplikuje činjenicom da su mnoge
militane grupe (naoružane milicije) sastavljene od surovih i beskrupuloznih
pljačkaša, među kojim su i terorističke grupe, zaposeli neka naftna nalazišta,
terminale za pretakanje nafte u tankere, sa namerom da kontrolišu proizvodnju i
transport nafte.
Naše opredeljenje da istražujemo prostor Libije, podstaknuto je i činjenicom
da je to pre 2011. godine bila perspektivna država i društvo sa velikim planovima za
dalji razvoj i napredak, sa dva velika projekta-poduhvata ( "Velika reka"-snavdeva
trećinu građana libije pitkom vodom i "Zeleni tok"-izvoz velikih količina gasa za
Evropu). Vodom koja dolazi iz podzemnih prirodnih rezervoara ispod površine
pustinjskog peska na jugu Libije, trebalo je ne samo da se snabdeva sever Libije
pitkom vodom, već da navodnjavaju prostrana polja za proizvodnju hrane, koja bi
19
mogla postati drugi veliki iozvozni proizvod Libije. "Zeleni tok" i "Platforma
Sabrata" trebalo je da omoguće Libiji izvoz velikih količina gasa u Evropu i time
doprinesu dodatnoj zaradi koja je mogla da se ulaže u druge oblasti, posebno u nove
tehnologije. Libija je pre probune protiv Gadafija i izbijanja građanskog rata, bila
održiva zemlja u ekonomskom i socijalnom smislu sa perspektivom da poveća
održivost i u drugim oblastima (ekologija, tehnologija, politički odnosi). Izbijanjem
ratnog sukoba sve je zaustavljeno, došlo je do stagnacije u većini održivih procesa i
Libija je počela da klizi prema neodrživom društvu.
Ovde nas interesuje da analiziramo kako jedna zemlja vrlo brzo može da
pređe iz stanja perspektive i održivog razvoja u stanje haosa i izgubljenih
perspektiva. Isto tako, želimo da analiziramo kako je jedan perspektivan grad, kao
što je Sabrata, mogao da postane glavni centar za kriumčarenje migranata tokom
prethnodnih nekoliko godina i koji su načini da se taj problem reši i negativne
posledice otklone. Zanima nas da istražimo koje su mogućnosti, putevi i načini da se
Libija vrati na nekadašnje perspektivne puteve razvoja, da ravnopravno i održivo
koristi svoje resurse za povećanje BDP i standarda građana.
Mi ćemo u ovom radu pratiti mogućnosti odrđivog razvoja grada Sabrata koji
se nalazi na obali sredozemlja, 67 km zapadno od Tripolija, blizu granice sa
Tunisom. Ispitaćemo mogućnosti da grad postane značajna turistička destinacija i da
ujedno stabilizuje i dalje razvija svoj ekonomski, kulturni, arhitektonsko-urbani i
tehnološki potencijal.
2. Metodološki pristup radu
U radu smo postavili predmet istraživanja kao odgovor na pitanje
Kakve su mogucnosti, problemi i perspektive održivog razvoja grada Sabrata u
Libiji?
Da bi se potpune odredio i opercionalizovao postavljeni predmet
istraživanja, postavili smo nekoliko dodatnih i razrađujućih pitanja:
a) Šta je to tačno održiva zajednica?
b) Koji su konceptualni koreni ideje održivih urbanih zajednica?
c) Da li je urbana održivost fundamentalno drugačija i u kom smislu, od održivosti
primenjene na druga područja?
20
d) Koji su to neophodni resursi za razvoj urbane održivosti?
e) Da li grad Sabrata poseduje potrebne uslove, resurse i menadžerske sposobnosti
za razvoj koncepta urbane i integralen održivosti?
Cilj istraživanja smo podelili na dva uobičajena i očekivana
segmenta:
a) naučni cilj u kome smo postavili zadatak da analiziramo sve
važnije teorijske stavove o održivom razvoju društva i posebno gradova i damo
svoj naučni doprinos tom važnom pitanju ;
b) praktični clj smo postavili kao zadatak da teorijske nalaze
primenimo na primeru grada Sabrata u Libiji i damo predlog okvira izrade
modela integlanog održivog razvoja i upravljanja održivim razvojem tog grada.
U radu smo pošli od glavne hipoteze: Sabrata je u ovom trenutku
ekonomski, socijalno, urbano i ekološki neodrživ gad, ali postoje resursi i
potrebno je izgraditi model koji ce ga učiniti održivim, privlačnim i
perspektivnim gradom.
Da bi se lakše prikupljali indikatori za glavnu hipotezu i omogućili
načini nene provere i dokazivanja, postaviti nekoliko pomoćnih hipoteza:
a) grad Sabrata preživljava, već nekoliko godina teške, ekonomske, socijalne i
političke probleme;
b) bezbednost i politička sigurnost su najveće prepreke razvoju koncepta
integralne održivosti grada Sabrata;
c) postoje ekonomski, privredni, turistički i kulturni resursi da Sabrata postane
održiv i perspektivan grad;
d) potrebno je postaviti osnovne principe i ciljeve kojima će se obezbediti
otpočinjanje održivog razvoja Sabrate;
e) Neophodno je razviti i uspostaviti menadžmet održivog razvoja u gradu
Sabrata.
U ovom radu smo se služili analitičkim i sintetičkim teorijskim
metodom, zatim metodom analize dokumenata i statističkih pokazatelja stanja i
razvoja države Libije i grada Sabrate. U radu smo se oslanjali na literaturu na
engleskom jeziku i iz Zapadnih izvora, jer je malo literature na arapskom jeziku
i ona nije savim objektivna i naučno nepristrasna kada je u pitawu razvoj Libije
u prethodnih 20 godina.
21
Očekivani rezultati i naučni doprinos rada mogu se sažeti u
nekoliko tačaka:
a) pregled i analiza teorija i stavova o održivom razvoju društva;
b) pregled i analiza teorijskih stavova o održivom razvoju grada;
c) Kritički pristup dosadašnjim stavovim o održivom razvoju i izlaganje novog
koncepta - integralni pristup održivom razvoju, umesto jednostranog pristupa
koji ističe isključivo ekološku održivost:
d) predlog principa i ciljeva za održivi razvoj grada Sabrata u Libiji.
22
I. TEORIJE O ODRŽIVOM RAZVOJU
1. Pristupi održivom razvoju
Tokom 80-tih godina XX veka pojavio se termin "održivi razvoj" koji je
označavao lokalne strategije upravljanja ekosistemom i rešavanja naraslih ekoloških
problema vezanih za industrijski razvoj i zagađenje vazduha, vode i zemljišta. Tokom
pomenute decenije ovaj termin se proširio na globalni nivo i tako je nastao pojam
"održivi razvoj" koji je ušao u naučni jezik i zauzeo svoje mesto u naučnim rečnicima i
enciklopedijama. U početku je bilo dosta sporova i nejasnoća oko suštine pojma "održivi
razvoj". Dokumenti UN konstatuju da je "održivi razvoj" podrazumeva "razvoj neke
sredine bez ugrožavanja resursa kojima će buduće generacije moći zadovoljiti svoje
potrebe". Ovo upućje na stav da sadašnje generacije ne traba da budu sebične i da
neumereno troše, eksploatišu i uništavaju nebnovive resurse ne sredine a time i cele
planete zemlje. Dokumenti UN dalje upozoravaju da sadašnji razvoj ne treba da narušava
ekositem, "atmosferu, zemljište, vodu i živa bića".3 Foemulacija održivog razvoja, prema
dokumentima UN naglašava da "održivi rzvoj" mora uključiti "socijalne, ekološke i
ekonomske faktore", mora se odnositi na živi i neživi svet, kao i sve dugoročne i
kratkoročne akcije vezane za prirodu i životnu sredinu.4 Centralno pitanje na koje se
ovde upućuje jeste pitanje kako održati ravnotežu između raspoloživih resursa neke
sredine (lokalne, regionalne) i naraslih društvenih potreba za kontinuiranim ekonomski
rastom i razvojem društva?
Tema "održivi razvoj" podrazumeva mnogo širi pristup od ekološkog i
ekonomskog i odnosi se na ukupan društveni razvoj. Govorimo o održivosti neke
društvene grupe, zajednice, društva, nekog sistema (političkog, pravnog, obrazovnog) i
ukupne čovekove civilizacije.
3 U.N. Our Common Future. New York: United Nations, 1987. Dostupno na http://www.undocuments.
net/ocf-02.htmdI 4 UNEP/WWF/IUCNNF, World Conservation Strategy. International Union for Conservation
of Nature and Natural Resources, 1980. Dostupno na: www.iucn.org. Koncept "održivog razvoja" ušao je
u širu upotrebu posle objavljivanja Izveštaja Svetske komisije pod nazivom "Naša zajednička budućnost"
(posznat kao Brundtland izveštaj, nazvan po prezimenu tadašnje premijerke Norveške Gro Harlem
Bruntland) iz 1987. godine. WCED, Our common future. World Commission on Environment and
Development, Oxford University Press, Oxford. 1987.
23
Postoje različiti koncepti teorijskog pristupa "održivom razvoju" ako se
posmatraju kroz prizmu semantičkog diskursa a imajući u vidu etimološko značenje
pojmova "rast" i "razvoj". Ako se posmatra termin "razoj" i "razvijati se", onda to
upućuje na pomeranje, širenje, uvećavanje, snaženje, odrastanje i bogaćenje. Ako
pogledamo etimološko značenje termina i pojma "rast", vidimo da on podrazumeva put
od manjeg ka većem nivou, obliku, veličini, znači prelazak u veći stepen, u novo stanje
ili povećava uticaj u prostoru. U tom smislu se raspravlja o mogućnostima "održivog
razvoja" bez preteranog ubrzanja rasta, ili stalnog ubrzanja rasta, kako bi se sačuvali
resursi, odnosno, kako bi se resursi racionalnije koristili. Dakle, jedan teorisjki pristup
kaže: može održivi razvoj sa malom stopom ukupnog rasta (ekonomskog, tehnološkog,
potrošnje resursa), jer se tako čuvaju resursi za sledeća pokolenja.5 Drugi teorijski pristup
kaže da nema održivog razvoja bez velikog rasta (proizvodnog, tehnološkog, potrošnje
resursa)6, jer samo stalni rast obezbeđuje prostor za razvoj društva (grupa, sistem,
kompanija) i njegovu održivost. Ovaj pristup se može označiti i kao "korporativni"
pogled na održivi razvoj. Oba ova teorijska pristupa upućuju na izvesnu napetost,
odnosno protivrečnost između pojmova "rast" i "razvoj" i njihove uloge u održivosti
nekog društva ili sistema. Međutim, moramo govoriti o usklađenosti rasta i razvoja i
njihovj jednakoj važnosti za održivi razvoj.7 Rast je kvantitativna dimenzija i on
uključuje statističke pokazatelje, matematičke proračune i matematičko ekonomske
modele optimalnih uslova u kojima se peorizvodnja ili neka druga ekonomska delatnost
stalno uvećava i pomera granice. na drugoj strani, "razvoj" je socioekonomska kategorija
koja govori o usklađenoti ekonomskih parametara sa ekološkom dimenzijom neke
društvene sredine (kulturom, mentalitetom, tradicijom i pogledom na svet).8 Potrebno je
uskladiti demografski, ekonomski, tehnološki i socijalni rast sa prirodnim potencijalom i
mogućnostima neke sredine. Problem je istorijskog kasraktera, odnosno, proističe iz
same suštine čovekove civilizacije: sva druga bića u prirodi (osim čoveka) svoje potrebe
prilagođavaju prirodnim okolnostima, jedino čovek prirodu prilagođava svojim
5 Nikita N. Moiseiev, Vladimir V. Aleksandrov and Aleksej M. Tarko, Man and the Biosphere: Systemic
Analysis and Experiments with Models. Moscow: Nauka. 1985. 6 Mansell Robin, Knowledge Societies: Information Technology for Sustainable Development, Oxford:
Oxsford University Press, 1998. Asefa Sisay, The Economics of Sustainable Development, Kalamazoo MI:
Institute for Employment Research, 2005. 7 Viktor Danilov and Kim S. losev, Susteinable Devalopment and the Limitation of Growth, Springer:
Praxis Publishing, 2009. 8 Isto, str. 166-168.
24
potrebama i to je stalni izvor konflikta između "rasta" i "razvoja" na štetu održivosti kao
humane i kulturne dimenzije čovekove egzistencije.
Čovekova evolucija kroz kulturu i civilizaciju išla je mnogo brže nego "prirodna
evolucija" biološke, hemijske i ekološke dimenzije planete Zemlje. Stalno povećanje
produktivnosti, kao i tehničkih i finasijskih efekata takve produktivnosti, sukobilo se sa
"ograničenom" mogićnostima "prirodnog kapitala"9 i izazvalo ekološke probleme a često
i ekološke katastrofe. Sa tog stanovišta, "održivi razvoj" je stil i način života savremenog
čoveka, koji podrazumeva promenu svesti, sistema vrednosti i moralnog nazora kako bi
se u svakodnevni život uneli principi humanizma, solidarnosti, zajedništva i blagostanja.
"Održivi razvoj zahteva kreativnost i inovativnost na svim nivoima: socijalnom,
ekonomskom, institucionalnom i tehničkom".10 Da bi se zahtevi održivog razvoja ispunili
potrebno je pratiti, analizirati i upozoravati na kriterije koji će to potvrđivati: primena
sporazuma o globalnom zagrevanju i zaštiti biodiverziteta; smanjenje siromaštva;
uvođenje efikasne zaštite životne sredine u kompanijama koje proizvode opasne materije;
primena novih tehnologija koje štite životnu sredinu; više ulaganja u reciklažu otpadnih
materija i smeća; sve veća upotreba organskih proizvoda i povećanje kvaliteta života za
sve sanovnike planete Zemlje.
Poseban pristup održivom razvoju pojavio se u okviru zahteva za dijalogom o
principima i pristupu održivom razvoju između filozofije i ekonomije. Ekonomija
podržava antropocentrički i konzumeristički pristup koji stavlja čoveka u centar
vrednosnog sistema i suprostavljaga drugim vrstama i bićima a n jegovu glavnu aktivnost
svodi na potrošnju dobara i usluga, kako bi povećana potrošnja podsticala novu
proizvodnju i novo trošenje resursa. Na drugoj strani, filozovija, odnosno njena grana
etika, podržava ne-antropocentrički pristup održivom razvoju, koji podrazumeva
humanizaciju prirode i ravnotežu čoveka sa biositemo, biodivirzitetom i životnom
(prirodnom i biološkom) sredinom. Iz ovog etičko-filozofskog pristupa razvila "ekološka
etika" kao disciplina koja je podstakla nastanak trećeg pravca u sagledavanju odnosa
ekologije i održivog razvoja, koji je označen kao "ekološki pragmatizam"11 u odnosu na
9 Isto, str. 167. 10 Adisa Azapagic and Roland Clift (ed.), Sustainable Development in Practice. London: John Wiley &
Sons Ltd, 2004. str. 27. 11 Andrew Light and Eric Katz, Environmental Pragmatism, London: Routledge, 1996. Bryan Norton,
Sustainability: A Philosophy of Adaptive Ecosystem Management, Chicago, IL: University of Chicago
Press, 2005.
25
druga dva (antropocentrizam i ekocentrizam) koja dominiraju raspravom o održivom
razvoju, posebno njegovom ekološkom dimenzijom. "Etički pragmatizam" se trudi da
skrene pažnju na racionalan, human i kulturan izlazak iz ekoloških problema, odnosno iz
zagrljaja borbe između ekonomskog i industrijskog utilitarizma i ekocentričnih
nastojanja da se čovek posmatra jednako kao i sva druga bića u prirodi (životinjski i
biljni svet), živa i neživa materija.
Sama ideja "održivog razvoja" lako je prihvaćena od mnogih društvenih
subjekata, ali je nastalo dosta sporova oko definisanja same "održivosti" i posebno, oko
konsensusa šta sve spada u potrebu i neophodnost održanja jedne grupe, institucije,
programa, procesa, države, životne sredine, ekosistema ili nečeg sličnog. Skoro svi
društveni subjekti (grupe, kompanije, vlade, NVO) će prihvatiti da je potrebno očuvati
reke, jezera, mora, plodno zemljište i šume od zagađenja nerazgradivim biološkim i
hemijskim materijama, ali će se njihovi pristupi rešenju tog problema, značajno
razlikovati. Mnogi će reći da ekonomija koja zagađuje životnu sredinu i rasipnički troši
neobnovive resurse, nije održiva ekonomija. Međutim, kompanije koje u tome učestvuju
neće smanjiti parametre koji utiču na zagađenje, jer će to dovesti do smanjenja profita.
Lokavlne vlasti i vlade neće vrštiti pritisak na kompanije da promene organizaciju
poslovanja, jer će se plašiti da ne ostanu bez prihoda od tih kompanija. Tu se pojavljuje
mnoštvo parcijalnih zahteva, različitih društvenih subjekata, vezano za percepciju,
zahteve i strategiju o "održivom razvoju". Lobističke grupe velikih kompanija i drugih
ekonomskih subjekata ističu potrebu stalnog privrednog i ekonomskog rasta, jačanje
profita, ulaganja u nove objekte, uz vrlo malo popusta prema zahtevima NVO i drugih
grupa koje traže primenu opšte strategije o zažtiti životne sredine i biodiverziteta nekog
područja ili čak svetskog životnog prostora. Dakle, problem nije oko ideje o potrebi
održivog razvoja od lokalnog do globalnog nivoa, već u tome što interesi različitih
društvenih subjekata (pre svega, razvijenih država, multinacionalnih kompanija,
finasijskih i vojnih centara moći) sprečavaju da se postigne jedinstvena svetska strategija
o "održivom razvoju" i da se tako implementiraju brojne deklaracije UN i svetskih
konferencija12 i kongresa koje su istakle i nabrojale sve probleme "održivog razvoja" i
12 Do sada je održano 7 konferencija i samita UN o "održivom razvoju" i ekološkim problemima planete.
Prva konferencija je održana 1972. godine u Stokholmu ("Konferencija UN o humanom okruženju"); zatim
je 1983. na generalnom zasedanju UN formirana "Bruntlan komisija" koja je sačinila izveštaj ("Naša
zajednička budućnost") o stanju održivog razvoja u svetu; 1992. održana je Konferencija UN "O okruženju
i razvoju" u Rio de Ženeiru; potom je 1997. održana specijalna sednica UN, nazvana "Zemaljska
26
ukalale na puteve i načine njihovog rešavanja. Postoji jedna kontradiktorna situacija koja
se ogleda u tome da se lako donose deklaracije i postižu saglasnosti na svetskom nivou o
poterbi za "održivim razvojem", ali se teško ti stavovi "prevode u lokalne, regionalne i
globalne strategije"13 i konkretne planove za njihovu implementaciju i realizaciju.
Za postizanje strategije o "održivom razvoju" na svetskom nivou i podizanja
svesti o njenoj neophodnosti, potreban je "sveobuhvatni pristup koji bi legitimisao
održivi razvoj sa neprekidnim brojem ekonomskih, socijalnih i ekoloških indikatora".14
Integralni pristup "predmetu održivi razvoj", putem jedinstvenih indikatora koji prate tri
ključna područja održivosti (ekonomski razvoj, socijalne odnose i ekološko stanje) pruža
mogućnost jedinstvenom naučnom i praktičnom pogledu na "održivi razvoj". Samo
takvim pristupom moguće je izbeći dominaciju parcijalnih pristupa "predmetu održivi
razvoj" i protežiranju različitih sebičnih interesa koji vode računa o profitu na užtrb
neobnovivih resursa, životnog standarda i socijalnog razvoja neke sredine. Integralni
pristup "održivom razvoju" sprečio bi da se dođe u sitaciju neravnoteže indikatora, gde bi
se videlo da se "kapital konstantno uvećava, dok prirodni resursi nestaju".15 Sa stanovišta
zastupnika pristupa - "profit po svaku cenu", ovo bi bilo održivo društvo, dok bi sa
stanovišta zastupnika dugoročnog razvoja, socijalne i ekološke brige, ovo bilo neodrživo
društvo. Integralni pristup "predmetu održivi razvoj" zastupao bi stanovište da je u
pitanju neodrživo društvo jer jedan pokazatelj (kapital) stalno raste, dok drugi pokazatelj
(resursi) stalno pada i dovodi do neodržive neravnoteže.
Postavlja se pitanje, koji je polazni elemenat od koga počinje merenje i procena
šta je to "održivo" i odakle polazi "održivost"? Ruta i Hamilton smatraju da je "koncept
socijalnog blagostanja" ta "polazna tačka" merenja održivosti, odnosno da je predmet
održivosti svakog društva "socijalno blagostanje" a da se sa njim usklađuju ekološki i
ekonomski principi.16 Svakako da je visina prihoda indikator socijalnog blagostanja, ali
konferencija II ili Samit Rio + 5 u Njujorku; zatim je 1998. donese "Okvirna konvencija o klimatskim
pomenama", poznata kao Kjoto protokol; u septembru 2000. održana je "Milenijumski samit UN" u
Njujorku, na kome su postavljeni "Milenijumski ciljevi razvoja"; na kraju, 2002. održan je "III zemaljski
samit" o "održivom razvoju" u Johanesburgu.
13 Hildelbrand Frey and Paul Yaneske, Visios of Sustainability, London and New York: Taylor & Fransis,
2007. str.4 14 Giovani Ruta and Kirk Hamilton, "The capital approach to sustaniability", in: Handbook of Sustaninable
Development, edited by Gilet Atkinson, Simon Dies and Eric Neumayer, Northampton Massachusetts:
Edward Elgar Publishing Limited, 2007. str. 46. 15 Giovani Ruta and Kirk Hamilton, Isto, str. 46. 16 Giovani Ruta and Kirk Hamilton, Isto, str. 47.
27
je za potpuno sagledavanje "održivog razvoja" bitnije na koji način je postignuto
povećanje prihoda i kako je ono raspoređeno prema članovima grupe, zajednice i društva.
Možemo govoriti o "održivom razvoju" samo ako je prihod i socijalno blagostanje
usklađen sa ravnomernim trošenjem resursa u dužem vremenskom periodu (nekoliko
generacija). Zapravo, potrebno je izjednačiti pokazatelje ekonomskog, socijalnog,
prirodnog i ljudskog kapitala sa ekološkim pokazateljima. Tek tada ćemo moći govoriti o
integralnom pristupu "održivom razvoju".
Kako Ruta i Hamilton napominju, "politike za podsticanje održivosti zavise od
nasleđenih resursa koje država ima na raspolaganju za generisanje blagostanja.
Ekonomsko upravljanje održivošću mora biti izjednačeno sa portfolio menadžmentom u
kojem ekonomske odluke podrazumevaju transformaciju jednog resursa u drugi (višak
prostora pod šumom u obradivo zemljište; višak prihoda od nafte u podizanje škola i
zdravstevenih objekata-ljudski resursi)".17 Dakle, podjednaka briga o svim raspoloživim
resursima (uz obavezno uključivanje vremnskih i prostornih parametara), može stvoriti
povoljan ambijent i uslove za "održivi razvoj".
Da bi se pratio "održivi razvoj" na lokalnom, regionalnom i globalnom nivou,
potrebno je utvrditi indikatore koji mogu meriti određene rezultatae i na taj način pratiti
implementaciju svih svetskih konferencija i izdatih deklaracija o "održivom razvoju". Na
pomenutoj konferenciji UN u Rio de Ženeiru 1992. donesena je "Agenda 21" sa
podnaslovom "plan za održivi razvoj".18 Ova konferencija i "Agenda 21" često su se
pominjale prethodnih decenija, jer je to bila ključna orjentacija za teorijske i praktične
rasprave i analize vezane za problem "održivog ravoja" i ekoloških problema na
lokalnom, regionalnom i globalnom nivou, posebno zbog toga što su tu istaknuti
"indikatori održivog razvoja" koji trebaju biti primenjeni i dalje razvijeni, naglašava se u
"Agendi 21", kako bi se obezbedile sigurne osnove za donošenje odluka na svim nivoima
koje bi doprinele razvoju, samoregulaciji i integraciji okruženja i razvojnih sistema.
"Agenda 21" daje značajan prostor za praćenje održivog razvoja u ekonomskom,
socijalnom, ekološkom, kulturnom i institucionalnom obliku. Ona daje dosta operativnih
zadataka i sumira sve ono što su prethodne deklaracije i konferencije istakle, posebno
17 Isto, str. 49.
18 UN, Earth Summit Agenda 21: The UN Programme of Action from Rio. New York:
United Nations. 1993.
28
dajući "indikatore" za merenje rezultata i implementaciju zaključaka. "Agenda 21"
posebno poziva nacionalne i međunarodne vladine i nevladine organizacije da rade na
razvijanju indikatora i njihovom usklađivanju sa stanjem na nacionalnom, regionalnom i
globalnom nivou. Indikatori (Tabela 1) su obuhvatili šest značajnih oblasti iz čovekovog
svakodnevnog života i predstavljaju značajnu osnovu za rad, analizu, raspravu,
dogradnju i odgovornost svih subjekata (od lokalnog do globalnog nivoa) o "održivom
razvoju", zajednica, grupa, država i globalnog društva.
Tabela 1. Indikatori održivog razvoja prema Agendi 21.
Socijalni indikatori Ekonomski indikatori
Stanovništvo (rast/pad populacije)
Indeks ljudskog razvoja (HDI je standard za merenje
kvaliteta života i društvene slobode i mogućnosti koje
uživa stanovništvo)
Stanovništvo sa prihodom manjim od 1 $ dnevno
(izneti procenat u odnosu na ukupnu populaciju)
Stopa smrtnosti odojčadi (istaći procente u odnosu na
1.000 živorođenih)
Očekivani životni vek novorođenih (procena proseka
godina koje će doživeti)
Godišnji rast bruto domaćeg proizvoda (procenat
BDP)
Poređenje BDP (poređenje sa svetskim BDP, sa
BDP Najrazvijenijih zemalja i sa zemljama
regijona kome pripada merena država)
Ukupan BDP (u milijardama dolara ili evra)
BDP po glavi stanovnika (u $ ili €)
Potrošnja energije po glavi stanovnika (u kW,
tonama uglja, kubnim metrima drveta, zemnog
gasa u metrima kubnim)
Indikatori zemljišta Indikatori vode
Obradivo zemljište po glavi stanovnika-per capita
(hektri per capita)
Područje pokriveno šumom (procenat ukupno
pokrivenog zemljišta šumom)
Promena površine zemljišta pod šumom (smanjenje ili
povećanje šumskog pokrivača u procentima)
Biološki nivo potražnje kiseonika (BPK) u
glavnim rekama (miligrama po litru)
Pristup stanovništva zdravoj pitkoj vodi (procenat
ukupne populacije)
nestajanje, potpuno povlačenje količine vode
(milijarde kubnih metara godišnje)
Ukupna količina dostupne vode (kubnih metara
po glavi stanovnika godišnje)
Stanovništvo sa potpuno obezbeđenim
sanitarijama (procenat od ukupne populacije)
Indikatori vazduha Biodiverzitet
Emisija CO2 (metričke tone po glavi stanovnika)
Koncentracija NO2-azot dioksid (mikrograma po
kubnom metru)
Koncentracija SO2-sumpor dioksida (mikrograma po
Zaštićeno područje (procenat od ukupne površine
zemljišta)
Ugrožene biljke (procenat ugroženih biljaka u
odnosu na ukupnu količinu te vrste biljaka)
29
kubnom metru)
Koncentracija zabranjenih čestica čađi i radioaktivnih
materija (mikrogram po kubnom metru)
Emisija NOx-natrijum dioksid (hiljade metričkih tona)
Emisija SO2-sumpor dioksida (hiljade metričkih tona)
Ugrožene ptice (procenat i vrsta ugroženih ptica)
Ugroženi sisari (procenat ugroženih sisara)
Močvare od međunarodnog značaja zbog
bogatstva biljnih i životinjskih vrsta (broj
močvara)
Izvor: Autorova adaptacija prema Hildelbrand Frey and Paul Yaneske, Visios of
Sustainability, London and New York: Taylor & Fransis, 2007. str.13-15.
Na osnovu indikatora, predstavljenih u gornjoj tabeli, moguće je statistički pratiti
kretanje, u određenim periodima, da li se poboljšavaju ili pogoršavaju uslovi
(ekonomski, ekološki, socijalni) za "održivi razvoj" neke zajednice, grupe ili društva, od
lokalnog do globalnog nivoa. Indikatori pokazuju da je neophodno uspostaviti ravnotežu
između ekonomskog rasta, potrošnje resursa i očuvanja zdrave vode, vazduha i zemljišta.
Da bi se sačuvali neobnovljivi resursi za buduće generacije, potrebno je sve više razvijati
alternativne izvore energije (solarna energija, vetar, termalna i kinetička energija),
veštačke sirovine i druge materije koje mogu biti substitucija za neobnovive resurse.
Pored toga, neophodno svakodnevno unapređenje procesa kontrole otpad kroz reciklažu i
bezbedno skladištenje. Da bi se sve to postiglo potrebno je na globalnom i lokalnom
nivou usvojiti nekoliko pretpostavki i preporuka: racionalno upravljanje resursima;
obrazovanje i podizanje svesti o očuvanju resursa i razvoju alternativnih resursa;
unapređenje naučnih dostignuća i tehnološkog razvoja koji neće biti u konfliktu sa
"održivim razvojem"; kontrola, odgovornost i kazne za nepoštovanje programa o
očuvanju rasursa; nacionalna i regionalna koordinacija svih subjekatra i međunarodna
saradnja na svim pitanjima "održivog razvoja".
Strategije UN pružaju mogućnosti i daju značajan okvir za razvoj nacionalnih i
regionalnih strategija održivog razvoja, pomoću pomenutih indikatora. Nacionalna
strategija bi trebala da počne sa jasnim i detaljnim opisom i definicijom "održivog
razvoja", zatim socijalnog stanja stanovništva, kao što je procenat onih koji žive ispod
"granice siromaštva" (koju određuju UN), potom se jasno posatve indikatori socijalnog,
pravnog, kulturnog i ekološkog merenja održivosti. Kada je reč o socijalnoj održivosti
onda se na prvom mestu stavlja stepen siromaštva i njegovi prateći elementi, uzroci i
posledice. Prema preporuci UN najvažnija svrha merenja siromaštva sastoji se u tome da
ono bude uporedivo sa drugim zemljama i sa svojim vlastitim vremenskim i prostornim
razvojem, odnosno stanjem. Merenje siromaštva ukazije na njegovu rasprostranjenost po
30
pojedinim regijama i njegovu prisutnost kod određenih socijalnih i etničkih grupa.
Merenje siromaštva upućuje na mogućnosti ravnopravnog i ravnomernog korištenja
resursa i ukupnog kvaliteta životne sredine kao polaznih elemenata za strategiju održivog
razvoja na nacionalnom nivou. Procenat onih koji žive ispod granice siromaštva (2 dolara
dnevno po osobi) jeste indikator koji govori o postojanju sredstava neophodnih za
potrošnju i zadovoljenje osnovnih životnih potreba. Ako se procenat stanovništva ispod
granice siromaštva povećava u nekoj sredini,onda to ukazuje na direktnu socijalnu
neodrživost a posredno i na ekonomsku, kulturnu i političku neodrživost. Indikator
siromaštva ukazuje i na druge indikatore iz domena socijalne održivosti neke populacije,
kao što su "stopa neto migracije", stopa nezaposlenosti, bruto domaći proizvod po glavi
stanovnika, procenat pismenosti stanovništva, stopa neuhranjenosti i smrtnosti dece,
razlika u platama i nadnicama žena i muškaraca, očekivano trajanje života po rođenju,
dostupnost zdrave pitke vode za sve delove populacije, procenat stanovništva obuhvaćen
primarnom zdravstvenom zaštitom, stopa kriminaliteta u ukupnoj populaciji, stopa rasta
populacije i emisija štetnih gasova.19 Svi ovi indikatori su posledica siromaštva, ali i
njihovo prisustvo ukazuje na dugo trajanje i produbljivanje stope siromaštva u nekoj
populaciji, društvu, državi. Postoji više oblika održivosti društva, ali centralni trougao
"održivog razvoja" čine odnosi i ravnoteža između ekonomskih, socijalnih i ekoloških
faktora održivog razvoja, praćenih određenim sistemom vrednosti.20
Dosadašnje iskustvo upućuje na to da razvijene zemlje i njihove multinacionalne
kompanije nisu spremne da ispune brojne pomenute zahteve i principe koje su izglasale i
formalno prihvatile (čak bile i inicijatori mnogih deklaracija), pre svega, zbog sebičnih
interesa povećanja profita na uštrb dogovora o očuvanju životne sredine i ravnomernog
socijalnog razvoja svig država u svetu, kao i razvopravnog pristupa svih ljudi svtskim
resursima. UN su preporučile da se siromaštvo u svetu smanji za 50% do 2015. godine,
ali najnoviji podaci pokazuju da se ono uvećalo i do 15% u odnosu na 2001. godinu.
19 Mike Ravallion, Poverty Comparisons. Fundamentals in Pure and Applied Economics, Volume 56,
Harwood Academic Press, Switzerland. 1994. WHO, Global Strategy for Health for All by the Year 2000.
Geneva, WHO, 1981. FAO. 1999. State of the World’s Forests (FAO). / FAO, Rome (Italy). Forestry Dept. 20 Kenneth Blaxter, People, Food and Resources, Cambridge University Press, 1986.
31
2. Nauka i održivi razvoj
Ako se pogledaju brojne deklaracije UN, svetskih konferencija i drugih
međunarodnih skupova o održivom razvoju21, primećujemo da se pretežno govori o
ekološkoj održivosti ili očuvanju zdrave životne sredine. Međutim, smatramo da nema
održivog društva bez socijalne, ekonomske, kulturne, tehnološke i ekološke održivosti
istovremeno praktikovane i proučavane. Takođe, nemoguće je ostvariti visok nivo
ekološke zaštite i ekološke održivosti bez održivih socijalnih, ekonomskih i tehnoloških
aspekata društva, jer "zaista održivo društvo je šire pitanje društvenih odnosa i
blagostanja, ekonomskih i političkih prilika integrisanih u životnu sredinu i omeđenih
graničnim mogućnostima ekosistema".22 Pred ovih elemenata u sagledavanje društvene
održivosti treba uljučiti i "ekološku pravdu"23, trdiciju, stil i način života, politička
kretanja, sklonost ka konfliktima, kolektivno pamćenje, način komunikacije, klasnu
strukturu, privrženost obrazovanju i nauci, sklonost ka inovativnosti, promenama,
moralne aspekte i sitem vrednosti. Dakle, potreban je naučni pristup održivom razvoju a
ne samo političko-deklarativni. Odnosno, deklarativni, obećavajući i očekivani
međunarodno politički pristup održivom razvoju mora biti zasnovan na naučnim
analizama. Ne može se podjednako zahtevati, još manje očekivati, da "zelenoj agendi"
(Agenda 21) o zaštiti životne sredine, jednako pristupe razvijene zemlje Evrope, Severne
Amerike, Japan i Australija, kao i zemlje podsaharske Afrike. Ove prve mogu "lagodno"
razmišljati i postavljati uslove o zaštiti biodiverziteta i ozonskog omotača, dok ove druge
zemlje moraju prvo rešiti problem nedostatka hrane, pitke vode, komunalne
infrastrukture, elementarne zdravstvene zaštite i obrazovanja, pa tek onda razmišljati o
"globalnom zagrevanju". Možemo uočiti da postoji opasnost od konflikta između
naučnog pristupa održivom razvoju i političko-deklarativnih zahteva, strategija i praksi
provođenja deklarisanih principa.
21 U nastavku rada pojam održivi razvoj nećemo više stavljati pod navodnike, jer smatramo da smo u
prethodnom poglavlju izneli njegove karakteristike i određenje, tako da to sada postaje termin u
standardnoj upotrebi, odnosno, preuzeli smo i artikulisali njegovo izvorno značenje. 22 Julian Agyeman, "Constructing environmental (in)justice: transatlantic tales", Environmental Politics,
No.11(3), p. 31. 2002. 23 Ton Bührs, "Sharing environmental space: the role of law, economics and politics", Journal of
Environmental Planning and Management, No. 47(3), pp. 429-447.
32
Održivost nije moguće postići bez usmerenog i koordinisanog pristupa politike i
nauke, odnosno, naučno zasnovanih političkih rešenja i strategija održivosti, kao i
političke podrške, pomoći i uvažavanja naučnih otkrića i postavki. U posmatranju i
proučavanju održivosti mora postojati veza između teorijskog, konceptualnog, praktičnog
i aktivističkog diskursa o održivom razvoju. Svaki od ova četiri diskursa imaju svoju
autonomiju, ali oni skupa čine neophodan okvir pojmovne paradigme o održivom
razvoju. Tako, recimo, problem siromaštva, klasne i rasne nejednakosti, neravnomernog
pristupa resursima, etnički konflikti i rat, treba da budu tretirani jednako kao i "globalno
zagrevanje", koje može ugroziti milione i stotine miliona ljudi do kraja XXI veka. Tek
takav tretman ostavlja prostor za sučeljavanje nauke i politike sa pravdom i pravednim
aspektom održivog razvoja.24 Dva ključna momenta održivog razvoja su "resursi i
prilike", mogućnosti, šanse, ali tako da ova dva elementa budu ravnomerno
"rasprostranjeni i rašireni u društvu". Ako to nije slučaj, onda "pojedinci, zajednice i
ekosistem od koga zavise, postaju ranjivi i ugroženi" od spoljašnjih faktora, lošeg
upravljanja i stalno su podložni socijalnim krizama.25
Adger i Wikels posebno insistiraju na kategoriji, odnosno "konceptu ranjivosti"
pojedinaca, grupa, zajednica, društva i njihovog ekosistema, kao glavnoj tački naučne
analize održivog razvoja. Oni napominju da velika razlika u siromaštvu i bogatstvu po
pojedinim regijama predstavlja elemenat ranjivosti, kao i drugi oblici dispariteta među
grupama, regijama i državama. Ranjivost je izloženost opasnostima i rizicima
pojedinaca, grupa i oblasti, kao sposobnost njihovog prilagođavanja.26 Ranjivost može
biti pojedinačna i grupna, zatim socijalna, ekonomska i ekološka. Socijalna ranjivost je
posledica svih drugih opasnosti, rizika i neodrživosti. Tako, siromašnije grupe, naselja,
oblasti i države bivaju dodatno socijalno ugrožene posle prirodnih i ekoloških katastrofa
(zemljotresa, poplava, cunamija, požara, lošeg kvaliteta vode i vazduha, ekoloških
ekscesa), jer su prisiljene da i dalje tu žive i trpa posledice snacija nakon katastrofa. U
okviru različitih socijalnih grupa, žene su te koje su dodatno socijalno ugrožene i
24 Michael Shellenberger and Ted Nordhaus, "The Death of Environmentalism. Global Warming Politics
in a Post-Environmental World", 2004.dostupno na:
www.thebreakthrough.org/images/Death_of_Environmentalism.pdf. 25 Neil Adger and Alexandra Winkels, "Vulnerability, poverty and sustaining well-being", u: Giles
Atkinson at all (ed.), Handbook of Sustainable Development, Cheltenham: Edward Elgar Publishing Limited,
2007. p.189. 26 Neil Adger and Alexandra Winkels, Isto, str. 191.
33
izložene rizicima kod prirodnih i ekoloških katastrofa. Društva u periodu ekonomskih
(promena tržišnih uslova), političkih i tehnoloških tranzicija, takođe su izložena
dodatnim rizicima i opasnostima i postala su ranjiva. Posebno je globalizacija uticala na
disparitet u razvoju kako unutar pojedinačnih društava, tako i između država, regiona i
kontinenata, što je povećalo stepen ranjivosti pojedinaca, grupa i država. Poznato je da je
globalizacija dovela do značajnog uvećanja materijalnog bogastva na globalnom nivou,
ali je siromaštvo u svetu dodatno povećano, jer je došlo do neravnomerne preraspodele
resursa i bogatstva, tako da su oni dopali u ruke uskog sloja svetskih bogataša. To je
dodatno povećalo socijalnu ranjivost stotina miliona stanovnika u svetu.
Nauka ukazuje da je neophodno uspostviti ravnotežu između tri ključna
elementa društvenog razvoja kako bi se moglo potpunije sagledati i praktikovati održivi
razvoj. Ta tri elementa su načini života (tradicija, stil života, vrednosti), održivost i
ranjivost.27 Nove tehnologije, promene u životnoj sredini, prirodne katastrofe,
demografska eksplozija, političke blokade, društveni pokreti, ratovi, povećanje
siromaštva, genetski modifikovana hrana, nuklearni ekscesi, predstavljaju indikatore
ranjivosti i mesta gde je teško uspostviti principe zdravog, održivog društva. Mnogi od
tih potencijalnih događaja mogu biti predvidivi i nauka ukazuje na taj detalj, odnosno,
upozorava da ako je slaba predvidivost događaja koji donose ranjivost pojedincima,
grupama i društvu, onda je ranjivost veća a slabija mogućnost za postizanje održivosti
društva.
Možemo istaći da, sa stanovišta održivosti društva, nauka ima trostuki značaj: a)
da vodi ka napretku i progresu; b) da ukazuje (na) i sprečava zlopotrbu nauke i nenaučne
pristpe pitanju održivosti i c) da pokreće, podstiče i zahteva upoznavanje građana sa
naučnim principima razvoja i očuvanja održivog društva, odnosno da traga za oblicima
podizanja nivoa informacija i naučnih znanja neophodnih savremenom čoveku. Ovakva
uloga nauke za nas je orjentacija u ovom delu rada, pa i u celokupnom radu. Da
podsetimo, jednom prilikom Nehru je rekao da buducnost pripada nauci i onima koji
budu razvijali prijateljski odnos sa naukom.
Postoji dosta kontroverzi oko položaja, uloge i značaja nauke u društvu, pa time i
njene uloge u održivom razvoju. Neka mišljnja govore da nauka mora učiniti više u
upoznavanju građana i time doprineti da ljudi (posebno oni koji su na odgovornim
27 Susan L. Cutter, (2003), ‘The vulnerability of science and the science of vulnerability’, Annals of the
Association of American Geographers, No. 93. 2003. pp. 1–12.
34
političkim funkcijama) lakše donose važne odluke o pitanjima koja će uticati na
održivost konkretne sredine. Postoji mišljenje da je nauka, snaga i moć, sama po sebi, te
da je neophodno primenjivati što više naučnih saznanja. Postoje i mišljenja koja nauku
smatraju nedovoljno korisnom i beznačajnom za većinu građana, zbog njene
selektivnosti i isključivanja građana iz razumevanja naučnog i tehnološkog napretka.
Postavlja se i pitanje naučne neutralnosti (ili pristrasnosti) kada su u pitanju neki
tehnološki tehnički proizvodi, kao što su farmacija i genetski modifikovani organizmi,
zatim upotreba pesticida i slično. Jedan stav, sličan prethodnom, govori da nauka samo
unosi zabunu među građane u pogledu izbora odluka i načina ponašanja u vezi sa
održivim razvojem. Dakle, pitanje je uloge (upotrebe) nauke u svakodnevnom životu
građana, posebno sa pozicije održivog razvoja.
Nauka može da se odnosi na tri načina prema javnosti, građanima i
svakodnevnom životu: prvo, može da podržava (bude u službi) političkih odluka i
ekonomskih praksi; drugo, može da se postavi neutralno u odnosu na političke i
industrijske prakse i treće, može da kritički pristupi prema praksama koje kompromituju
naučna dostignuća i deluju u pravcu koji je štetan u odnosu na građane i svakodnevni
život. U prvom slučaju, nauka može da bude pristrasna u odnosu na političku i
industrijsku praksu i da podrži otvaranje nekih fabrika ili pogona koji imaju štetno
dejstvo prema okolini i građanima te sredine, "dokazujući" kako nema nikakve opsnosti i
dajući "naučna" uvrenja za te stavove. Ovde se nauka pojavljuje kao dodatna snaga u
službi moći kjompanija i političkih subjekata. Na drugoj strani, nauka može da podrži
građanske poktere koji se suprotstavljaju nekoj političkoj praksi i ekonomskoj politici
koja svojom aktivnošću donosi ekološku štetu za neku sredinu, isključuje i marginalizuje
neke društvene grupe i povećava siromaštvo. Sasvim je očekivano da su "siromašni,
radnici i marginalne grupe oni koji se suočavaju neposredno sa rizikom koji donosi neka
hemijska proizvodnja, dok su rukovodioci i donosioci odluka ti koji ne žive u
neposrednoj blizini takvih pogona, time se još jednom pokazuje i klasni aspek rizika, kao
i prikriveno delovanje nauke i stručne prakse, odnosno, primer moći i dominacije
kapitala".28 Postavlja se pitanje kako uspostviti vezu između naučnih laboratorijskih
nalaza i svakodnevne političke i ekonomske prakse, na jednoj strani, kao i straha,
nepoverenja, neznanja i neobaveštenosti građana, sa druge strane.
28 Thomas Jones, Corporate Killing: Bhopals will happen, London: Free Association Books, 1988. p.246.
35
Poznati su primeri gde se nauka našla u poziciji da bude zloupotrebljena od
strane, lokalnih politika i kompanijske moći. Tako je 80-tih godina prošlog veka
Nacionalna unija poljoprivrednih sindikata povela spor protiv britanskih regulatornih
organa oko upotrebe herbicida 2,4,5-T (koristi se protiv korova u usevima) za koga je
jedan deo naučnih izveštaja tvrdio da može izazvati oštećenja kod novorođenčadi,
spontani abortus, pa i kancer. Argumenti sindikata su bili i to što je taj herbicid
upotrebljavan u Vijetnamskom ratu kao sredstvo koje je pustošilo šume kako bi otkrivalo
skloništa vijetnamskih vojnika. Međutim, "Britanski savetodavni odbor za pesticide"
uspeo je da pribavi dodatne analite i mišljenje stručnjaka koji su potvrdili da upotreba
odgovarajuće količine herbicida 2,4,5-T i skraćeno vreme dodira ljudi sa njim, nisu
opasni po zdravlje ljudi, posebno trudnica. Slično je bilo i sa britanskom govedinom,
poznatom kao meso "ludih krava" za koje su postojale informacije da opasno za ljude,
posebno decu.29 Međutim, moć kompanija uz podršku britanskih vlasti, "obuzdala" je
naučne dokaze i uverila građane da nema opasnosti. Ovde se može postaviti i pitanje,
kredibiliteta, legitimiteta i autoriteta naučnih institucija, kao i pojedinih naučnika koji u
njima rade. Njihova pozicija je neugodna jer se nalaze između naučnih dokaza i
spoljašnjeg pritiska medija, građana i njihovih udruženja. Ovo može pogoršati odnos
između nauke i građana, odnosno javnosti i proširti sumnje ljudi u vrednosti naučnih
dokaza i informacija. Inače, postoje dva osnovna stva o odnosu građana prema nauci:
jedan kaže da je nauka najvažniji orjentir svakodnevnog života i da je potrebno naučno
prosvećivanje i "prosvetljenje" građana i javnosti, dok drugo mišljenje upućuje na to da
postoje brojne negativne posledice nauke, naučnih otkrića i naučnog delovanja (kroz
praksu tehnologije i tehničkih proizvoda) po čovekov svakodnevni život.30 Oba pogleda
naglašavaju značaj nauke za svakodnevni život ljudi, pa time i za održivi razvoj, ali prvi
pogled sugeriše da je nauka "jedini lek" i kod vlatitih grešaka31, dok drugi pogled više
ukazuje na štetne posledice koje naučne odluke (posebno naučnih savetnika) mogu imati
za svakodnevni život, pa i na održivi razvoj. Centralno pitanje za naše istraživanje
trebalo bi glasiti: može li nas nauka zaštititi od pogrešnih odluka kompanija i njima
29 National Union of Agricultural and Allied Workers, Not One Minute Longer! Submission to Minister of
Agriculture, Fisheries and Food, July 1980, p.3. 30 David Collingridge and Colin Reeve, Science Speaks to Power: the role of experts in policy making,
London: Frances Pinter, 1986. 31 Sheila Jasanoff, The Fifth Branch: science advisers as policy makers (Cambridge, London: Harvard
University Press, 1990.
36
podređenih vlasti, koristeći se visokim etičkim standardima, ili će podleći "čistoj"
racionalnosti i korisnosti, bez humanog sadržaja?
Da bi nauka žaštitila ljude od agresivnog natupa kompanija, finansijskih centara
moći i neodgovornih vlada, ona mora da upoznaje građane sa svojim aktivnostima,
analizama, nalazima i preporukama, koje pomažu građanima da odgovore na izazove
koje donose različiti oblici ugrožavanja održivog društva. Za ovakvu aktivnost, nauka
mora imati podršku važnih i autoritativnih društvenih subjekata, kao što je to bio slučaj
sa engleskim Kraljevskim naučnim društvom, koje u svom izveštaju iz 1985. godine
naglašava da je "naša najdirektnija i hitna poruka za naučnike - naučiti komunicirati s
javnošću, biti spremani da to učinite, shvatiti svojom dužnošću da to učinite, jer je očita
odgovornost svakog naučnika da promoviše i pomaže javno razumevanje nauke".32
Ovakvi stavovi su ohrabrujući, jer daju podsticaj zdravoj i etički usmerenoj nauci da
pomaže građanima u odluci da steknu znanje, svest, odgovornost i da se aktivno odnose
prema održivom razvoju društva. Šire razumevanje nauke je od izuzetnog značaja za
snalaženje građana i njihovu orjentaciju u savremenom društvu. Dakle, ovde je uloga
nauke da se "približi" građanima (javnosti) i pomogne im u razumevanju tehnolioških,
tehničkih i ekonomskih kretanja u savremenom svetu. Takvim postupkom nauka bi
obezbedila da građani razumeju odluke i strategije koje nudi i donosi javna politika, na
lokalnom ili širem nivou. Takođe, priblizavanje nauke širem razumevanju pomoglo bi
ljudima kod njihovih ličnih odluka kada je u pitanju zdravlje, rizično ponašanje, ishrana,
nesigurna područja u koja odlaze ili borave, finansijski i socijalni rizici kojima su
izloženi. Naravno, potrebno je i da građani steknu osećaj, svest i potrebu da koriste
naučna znanja i informacije koje im nauka i naučnici pružaju. Građani morju da idu u
susret naučnim otkrićima i informacijama na taj način što će shvatiti da je nauka ta koja
im pruža mogućnost za pouzdanije donošenje odluka o svom ponašanju u susretu sa
novim tehnologijama i tehnikom, da je nauka (ili može postati) autoritet koji će im
pomoći u konfliktu sa drugim društvenim subjektima i rušiocima održivosti društva, da
isključenost iz naučnih dostignuća i udaljenost od njih znači povećanu izloženost
rizicima i ranjivosti položaja i pozicija, te da vodi u nepotreban otpor naučnim
tehnološkim dostignućima a time, verovatno i u siromaštvo.
32 Royal Society, The Public Understanding of Science, London: Royal Society, 1985. p.24.
37
Nauka se pojavljuje u različitim situacijama i dobija različito značenje, ulogu i
stav kao što je slučaj kada je vlada ili neke interesne grupe pozivaju kao "presudnog
arbitra" u situaciji kada pokušavaju da uvere one koji preužaj otpor nekoj njihovoj
odluci. Tada se, obično, kaže"nauka je to potvrdila" ili "nauka pokazuje" ili "konsultujući
nauku" itd. Ponekada se vlasti i kompanije pozivaju i na naučne in stitucije (institute,
centre, fakultete) kao bi opravdali svoje postupke u koje jvno mnjenje sumnja. Ponekada
se na nuku gleda kao deo opasnosti, kada se javnost usmeri kritički prema nekim
tehnološkim i tehničkim rešenjima, odnosno socijalnim i ekonomskim strategijama. Ovo
sve nam pokazuje da nauka ima veliki značaj u svakodnevnom životu ljudi, te da i njene
kontroverze i različiti pristupi i uloge koegzistiraju zajedno ili se suprotstavljaju
međusobno, ali pokazuju neophodnost prisustva nauke u svim odlukama koje će imati
uticaj na održivi razvoj, bez obzira da li ih donose kompanijski stručnjaci, predstavnici
javnih politika ili sami građani.33 Svakako da se ne može zanemariti društveni kontekst u
kome se nauka razvija, kao i kontekst u kome s primenjuju naučna dostignuća, odnosno
formira javno mišljenje o nauci. Identifikovana su dva stava u odnosu između
"građana" i nauke, od kojih jedan protežira, hvali i poštuje nauku kao oblast bez koje se
ne može zamisliti razvoj, progres i održivost, dok drugi stav ima skeptičan odnos prema
nauci, sumnjiči je i optužuje za brojne probleme u svakodnevnom životu, vezane za
živorni standard i održivi razvoj. Naravno, istina je "negde na sredini" ova dva
dominantna stava, jer niti je nauka svemoćna da reši probleme svakodnevnog života
ljudi, niti je toliko udaljena od njih da stvara brojne probleme u njihovom svakodnevnom
životu. Sve zavisi od društvenog konteksta, očekivanja od nauke i njene upotrebe od
strane različitih i brojnih centara moći.
Da bi se ostvarila očekivana uloga nauke u održivom razvoju potrebno je da
odgovornost za održivost društva dele svi subjekti, pre svega vlade i politike na lokalnom
nivou, kompanije, škole, univerziteti, NVO i svaki građanin pojedinačno, kako bi se
"razvila briga o našem zajedničkom nasleđu. To je posao za sve nas".34 Dakle, vlade i
politike treba da prednjače u borbi za održivi razvoj, treba da naprave ravnotežu između
zahteva kompanija, tehnološkog razvoja i potreba građana, nauka treba da pomaže
svojim širenjem znanja i njegovim približavanjem građanima a građani trebaju da se
33 Barry Barnes and David O. Edge (eds), Science in Context: readings in the sociology of science, Milton
Keynes: Open University Press, 1982. 34 British Government, Summary of This Common Inheritance, London: HMSO, 1990. Cm.1200, p.3.
38
trude da prate naučna znanja, informacije, izveštaje i da ih razumeju i koriste u svojim
odlukama i aktivnostima. Nauka, građani i održivost su tri najvažnija elementa, stuba
savremenog razvoja i srećnog svakodnevnog života od lokalnog do globalnog nivoa.
Posebno je važno pratiti rezultate razvoja novih tehnologija kao što su
nanotehnologija i biotehnologija, te njihov uticaj na održivi razvoj. Ove tehnologije
mogu imati dvostuki efekat na svakodnevni život građana: prvo, doprinos koji daju
poboljšanju kvaliteta života ljudi i drugo, opasnosti i štete koje mogu doprineti
ugrožavanju ljudskog života. U prvom slučaju nanotehnologija poboljšava mnoge stvari
iz čovekovog života kao što su bezbednost i zaštita, svestranost kućnih aparata, "pametne
građevine" i upravljanje automobilima. Kada se nanotehnologija primeni u
biotehnologiji, onda dobijamo mnoštvo implantata koji poboljšavaju čovekov organizam
(veštački kuk, veštčke kosti, zglobovi, zubi, vilica) i unapređuju medicinske,
dijagnostičke i farmaceutske performanse i usluge.35 Sa druge strane, nanotehnologija i
biotehnologija donose opasnosti i strahove u svojoj primeni kroz razlićiti oblike
tehničkih rešenja, kao što su strah od veštačke inteligencije, strah od robotike i njene
primene, posebno u vojne svrhe, zatim opasnosti koje se pojavljuju prilikom upotrebe
brojnih implantantnih nadogranji i medicinskih uređaja a posebno opasnosti od zračenja
koje se detektuju kod uređaja u domaćinstu i mobilnih telefona. Ovome treba dodati
"janusovo lice" hemijske tehnologije koja na jednoj strani doprinosi uvećanju prinosa u
poljoprivredi, dok na drugoj strani pruža beojne opasnosti od pesticida i drugih toksičnih
materija koje se koriste u zaštiti žitarica od korova ili voća od raznih štetočina.
Nauka ne može biti u apsolutno privilegovanom, nekontrolisanom položaju od
strane odgovornih državnih institucija i zainteresovanih društvenih grupa, kao što ne
može biti ni sputana i ignosrisana u smislu analiza, sugestija i rezultata koje pruža
građanima i vladama. Nauka mora biti od koristi građanima u poboljšanju njihovog
standarda, kvaliteta života i zaštite od brojnih opasnosti koje prete na svakom koraku.
jedino tako nauka može pomoći, usmeriti i direktno doprineti održivom razvoju.
35 Rensselaer Polytechnic Institute Nanotechnology Center, “Material Whirled,”
www.rpi.edu/change/ajayen.html.; NanoBio Convergence, www.nanobioconvergence.org; NanoApex,
“Northwestern University Receives $11.2 Million for Nanotechnology Research Center,”, http://news.nano
apex.com/modules.php?name=News&file=article&sid=854.
39
3. Rizici i održivi razvoj
Savremeno društvo je došlo do jedne paradoksalne situacije, koja se ogleda u
tome da što se više razvija nauka i tehnologija, kao i opšti čovekov napredak, to se više
razvijaju rizici koji ugrožavaju čovekov slobodan i kvalitetan svakodnevni život. Razlozi
za takvo stanje su u nastojanju potrošačkog društva da se stalno proizvodi što više roba,
da se stalno nude novi proizvodi i da se ne vodi računa o ugrožavanju prirode, pa i
društva. Profit je na prvom mestu kod svih savremenih kompanija, ali ne profit kao
posledica humanog odnosa prema prirodi i ljudima, već profit po cenu ugrožavanja
prirode, prierodnih i društvenih resursa, pa i samog čoveka. Naučno tehnološki razvoj je
izmakao kontroli ljudi, tako da je nemački sociolog Urlih Bek savremeno društvo nazvo
"društvom rizika"36 jer ugrožava temeljne strukture industrijskog društva koje je
sedamdesetih i osamdesetih godina XX veka unapredilo razvoj i progres većine
čovečansta a u SAD i Evropi dovelo do "društva blagostanja". Bek napominje da je
nauka u industrijskom društvu oslobodila brojne čovekove snage i sposobnosti i dovela
ga u situaciju da se oseti nadmoćnim nad prirodom, da pomera granice i prevazilazi
dotadašnja ograničenja, ali je to dovelo do rizičnih ponašanja koja danas ugrožavaju
čovekovu životnu sredinu, iscrpljuju resurse i proizvode nove rizike. Dakle, nauka je
prešla put od emancipujuće i oslobađajuće snage do subjekta koji doprinosi ugrožavanju
čovekovog svakodnevnog života. Koristeći prirodu kao resurs za zadovoljenje čovekovih
potreba i podizanje standarda ljudi, nauka je, preko tehnologije i tehnike, dovela do
stanja u kome su se priroda i društvo našli u suprotstavljenoj poziciji. Kako primećuje
Bek, došlo je do suprotstavljanja prirode društvu i društva prirodi, tako da je potrebna
jedna "nova sinteža" između prirode i društva, slično kao što je bilo u predindustrijskoj
epohi, odnosno u doba agrarnog društva. Suprostavljajući se prirodnim riuzicima,
rizicima u prirodi, čovek je preneo, odnosno proizveo rizike u samom društvu, premstio
ih iz prirode u društvo ili proizveo nove rizike unutar savremenog društva. Tako je
"društvo rizika" dovelo u pitanje svu naučno tehnološku racionalnost na kojoj je počivala
industirjska civilizacija. Zbog toga je potrebno da nauka obrne redosled stvari i da
pronađe nove načine delovanja u rizičnom društvu, tako što će širiti društvenu svest o
36 Ulrih Bek, Rizično društvo, Beograd: "Filip Višnjić", 1998.
40
tome da "naučna racionalnost bez socijalne racionalnosti postaje prazna, dok socijalna
racionalnost bez naučne racionalnosti ostaje slepa".37
Kada se govori o rizicima u savremenom društvu, obično se misli na ekološke
rizike, pretnje i opasnosti koje nastaju razaranjem i uništavanjem životne sredine,
iscrpljivanjem neobnovivih resursa, zagađenim rekama, jezerima, uništavanju šuma i
slično. Međutim "rizično društvo" podrazumeva mnogo fiše faktora i činjenica, kao što
su rizici koje sobom nose nove tehnologije, socijalni rizici poput siromaštva i
nezaposlenosti, finansijski i ekonomski rizici (propast kompanija i banaka), farmaceutski
i zdravstveni rizici, zatim politički rizici i rizici od društvenih konflikta i ratova, rizici od
verskih i nacionalističkih ideologija i kulturni rizici. Širok opus rizika koji prete
savremenom čoveku i društvu izivaju strah i nesigurnost kao dominantan osećaj u našem
vremenu, tako da se stvara logika i psihologija straha koja se nadvija nad čovekom i čini
ga teskobnim i uplašenim umesto slobodnim i kreativnim bićem.
Ovde ćemo ukazati na neke osnovne rizike koji prete čoveku i savremenom
društvu, posebno kada je reč o održivom razvoju. Napomenuli smo ranije da održivi
razvoj podrazumeva optimalne uslove za zavoj čoveka - pojedinca, grupa i zajednica
kojima pripada, zatim lokalnih i regionalnih prostora, ruralnih i urbanih oblika života,
kao i celokupnog društva, bez obzira na njegova svakovrsna obeležja. Prvi rizik koji preti
održivom razvoju, svakako jeste siromaštvo. Mnoštvo svetskih, kontinentalnih i
nacionalnih strategija posvećeno je borbi protiv siromaštva, jer što je veći procenat
siromašnih, to je teže primeniti bilo koji princip i pristup održivog razvoja. Razne
agencije, NVO, socijalni i politički pokterti zasnivaju svoju aktivnost na zahtevima da
smanji siromaštvo u savremenom društvu. Zajedničko svim tim strategijam i zahtevima
jeste tažnja da se siromaštvo može smanjiti samo ako se primene tri principa: prvo, stalno
širi mogućnost zapošljavanja svih slojeva društva; drugo, ako se ojačaju principi ličnog
osnaživanja i treće, ako se stalno unapređuje lična i socijalna sigurnost građana. Barbara
Vard je još početkom 60-tih godina XX veka ustanovila da se siromaštvo može smanjiti i
ravnoteža između bogatstva i siromaštva ravnomernije uspostaviti, ako se ostvare
jednake mogućnosti pristupa resursima među pojedincima, narodima i državama bez
obzira na njihovu rasnu, klasnu, versku i polnu pripadnost, zatim ako se proizvodnja i
37 Ulrih Bek, Isto, str. str.. 9-10
41
distribucija hrane bude kretala u srazmeri sa rastom stanovništva, te ako se tehnološki
razvoj uskladi sa raspoloživim resursima.38 Galbrajt je konstatovao da je "najočiglednija
posledica siromaštva društvena i građanska nestabilnost", te da političari o tome vode
malo brige, tako da siromaštvo prati nizak privredni rast a to opet stvara novo
siromaštvo, jer siromašni nemaju priliku da se uključe u proizvodnju, inovacije, kreacije i
bilop kakv korista i egzistencijalno važan posao.39 Siromašto uzrokuje čitav niz uslova
koje sprečavaju ljude da koriste finansijske resurse (kredite), obrazovanje, kulturu, da
pristupe glavnim komunikacionim kanalima u društvu, zdravoj pitkoj vodi, higijenskim,
zdravstvenim, sanitarnim, infrastrukturnim i drugim objektima i uslugama.
Prema stavu Svetske banke siromaštvo predstavlja skup brojnih nedostataka,
prepreka i nemogućnosti pristupa pojedinaca i grupa društvenim i građanskim resursima,
što izaziva isključenje siromašnih iz ekonomskih, finansijskih, socijalnih i kulturnih
tokova društva. Društva i države sa hroničnim siromaštvom predstavljaju podlogu za
nastanak terorizma, jer izgubljene, odbačene i marginalizovane društvene grupe nalaze
izlaz u radikalnim postupcima i ponašnju kao nekoj vrsti protesta i osvete za siromaštvo
u kome su se našli ne svojom ličnom zaslugom, već slabom i neodrživom politikom
vlada i političkih subjekata. Kada se hiljadama ili milionima mladih ljudi uskrati pristup
društvenim resursima i oni ostanu bez jasne perspektive da obezbede svoje osnovne
potrebe, onda oni traže izlaz u radikalnim pokretima i nasilju kao instrumentima pritiska
na svoje "ugnjetače" i one koje smatraju direktnim ili indirektnim krivcima za svoje
društveno stanje.
Jedan od elemenata koji će pomoći održivom razvoju i smanjenju siromaštva,
posebno u ruralnim sredinama i pretežno ruralnim zemljama, jeste održiv poljoprivreda,
odnosno smanjenje rizika i opasnosti u poljoprivrednoj proizvodnji. Poljoprivreda je
vrlo specifična delatnost, jer je veoma sužen prostor za pronalaženje novih jestivih
biljnih vrsta. Naime, verovalo se da na zemlji postoji 80.000 identifikovanih biljnih i
životinjskih vrsta koje se mogu koristiti za jelo, ali praksa i nauka svedoče da 90%
38 Barbara Ward, The Rich Nations and the Poor Nations, New York: Norton & Company, 1962.
39 John Kenneth Galbraith, The Underdeveloped Country, Massey Lectures, Toronto: CBC Publications,
1965. John Kenneth Galbraith, Economics and the Public Purpose, Boston: Houghton Mifflin, 1973.
42
kalorija koje ljudi unose potiče od 15 biljnih i 8 životinjaskih vrsta40, što značajnu
umanjuje ovau prividnu raznovrsnost i potencijalnu mogućnost velikog izbora. Dakle,
resursi za poljoprivredu i hranu su ipak ogreničeni, nasuprot savremenom naučnom i
političkom voluntarizmu. Imajući u vidu ove podatke, možemo konstatovati da održiva
poljoprivreda podrazumeva proizvodnju za potrebe ljudske ishrane na proverenim,
postojećim, lako dostupnim i sigurnim, ali ipak vrlo ograničenim resursima, kako bi se
manje ugrožavale buduće ljudske generacije.
Zbog ograničenih poljoprivrednih resursa stalno se unapređuju i razvijaju
tehnologije koje će doprineti većoj proivodnji poljoprivrednih proizvoda i tako
nadomestiti ekosistemska i biodiverzitetska ograničenja u proizvodnji hrane. Ipak,
upravo u širenju tehnologija i novih poljoprivrednih sistema leže rizici održive
poljoprivrede i održivog razvoja. Svaka poljoprivredna sredina i poljoprivredna zajednica
ima svoje specifičnosti pa je potrebno "proceniti u relevantnom poljoprivrednom
kontekstu, kroz sveobuhvatno analitičko razumevanje", koje se tehnologije mogu
primeniti imajući u vidu resurse, prirodna ograničenja (ekološke i klimatske uslove,
"individualne i kolektivne spremnosti poljoprivrednika da tolerišu neizbežni rizik novih
tehnologija"41 kako bi se stvorili povoljni uslovi za održivi poljoprivredni razvoj.
Publikacija objavljena povodom Svetskog samita o hrani iz 1995. godine ističe
sedam temeljnih preporuka koji mogu pospešiti održivost poljoprivrede i sprečiti rizike
koji tamo postoje: treba proizvoditi poljoprivrdne proizvode koji su prihvatljivi u
razmernoj količini, kvalitetu i raznovrsnosti; treba stvarati održivo okruženje povoljno za
biljke, životinje i ljude; treba sprečavati površinsko zagađenje voda toksičnim
hemikalijama i ogromnim količinama pesticida, kako bi se sprečio negativan uticaj na
živi svet; sprečiti uništavanje i degreadaciju plodnog zemljišta erozijom, širenjem
urbanizma i aktivnostima koje nisu povoljne za poljoprivredu; stvaranje i održavanje
urbane infrastrukture od značaja za poljoprivrednu proizvodnju i marketing; zaštititi
prirodne ekosisteme i sprečiti njihovu degradaciju od kratkoročne profiterske
eksploatacije; promovisati reciklažu materijala i obezbediti ravnotežu između neposredne
40 Kennth Blaxter, 'From hunting and gathering to agriculture', In: Leathwood P, Horseberger M, James W
P J.(ed.), For Better Nutrition in the Twenty-first Century, 1992.
41 Joseph H.Hulse, Science, Agriculture and Food Security, Ottawa: NRC Research Press,1995. pp. 192-
196.
43
upotrebe materijala i dugoročne stabilnosti resursa.42 Primenom ovih preporuka i
njihovim pretvaranjem u nacionalne principe, stvorili bi se uslovi da održivost
podrazumeva stalno povoljno stanje ravnoteže između resursa i njihove upotrebe, kao i
njegovo dugoročno planiranje.
Ženevska konvencija za očuvanje resursa klasifikuje resurse na interne (oni koji
postoje i mogu se obnoviti u okviru farme ili neke poljoprivredne zajednice) i eksterne
(oni van farme koji se moraju kupiti, uvesti ili na neki drugi način pribaviti izvan farme).
Konvencija razvrstava resurse i u još četiri podgrupe koje su prisutne u prethodnim
grupama: prirodni; sintetički proizvedeni; socio-ekonomski i ljudski resursi.43 Kada je
reč o razvrstavanju poljoprivrednbog zemljišta na globalnom nivou, onda primećujemo
da procenat obradivog zemljišta koje se već kultiviše varira od 85% u Aziji do 22% u
podsaharskoj Africi, iako je u Africi kao obradivo zemljište klasifikovano i ono koje se
nalazi pod tropskim šumama, kao i vlažnim i patogeno degradiranim područjima.44 Za
održivi poljoprivredni razvoj potrebna je povoljna struktura zemljišta, koja se mora štititi,
održavati i pažljivo upravljati takvim zemljištem. Da bi se izbegli rizici u poljoprivredi
potrebno je koristiti biorazgradiva đubriva a smanjiti broj sintetičko hemijskog đubriva i
razne vrste pesticida koji uništavaju štetočine ali i ugrožavaju ljude i ekosistem, kao što
je potrebno razvijati uslove koji će unaprediti zaštitu i proizvodnju zdrave i organske
hrane.
Postoji oblast koja nosi poseban rizik za održivi razvoj, jer obuhvata više oblasti,
prirodu, poljoprivredu, ljudsku ihranu, ishranu i selekciju životinja i čovekovo zdravlje.
Taj rizik nosi biotehnologija. Pod biotehnologijom, najkraće rečeno, podrazumevamo
skup procesa koji kreiraju, razvijaju, proizvode, skladište i čuvaju biološke materijale,
biljnog, životinjskog, mikrobiološkog i virusnog porekla koje služe u prizvodnji
sredstava i gotovih proizvoda u svim oblastima industrijstrije a koji imaju komercijalnu
upotrebu, ali ostavljaju značajne posledice na čovekov ekonomski, socijalni i zdravstveni
42 WHO/FAO, Strategies for Assessing Safety of Foods Produced by Biotechnology, World Health
Organisation, Geneva. 1995. ICSU-ASCEND, An Agenda of Science for Environment and Development
for the Twenty-first Century, Cambridge University Press. 1996.
43 ICSU-CASAFA, Sustainable Agriculture and Food Security, ICSU, Paris, 1991.
44 ICSU-CASAFA, Sustainable Agriculture and Food Security, ICSU, Paris, 1991.
44
život i rad.45 Biotehnologija se primenjuje u poljoprivredi, prehrambenoj, hemiskoj i
farmaceutskoj industriji, kao značajn inovacioni, razvojni i stimulativni faktor. Rizici
koje sobom nosi biotehnologija prisutni su u proizvodnji novih lekova koji zbog trke za
profitom46, često bivaju pušteni u upotrebu bez dovoljne provere i ispitivanja, reakcija i
kontraindikacija, zatim u proizvodnji hormona rasta koji se daju domaćim životinjama
radi povećanja prinosa mleka i mesa, kao i u proizvodnji genetski modifikovanih biljaka
radi povećanja kvantitteta i prinosa žitarica, voća i povrća. Tu treba dodati i mnoštvo
proizvoda iz oblasti kozmetike i brojnih suplemenata lekovima, kao i rizici u oblasti
estetske hirurgije.
Biotehnologija može značajno doprineti održivosti društva i smanjenju rizika ako
se usmeri na biogoriva (proizvodi mikrobiološke i biohemiske konverzije biljaka,
ugljenih hidrata i lipida koji daju energiju) kao što je "biodizel", motore sa gorioničnim
celijama vodonika (ispustaju samo vodenu paru i kapljice u okolinu), elektromotori na
pogon putem litiumskih baterija, solarna i vetroenergija, fononske (fotonaponske) celije
(pretvaraju fotone iz solarnih zračenja u električnu energiju) i naravno, korištenjem fusije
umesto fisije u ogromnim potencijalima nuklearne energije.
Poseban rizik za održivi razvoj i održive zajednice (možda i najveći, centralni
rizika) predstavlja ekspanzija rasta stanovništva i nacionalna, regionalna i globalna
neravnoteža u razmeštaju stanovništva. Statistički podaci ukazuju da u ovom trnurku
svetska populacija broji više od 7 milijardi stanovnika.47 Broj stanovnika počiva na
procenama u mnogim zemljama gde je komplikovano i otežano sprovođenje periodičnog
nacionalnog popisa stanovništva, nešto zbog velikih troškova provođenja popisa a nešto
zbog migracionih kretanja, disperzije pordica širom sveta, kao i građanskih sukoba i
ratova koji dodatno otežavaju praćenje kretanja i smeštaja svetskog stanovništva. Tako
procene kažu da je svetsko stanovništvo u periodu od 10 hiljada godina pre Nove ere pa
45 Eurobarometer, 'Europeans and Biotechnology in 2002', E C Directorate for Research, Brussels, 2003.
46 "Zmislite situaciju kada je zarada farmaceutskih kompanija veća od BDP mnogih zemalja u kojima
milioni siromašnih ljudi ne mogu da priušte sebi lekove potrebne za lečenje bolesti koje direktno
ugrožavaju život" (Tatyana P. Soubbotina, Beyond Economic Growth: An Introduction to Sustainable
Development, Washington: World Bank, 2004. p.9.) 47 Na Googl postoji brojčanik koji pokazuje rast stanovništva iz minuta u minut:
http://www.worldometers.info/world-population/
45
do prve godine nove ere poraslo od 10 do 250 miliona stanovnika.48 Sve do završetka
srednjeg veka rast stanovništva nije išao pravolinijski u vidu uspona, već je dolazilo do
uspona i padova zbog ratova, epidemija, pandemija i drugih oblika masovnog pomora
stanovništva. Od prve godine Nove ere do 1800. godine stanovništvo je poraslo od 250
miliona na 550 milona stanovnika. Podaci govore da je 1950. godine bilo 2,5 milijardi
stanovnika na planeti Zemlji, dok se taj broj početkom 2000. gpodine povećao na 6,1
milijardi stanovnika. Kao što vidimo, danas se stanovništvo povećava za jednu milijardu
svakih 10-12 godina i ne zna se kada će doći do stabilizacije i/ili opadanja rasta njegovog
rasta. Rast stanovništva u XX i XXI veku omogućen je napretkom u ishrani,
poboljšanjem zdravstvene zaštite i podizanjem ukupnog životnog standarda.
Ovakav eksplozivan rast stanovništva donosi brojne probleme i rizike kao što su
neumeren rast urbanih naselja, nestajanje zelenih i poljoprivrednih površina, teškoće u
snabdevanju megalopolisa, zagađenje urbane sredine, velike količine emitovanja
ugljendioksida i drugih štetnih materija, problemi zdrave pitke vode, problemi distance
između siromašnih i bogatih slojeva gradskog stanovništva, socio-patološke pojeve u
gradovima, stres, napetost, depresija i drugi problemi. Najveći problem i rizik koji donosi
eksplozija stanovništva odnosi se na pitanje: da li će resursi zemlje planete biti dovoljni
za ovakav rast stanovništva i do kakve nesrazmere između ta dva ključna elementa
održivosti može doći u budućnosti?
Postoji jedan apsurd kada su u pitanju uzroci rizičnog stanja u društvu i izazovi
ne-održivosti. Taj apsurd se odnosi na relaciju između ekonomskog rasta i održivog
razvoja. Očekavano bi bilo da veći ekonomski rast povećava životni standard, smanjuje
siromaštvo, pruža priliku svim društvenim slojevima da ravnopravnije pristupe
resursima, vrši pravednu distribuciju dobara, smanjuje napetosti među društvenim
grupama, jača demokratiju i bogati kulturne odnose. Međutim, u praksi se stvari ne
odvijaju na takav poželjan i očekivan način. Postoji mnogo primera gde ekonomski rast
nije u istoj meri uticao na blagostanje svih ljudi, grupa i zajednica u društvu. Naprotiv,
ekonomski rast u mnogim zemljama ostvarten je na uštrb veće nejednakosti među
ljudima, veće nezaposlenosti, gubitka demokratije, nastanka političkih i socijalnih
konflikta, gubitka kulturnog identiteta, prekomerne potrošnje koja ugrožava sigiurnu i
48 Kenneth Blaxter, People, Food and Resources, Cambridge University Press, 1986. pp. 12-15.
46
stabilnu budućnost novih generacija. Takav ekonomski rast je ostvaren zahvaljujući
monopolu i dominaciji multinacionalnih kompanija, eksploataciji jevtine radne snage,
velikog socijalnog raslojavanja, korumpiranih lokalnih i nacionalnih vlasti i ugložavanja
životne sredine i ekosistema. Ipak, ovakav ekonomski rast postaje na duži vremenski rok
neodrživ jer "ako se ispostavi da su životni, socijalni i ljudski gubitci veći od ekonomske
koristi (dodatni prihodi za većinu stanovništva), onda ukupan rezultat u smislu
blagostanja ljudi postaje negativan"49, što znači da je politički, psihološki i kulturno
neodrživ.
Ekonomski rast mora da prati razvoj ljudskih potencijala u smislu širenja
obarazovanja, menadžerskih veština, tehničkom osposobljenošću ljudi (danas:
informatiča, digitalna i dizajnerska pismenost), podizanjem nivoa kreativnosti,
preduzetničkog duha, stalnim poboljšanjem uslova rada, nivoa i kvaliteta upravljanja i
otklanjanja stresa. Ekonomski rast i ljudski razvoj su međusobno povezani po principu
"spojenih posuda", tako da izolovan ekonomski rast, oslonjen samo na bogate slojeve,
neminovno usporava razvoj humanih potencijala društva, dok, na drugoj strani, usporeni
razvoj ljudskog potencijala neminovno vodi ka usporavanju i poništavanju nekonomskog
rasta.
Pored napred pomenutih prostora i polja rizika u savremenom društvu koji mogu
imati veliki uticaj na održivi razvoja, potrebno je istaći još neke rizike kao što su
finansijski rizici (finansijska kriza iz 2008. godine o tome jasno svedoči, jer je uslovila,
prema "domino efektu" i ekonomsku, socijalnu i kulturnu krizu savremenog sveta), zatim
rizici potrošačkog identiteta (ekspanzija potrošnje pretvara čoveka u roba potrošnje,
"potrošačkog roba" savremenog doba), politički rizici (mnoštvo politički
antidemokratskih pokreta, radikalnih političkih grupa i pokreta, verskih
fundamentalističkih pokreta, zatim politički konflikti unutar nacionalnih država i slično),
rizici ratnog sukoba (u svakom trenutku u svetu postoji oko 80 ratnih sukoba lokalnog
karaktera u vidu međudržavnih sukoba ili u vidu građanskih sukoba unutar pojedinačnih
država) i migracioni rizici (UN ističu da u svetu trenutno ima oko 250 miliona ljudi koji
se kreću kao migranti različitih oblika i iz različitih razloga: ratni sukobi; prirodne
katastrofe, ekonomski imigranti i slično).
49 Kenneth Blaxter, People, Food and Resources, Cambridge University Press, 1986. p. 38.
47
Na kraju ove sekvence o rizicima i održivom razvoju želimo istaći i neke rizike
koje sobom donosi globalizacija kao dominantan svetski proces sa kraja XX veka i
početka XXI veka. Odnosno, želimo kratko razmotriti relaciju globalizacija - održivi
razvoj. Ako još jednom istaknemo da je održivi razvoj "pristup razvoju koji teži da
poboljša sposobnosti sadašnjih generacija da zadovolje svoje potrebe, na taj način da
očuvaju resurse i mogućnosti budućim generacijama da i oni mogu zadovoljiti njihove
potrebe"50 , onda je jasno da globalizacija može ići na ruku održivom razvoju, ali ga
može značajno usporiti, otežati i sprečiti, posebno kada su u pitanju nerazvijene i manje
razvijene zemlje. Ako pođemo od toga da je globalizacija najače vidljiva i prisutna u
ekonomskoj sferi, onda je njen osnovni instrument delovanja, širenje svetskog tržišta i
prisustvo velikih kompanija na svim delovima sveta. Ovo može imati (ima) značajne
posledice za mala i slaba lokalna i regionalna tražišta, koja će se utopiti u globalna i time
potisnuti lokalnu robu i usluge a ostaviti bez posla milione radnika. Negativan uticaj
velikih kompanija na lokalne zajednice ogleda se u tome što kompanije vrše pritisak na
lokalne vlasti da ih oslobode eksternih troškova, kao i to da stalno zahtevaju da cena
radne snage bude što niža izbegavajući brojne zakonske propise i vrlo malo pažnje
posvećuju štednji neobnovivih resursa i drugim ekološkim zahtevima.
Globalizacija utiče na stalno gubljenje suvereniteta nacionalnih država i tako im
smanjuje mogućnosti da intervenišu na lokalnom tržištu, da subvencionišu proizvodnju
lokalnih i nacionalnih kompanija ili drugim benefitnim akcijama pomaže n jihovu borbu
na tržištu. Ako je sve slabija lokalna kontrola nad društvenim resursima, (ekološkim,
socijalnim, ekonomskim, tehnološkim i kulturnim), onda su sve manje mogućnosti za
održiv i samostalan razvoj od lokalnih zajednica, pa sve do nacionalnog nivoa. Takođe,
politička takmičenja među državama (pripadnost različitim regionalnim i globalnim
organizacijama) stvaraju dodatne probleme nacionalnim državama, koji se dalje prenose
na lokalne zajednice i vrše dodatno osiromašenje nižih i ugroženih socijalnih slojeva.
50 Hans A. Bressers; Walter A. Rosenbaum (ed.), Achieving Sustainable Development: The Challenge of
Governance across Social Scales, Westport CT: Praeger, 2003. p. 28.
48
4. Oblici održivog razvoja
Kada se govori o održivom razvoju, onda se u savremenoj literaturi susreće najviše
tema, materijala, stavova i najveći broj autora posvećuje pažnju rasparavama o ekološkoj
održivosti. Ekološkoj održivosti je posvećeno dosta skupova rasprava na konferencijama
UN i drugim međunarodnim skupovima. Ekološki problemi si došli u fokus načnog
interesovanja, nacionalnih i međunarodnih aktivnosti 70-tih godina XX veka i od tada se
o njima konstantno raspravlja. Mi ćemo u ovom radu zastupati stav da je održivost i
održivi razvoj veoma složen problem i da obuhvata mnostvo elemenata koncentrisanih i
više društvenih oblasti, kao što su ekologija, ekonomija, socijalni odnosi, politički odnosi
i kultura.
4.1. Ekologija i održivi razvoj
Ekološka održivost se kreće oko nekoliko važnih pitanja, postupaka, ponašanja i
odnosa. Pre svega tu su zemljišni i vodeni resursi koji predstavljaju ključ održivosti, jar
od njih zavisi hrana, poljoprivreda, život lokalnih zajednica, polazni ekonomski uslovi i
slično. Stalni rast stanovništva opterećuje ove ključne resurse i stalno lebdi opasnost i
rizik da se produbi disparitet između očuvanja kvalteta i kvanriteta zemljišnih i vodnih
resursa, na jednoj strani, te rasta stanovništva potreba za njegovom kvalitetnom isrharom.
Tehnološki razvoj koji se manifestuje kroz intenzifikaciju poljoprivredne proizvodnje
putem bioloških modifikacija, prilagođavanja svim klimatskim uslovima, raznim vrstama
supstitucija, dovodi do povećanja poljoprivredne i prehrambene proizvodnje i uspeva da
zadovolji narasle potrebe svetskog stanovništva. Na drugoj strani, taj uspeh donosi i
značajne ekološke probleme i rizike, jer je postignut povećanom potrošnjom energije,
iscrpljivanjem flore i faune kao ključnih zemljinih resursa, pa čak i značajnom
degradacijom zemljišta i voda zbog upotrebe hemikalija koje doprinose količinskom
povećanju proizvoda. Takođe, genetski modifikovano seme, biljke, genetske intervencije
kod životinja, doprinose novim rizicima i opasnostima za životnu sredinu i čovekovo
zdravlje. Tu treba dodati i ugožavanje prirodnog staništa mnogih biljaka i zivotinja koje
nestaju iz ekosistema i time ugrožavaju njegov prirodni lanac održanja. Mineralni resursi
(rude, nafta, gas) se besomučno iscrpljuju, resursi drveta takođe bivaju sve ugroženiji,
49
toksične materije se sve više ispustaju u prirodnu sredinu a ukupan otpad pritiska,
obuhvata i degradire sve veće površine zemljišta koje bi se mogle koristiti za
unapređenje čovekovog života i očuvanje, ipak, krhkog ekosistema.
Sa ekološkog stanovišta, resure čini sve ono što predstavlja čovekovo fizičko
okruženje: klima, geologija, zemljište (vrste, kvalitet i reljefnost), hidrologija, vazduh,
atmosfera flora i fauna. Skup ovoih elemenata ima čini trodimenzionalnu sredinu u kojoj
čovek živi i one imaju posebnu vrednost za čoveka, kako kroz njihovu upotrebu (kao
roba), tako i kroz razvijanje svesti o njihovoj zaštiti, racionalnom korištenju i uzajamnom
etičkom odnosu. Bilo koja rasprava o održivom razvoju mora da uključuje, čak i polazi
od "sklopa varijabli ekosistema kao ključa održivog razvoja", jer se na njemu temelje svi
ostali oblici održivosti, kao što razvijeni, izgrađeni i održivi i ti drugi oblici održivosti
povratno utiču i uslovljavaju ekološku održivost.51 Ovde ćemo navesti glavne ekološke
rasurse, kao što su voda, vazduh, šume i ostalo, kao bismo imali pregled potreba i
mogućnosti ekološkog održivog razvoja.
Vodeni resursi su jedan od najvažnijih elemenata održivog razvoja. Poznato je da
voda predstavlja, pored svetlosti (toplote) i vazduha, jedan od osnovnih elemenata
razvoja ekosistema, odnosno biljnih i životinjskih vrsta, kao i čoveka, odnosno ljudskog
roda. To je posebno važno ako znamo da u čovekovom organizmu ima oko 70% tečnosti,
koja se bez stalnog unosa vode ne može održavati u ravnoteži. Danas se već iznose
podaci od strane naučnika i zabrinutih predstavnika ekološkog pokreta da oko milijardu
ljudi nema direktan pristup zdravoj pitkoj vodi. Tu se se, pre svega, misli na prostore
Afrike, Azije, Latinske Amerike i Bliskog Istoka. Recimo da zemlje Bliskog Istoka, kao
što su Egipat i Jordan osećaju ozbiljan nedostatak vode, doka Saudijska Arabija i Emirati
nadoknađuju nedostatak vode velikim troškovim uloženim u tehnološke procese koji
skupljju atmosferske padavine, prečišćavaju morsku vodu ili uvoze velike količine pitke
vode iz Evrope i Rusije. Istraživanja pokazuju da će se i razvijene zemlje uskoro suočiti
sa problemom nedostatka vode ako nastave pogrešnu politiku očuvanja vodenih resursa.
Tu treba imati u vidu da 97 procenata vode na Zemlji čini morska voda koja zbog
saliniteta i drugih karakteristika nije direktno pogodna za čovekovu upotrebu, kao što je
to slučaj sa preostalih 3 procenta slatke (sveže) vode na kopnu. Na drugoj strani, morska
51 Tom G. Carpenter, Environment, Construction and Sustainable Development - Vol. 1. New York:
Wiley, 2001.
50
voda se može iskoristiti u druge oblike izgradnje održivog razvoja, kao što je proizvodnja
električne energije koja nastaje od kinetičke energije morskih talasa i akrivnosti plime ili
konverziom toplotne energije okeana u električnu energiju. Međutim, čovekove
aktivnosti narušavaju i moska prostranstva i ugrožavaju ih ispuštanjem nafte, bacanjem
različitog otpada u priobalnim predelima koji se potom prenose dublje u more,
hemijskim zagađenjima i brojnim kanalizacionim otpadom iz urbanih sredina koje se
nalaze na morskim obalama, kao i različitim otpadom koji iz reka dolaze u mora i
okeane.
Kada je reč o slatkovodnim resursima, onda od oko 3% tih resursa veći deo se
nalazi u ledenim prostranstvima (kapama) na Artiku i Antartiku, tako da postoji kao
direktno neupotrebljiv resurs. Od preostale količine kontinenatalne vode, jedan deo je u
jezerim i podzemnim vodostaništima, dok je onaj neposredno upotrebljiv za ljude u
vodotocima reka, potocima i malim izvorima. Dodatni problem predstavlja činjenica da
se velike količine vode nalaze u velikim rekama koje prolaze kroz oblasti koje nisu
masovno naseljene, pa tako nisu dostupne većm broju stanovništva, kao što je slučaj sa
rekama Amazon i Kongo, dok na drugoj strani postoje reke koje su previše okružene
stanovništvom što izaziva njihovu degradaciju i destrukciju, kao što su Gang u Indiji,
Citarum u Indoneziji (smatra se najzagađenijom reku u svetu) iz koje se snabdeva vodom
35 miliona ljudi, ali i reka Po u Italliji, reka Rajna u Nemačkoj, te Odra i Visla u
Poljskoj.
Danas je voda zagađena raznim toksičnim, patogenim i drugim materijama koje
utiču na njen ukus i izgled. Ispuštanje hranljivih materija u kanalizaciju, zatim
skupljanjem mulja iz otpadnih voda, poljoprivredni proizvodi i otpaci iz prehrambene
industrije, mogu izazvati eutrofikaciju i cvetanje toksičnih algi. Ispuštanje industrijskih
otpada u vodu (hemikalija, pesticida, otpada iz farmaceutske proizvodnje i petrohemijske
industrije) može imati katastrofalan uticaj na život riba, rakova i drugih bića koja
prebivaju u potocima, rekama i jezerima. Velike količine zagađenja hemijskim toksičnim
materijama mogu uništiti čitave vodene populacije. Ispuštanja tokom više godina mogu
dovesti do kontaminiranih sedimenata koji zatim ponovo oslobađaju svoje hemikalije
tokom dužeg vremenskog perioda nakon što su prestali sa prvobitnim zagađivačkim
pražnjenjem. To je slučaj u Velikim jezerima Severne Amerike. Kontaminacija
površinskih voda obično se javlja kao rezultat diskretnih pražnjenja ili kontaminiranog
oticanja, dok podzemne vode zagađene odlaganjem tečnog i čvrstog otpada mogu
51
difuzno zagađivati u površinska vodna tijela koja se njima pune. Većina vode u svetu za
piće se apstrahuje iz podzemnih voda.
Međunarodne organizacije su posvetile dosta pžnje očuvanju voda i vodotokova.
Tako je uloga vode u održivom razvoju i očuvanje resursa bila predmet brojnih
međunarodnih konferencija u drugom delu dvadesetog veka. Konferencija o vodama
Ujedinjenih nacija održana u Mar del Plati, Argentina, 1977. godine i bila je uglavnom
vezana za vodu i održivi razvoj poljoprivrede. Na konferenciji je redložen akcioni
program za pomoć zemljama u razvoju u planiranju, razvoju i upravljanju vodnim
resursima na integrisanoj osnovi. Međunarodna konferencija o vodi i životnoj sredini
(ICWE)52, sazvana u Dablinu u januaru 1992. godine od strane Svetske meteorološke
organizacije, bila je šira po obimu. Tada je istaknut značaj integrisanog prirodnog
razvoja vodenih resursa, postavljeno je pitanje procene vodnih resursa, zaštite vodnih
resursa i proširen je koncept održivog razvoja vode, ne samo u urbanom, već i u
ruralnom okruženju. Konferencija je kulminirala u Dublinska izjavi o vodama i održivom
razvoju. ICWE je obezbedio glavni doprinos raspravi o vodnim resursima na
Konferenciji Ujedinjenih nacija za životnu sredinu i razvoj (UNCED), održanoj u Rio de
Janeiru u junu 1992. godine. Sledeća međunarodna konferencija održana u Parizu u
martu 1998. godine bila je posvećena strategijama za dvadeset - prvi vek za unapređenje
slatkovodnih resursa u ruralnim i urbanim područjima, sa ciljem pružanja boljih usluga
za vodu i sanitarije, povećanja sigurnosti hrane, zaštite životne sredine i razvoja vodnih
resursa sa stanovišta ekonomskih funkcija. Različite građevinske i ne-građevinske mere
za očuvanje vodenih resursa i za osiguranje održivog razvoja, posebno one mere koje su
predložene na raznim konferencijama, su sahranjene u nastavku. Pored građevinskih
radova, ove mere čine izvorna zaštita, upravljanje vodnim resursima i djelotvoran pravni
i institucionalni okvir.
Komplementarnim merama mogu se razviti politike za zaštitu samih vodnih
resursa. Strategija obuhvata kontrolu zagađenja, upravljanje slivom i zaštitu vodotokova.
Široko je prihvaćeno, naročito u razvijenim zemljama, da se zagađenje treba sprečiti
počevši od samog izvora. To podrazumeva da bi trebalo obezbediti postrojenja za
tretiranje domaćih otpadnih voda ili industrijskih otpadnih voda pre nego što se vrate u
vodovodni sistem. Takođe se priznaje da troškove koji se plaćaju trebaju snositi ti
52 International Conference on Water and the Environment (ICWE).
52
subjekti koji stvaraju otpad i bacaju ga u reke i jezera - princip "zagađivač plaća". Teže je
kontrolisati ispuštanje otpada sa poljoprivrednog zemljišta, što može imati visok sadržaj
nitrata koji proizlaze iz upotrebe đubriva u proizvodnji žitarica. Zaštitne zone se mogu
uspostaviti kako bi se zabranila ispuštanja i aktivnosti koje mogu dovesti do
kontaminacije i zagađenja voda. Osim u području izvora i gornjeg toka, površinski vodni
resursi mogu biti zaštićeni odgovarajućim upravljanjem slivovima reka. U ovu kategoriju
spadaju širok spektar mera. Erozija zemljišta, glavni je izvor opterećenja sedimenta,
može se smanjiti terasastom poljoprivredom i pošumljavanjem, ili ograničavanjem
razvoja koji bi mogao ubrzati površinski odvod unutar sliva. Čuvanje kvaliteta
podzemnih voda je od primarne važnosti. Kada se kvalitet degradira, može biti izuzetno
teško popraviti ga. Poseban rizik je kontaminacija industrijskim hemikalijama i
povremeno radioaktivnim materijama.
Upravljanje resursima podrazumijeva racionalnu raspodelu vodnog resursa za
različite načine korištenja, podsticaje za povećanje efikasnosti korištenja vode, posebno
za navodnjavanje i bolju kontrolu vode. Sistem merenja vode i povezano punjenje vode
mogu značajno doprineti ovom cilju. Potražnja za specijalno tretiranom (prečišćenom)
vodom može biti poboljšana višim tarifama, pri čemu prihod od toga može pokriti
troškove izgradnje odvojenih, jeftinijih isporuka neprečišćene vode za druge namene.
Sve više se priznaje da se moraju obezbijediti adekvatne odredbe za održavanje otpusta
iz akumulacija kako bi se očuvale biljke i životinje, zatim močvarna područja i drugi
ekosistemi. Planirano oslobađanje veštačkih poplava, kako se to prakticira od jezera
Manantali na reci Senegalu, je praktičan način kako obnoviti prirodne uslove poplave za
ove ekosisteme, tako i da se ljudi upoznaju sa opasnostima ugrožavanja poplava.
Efikasnija upotreba resursa se često može postići konjunktivnom upotrebom površinskih
i podzemnih voda.53 Ova praksa podrazumijeva korištenje površinske vode kada je
dostupna i dopunjuje je podzemnom vodom kada je to potrebno. U periodima velikog
protoka vodonik podzemnih voda se dopunjava iz viška toka površinske vode.
Očuvanje životnih staništa je jedna od važnih komponenti ekološkog održivog
razvoja. Svaka vrsta biljaka i životinja ima svoju distribuciju ograničenu nizom
parametara okoline kao što su temperatura, nadmorska visina ili nivo padavina. Oni su
53 World Bank, World Development Indicators, World Bank, Washington, 1999. World Commission on
Dams (WCD), Dams and Development, Earthspan, London, 2000. World Water Council, Water in the 21st
Century, World Water Council, Marseilles, 1998.
53
dodatno ograničeni u njihovoj distribuciji svojim odnosom sa drugim vrstama. Ovi
odnosi mogu da se uzmu kao mnoštvo promišljanja, uključujući i odnos grabljivice i
plena, ili odnos parazit-domaćin, kada je u pitanju odnos među vrstama, ali, to se može
desiti i unutar vrsta. Stanište se može definisati kao biotički (koji se odnosi na živa bića) i
abiotički (koji se odnosi na ne-živa bića) skup uslova u kojima se nalazi određena vrsta.
Značenje staništa se pomera od prvobitne definicije okruženja koja pruža potrebe
određene vrste i prema opštim vrstama životne sredine koje ih podržavaju, na najuži
prostor u kome se neke biljke ili životinje gaje, rastu ili razmnožavaju.54 Staništa se
obično posmatraju u smislu njihovog kopnenog ili vodenog sastava, sa dodatnim
podelama koje pomažu njihovom opisu. Na primer, travnjakom se smatra zemljišno
stanište i često se daju dodatne podele u odnosu na tip zemljišta na kojem raste ili
topografiju zemlje u kojoj teži da preovlada (npr. viskoa ili niska ). Ovu 'klasifikaciju'
možemo dalje razvijati deljenjem u mikrostaništu. U travnatoj zoni, mikrostanište bi
uključivalo gole zakrpe unutar travnatog svoda ili na padinama ili na obali. Stoga
počinjemo da shvatamo da je razumevanje ekologije bilo koje vrste staništa kompleksan
proces i da čak i najmanja promena bilo koje komponente tog staništa može imati
dalekosežne posledice za sve njegove zavisne vrste.55
Svako uništavanje ili degradacija staništa ima ozbiljan uticaj na svim nivoima
biološke organizacije. "Vrste i zajednice kojima one pripadaju, prilagođene su lokalnim
uslovima životne sredine i dok god uslovi ostaju nepromenjeni, oni imaju tendenciju da
istraju na istom mestu tokom vremena".56 Poznato je da nijedan ekosistem nije statičan,
oni se stalno menjaju, mada obično veoma sporo. Ljudski nemar i neopreznost izazivaju
stalne poremećaje, koji na kraju ubrzavaju ove promjene, često u tolikoj meri da vrste, pa
čak i zajednice izumiru na lokalnom a u određenim okolnostima, na nacionalnom i
regionalnom nivou. Dakle, glavna pretnja globalnom biodiverzitetu jeste degradacija i
gubitak staništa. Glavni oblici ugrožavanja staništa su fragmentacija koja se javlja kada
se veliko prostranstvo staništa pretvara u brojne manje zakrpe koje su slične ukupnj
54 Joanna R. Treweek, Ecological Impact Assessment, Oxford: Blackwell Science, 1995. str. 291-295.
55 Peter Morris and Riki Therivel, Methods of Environmental Impact Assessment, London and New York:
UCL Press, 2000.
56 Richard Primack, Essentials of Conservation Biology, Massachusetts: Sinauer Associates, 2003. str. 24.
54
površini, odnosno "imitiraju" celinu stvarajuću integralnu samodovoljnost. Ovo rezultira
smanjenom raspoloživošću održivog staništa i povećanjem izolacije pojedinih delova
koji se nalaze u njima. Fragmentacija smanjuje ukupnu količinu staništa koja je dostupna
za vrste (što smanjuje veličinu njene populacije, ubrzavajući tako stope izumiranja vrsta i
zajednica. Iako posledice fragmentacije staništa mogu specifično dalovati na jednu vrstu,
one utiče na sve vrste, većinom na negativan način. Glavni efekti fragmentacije staništa,
naglašava Primack, mogu se razvrstati u četiri ključne komponente - smanjenje dometa,
gubitak ili smanjenje heterogenosti staništa, smanjenje pokretljivosti vrsta i "efekti ivice"
(stalno biti na granici održanja).
"Smanjenje dometa" nastaje kada su fragmenti staništa, koji ostanu nakon svog
nastanka, smanjeni da ne zadovoljavaju minimalni domet određene vrste. Ovo smanjenje
obično znači da vrsti nije ostavljeno dovoljno resursa za hranu ili raspolaganje
odgovarajućom teritorijom za odbranu ili razmnožavanje. Ovo je naročito slučaj kod
većih životinja, od kojih su mnoge imale i trebaju izuzetno veliki domet, kako bi se
zadovoljio njihov uzgoj i potrebe za hranom.
"Gubitak ili smanjenje heterogenosti staništa" znači da kad god stanište postane
fragmentirano, heterogena mešavina vegetacije, sastava i strukture supstrata se smanjuje
ili uklanja. Ova složena mešavina nije uvek odmah vidljiva - čak i na "najprostijim"
područjima koji se izgledaju često kao mozaik različitih tipova staništa i zavisnih vrsta.
To može prouzrokovati probleme u tome što mnogi predlozi za razvoj ciljaju na
"neplodno" ili "neprijateljsko" okruženje kao što su blato ili pustinje, koji su u stvari
ekološki različiti i pružaju pritisak na razvoj vrsta. Vezano za ovo smanjenje je problem
kada se stvaraju pojedinačni fragmenti nekadašnjeg rasprostranjenog staništa, često se
uklanja puno komponenata staništa koja su potrebne za završetak životnog ciklusa
biljaka i životinja. Kada je u pitanju "smanjenje pokretljivosti vrsta" ono nastaje kao
posledica prethodne dve konponente nestanka staništa i ogleda se u tome što pojedine
vrste sužavaju svoje potrebe (razvoj, razmnožavanje i kretanje) za širenjem,
prilagođavaju se novim, nedovoljnim uslovima i polako izumiru. Slično je i sa "efektom
ivice" koji se manifestuje na taj način što se sužavanjem i fragmentacijom staništa neka
vrsta stalno dovodi u situaciju da se nalaziu na kraju, na granici, na rubu ili na ivici
55
prostora koji se stalno sužava a vrsta potiskuje sa svih strana njenog fragmentiranog
staništa.57
Veliki uticaj na promenu, deformaciju pa i uništavanje staništa imaju izgradnje
vodenih (rečnih) brana, veštačkih jezera i nasipa, železničkih pruga i autoputeva. Tu
treba dodati i preusmeravanje rečnih tokova radi vađenja šljunka i peska, što ostavlja
duboke jame u koje se skuplja voda i pravi bare, zatim vađenje gline za pravljenje cigli,
crepa i pločica, takođe devastira zemljište, smanjuje staništa biljnih i životinjskih vrsta i
narušava pejzažni ambijent i ugođaj.
Otpad je jedan od velikih problema savremenog čovekovog životnog prostora,
posebno urbanog. Sve više je materijala koji se tretira kao otpad. Otpad je nešto što je
istrošeno, polomljeno, kontaminirano i bez dalje upotrebe. Trajnost robe i stvari je sve
kraća (bilo zbog kvaliteta izrade ili zbog modnog trenda), tako da je potreba za njenim
odbacivanjem sve veća, što stalno širi prostor na kome se otpad odlaže. Stvari koje je
jedna osoba smatrala otpadom mogu biti od koristi drugoj, dok se neke stvari mogu
ponovo koristiti ili reciklirati. Definicije otpada uključuju oba koncepta (ponovno
korištenje i reciklažu). Uopšteno govoreći, materijali se smatraju otpadom ako ga osoba
odlaže jer se on više ne koristi za njene podrazumevajuće potrebe.58 Neke definicije
otpada uključuju koncept lanca korisnosti kako bi se omogućila ponovna upotreba ili
recikliranje određenih materijala, kao što su staklo, metal ili papir. Postoje tri vrste
otpada: industrijski otpad iz proizvodnje, građevinski otpad na gradiloištima i izgradnji
objekata i komunalni otpad koji se gomila u domaćinstvima, poslovnim zgradama i
trgovinama. U razvijenim zemljama komunalni otpad obuhvata i do 70% ukupnog
otpada.
Dim i izduvni gasovi koji odlaze u u atmosferu (ukoliko nisu instalirani uređaji za
smanjenje emisije) predstavljaju veliki izvor zagađenja vazduha i okoline. Tečni otpad se
takođe ispušta u vodene tokove ili kanalizaciju, iako u mnogim zemljama postoje propisi
o tome šta se može ispustati u vododtokove. U organizovanim lokalnim zajednicama
čvrsti otpad se sakuplja i odlaže u rasutom stanju. Postoji snažna povezanost između
57 Opširni opisi i podaci o ovim elementima gubljenja staništa mogu se naći u: Charls W. Paton, "The
effects of edge on avian nest success: how strong is the evidence?" Conservation Biology, No. 8, 1994. str.
17–26. Henrik Andren, "Effects of habitat fragmentation on birds and mammals in landscape with
different proportions of suitable habitat", Oikos, No. 71, 1994. str.355–366.
58 Jean Bogner, Waste Management, Cambridge: Cambridge University Press,2007. str. 587-590.
56
čvrstog, tečnog i atmosferskog otpada. Na primer, spaljivanje kako bi se smanjio čvrst
otpad odložen kao deponija, proizvodi emisije ugljendioksida u atmosferu. Ove emisije
mogu imati značajne čestice i štetne komponente gasa koje preko atmosferskig padavina
ponovo dospevaju u vodu i zemljište. Otpad se može dalje kategorizirati kao nerazgradiv
(staklo, plastika), biorazgradiv i toksičan (uključujući radioaktivne). Degradirani otpad se
menja fizički, hemijski ili biološki zbog dejstva vremena, bakterija ili hemijske
interakcije sa drugim otpadom koji se odlaže na istom mestu. Otrovni otpadi su oni
otpaci koji su otrovni ili štetni za ljudska bića i ekosisteme. Bogatstvo zajednice i stepen
ruralnog ili industrijskog razvoja utiču na vrstu i količinu proizvedenog otpada. Stepen
zakonodavstva i sprovođenja koji postoji za zaštitu životne sredine snažno utiče na način
na koji se otpad tretira i odlaže.
Zagađenje vazduha je višestruka opasnost po zdravlje ljudi od lokalnog do
globalnog nivoa. Na lokalnom nivou se emitiuju štetni gasovi, dok njihovo globalno
širenje uzrokuje efekat "staklene bašte". Lokalno zagađenje vazduha je prouzrokovano
uglavnom prašinom ili dimom i gasom iz sagorevanja u grejnim telima ili automobilima
ili nekim hemijskim procesima. Štetne pojave mogu da budu vezane za događaje, ekcese,
nesreće poput dioksina ili drugih smrtonosnih gasova koji ističu iz fabrika. Efekti
zagađenja vazduha su kumulativni vremenom i složeni uz kombinaciju različitih drugih
zagađivača. Na primer, čestice čađi ili dima od sagorevanja ili prašine od erozije,
kombinuju se sa sumpor dioksidom (SO2) i pojačavaju uticaj na pluća ljudi. Spaljivanje
ugljenika i ugljovodoničnih goriva proizvodi teško uočljiva organska jedinjenja (VOCs),
neka vrsta kancerogenih kapljičnih i "teških" metala i azotnih oksida. Ugljovodonici,
neki toksični i kancerogeni elementi benzina, proizilaze iz prerade goriva i prenosa
goriva, kao i od sagorevanja naftnih derivata, svi oni zagađuju vazduh u gradovima i
oblastima pored autoputeva. Pored lokalnog, prisutnoje i regionalno i prekogranično
zagađenje vazduha koje proizlazi iz sagorevanja ili hemijskih procesa koji uključuju
kombinacije visokih temperatura kao što su vodonikovi oksidi (NOx), uglavnom NO i
N02. Ovo se dešava na niskom nivou (kod vozila), kod dimnjaka ili na visokim nivoima
kod aviona. NOx, SO2 i vodonikhlorid sve dovode do pojave poznate kao "kisela kiša"
koja napada vegetaciju i neke strukture šuma i zemljišta. Efekat depozicije "kisele kiše"
se često oseća mnogo milja udaljen od prostora gde je nastao. Zdravstveni rizici zavise
od udaljenosti i stepena rasipanja radioaktivnih i toksičnih materijala. Značajna
neizvesnost proizilazi iz poteškoća u merenju i izračunavanju stepena zračenja ili količini
57
prisustva toksične materije. Nesreća u Černobilu 1986. godine, takođe je imala posledice
u zemljama koje su udaljeni od mesta incidenta. U tom slučaju vetar je nosio
radioaktivne čestice do baltičkih zemalja i većeg dijela Zapadne Evrope što je dovelo do
zagađenja zemljišta, vazduha i vode. Posledice prirodnih vulkanskih erupcija mogu imati
slične posledice. Globalni uticaji emisija štetnih gasova podstiču uništavanje
stratosferskog ozona putem emitovanja velikih količina hlora. Proređivanje ozonskog
omotača smanjuje zaštitu od ultraljubičastog zračenja i time povećava rizik od opekotina
od sunca, kancera kože i katarakte očiju.
4.2. Ekonomija i održivi razvoj
Iako je ekološka dimenzija održivog razvoja u fokusu svih istraživanja, ipak treba
naglasiti da je ekononska dimenzija održivosti jednako važna. Zapravo, ova dva oblika i
dve dimenzije održivosti su međusobno, povezane, isprepletene i međusobno se
prožimaju (jedna drugu uslovljavaju). Kao što Roberts naglašava59 osnovni principi
održivog razvoja za svaku lokalnu i regionalnu politiku treba da streme ka integraciji
ekonomskih i ekoloških pitanja kroz tri glavne komponente: a) ekonomska komponenta
koja obuhvata potragu za novim oblicima privredne delatnosti i vrstama poslovne
organizacije koja pokazuju visok stepen razmatranja posledica njihovog poslovanja i koji
pokušavaju da minimiziraju štetne uticaje na okruzenje i socijalne odnose; b) društvena
komponenta koja podrazumeva poželjnost kretanja prema obrazcu prostorne i društvene
organizacije i koja minimizira nepotrebno ili prekomerno korišćenje resursa, maksimizira
udare na životnu sredinu i povećava životni standard i socijalnu zaštitu; c) ekološka
komponenta treba da daje prednost kombinovanju poslovnih i društvenih elemenata sa
prostornim problemima kako bi se obezbedilo ekološki odgovorno i društveno
uravnoteženo planiranje i razvoj lokalnog i regionalnog prostora i nivoa društva.
Ekonomska održivost uključuje posmatranje odnosa između ekonomskog razvoja,
infrastrukture, stanovništva, tržišta i resursa. Slično tome, transport i i sa njim povezan
razvoj infrastrukture igraju važnu ulogu u odnosima između mjesta prebivališta i
zapošljavanja, odnosno, kretanju roba kao ekonomskih aktivnosti. Inicijative za to mogu
59 Roberts, P. 'Environmental sustainability and business: recognising the problem and taking positive
action', in: Colin C. Williams and Graham Haughton (eds) Perspectives Towards Sustainable
Environmental Development, Aldershot: Avebury, 1994. pp.37-53.
58
pokušati da obezbede da lokalni transportne strategije zadovolje potrebe unutrašnjih
investitora sa minimalnim negativnim uticajem na životnu sredinu. Ovo bi moglo biti
podsticaj za lokalne nivoe organizacije društva za realizaciju dobrih usluga javnog
prevoza ili lociranje blizu železničkog ili vodnog transporta u slučajevima kada
kompanije imaju velike potrebe za prevozom tereta. Na primer, inicijativa "Biznis krug"
u Vertenu u Stokholmu dovela je do toga da lokalne kompanije utiču na vremenski
raspored javnog prevoza u toj oblasti grada, kao i mapiranje tokova saobraćaja radi bržeg
putovanja i boljeg poslovanja u toj oblasti, u cilju podsticanja zajedničkog, efikasnijeg
planiranja putovanja.60 U Trondhajmu, Norveška, opština je uvela naknadu za
automobile koji ulaze u gradski centar, sa diferenciranim putarinama po vremenu a
prihodi se koriste za ulaganja u transport. Slična šema, ali usmerena na vazdušni
saobraćaj, uvedena je u Cirihu uz doplatu za naknadu za sletanje za avione sa visokim
emisijama štetnih gasova.61
Bez obzira što multinacionalne kompanije mogu imati ključnu ulogu u nekim
lokalnim sredinama, ipak, "malo verovatno da se stvarni napredak može ostvariti bez
aktivnog učešća većine malih i srednjih preduzeća (MSP) u partnerstvu za upravljanje
životnom sredinom"62. Međutim, mnogim takvim kompanijama nedostaju resursi,
stručnost i pouzdanost potrebni za razvoj programa poboljšanja životne sredine i možda
nedostaje bilo kakav formalni proces strateškog planiranja. Cilj bi mogao biti podsticanje
"organskog rasta" lokalne ekonomije, pružanje saveta i obuka lokalnim kompanijama,
usmeravanje pomoći ka novim start-up-ovima i širenju postojećih malih preduzeća i
uključivanje principa dobre prakse i društvene odgovornosti u kriterijume za takve
programe podrške.
Razvijene su različite šeme za rješavanje brige malih i srednjih preduzeća za
okolinu. Na primjer, Interni sistem zaštite životne sredine na području Gelderlanda u
Holandiji uspostavio je formalni sistem upravljanja okolišem u malim preduzećima,
uključujući obuku za rukovodioce kompanija, vršenje procena proizvodnih procesa i
60 Hans Hoff, Understanding the Nexus. Background paper for the Bonn 2011 Conference: The water,
energy and food security nexus. Stockholm: Stockholm Environment Institute. 2011. 61 Rockstrom, J., Steffen, W., Noone, K., Persson, Å., Chapin, F. S., Lambin, E. F., Lenton, T. M., ...Foley,
J. A. "A safe operating space for humanity". Nature, No. 461. 2009. pp. 472-475.
http://dx.doi.org/10.1038/461472
62 Carls Pezzey & Toman, M. Alen, Sustainability and its economic interpretation, Washington DC:
Resources for the Future, 2005. p.141.
59
savetovanje kompanija o postupcima upravljanja životnom sredinom. U Londonskoj
opštini Sutton, projekat "Business Eco Logic" obezbedio je savetovanje o uštedama
energije, upravljanju otpadom, smanjenju korišctenja resursa i upravljanja životnom
sredinom lokalnim malim i srednjim preduzećima. U Viltshireu "Viltshire centar" za
održivi razvoj ima za cilj pružanje kurseva obrazovanja i obuke, kao i opšte savete i
informacije i demonstracije upravljanja resursima i novim ekološkim tehnologijama. Za
poslovanje, usluga Centra će obuhvatiti poslovne savete i podršku, "start up" objekat za
održive poslovne aktivnosti i energetske savete. U Bradfordu, "Bradford Citi Council"
osnovao je1994. godine Tim za podršku Bradfordu za poslovanje i životnu sredinu
(BEST) kako bi omogućio malim i srednjim preduzećima da pruže praktičnu podršku
životnoj sredini. Takođe je vodio "Bradford Forum" za poslovno okruženje, koji je
lokalnim preduzećima pružio informacije o zakonodavstvu i mogućnostima zaštite
životne sredine, podstakao akciju zaštite životne sredine i delovao kao platforma za
širenje informacija o dobroj praksi. BEST je bio odgovoran za vođenje procesa
konsultacija "Bradfordove Poslovne Lokalne Agende 21" i radio sa brojnim
organizacijama za izradu paketa za ekološku obuku za upotrebu u okviru nacionalne
mreže poslovnih veza, uključujući "Bradford Citi Challenge", RETEKS (program EU
usmeren na regeneraciju područja za proizvodnju tekstila), gradsko veće Bradford i
lokalni savet za obuku i preduzeća.63
Različite lokalne vlasti su podstakle razvoj "zelenih" poslovnih klubova ili mreža.
Na primer, "Calderdale i Kirklees Green Business Netvork" u Velikoj Britaniji imaju za
cilj podsticanje dobrog upravljanja životnom sredinom u lokalnom poslovanju i time
kroz poboljšanje konkurentnosti, efikasnosti i mogućnosti za zapošljavanje. Mreža nudi
praktičnu podršku i savete lokalnom biznisu, naročito malim i srednjim preduzećima,
vodi projekat skladištenja i kontrole otpada i šemu usklađivanja sa ambijentalnim
otpadom, kao i podsticanje razmene iskustava putem sastanaka za umrežavanje svih
lokalnih aktivnosti na programi "zelene ekonomije"64. Savet se pruža u oblastima kao što
su zagađenje, minimiziranje otpada, efikasnost energije i vode, kao i zakonodavstvo i
sistemi upravljanja. Razmena informacija i iskustva u poboljšanju performansi MSP-a i
63 Elen Daly, "Toward some operational principles of sustainable development", Ecological Economics,
No.2, 2004. pp. 1-6.
64 Isto, str. 5.
60
povezivanja na poboljšanje konkurentnosti takođe je bila predmet zajedničkog projekta
EU koji uključuje Bristol, Berlin, Kopenhagen i Beč.
Sva pitanja oko tehnoloških promena i održivosti mogu se široko podeliti na dve
glavne oblasti. Prvo, došlo je do trenda ka većoj upotrebi informacionih i
komunikacionih tehnologija koje će imati pozitivne uticaje na životnu sredinu i doprineti
održivosti. Drugo, aktivnost je bila usredsređena na promene u proizvodnoj tehnologiji,
vezano za probleme zagađenja i razvoju čistijih tehnologija koje smanjuju emisije štetnih
materija kao sastavni dio proizvodnog procesa. To je potencijal koji se nudi preko većeg
korišctenja informacionih i komunikacionih tehnologija. Rast disperzivne i
decentralizovane industrije omogućen većim korištenjem IKT, koji uključuje veću
lokalnu kontrolu nad ekonomijom, tema je često razvijena u literaturi o životnoj sredini.
U tom procesu će se u budućnosti razvijati više samostalnih lokalnih ekonomija, pri
čemu lokalna kontrola na neki način dovodi do smanjenja korištenja neobnovivih resursa
i zagađenja. Podsticanje rada na daljinu je predmet određenog broja pilot projekata u
nekim državama SAD-a, uključujući Kalifornija, Oregon i Vašington.
Održivi razvoj sa ekonomskog stanovišta podrazumeva integrativni pristup
odnaosa ekonomije i ekolikogije ili neku vrstu "ekološke ekonomije", koja počiva na tri
temeljna principa: a) ekološke usluge koje su potrebne za održavanje života moraju biti
racionalne i da čuvaju resurse, dok nivoi otpada i zagađenja moraju biti takvi da ih
ekološki kapacitet i biodiverzitet mogu asimilovati bez štete i degeneracije istih; b)
potrošnja resursa mora biti biti okviru kapaciteta proizvodnje obnovljivih izvora; c)
potrošnja neobnovljivih resursa treba da bude uravnotežena sa ulaganjem u te
neobnovljive resurse.65 Ovaj pristup pretpostavlja da su određene vrste i količine
prirodnog kapitala od suštinskog značaja ne samo za ekonomski rast već i za održavanje
ekonomskih aktivnosti. Stoga, kapital koji je stvoren čovekovim radom nije dovoljan da
zameni prirodni kapital kako bi održao ljudske aktivnosti. Ovaj koncept su Peci i Toman
65 Herman E. Daly, "Toward some operational principles of sustainable development", Ecological
Economics, 1990. No. 2, 1-6. http://dx.doi.org/10.1016/0921-8009(90)90010-R
61
onačili kao "snažna održivost"66, što znači da prirodni i stvoreni kapital trebaju biti u
ravnoteži kako bi se stvorile pretpostavke za održivi ekonomski razvoj.
Jedan od pokazatelja održivosti u okviru ove konceptualne teme je "ekološki
otisak" (ekološki pečat). "Ekološki otisak" meri biološki kapacitet ili područje zemljišta
koje ekosistem zahteva za proizvodnju resursa koje ljudi konzumiraju i apsorbira otpad
koji ljudi stvaraju.67 "Ekološki otisak" je indikator stepena do kojeg se ove pomenute
aktivnosti protežu korišćenjem obnovljivih izvora. Upotreba ne-energetskih bioloških
kapaciteta može se meriti isključivanjem "otisaka" neophodnih za apsorbovanje ugljen-
dioksida koji se emituje tokom proizvodnje i korišćenja energije.
Prema stavovima neoklasične ekonomije zamena prirodnih resursa veštačkim
(čovekovim) kapitalom ublažila bi negativne ekonomske posledice vezane za fizičku
oskudicu resursa. Kada postoji tržište, povećana cena bi ukazala na povećanje nedostatka
resursa, dajući podsticaj razvoju supstitucija. Dok god čovekov kapital dovede do
zamene sadašnjeg resursa i postoji puno opcija za zamjenu, ograničenja rasta bi se
izbjegla. Smanjenje povrata ulaganja smanjuje akumulaciju kapitala zajedno sa
smanjenjem raspoloživih inputa resursa. Tehnološke promene mogle bi povećati
produktivnost kapitala i resursa, koji održavaju rast, nadoknađujući sve manji povrat.
Zbog toga zamenljivost resursa i tehnološke inovacije određuju fizičku granicu
ekonomskih aktivnosti koje zahtevaju neobnovljive resurse kao inpute. Indikator
održivosti neobnovljivih izvora, u okviru ovog tržišnog pristupa, je trošak izvlačenja
primarnih energetskih resursa. Fizičko iscrpljivanje neobnovivih resursa se ne bi
dogodilo, jer društvo kao celina pokušava da izbegne trošenje, jer iscrpljivanje zaliha
resursa onemogućuje proizvodnju, a samim tim i potrošnju.68 Neoklasična ekonomija
predviđa da će društvo smanjiti sadašnje ubrzano trošenje resursa i, za uzvrat, malo
sačuvati (štedeti) resurse za buduću potrošnju (posebno novih generacija) kada se oni
približi potpunomm iscrpljenju. Dakle, supstitucija neobnovivih resursa jeste ključna
66 John Pezzey & Michael Toman, "Sustainability and its economic interpretation", In R.D. Simpson,
M.A. Toman, & R.U. Ayres (Eds.). Scarcity and Growth Revisited: Natural Resources and the
Environment in the New Millennium , Washington DC: Resources for the Future 2005. (pp. 121-141).
67 Mathis Wackernagel & William Rees, "Our Ecological Footprint: Reducing Human Impact on the
Earth." Gabriola Island, BC, Canada: New Society Publishers. 1998.
68 Sjam Smulders, Endogenous technological change, natural resources, and growth, Washington DC:
Resources for the Future, 2005.
62
poruka i praksa "ekološke ekonomije" koja treba da dominira ekonomskom dimenzijom
održivog razvoja u XX veku.
Svakako da među osnovne ljudske potrebe spada pristup hrani, vodi i energiji.
Održivost zaliha hrane i vode čini deo materijalne cirkulacije u kome je značajno i
korištenja energije. Proizvodnja hrane i vode, transport i upravljanje otpadom zahtevaju
korištenje energije a proizvodnja energije zahteva korištenje vode, što stvara određeni
cirkulacionu zavisnost i izazov za održivost.
Fizički indikatori koji prate gore navedene principe uključuju: (a) stepen
zavisnosti od prirodnih sastojaka ugljovodonika za grejanje (uključujući gorivo za
pokretnu snagu), transport i proizvodnju električne energije; (b) količinu prirodnih
sastojaka ugljovodonika u odnosu na prirodnu energiju; (c) biokapacitet korišćenja ne-
energetskog ekološkog otiska. Sve ovo ukazuje na to da energija utiče na proizvodnju
hrane, te da možemo konstatovati da energija spada među osnovne ljudske potrebe.
Ekonomski indikatori za merenje stanja tranzicije uključuju troškove vađenja prirodnog
ugljovodonika u odnosu na oskudicu prirodne energije. Cene hrane i vode mogu
signalizirati neki deo stanja (ne) održivosti tokova obnovivih materija. Međutim, ovo je
upitno jer usluge ekosistema koje su potrebne da bi se održala proizvodnja hrane i
stabilna cirkulacija vode u sistemu Zemlje ne bi se tačno odražale uz visoku tržišnu cenu.
Iako su ovi fizički i ekonomski pokazatelji korisni za praćenje ukupnog pravca
održivosti, prirodne i društvene nauke ne mogu pružiti tačne prognoze za budućnost, već
mogu samo da obezbede evidenciju o praćenju ili najbolju procenu prošlih i sadašnjih
situacija sa stanjem resursa i ekonomske održivosti. Neophodno je razlikovati ono što se
dogodilo u prošlosti od buduće neizvesnosti kako bi se to uzelo u obzir kao praktičan
vodič za aktivnosti u izgradnji moguće tranzicije neke sredine ili društva u dobru
održivost.
Operativni principi održivosti i relevantni indikatori održivosti svakako je i
znanje proizvedeno od strane pojedinaca i / ili grupa, koje se potencijalno deliti i koriste
u društvu, od globalnih do lokalnih razmjera. Da bi se procenio društveni proces
proizvodnje i korišćenja znanja u tranziciji ka novoj civilizacijskoj stepenici, neophodno
je ispitati razloge zbog kojih se neke vrste principa i indikatora široko proizvode, dele ili
koriste, dok su druge zapostavljene. Fizički indikatori predloženi od "ekološke
ekonomije" ponekad se suočavaju sa poteškoćama u generisanju i objektivnom
sakupljanju podataka, mada se neki načini, poput "ekološkog otiska", široko koriste. Ove
63
praktične poteškoće takođe bi ometale upotrebu nekih pokazatelja koji su odgovarajući
za merenje tranzicije održivosti.
4.3. Demografski i socijalni aspekt održivog razvoja
Za razmatranje održivog razvoja jedan od najznačajnijih delova i pitanja jeste
populacion dimenzija, odnosno broj stanovnika od lokalnog do globalnog nivoa.
Demografi i naučnici drugih nauka kažu da je XX vek bio vek naglog porasta
stanovništva, da se desila "demografska eksplozija" jer se svetsko stanovništvo
povećalo sa 1,6 milijardi stanovnika početkom XX veka, na 6,1 milijardi početkom XXI
veka. Tokom poslednje dve decenije XX veka broj stanovnika u svetu povećao se za oko
dve milijarde ljudi. Nijedan drugi period u ljudskoj istoriji nije imao takav porast broja
stanovnika. Demografske prognoze kažu da će i u prve dve decenije XXI veka povećanje
broja stanovnika biti za oko dve milijarde. Veličina populacije će se najverovatnije
povećati za još dve milijarde i oko 2040. godine dostići broj od devet milijardi
stanovnika. Međutim, u drugoj polovini XXI veka, svet će, verovatno, doživeti mnogo
blaži rast stanovništva i eventualno čak označiti početak pada u odnosu na prethodni
period. Oko 2100. godine, skoro dvovekovna ekspanzija svetske populacija će se završiti.
Prognoze kažu da će kraj XXI veka označiti kraj velikog porasta svetskog stanovništva i
postati stoljeće starenja stanovništva.69 Dakle, nalazimo se na raskrsnici dva različita
demografska puta, sa jedne strane su zemlje koje i dalje doživljavaju visoke stope rasta
stanovništva a sa druge strane su zemlje koje se već suočavaju sa brzim starenjem
stanovništva.
Brzi rast stanovništva u XX veku, a naročito ubrzanje stope rasta nakon Drugog
svetskog rata, doveo je do upotrebe pojma "eksplozija stanovništva" i sa njim povezanih
pitanja, problema i strahova od gladi, socijalno-ekonomskog kolapsa i ekoloških
katastrofa. U skorije vreme primećeno je značajno starenje populacije, posebno u
razvijenim zemljama, što je dovelo do pojave straha da će planovi javnih penzija
propasti i da su te zemlje najviše pogođene (uglavnom u Zapadnoj Evropi,
Skandinavskim zemljama i Japanu) demografskom tranziciom što bi moglo označiti
ulazak u eru ekonomske, društvene, političke i kulturne stagnacije.
69 Paul Ehrlich & Anne Ehrlich, The Population Explosion. New York, NY, USA: Simon
and Schuster, 1990.
64
Stanovništvo, a posebno srodna pitanja promene porodičnih oblika, abortusa, i
migracije su teme na kojima mnogi ljudi (naučnici, političari, planeri i obični posmatrači)
imaju svoje poglede. To može biti zato što, za razliku od mnogih drugih predmeta naučne
analize, ove teme se direktno dotiču života skoro svih građana. Svako ima porodicu,
veliki broj ljudi ima ili razmišlja da ima decu. Slično tome, većina ljudi je uključena u
tržište rada i lično se brine za sigurnost njihovih penzija. Očigledno, pitanja o
promenama u veličini i strukturi naše vrste, našoj naciji ili našoj etničkoj grupi interesuju
nas na prilično egzistencijalan način. Čak i mnogi ljudi koji se ne pridržavaju kolektivnih
ciljeva i koji su zainteresovani samo za moguće implikacije trendova stanovništva na
sopstvenu dobrobit, veruju da su barem na srednji i dugi rok trendovi stanovništva važni,
bilo u smislu porasta broja stanovnika ili starenja stanovništva. Jasno je da danas stojimo
na raskrsnici dva demografska režima: dalji porast stanovništva u velikom broju
(nerazvijenih) zemalja i značajno starenje stanovništva u najrazvijenijim zemljama.
Prognoze o zaustavljanju naglog rasta svetskog stanovništva počivaju na
podacima da se godišnja stopa rasta smanjila sa 2,1% u 1970. na 1,25 u 2010. godini, kao
i da je stopa fertiliteta opala sa 4,46% u 1975. na 2,57% u 2010. godini. Demografi
smatraju da će se do krraja treće decenije XXI veka smanjiti na nivo proste reprodukcije
od oko 2.1 dete po ženi. Jermenija, Bahami, Barbados, Kostarika, Kuba, Kazahstan,
Mauricijus, Sejšeli, Šri Lanka, Tajland, Trinadad i Tobago, Tunis i Ukrajina su među
znatno većom grupom zemalja u razvoju koje sada imaju stopu plodnosti (fertilitet)
ispod granice proste reprodukcije. Zapravo, plodnost u zemljama koje zajedno čine 45
procenata ukupne svetske populacije je već ispod nivoa proste reprodukcije (2 dece po
ženi). Nažalost, u nekim delovima sveta, uglavnom u Africi, povećanju smrtnosti
doprinele su pandemije zbog sindroma stečene imunitetske deficijencije (AIDS), što će
uticati na niži budući rast stanovništva.70
Demografska razlika između mladih i još uvijek rastućih populacija,
sa jedne strane, i brzog starenja i čak smanjenja populacije, s druge strane, znači da
živimo u naizgled paradoksalnoj situaciji, koja naizgled deluje zbunjujuće, jer ne znamo
da li bi trebao biti niži ili veći procenat plodnosti. Takvi naizgled kontradiktorni događaji
i problemi ne mogu biti adekvatno objašnjeni jednim ili drugim postojećim
70 Population Reference Bureau. 2003. World PopulationData Sheet of the Population Reference Bureau:
Demographic Data and Estimates for Countries and Regions of the World. Washington, DC, USA:
Population Reference Bureau.2003.
65
konvencionalnim analitičkim okvirima koji se koriste za proučavanje populacije. Ono što
je potrebno je nova, šira, multidimenzionalna paradigma populacije koju je Kirk nazvao
"bilansom stanovništva".71 Za razliku od starijih koncepata kao što je "stabilizacija
stanovništva" koji se usko fokusiraju na veličinu populacije, populaciona ravnoteža
istovremeno uzima u obzir veličinu populacije, starosnu strukturu i obrazovnu
kompoziciju stanovništva.
Kao pokazatelj socijalnog stanja i socijalne održivosti društva koristi se, gotovo
isključivo, pojam i šema bruto domaci proizvod (BDP) po glavi stanovnika. Međutim, to
je nedovoljan pokazatelj za sveobuhvatnu meru kvaliteta života i razvoja, jer to ne
uspeva obuhvatiti potpunu raspodelu prihoda i bogatstva, niti pokazuje druge važne
nematerijalne aspekte blagostanja, kao što su obrazovanje i zdravlje. Zbog ovih
nedostataka BDP-a po stanovniku, kao jedinog indikatora socijalne održivosti, UNDP je
ponudio sveobuhvatniji alternativu uvođenjem HDI formule (koji se koristi od 1990.
godine). Ovaj indeks kombinuje indikatore očekivanog trajanja života, obrazovnog
uspeha i prihoda u jednoj celini na skali između 0 i 1. HDI (Indeks humanog razvoja),
koji služi važnoj svrsi u pružanju veće pažnje društvenim aspektima razvoja, ali takođe
ima i neke uočljive nedostatke72. Najproblematičniji aspekt HDI-a je da je to a visoko
apstraktni indeks koji nema analogiju u stvarnom životu. Delimično iz tog razloga, BDP
per capita ostaje i dalje veoma popularan jer to nekako ukazuje na prosek iznosa koji
ljudi dobijaju kao platu, iako je izveden vrlo različito.
Kao indikator socijalnog razvoja i kvaliteta života upotrebljava se LLE (Literate
Life Expectancy-Očekivano trajanje života i pismenost) kombinuje dve glavne
dimenzije: životni vek i njegovo osnaživanje kroz pismenost. Ovaj indikator se može
tumačiti kao prosečan broj godina muškaraca i/ili žena koji dožive u državi sa određenim
stepenom pismenosti. Indikator uključuje stopu mortaliteta, specifičnosti starosne dobi,
stepen pismenosti, i određeni životni stil.73 Dakle, indikator LLE razvrstava stanovništvo
prema starosti, statusu pismenosti i nivou smrtnosti. Od 1995. godine LLE indikator je
primenjen na mnoge postavke kao deskriptivni indikator, u rasponu od komparativne
71 Dudley Kirk, Demographic transition theory, Population Studies No. 50, 1996.:361–387.
72 Clark Kelley, "The human development index: Handle with care.” Population and
Development Review No. 17, 1991. pp.315–324. 73 Wolfgang Lutz, Literate life expectancy, POPNET, NO. 26, pp.1–5. 1994/95, Laxenburg, Austria:
International Institute for Applied Systems Analysis.
66
analize meksičkih provincija pa do poređenja glavnih svjetskih regiona. Za sada,
međutim, LLE se izračunava za 13 svetskih regiona.
Prednosti LLE indikatora u poređenju sa drugim pokazateljima društvenog
razvoja јe u tome što ima jasno tumačenje u pogledu individualnog životnog ciklusa.
LLE može biti direktno protumačen kao prosečan broj godina života ljudi sa nivoom
prosečne pismenosti (sposobno je čitati i pisati). To nije apstraktni indeks na relativnoj
skali, nego se izražava u smislu pojedinačnih godina života, što ukazuje na stvarna
iskustva (kao što BDP po glavi stanovnika ukazuje na visinu novca). Za razliku od GDP-
a po glavi stanovnika, LLE se može lako meriti za muškarce i žene posebno, što ga čini
veoma prikladnim za rodno specifične analize. Može, takođe, da meri druge podgrupe
stanovništva, bilo da se radi o gradskim ili ruralnim područjima ili pokrajinama. Ova
sposobnost da opiše diferencijacije unutar zemlje je još jedna velika prednost nad HDI,
što zavisi od nacionalnog izračunavanja.
HDI može da stoji samostalno u svojoj apsolutnoj vrednosti i ne zahteva više ili
manje proizvoljne pretpostavke gornje granice koja se menja tokom vremena (kako to
HDI radi). Ovo je važno, pošto omogućava upoređivanje tokom dužih vremenskih
perioda koje uključuju periode velikih strukturnih promena. Konkretno, nema gornje
granice za očekivani životni vek koja se mora pretpostaviti. U industrijalizovanim
zemljama postoji sve veća zabrinutost određenih delova stanovništva i socijalnih politika
zbog dužeg života starijih ljudi, koji te povećane godine, produženu starost, provode u
invaliditetu. Analogno konceptu životnog veka bez invaliditeta, funkcionalni poremećaji
u veoma starim godinama mogu se odražavati negativno na korištenje pismenosti u
sasvim starim godinama. U ovom slučaju LLE je još relevantniji za merenje ove pojave.
Zapravo, postavlja se pitanje da li starija osoba i dalje može čitati i pisati, što može biti
još korisniji indikator invalidnosti u smislu individualnog osnaživanja i mentalnog
kvaliteta života. Ovo daje još jednu prednost LLE nad drugim najčešće korišćenim
indikatorima. Moglo bi biti korisno uporedo uzimati ova dva vrlo različita tipa indikatora
(LLE i GDP), jer se jedan zasniva na individualnim karakteristikama konkretnih ljudi a
drugi na apstraktnom ekonomskom računovodstvu.
Koliko je neki indikator korisan zavisi ne samo od njegovih osobina (kao što je
opisano gore), već i od toga da li stvarno meri ono što želimo da izmerimo. Mora se
naglasiti da je svaki pojedinačni numerički indikator pomalo redukcionistički i donosi
manje informacija od skupa različitih indikatora. Međutim, moramo koristiti veći broj
67
indikatora jer postoji mogućnost izbora indikatora i primene onih koji su korisniji za datu
svrhu od drugih.
LLE (životni vek i pismenost) kao zbirni indikator društvenog razvoja zasniva se na dva
osnovna načela, seta indikatora: starosno specifične stope smrtnosti i specifične starosne dobi
pismenosti. Postoje ubedljivi argumenti za uzimanje individualnih verovatnoća doživljenja
duboke starosti i osnaživanje kvaliteta život kroz dodatno obrazovanje kao dva od najvažnijih i
najmanje nesigurna aspekta ljudskog kvaliteta života. Lično preživljavanje do starosti i opstanak
u neposrednoj porodici i među bliskim prijateljima su neke od najopštijih ljudskih aspiracija na
koje se može računati, koje se mogu zamisliti. Individualni život i njegov smisao je neophodan
preduslov za uživanje u bilo kom kvalitetu života. U ekonomskom smislu, povećanje očekivanog
trajanja života dovodi se u vezu nivoom investicija, proizvodnje i potrošnje na lokalnom ili
nacionalnom nivou, dok LLE dodaje dužinu života i pismenost koja može osnažiti život u
starosti. Tu vidimo da je kombinacija indikatora važna za merenje socijalnog aspekta održivosti.
Međutim, ne samo da povećanje životnog veka olakšava razvoj, već njegov nivo
takođe odražava društveni napredak i kvalitet života na sveobuhvatan način na
društvenom nivou. Očekivani životni vek povezan je sa većinom stvari koje smatramo
važnim elementima kvaliteta života (dobra dijeta, efikasna zdravstvena zaštita, dobro
stanovanje, savremena tehnologija, dobro socijalno osiguranje i ekonomska
infrastruktura, sigurni uslovi rada, kvalitetno obrazovanje, intelektualna stimulacija itd.) i
stvari koje želimo da izbegnemo (oružani sukob, neuhranjenost, siromaštvo, opasan rad,
stres, depresija itd.). Može se čak i otići toliko daleko da kažemo da sreća ima tendenciju
da smanji mortalitet odraslih, dok nesreća povećava rizik smrtnosti. Mnoge
psihosomatske studije ukazuju da strategije povećanja kvaliteta života treba usmeriti u
tom pravcu. S obzirom na sve probleme koji su uključeni u direktno merenje zdravlja (da
ne govorimo o sreći), dugovečnost je i dalje veoma korisno sredstvo za merenje zdravlja
a možda i indikativno za sveobuhvatno blagostanje. Na društvenom nivou stanje zdravlja
(fizičkog i psihičkog) jasno odražava socijalnu, ekonomsku, ekološku i psihološku krizu.
Ovde ćemo pomenuti još jedan faktor koji je važan za praćenje socijalne
održivosti i društvenog razvoja a to je pojam društvene integracije koji se razume kao
postupak ili strategija uključivanja svih društvenih slojeva u razvoj i napredak društva.
Međutim, neki istraživači smatraju da je to neopravdano nametanje uniformnosti ili
spoljnih ideala i vrednosti i nepoštovanje sociokulturnih razlika među ljudima. Mi ćemo
ovde socijalnu integraciju shvatiti kao proces koji se bavi društvenim razlikama i
isključivanjem ljudi, pripadnika neke socijalne grupe, kojima se uskraćuje jednak pristup
68
resursima, uslugama, koristima i pravima koje uživaju drugi u društvu. Takve usluge,
benefiti i prava obuhvataju pristup obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti, rad i zaposlenju,
učešće u ekonomskom, društvenom, političkom i građanskom životu, te snažne društvene
veze sa porodicom, lokalnom zajednicom i dobrovoljnim udruženjima.
Ovo posebno dolazi do izražaja u današnjem procesu globalizacije ili globalne
integracije koja se ubrzano kreće. Međutim, sve zemlje i ljudi ne učestvuju ravnomerno i
ravnopravno i nemaju koristi od procesa globalizacije i širenja mogućnosti u globalnoj
ekonomiji, globalnoj tehnologiji, globalnim kulturnim tokovima i globalnom upravljanju.
Prema nedavnoj studiji Svjetske banke iz 2002. godine, oko 2 milijarde ljudi (mnogi od
njih iz Azije i Afrike) trenutno su isključeni iz mogućnosti da uživaju prednosti koje
donosi globalizacija74. Ali socijalna isključenost nije samo nusproizvod globalizacije već
je prisutna kao karakteristika svih društava kada različita pravila i politika (formalna i
neformalna) stvaraju određena ograničenja jednih i favorizovanje drugih (pojedinaca,
grupa i zajednica) u pristupu resursima društva, kao i "posebnom" pravu na robu, usluge i
aktivnosti. Određenim grupama ljudi se uskraćuju mogućnosti koje su otvorene za druge,
iz razloga starosti, pola, načina života, teritorijalnog i klasnog porekla, verovanja,
fizičkih karakteristika i zdravlja.
Nasuprot socijalne isključenosti postoji socijalna integracija kao sigurniji
postupak izgradnje socijalne održivosti. Ovde ćemo kratko razmatriti trendove koji
definišu socijalnu integraciju u ESCAP regionu (Jugo istočno azijski i pacifički region).
U njemu se ističu hitni socijalni problemi koji utiču na socijalnu stabilnost i socijalnu
inkluziju (uključenost). Razmatra se potencijal programa i politika osmišljenih da
unaprede jednakost mogućnosti, socijalnu integraciju i učešće, kroz socijalnu
mobilizaciju. Takođe, ispituje se mogućnost izgradnje efikasnih struktura za pružanje
socijalnih usluga kako bi se zadovoljile potrebe ugroženih pojedionaca i grupa. Tu treba
pomenuti i ulogu izgradnje nacionalnih kapaciteta i investicija u društvenom kapitalu,
afirmativne mere delovanja i dodele resursa, mobiliziranjem učešća civilnog društva i
privatnog sektora.
74 World Bank, Globalization, Growth and Poverty: Building an Inclusive World Economy, A World Bank
Policy Research Report , Washington: World Bank and Oxford University Press, 2002.
69
Poznato je da različiti društveni procesi, institucije i mehanizmi isključuju ljude
da u potpunosti učestvuju u ekonomskom, društvenom, kulturnom i političkom životu.
Ovo se odnosi na proces društvene isključenosti. U ovom kontekstu, socijalna integracija
se odnosi na politike dizajnirane da bolje uključe ili integrišu one koji su isključeni iz
razvojnih procesa i mogućnosti. Ugrožene grupe su deo postojećih društvenih mreža,
uključujući porodice, domaćinstva, klanove, susedstva, zajednice, škole i radne jedinice i
za njih su potrebni određeni obrasci integracije u globalnom ili lokalnom ekonomskom i
društvenom okruženju. Promovisanje socijalne integracije usvojeno je kao jedan od tri
osnovna cilja Kopenhagenske deklaracije usvojene na Svetskom samitu za društveni
razvoj (druga dva su smanjenje siromaštva i stvaranje uslova za povećano zaposlenje).
Ova obaveza glasi: "Mi se obavezujemo na promociju socijalne integracije podsticanjem
društava koja su stabilna, sigurna i pravedna i zasnovana su na promovisanju i zaštiti svih
ljudskih prava, kao i na nediskriminaciji, toleranciji, poštovanju raznolikosti, jednakih
mogućnosti, solidarnosti, sigurnosti i učešća svih ljudi, uključujući ugrožene grupe i
pojedince".75
U kontekstu Pomenutog "Socijalnog samita", istaknuto je da su socijalna kohezija
i solidarnost osnovni uslovi razvoja i društvenog napretka. Stoga se moraju uložiti napori
da se razviju i ojačaju institucije i mehanizmi koji podstiču društvenu integraciju. Dobro
obrazovan, zdrav, pristojan, socijalno zaštićen građanin doprinosi društvenoj koheziji
zemlje i daje dinamiku svim aspektima života i kulture. Promovišući inkluziju i
smanjenje isključenosti i udaljavanja od glavnih društvenih resursa, socijalni razvoj jača
demokratske institucije i procese, čini socijalne i ekonomske odnose harmončnijim i
pruža čvrstu osnovu za postizanje dugoročnog razvoja i prosperiteta. U okviru
"Socijalnog samita", članovi i pridruženi članovi ESCAP-a takođe su se obavezali da
promovišu "socijalnu integraciju" kao jednu od tri osnovne teme usvojene Deklaracijom
iz Manile i obrazložene Agendom u kojoj je precizirana akcija za socijalni razvoj regiona
ESCAP za 1998. godinu. Ta regionalna agenda bila je konsensualan sporazum o
prioritetima u oblasti socijalnog razvoja i načinu njihovog ostvarenja. Ona se odnosi na
75 United Nations, Documents of the Social Summit +5, twenty-fourth special session of the United
Nations General Assembly, Geneva, 26 June-1 July 2000.
70
socijalnu integraciju kija će omogućiti svim društvenim grupama da žive zajedno u
ekonomskoj i socijalnoj harmoniji76.
ESCAP je sprovela periodične preglede napretka učinjenih u regionalnoj
implementaciji globalnih i regionalnih sporazuma o socijalnom razvoju. U pregledu
1999. godine primećeno je da su mnoge vlade uspostavile međuministarske
koordinacijske komisije za izradu i sprovođenje koordinisanih strateških nacionalnih
planova i aktivnosti u cilju postizanja boljeg socijalnog razvoja, shodno zaključcima i
ciljevima "Socijalnog samita". Vlade su takođe prijavile poboljšanja u stambenom
sektoru, obrazovanju, zapošljavanju i smanjenju siromaštva u prethodnim decenijama, to
je bio, u velikoj meri, rezultat impresivnih stopa ekonomskog rasta zabilježenih u nekim
zemljama u regionu. Međutim, u kasnijem pregledu ESCAP-a sprovedenom u decembru
2001. godine, mnoge vlade su primetile da nekoliko ciljeva regionalnog socijalnog
razvoja za 2000. i ranije nisu ispunjene. Ovo uključuje ciljeve ostvarenje principa
obrazovanja za sve, zdravlje za sve i stanovanje za sve, stvaranja bezbrižnog okruženja
za sve i formulisanja ukupnog političkog okvira za osnovnu socijalnu zaštitu.
Primećeno je da mnogi aspekti globalizacije koji se odnose na povećano kretanje
ljudi unutar i preko nacionalnih granica, povećane mogućnosti za zapošljavanje i brzo
širenje informacione tehnologije pružile su više mogućnosti ljudima da poboljšaju svoj
život i kvalitet života. Ova poboljšanja su pomogla u suzbijanju postojećih dispariteta i
podsticanju napretka u socijalnoj integraciji. Ipak, iskustva u ovom regionu ukazuju da
mnogi od onih grupa koje su tradicionalno predmet nekih mera za socijalnu integraciju, a
to su siromašne žene, mladi, starije osobe, osobe s invaliditetom, etničke manjine i
starosedelačko stanovništvo, često ne mogu da iskoriste nove mogućnosti koje nudi
ekonomski i tehnološki razvoj zbog postojećih barijera koje su inherentne tradicionalnim
socio-kulturnim normama i praksama ili drugim razvojnim ograničenjima. Regionalni
pregledi takođe su prepoznali da ograničenja za napredak u ispunjavanju ciljeva
socijalnog razvoja uključuju: (a) nedostatak koherentnosti u planiranju i sprovođenju
politike, (b) lošu koordinaciju, decentralizaciju ciljeva, (c) ciljevi socijalnog razvoja nisu
bili pravilno distribuirani (d) nije obezbeđen adekvatan nivo resursa iz budžeta za
76 ESCAP, Implementation of the Agenda for Action on Social Development in the ESCAP Region
(ST/ESCAP/1895), 1998.
71
ispunjavanje potreba socijalnog razvoja i socijalne zaštite, (e) nedostatak konzistentnosti
među državnim jedinicama u raspodeli i korišćenju resursa za osiguranje pružanja
osnovnih usluga i ciljanih prioriteta usmjerenih na smanjenje siromaštva, socijalnu
integraciju i promociju zapošljavanja i (f) nedostatak učešća privatnog sektora,
nevladinih organizacija i drugih organizacija civilnog društva kao partnera u razvoju77.
Postoji još jedan pokazatelj socijalne isključenosti i socijalnih teškoća koje donosi
globalizacija a to je povećan stepen migracija, bilo unutar zemalja ili u inostranstvo.
Tokom proteklih nekoliko decenija ovaj fenomen postao je važan element kod milionima
ljudi u njihovoj ličnoj strategiji preživljavanja. Prema procenama Ujedinjenih nacija za
period 1995-2000, u regionu ESCAP-a u celini, emigracija je smanjila porast populacije
za oko 2 posto. Ovo je samo jedan indikatora stope migracija u pojedinim zemljama.
Gledajući neke pojedinačne zemlje, Australija ima neto dobit od 80.000 stanovnika
godišnje, dok su zemlje poput Bangladeša, Indije i Pakistana doživjele emigracijioni
gubitak stanovništva za više od 100.000 ljudi godišnje. Slično tome, stope emigracije su
značajne u Kini, Indoneziji i na Filipinima78. Prethodnih nekoliko decenija, većina
radnika migranata iz regiona u zemlje Zapadne Azije potekli su iz Indije, Indonezije,
Pakistana, Filipina, Republike Koreje i Tajlanda. Od osamdesetih godina,
novoindustrijalizovane ekonomije Istočne i jugoistočne Azije (Tajvan, Hog Hong,
Singapur pa i Japan) počele su da privlače migrantske radnike iz manje prosperitetnih
zemalja u regionu.79
77 ESCAP, Economic and Social Survey of Asia and the Pacific 2001 (United Nations publication, Sales
No. E.01.II.F.18), 2001.
78 UNCTAD, World Investment Directory 2000, vol. VII, Asia and the Pacific (United Nations
Publication, Sales No. E.00.II.D.11), 2000.
79 Seetharam, K.S., Bhakta Gubhaju and Jerrold W. Huguet, "Demographic dynamics in the ESCAP
region: implications for sustainable development and poverty", Asia-Pacific Population Journal, vol. 16,
No. 1, 2001.pp. 45–66.
72
4.4. Politička održivost
Analiza političke održivosti podrazumeva tri nivoa: politička stabilnost neke
države (slobodni izbori, politički pluralizam, nezavisno sudstvo i demokratiju); politika
kao organizacija društva (podela na administrativne jedinice, centralizacija, odnos
lokalnih, regionalnih i državnih nivoa) i politika kao briga i strategija razvoja pojedinih
oblasti (ekonomska politika, socijalna politika, obrazovna politika i ekološka politika).
Ako sva tri pomenuta nivoa političke održivosti ne funkcionišu dobro, onda je teško
održati ukupnu održivost nekog društva. Politička održivost je jednako važna, isto kao i
ekonomska, socijalna i ekološka održivost. Mi ćemo se u ovom delu rada više baviti
trećim nivoom političke održivosti, odnosno brigom i strategijom političkih subjekata za
održivi razvoj društva, navodeći pojedine primere u svetu.
Potreba za bilo kakvim ekonomskim razvojem u siromašnijim zemljama čini
problematičnim žrtvovanje ekonomskog rasta i povećanog učešća na globalnom tržištu,
zbog zaštite životne sredine. Na primer, svakako je teško i na neki način iracionalno, da
se brine o nivoima ugljen-dioksida u atmosferi, dok deca gladuju i smrtnost odojčadi se
povećava. U međuvremenu, bogatiji i moćniji akteri nisu spremni da se odreknu
prednosti u konkurentnoj globalnoj ekonomiji. S obzirom na to, sile globalizacije
podstiču ekonomski razvoj, ali istovremeno izazivajući gubljenje suvereniteta velikog
broja malih i siromašnijih država. Iako bogatstvo izazvano globalizacijom može
poboljšati sposobnost sadašnjih generacija da zadovolje svoje potrebe, izazovi koje
globalizacija predstavlja za državni suverenitet mogu smanjiti kapacitete vlada za jačanje
institucija sposobnih za zaštitu životne sredine, smanjiti resurse, ekonomske i socijalne
perspektive za buduće generacije. Kapacitet lokalnih, državnih i međunarodnih institucija
da koriste regulatorne i tržišne mehanizme za zaštitu životne sredine uz promovisanje
ekonomskog razvoja mogu odrediti buduću sudbinu čovečnstva. Po prvi put u istoriji,
ljudi mogu promeniti klimu i biološki sastav planete. Da bi preživeli naše konkurentske
impulse, moramo izgraditi institucije koje imaju kapacitet i predviđanje da izbjegnu
opasnosti i zamke tamne strane globalizacije80.
80 Gore, Albert, “Global Environment: A National Security Issue.” In: Ruth DeFries and Thomas Malone
(eds.), Global Change and Our Common Future, pp. 177–86. Washington, DC: National Academy Press,
1989.
73
Kapitalizam se širi svetom i uspostavlja novi svetski poredak koji forsira
slobodno tržište, pa se postavlja pitanje šta vlade mogu učiniti kako bi zaštitile svoje
građane od degradacije životne sredine vezane za industrijski ekonomski rast, neometan
promet, razvoj i druge aspekte globalizacije? Potrebno je ukazati na nekoliko
kontradikcija koje izaziva globalizacija a koje predstavljaju polazne tačke za razmatranje
političke održivosti društva. Iako globalizacija funkcioniše u "svim domenima ljudskih
aktivnosti"81, potrebno je fokusirati se posebno na njene ekonomske i političke
komponente, sa akcentom na širenje slobodnih tržišta kao pokretačke sile globalizacije.
Globalizacija odražava tekuću "lokalnu-globalnu dijalektiku" ili napetost između
integrativnih i dezintegrativnih sila. Globalizacija urušava državni suverenitet i
povećava nivo međunarodne međuzavisnosti država.
Globalizacija je prisutna u svim domenima ljudskih aktivnosti, od kulturnog i
socijalnog do ekonomskog i političkog. U političkoj sferi globalizirajuća dinamika se
zasniva na svakom događaju koji olakšava širenje autoriteta, politika i interesa izvan
postojećih socijalno izgrađenih i teritorijalno omeđenih granica. Ekonomska
globalizacija obuhvata širenje proizvodnje, trgovine i investicija izvan njihovih
prethodnih lokalnih domašaja i granica, dok u društvenoj i kulturnoj sferi globalizacija
deluje kako bi proširila ideje, norme i prakse izvan okruženja u kojima su oni nastali.82
Globalizacija je ekonomski podstaknuta širenjem slobodnog tržišta, njene integrativne i
dezintegrativne sile politički predstavljaju izazov suverenitetu većine država (kao što i
povećavaju njihovu međuzavisnost) a kulturno i socijalno uključuju širenje zapadnih
normi širom svijeta. Takođe, globalizaciju možemo posmatrati i kao dva suprotna
procesa: prvo, veliki i snažan proces ekonomske i tehnološke intagracije svih zemalja
sveta kroz otvoreno tržište i drugo, male pokrete i tendencije da se očuvaju lokalne
specifičnosti (etničke, verske, kulturne, geografske) iz kojih se ponekada javljaju i
separatizmi, manjih ili većih razmera, jer globalizacija preti da se pretvori u "trijumf
nezaustavljivog globalnog kapitala nad lokalnom autonomijom i identitetom".83 Iako su
81 James N. Rosenau, “The Complexities and Contradictions of Globalization.” Current History No. 96,
1997. pp. 360–365, 82 Isto, pp. 362.
83 Taylor Michael and Sergio Conti. Interdependent and Uneven Development: Global-Local Perspectives.
Brookfield: Ashgate, 1997. p. 3.
74
sve tri komponente globalizacije (ekonomska, kulturna i politička) značajne za održivost
nekog društva, naša analiza se ovde fokusira na političku održivost.
U razmatranju globalizacije mora se poći od stava da ona istovremeno podstiče i
ohrabruje ali, istovremeno i otežava održivi razvoj. Zbog te kontradiktorne situacije,
lokalne, državne i međunarodne institucije treba da budu sve više uključene u postupak
zaštite životne sredine. Održivi razvoj je, u najkracem i uopšteno, pristup razvoju koji
teži da poboljša sposobnost sadašnjih generacija da zadovolje svoje potrebe,
istovremeno čuvajuci resurse i ostavljajuci mogucnost da i buduce generacije zadovolje
njihove potrebe. U ekonomskom smislu, globalizacija podstiče i otežava održivi razvoj.
Širenje slobodnih tržišta podstiče ekonomski rast i razvoj, povećava bogatstvo i stoga
poboljšava sposobnost sadašnjih generacija da zadovolje svoje potrebe. Jasno je da se
može tvrditi da u kratkom roku globalizacija podstiče održivi razvoj. Međutim,
neuređena tržišta često ne uspevaju sa uvođenjem amortizacije i kompenzacije socijalnih
troškova koja pogađaju standard građana, što dovodi do negativnih eksternalija ili
zagađenja životne stedine. Na primjer, bez posebnih propisa ili tržišne kontrole
nelojalnih aktivnosti, kompanija će nastojati da proizvodi svoju robu što jeftinije kako bi
maksimizirala profit. Pri tome, ako zakonski propisi ne zahtevaju ili se ne primenjuju,
fabrika će svoj otpad pustiti u obližnju reku ili štetne gasove i isparenja poslati u
atmosferu, radnicima će sniziti plate i nadnice, znajući da za to neće plactiti nikakvu cenu
„čiste i zdrave proizvodnje“. Ukratko, naša hipotetička kompanija i njena fabrika
prebacuju teret negativnih i neželjenih efekata (izbegavanje troškova) na građane i
okruženje u obliku zagađenja. Na taj način će se umanjiti sposobnosti budućih generacija
da zadovolje svoje potrebe. Postavlja se pitanje zašto to rade lokalne i državne vlasti,
zašto dopuštaju kompanijama da ugrožavaju održivi razvoj? Odgovor se krije u
nastojanju vlasti da povećaju zaposlenost, da privuku investitore, da se uključe u svetsko
tržište, pa čak i na uštrb štete po socijalnu i ekološku sredinu.
Zagađene reke, jezera, morsko priobalje i vazduh su primeri negativnih,
neželjenih efekata koji se proizvode jer se pojedinci nadmeću za profit u slobodnoj
tržišnoj ekonomiji. U političkoj sferi, većina literature ukazuje na to da globalizacija
izaziva osipanje i koroziju državnog suvereniteta, čime se smanjuju kapaciteti državnih
75
institucija da ispravljaju neuspehe na svjetskom tržištu. To ne znači da je ideja države
zaštitnice već propala za većinu država u svetu, te da tako oslabljena država ima
poteškoća u podsticanju institucija na lokalnom, državnom i međunarodnom nivou da
primenjuju efikasne regulatorne i tržišne mehanizame koji bi njihovu sredinu činili
održivom. Očigledno, kako u političkom, tako i u ekonomskom smislu, izgledi za
postizanje održivog razvoja malih država i lokalnih sredina su donekle ugroženi.
Međutim, rešenje se čini mogućim ako bi se izgradile i ojačale političke institucije
sposobne da eliminišu propuste na tržištu i negativne eksternalije povezane sa
globalizacijom, a istovremeno podstiču ekonomski razvoj na svom prostoru. Ostaje
pitanje kako to ostvariti. Da li je zaista potrebno podići ove institucije na svim nivoima
vlasti, ili bi bilo dovoljno da se oslonimo na jedan nivo, kao što je lokalni?
4.5. Tehnološka održivost
Početak XXI veka je obeležen velikim usponom nauke i tehnologije, zbog toga je
u svakoj raspravi o održivom razvoju neophodno uključiti tehnološki aspekt. Zapravo,
teza se može postaviti i na sledeći način: savremeni naučni i tehnološki razvoj direktno
utiče na uslove i parametre održivog razvoja grupa, zajednica i društva. Svakodnevni
razvoj u oblastima komunikacija i informacionih tehnologija utiče, tako reći,
revolucionarno na sve ostale aspekte čovekovog života. Informacije i znanje se šire
velikom brzinom, zahvataju sve prostore u svetu i postaju sve pristupačniji građanima.
Ovakav tehnološki i naučni napredak, značajno će pomoći budućim donosiocima odluka
(menadžerima i predstavnicima lokalne politike) jer će im biti stalno na raspolaganju
novi alati za kreaciju, inicijativu, preduzetničke poduhvate i razvoj. U oblastima kao što
su poljoprivreda, zdravstvo, obrazovanje, ljudski resursi i upravljanje životnom
sredinom, te transport i razvoj poslovanja, doći će do revolucionarnih promena u pogledu
kvaliteta i brzine obavljanja poslova. "Komunikacione i informacione tehnologije imaju
ogroman potencijal, posebno za zemlje u razvoju, kao i za unapređenje održivog
razvoja"84.
84 Kofi Annan, Secretary General of the United Nations, "Secretary General Stresses International
Community's Objective of Harnessing Informatics Revolution for Benefit of Mankind" in: United Nations
76
Generalni sekretar Ujedinjenih nacija Kofi Annan je prethodno citiranim stavom
naglasio i nagovestio ogroman potencijal informacionih i komunikacionih tehnologija
(IKT) za održivi razvoj nerazvijenih zemalja, već na prvom sastanku Radne grupe UN za
informatiku. Deceniju posle tog sastanka ovde možemo postaviti neka važna pitanja: da
li se taj potencijal danas ostvaruje? Da li su ove prednosti ravnomerno raspoređene ili su
sve neujednačenije? Da li difuzija i primjena ovih tehnologija otklanja ili donosi sve više
rizika za zemlje u razvoju? Da li zainteresovane strane u zemljama u razvoju (politički,
ekonomski i socijalni subjekti) preduzimaju odgovarajuće mere kako bi smanjile rizike
socijalne i ekonomske isključenosti koje bi mogle biti povezane sa ovim revolucionarnim
razvojem tehnologija? Čini nam se da su ova pitanja ključna za razumevanje socijalnog i
ekonomskog utjecaja novih tehnologija na održivi razvoj, svugde u svetu a posebno u
nerazvijenim i zemljama i razvoju.
Da bi se mogla stalno postavljati ova i slična pitanja i tragati za njihovim
odgovorima, potrebno je da se vlade i politike nerazvijenih i zemalja u razvoju usmere na
poboljšanje infrastrukture i obezbeđivanje neophodnih usluga kao što su putevi, struja,
komunikacije, telefon, zdrava pitka voda, obrazovanje, dobra preduzetnička i poslovna
klima.
Komisija UN za nauku, tehnologiju i razvoj u traganju za sličnim odgovorima
koje smo mi prethodno postavili, odlučila je da formira radnu grupu koja bi procenila
ulogu naučnih i tehnoloških inovacija i podstakla da se zemlje u razvoju duboko
angažuju u izgradnji inovativnog "društava znanja". Ova radna grupa za informatiku i
razvoj UN, poznata po skraćenici UNCSTD, osnovana je 1995. godine. U to vrijeme
UNCSTD je primetio da: "iako je tehnološka revolucija u informacionim tehnologijama i
telekomunikacijama izazvala veliki interes među političarima, poslovnom sektoru,
medijima i akademskom svetu u industrijalizovanim zemljama, malo se zna o
preprekama u pristupu informacijskoj tehnologiji i širenju i korišćenju informacionih
tehnologija u zemljama u razvoju, posebno onim sa ekonomijama koje imaju nizak
godišnji rast i mali GDP".85
Commission on Science and Technology for Development 'Inter-Agency Project on Universal Access to
Basic Communication and Information Services', 3rd Session, Geneva, 12 May, E/CN.16/1997/ p.3.
85 UNCSTD (United Nations Commission on Science and Technology for Development) "'Information
Technologies for Development: An Issues Note'", prepared by UNCTAD Secretariat, 2nd Session, Geneva,
15 May, E/CN.16/1995/9,16 March. p. 9.
77
Da bi se razvilo bolje razumijevanje socijalnih i ekonomskih uticaja informaciono
komunikacionih tehnologija (IKT) na sve sektore privrede, kao i na društveni, kulturni i
politički život građana zemalja u razvoju, Radna grupa je koristila znanja i poglede
mnogih iskusnih i stručnih ljudi. UNCTAD je u jesen 1995. završila posebnu seriju
Izveštaja o proceni napretka tehnološkog procesa označenog kao "Informacione
tehnologije za razvoj". Urednici su naglasili da socijalne i ekonomske karakteristike koje
proizilaze iz transformacija povezani sa IKT bi trebalo da imaju više koristi za sve ljude
a ne samo za privilegovane. Postoji saglasnost da će tranzicija u XXI. vek biti svedok
kvantnog skokova u razvoju i eksploataciji informacionih tehnologija, sa odgovarajućim
posledicama za društvenu i ekonomsku organizaciju, životnu sredinu, kulturu i razvoj
globalne informacione infrastrukture. Ključna pitanja koja se tiču donosilaca političkih
odluka u međunarodnim organizacijama su stepen do kojeg je ova velika transformacija
imala koristi za sve aspekate društva, kao i načinima i sredstvima postizanja, izgradnje i
širenja istinske globalne informacione infrastrukture i mreže.86
Kada je Radna grupa započela svoju procenu, intenzivirana je debata o
potencijalima nauke i tehnologije, a posebno informacionih tehnologija, kako bi se
transformisao život (na bolje) svih građana svijeta. Konstatovano je da postoje pozitivni
uticaji u industrijalizovanim zemljama a da i određeni sektori mnogih zemalja u razvoju
ostvaruju korist od napretka nove tehnologije. Radna grupa je razmotrila šezdesetak
članaka pozvanih eksperata, koji su analizirali različite aspeke implikacija informaciono
komunikacionih tehnologija za razvoj društva. Njegovi članovi i konsultanti istraživali su
ogromnu literaturu na terenu, razgovarali su sa mnogim stručnjacima i učestvovali u
debatama u svojim matičnim zemljama i u inostranstvu. Našli su značajne dokaze da
nove IKT transformišu neke sektore u nekim zemaljama u razvoju. Određene kompanije
znatno su poboljšale svoju konkurentnost koristeći IKT, a neke zemlje u razvoju
povećavaju svoje izvozne snage u IT sektoru. Neke vlade u zemljama u razvoju
efikasnije pružaju usluge svojim građanima korištenjem novih tehnologija.
Radna grupa je takođe pronašla dokaze da pozitivni uticaj ovih tehnologija na
ekonomije i društva u razvoju nije toliko dubok ili prodoran, jer se rasprava o
86 UNCSTD (United Nations Commission on Science and Technology for Development) "'Implementation
of and Progress Made on Decisions Taken at the Second Session of the Commission, Including Follow-up
Work on Technology for Basic Needs, Gender and Sustainable Development, and Coalition of Resources'",
Note by the UNCTAD secretariat, Item 4, UNCSTD 3rd Session, E/CN.16/1997/8, 12 May.
78
prednostima globalnog informacionog društva u tim zemljama nekada čini kao sama
sebi svrha. Postoji mnogo ljudi, posebno u najmanje razvijenim zemljama, čiji su životi
jedva dodirnuti blagodetima koje pruža nova tehnologija, dok na drugoj strani, ima i
drugih čiji su životi negativno pogođeni njihovim isključivanjem iz globalnog
informacionog društva ili socijalnim ili ekonomskim dislokacijama koje su posledica
uticaja ovih tehnologija. Problem nije samo što postoji zaostajanje u difuziji ovih
tehnologija ili u pristupu novim tehnologijama i uslugama, već i u posledicama njihovog
korištenja ili nekorištenja. Jasno je da postoje problemi u nastojagu da se osiguravanju
putevi i načini izgradnje sposobnosti za kreativno korištenje ovih tehnologija za
izgadnju novih mera državne politike i strategije. To nagoveštava i Radna grupa
UNCSTD-a kroz svoja dva glavna zaključka: a) iako su troškovi korištenja IKT za
izgradnju nacionalnih informacionih infrastruktura koji mogu doprinijeti inovativnom
"društvu znanja" visoki, koristi mogu biti mnogo veće; b) zemlje u razvoju su na veoma
različitim polaznim pozicijama ostvarenja zadatka izgradnje inovativnog i
prepoznatljivog "društava znanja" i korišćenja svojih nacionalnih informacionih
infrastruktura radi podrške njegovim razvojnim ciljevima.
Diskurs o "društvu znanja" naglašava potrebu iskorištavanja informaciono
komunikacionih tehnologija za razvoj i jačanje siromašnih, te za izgradnju naučnih i
tehničkih kapaciteta koji će biti u skladu sa razvojnim ciljevima društva, odnosno države.
Nove tehnologije mogu se implementirati u cilju podrške demokratskom odlučivanju,
efikasnijem upravljanju i doživotnom učenju. Prednosti IKT su blisko povezane sa
uspostavljanjem ravnopravnih politika i regulatornih okvira koji će omogućiti da
razumevanje, razmjena i izgradnja partnerstva postanu centralne komponente nacionalnih
IKT strategija za održivi lokalni, regionalni i nacionalni razvoj.
Svetska banka tvrdi da je "znanje za razvoj" ključno za buduće izglede zemalja u
razvoju i da će kapaciteti ovih zemalja za rastuće globalno "elektronsko znanje" biti sve
važniji. Izveštaj UNCSTD-a ilustruje zašto to predstavlja veliki izazov za mnoge zemlje
u razvoju. Tamo se naglašava da prekomponovanjem lokalnih i eksternih znanja postoje
sve veće mogućnosti da zemlje u razvoju, uključujući i najmanje razvijene zemlje, imaju
79
sve više koristi od IKT-a.87 Ovde možemo izvesti jednu hipotezu koja ukazuje na to da je
društvo znanja primer, pokazatelj, orjentir ili paradigma održivog društva u XXI veku.
Vrednost informacija i akumuliranog znanja kod zemljama u razvoju je važan
aspekt budućeg potencijala za privredni rast. Samo mali broj zemalja u razvoju uspio je
smanjiti razvojni zaostatak korišćenjem proizvodnje na bazi većee primene informaciono
komunikacionih tehnologija. "Ove tehnologije ne nude magični napitak od koga se može
očekivati da osigura lek za bolesne, da spreči degradaciju životne sredine ili da stvori
poslove".88 Međutim, ako se ove tehnologije mogu kombinovati sa domaćim i eksternim
ljudskim resursima, one mogu biti instrumenti u postizanju velikih promena u
organizaciji industrijske delatnosti i ponašanju svakodnevnog života u zemljama u
razvoju. Ako su promene u skladu sa razvojnim ciljevima, zemlje mogu dobiti prednosti
od IKT i izbeći rizik od tehnološkog i ekonomskog isključivanja i marginalizacije.
Međutim, to zahteva nacionalne (i/ili regionalne) IKT strategije koje nadograđuju snagu
svake zemlje. Mapiranje i merenje ekonomskog i socijalnog uticaja IKT-a, kao i snage i
slabosti tehnoloških i društvenih sposobnosti u zemljama u razvoju, postaće važan alat za
generisanje informacija potrebnih za odluke lokalnih i nacionalnih politika zemalja,
posebno onih u razvoju.
Možemo zaključiti da informaciono komunikacione tehnologije (IKT) mogu dati
veliki doprinos održivom razvoju, ali da će ovu mogućnost pratiti i veliki rizici. Na
primer, najmanje razvijene zemlje suočavaju se sa ogromnim rizikom od isključenja iz
procesa razvoja i koristi od IKT jer često nemaju ekonomske i društvene sposobnosti
potrebne da iskoriste inovacije u IKT-u. Zemlje u razvoju će morati da pronađu načine za
kombinovanje svojih postojećih društvenih i tehnoloških sposobnosti da bi imali više
koristi od potencijalnih prednosti IKT-a. Ove tehnologije omogućavaju inovacije putem
metoda koje se koriste za sticanje i generisanje znanja koje je relevantno za rešavanje
specifičnih održivo razvojnih problema društva.
Iz UNCTAD-ovih izveštaja se može izvesti pet glavnih zaključaka o potencijalnoj
ulozi IKT-a u zemljama u razvoju: a) IKT mogu biti važni alati za razvoj, ali njihova
efikasna upotreba zahteva ulaganje u kombinaciju tehnoloških i društvenih sposobnosti;
87 UNCTAD (United Nations Conference on Trade and Development), "'Review of the Activities of the
United Nations System in the Area of Information Technology and Development'", paper prepared for the
United Nations Commission on Science and Technology for Development, Geneva, January, 1997. 88 John Servaes, "'Cultural Identity and Modes of Communication", in: Anderson, Jonnas. (ed.)
Communication Yearbook. Volume 12, Newbury Park: Sage, 2008. p. 383.
80
b) iako domaća proizvodnja može doprineti razvojnim ciljevima, većina zemalja će
dobiti veće efekte od investicija koje koriste ove tehnologije; c) sposobnosti za
mobilizaciju ovih investicija i njihovu efikasnu upotrebu razlikuju se među zemljama u
razvoju; d) idealno bi bilo kada bi se ove investicije u IKT i ukupne društvene
sposobnosti preduzimale istovremeno, ali ako se ne mogu preduzeti na ovaj način,
ulaganje u društvene sposobnosti treba da dobije prioritet; i e) potrebna su nova
partnerstva ili koalicije različitih subjekata za rješavanje investicija i društvenih problema
u nerazvijenim zemljama.89 Dakle, Ujedinjene nacije u svojim izveštajima stalno
preporučuju zemljama u razvoju da što češće uspostavljaju nacionalne ili regionalne
strategije za razvoj informaciono komunikacionih tehnologija, jer su svesne da je to
najvžni resurs za izgradnju održivog društva u XXI veku.
Kada govorimo o tehnološkom aspektu održivog razvoja nije dovoljno požnju
posvetiti samo informaciono komunikacionim tehnologijama (IKT), iako su one danas
primarne, već je neophodno navesti i druge tehnologije i njihov uticaj na održivi razvoj.
Prethodno smo pomenuli da tehnološki razvoj ima dva lica: donosi prednosti ljudskim
nastojanjima da stvore održivo društvo, ali, lošom upotrebom i slabim upravljanjem
tehnologijom i tehnološkim razvojem mogu naneti značajne štete ljudskoj zajednici. To
se najbolje može videti na primeru biotehnologije.Tokom protekle dve decenije, razvoj
biotehnologije, posebno one vezane za proizvodnju hrane, razvio se tako da je sada
zaokupio pažnju donosilaca odluka i kreatora politike na lokalnom, nacionalnom,
regionalnom i globalnom nivou. Ove tehnologije imaju važne implikacije na zdravlje
ljudi i životnu sredinu, ekonomski rast i konkurentnost, a naročito u kontekstu manje
razvijenih zemalja, kao što je smanjenje gladi i siromaštva, kao čnjenice koja je kamen
spoticanja za sve koncepte i strategije održivog razvoja u tim zemljama. Pošto su ove
tehnologije relativno nove i dalje je prisutan visok nivo naučne neizvjesnosti o njihovoj
široj upotrebi. Treba napomenuti da su već prisutni slučajevi štetnog delovanja genetski
modifikovanih biljaka potrebnih za ljudsku ishranu. Sve to ostavlja prostor za različite
političke, ekonomske i socijalne manipulacije u savremenim uslovima.
Ovde treba pomenuti i hemijsku tehnologiju koja je sve prisutnija danas u širokoj
upotrebi od poljoprivrede, proizvodnje hranje, gajenja biljaka i životinja, pa preko
89 Robin Mansell and Roger Silverstone (eds), Communication by Design: The Politics of Information and
Communication Technologies, Oxford: Oxford University Press, 1998.
81
farmaceutske industrije, prečišćavanja voda u bazenima i akumilacijama, do njene
upotrebe u zdravstvene, kozmetičke i estetske svrhe. Sve više je naučnih istraživanja koja
koja ukazuju na skoro podjednaku korist i štetu od tolike upotrebe hemijskih preparata i
sredstava u svakodnevnom životu, o čemu je bilo više reči u prethodnom delu rada.
5. Menadžment održivog razvoja
Upravljanje održivim razvojem i resursima društva, podrazumeva složenu
interakciju prirodnih, tehnoloških, socioloških, antropoloških, ekonomskih i političkih
faktora. Sve to na lokalnom, nacionalnom i međunarodnom nivou. Postoje dva stava o
upravljanju održivim razvojem. Radikalniji stav govori da mora doći do fundamentalne
promene kriterijuma razvoja, tako da nije potrebno, direktno ili indirektno, izvlačiti samo
što veću materijalnu korist od prirode kako bi se ostvario napredak a po cenu ugrošavanja
prirode. Ovakav stav zasnovan je na pretpostavci da svaki razvoj na kraju mora dovesti
do povezanosti ljudi sa njihovim ekosistemom, što bi dovelo do duhovnog poboljšanja i
novog ili obnovljenog osećaja odgovornosti ljudi u odnosu na Zemlju. Umereno gledište
kaže da je razvoj u postojećem smislu moguć pod uslovom dd čovek stalno vrši proveru
štete nanete životnoj sredini, tako da izvori koji su bili osnova modernog razvoja ne bi
bili tako uništeni. Ovo je dovelo do međunarodnih poziva i deklaracija da razvoj društva
u budućnosti mora biti održiv.
Zaštita životne sredine je početak svake rasprave o održivom razvoju i ugrađena
je u sve strategije održivog razvoja. Ponekad se slaže na ovoj poziciji; jer iako je deo
rešenja, pragovima kompromisa je teško ustanoviti i svakako nisu univerzalno
dogovoreni. Upravljanje životnom sredinom je neophodno za nastavak zadatka
pronalaženja i primene smernica za obrasce korištenja resursa koji prate razvoj. Važno je
istaći da je upravljanje životnom sredinom potrebno dovesti u vezu sa upravljanjem
ljudima i njihovim potencijalno štetnim aktivnostima koje se odvijaju svakodnevno u
odnosu na vodu, zemljište i vazduh. To uključuje niz formalno institucionalizovanih, kao
i neformalnih, aktivnosti. Kako se može ostvariti cilj održivog razvoja ostaje veliko
pitanje i izazov. To jasno podrazumeva upravljanje ljudskim ponašanjem, ali je to veoma
složen posao. To bi trebalo da obuhvati traganje za naučnim dokazima o šteti koju
priroda trpi zbog ljudskih aktivnosti, kao i potragu za kriterijumima za određivanje
82
odgovarajućih akcija i mehanizma za postizanje odgovornog ponašanja ljudi u
budućnosti.
Priroda se pretvara u resurs kada joj je pripisana vrednost za ljudsku upotrebu ili
korist. Stoga, resurs je inherentno antropogen i u većoj ili manjoj meri predstavlja
prirodu koju ljudi koriste. Pored toga, vrednost stvara potrebu da je čovek poseduje.
Vrednost resursa određuje troškove sticanja prava pristupa ili vlasništva nad njima. Na
taj način priroda se pretvara u resurs.90 Resursi su u vlasništvu u smislu posedovanja
koje je zaštićeno zakonom, iako u nekim delovima sveta postoje regulatorni okviri koji
ograničavaju aktivnosti u skladu sa politikama korištenja zemljišta i sve više sa
politikama zaštite životne sredine. Stoga, upravljanje ljudskim ponašanjem postaje
neophodno u pogledu prava vlasništva i upotrebe tog vlasništva. Istorija je pokazala da
ne postoji univerzalno dogovoren ili prihvaćeno pravedan odnos ljudi prema životnoj
sredini. Naprotiv, ovi odnosi obično bivaju motivisani sebičnošću. Oni postaju merilo
moći i koriste se za poboljšanje bogatstva i mogućnosti moćnih ljudi da upravljaju
prirodnim, socijalnim, ekonomskim i političkim resursima društva. Tamo gde nema
jasnog razgraničenja vlasništva, kao što je slučaj sa podzemnom vodom i vazduhom,
rezultat će biti u stilu poznate izreke o "tragediji zajednice": svako želi pravo korištenja,
ali niko ne prihvata nikakve odgovornosti za čuvanje kvaliteta resursa za buduće
generacije.
Iako je u većini društava postalo široko prihvaćeno gledište da je očuvanje
životne sredine važno, koncept se ne slaže s sporazumom u smislu značenja, motiva i
prirode konačnog dobra kao cilja. Postoje bar dva moguća značenja koja stoje iza stava o
očuvanju životne sredine kao osnove ekološke etike: a) etika korišćenja životne sredine,
kao tehnocentrički pristup životnoj sredini (razvoj tehnologije bez ograničenja i
posledica) i b) etika okoline kao ekocentrični pristup (ekologija je vaznija od tehnološkog
razvoja i ekonomskog napretka). Zapadna "menadžerska etika" zasnovana je na prvom
značenju, u kojem su principi koji proveravaju delovanje i ponašanje ljudi bazirani na
tržišnoj vrednosti i zakonskom vlasništvu. Oni daju smernice o tome šta je ispravno. Iz
takve perspektive, okruženjem se upravlja pomoću svake tehnologije koja može biti
90 Nicholas Low and Brendan Gleeson, Justice, Society and Nature: An Exploration of Political Ecology,
London: . Routledge, 1998. str. 19-21.
83
dostupna i koja donosi profit. Tržišna vrednost obezbeđuje proveru prekomerne
eksploatacije, jer je očigledno da će prekomerna upotreba resursa s vremenom ugroziti
ovu vrednost. Ovo je osnovni princip održivog razvoja. Ekocentrični pristup okolini
podržava ideju o unutrašnjoj vrednosti, zasnovanoj na inherentnoj vrednosti prirode i
svim njegovim elementima. Postoji etika koja se bavi ljudskim odnosima sa prirodom
koja se zasniva na principima prioritetnih ljudskih prava, ali i etika koja se bavi prirodom
i time su ljudski odnosi sa prirodom ograničeni prioritetom prirode. Još uvek ne postoji
univerzalna etika vezana za odnose ljudi sa životinjama, a kamoli zemljištem, stenama,
tlom, mineralima, biljkama, vodom i vazduhom. Odnos sa prirodom, kada se ona smatra
"prirodnim resursom" i dalje je u velikoj meri prioritetno ekonomski, koji uključuje
privilegije, ponekad ograničenja, ali ne i obaveze. Sveobuhvatna "prirodna etika", poput
zemljišne etike, "menja Homo sapiens od osvajača zemlje-zajednice ili životne sredine
do običnog člana i građanina".91 Lokalna zajednica mora biti uključena u postizanje ove
nove uloge, ali prvo, zajednica mora biti identifikovana i shvaćena tako da njena uloga
može biti operacionalizovana. Ovaj proces ne zahteva samo novu etiku već i nove oblike
upravljanja koji se odnose na upravljanje prirodom kao resursom. Pitanja upravljanja
resursima, dakle, nisu samo ili čak pre svega, pitanja procedura organizacije i
upravljanja, koliko su to pitanja etike i upravljanja.
Uzimajući u obzir temeljne etičke i političke osnove upravljanja resursima koji
proizilaze iz prirode, izazov leži u razvoju mehanizama za kontrolu i sprečavanje daljih
čovekovih negativnih uticaja. Dok se nastavlja rasprava o tome ko treba da ima pravo da
odredi način upotrebe resursa, naučnici imaju obavezu da istražuju i objasne uticaj ljudi
na procese i transformacije pristupa koji uključuju korištenje resursa. Ali, takođe je
potrebno je da se ima rezerva prema rizicima koje može izazvati nauka kada se koristi za
merenje uticaja, procenu trenutnih posledica i predviđanje budućih rizika ljudskih akcija.
Potrebno je napomenuti da se promene u prirodi javljaju i bez intervencije
ljudskih snaga. Međutim, ove promene su značajno povećane kroz ljudski uticaj. Što se
tiče neposrednog uticaja ljudi, možemo reći da neke vrste uticaja su očigledne u kratkom
roku, dok drugi uticaji ljudi postaju očigledni mnogo kasnije. Neki uticaji imaju samo
lokalni značaj, dok drugi ima globalne posledice. Postoji složen lanac akcija i interakcija
koji imaju direktne i indirektne efekte na ekosisteme, koji uzrokuju iscrpljivanje, 91 Aldo Leopold, A Sand County Almanac, Oxford University Press, 1968. p. 204.
84
kontaminaciju ili poremećaje u životnoj sredini. Pošto su ovi efekti potencijalno
negativni (kratkoročni ili dugoročno), izuzetno je važno da ljudsko ponašanje i uticaj
unutar ekosistema treba pažljivo pratiti i njime upravljati. Posledice uticaja koje treba
izbjeći su one koje se odnose na smanjenje ili iscrpljivanje kako neživih tako i živih
(biotičkih) elemenata prirode. Postoje mogućnosti da se neki od ovih resursa (poput
vazduha i vode) mogu očistiti i u tom smislu obnoviti ili se oni mogu kontinuirano
koristiti bez promene njihovog sastava, pošto se moć od kretanja vetra ili vode koristi bez
promene. Ostali resursi, poput rezervi minerala, koji su jednom izvučeni i transformisani,
nikada se ne mogu vratiti u prethodno stanje. Tako se nafta koja se jednom koristi za
gorivo nikada više ne može koristiti za gorivo, dok talasi ili vetar na bilo kom mestu
mogu nastaviti da pružaju snagu da pogone turbine na neodređeno vreme. Drugi
problemi u korišćenju ili eksploataciji resursa potiču od zagađenja izazvanog stvaranjem
otpada. Zemljište, vazduh i voda namerno se koriste ili nehotično postaju skladišta
otpada nastalih nizom ljudskih aktivnosti i ekstrakcijom resursa. Neki otpadi se
razgradjuju u tlu ili vodi sa značajnim implikacijama na njihov kvalitet. U vazduhu
čestice otpada su raspršene i kasnije se mogu naseliti na drugim mestima, čime se stvara
dodatni negativan uticaj na prirodu. Još jedan problem leži u stvaranju otpada koji nije
razgradiv a posebno onaj koji je toksičan i opasan za ekosisteme i ljude.
Obim i priroda efekata ljudske aktivnosti na životnu sredinu određuje se
kombinacijom faktora. Glavni među njima su veličina i karakteristike ljudske populacije
koja koristi određeni aspekt ili područje prirode kao resurs, karakteristike ekonomije,
vrstu tehnologije koja se koristi za eksploataciju ili na drugi način iskorištavanje prirode i
forme i efikasnost sistema upravljanja, uključujući institucionalni okvir i druga sredstva
regulacije. Ljudi, kao i svi elementi ekosistema, zahtevaju prostor ili teritoriju, hranu,
svetlost, vazduh i vodu. Oni, kao i svi elementi, su u stalnoj konkurenciji. Što je
intenzivnija ili neuređenija konkurencija među ljudima intenzivnija je borba za pristup i
kontrolu prirodnih resursa. Ako bi ovo rezultiralo razgradnjom simbiozne prirodnih
odnosa unutar ekosistema ili situacijom u kojoj je nosivost kapaciteta ekosistema
prekoračena u smislu njegovih hemijskih, bioloških ili fizičkih granica, onda će uticaj
imati neto negativni efekat . Stoga, veličina i prostorna raspodela populacije i vrste
sistema ljudske upotrebe u odnosu na prirodu su osnovna pitanja o oblicima i obimu
uticaja. Životnu sredinu čine ljudi i ljudsko ponašanje svih vrsta. Glavni cilj upravljanja
zaštitom životnom sredinom, stoga, mora biti kreiranje i održavanje situacije u kojoj
85
ljudi postaju što kompatibilni sa svojim okruženjem. Ono što je moguće zavisi od
raspoloženja ljudi, zajedno sa regulatornim i upravljačkim mehanizmima koji su
uspostavljeni da bi se održala ili poboljšala situacija. Kritični faktor su ljudi. Ljudi su
različito koncentrisani i raspoređeni u populacije različite veličine i sastava. Sastav se
ovde odnosi na demografske karakteristike, kao i na ekonomsku aktivnost i nivu
sofisticiranost upotrebe tehnološke sredstava.Ljudi su glavni korisnici resursa, ali broj
ljudi ne određuju obim i vrstu korišćenja resursa. Uticaj zavisi od njihovih zahtjeva za
određenim resursima, koliko i kako se izvlače ili na drugi način koriste. Vrste korištenih
tehnologija, navike i očekivanja društava, kultura i stanje privrede manifestuju se u
širokom spektru proizvodnih i potrošačkih aktivnosti. Ovo uključuje upotrebu vozila,
broj i vrstu industrijskih kapaciteta, kao i veličinu aerodroma, borbu za prostor, visoke
korisnike energije i generatore otpada. Zbog toga je kvalitet života i korišcenja resursa, a
ne broj ljudi, najvažnij uticaju populacije na životnu sredinu.
Urbanizacija koja dovodi do sve većeg nivoa gustine naseljenosti i korištenja
resursa također čini razliku. Najveći deo ovih urbanih populacija nalazi se u glavnim
gradovima - od kojih su oni najveći na obalama reka, jezera i mora. Obalne lokacije
ogromne većine Afričkih i Arapskih zemalja imaju implikacije na upravljanje
primorskom zonom, što predstavlja veliki deo nacionalne teritorije u slučaju malih
zemalja. Raspodela otpada na moru pokazuje rezultat aktivnosti na globalnom nivou.
Recimo, pomorski saobraćaj na Karibima značajno je porastao tokom devedesetih
godina. Brodovi, koji uglavnom čine kontejnerska plovila, ostala teretna plovila i brodovi
za krstarenje, potiču iz zemalja širom sveta i odlažu otpad iz brodski soba, teretnih
skladišta, kuhinje i stambenih jedinica na priobalje ovih zemalja.92 Ostale posledice
aktivnosti na globalnom nivou odnose se na indirektne efekte emisija gasa u atmosferu i
na rastuće temperature koje dovode do tanjenja ledenih kora na Artiku. Zbog toga
povećanje nivoa mora u odnosu na obalu, preti da ugrozi postojanje nekih pacifičkih i
indijskih ostrva kao što su Maldivi. Obalske zone karipskih teritorija mogli bi slično biti
ugrožene u budućnosti. Ako se nivo mora poveća, populacija mnogih obalskih naselja u
Karibima bi bila u opasnosti, kao i turizam i urbana infrastruktura.
92 Thomas-Hope, Emanuel, The Environmental Dilemma in Caribbean Context. The Annual Grace,
Kennedy Foundation Lecture. Institute of Jamaica Publications, Kingston, Jamaica. 1996.
86
Svka upotreba resursa utiče na prirodu ali je pitanje da li je trošakak resursa
vredan efekata u proizvodnji i zadovoljenju potreba čoveka, ako jeste, koje granice treba
da budu u iscrpljivanju prirode i trošenju resursa. To je ono što se tiče upravljanja
resursima prirode: prepoznavanje granica i razvijanje sposobnosti kako bi se spriječilo
neopravdano prekoračenje ovih granica. Upravljanje različitim elementima i sistemima
zahteva razumevanje svih pomenutih komponenti. U slučaju životne sredine, uključeni
sistemi su višestruki i složeni, uključujući fizičke i biološke elemente i čoveka. Štaviše,
to je uvek kompleksan skup prirodnih elemenata, a ne jedan element koji formira resurse.
Isti elementi prirode u različitim kombinacijama i konfiguracijama pružaju različite
resurse za čovečanstvo jer se koriste na različite načine i date vrednosti. Na primer, voda
je resurs za niz ljudskih upotreba - direktna ljudska potrošnja, poljoprivreda, rekreacija i
energija. Vegetacija je resurs za direktnu ljudsku potrošnju, poljoprivredu i agrobiznis,
turizam (pomoću vrednosti pejzaža i predela) a također i kao izvor energije. Sistemi
ljudske upotrebe određuju kombinaciju elemenata u kojima se priroda pretvara u izvor i
upravlja se njom kao sredstvimaa za ljudsku upotrebu i aktivnosti.
Pored fizičkih elemenata, moraju se uzeti u obzir i demografske, sociijalne,
kulturne, ekonomske i tehnološke karakteristike koje uslovljavaju ljudsko korištenje
prirodnih elemenata. Takođe treba uzeti u obzir zakonodavni i regulatorni okvir koji
određuje parametre i primenjuje principe korištenja prirodnih elemenata. Samo u ovoj
kompleksnom amalgamu razmatranja mogu se efikasno sagledati svi problemi, izazovi i
potrebe održivog upravljanja resursima. Za upravljanje prirodnim resursima neophodno
je razumeti ne samo jedan dio ili delove fizičkog i ljudskog okruženja određenog resursa,
već je neophodno razumeti ih u odnosu na celinu. Ekonomski sistem, socio-kulturni
sistem, sistem vrednosti, ekološki sistem, sistem upravljanja, su delovi ili pojedinačni
aspekti društva kao celine. To je sama po sebi izazov u pogledu operacionalizacije
upravljanja i pribavljanja potrebnih informacija i znanja. Očigledno je da za celovit
sistem upravljanja održivim razvojm, postoje i različiti podsistemi ove celine. Svaki
podsistem ima svoje granice i povezan je na različite načine sa drugim podsistemima.
Osim toga, ulazi svakog podsistema u celinu postaju procesi i pretpostavke za nove
izlaze, svi oni su određeni prirodom interakcije sa drugim podsistemima. Svi elementi
prirode koji ulaze u sistem (voda, vegetacija, vazduh) su uključeni u njen ukupni
kapacitet i sve promene jednog elementa utiču na druge elemente i na celinu ekosistema.
Sistem mora se posmatrati mnogo složenije i dublje nego nego puki zbir njegovih delova.
87
U nastavku rada ćemo, ukratko, izneti karakteristike, potrebe i mogućnosti
upravljanja pojedinim elementima, delovima ukupnog sistema održivog razvoja.
Upravljanje vodnim resursima je posebno važno. Termin menadžment u ovoj
oblasti podrazumijeva kontrolu vode od strane ljudi kroz ceo njen prirodni ciklus. Da bi
ovo upravljanje postalo delotvorno, potrebno je posvetiti jednaku pažnju optimizaciji
ekonomskih, socijalnih i ekoloških koristi. Mora postojati širok plan za celokupni
odvodni prostor, bez obzira da li je projekat jednostruki ili višenamenski. Integrisani
razvoj rečnog sliva uključuje koordinaciju i harmonizaciju različitih elemenata projekta u
odnosu na sve razumne mogućnosti sliva. Ovaj pojam integracije proizilazi iz činjenice
da su svrhe upravljanja vodama međusobno zavisne i da se voda kao resurs mora deliti
između različitih ljudi i grupa. Opšta svrha razvoja rečnog sliva, što se tiče hidroloških
aspekata, jeste poboljšanje distribucije i korištenja površinskih voda. Ova kontrola vode
obično se koncentriše na promenu svoje distribucije, kako u vremenu tako i u prostoru,
sa ciljem da bude korisnije ili bar manje štetno. Iako je fokus bio na upravljanju
površinskim vodama, isti proces se mora primeniti na podzemne vode. Podzemne vode
su podložne zagađenosti i od čvrstog i od tečnog otpada. Stoga postoji i potreba za
detaljnim studijama upravljanja podzemnim vodama. Tri ključne faze u procesu
upravljanja su procena, planiranje i implementacija.
Imajući u vidu složenu povezanost između fizičkih, ekoloških, ekonomskih i
socijalnih pitanja, zadatak integracije planiranja predstavlja izazov zbog potrebe za
mešanjem ovih različitih elemenata u jedinstvenu celinu. Integrirano planiranje vodnih
resursa znači da višestruki ciljevi, višestruke svrhe i više metoda mora biti uključeno u
kontekst sistema, pored povezivanja upravljanja vodama sa drugim sektorima ekonomije,
kao što su energija, transport i turizam. Višestruki ciljevi upravljanja uključuju socijalne,
ekonomske i ekološke elemente u bilo kojem planu vodnih resursa. Ciljevi se moraju
tretirati jednako, a ne razmišljati, kao što je to bio slučaj u prošlosti, da su društveni i
ekološki ciljevi nešto sekundarno prema ekonomskim ciljevima. Višestruki projekti
zahtevaju da se izbalansirano razmatra široki spektar upotrebe vode i upravljanja. Planer
se mora čuvati od tendencije da se pojedinačnim agencijama za razvoj vodosnabdevanja
pruži preveliki prostor i puna samostalnost u odlučivanju. Ekološku funkciju, kao što je
održavanje staništa, ne bi nikako trebalo zanemariti. Na primer, sredstva ne bi trebalo
usko definisati kao fizičke kapacitete potrebne za rešavanje problema sa vodom, već
uključiti i druge opcije upravljanja, kao što su prilagođavanje nestašicama vode ili
88
poplavama. Paradigma planiranja višestrukih ciljeva podrazumeva da ciljevi i sredstava
moraju biti uključeni u nacionalni proces planiranja čitave države, kako bi se postigla
puna integracija. Takođe, moraju se uključiti i druga nacionalna pitanja, kao što su rast
stanovništva, ekonomski i društveni razvoj, međunarodna trgovina, energetski,
poljoprivredni, transportni i infrastrukturni sektor zemlje. Integrisano upravljanje vodnim
resursima je napredovalo kao jedan od mehanizama kojim se vodni resursi racionalno
razvijaju.93
Ključni principi integrisanog upravljanja vodama navedeni u Agendi 21 su
sledeći: Voda je oskudan izvor i treba je tretirati kao socijalno i ekonomsko dobro.
Vodom trebaju upravljati oni koji je najviše koriste, kao i svi oni koji imaju interes za
alokaciju i upotrebu (posebno žene) treba da budu uključeni u donošenje odluka. Vodom
treba upravljati u okviru sveobuhvatnog okvira, uzimajući u obzir njen uticaj na sve
aspekte socijalnog i ekonomskog razvoja. Iako je razgovarano o integrisanom
upravljanju vodnim resursima i pokazano je da ima odsta korisnih projekata, ima i
mnogo projekata koji su propali. Takvi neuspesi, uprkos dostupnim tehnološkim
paketima, dovele do gubitka vrednosti i poverenja u ove koncepte. Moraju se prepoznati
veze između aktivnosti na uzvodnom vodotoku i faktora koji smanjuju proizvodnu bazu
nizvodno. Uspešan program upravljanja vodnim resursima zavisi od institucionalnih
aranžmana. Programi upravljanja vodama uglavnom su povereni sa odeljenjima
šumarstva. Ako je projekat na poljoprivrednim zemljištima, onda bi trebalo da su
poljoprivredna odeljenja vodeća agencija i za vodu na tim područjima. U Nepalu i
Pakistanu, napravljeno je odvojeno odeljenje za očuvanje zemljišta ili odjeljenje za
vodosnabdevanje, koje funkcioniše sa uspehom. Može se stvoriti poseban nezavisni
organ, kao što je to slučaj u Pakistanu gde se za razvoj vode i energetike brine
Nacionalna korporacija za električnu energiju i Nacionalna administracija za
navodnjavanje.94 Programi upravljanja vodama, imaju glavni fokus na očuvanju kvaliteta
vodnih resursa kako bi pružali dugoročne koristi. U kratkom roku, farmeri koji žive u
slivu neće promeniti svoje prakse ako ne shvate kako će im te promene doneti direktnu i
momentalnu korist. Odgovarajuće obučeno osoblje je potrebno na svim nivoima.
93 Hufschmidt and Tejwani, Integrated Water Resources Management: Meeting the Sustainability
Challenge. IHP Humid Tropics Programme Series no. 5. UNESCO, Paris, 1993.
94 Daniel P.Loucks, Water Resources Management, Focusing on Sustainability. IHP, UNESCO, Paris,
1994.
89
Generalno, osobe na najvišim pozicijama su obučavane na univerzitetu, ali sub-
profesionalci nisu adekvatno obučeni. Mora postojati veći broj odgovarajuće obučenih
ljudi, kako bi se uspešno sprovelo integrirano upravljanje vodnim resursima.
Pijaća voda dobijena iz morske vode, desalinizacijom morske vode postaje važan
izvor pitke vode za mnoge zemlje koje se nalaze na prostoru morskih i okeanskih obala.
U nekim zemljama, to je ili dominantni ili jedini izvor sveže vode. Teoretski,
desalinizacija je održiva u tome što ima puno dostupne slane vode. Desalinacija je skup
način za pribavljanje pitke vode, ali to je jedina prihvatljiva opcija za nekoliko zemalja
Zaliva. Na ovim mestima pitka voda i električna energija se mogu proizvoditi
istovremeno korišćenjem otpadne toplote iz proizvodnje električne energije kako bi se
obezbedio izvor toplote za proces destilacije. Poenta je da se desalinizacijom pokreće
sagorevanje fosilnih goriva. Stoga, postoje nedostaci u pogledu rizika od zagađivanja
vazduha i doprinosa emisiji gasa u vazduh, odnosno globalnim klimatskim promenama.
Dakle, u doglednoj budućnosti, desalinacija će biti pristupačna samo bogatijim narodima
sveta. Zbog visokih troškova, većina zalivskih država koje su proizvođači naftnih
derivata u velikoj meri subvencionišu troškove otpadne vode svojim građanima. Ovi
visoki troškovi upoređeni su sa troškovima transporta vode na velike razdaljine i
pozitivno se upoređuju u ekološkom i ekonomskom smislu sa smanjenjem fosilnih
podzemnih voda.95 Tokom Zalivskog rata 1991. godine, iračke trupe razbile su
postrojenja za destilaciju u Kuvajtu. Izlivanje nafte, koje je rezultiralo sabotažom naftnih
izvorišta, uzdrmalo je Perzijski zaliv i oštetilo lokacije za desalinaciju u Saudijskoj
Arabiji. Ovo pokazuje ranjivost postrojenja za desalinizaciju. Još jedna opcija je i
desalinizacija pomoću solarnih ploča. Relativno su jednostavni za izgradnju i rad, ali
pojedinični troškovi su visoki. Ova tehnologija bi bila pogodna za obezbeđivanje
pojedinačnog izvora snabdevanja u području sa znatnim količinama sunca.
Voda je ograničena iako spada u obnovljive resurse. Stoga, postoji potreba za
dugoročnim planiranjem njenog korišćenja. Nije dovoljno da se oslonite na prošlost, jer
se tehnološki, ekonomski i okolinski uslovi stalno menjaju. Da bi se predvideli budući
zahtevi, neophodno je provesti brigu o tehnološkom i ekonomskom planiranju u sektoru
voda, uzimajući u obzir multisektorska i međusektorska pitanja. Jedna interesantna oblast
95 Engleman, R. and P. Le Roy. Sustaining Water: Population and the Future of Renewable Water
Supplies. Population and Environment Programme. Population Action International, Washington, D. C.
1993.
90
upravljanja potražnjom se praktikuje u Izraelu i zapadnom deli SAD. U oba slučaja, lica
koja poseduju prava na vodu mogu njom slobodno trgovati. Ova "tržišta vode" se
smatraju obećavajućim alatom za upravljanje vodama.96 U slučaju Kalifornije, došlo je
do značajnog smanjenja količine vode koja se koristi za navodnjavanje kada su
poljoprivrednici mogli da prodaju ove "fjučerse za vodu", bilo trajno ili na godišnjem
nivou, kako je to bilo po želji kupcu. Izrael je ovo kombinovao sa agresivnim
programom ponovne upotrebe otpadnih voda, čime je sveža voda postala dostupna i za
druge namene.
Održivost u pogledu vodnih resursa zahteva sledeće prioritetne akcije:
Postavljanje pitanja koja se odnose na potrebe za pitkom vodom zemalja u razvoju na
međunarodnoj agendi. Ovo uključuje poseban pristup finansiranju za rješavanje pitanja
vodenih resursa, kako za istraživanje i analizu, tako i za implementaciju. Očuvanje vode
i upravljanje njenom potražnjom sastavni su aspekti upravljanja ukupnim vodnim
resursima. Potrebno je razmotriti čitav niz rješenja kako bi se riješilo pravilno upravljanje
vodnim resursima. Upravljanje basenima koji prelaze kroz različite političke entitete.
Kada vode daju dve ili više zemalja, situacija je mnogo kritičnija. Moraju se razviti
strategije za sprečavanje neprijateljstava između zemalja nad istim vodnim resursima.
Upravljanje upotrebom vode za navodnjavanje. Subvencije za vodu treba da budu
prilagođene sposobnosti farmera da plate i mora se uzeti u obzir kod kojih vrsta kultura
koja se uzgaja. Istraživanja pokazuju da promene različitih vrsta gotovih useva mogu biti
jedno od rešenja. Drugi način upravljanja vodom za navodnjavanje je organizovanje
farmi u oblasti navodnjavanja ili neke druge kooperativno organizovane strukture koja će
biti odgovorna za raspodelu i raspoređivanje isporuke vode na pojedinačna gazdinstva.
Podsticanje ponovnog korišćenja otpadnih voda radi navodnjavanja. Ponovna upotreba bi
obezbedila dodatne izvore vode, a hranjivi sastojci u otpadnoj i organskoj materiji bi
poboljšali stanje zemljišta. To bi imalo dodatnu prednost smanjenja ispuštanja otpadnih
voda u površinske vode ili u more. Da bi se povećala ponovna upotreba otpadnih voda,
neophodno je osmišljavanje obrazovnih programa kako bi se pomoglo smanjenju
tradicionalne predstave i predrasuda koja postoji u mnogim društvima protiv korišćenja
otpadnih voda.
96 David L. Simpson, “Are ‘Water Markets’ a Viable Option?”Finance and Development 31, no. 2.1994.
91
Upravljanje ribarstvom je veoma važan deo dorživog sistema zbog složenosti
morskih ekosistema i interakcija biljnih i životinjskih vrsta. Multispecijalni pristupi se
pokazuju veoma teškim, a dinamika populacije jedne vrste nastavlja da igra glavnu ulogu
u upravljanju ribolovom. Nedavno je složenost dovela do toga da naučnici koji
proučavaju ribarstvo preporučuju sveobuhvatniji pristup upravljanju ribolovom. Ovo se
najbolje odražava u brzom razvoju dela literature o studijama "velikih morskih
ekosistema", koje pokušavaju da uzmu u obzir sve aspekte ekosistema u kojem se
razvijaju riblji resursi.97 Istovremeno sa gore navedenim promenama u percepciji
upravljanja ribolovom, svetske potereb za ribom su se stalno povećavale, sa oko četiri
miliona metričkih tona u 1900. na oko 97 miliona tona 1990. godine (oko 15% dolazi iz
kontinentalnih voda). Istorijski pregled svetskog ulova i sadašnje distribucije ulova među
regionima sveta pruža Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO).98 Nedavni trendovi
ukazuju na to da se možda približavamo granicama proizvodnih kapaciteta ribarstva u
svetskim okeanima. Upravljanje ribarstvom, kako se prakticiralo u prošlosti, često se
smatra da nije bilo uspešno. Pored dramatičnog opadanja velikih zaliha, kao što su
peruanska sardina, haringa Severnog mora i, nedavno, severna bakalara na severozapadu
Atlantika, prekomerni ribolov manjih zaliha je široko rasprostranjen. Na Karibima to su
plavi marlin i tunjevina. Iako je došlo do problema sa tehničkim osnovama za
upravljanje, na primer, neuspehom da se prihvati neizvesnost ili da se reši pitanje
multispecifičnosti ekosistema, izgleda da su problemi implementacije preporuka FAO
najznačajniji.
Šume i održivi razvoj su veoma značajna tema u savremenoj litertaturi o
održivom razvoju. Polazna tačka u procesu upravljanja šumama za postizanje održivog
prinosa mora biti nedvosmislena posvećenost sektoru šumarstva od strane države. Ovo
treba pokazati usvajanjem nedvosmislene, sveobuhvatne politike o šumama osmišljene
da pokrije širok spektar pitanja životne sredine i tradicionalnih aktivnosti koje se nalaze u
sektoru šumarstva na državnim i privatnim zemljištima. FAO navodi da efikasna politika
upravljanja šumama mora biti formulisana tako da osigura: dovoljno šuma u državnom
97 Kenneth Sherman (ed.), Large Marine Ecosystems: Stress, Mitigation, and Sustainability. AAAS Press,
Washington, 2003.
98 FAO (Food and Agriculture Organization), Review of the State of World Marine Fishery Resources.
FAO Fisheries Technical Paper, no. 335. Food and Agriculture Organization, Rome, 1994.
92
vlasništvu i da ih drži na odgovarajućim mestima kako bi se osiguralo da zajednica
dobije svoje indirektne koristi (zaštita poljoprivrednih kultura, očuvanje
vodosnabdevanja, sprečavanje erozije i poplave zemljišta) kao i direktne prednosti (drvo,
ogrevno drvo i drugih mali šumski proizvodi); da se šume štite i upravlja njima tako da
obezbede trajno snabdevanje drva i drugih proizvoda, s ciljem postizanja
samodovoljnosti u snabdevanju neke zajednice; da se šumarski poslovi privatnih vlasnika
zemljišta nadgledaju, ohrabruju i pomažu tamo gde je to moguće; da se šume za
industriju podstiču i pomažu tamo gde je to moguće; da je očuvanje i upravljanje
šumama na vodotokima visok prioritet; da se zaleđene površine štite i degradirani
prostori pošumljavaju bez odlaganja kako bi se omogućila zaštita životne sredine i
povećana produktivnost lokacije sa agrošumarstvom; da se šumama upravlja kao
višenamenskim resursima za olakšavanje i promovisanje očuvanja i upravljanja
biodiverzitetom da se objekti za rekreaciju u šumama i ekoturizam razvijaju kroz
stvaranje i upravljanje nacionalnim parkovima, zaštićenim prostorima i sličnim
objektima, podstičući uključivanje pojedinaca i zajednica u taj proces i razvijanje svesti o
održivom razvoju šuma.99 To podrazumeva da osoblje na svim nivoima treba da dobije
odgovarajuće obrazovanje i obuku kako bi se prilagodili novom radu radu na upravljanju
šumskim resursima.
Zakonodavstvo koje ser odnosi na šume treba da bude efikasno, politika
šumarstva mora biti podržana odgovarajućim zakonodavstvom, obično aktima
Parlamenta. Sveobuhvatno zakonodavstvo mora biti izrađeno na takav način kako bi se
osiguralo da se svi aspekti politike mogu efikasno sprovesti. Mora se uzeti u obzir pitanja
kao što su granice, pristup, pretrpanost, uslovi koji kontrolišu eksploataciju drva i drugih
šumskih proizvoda, procedure i naknade za izdavanje dozvola, kao i pitanja korištenja
zemljišta, uključujući upravljanje vodama, konzervaciju divljih životinja, lov, nacionalne
parkove i zaštitu šuma od vatre, patogenih pojava i raznih štetočina. Ovakvo
zakonodavstvo treba da omogući šumarskim službama da efikasno ispune svoje široke
odgovornosti sa minimalnom birokratijom. Ovo se može učiniti samo ako država
obezbeđuje adekvatno finansiranje, osoblje, usluge podrške, organizacionu i
99 FAO (Food and Agriculture Organization), “Forest resources management in small island countries”.
Paper presented to Inter-Regional Conference of Small Island Countries on Sustainable Development and
Environment in Agriculture, Forestry and Fisheries. Santiago, Chile, April 28–30, 1992.
93
administrativnu strukturu srazmernu veličini zemlje, kao i obimu šuma i drugih bioloških
resursa kojima treba upravljati.
Održivo upravljanje poljoprivredom predviđa korišćenje tehnologija u
poljoprivredi koje ne samo da će dovesti do poboljšanja prihoda i blagostanja u zajednici,
već će takođe poboljšati ili barem očuvati prirodne resurse svih ekosistema u zajednici.
Najvažnije pitanje koje proizlazi iz koncepta poljoprivredne održivosti jeste da li se
uvedeni, veštački intenzivni sistemi kultivacije i stočarstva, gde oni danas postoje, mogu
li nastaviti tako u budućnosti. Drugim rečima, da li ovi otvoreni agroekosistemi mogu
zameniti zatvorene, stabilne, prirodne sisteme. Što se tiče socio-ekonomske dimenzije
poljoprivredne održivosti, povećava se potražnja za hranom od strane regionalnih i
globalnih populacionih subjekata, što zahteva veće korištenje resursa za krajnje
proizvode koji se koriste za ljudsku potrošnju. U razvijenim i zemljama u razvoju,
ekonomski rast je omogućio povećanu potražnju za hranom, često dovodeći do eskalacije
problema degradacije životne sredine, na primjer, zagađenja. Sa druge strane, postojanje
siromaštva, samo vodi poljoprivrednim praksama od strane malih poljoprivrednih
proizvođača koji mogu biti štetni po životnu sredinu. Stoga, održivi razvoj poljoprivrede
ne samo da mora da održava produktivnost na postojećim nivoima, već mora i
diversifikovati i proširiti proizvodnu bazu kako bi zadovoljila narasle potrebe ljudi. Ovo
mora biti postignuto, dok se istovremeno konzerviraju i zamenjuju prirodni resursi koji
se koriste kako bi se takva proizvodnja povećala. Da bi se razgovaralo o održivosti
poljoprivrede, neophodan je konceptualni okvir koji bi opisao faktore koji utiču na
održivost poljoprivrede i koriste ove faktore kako bi pružili dobru procenu stanja i
mogućnosti održive poljoprivrde od lokalnog do globalnog nivoa.
Održiva poljoprivreda kombinuje tehnologije, politike i aktivnosti usmerene na
integrisanje društveno-ekonomskih principa sa brigom za zaštitu životne sredine, kako bi
istovremen održala i poboljšala proizvodnjeu i usluge, smanjila nivo potencijalnog rizika
(sigurnosti), zaštitila potencijal prirodnih resursa i sprečila degradaciju kvaliteta tla i
vode. Upravljanje proizvodnjom i korišcenjem energije veoma je važno, jer bez
stalne kontrole na tim procesom, može doći do veće štete po životnu sredine od bilo koje
druge ekonomske aktivnosti. Iz tog razloga, uloga energije u globalnim klimatskim
promenama je važna tema brojnih studija danas. Postoji novo interesovanje za primenu
obnovljivih izvora energije i podsticanje njihovog ubrzanog razvoja. To je zato što su
ekološki korisniji od fosilnih goriva. Tokom ove decenije, skoro $ 1 trilion dolara će biti
94
potrošeno da zadovolji nove potrebe za električnom energijom. Energetske tehnologije su
među najkritičnijim tehnologijama za održivi razvoj. Proizvodnja i korišćenje energije
odgovorni su za značajan dio većine oblika zagađenja - vazduha, zemljišta i vode. Stoga,
održivi razvoj može biti nedostižan bez novih energetskih tehnologija. Električna
energija proizvedena iz obnovljivih izvora je 5-7% sadašnje proizvodnje električne
energije širom sveta, što bi se skoro moglo najamnje udvostručiti do 2040. godine. Kada
su u pitanju tradicionalna biomasa i velike hidroelektrane, ukupni obnovljivi izvori
energije doprinose oko 18% potrošnje energije čovečanstva danas . Međutim, ne bi
trebalo biti previše optimističan da se fosilna goriva lako mogu zameniti. Potrebno je
napraviti velike korake u inovacijama u tehnologiji i mijenjanju ekonomije za obnovljive
izvore energije kako bi postao svjetski primarni izvor energije. i moderna biomasa, mogu
imati negativne uticaje na životnu sredinu. Moderna biomasa, na primer, predstavlja
potencijalnu opasnost za biodiverzitet jer ona zamenjuje prirodne šume energetskim
šumama monokulture. Takođe, postoji rizik konkurencije poljoprivrednom zemljištu i
potreba za održavanjem i poboljšanjem kvaliteta zemljišta u proizvodnji biomase.
Vetrenjača, biomasa, hidroenergija, geotermalna energija i neke solarne tehnologije su
trenutno energetski izvori. Pošto tržišne aplikacije obnovljive energije postaju
raznovrsnije i tehnologije se šire pokazuju javnosti, ove tehnologije, uz smanjenje
troškova, mogu postati opravdane samo po ekonomskim kriterijima.
95
II. PRISTUPI ODRŽIVOM RAZVOJU GRADOVA
1. Principi i modeli održivog razvoja grada
Već dugo vremena se u nauci i političkim strategijama raspravlja o budućnosti
gradova, njihovim problemima i održivosti (održivom razvoju). Gradovi su prvi izazvali
probleme životne sredine, kao što su prenaseljenost, zagađenje vazduha, vode,
proizvodnja buke; loši vodovodi i kanalizacije, komunalni otpad i siromašne četvrti i
prigradska naselja. Tu treba dodati i probleme, nasilja, kriminala, brojnih patoloških
pojava, stres, frustracije i migracije. Čini se da je briga za životnu sredinu ušla u novu eru
(XXI vek) u sve obimu i broju problema povezanih sa ljudskim aktivnostima.
Stanovništvo urbanih područja dostiglo je 50% svetske populacije tokom 2008. godine i
nastavlja da se povećava u odnosu na ruralno stanovništvo. Sada je neophodno
napromeniti da je održanje osnovnih funkcija gradova, centralna briga za kreatore svke
urbane politike. Za većinu ljudi, gradovi su postali fantazmagorični. Isti grad u različito
vreme možemo da doživljavamo kao stran i nepoznat, da ga volimo i mrzimo,
poštujemo i ignorišemo, želimo da odemo iz njega ili da mu se vratimo. Grad se
neprestano menja i u subjektivnom i objektivnom smislu, odnosno osećaju. Gradovi se
menjaju ekonomski i socijalno, oni su stalno u promenama. Menjaju se naša radna mesta,
rekreacija i boravak. Smenjuju se naše uloge stanovnika, putnika, proizvođača,
potrošača, migranata, korisnika slobodnog vremena i turista. Mi smo uvek na putu,
krećmo se unutar i između naših gradova, dok se i sami gradovi stalno menjaju i
razvijaju, povećavajući svoje funkcije.
Održivost gradova je suštinsko pitanje koje je u osnovi ovog rada. Koncept
održivih zajednica je proširen prethodnih deset godina, obuhvatajući promenu na način
koji podrazumeva da ljudi izraze svoje mišljenje kako vide sebe i svoju zajednicu u
odnosu na fizičku i društvenu sredinu. Grad je čovekova urbana zajednica, tako da mi
ovde imamo dve dimenzije posmatranja održivosti: održiva zajednica i održiva gradska
zajednica. Da bi se ispitalo centralno pitanje održivosti gradova, potrebno je postaviti
nekoliko pomoćnih i razrađujućih pitanja. Šta je to tačno održiva zajednica? Koji su
konceptualni koreni ideje održivih zajednica? Da li se koncept održiva zajednica
primenjuje samo na relativno gusto naseljena urbana područja, poput grada? Da li postoje
96
gradovi koji su angažovani i opredeljeni u nastojanju da postanu održivi? Da li su
održive političke zajednice sposobne da ostvare koncepte održivog grada? Da li je urbana
održivost fundamentalno drugačija i u kom smislu, od održivosti primenjene na druga
područja? Ovo pitanja jednako odgovorno mogu postaviti naučnici i praktičari, i to su
pitanja koja podstiču debatu o tome kako se održivi gradovi moraju planirati, podsticati i
razvijati.CI
Široki koncept održivosti privukao je pažnju političara i građana širom sveta.
Vremenom je evoluirao, tako da je većina onoga što ovaj termin danas podrazumeva
znatno drugačija od toga što je pre deset godina označavao. Koncept održivosti je
evoluirao, tako da sada ima nekoliko svojih derivata kao što su održive zajednice, održivi
gradovi, održive zajednice u različitim tipovima gradova, kao i ogrživost brojnih malih
urbanih zajednica. zajednice za život i održivi gradovi. Ovde treba naglasiti da održivi
grad mora da bude rezultat napornog rada svih gradskih subjekata na promociji svih
elemenata održivosti i stvaranje svesti o potrebi rada svih građana na održivosti grada.T
Zagovornici održivog razvoja predlažu reorganizaciju koncepta održivosti kako bi ona
bila u skladu sa ekološkim potrebama. Takvi predlozi mogu poprimiti mnoge forme, uključujući
napore u konsolidaciji metropola, odnosno spajanje centralnih delova gradova sa okolnim
predgrađima. Međutim, teško da zamislimo veliku redefinaciju naših političkih nadležnosti u
skladu sa granicama održanja ekosistema. Umesto da pravimo političke programe u skladu sa
ekosistemima, postavlja se pitanje da li je moguće rešavati pitanja održivosti u okviru postojećih,
standardnih lokalnih, regionalnih i nacionalnih političkih nadležnosti? Ako se fokusiramo na
gradove kao održive urbane jedinice u nekoj političkoj realnosti, postavlja se pitanje da li je
moguće razviti političku volju za rešavanje pitanja održivosti gradova, samo na lokalnom nivou,
čak i ako se to ne može učiniti na državnom ili nacionalnom nivou?
Globalizacija ekonomije, uključujući i razvoj različitih sporazuma o slobodnoj
trgovini i širenju svetskog tržišta, značajno su promenili lokalne ekonomije a time i
lokalne zajednice. Prethodnih nekoliko decenija nastupio je trend pada industrijske
proizvodnje i razvoja uslužnog sektora. Gradovi u kojima su nekada dominirala
proizvodna preduzeća, kao osnova lokalne ekonomije, sada moraju da se oslone na druge
sektore kako bi obezbedili potrebna radna mesta i zapošljavanje. Korporacije koje su
nekada vladale lokalnom politikom i stajale kao njen oslonac u nekim lokalnim
postignućima, sada su nestale ili su se transformisale tako da su se udaljile od
mogućnosti da budu podrška lokalnim zajednicama. Biznisi sa dugoročnim lokalnim
97
vezama često više nisu u lokalnoj svojini, postali su deo većih multinacionalnih
korporacija sa malo ili potpuno bez interesa za lokalnu politiku i njen razvoj. R
Održivi grad je onaj koji ima najmanji mogući ekološki trošak, ili grad koji
ozbiljno traži načine da se minimizira taj trošak. Dovoljno je reći da je grad koji
pokušava da razume, a potom preduzima korake za smanjenje ekološke štete, ozbiljno
pristupa izazovu održivosti. Mnogi gradovi koji žele da se kreću ka održivosti tretiraju taj
proces donekle postepeno, fokusirajući se na novi ekonomski razvoj, a ne samo na
postojeće ekonomske aktivnosti, verujući da nove industrije (informatika, robotika, nove
tehnologije) ispunjavaju viši standard za veličinu svojih odgovarajućih ekoloških
troškova. Gradovima je nametnut trend da definišu granice rasta kao deo njihovog
sveobuhvatnog planiranja razvoja što predstavlja poseban napor da se nastavi ekonomski
rast uz smanjenje ili minimizovanje dodatnih ekoloških troškova.
Postoje brojni problemi koji nisu potpuno odvojeni od neurbanih naselja i
privrede, ali koji su specifično urbani. Možda je među njima najvažnije pitanje kvaliteta
urbanog okruženja. Ovde treba napomenuti veliki broj urbanih pitanja vezanih za životnu
sredinu s obzirom na probleme koji su povezani sa opadanjem stanovništva u pojedinim
gradovima a koji su veoma različiti od onih problema koje donosi pretpanost,
prenaseljenost nekih drugih gradova. To su razlozi za stavljanje urbanog fokusa na
ekološke probleme kao potencijalno najvažnije. OECD takođe upozorava da su ekološki
problemi najvažniji za izgradnju održivog urbanog života.100 Kako gradovi nastavljaju da
rastu prema veličini, tako se povećava i globalno stanovništvo i ekonomsko bogatstvo,
njihov uticaj na životnu sredinu će biti sve veći u vidu konstantnog degadirajućeg
pritiska na životnu sredinu na lokalnom i globalnom nivou. Gradovi mogu delovati kao
indikatori ranog upozorenja za duboko usađene, širo rasprostranjene ekološke krize, jer
se tamo često pojavljuju problemi brže, intenzivnije i akutnije nego na drugim mestima.
Urbane populacije su takođe glavni potrošači energije, što čini najvećim uzročnicima
globalnog zagrevanja. Međutim, još jedno opravdanje za urbanu analizu je to što su
gradovi sublimirali u sebi jedinstven oblik prirodnih, izgrađenih i kulturnih elemenata
životne sredine. Kao prirodno okruženje, gradovi imaju svoja posebna karakteristična
svojstva, kao što je gradsko toplotno ostrvo, tuneli stvoreni uporednnom izgradnjom
velikih zgrada što stvara efekte inverzije vazduha, a sve to intenzivira dodatne probleme
100 OECD, The State of the Environment. Paris:OECD, 1999.
98
za životnu sredinu. Na primer, u savremenom Rimu, blokovi visokih stanova su
izgrađeni na rubu grada, delom sprečavajući morski vetar da dovede rashladne struje koje
će da ventiliraju grad.101 Ako dodamo tim efektima visokog porasta zgrada u samom
centru grada i izduvne gasove od 200.000 automobila u uskim ulicama centra, pojavila se
nova urbana mikroklima u kojoj se grad, u neku ruku, "pretvara u peć".
Urbanizacija donosi sa sobom mnoge transformacije prirode, uključujući
zagađenje, promenu lokacija, promene u funkcionisanju lokalnih ekosistema, promene
prirodnih tokova energije, vode, hrane i drugih materijalnih sredstava i elemenata. Život
u urbanoj sredini u značajnoj meri menja ekologiju nekog područja u pogledu ljudskog
zdravlja, često dovodeći do većeg "gomilanja infekcija" i fizičkog ugrožavanja od strane
industrije i transporta.102 Širenje urbanog prostora može predstavljati poseban problem
ugrožavanjem i nestajanjem vrednog prirodnog staništa, čineći intenzivne pritiske na
ekološke resurse u svojim oblastima, kao što su kamenolomi za građevinske materijale.
Neki oblici zagađenja su, u stvari, izrazito urbani prema svom poreklu, uticaju i
posledicama. Treba dodati tome i to da je koncentracija zagađivača u gradovima smanjila
šanse za razvoj tolerancije između prirodnih i ljudskih subjekata u lokalnom okruženju.
Gradovi takođe predstavljaju važno kulturno okruženje, i to ne samo kao
akumulacija različitih artefakata urađenih od prethodnih generacija, kao što su velike
renesansne katedrale i gotske gradske dvorae ili terase čvrstih viktorijanskih zanatskih
majstorija, već i pitanje korespodencije tog blaga sa okruženjem i odnosom modernog
čoveka prema kulturnim tekovinama. Ovde možemo navesti jedan dobar primer odnosa
prema tekovinama grada, naime, indijskie vlasti su zatvorile industrijske pogone blizu
Tadž Mahal hrama kako bi sprečili dalje pogoršanje ovog svetskog blaga. Identitet nekog
mesta u gradu zavisi od načina na koji se nasleđe koristi u savremenim društvima
kulturno i ekonomski. Grad se mora posmatrati kao prednost u najširem smislu: ne samo
njegovi pojedinačni delovi, već grad kao urbana celina. Socijalno i ekonomski, gradovi
se mogu smatrati važnim resursima koji pružaju produktivnu osnovu za ekonomski rast i
poboljšanje života standarda, iako bi se moglo tvrditi da su mnogi od ovih urbanih
prostora stvoreni i napredovali na štetu ruralnih područja. Treba imati u vidu da grad
101 Endean Colimo, ‘The buildings that are killing Rome’s breeze’. The European, 19–22 August, 5. 2002. 102 Michael McMichael, Planetary Overload: Global Environmental Change and the Health of the Human
Species, Cambridge: CambridgeUniversity Press, 1993.
99
predstavlja čvrstu vezu između prirodnih resursa, životne sredine, kao i ekonomskih i
socijalnih resursa grada.
Poboljšanje globalnog okruženja zahteva da gradovi daju glavni doprinos u
uspostavljanju promena i navika stanovnika, kako bi rad i način života u budućnosti
mogli biti strukturisani na način koji će povećati kapacitete njihovih preduzeća
(proizvodnih i uslužnih), turističkih prostora i tako doprineti potpunijoj globalnoj
održivosti. Ekološki problemi gradova se ne odnosi samo na broj ljudi koji žive tamo,
niti probleme prenatrpanosti, već dizajn grada može biti centralno pitanje u oblikovanju
načina na koji će se koristiti, ekonomski, socijalni i ekološki resursi. Promena veličine,
oblika, populacione gustine i unutrašnjeg uređivanja gradova mogu dovesti do smanjenja
brojnih troškova, posebno korišćenja energije. Gradovi sami po sebi nisu loši, najvažnije
je kako su zgrade, železnice, autoputevi i otvoreni prostori projektovani, postavljeni i
gde se nalazi objekti koji su predmet česte upotrebe i posete.
Grad je mešavina prirodnih, tehničkih, urbanih, socijalnih, ekonomskih, kulturnih
i ekoloških elemenata. Može se reći da su u gradu tri komponente posebno značajne:
prirodni sadržaji, arhitektonsko urbanističko građevinski elementi i socijalni sadržaji.
Prirodno okruženje obuhvata vazduh, vodu, zemlju, klimu, flore i faune, dok urbanistička
sredina obuhvata zgrade, infrastrukturu i urbane otvorene prostore (trgovi, ulice).
Arhitektonska komponenta obuhvata razne aspekte urbanih područja i arhitektonske
stilove, dok socijalna komponenta obuhvata nasleđe i vrednosti, ponašanje ljudi, zakone i
tradicije različitih grupa i zajednica. Urbano okruženje je moguće vidjeti i kao distorziju
prirodnih ekosistema, ili kao ekosistem po sopstvenom pravu, koji se karakteriše visokim
veštačkim tokovima energije, kao rezultat većeg oslanjanja gradova na fosilna goriva.
Održivi razvoj grada je metafora koja je brzo ušla u svakodnevni rečnik dovodeći
do potrebe za povećanom ekološkom svesnošću krajem osamdesetih godina XX veka. Ne
postoji opšte prihvaćena jedinstvena definicija "održivi razvoj", ali najčešće se koristi
ona Svetske komisije za životnu sredinu i razvoj, takođe poznata i kao Brundtlandska
komisija, koja kaže da je "Održivi razvoj", razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjih
generacija bez smanjenja sposobnosti budućim generacijama da i oni zadovolje svoje
potrebe.103 Porast broja ljudi i njihova ubrzana promena tehnologije, povećavaju
kapacitet ljudske rase da ostvare fundamentalne promene sadašnjeg i budućeg stanja
103 World Commission on Environment and Development, Our Common Future. Oxford: Oxford
University Press, 1987. p.43.
100
globalnog okruženja. Ovo značajno menja parametre debate o životnoj sredini, što je
prepoznato kao povećanje obima i obuhvata ekoloških problema.
Potrebno je istraživati lokalne, regionalne i globalne promene koje utiču na urbani
i ekonomski razvoj i životnu sredinu. Rast gradske populacije može se meriti i kao
procentualno povećanje broja ljudi koji žive u gradovima a i kao faktor urbanizacije, tj.
rastući deo nacionalnog ili regionalnog stanovništva koji dodatno utiče na urbanizaciju.
Obe dimenzije se smatraju važnim faktorom u pogledu promena i razvoja životne
sredine. Istorijski gledano, proces urbanizacije je u velikoj meri zavisio o efikasnosti
poljoprivrede zbog pribavljanja hrane za gradsko stanovništvo a grad je meren prema
kapacitetu da apsorbuje proizvodnju, skladišti i distribuira hranu. Veza između pojedinih
gradova i njihovih neposrednih ruralnih zaleđa je postepeno oslabila kad su se poboljšali
transport i komunikacioni sistemi, tako da su se veliki gradovi mogli osloniti na
pribavljanje hrane i energije iz udaljenih krajeva. U tom procesu, gradovi su postali
sposobni da apsorbuju sve veću populaciju, oslanjajući se na svoje šire a u XX veka na
globalno zaleđe, što je u potpunosti promenilo parametre, smisao, potrebu, osećaj i
interes za održivim razvojem.
Glavna karakteristika savremene urbane dinamike je promena ekonomske uloge
gradova. Na jednom nivou to se može videti u svetlu širokih funkcionalnih smena, na
primjer, pomeranje kroz faze poput tržišnog grada, industrijskog grada, servisnog centra
do međunarodnog trgovačkog centra. Takođe je potrebno ispitati promenljive uloge
gradova u smislu promene i povećanja način proizvodnje. Gradovi danas postaju sve
značajniji prostor od koga se očekuje ekonomska uloga u smislu stvaranja profita,
razvoja tržišta, akumulacije kapitala, ali i stalnog rasta potrošnje. Savremena
metropolitska jezgra kao što su Njujork, Los Anđeles, Frankfurt, Tokio i London nisu
uvek bili u ovoj dominantnoj poziciji, niti se može očekivati da uvek ostanu "svetski
gradovi". Ekonomski uspešni svetskih gradova bili su glavna karakteristika mnogih
zemalja u razvoju u globalnoj ekonomiji, kao što to pokazuje uspeh modernih "država-
gradova" (Hong Konga i Singapura). Ove male ostrvske države takođe pokazuju kakva je
važnost globalnih zaleđa u podsticanju rasta metropola. Alternativno, jedan razlog za pad
nekih nekada dominantnih urbanih jezgara (primjer starog Rima) ukazuje da je razlog
tome bila možda njihova neodrživa ekološka eksploatacija zaleđa.104 Sa pojavom
104 Henrich Girardet, Cities: New Directions for Sustainable Urban Living, London: Gaia Books, 1992.
101
globalnih zaleđa kao značajnog faktora u razvoju i funkcionisanju velikih gradova, takve
neposredne veze između rasta metropola i pogoršanja njihove neposredne životne sredine
postaju sve manje relevantne.
Pored toga, gradovi, na osnovu njihove populacione veličine i relativnog
bogatstva, imaju različite nivoe funkcionalne specijalizacije, kao što su socijalni i
kulturni objekti, zdravstvena zaštita, obrazovanje i trgovina. Gradovi pružju dobar izvor
inovacija iz raznih oblasti društvene interakcije, jer toliko ljudi živi i radi u neposrednoj
blizini. Prisetimo se da jedna stara teza glasi da "bez gradova nije mogla nastati ni prava
civilizacija".105 Takođe, gradovi mogu simbolizovati vrednosti neke nacije i njenih
dostignuća, ili vreme nakih promena, uspona ekonomskih i političkih elita. Gradovi
privlače ljude i preduzeća iz više razloga, ali možda među najvažnijim dinamičnim
impulsima grada je traženje posla i mogućnosti stvaranja bogatstva. Zbog toga je važno
razumeti glavne ekonomske principe razvoja gradova, kao i videti kako se oni
međusobno povezuju sa drugim impulsima rasta gradova.
Posmatrajući ukupnu dinamiku gradova možemo uočiti da postoji nekoliko njenih
najvažnijih elemenata. Ekonomska dinamika podrazumeva više kontakata i aktivnosti
koje grad čine mestom ekonomskih informacija, preduzetničkih i poslovnih ideja i
finansijskim centrom. Upravo ova sposobnost gradova kombinuje ekonomske faktore i
njihovu uključenost u sve faze proizvodnje, istraživanja i potrošnje koja privlači
kompanije u urbane centre. Društvena dinamika okuplja širok spektar društvenih
objekata (škole, vrtići bolnice, agencije za socijalni rad itd.) čija uloga postaje sve
važnija, posebno za populacije marginalizovane nezaposlenšću i siromaštvom. Zapravo,
koncentracija socijalnih problema omogućava da se definiše specifična lokalna politika
socijalne održivosti gradova. Grad koji širi mogućnosti zapošljavanja, predstavlja jednu
od svojih velikih privlačnosti i atrakcija. Grad predstavlja prostor društvenih odnosa,
obrazovanja, usluga i rada. Kulturna dinamika predstavlja kulturnu ulogu grada koja
obuhvata "proizvodnju" i "potrošnja" kulture. Pored toga, istorijsko nasleđe grada
omogućava jedinstven ekonomski položaj aktivnosti vezane za kulturu, uključujući tu i
turizam. Politička dinamika podrazumeva da grad, više nego bilo koji drugi subjekt ili
mesto, mora direktno da reaguje na zahteve svojih građana za "dobru vladu". To je mesto
105 Peter Bairoch, Cities and Economic Development: From the Dawn of History to the Present. London: Mansell,
1988.
102
gde je direktno učešće moguće i sve više se praktikuje, i gde pojedinac može slobodno
razviti osećaj slobodne (ili sputane) ličnosti i zastupati građanske vrednosti.
Migracija može igrati značajnu ulogu u procesu urbanizacije, pre svega u
doprinosu rasta broja stanovnika u urbanim područjima, ali to značajno varira između
različitih gradova i različitih nacija. Međunarodna migracija je povezana sa degradacijom
urbane sredine na više načina, ona je tu kao ishod i uzrok. Degradacija zemljišta i
nedostatak vode mogu doprineti sve većem broju izbjeglica koje teku preko nacionalnih
granica u brojne izbegličke kampove i povećavaju gužvu u gradovima. U Australiji
postoji velika politička raspravu o ulozi velikih imigrantskih tokova na urbanu sredinu,
jer je većina imigranata predviđena da se smesti u gradove. Neki učesnici u raspravi
izneli su uveravanje da je Australija već dosegla optimalnu populacionu "nosivost" i da
svako novo dodavanje nove imigracione populacije dodatno vrši pritisak na optimalno
funkcionisanje gradova i njihovu održivost. Takođe se tvrdi da, pošto Australijanci
obično imaju veći nivo potrošnje resursa po glavi stanovnika u odnosu na zemlje iz kojih
dolaze imigranti, onda je i neto efekat povećanje potrošnje globalnih resursa. Zaista,
uticaji imigracije na Australijske gradove moraju se posmatrati u kontekstu različitih
oblika emigracije iz gradova i pozitivnih socijalnih i ekonomskih uticaja aktivnosti
imigranata. Unutrašnja ruralno-urbana migracija je obično glavni element demografske
promene u tim gradovima koje i dalje rastu brzo.106 Istorijski gledano, put ka urbanizaciji
bio je u velikoj meri ekonomski uslovljen, jer su ljudi privučeni perspektivom viših plata
u gradovima.
Danas je ruralno-gradska migracija najjače povezana sa gradovima u zemljama u
razvoju, iako sa velikim varijacijama među nacijama i zemljama. Generalno, oko trećine
urbane populacije koja se povećava u Africi i Aziji dolazi iz migracije iz ruralnih u
urbana područja, za razliku od 58% u Latinskoj Americi a ostatak rasta je uglavnom zbog
internog urbano-urbanog kretanja stanovništva. Postoji mnogo tipova seosko-urbanih
migracija koje se vremenom menjaju i variraju između gradova i nacija, iako je izuzetno
širok spektar ekonomskih, socijalnih i ekoloških faktora koji imaju uticaja na životnu
sredinu a uključeni su u stimulisanje ovih širih migracija.107 Obično se govori o
ekonomskim faktorima kao dominantnim u odluci o migraciji, jer pojedinci pokušavaju
106 MacNeill, J., Winsemius, P. and Yakushiji, Beyond Interdependence: The Meshing of the World’s
Economy and the Earth’s Ecology. Oxford: Oxford University Press, 2001. 107 Tolba, M.K. and El-Kholy (eds), The World Environment 1972–1992: Two Decades of Challenge.
London: Chapman and Hall, 1992.
103
da poboljšaju nivo prihoda i veće šanse pristupu širem broju radnih mjesta, zanimanja i
investicione mogućnosti koje se mogu naći u gradovima u odnosu na ruralnih područja.
Možda je najvažniji element u proceni ozbiljnosti napora grada na postizanju
održivosti pravljenje plana održivosti. Većina koncepata održivosti zahtevaju više
holističkih ekoloških pogleda. Prisustvo plana održivosti koji označava spremnost grada
da se pozabavi brojnim pitanja na sistematičan način. Često, takvi planovi će predstaviti
različitost problema ili problema koji treba rešiti i identifikovati administrativne i
organizacione resurse dostupne za rešavanje problema. Na primer, plan održivosti može
da se fokusira na čistu vodu, zaštitu zemljišta i šuma, energetiku i transport, reciklažu
materijala, industrijskog i ekonomskog razvoja, posebno korišćenje eko-industrijskih
parkova.108 Planovi održivosti koji se najviše razvijaju su: one koje imaju oblik
"strateških planova" koji sadrže "indikatore održivosti." U nekim slučajevima, gradske
vlasti mogu ugraditi ciljeve održivosti u široke sveobuhvatne strateške planove (Sijetl,
Vašington, Portland i Oregon). Jedna od važnijih karakteristika među planovima
održivosti ili integrisanim strateškim planovima razvoja gradova jeste uključivanje
"indikatora održivosti". Napravljeni su brojni napori da se razviju planovi koji uključuju
specifične indikatore ili mere napredovanja ka postizanju održivosti, od kojih su mnogi
razvijeni, i za određene zajednice. Prema Beatli i Manningu od 1997. godine u
Sjedinjenim Državama bilo je najmanje četrdeset zajednica koje su razvile eksplicitne
indikatore održivosti i sudeći po tome broj studija slučaja održivih urbanih zajednica, ima
mnogo više od tada.109
Indikatori se mogu koristiti za merenje uspeha ili neuspeha gradskih vlasti da
postignu održivi koncept grada. Tokom prethodnih deset godina učinjeno je mnogo
napora da se urade pragmatični pokazatelji održivosti i kvaliteta života koji mogu biti
primenjeni u različitim lokalnim, regionalnim ili nacionalnim okruženjima. Gradovi kao
što su Sijetl, Santa Monika, Ostin, Santa Barbara, Boston, Džeksonvil i drugi,
angažovani su u procesu pokretanja "indikatorskih projekata" kako bi pružili smernice u
svojim naporima da postanu održivi. Ovi pokazatelji predstavljaju zbirke merljivih
karakteristika koji se mogu pratiti tokom vremena. Gradovi koji su razvili indikatore
održivosti obično uključuju širok spektar faktora u svoje mere. Mi ćemo ovde navesti
108Sustainable Chattanooga, The PCSD Briefing Book. Found at:
<http://www.chattanooga.net/sustain/pcsd_briefing_book/outline.html>, 1995. 109 Beatley Timothy and Kristy Manning, The Ecology of Place: Planning for Environment, Economy, and
Community. Washington, D.C.: Island Press, 1997.
104
primer San Franciska. Kao što vidimo iz tabele 2, indikatori održivosti uključuju mere
kvaliteta vazduha, biodiverzitet, energiju, klimatske promene, uništavanje ozona, hranu i
poljoprivredu, opasne materije, zdravlje ljudi, parkove i otvorene prostore, ekonomski
razvoj, pravdu u oblasti životne sredine, obrazovanje i još mnogo toga.
Tebela 2: Indikatori održivosti San Franciska
Životna sredina
Broj postojećih objekata koji se pridružuju Agendi za kvalitet gradskog vazduha.
Program smeštaja ljudi sa respiratornim teškoćama i broj ljudi koji odlaze u klinike za
respiratorne probleme. Procenat novih automobila registrovanih u San Francisku koji
koriste alternativno gorivo (npr., sertifikat Kalifornije Air Resources Board-a), koje ima
niske emisije štetnih gasova, kao i električna vozila.
Biodiverzitet
Broj sati volontera posvećen upravljanju, praćenju i konzerviranju biodiverziteta u San
Francisku, Broj kvadratnih stopa najgorih invazivnih vrsta uklonjenih iz prirodnih
oblasti. Broj preživelih autohtonih biljnih vrsta, zasada u razvojnim parkovima, privatnih
pejzaža i prirodnih područja. Obilje i vrsta raznolikosti ptica, kako je naznačila "Zlatna
kapija". Borba povećanje božićnih ptica iz društva Audubon.
Energija, klimatske promene i smanjenje ozona
Odnos obnovljive i neobnovljive potrošnje energije. Troškovi energije po jednom dolaru
poreza. Obnovljiva i neobnovljiva upotreba energije po glavi stanovnika.
Hrana i poljoprivreda
Broj javnih poljoprivrednih vrtova. Reciklirana količina prehrambenih i poljoprivrednih
ostataka.
Broj školskih, stručnih i zajedničkih programa obrazovanja i obuke o održivoj
poljoprivredi i ishrani.
Opasne materije
Razlika između motornog ulja kupljenog u gradu i iznosa koji je pravilno recikliran ili
odlažen. Pravedna distribucija opasnog materijala / opterećenja otpadom širom grada.
Broj zagađenih lokacija unutar gradskih granica. Svesnost javnosti o problemima opasnih
materija / otpada (posebno pravilna upotreba i uklanjanje i poznavanje alternativa) koji se
meri godišnjim anketama.
Ljudsko zdravlje
105
Stopa rasta stanovništva. Novi slučajevi astme. Broj ljudi koji pohađaju organizovane
časove vellnessa. Učešće u organizovanim programima za mlade u gradskim
rekreativnim centrima.
Parkovi, otvoreni prostori i ulice
Procenat stanovništva koji se rekreira u objektom i prirodnim ambijentima,
postavljanjenim da se do njih može stići u roku od deset minuta hoda. Broj zelenih
uličnih koridora u okolini otvorenih godišnje. Broj volonterskih sati provedenih godišnje
na održavanju otvorenog prostora. Godišnji opštinski troškovi za održavanje parkova,
otvorenog prostora i ulica.
Čvrsti otpad
Tone otpada na godišnjem nivou. Stopa reciklaže kao procenat od ukupno proizvedenog
materijala. Procenat stanovnika, preduzeća i institucija koji učestvuju u programu
reciklaže.
Saobracaj
Broj registrovanih automobila. Inventar parking mesta. Pređeni kilometri i potrošnja
goriva po glavi stanovnika.
Voda i otpadne vode
Potrošnja vode po glavi prema meri San Francisco. Količina zagađujućih materija u
otpadnoj vodi i učestalost kombinovanih kanalizacionih preliva. Reciklirana upotreba
vode. Obnavljanje staništa u okruženju vodnih izhvora.
Ekonomija i ekonomski razvoj
Broj preduzeća u San Francisku koje usvajaju ISO 14000 standarde (ekološki standard).
Broj susedstava u San Francisku sa višim stopama nezaposlenosti nego što je stepen
"puna zaposlenost" definisana od strane vlade. Razlika između najviše stope
nezaposlenosti i pune stope zaposlenosti u susedstvu. Broj proizvođača u San Francisku
koji, kao sirovinu, koriste obnovljene sekundarne materijale. Procenat zaposlenih u San
Francisku koji žive u San Francisku. Procenat radnih mesta koncentrisan u prvih deset
poslodavaca. Prava nezaposlenih. Raspodela ličnih primanja. Troškovi zdravstvene
zaštite po glavi stanovnika. Dostupnost stanova. Procenat dece koja žive u siromaštvu.
Kapital zajednice, meren ukupnim depozitima kod banaka po glavi stanovnika na
lokalnom nivou.
Omladina i obrazovanje
106
Stopa pismenosti odraslih. Stopa diplomiranja u srednjoj školi. Etnička raznolikost
nastavnika u javnim školama. Udio volontera u školama. Stopa kriminaliteta za
maloletnike. Broj mladih uključenih u službu u zajednici.
Ekološka pravda
Srednji nivo prihoda ljudi u istorijski ugroženim zajednicama. Deo izvora zagađenja
životne sredine u istorijski nepovoljnom položaju zajednice u odnosu na drugu zajednicu
u San Francisku. Učešće istorijski ugroženih zajednica u celini i njihovi autohtoni
predstavnici u odlučivanju o ekološkim procesima.
Rashodi opštine
Broj predmeta zakonodavstva usvojen od strane odbora supervizora koji će unaprediti
ciljeve održivosti. Broj provajdera usluga i kompanija na listi Zelenih dobavljača.
Procenat izdvojenog budžeta korišćenjem kriterijuma održivosti. Procenat budžeta koji je
posvećen održavanju objekta.
Javne informacije i obrazovanje
Broj škola koje integrišu i progresivno ažuriraju obrazovanje za životnu sredinu u svojim
nastavnim planovima i programima. Konzervacija i smanjenje otpada, mereno
zapreminom proizvedenog smeća po glavi stanovnika i jedinica električne energije po
glavi stanovnika. Broj volontera koji rade na projektima iz oblasti životne sredine preko
najveće volonterske klirinške kuće koja se odnosi ili mobiliše ljudi da rade na službi u
zajednici
Upravljanje rizikom (aktivnosti visokog rizika po životnu sredinu)
Broj preduzeća koje obučavaju zaposlene iz susedstva. Broj seizmički nadograđenih
zgrada. Broj incidenata sa opasnim materijam.
Izvor: Sustainability Plan for San Francisco—October 1996. Found
at<http://www.ci.sf.ca.us/environment/sustain/Indicators.htm>.
Kao što vidimo, uspostavljanje i korišćenje pokazatelja održivosti služi primarnoj
svrsi davanja ciljanih mera i merila pogodnih da gradovi procenjuju svoj napredak ka
postizanju održivosti. Ali razvoj indikatora održivosti od strane zajednice može služiti i
drugim ciljevima. U najširem smislu, takvi projekti zajednice ne samo da služe kao
artikulacije onoga što grad smatra važnim, već oni takođe mogu podrazumevati neki
proces planiranja koji se može koristiti za koordinaciju gradskih odeljenja koja su tipično
nepovezana i uključivanja građana i stanovnika u taj proces. Prema Zahari, razvoj
107
indikatora održivosti može postići sledeći efekat: omogućiti zajednici da identifikuje ono
što vredi i dati prioritet tim vrednostima; održavanje pojedinaca i veće grupe, odgovornih
za postizanje želejnih rezultata; izgradnja demokratije; angažuje ljude, kroz saradnju, u
procesu izgradnje zajednice; omogućava ljudima da mere ono što je važno i donose
odluke na osnovu tih rezultata; merenje koliko ljudi ostvaruju ono što žele i da li ishodi
poboljšavaju naše živote.110
Inicijative održivih indikatora podsećaju na puno strateško planiranje procesa,
gde su postavljeni ciljevi, odabrani indikatori i odrednice, specificirane akcije koje su
neophodne za ispunjavanje ciljeva gradske vlade koji stižu iz preduzeća. Iako se takvi
pokazatelji skoro uvek razvijaju u svrhu praćenja napretka ka održivosti, sama činjenica
da grad, na primer, ima nameru da pokuša da izmeri napredak u smanjenju zagađenja
vazduha, govori nam mnogo o tom gradu. To nam govori da je grad zabrinut za kvalitet
vazduha, možda sa količinom zagađenja koja se emituje ljudskim aktivnostima u tom
gradu, a možda i efektima na grad koje ima ljudska aktivnost izvan grada. Takođe, to
nam govori da je grad započeo da ozbiljno shvata problem i preduzima sistematske
korake da počne razumevanje posledica ljudskih aktivnosti u gradu. Tako je i sa drugim
problemima i pitanjima sa kojima se susreće grad kao ljudska zajednica: urbano uređenje
i izgradnja, gradska infrastruktura, socijalni problemi, školstvo, zabava mladih, kulrura,
poltika (lokalna i nacionalna) socijalne devijacije i patološke pojave. Indikatori koje smo
prethodno naveli, poslužiće nam kasnije u radu da merimo kvalitet života i razvoja grada
Sabrata.
2. Ekonomska održivost grada
Mnogi istraživači i gradski menadžeri istič da funkcije i vitalnost gradova
umnogome zavise od funkcionisanja lokalne ekonomije. Međutim, tendencija pristupa
održivosti lokalnom ekonomskom razvoju, mnogo razlikuje od grada do grada. Još uvek
se strategijama održivog razvoja gradova prilazi sa idejom "što više ekonomskog razvoja,
to je bolje za grad". Međutim, neki gradovi polaze od ideje da je "pametan ekonomski (i
savaki drugi) rast", bolji doprinos održivosti gradova. Inovacije u potrazi za ekonomskim
razvojem dovele su do stvaranja eko-industrijskih parkova, čija je glavna ideja da
kontrolišu i minimiziraju količine čvrstog i opasnog otpada iz industrije koja se nalaze u
110 Jill Zachary, Sustainable Community Indicators: Guideposts for Local Planning, Santa Barbara,
California: Community Environmental Council, 1995.
108
gradu. Čak su i locirane kompanije u neposrednoj blizini čiji se otpad može koristiti od
strane drugih lokalnih kompanija kao materijal za njihovu aktivnost.111
Takve operacije mogu u velikoj meri doprineti ekonomskom rastu, dok
minimiziranje tok čvrstih ili opasnih materijala koje se ispustaju u gradu, može značajno
doprineti ekološkoj svesti i psihološkoj stabilnosti građana. Međutim, izgleda da većina
projekata, prema istraživanju na osnovu pomenutih indikatora održivosti, nije fokusirata
na postizanje ekonomskog rasta bez žrtvovanja okolina per se. Prema Corsonu u
ekonomski rast, kapital i profit treba uključiti stopu nezaposlenosti, koncentraciju
zaposlenosti kod malog broja poslodavaca (što je, verovatno, manje održivo nego ako je
zaposlenost raspoređena među velikim brojem poslodavaca), procenat porodica i
pojedinaca koji žive ispod granice siromaštva, prihod po glavi stanovnika, indeks
troškova života, opštinski dug po glavi stanovnika, rejting opštinskih obveznica, i mere
koncentracije ili disperzije ličnog dohotka, obnovljive izvore resursa procenat lokalnih
poreza označenih kao "zeleni porezi" na proizvode koji prouzrokuju zagađenje, otpad ili
drugu degradaciju životne sredine.112 Ovo podrazumeva aspekte ravnoteže koje bi
održivi gradovi trebali udariti. Znači, većina indikatora ekonomskog učinka, doprinosi
stepenu revnoteže održivog razvoja grada samo onda kada se posmatra u kombinaciji sa
svim ostalim indikatorima koji mere ukupnu održivost grada.
Gradovi bi trebalo da osjećaju potrebu za ekonomskim rastom i angažovanjem u
ekonomskom razvoju. Trebalo bi da usvajaju politike i programe dizajnirane tako da
utiču na ekonomski razvoj u nastojaju da to postane adekvatna osnova za zapošljavanje
njihovih stanovnika. Oni koji upravljaju gradovima treba da razumeju da postoji puna
veza između funkcionisanja lokalne ekonomije i kvaliteta života stanovnika. Održivi
gradovi imaju tendenciju da vide razvoj kao sredstvo za postizanje određenog tipa i nivoa
kvalitet života, lokalno definisano, ali potencijalno to može uključiti (treba da uključi)
širok spektar elemenata iz šireg okruženja koji će doprineti povećanju kvaliteta života.
Za razliku od mnogih gradova, koji samo ekonomski rast uzimaju kao imperativ za
poboljšanje kvaliteta života, mereno povećanjem zaposlenja i povećanjem prosečnih
prihoda porodice, ili gde postoji samo pretpostavljena veza između ekonomskog rasta i
111 Elizabeth Kline, Sustainable Community Indicators. Medford, Mass: Consortium for Regional
Sustainability, Tufts University, 1995. pp. 13-15. 112 Walter. Corson, Measuring Urban Sustainability. Washington: Global Tomorrow Coalition, November.
Reprint, 2003.
109
kvaliteta života (veći rast znači bolji kvalitet život), održivi gradovi žele da upravljaju
ekonomskim rastom i razvojem tako da budu konzistentniji u svojim vizijama postizanja
kvaliteta života svojih stanovnika. Za ove gradove nema vremena lideri su bili spremni
pretpostaviti da je neophodniji ekonomski razvoj uvek bolje. Za takve gradove su, pored
stalnog ekonomskog rasta, važni kulturni, sportski, rekkreativni, estetski i etički elementi
razvoja grada kao održive zajednice.
Nisu svi gradovi sposobni da biraju kakve vrste ekonomskog razvoja će
prihvatiti. Neki nemaju dovoljno resursa i njihov izbor je mali, drugi misle da je potrebno
da učine više nego što zahtevaju potrebe njihovih građana, treći često svesno prihvataju
ekonomski razvoj koji pruža manje koristi nego što bi im to bilo noguće, četvrti razvoj
grada vezuju za prirodne resurse, geografski položaj, jevtinu radnu snagu i druge
komponente koje će im dati komparativne prednosti. Međutim, potrebno je voditi računa
o činjenici da neki gradovi mogu biti selektivni prema vrstama ekonomskih razvoja koji
će prihvatiti. Neki gradovi su u metropolskom području ili regionu u kom su u suštini
deo subvencionisane ekonomije, pa bi mogli izbjeći neke vrste teškog, zahtevnog, manje
poželjnog ekonomskog razvoja u okviru svojih granica, znajući da će imati koristi od
ekonomskog razvoja koji se odvija izvan njihovih granica, u njihovom susedstvu.
Potrebno je da se stalno ispituje neki od načina efikasnog upravljanja
ekonomskim rastom i razvojem na kompleksniji i svestraniji način kako bi gradovi
postali i ostali održivi. gradovi imaju pokušali su da upravljaju svojim ekonomskim
rastom i razvojem. Kada lokalni lideri i stanovnici smatraju gradsku vladu samo kao
"sredstvo" koje će grad pretvoriti u "mašinu za rast", potraga za održivošću je praktično
nemoguća.113 Nekada su gradovi vođeni tako da budu "mašine za rast", danas je sve više
gradova koji usvajaju neki od oblik strategije koja se može označiti kao pristup razvoju
"pametnog rasta".
Kao što je ranije rečeno, dominantna gradska politika je forsirala ekonomski rast
kao osnovu ukupnog razvoja gradova. Ovaj pristup često je podržava lokalna koalicija
javnih funkcionera, uticajnih poslovnih lidera, investitora nekretnina, predstavnika radne
snage i drugih subjekata, koji su zastupali ideju "viši ekonomski razvoj, bolje za grad".
Oni su bili ubeđeni da opstanak grada zavisi od lokalne ekonomske vitalnosti. Logika
njihovih argumenata jeste da je zdrava poreska baza neophodna za održavanje javnih
113Harvey Molotch, "The City as Growth Machine: Toward a Political Economy of Place". American
Journal of Sociology 82, no. 2, 1976. pp. 309–332.
110
usluga i infrastrukture da se stanovnici oslanjaju na lokalnu ekonomiju, da zdrava
poreska baza, zauzvrat, donosi rastuće vrednosti zemljišta i poslovni prosperitet. Da bi
privukli privatne investicije, gradovi moraju ponuditi dobru poslovnu klimu i posebne
podsticaje što ih čini jeftinijim za mobilne investitore da lociraju tamo svoj biznis, pre
nego u druge gradove. Sve veći obim privatnih investicija ponovo počinje ciklus
ekonomskog razvoja, što rezultira porastom vrednosti zemljišta, zdravom poreskom
osnovom, boljim uslugama i boljom poslovnom klimom.
Dakle, prema konceptu gradovi su "mašine rasta" koji podrazumeva ekonomski
rast, pre svih drugih elemenata, održivi gradovi su samo oni čije ekonomije ne stagniraju
niti padaju. Prema toj tvrdnji, stalni rast je dobar, on proizvodi bolji kvalitet životnih za
sve stanovnike grada. Kao što je ranije rečeno, ovu pretpostavku su doveli u pitanje
zagovornici održivih zajednica i ponudili alternativu u vidu "pametnog rasta".114
Svakako, ne treba odbaciti argument da je ekonomski rast važan za razvoj i vitalnost
gradova, ali treba obratiti pažnju na alternativni pogled koji ozbiljno uzima više faktora
koji će razviti punu strategiju održivosti savremenog grada. "Progresivni gradovi srednje
klase",115 počinju da se bave zaštitom životne sredine, kvalitetom stanovanja, kvalitetom
urbanog dizajna i stvaranje sredstava vezanih za podršku različitim društvenim grupama,
imaju drugačiji pogled na ekonomski rast i razvoj, i u velikoj meri podržavaju ideju o
"pametnom rastu" kao osnovi razvoja savremenih gradova kao održivih.
Nedavni koncept ekonomskog razvoja ("pametni rast") pokušava da osigura da
ekonomski rast bude eksplicitno vezan za kvalitet života u zajednici. Tačnije, takav
koncept pokušava da obezbedi da ekonomski rast i razvoj budu dosledno povezani sa
drugim vidovima unapređenja kvaliteta života u svakom gradu. "Pametan rast"
prepoznaje veze između razvoja i kvaliteta života, koristeći novi rast kako bi poboljšao
ukupan život u zajednici. Pametan rast ulaže vreme, pažnju i resurse u obnovu zajednice i
vitalnosti, kako centra grada, tako i njegovog predgrađa. Čini nam se da je veza između
pametnog rasta i održivosti veliki izazova za teoretičare i praktičarekoji se bave
savremenim gradom.
Postoji tendencija izjednačavanja brige za životnu sredinu sa zagovaranjm
politike ekonomskog razvoja bez ubrzanog rasta koji bi doneo probleme potrošnje
114 Iglitzin Lynne, "The Seattle Commons: A Case Study of the Politics and Planning of an Urban
Village", Policy Studies Journal No.23, 1995. pp. 620–633. 115 John Charles, "The Dark Side of Growth Controls: Some Lessons from Oregon", Pittsburgh: The
Allegheny Institute, 1998.
111
resursa i zagađenja životne sredine. Svakako da je ekonomski razvoj, u velikoj meri,
odgovoran za degradaciju životne sredine, ali ne možemo tražiti da se ograniči ili
zaustavi ekonomski rast kako bi se zaštitila životna sredina. Gradovi koje uzimaju
održivost ozbiljno shvataju ulogu ekonomskog razvoja i ekonomski rast kao jedan od
osnovnih elemenata dobre gradske politike koja mora obuhvatiti i brojne druge elemente
i uspostaviti ravnotežu između ekonomskog rasta i sociojano kulturnih elemenata razvoja
zajednice. Kao je primećeno ranije, postoji jasan stav da je kontrolisan i uravnotežen
ekonomski razvoj potreban za stvaranje i održavanje kvaliteta života koji želi većina
žitelja svakog grada i svake zajednice.
Sa političke tačke gledano, "pametan rast" daje pristup ekonomskom razvoju i
rastu koji je povezan sa svim ostalim elementima održivosti. Gradovi u kojima su
angažovani stručnjaci, inovatori i kreativni građani imaju više šanse da postignu održivi
razvoj od onih gradova koji se oslanjaju na političke aktivnosti i pokrete. Grad mora da
ostvari povezivanje sa poslovnom zajednicom, te da poslovne lidere uključi u napore
postizanja zajedničkih ciljeva održivog grada.
3. Socijalna održivost gradske zajednice
Većina bogatih ljudi u svetu živi u urbanim centara, ali isto tako povećava se i
broj siromašnih koji žive u gradovima. Iako su gradovi često opisani kao ekonomski
centri moci, ta moć je veoma nejednako raspoređena jer brz urbani rast često prate
rastuće ekonomske nejednakosti. Siromašni stanovnici gradova ne samo da imaju niže
prihode, već često plaćaju višu cenu i više se suočavaju sa društvenim i političkim
preprekama nego njihovi bogati susedi. Podaci govore da je broj urbanih stanovnika koji
su živeli sa manje od jednog dolara dnevno porasli sa 240 miliona u 1993. na 290
miliona u 2002. godini, dok su oni koji žive sa manje od dva dolara dnevno u istom
priodu povećali sa 690 na 750 miliona.116 S druge strane, UN-Habitat procenjuje da je
2001. godine skoro milijardu stanovnika u gradovima, posebno nerazvijenih zemalja,
živelo u siromaštvu suočeno sa ozbiljnim problemima u jednom ili više sledećih
elemenata: vlasništvo nad nekretninom, nekvalitetna voda, loše sanitarije, loš kvalitet
116John Ravallion, Senn Chen and Peter Sangraula, "New evidence on the urbanization of global poverty",
Policy Research Working Paper No. 4199, World Bank, Washington, DC, 2007.
112
stanovanja i nedostatak novca.117 Detaljnije istraživanje takođe sugeriše da je u urbanim
područjima neadekvatnost i nesigurnost stanovanja i nedostatak osnovnih usluga, nekada
ozbiljniji problem od siromaštva u prihodu i da oboje rastu u apsolutnom smislu.
Postavlja se pitanje koje su prednosti urbanizacije i urbane situacije kao dela
održivog razvoja posebno u pogledu smanjenja siromaštva. S jedne strane, urbanizam i
urbani razvoj obično donose neke koristi siromašnim grupama, dok sa druge strane, ti
efekti bi mogli biti mnogo veći. Širenje predgrađa kao simptom prekomerne urbanizacije
može ojačati politike koje otežavaju rešenje problema siromaštva. Bolji stav zauzimaju
one urbane politike koje urbani razvoj smatraju samo kao početak izgradnje celovitog
održivog urbanizma i urbanog života. Važno je razumeti zašto toliko uloženog napora u
prošlosti nije dovelo do rešenja problema urbanog siromaštva a takođe i potrebu da se
pronađu bolji načini za budućnost.
Tokom XX veka razvile su se debate o ulozi tržišta i zaslugama lokalnih
vlada o pružanju skloništa za siromašne stanovnike urbanih naselja. Međutim, za veliki
udio urbanih siromašnih u globalnom svetu ni tržišta, niti vlade kao ni javno-privatna
partnerstva nisu učinili značajne pomake u smanjenju stope siromaštva. Ono se iz
decenije u deceniju neprestano povećava. Mnogi javni propusti mogu se objasniti
kombinacijom nerealnog standarda, neadekvatnog finansiranja i politike koje pružaju
malo prostora siromašnim grupama. Iako privatni neuspesi imaju nešto drugačiju logiku,
često isti faktori koji podrivaju javne usluge takođe podrivaju i privatnu sigurnost. Tako,
na primjer, ista neuređena naselja koja su loše uticala na rezuletate aktivnosti javnog
sektora, loše su uticala i na privatni sektor.
Da bi prevazišli ove javne i privatne propuste, potrebno je pristupiti progresivnom
pragmatizovanom programu koji, umesto što pokušava da identifikuje neki idealni
pristup ili skup "najboljih praksi" koji mogu biti na međunarodnom nivou, treba da grade
strategiju smanjenja siromaštva na principima koje omogućavaju lokalni resursi i lokalni
nivo. Imajući ovo na umu, trebali stratezi smanjenja lokalnog siromaštva da razmatraju
iskustvo drugih gradova i probaju da poboljšaju imovinska prava urbanih siromašnih
slojeva, da poboljšavaju njihov pristup finansiranju njihovih potreba, kao i da ih usmere
ka organizovanju civilnog društva. Pokazalo se da su uspešne one inicijative koje su
promovisale lokalnu kontrolu, ohrabrujući dodatna samopoboljšanja i podržavajući
117 UNDP, Human Development Report 2005: International Cooperation at a Crossroads: Aid, Trade and
Security in an Unequal World, UNDP, New York, 2005.
113
alternativne oblike zajedničkog organizacija siromašnih grupa. Lokalne vlade moraju
više da se angažuju na konstruktivnom, inovativnom i kreativnom zadatku, nego da
koriste mehanizme rutinskog rada sa siromašnim stanovnicima. Tako će stvarati osnove
za efikasnije i ravnopravne tržište zemljištem i bolje stambeno zbrinjavanje, što će dalje
omogućiti da se dalje razvijaju fizički i finansijski realnije strategije za prihvatanje
budućeg urbanog rasta.
Latinska Amerika više ne pokazuje ubrzani razvoj urbanog siromaštva i urbanog
gomilanja stanovništva, poput Azije i Afrike, ali njena nedavna istorija pruža uvid u
izazove koje donosi ubrzana urbanizacija i urbani rast. Kako opisuju Smolka i Larangeira
većina iskustava Latinske Amerike sa neformalnim naseljima daje nam lekcije o tome šta
ne treba raditi u rešavanju problema najezde ruralnog stanovništva na velike gradove.118
Stav različitih vlada prema neformalnom naselju varira od prihvatanja stihijskog stanja
do kaznenih mera, ali malo njih ima uspela u rešavanju uzroka neformalnih,
neadekvatnih i nehigijenskih naselja. Konkretno, ni prinudno iseljenje, niti nadogradnja,
niti dodela zemljišta, nisu obezbedili sredstva za dovodjenje stanovništva neformalnih
naselja u prihvatljiv odnos sa vladom niti su stvoriti efikasno i pošteno tržište zemljišta i
stambenog prostora. Dve međusobno povezane prepreke koje sprečavaju regulisanje
neformalnih naselja su nemogućnost osiguranja dovoljnih sredstava za finansiranje
pravičnih programa za potrebne smeštaja siromašnih i prevelika očekivanja koja se često
pojavljuju kada se razmatraju promjene programa.
Regulisanje neformalnih divljih) naselja je jedna stvar a sprečavanje nastanka
novih takvih naselja je druga važna stvar za bilokoju strategiju održivog urbanog razvoja.
Uzimanje u obzir oba ova principa, unapredeće lokalne politike dizajnirane tako da
dovedu do snabdevanja potrebnim zemljištem u skladu sa sve većim zahtevima za
skloništima i naseljima za siromašne. Ovo je izazov za rešavanje urbanog siromaštva u
kontekstu sve brže urbane ekspanzije. Vlasti moraju osigurati dostupno gradsko zemljište
u što velikoj količini u narednim godinama, čime se izbjegava špekulativno povećanje
cena zemljišta. Opštine moraju takođe proširiti gradske granice kroz plan za povećanje
infrastrukturne mreže i dobijanje prava na novo zemljište u kompenzaciju za izgrađenu
infrastrukturnu mrežu koristeći dostupne zakone, uz minimiziranje jednostrane
eksproprijacije, uz korist od proširene infrastrukture a sve na korist naročito za siromašne
118Martin Smolka, and Adriano Larangeira, "Property taxation and informality: Challenges for Latin
America", Land Lines, vol 18, no 3, Lincoln Institute of Land Policy, Cambridge, MA, 2006.
114
porodice koje žive u marginalnim naseljima. Kako tvrdi Angotti, održavanje stambenog
prostora pristupačnim zahtijeva zadržavanje pristupačnom cene zemljišta.119 Ovo je
atraktivna strategija za gradonačelnike vizionare koji se mogu nositi sa relativno malim
iznosom ulaganja ako se to izvede dovoljno rano. U posebno teškim ekonomskim ili
političkim okolnostima, identifikovanje sredstava za postizanje pristupačnog stanovanja
ne predstavlja dovoljnu osnovu za eliminaciju urbanih siromašnih sredina.
Uprkos brojnim prednostima gradskih naselja koja pružaju za svoje
najsiromašnije stanovnike, oni ipak često žive u izuzetno neprijatnim i nezdravim
uslovima. To potiče još od vremena industrijske urbanizacije koja je započela u XIX
veku i nastavlja se do dnanašnjih dana. U zemljama u razvoju u gradovima živi oko
milijardu ljudi u posebnim prostorima na obodima gradova koji se nazivaju "slamovi".120
Ovi urbani stanovnici uglavnom žive u lošim okruženjima, jer njihovi prihodi nisu
dovoljni da poprave svoju situaciju. To će u budućnosti biti izazov za mnoge urbane i
nacionalne vlasti da osiguraju dovoljno zemljišta koje će biti dostupno za nove stanove (i
u tome pružaju alternative "neformalnim naseljima" koji uglavnom formiraju
domaćinstava sa nižim prihodima. Potrebno je da tržište zemljišta funkcioniše efikasno i
pošteno, da bi se rastuća potražnja za njim mogla zadovoljiti. Ovo će zahtevati pažljivo
planiranje raspodele zemljišta od strane lokalnne, gradske i nacionalne vlasti. Gledajući u
budućnost, važno je razviti bolje odnose između onih koji su lišeni kvalitetnog
stanovanja i njihove vlade u sadašnjosti. Dobri odnosi trebaju da budu razvijeni i
institucionalizovani tokom vremena i da su u ovom trenutku retki. Štaviše, iako je
prisutno adekvatno snabdevanje tržišta zemljištem, stanovanje siromašnih je kritično, jer
zemljište samo po sebi nije dovoljno. Uredbu o korišćenju zemljišta za stambenu
izgradnju urbani siromašni ne mogu iskoristiti jer ne mogu sebi priuštiti stanove ni pod
tim novim uslovima, odnosno, ne mogu platiti infrastrukturu i komunalne troškove.
Uprkos javnim naporima vlasti da se bave rastom neformalnih naselja početkom
šezdesetih i intenzivnijeg napora tokom poslednje decenije XX veka, broj stanovnika u
"slamovima" u Latinskoj Americi porastao je sa111 na 127 miliona između 1990. i 2001.
godine. Oko 44% urbanog stanovništva ovog regiona živi u nesigurnim naseljima, u
neadekvatnim životnim uslovima u pogledu kvaliteta zgrada, pristupa osnovnim
119 Tomas Angotti, Metropolis 2000: Planning, Poverty and Politics. London: Routledge, 1993. 120 UN-Habitat, The Challenge of Slums: Global Report on Human Settlements 2003,Earthscan, London
and Sterling, VA.
115
uslugama, kao što je kanalizacija i javna rasveta. (MacDonald, 2004). Neke zemlje
Latinske Amerike imale su više od jednog veka kratkovidu urbanu politiku, od otvorene
represije, uklanjanja i preseljenja do potpunog priznavanja, velikih projekata stanovanja,
servisiranih lokacija i osnovnih usluga, na licu mesta selektivnu podršku za samo-
poboljšanja i direktna javna ulaganja u nadogradnju naselja. Ove politike nisu znatno
ublažile problem i okolnosti, već su u mnogim slučajevima dodatno podstakli rast
neformalnih (divljih) naselja.121
Priznavanje neuspeha politike i strukturne nesposobnosti za rešavanje problema
i pitanja urbanih siromašnih i njihovog stanovanja stvrilo je neku vrstu tolerancije
lokalnih i regionalnih vlasti prema neformalnim naseljima. Posledično, rast neformalnih
naselja ima direktnog uticaja i izvan njihovog stanararskog problema. Zapravo,
neformalna naselja narušavaju funkcionisanje tržišta zemljištem (nepravedna
konkurencija s obzirom na veću profitabilnost neformalnih zemljišnih šema) cene
zemljišta (restriktivnije odredbe o korištenju zemljišta za zaštitu područja od neformalnih
naselja) i stvara povećane razlike u pružanju usluga, posebno za siromašne, zbog
ograničene poreske osnove i veće cene usluge neformalno zauzete oblasti. Ukratko,
neformalnna naselja stvaraju više različitih problema urbanim vlastima (socijalnih,
ekonomskih, urbanih, arhitektonskih, ekoloških i kulturnih). Najbolji primer za ove
stavove su neformalna, divlja naselja ("slamovi") u Latinskoj Americi koja su u velikoj
meri rezultat neefikasne urbane politike vođene 40 godina uzastopno.
4. Ekološka održivost grada
Kada govorimo o ekološkoj održivosti urbane sredine, onda polazimo od stava da
značajan deo uticaja urbanog delovanja na životnu sredinu odnosi se na potrošnju
energije. U većini slučajeva količina energije koju potroši industrijska proizvodnja slična
je onoj koju troši transport i zgrade, iako se korišctenje energije u zgradama sada
povećava i postaje najvažniji sektor potražnje za energijom, zbog sve veće upotrebe
uređaja za rashlađivanje tokom letnog perioda. Upotreba energije u zgradama se
prvenstveno odnosi na grejanje i hlađenje, ventilaciju i rasvetu, sa mnogo manjim
121 McGranahan, G. and Satterthwaite, D., "Governance and getting the private sector to provide better
water and sanitation services to the urban poor", Human Settlements Discussion Paper, Theme: Water, No
2, International Institute for Environment and Development, London, 2006.
116
procentom za druge građevinske svrhe kao što su vertikalna cirkulacija, pumpe za vodu i
ne-gradske namene, kao što su kućna i kancelarijska oprema, televizori i frižideri. Treba
naglasiti da je većina energije koja se koristi u zgradama delimično zavisna od dizajna
zgrade u urbanim, arhitektonskim i građevinskim dimenzijama. Faktori kao što su pristup
direktnom zimskom suncu i dnevnom svetlu, formiranje oblika koji smanjuje gubitke
toplote i građevinske materijale koji kontrolišu prenos toplote kroz omotač zgrade. Sve to
utiče na potražnju energije u gradskom okruženju. U gradskoj skali, razmaci između
zgrada su toliko važni kao i forma zgrade da bi se obezbedili odgovarajući nivoi kretanja
vazduha, dnevne svetlosti i sunčevog pristupa u urbanim prostorima, kao i dostupnosti
prirodnih energetskih resursa na fasadama zgrade. Dizajn urbanog prostora takođe
pomaže u kontroli zagađenja, favorizaciji ventilacije u umerenim toplotnim uslovima.
Postoji kontra argument koji kaže da razvoj niske gustine gradova omogućava bolji
pristup obnovljivim energijama, posebno solarnim izvorima. Zagovornici kompaktnih
gradova pominju energetsku efikasnost i povoljne ekološke prednosti kao važne
pozitivne prednosti kompaktnosti. Novles (Knowles) navodi tri konvergentna faktora
koji proizvode energetsku efikasnost i povoljne ekološke momente:
• Kompaktni gradovi omogućuju efikasniji transport, budući da su putničke
udaljenosti kraće i manje koriste javni prijevoz , što smanjuje potrošnju energije,
posebno fosilnih goriva koja su odgovorna za veći dio emisije CO2 i drugih oblika
zagađenja vazduha.
• Kompaktne zgrade i kompaktna naselja smanjuju opterećenje grejanjem u
zimskom periodu, što ostavlja prostotr za potrošnju energije u drugim uslugama kao što
su rasveta, ventilacija i hlađenje. Povećane gustoće i kompaktni građevinski objekti
također pomažu smanjenju gubitaka toplote i imaju druge energetske prednosti.
• Kompaktni gradski dizajn poboljšava i okruženje spoljašnjeg prostora u gradu
pružajući zaštitu od vetra i bolje skladištenje toplote apsorbirane na površinama zgrade
tokom dana kako bi se smanjilo pad temperature tokom noći. Ovi modifikovani
spoljašnji uslovi mogu poboljšati udobnost na otvorenom, kao i smanjiti potrošnju
energije za kontrolu spoljašnjeg dela u zgradama.122
122 Knowles Roland. "The solar envelope: its meaning for urban growth and form",
Architecture,City,Environment, Proceedings of PLEA 2000 (eds K. Steemers and S. Yannas),
Londaon:James & James, 2000. Yannas Smith, Solar Energy House Design, Volume 1: Principles,
Objectives, Guidelines, London: Architectural Association, 1994.
117
Ove ekološke pogodnosti povezane su s komplementarnim društvenim i
ekonomskim prednostima kompaktnosti gradova. Uštede energije efikasnost
transportnog sistema takođe se odnose na socijalne i ekonomske koristi kraćih
vremenskih rokova i direktnije veze između kuće, rada, trgovine i rekreacije. Međutim,
tri pomenute ekološke prednosti odnose se na specifične klimatske uslove i sisteme
upravljanja gradom. Oni nisu nužno primenjivi za sve klimatske regije. Stoga, pre nego
što se analiziraju prednosti kompaktnih gradova u zemljama u razvoju, razmotrićemo
njihove specifične klimatske uslove i karakteristike, kao i uticaj klime i urbane
mikroklime na ukupnu urbanu udobnost.
Drugi važan momenat koji ćemo pratiti kao indikator potrošnje energije u
urbanom prostoru odnosi se na nadmorsku visinu urbanih područja. Većina zemalja u
razvoju nalazi se na niskim geografskim širinama i višim godišnjim prosečnim
temperaturama od onih koji se nalaze u razvijenom svetu. Takođe, pokazuju vrlo važne
suprotnosti između različitih tipova tople klime koja utiče na udobnost i potrošnju
energije na raznovrsne načine. Pustinjske klime Severne Afrike i Bliskog istoka različite
su od toplih i vlažnih ekvatorijalnih klimatskih područja Zapadne Afrike ili Amazonskog
basena. Čak i u pojedinačnim zemljama postoje važne klimatske razlike. Topla vlažna
obala Kenije potpuno se razlikuje od hladnih planina, dok je pustinja severnog Čilea
potpuno u kontrastu prema hladnoj i kišnoj šumi na jugu Čilea. Tople klime
ekvatorijalnih i tropskih područja mogu se podeliti u tri glavne skupine s velikim brojem
međukomponiranih i kompozitnih klimatskih promena u prelazima između njih, a neke u
kombinaciji s hladnim uslovima koji se nalaze u suptropskim područjima na višim
geografskim širinama.123 Tople i vlažne klime koje se nalaze na niskim geografskim
širinama ekvatorijalnog remena obeležene su visokom, ali ne prekomernom
temperaturom, visokom vlažnoscu, niskim dnevnim i sezonskim temperaturama, velikim
oblacima i velikim padavinama. Tradicionalne mere za pružanje olakšanja uključuju
zaštitu od direktne sunčeve svetlosti, korištenje hlađenja i laganih materijala koji se
tokom noći ohlade kako bi se omogućili prihvatljivi uslovi za spavanje. Vruće suve
klime ekvatorijalnog pojasa imaju potpuno različite karakteristike, s vrlo visokim vršnim
dnevnim temperaturama, niskom vlagom, velikim dnevnim temperaturama, slabim
oblacima i slabom kišom. Razlike između leta i zime mogu biti označene, s hladnijim
123 Viktor Olgyay, Design with Climate, Princeton, N.J.: Princeton University Press, 1963.
118
uslovima i nekim padavinama u zimskoj sezoni. Tradicionalne mere za udobnost u ovoj
klimi uključuju zaštitu od toplih prašnjavih vetrova, teških građevinskih materijala koji
odgađaju i smanjuju prenos temperaturnih vrhova u unutrašnjost zgrada. Zatvoreni
prostori s vegetacijom omogućavaju prirodno hlađenje, isparavanjem vode i omogućuju
hladniji prostor, čuvajući ohlađeni vazduh u kontrolisanim i zatvorenim spoljašnjim
prostorima.
Uticaj nadmorske visine, širine i velikih površina vode proizvodi specifične
klimatske uslove. Te se varijacije nalaze na tropskim ostrvima Kariba i Pacifika, na
hladnim tropskim uzvišicama središnje Afrike, Atlasa i Anda i pomorske pustinjske
klime Arapskog zaliva, gde je neugodna klima pustinje pogoršana visokom vlagom.
Mnogi tradicionalni gradovi na niskim geografskim širinama uključuju obeležje
urbanog dizajna koji poboljšavaju uslove udobnosti. Uske ulice gradova Bliskog istoka i
Severne Afrike pružaju hlad i zaštitu od vrućih prašnih vetrova, zadržavajući hladan
noćni zrak. Ograđeni prostori i vrtovi takođe podstiču hlad i isparavanje vode, koristeći
fontane i kanale za navodnjavanje. Konačno, veliki otvoreni neraskidivi kvadrati,
preterano vrući tokom dana, pružaju ugodne uslove u večernjim satima, privlačeći velike
gužve na tržnicama na kojima se temperatura brzo hladi. U toplim i vlažnim
ekvatorijalnim klimatskim područjima, prostrani prostori između zgrada i korištenje
vegetacije osmišljeni su tako da omogućuju hlad bez prekida rashladnih vetrova. Verande
i pokrivena cirkulacija također pružaju hlad i izloženost povetarcu bez povećanja
zadržavanja topline zgrade.
Čak i u suptropskim klimatskim uslovima, tradicionalne građevine ugradile su
mnoge značajke dizajna kako bi poboljšale udobnost u danima pre klimatizacije. To
uključuje kontrolu veličine prozora, opsežnu upotrebu tople mase, zone gradnje radi
smanjenja pregrevanja, prilagodljivih elemenata za stvaranje hlada, pa čak i klizanja
staklenih površina preko unutarnjih terasa. Na urbanom nivou, udobnost je poboljšana
sadnjom stabala, drvoreda na nivou ulice i proporcijama ulica za ograđivanje i stvaranje
hlada.124
Sledeći problem koji razmatramo u okviru pitanja ekološke održivosti gradova
odnosi se na formiranje određene urbane mikroklime. Svi gradovi nose sa sobom
značajne promene u lokalnoj klimi, uključujući one koji se nalaze u ekvatorijalnim,
124 Berda Vale and Robert Vale, Green Architecture: Design for a Sustainable Future, London: Thames
and Hudson, 1991.
119
tropskim i suptropskim gradskim mikroklimama. Međutim, stepen promene i njen uticaj
mogu biti teži nego u hladnijim klimama na višim geografskim širinama. Globalno
zagrevanje može proizvesti lagani porast prosečne godišnje temperature od oko 0,5 C° u
sledećih pola stoleća. No već je moguće meriti povećanje večernjih temperatura u
urbanim područjima, koja može prelaziti 3 C° u velikim gradovima u usporedbi s
okolnim ruralnim područjem. Ovo povećanje temperature očito se odnosi na veličinu
grada i urbanu gustinu stanovništva.125
Dok su "ostrva topline" u središtima grada potencijalno povoljan fenomen u
hladnijim periodima godine, dotle se povećavaju problemi i potražnju za energijom u
toplijim godišnjim dobima. To može pokrenuti začarani krug. Veće vanjske temperature
povećavaju potražnju za klimatizacijom, a povećanje klimatizacije doprinosi urbanom
zagrevanju kroz povećanje topline iz urbanog vazduha koje proizvode uređaji za
hlađenje. Studija "ostrva topline" u Buenos Airesu pokazuje da središnje područje grada
može u večernjim satima prelaziti temperaturu prigradskog prostora za 3C°. Prostorni
opseg "toplotnog ostrva" podudara se s područjima najveće gustoće zgrada, dok se
razlike u temperaturi smanjuju u područjima gde su parkovi i u blizini obale gde utiecaj
rečne ploče smanjuje temperaturu.126
Noćno povećanje gradske temperature ima važne posledice za korištenje klima
uređaja. Tradicionalno, hladniji večernji vazduh mogao bi se koristiti za provtravanje
vrućih interijera zgrade, smanjujući unutrašnju temperaturu kako bi se osigurala bolja
udobnost, posebno za neprekinuti san. Međutim, veća temperatura večernjeg vazduha
koju proizvodi gradsko "ostrvo topline" može ograničiti efikasnost noćnog hlađenja, što
dovodi do povećanja potražnje za klimatizacijom u stambenom sektoru, posebno među
bogatijim skupinama stanovništva. Ova tendencija je uznemirujuća jer je prodor
klimatizacije u stambenom sektoru prilično ograničen u većini zemalja u razvoju. Veliki
porast potražnje mogao bi imati kritičan uticaj na potrošnju energije s povećanjem vršne
potražnje u stambenim područjima, što će zahtevati značajna ulaganja za povećanje
kapaciteta električne distribucijske infrastrukture.
125 WMO Report on the Technical Conference on Tropical Urban Climates, WCASP-30, World
Meteorological Organization, Geneva, 1994. 126 Silvia de Schiller and John Martin Evans, "Sustainable urban development: design guidelines for warm
humid cities", Urban Design International,3(4), pp.165-184, Taylor& Francis, 1999.
120
Klimatizacija i drugi oblici korištenja energije u zgradama nisu jedini uzroci
"ostrva gradske topline". Upotreba energije u transportu takođe proizvodi velike količine
otpadne topline, iz oba motora s unutarnjim izgaranjem i električne vuče. Drugi učinak je
toplina dobijena u obliku sunčevog zračenja tokom dana i apsorbirana u visokim
površinama topline grada, osobito na trotoarima i zgradama. Veći broj zgrada u užim
ulicama skloni su "začepljnju" većih količina sunčeve topline jer su manje izložene
hladnijem noćnom nebu. Sve veći urbani razvoj gustoće povećava "ostrvo topline"
uveče, posebno leti.
Strategije poboljšanja klimatske udobnosti na gradskom nivou imaju povoljan
učinak na klimatizovanje zgrada. Izbegavanje ili smanjenje veštačke klimatizacije (klima
uređaji u stanovima i poslovnim prostorima) ima važne ekološke, ekonomske i socijalne
koristike, ako se preduzmu odgovarajuće mere za afirmaciju udobnosti u zatvorenim
prostorima. Privredne prednosti uključuju smanjenje troškova kapitala zgrada, uz niže
energetske račune. Prednosti za okolinu uključuju smanjenje zagađenja vazduha, kao i
veće zadovoljstvo stanovnika u zgradama sa prirodno regulisanom klimatizacijom. Zbog
toga je potrebna politika za afirmaciju prirodnog klimatizovanja na gradskom,
arhitektonskom i graditeljskom nivou. U toplim i vlažnim klimatskim uslovima,
menjanje nijansi topline vazduha i stvaranje prirodnih, zelenih uslova za rashlađivanje,
glavne su mere za poboljšanje toplotne udobnosti, kako na otvorenom tako i u
zatvorenom prostoru. Unutar zgrade ventilatori se mogu koristiti za poboljšanje strujanja
vazduha, ali u spoljašnjim prostorima raspored oblika zgrada ima veliki uticaj na kretanje
vazduha u gradovima. Na urbanom nivou, mora se voditi računa da se iskoriste povoljni
aspekti vetrovitog režima, kao što su brežuljci na obali i topografija koja usmerava
povetarac i stvara lokalna ubrzanja hlađenja "toplotnih ostrva". Neprekidne linije visokih
zgrada uz obalu mogu pružiti atraktivne poglede za prolaznike, ali mogu takođe blokirati
povoljan povetarac za velike udaljenosti u unutrašnjosti. Iako sadnja stabala doprinosi
već visokoj vlažnosti, kombinovani učinak isparavanja i senke uvek će poboljšati uslove
kada su temperature iznad granice udobnosti. Redovi stabala pored ulica, javni urbani
parkovi i očuvanje zelenih površina unutar privatnih parcela mogu doprineti poboljšanju
uslova u urbanom području.
Okrenutost (orjentacija) zgrada uvek je značajan faktor u rezultiranoj potrošnji
energije u svim klimatskim i urbanim uslovima, s vrlo jakim uticajem na područja sa
niskim geografskim širinama. U ovim regijama, popodnevno sunce sa zapada povećava
121
nelagodu u svim godišnjim dobima, dok gradnja orijentacije i oblika za hvatanje hlađenja
povećava udobnost tokom cele godine. Konačno, treba naglasiti razliku između dizajna
za klimatizovano i za prirodno provetravanje zgrada. Korištenje klima uređaja
omogućuje korištenje dobrih planova kompaktnih zgrada, iako u mnogim situacijama
mogućnost produženog prekida napajanja može sprečiti potpuno zatvorene zgrade.
Prirodno provetzravane zgrade trebaju omogućiti kretanje vazduha s ulazima na jednoj
strani zgrade i izlazima na suprotnoj strani.
Preporuke za bioklimatski dizajn u gradskoj građevinskoj lestvici ne pogoduju
povećanju urbane gustoće u toplim i vlažnim klimatskim uslovima. Forsiranje
kompaktnih gradova u tim klimatskim područjima treba razmotriti moguće nedostatke
razvoja velike gustoće na urbanoj termalnoj sredini i mogućem povećanju korištenja
energije za prevladavanje tih uslova.
Sledeći važan momenat (pored potrošnje energije) u razmatranju održivog
razvoja urbanih celina jeste pitanje recikliranje otpada. Ova analiza recikliranja
omogućuje nam da opišemo jedan od ključnih elemenata održivog urbanog razvoja. Iste
ekonomske i socijalne politike koje ignorišu recikliranje takođe su negativno uticale na
druge procese koji su od uključnog značaja za urbane zajednice, radnike, potrošače i
lokalne vlasti. U konačnom zbiru, to će uticati na sve napore u stvaranju održivog
razvoja zajednice. Naše viđenje recikliranja znatno se razlikuje od popularnih gledišta
recikliranja kao aktivnosti generirane dobrom voljom ljudi (samorganizovanih volontera)
koji pokušavaju učiniti nešto korisno za društvo. Usredsredićemo se na međusobnu
povezanost ekonomskih agendi i političke moći. Kao i u svim oblicima urbanog razvoja,
recikliranje otpada treba shvatiti kao mesto konflikta među različitim društvenim
akterima koji koriste političke arene kako bi kontrolisali resurse, kako bi ispunili različite
ekonomske planove.
Pretpostavimo da će mnoge zajednice imati koristi od jače privrede, ali i od
okruženja koje može sačuvati život i snažne društvene sisteme koji poboljšavaju kvalitet
života. Programi urbanog razvoja trebaju biti usmereni na postizanje svakog od tri "E":
ekonomije, jednakosti (egalite) i ekologije. Pomeranje u tom smeru, međutim, neće biti
lagan zadatak. Svaka ozbiljna analiza održivog razvoja zajednice mora se suočiti s nizom
važnih pitanja. Jedno od tih pitanja jeste i strategija, primena i praktikovanje problema
recikliranja urbanog otpada.
122
Recikliranje predstavlja model održivog razvoja zajednice na dva načina. Prvo,
recikliranje je jedan od retkih zajedničkih elemenata u raspravama među naučnicima,
kreatorima politike i aktivistima koji se bave održivim razvojem zajednice. Tokom
protehodnih decenija stalno se širila rasprava o održivom razvoju na svim nivoima vlasti.
U SAD to se kretalo od seoskih do gradskih sastanaka u Nju Jorku, od predsedničkih
radnih grupa u Vašingtonu, do sastanaka gradskih većnica na području Čikaga. Takođe,
postoji dosta aktivista u nekoliko neprofitnih organizacija i organizacija koje se bave
zagovaranjem i praksom recikliranja. U svim tim kontekstima došlo je do šire rasprave o
održivom razvoju zajednice koji uključuje neki oblik recikliranja. Recikliranje se gotovo
uvek pokreće kao važan deo tranzicije zajednice prema njenom održivom razvoju.
Recikliranje takođe predstavlja model održivog razvoja zajednice jer je jedan od retkih
ideja koje predlažu zagovornici koji obuhvaćaju sva tri gore pomenuta "E". Većina
predloga ili radnih modela odrţivog razvoja ukazuje na tri "E" i fokusiraju se uglavnom
na ekološku održivost. Institut za lokalno samopouzdanje, neprofitna organizacija koja
zagovara održivi razvoj zajednice, podstiče recikliranje. "Recikliranje je sredstvo
ekonomskog razvoja kao i životnog okruženja".127 Socijalne koristi od recikliranja
podrazumevaju se u pojmu ekonomskog razvoja koji iz perspektive održivosti povezuje
društveno odgovornu ekonomsku, tehnološku i privrednu aktivnost.
Trenutno više od osam hiljada zajednica u Sjedinjenim Državama bavi se
recikliranjem više od 100 miliona tona otpadnog materijala svake godine. Takođe,
postoji duga istorija recikliranja u Sjedinjenim Državama, protežući se gotovo na ceo
vek. Naš cjelokupan argument u ovoj knjizi je jasan. Analizom iskustva i rezultata tih
aktivnosti mopže se doći do nekih važnih stavova: recikliranje je postalo konkurentna
industrija temeljena na dobitima i na profitu; neki programi ostvaruju skromne
ekonomske koristi, ali ih prenose prvenstveno privatnom sektoru; ekološki dobici su
skromni, iako se velike količine materijala preusmjeravaju na odlagališta i spalionice, to
je mali postotak ukupne količine gradskog otpada. Ta stopa preusmeravanja je znatno
ispod onoga što većina zagovornika očekuje i ugrađena u njihova očekivanja; Problemi s
vlasničkim udelima također se brzo pojavljuju u većini programa recikliranja. Posebno je
127 Casey Patrick and Stephanie Steen, “Recycling Center Analysis.” Memorandum to Evanston City
Manager, May 4.1998.
123
paradoksalno što povećana reciklaža nije dovela do povećanja novih radnih mesta;
programi recikliranja imaju potencijal za postizanje istinski održivog razvoja zajednice,
ali se oni ne pokazuju politički prioritetni; većina programa koji ostvaruju vidljiv
napredak po svakoj od triju "E" dimenzija održivosti, biće izbačeni s tržišta recikliranja
ako to ne bude odgovaralo velikim kompaniajma iz privatnog sektora, koji ostvaruju mali
napredak u bilo kojoj od ovih "E" dimenzija održivog razvoja zajednice, pre svega
urbane. Politička i ekonomska struktura uvek će odoleti promeni i slomiti postojeće ili
predložene napore za stvaranje održivih praksi razvoja zajednice ako to bude makar i na
uštrb vrlo malog procenta njihovog profita, ili će u najboljem slučaju, politika i
ekonomski centri moći, verovatno, podržati samo vrlo slab oblik održivog razvoja
zajednice.
5. Urbana održivost grada
Prethodno smo istakli da se gradovi suočavaju s takvim složenim fenomenima
kao što su: hiperurbanizacija, povećanje i koncentracija siromaštva, poremećaj urbane
kulture i ponašanja, klimatske promene, socijalni sukobi i migracije. Obično se ovi
fenomeni danas analiziraju iz perspektive snažno orijentisane na odnos između
globalizacije i privrednog restrukturisanja i prostora. U takvim pristupima urbani
prostor se smatra "stvari po sebi", kao nešto što se daje s postojanjem nezavisno od
materijijalne dimenzije. Većina prostornih analiza sastoji se od broja ograničenja, bilo da
se radi o geografsko-ekološkim oznakama, nasleđenom izgrađenom životnom prostoru,
nedostatku javnih i/ili privatnih ulaganja, neprimerenom zakonodavstvu i teritorijalnoj
upravi (u regijama ili gradovima), kao i institucionalnoj odgovornosti javne politike i
planiranja. Víctor Ramiro Fernández (poput ostalih) kritizira prostornu struju misli, koju
on naziva "novim regionalističkom ortodoksijom", kao akademski napor koncentriran u
industrijalizovanim društvima, podržan od strane nacionalnih vlada i multilateralnih
organizacija, dovoljno jak da utiče na stvaranje novih institucija, javnih politika i
praksi.128 Taj pristup je "uvezen" u nerazvijene iz nekih razvijenih zemalja, što je dovelo
do lokalnih verzija koje su zauzvrat rezultirale novim javnim politikama i institucijama
prostornog i ekološkog okruženja. Dakle, kao što su prepoznali najvažniji analitičari
Latinske Amerike koji rade na području urbanističkih i regionalnih prostornog
128 Víctor Ramiro Fernández, Ash Amin, and José Ignacio Vigil, Rethinking regional development: Global
contributions for a Latin American strategy, Buenos Aires: Miño y Dávila Editores, 2008. p. 19-23.
124
istraživanja, nakon tri decenije nacionalnih i međunarodnih napora, u poređenju s
intelektualnom proizvodnjom u tzv. središnjim zemljama, retki su ozbiljni pomaci u
urbanoj održivosti. Ono što im nedostaje jeste sveobuhvatniji koncept i kritičniji teorijski
stav prema onome što se naziva "kapitalističkim gradom".
Kao što neki autori ističu, problem urbane održivosti meksičkih gradova nije
adekvatno formuliran od strane meksičke vlade ili društva.129 U dominantnom razvojnom
modelu u Meksiku postoje javne politike za rešavanje ne samo održivosti životne sredine
već i mnogih drugih problema vezanih uz razvojni proces. Međutim, predložena rešenja
ne odražavaju održivi gradski razvoj, sam po sebi, nego dominantne interese krupnog
kapitala. Zbog toga urbanističko planiranje i javna politika u Meksiku nisu ni postigli
pozitivne rezultate u ovom privredno političkom modelu dominantnom u razvijenom
svetu.130
Suština održive gradske krize u Meksiku pre svega je društvena kriza. U ovoj
krizi, društveni faktori se bore za odgovarajući prostor i gledaju životnu sredinu kao
objekt i robu.131 Meksički održivi gradski problem takođe se mora shvatiti kao sukob
između dviju različitih perspektiva: ekonomskog razvoja i održivosti životne sredine.
Analitičari se slažu da se u većini zemalja Latinske Amerike, od ranih 1980-ih, privrednii
rast povećao, dok je društvena i ekološka održivost smanjena ili stagnirala. U razvijenim
zemljama raste tendencija gledanja privrednog rasta i politike zaštite životne sredine kao
međusobno kompatibilnih, tako da ekologija postane važan poticaj za ekonomiju.132 Na
drugoj strani, manje razvijenim zemljama problemi životne sredine uglavnom su
posledica siromaštva i nerazvijenosti. Siromaštvo smanjuje ljudsku sposobnost korištenja
prirodnih resursa na održiv način, čime se pojačava pritisak na životnu sredinu.
Siromašni ljudi su prisiljeni odreći se budućih potreba kako bi zadovoljili sadašnje.
Stoga, ono što se tiče zemalja južnog dela Polulopte, kao što je siromaštvo, nejednakost,
129 Alfonso Iracheta, La necesidad de una política pública para el desarrollo de sistemas integrados de
transporte en grandes ciudades mexicanas, INE, Centro Mario Molina, CTS, Zinacantepec, Mexico: El
Colegio Mexiquense, 2006., 14–16, 48.; Fideicomiso de Estudios Estratégicos sobre la Ciudad de México,
“La Ciudad de México hoy, bases para un diagnóstico” , Mexico: Gobierno del Distrito Federal, 2000. 130 Víctor Ramiro Fernández, Ash Amin, and José Ignacio Vigil, Rethinking regional development: Global
contributions for a Latin American strategy, Buenos Aires: Miño y Dávila Editores, 2008. p. 20. 131 Víctor Ramiro Fernández and all., Isto, p. 22. 132 Andrew Blowers, “Environmental Policy: The Quest for Sustainable Development,” Urban Studies 30,
no. 4/5, 1993. 775–796.
125
pitka voda, devastacija zemljišta i slično, problemi su duboko različiti od onih koji se
bave stanovnici, politike i prakse zemljama Severa.
Kao što vidimo, uništavanje i zlouporaba prirodnih resursa, zajedno sa
sistemskim pritiskom na životnu sredinu u mnogim meksičkim gradovima, opravdavaju
potragu za novim načinima razmišljanja koji nam omogućuju rešavanje tih iracionalnih
modela ekonomsko-političkog razvoja savremenih gradova pa i celih društava. Značajniji
problemi u gradovima i metropolama uključuju, između ostalog: nisku produktivnost i
konkurentnost, siromaštvo i nejednakost, haotičnu upotrebu zemljišta, slabu mobilnost
stručnih subjekata, pogoršanje socijalnih odnosa, loše upravljanje resursima i pogrešna
ekonomska politika. Nacionalni i regionalni razvoj u velikoj meri zavisi od gradova,
posebno onih sa većim brojem stanovnika, koji čini više postotaka BDP-a, s manje
postotaka stanovništva u zemlji.
Svaki konceptualni doprinos razumijevanju održivosti i preobražaju urbanog
razvoja trebao bi se baviti nekim bitnim idejama kao što je očuvanje energije, socio-
prostornoa ravnopravnost, integriracione strategije korištenja zemljišta i participativno
upravljanje. Strategije javnih politika za rešavanje urbanih problema trebale bi razmotriti
kako usmeriti resurse siromašnijim i manje obrazovanim stanovnicima u gradovima i
metropolama. S tog stajališta važno je shvatiti da su urbana neformalna ("divlja") naselja
i neformalna tržišta, iako predstavljaju ogroman društveni i ekološki problem, poslužili i
kao neka vrsta rešenja jer su pokazali sposobnost pružanja stambenog prostora ljudima
malim dohotkom i tako povremeno amortizovali posledice širenja urbanog siromaštva,
kao što to pokazuje primer Meksika.
Savremena istraživanja pokazuju da je urbanim problemima potrebna još jedna
alternativa u vidu ozeljenjavanja gradova ili razvoj "zelene arhitekture". Razvoj zelenih
gradova uključuje promociju aktivnosti koje zapošljavaju, prepoznaju ili očuvaju prirodu
u svojim brojnim korisnim oblicima za održavanje urbanog života, dok ograničavaju ili
smanjuju iscrpljenost resursa. To se kreće od podupiranja regionalnih ekosistema i
poboljšanja funkcioniranja komunalne infrastrukture do procene zelenila u nekretninama
i odluka o investiranju u javnog kapitala u "zelenu arhitekturu". Ozeljenjavanje gradova
uključuje izgradnju energetski efikasnih zgrada koje čuvaju resurse, zatim očuvanje
zelenog slobodnog gradskog prostora za predah, rekreaciju, proizvodnju kiseonika,
upravljanje poplavama, i razvoj urbanih cvetnih bašta. Provođenje ovih novih načina
postalo je glavna misija mnogih lokalnih urbanih politika. Danas mnoge državne i
126
lokalne vladine agencije vode brigu o financiranju projekata urbanog zelenila. Na
primjer, program Growing Greener I i II guvernera Pennsylvanije Edwarda Rendella
usmerili su više od 600 milijuna dolara državnim agencijama, prvenstveno odelenjima
zaštite i očuvanja prirodnih resursa.133
Urbano ozelenjavanje uključuje aktivnost mnogo ljudi sa različitim inicijativama
i postupcima. Uključuje inkluzivne napore za planiranje građana kako bi pomogli u
strategiji gde i kako ozeleniti delove grada. To zahteva stručnost gradskih planera,
inženjera zaštite životne sredine, pejzažnih arhitekata i drugih kako bi pomogla u
određivanju forme i strukture zelenih principa i procesa uređenja urbanog prostora.
Strategija ozelenjavanja zahteva široke medijske kampanje da dele informacije, podatke i
stanje procesa razvoja zelene arhitekture i svih drugih elemenata koji prate ovu aktivnost.
Šta je "zeleni grad"? To je idealna projekcija savremenog održivog urbanog
prostora. Takođe, to je veliki napor i trud koji treba uložiti da bi se to postiglo u bilo kom
gradskom mestu na svetu, ali sigurno je da je to ostvarivo u XXI veku na ovom stepenu
ukupnog svetskog tehnološkog i ekonomskog razvoja. U svom najsavršenijem obliku,
"zeleni grad" je prijatan, privlačan i potpuno održiv. Prema mišljenju ekonomiste Metju
Kana, zeleni grad je zdravo mesto koje ima "čist vazduh, vodu, uređene ulice i
parkove"134, otporan je na prirodne katastrofe i suočava se sa malim rizikom od
infektivnih bolesti. Njegovi stanovnici imaju jake, "zelene navike" i ponašanja u javnom
prevozu, prate nove tokove recikliranja otpada i očuvanja vode, koriste obnovljive izvore
energije.
Odgovarajući na pitanje šta je zeleni grad, takođe je potrebno razlikovati
postojeće i one koji će biti izgrađeni u budućnosti. Postojeća mesta imaju osnovni oblik i
strukturu, dok nova mesta to sve mogu od samog početka da izgrade i prilagode
"zelenim" urbanim principima. Moguće je da postojeća mesta moraju prilagoditi i
ublažiti uslove dodajući nove nijanse, dok novi gradovi mogu smisliti sasvim nove
vlastite pristupe. Stariji industrijski gradovi imaju opsežne parkovske sisteme, ali imaju i
masivna smeđa polja ili kombinovane sanitarne i kanalizacione infrastrukturne prostore.
133 Thomas Friedman, “The Greening of Geopolitics.” New York Times Magazine, April 15, 2007. pp. 40–
51.
134 Matthew E. Kahan, Green Cities, Urban Growth, and the Environment. Washington, D.C.: Brookings
Institution Press, 2006. p. 4.
127
Noviji, brzo rastući, rašireni gradovi imaju malo parkova, teško i teško pronalaze
dovoljno parkinga za automobile. Bilo da su stari ili novi, "zeleni gradovi" imaju
jednu središnju zajedničku karakteristiku: oni u potpunosti teže da iskoriste svoje
prirodno okruženje za održavanje prijatnog i kvalitetnog ljudskog života. Oni koriste
sunce, zemlju i njenu vegetaciju za snabdevanje, korištenje i ponovnu upotrebu "zelenih
resursa" gradova i njihovog okruženja. Prema bilo kojoj mjeri, neka mjesta su već
naprednija od drugih u njihovom maršu prema zelenilu. Neki svjesno pokušavaju
poduzeti nužne reforme u načinu života, a drugi su ili ne žele ili ne mogu napraviti
potrebne promjene. Imena nekih gradova - Portland, Oregon, Denver, Seattle, Oakland i
Minneapolis - često se pojavljuju kao vodeći primeri urbanog zelenila.135
Na kraju ovog dela izlaganja o urbanoj održivosti inećemo nekoliko stavova o
održivoj arhitekturi. Osnovni stav u tom deomenu jeste da se održivost arhitekture
zasniva na radu u skladu sa prirodom a nikako protiv prirode. Planeri, dizajneri i
arhitekte rade u skladu sa prirodom kada zgrade i naselja projektuju i grade tako da
poštuju "putanju sunca", kretanje vetrova, senke drveća i stena, mesta značajnih stabala,
staze životinja, staništa i prirodni sistem biljnih vrsta kao prirodne osobine koje moraju
biti zaštićene od čovekovog širenja u tehnološkom, ekonomskom i kulturnom smislu.136
Arhitektonska održivosti usmerena je tako da je potrebno pozicionirati ljudske aktivnosti
tako da ne nanose bilo kakvu štetu postojećem, trenutnom ekološkom krajoliku uz
uverenje da "priroda zna najbolje".137 Ekoestetske manifestacije pojačavaju
prepoznavanje značaja veze s prirodom i prirodnim sistemima. Materijali su deo prirode
s malo ljudske modifikacije, pažljivo "projektovane u saglasju s prirodom"138 što može
pružiti i fizičku i duhovnu udobnost, kako bi korisnici zgrada živeli u srećnoj i
harmoničnoj sredini.
Arhitektura treba da održava kulturne odnose među ljudima, s uverenjem da
"lokalna kultura najbolje zna". Održivost arhitekture znači zaštiti i nastaviti s ovim
135 Matthew E. Kahan, 2006. Green Cities, Urban Growth, and the Environment. Washington, D.C.:
Brookings Institution Press, 2006. p. 6.
136 Simon Guy and Graham Farmer, 'Reinterpreting sustainable architecture: The place of technology',
Journal of Architectural Education, 54(3), 2001. pp. 140-148. 137 Isto, p. 143. 138 Crish Day, "Ethical building in the everyday environment. A multilayer approach to building and place
design", in: W. Fox (ed.) Ethics in Building, London: Routledge, 2000.
128
genijalnim lokusima i raditi unutar ograničenja i mogućnosti koje to zahteva lpkalna
sredina. Održivost zgrade podvrgnuta je održivosti mesta. Kulturna slika održive
arhitekture obuhvata zabrinutost za način na koji lokalni ljudi žive i stupaju u interakciju
sa svojim zgradama, i očekivanje da će to biti drugačije od drugih mesta. Simboličke i
estetske manifestacije kulturne predstave arhitekture pokreću identifikaciju s autentičnim
mestom i pokazuju prepoznatljivu razliku između pojedinih mesta. Budući da se lokalni
način gradnje vidi kao da je autentično nastao kao odgovor na lokalnu kulturu, on postaje
važan dio te kulture. Materijali, boje i građevinski oblici privlače ovaj lokalni "narodni
jezik". Nova zgrada takođe simbolizuje trajnu vitalnost lokalne kulture, tako da se
očekuje da će nova zgrada preobraziti, umesto reprodukovati, "narodni jezik"139, biti
prepoznatljiva arhitektonska suvremenost, ali istovremeno poštujući prošlost.
Kako kaže Džejm Stil, simbol kulturnog sklada arhitekture i lokalnog ambijenta
jeste džamija na New Gournu u Egiptu koju je dizajnirao Hassan Fathy 1945. godine
tako da prepozna tradicionalne kulturne oblike nubijskog naroda. Fathy je kreirao zgradu
u stilu za koji vjeruje da je "ugradio suštinu vlastite kulture". Poštovao je tradiciju, ali je
nije samo reproduckovao, već artikulisao u svremenom dizajnu. Glavna fasada džamije
koristi vrlo sofisticiranu i namernu ikonografiju koja kombinuje sv aremene
arhitektonske elemente sa složenim istorijskim konotacijama koje su regionalne, ali i
"nadilaze lokalnu tradiciju kako bi je povezao s formiranjem islamskog identiteta".140
Pored prirodne i kulturne dimenzije odrive arhitekture, ona mora uključiti i
tehničku sliku održivosti. Tehnička održivost je stvar razvoja tehničkih uređaja koji
neutraliziraju ili iskorištavaju opasnosti od onoga što se privremeno može pojaviti kao
problem. To se odnosi na primenu rezultata društvenih, ekonomskih i fizičkih nauka za
analizu situacije i traganja za odgovorima na nastale problemu u skladnom
funkcionisanju zgrada i naselja. Preduslov za uspeh je profesionalna stručnost i
poštovanje novih naučnih rezultata. Tehnička slika održive arhitetkture uključuje
merljive "činjenice životne okoline": čistotu vazduha, rasvetu, nivo buke, zakrčenost
saobraćaja, kao i smanjenom potrošnjom energije, smanjenom ugradnjom energetski
loših materijala, skladnom unutarnjom temperaturom itd. Takođe, tehnička slika održive
139 Cristofer Alexander, A New Theory of Urban Design, New York: Oxford University Press, 1987. 140 James Steele, An Architecture for People: The Complete Works of Hassan Fathy, London: Thames and
Hudson, 1997. pp. 6-77.
129
arhitekture podrazumeva i korištenje materijala savremene arhitekture: penušavo staklo,
nerđajući čelik, precizni krovni paneli od legura ili aluminija (opravdani njihovom
malom težinom i dugim viekom trajanja), pasivni i aktivni uređaji na spoljnjim zidovima
i krovovima, staklo koje filtrira vazduh i reaguje na intenzitet sunčeve energije i svetlosti,
fotonaponske ploče, kao i kompjuteri koji kontrolišu rasvetu, grijanje, hlađenje i
uključivanje i isključivanje svih uređaja u stanovima i kućama. Dakle, održiva
arhitektura XXI uključuje kombinaciju, prirodnih, tehničkih, kulturnih, ekoloških i
klimatskih elemenata sklonih da se prilagode stalnim promenima i dinamici čovekovih
zahteva.
130
III. PREDNOSTI I NEDOSTACI POSTOJEĆIH PRISTUPA ODRŽIVOM
RAZVOJU
1. Novi pristup održivom društvu
U ovom delu rada iznosimo kritički stav, ističući važne strane, dimenzije i
elemente koje sadrže teoriski pristupi čiji smo pregled izneli u prvom poglavlju ovog
rada, zatim dajemo pregled nedostataka dosadašnjih teorijskih pristupa održivom
razvoju, te na kraju sumiramo kritičke dimenzije našeg pristupa teorijama održivog
razvoja u formi našeg doprinosa ukupnom teorijskom pristupu ovoj važnoj i aktuelnoj
temi i raspravama u savremenim teorijskim i naučnim radovima. Većinu naših teoriski
stavova izneli smo, ili samo nagovestili u prethodna dva poglavlja, zbog taga će u ovom,
kratkom poglavlju, doći do ponavljanja nekih konstrukcija i rečenica, ali to činimo
svesno kako bismo na jednom mestu i kompaktno izneli svoj stav i diskurzivni doprinos
ovom pitanju i našem predmetu istraživanja.
Sumirajući doprinose iznesene u značajnom broju prikazanih stavova i njihvovih
autora u prvom poglavlju, može se reći da je najvažni doprinos što je pojam i termin
održivi razvoj ušao u naučni, praktični, programski i svakodnevni vokabural na svim
nivoima aktivnosti društvenih subjekata u savremenom svetu, počevši od lokalnog nivoa,
preko nacionalno regionalnog pa sve do globalnog nivoa predstavljenog međunarodnim
organiazcijama i institaucijama, sa posebnim naglaskom na Ujedinjene nacije. Sledeći
važan doprinos teorisjkih rasprava konceptu održivog razvoja odnosi se na njegovu
ekološku dimenziju, odnosno značaj čovekovih individualnih i grupnih aktivnosti u
prostoru životne sredine ili životnog, prirodnog okruženja. Ovde ćemo pomenuti još i
treći važan doprinos raspravi o održivom razvoju a to je naliza svih važnih elemenata
ekološke održivosti kao što su voda, vazduh, šume, poljoprivreda, hrana i celokupan
biodeverzhitet.
Pored značajnog doprinaosa raspravama o održivom razvoju, pokretanju tog
pitanja i isticanju važnosti održivog razvoja životne sredine i biodiverziteta, mogu se
uočiti značajno nedostaci kod svaremenih teorijskih rasprava o održivom razvoju. Na
prvom mestu je nedostatak koji se ogleda u jednostranom pristupu održivom razvoju
koncentrisanom isključivo na njene ekološke dimenzije sa usputnim pominjanjem ostalih
131
elemenata održivosti. Mi smo održivost sagledali kao integralni skup više neodvojivih
elemenata koji čine osnovu svih teoriskih rasprava, praksi, aktivnosti, politika i strategija
održivog razvoja kao najvažnije čovekove aktivnosti u savremenom društvu. Elementi
intergralnog održivog ravoja, zajednice i društva su: ekološki, ekonomski, socijalni,
tehnološki, tehnički, naučni, kulturni i politički. Samo oni pristupi koji uzimaju u obzir
ukupnost ovih elemenata, neminovno stavljjuć akcenat ne neki od njih u sklopu
konkretnih okolnosti, imaju šansu da postignu dobar rezultat u istraživanju i aktivnosti i
da daju doprinos naući i praksi koja se bavi pitanjima održivog razvoja.
Naš pristup polazi od uverenja da je naučni pristup održivom razvoju neophodan
na početku i na kraju svake rasprave, prakse, aktivnosti, politike i strategije održivog
razvoja. Naglašavamo da je potreban naučni pristup održivom razvoju, pre svega zbog
vidljive dominacije političko-deklarativnoh pristupa. drugačije rečeno, deklarativni,
obećavajući i očekivani međunarodno politički pristup održivom razvoju mora biti
zasnovan na naučnim analizama. Prethodno smo istakli još jednu prepreku integralnom
pristupu održivom razvoju, a to je nejadnako gladanje i aktivnosti raznih zemalja u svetu
u odnosu na pitanje i problem održivog razvoja. Svakako da se može se podjednako
zahtevati, još manje očekivati, da "zelenoj agendi" (Agenda 21) o zaštiti životne sredine,
jednako pristupe razvijene zemlje Evrope, Severne Amerike, Japan i Australija, kao i
zemlje podsaharske Afrike. Ove prve mogu "lagodno" razmišljati i postavljati uslove o
zaštiti biodiverziteta i ozonskog omotača, dok ove druge zemlje moraju prvo rešiti
problem nedostatka hrane, pitke vode, komunalne infrastrukture, elementarne
zdravstvene zaštite i obrazovanja, pa tek onda razmišljati o "globalnom zagrevanju".
Možemo uočiti da postoji opasnost od konflikta između naučnog pristupa održivom
razvoju i političko-deklarativnih zahteva, strategija i praksi provođenja deklarisanih
principa.
Naglašavamo da održivost nije moguće postići bez usmerenog i koordinisanog
pristupa nauke i politike, odnosno, naučno zasnovanih političkih rešenja i strategija
održivosti, kao i političke podrške, pomoći i uvažavanja naučnih otkrića i postavki.
Predlažemo, takođe, da pristup teoriji održivosti mora sadržati jo jednu dimenzijua to je
veza između teorijskog, konceptualnog, praktičnog i aktivističkog diskursa o održivom
razvoju. Svaki od ova četiri diskursa imaju imat svoju određenu autonomiju, ali oni
skupa čine neophodan okvir pojmovne paradigme o održivom razvoju. Uzmimo, kao
primer, problem siromaštva, klasne i rasne nejednakosti, neravnomernog pristupa
132
resursima, etničke konflikte i rat i naglasimo da oni treba da budu tretirani jednako kao i
"globalno zagrevanje", koje može ugroziti milione i stotine miliona ljudi do kraja XXI
veka, jer i oni ugrožavaju milione ljudi, odnose žrtve, svakodnevno i utiču da se suzi
pogled i svest o značaju aktivnosti proiv globalnog zagrevanja. Dakle, da bi zaštitili
resurse nekog društva ili zajednice, moramo obezbediti ravnopravan i pošten pristup svih
subjekata tim resursima i nametnuti im odgovornost u njihovom korištenju. Tek takav
tretman ostavlja prostor za sučeljavanje nauke i politike sa pravdom i pravednim
aspektom održivog razvoja.
Nauka nam ukazuje da je neophodno uspostviti ravnotežu između tri ključna
elementa društvenog razvoja kako bi se moglo potpunije sagledati i praktikovati održivi
razvoj. Ta tri elementa su način života (tradicija, stil života, vrednosti), održivost
zajednice i društva i ranjivost elemenata i struktura koji čine održivi razvoj.141 Ponovimo
još jednom da brzi nalet novih tehnologija, promene u životnoj sredini, prirodne
katastrofe, demografska eksplozija, političke blokade, društveni pokreti, ratovi,
povećanje siromaštva, genetski modifikovana hrana, nuklearni ekscesi, predstavljaju
indikatore ranjivosti i mesta gde je teško uspostviti principe zdravog, održivog društva.
Mnogi od tih potencijalnih događaja mogu biti predvidivi i nauka ukazuje na taj detalj,
odnosno, upozorava da ako je slaba predvidivost događaja koji donose ranjivost
pojedincima, grupama i društvu, onda je ranjivost veća a slabija mogućnost za postizanje
održivosti društva.
Potrebno je naglasiti i "tamnu stranu" nauke u protivrečnom stavu prema
održivom razvoju. Najasniji su primeri gde se nauka našla u poziciji da bude
zloupotrebljena od strane, lokalnih politika i kompanijske moći. Tako je 80-tih godina
prošlog veka Nacionalna unija poljoprivrednih sindikata povela spor protiv britanskih
regulatornih organa oko upotrebe herbicida 2,4,5-T (koristi se protiv korova u usevima)
za koga je jedan deo naučnih izveštaja tvrdio da može izazvati oštećenja kod
novorođenčadi, spontani abortus, pa i kancer. Argumenti sindikata su bili i to što je taj
herbicid upotrebljavan u Vijetnamskom ratu kao sredstvo koje je pustošilo šume kako bi
otkrivalo skloništa vijetnamskih vojnika. Međutim, "Britanski savetodavni odbor za
pesticide" uspeo je da pribavi dodatne analite i mišljenje stručnjaka (naučnika-slugu
moći) koji su potvrdili da upotreba odgovarajuće količine herbicida 2,4,5-T i skraćeno
141 O ovome govori i Susan L. Cutter u napred navedenom delu.
133
vreme dodira ljudi sa njim, nisu opasni po zdravlje ljudi, posebno trudnica. Slično je bilo
i sa britanskom govedinom, poznatom kao meso "ludih krava" za koje su postojale
informacije da opasno za ljude, posebno decu. Međutim, moć kompanija uz podršku
britanskih vlasti, "obuzdala" je naučne dokaze i uverila građane da nema opasnosti. Ovde
se može postaviti i pitanje, kredibiliteta, legitimiteta i autoriteta naučnih institucija, kao i
pojedinih naučnika koji u njima rade. Njihova pozicija je neugodna jer se nalaze između
naučnih dokaza i spoljašnjeg pritiska medija, građana i njihovih udruženja. Ovo može
pogoršati odnos između nauke i građana, odnosno javnosti i proširti sumnje ljudi u
vrednosti naučnih dokaza i informacija. Centralno pitanje za naše istraživanje glasiti:
može li nas nauka zaštititi od pogrešnih odluka kompanija i njima podređenih vlasti,
koristeći se visokim etičkim standardima, ili će podleći "čistoj" racionalnosti i korisnosti,
bez humanog sadržaja?
Ovde ćemo istaći još jednu značajnu prepreku razvoju politike i stratekije rizika,
preprekuja dodatno otežava i kompromituje i samu nauku a to je širenje prostora i polja
rizika u savremenom društvu koji mogu imati veliki uticaj na održivi razvoj. Pored vceć
poznatih rizika (tehnološki, prirodni, ekonomski, socijalni i ekološki) potrebno je istaći
još neke rizike kao što su finansijski rizici (finansijska kriza iz 2008. godine o tome
jasno svedoči, jer je uslovila, prema "domino efektu" i ekonomsku, socijalnu i kulturnu
krizu savremenog sveta), zatim rizici potrošačkog identiteta (ekspanzija potrošnje
pretvara čoveka u roba potrošnje, "potrošačkog roba" savremenog doba), politički rizici
(mnoštvo politički antidemokratskih pokreta, radikalnih političkih grupa i pokreta,
verskih fundamentalističkih pokreta, zatim politički konflikti unutar nacionalnih država i
slično), rizici ratnog sukoba (u svakom trenutku u svetu postoji oko 80 ratnih sukoba
lokalnog karaktera u vidu međudržavnih sukoba ili u vidu građanskih sukoba unutar
pojedinačnih država) i migracioni rizici koji pokreću desetine i stotine miliona ljudi iz
njihovog zavičaja.
Da bi smo potpunije ukazali na potrebu stalnog širenja diskursa o održivom
razvoju, ove ćemo izneti grupu indikatora kojima se može potpunije meriti doprinos
pojedinih elementa održivog razvoja ukupnom jedinstvenom teorijskom konceptu tog
pitanja. Time ćemo pokušati proširiit indikatore koje smo izneli u prvom poglavlju rada a
koji se baziraju Agendi 21. Zapravo, potrebno je izjednačiti pokazatelje ekonomskog,
socijalnog, prirodnog i ljudskog kapitala sa ekološkim pokazateljima i tek tada ćemo
moći govoriti o integralnom pristupu "održivom razvoju", što nam pokazuje tabela 3.
134
Tabela 3. Indikatori održivog društva
Ekonomski indikatori Ekološki indikatori
- BDP per capita
- kupovna moć stanovništva
- procenat siromašnih prema merenju WB i FAO
- mogućnost pristupa resursima svih građana
- prosečna zaduženost građana
- odnos najniže i najviše plate u javnom sektoru i
vodećim kompanijama
- odnos prosečne plate i prosečne penzije
- zagađenost vode, vazduha, šume i zemljišta
- broj rizičnih ekoloških tačaka na određenom
području
- stepen ekološke svesti u merenoj sredini
- ekološka edukacija
- odnos prirodnih i čovekovom aktivnošću
uslovljenih ekoloških ekscesa
- razvijenost alternativnih izvora energije
Socijalni indikatori Tehnološki indikatori
- lično zadovoljstvo građana životnim standardom
- razvijeni mehanizmi socijalne zaštite
- dostupnost obrazovnih i zdravstvenih institucija
- zadovoljstvo i sreća građana prema merljivim
kriterijima
- mogućnosti i dostupnost rekreativnih sadržaja
- procenat učešća troškova za hranu, odevanje i
stanovanje u odnosu na ukuna primanja
- prisustvo novih tehnoloških procesa
- dinamika tehnoloških promena
- doprinos tehnoloških promena ukupnom
društvenom razvoju
- uticaj tehnoloških procesa na životnu sredinu
- uticaj tehnoloških promena na ekonomskoi
razvoja
Tehnički indikatori Naučni indikatori
- tehnička opremljenost proizvodnje i usluga
- dinamika tehničkih inovacija
- stepen tehničke "pismenosti" građana
- sigurnost i trajnost tehničkih proizvoda
- tehnički proizvodi i životna srednina
- položaj nauke u društvu
- uticaj nauke na ekonomske i tehnološke procese
- uticaj nauke na teoriju i praksu održivog razvoja
- stepen primene novih naučnih otkrića i rezultata
- etička dimenzija nauke
Kulturni indikatori Politički indikatori
- otvorenost kulture za nove trendove, odnos
tradicionalnog i modernog
- odnos stvaralačke i masovne, potrošačke kulture
- razvijenost tehničke kulture
- stepen ekološke kulture
- stepen kulrne di namike i kulturne mobilnosti
društva
-politički konflikti i politička tolerancija
- razvijenost demokratije
- participacija i uticaj građana na političke
institucije i organizacije
- razvijenost ekonomske, socijalne i ekološke
politike
- odnos lokalne i nacionalne politike
135
Ovih osam grupa indikatora, predstavljenih u gornjoj tabeli, pružaju nešto bolju
mogućnost da kvantitativno i kvalitativno prate promene i stepen održivosti neke
zajednice, grupe i društva, od lokalnog do globalnog nivoa. Indikatori pokazuju da je
neophodno uspostaviti ravnotežu između ekonomskog rasta, potrošnje resursa i očuvanja
zdrave vode, vazduha i zemljišta. Takođe, vidimo da politički, tehnički i kulturni
indikatori imaju važnu ulogu u ukupnom pristupu održivom razvopju. Ovim se još
jednom potvrđuije naša teza da je održivi razvoj neophodno posmatrati kao integralan
sklup velikog broja indikatora, prakse, pnašanja, aktivnosti, postupaka i odnosa
pojedinaca, grupa i zajednica.
Kao što smo istakli u prvom poglavlju, da bi se, recimo, sačuvali neobnovljivi
resursi za buduće generacije, potrebno je sve više razvijati alternativne izvore energije
(solarna energija, vetar, termalna i kinetička energija), veštačke sirovine i druge materije
koje mogu biti substitucija za neobnovive resurse. Pored toga, neophodno svakodnevno
unapređenje procesa kontrole otpada kroz reciklažu i bezbedno skladištenje. Da bi se sve
to postiglo potrebno je na globalnom i lokalnom nivou usvojiti nekoliko pretpostavki i
preporuka: racionalno upravljanje resursima; obrazovanje i podizanje svesti o očuvanju
resursa i razvoju alternativnih resursa; unapređenje naučnih dostignuća i tehnološkog
razvoja koji neće biti u konfliktu sa održivim razvojem; kontrola, odgovornost i kazne za
nepoštovanje programa o očuvanju rasursa; nacionalna i regionalna koordinacija svih
subjekatra i međunarodna saradnja na svim pitanjima održivog razvoja. Sve bi to bilo
nedovollno ako nije razvijena kultura koja će podržate sve prethodne aktivnosti i
postupke.
2. Novi pristup održivom gradu
Prethodno smo konstatovali da je održiv onaj grad koji ima najmanji mogući
ekološki trošak, ili grad koji ozbiljno traži načine da se minimizira taj trošak. Dovoljno je
reći da je grad koji pokušava da to razume, a potom preduzima korake za smanjenje
ekološke štete, te ozbiljno pristupa izazovu održivosti. Mnogi gradovi koji žele da se
kreću ka održivosti tretiraju taj proces donekle postepeno, fokusirajući se na novi
ekonomski razvoj, a ne samo na postojeće ekonomske aktivnosti, verujući da nove
industrije (informatika, robotika, nove tehnologije) ispunjavaju viši standard za veličinu
136
svojih odgovarajućih ekoloških troškova. Gradovima je nametnut trend da se definišu
granice rasta kao deo njihovog sveobuhvatnog planiranja razvoja što predstavlja poseban
napor da se nastavi ekonomski rast uz smanjenje ili minimizovanje dodatnih ekoloških
troškova. Kao i u slučaju održivosti društva, tako i kod održivosti grada potrebno je
sagledati, posmatrati i analizirati ceo skup elementata koji potvrđuju ili demantuju
njegovu održivost.
Postoje brojna pitanja koja treba imati u vidu kada se raspravlja o održivosti
grada a koja nisu samo zagađenost i urbana složenost. Među njima je najvažnije pitanje
kvaliteta urbanog okruženja. Ovde treba napomenuti veliki broj urbanih pitanja vezanih
za životnu sredinu s obzirom na probleme koji su povezani sa opadanjem stanovništva u
pojedinim gradovima a koji su veoma različiti od onih problema koje donosi pretpanost,
prenaseljenost nekih drugih gradova. Kako gradovi nastavljaju da rastu prema veličini,
tako se povećava i globalno stanovništvo i ekonomsko bogatstvo, njihov uticaj na
životnu sredinu će biti sve veći u vidu konstantnog degadirajućeg pritiska na životnu
sredinu na lokalnom i globalnom nivou. Gradovi mogu delovati kao indikatori ranog
upozorenja za duboko usađene, široko rasprostranjene ekološke krize, jer se tamo često
pojavljuju problemi brže, intenzivnije i akutnije nego na drugim mestima. Urbane
populacije su takođe glavni potrošači energije, što čini najvećim uzročnicima globalnog
zagrevanja.
Postoje brojne analize koje pokazuju kako urbanizacija donosi sa sobom mnoge
transformacije prirode, uključujući zagađenje, promenu lokacija, promene u
funkcionisanju lokalnih ekosistema, promene prirodnih tokova energije, vode, hrane i
drugih materijalnih sredstava i elemenata i kako sve to menja lik grada, donosi teškoće i
probleme građanima, ali ih motiviše, mobiliše i pokreće da traže nova rešenja. Gradovi,
takođe, predstavljaju važno kulturno okruženje, i to ne samo kao akumulacija različitih
artefakata urađenih od prethodnih generacija, kao što su velike renesansne katedrale i
gotske gradske dvorae ili terase čvrstih viktorijanskih zanatskih majstorija, već i pitanje
korespodencije tog blaga sa okruženjem i odnosom modernog čoveka prema kulturnim
tekovinama. Grad se mora posmatrati kao pojava u najširem smislu: ne samo njegovi
pojedinačni delovi, već grad kao urbana, socijalna, tehnološka, ekonomska, kulturna i
ekološka celina. Socijalno i ekonomski, gradovi se mogu smatrati važnim resursima koji
pružaju produktivnu osnovu za ekonomski rast i poboljšanje životnog standarda, iako bi
se moglo tvrditi da su mnogi od ovih urbanih prostora stvoreni i napredovali na štetu
137
ruralnih područja. Treba imati u vidu da grad predstavlja čvrstu vezu između prirodnih
resursa, životne sredine, kao i ekonomskih i socijalnih resursa grada.
Ekološki problemi gradova se ne odnosi samo na broj ljudi koji žive tamo, niti
probleme prenatrpanosti, već dizajn grada može biti centralno pitanje u oblikovanju
načina na koji će se koristiti, ekonomski, socijalni i ekološki resursi. Promena veličine,
oblika, populacione gustine i unutrašnjeg uređivanja gradova mogu dovesti do smanjenja
brojnih troškova, posebno korišćenja energije.
Još jednom ćemo podvući da je grad mešavina prirodnih, tehničkih, urbanih,
socijalnih, ekonomskih, kulturnih i ekoloških elemenata. Može se reći da su u gradu tri
komponente posebno značajne: prirodni sadržaji, arhitektonsko urbanističko građevinski
elementi i socijalni sadržaji. Prirodno okruženje obuhvata vazduh, vodu, zemlju, klimu,
flore i faune, dok urbanistička sredina obuhvata zgrade, infrastrukturu i urbane otvorene
prostore (trgovi, ulice). Arhitektonska komponenta obuhvata razne aspekte urbanih
područja i arhitektonske stilove, dok socijalna komponenta obuhvata nasleđe i vrednosti,
ponašanje ljudi, zakone i tradicije različitih grupa i zajednica. Urbano okruženje je
moguće vidjeti i kao distorziju prirodnih ekosistema, ili kao ekosistem po sopstvenom
pravu, koji se karakteriše visokim veštačkim tokovima energije, kao rezultat većeg
oslanjanja gradova na fosilna goriva.
Glavna karakteristika savremene urbane dinamike je promena ekonomske uloge
gradova. Na jednom nivou to se može videti u svetlu širokih funkcionalnih smena, na
primjer, pomeranje kroz faze poput tržišnog grada, industrijskog grada, servisnog centra
do međunarodnog trgovačkog centra. Takođe je potrebno ispitati promenljive uloge
gradova u smislu promene i povećanja način proizvodnje. Gradovi danas postaju sve
značajniji prostor od koga se očekuje ekonomska uloga u smislu stvaranja profita,
razvoja tržišta, akumulacije kapitala, ali i stalnog rasta potrošnje.
Nova, drugačija i potpunija analiza savremenog grada uključuje i postupak
posmatranja ukupne dinamike gradova. U tom slučaju možemo uočiti da postoji nekoliko
njenih najvažnijih elemenata, koje smo istakli u prethodnom poglavlju a ovde ih
dodajemo radi stvaranja potpune slike proučavanja održivog grada. kao prvo, prisutna je
ekonomska dinamika, koja podrazumeva više kontakata i aktivnosti koje grad čine
mestom ekonomskih informacija, preduzetničkih i poslovnih ideja i finansijskim
centrom. Upravo ova sposobnost gradova kombinuje ekonomske faktore i njihovu
uključenost u sve faze proizvodnje, istraživanja i potrošnje koja privlači kompanije u
138
urbane centre. Društvena dinamika okuplja širok spektar društvenih objekata (škole,
vrtići bolnice, agencije za socijalni rad itd.) čija uloga postaje sve važnija, posebno za
populacije marginalizovane nezaposlenšću i siromaštvom. Zapravo, koncentracija
socijalnih problema omogućava da se definiše specifična lokalna politika socijalne
održivosti gradova. Grad koji širi mogućnosti zapošljavanja, predstavlja jednu od svojih
velikih privlačnosti i atrakcija. Grad predstavlja prostor društvenih odnosa, obrazovanja,
usluga i rada. Kulturna dinamika predstavlja kulturnu ulogu grada koja obuhvata
"proizvodnju" i "potrošnja" kulture. Pored toga, istorijsko nasleđe grada omogućava
jedinstven ekonomski položaj aktivnosti vezane za kulturu, uključujući tu i turizam.
Politička dinamika podrazumeva da grad, više nego bilo koji drugi subjekt ili mesto,
mora direktno da reaguje na zahteve svojih građana za "dobru vladu". To je mesto gde je
direktno učešće moguće i sve više se praktikuje, i gde pojedinac može slobodno razviti
osećaj slobodne (ili sputane) ličnosti i zastupati građanske vrednosti.
Završavamo ovaj prikaz vlastitih stavova o održivosti grada sa konstatacijom da
su najvažniji elementi u proceni ozbiljnosti napora grada na postane održiv, pravljenje
plana održivosti, razvoj strategije održivosti, izgradnja modela održivosti a sve to mora
biti zasnovano na indikatorima urbane održivosti koji moraju biti ekonomski, socijalni,
kulturni, razvojni, psihološki, urbani, estetski i etički. Ove kriterije ćemo primeniiti
prilikom razmatranja izgradnje mogućeg modela održivog razvoja grada Sabrata.
139
IV. LIBIJA IZMEĐU RASPADA I ODRŽIVOG RAZVOJA
1. Libija za vreme Gadafija - nekoliko pokazatelja
Ako gledamo izvan "anti-libijske propagande prethodnih nekoliko godina",
videćemo da su na početku XXI veka, Libijci imali životni vek od oko 75 godina. To je
rekordno dostignuće, na kontinentu u kojem je indeks ponekad nizak čak i oko 40
godina. Kada je Gaddafi preuzeo vlast 1969. godine, zemlja je imala stopu nepismenosti
od oko 94%. U vreme njegovog pada, stopa pismenosti je porasla na oko 88%. Mnogi
libijski studenti su tada bili na stranim univerzitetima.142 Libija je svojim građanima
pružala besplatno obrazovanje, podršku porodicama i domaćinstvima i kvalitetnu
(većinom besplatnu) zdravstvenu zaštitu. Libijski svršeni studenti mogli su dobiti 50
hiljada dolara (preračunato u libijskim dinarima) kao zajam sa kojim bi mogli da kupe
kuću. Nije bio fiksiran rok otplate, a zajam je bio beskamatni. Novac se mogao vratiti i
onda kada su korisnici mislili da im je to najpovoljnije.143
Pogledajmo još neke pokazatelje koje daju relevantne svetske institucije kao što
je Kongresna biblioteka SAD. Tamo nailazimo na Izveštaj o Libiji za 2005. godinu u
kome stoji da se "osnovna zdravstvena zaštita pruža svim građanima ravnopravno, te da
su zdravlje, obuka, rehabilitacija, obrazovanje, stanovanje, porodična pitanja, zaštita
invalida, hendikepiranih i drugih nemoćnih starosnih grupa regulisane na
zadovoljavajućem nivou."144 Takođe, napominje se da Fond za socijalnu zaštitu i
Zdravstveni sistem nisu čisto državni, već mešoviti sistem javne i privatne brige. U
poređenju sa drugim državama na Bliskom Istoku, zdravstveni status stanovništva Libije
je dobar. Vakcinacija i imunizacija dece je skoro potpuna. Snabdevanje stanovništva
čistom vodom je povećano a sanitarije poboljšane. Javne bolnice u Tripoliju i Bengaziju,
privatne zdravstvene klinike i dijagnostički centri, snabdeveni su novom opremom i
bolju služiti, takmičiti se s javnim sektorom. Broj lekara i stomatologa povećao se sedam
puta u poređenju sa 1970. godinom, tako da je stvaren odnos - jedan lekar na 673
142 Michele Brondino and Yvonne Fracassetti, Il Nord Africa brucia all’ombra dell’Europa, Milano: Jaca
Book, 2011. pp. 49-51. 143 Karim Mezran, “Perché il colonello si sentiva sicuro”, in Limes, No. 1, March 2011.
144 Library of Congress: A Country Study: Libya.
140
stanovnika. Među lekarima je veliki broj stručnjaka koji su kao stručnjaci došli iz drugih
zemalja iz okruženja i Evrope. Broj bolničkih kreveta se utrostručio u istom vremenskom
periodu. Malarija je iskorenjena. Stopa smrtnosti beba 1985. godine bila je 84 na 1.000
rođenih, da bi 2004. godine (procena Američke agencije za međunarodni razvoj) stopa
smrtnosti odojčadi pala na 25,7 na 1.000 rođenih, dok su neke procene pominjale stopu
smrtnosti odojčadi manju od 20 na 1.000 rođenih.
Procene stručnjaka govore da je ovakav socijalni uspeh bio moguć, pored ostalog,
zbog toga što je Centralna banka Libije bila u potpunosti u javnim rukama, dok su na
Zapadu centralne banke praktično podređene ogromnim privatnim, ekonomskim i
finansijskim interesima krupnih kompanija i drugih velikih subjekata. Zahvaljujući ovom
alternativnom bankarskom sistemu, libijska država mogla je sebi priuštiti da troši dosta,
sa manjim brigom da će se povećati javni dug jer nije bilo kamate koja ga uvećava i tako
eksploatiše društvene resurse.145 Stručnjaci procjenjuju da bi približavanje kamate
nultom nivou na javne kredite, troškovi javnih projekata mogli biti smanjeni u proseku za
50 %.146 Uprkos mišljenju "velikih" ekonomista da takvo bankarstvo mora proizvesti
visoku inflaciju, stpoa inflacije u Libiji kretala se od 2-5% godišnje, što je manje -više
kao u Alžiru i Tunisu a niže nego u Egiptu ili Maroku. Na drugoj strani, socijalna
davanja i zažtita standarda u Libiji bili su superiorni u odnosu na druge zemlje u regionu.
Posmatrajmo sada Indeks ljudskog razvoja Svetske banke (HDI) koji je
standardni instrument usvojen da bi se utvrdila dobrobit građana neke države. Indeks se
zasniva na setu kriterijuma kao što su očekivani životni vek, obrazovanje, pristup
resursima i zarade. Pogledom na skalu Indeksa vidimo da je Libija 2010. bila na 52.
poziciji u svetu, bila je ispred čak devet evropskih zemalja (uključujući i Rusiju, na 65.
poziciji). Tunis je bio na 95. mestu, Alžir 100., Egipat 116. i Maroko 127.147
Pokazatelj ekonomskog razvoja je visina BDP po glavi stanovnika. BDP Libije je
bio jedan od najvećih u Africi, a najveći u Severnoj Africi u prvoj deceniji XXI veka i
iznosio je 18.700 dolara. To je bilo dvostruko ili trostruko u odnosu na susede (Tunis
8.621 dolara, Alžir 8.270 dolara, Egipat 5.912 dolara, Maroko 4.796 dolara). Kada se
145 Patric Henningsen, “Globalists Target 100% State Owned Central Bank of Libya”, in The Market
Oracle, 20 March 2011. 146 Ellen Brown, “Libya all about oil, or central banking?”, Asia Times, 14 April 2011. 147 United Nations Development Programme, International Human Development Indicator, 2010.
141
BDP per capita poredi sa podacima o troškovima života i tako dobije još preciznija
proporcija, videćemo da to odražava slične trendove kao i prethodno.148
Razmotrimo li procenat Libijaca koji žive ispod granice siromaštva, vidimo da je
iznosio 3,1% u 2005. godini. Ako ovo uporedo sa procentima zemalja "velike
demokratije" kao što su Francuska (12,1%) i SAD (12,5) za istu godinu, vidimo da su ti
procenti približno četiri puta veći.149 Italijanski nacionalni institut za statistiku (ISTAT),
takođe pruža podatke od velike važnosti. Brojke za severnoafričke imigrante koji su stigli
u Italiju do 31. decembra 2007. godine su sledeće: 365.908 iz Maroka, 93.601 iz Tunisa,
69.572 iz Egipta, 22.627 iz Alžira i na kraju iz Libije 1.517 (libijski imigranti uglavnom
su bili poslovni ljudi i trgovci).150 Neposredno pre "Arapskog proleća" i kampanje
bombardovanja od strane anglosko-francuskog napadača (podvedeno pod UN i NATO),
vlada Libije najavila je projekat pomoći stambenog zbrinjavanja za koji su investicije
iznosile oko 24 milijarde dolara a plan je bio da se izgradi 647.000 novih kuća u svim
zonama zemlje koja je u tom trenutku imala oko 6 miliona stanovnika.151 Ovde ćemo
navesti još jedan podatak koji govori o visokoj svesti potrebe za održivim razvojem
Libije i planu da se on značajno unapredi neposredno pre njenog raspada 2011. godine.
Reč je projektu gradnje "Velike čovek reke" (The Great Man-Made River-GMMR).
Projekat GMMR je osmišljen da iskoristi gigantske rezerve vode koje leže 600-1000
metara ispod pustinje Sahara. Razni baseni nalaze se u Kufri, Sirte, Murzuk i al-Hamada
al-Hamra. Projekat obuhvata četiri akvadukta koji su ukopani ispod peska, postavljeni za
transport vode iz pustinje do obale na severu Libije (900 km), područja na kome živi oko
70% stanovništva Libije. Planirani akvadukti su ukupne dužine oko 4.000 kilometara, sa
rezervoarima koji omogućavaju transport od preko 5.000.000 kubnih metara pitke vode
dnevno.152 Ideja je bila da se obezbede potrebe stanovništva za pitkom vodom i stvore
pogodne akumulirane rezerve iz kojih će se navodnjavati pustinjski deo zemlje radi
proizvodnje hrane, kako bi se postigao što veći nivo nacionalne samoodrživosti, čime bi
se smanjila zavisnost od inostranih tržišta vode i hrane. Ideja koja je bila u pozadini ovog
ogromnog (25 milijardi dolara za najveći akvadukt ikada izgrađen od strane čoveka) bila
148 World Bank data (2010). 149 Videti Index Mundi
150 ISTAT, Rapporto annuale 2007: dati statistici. 151 Karim Mezran, “Perché il colonello si sentiva sicuro”, in Limes, No. 1, March 2011. p. 54 152 Isto, p. 55.
142
je da se iskoriste vodonosni slojevi u procenjenom obimu "kapaciteta Nila, 200
godina".153 Kasnije hidrološko istraživanje je ukazalo na mogućnost postojanja vode u
saharskom podzemlju na površini od 80.000 kvadratnih kilometara koja je dovoljna za
navodnjavanje 40.000 hektara zemljišta u trajanju od 800 godina. Procenjeno je da ispod
Libije postoji ogromno jezero slatke vode, otprilike veličine Nemačke.154
2. Uloga Zapadnih zemalja u izbijanju građanskog rata i njegov uticaj
na izgubljene perspektive Libije
Pre velikih otkrića fosilnih goriva od strane američkih naftnih kompanija,
pedesetih godinama XX stoleća, Libija je bila siromašna zemlja čija se privreda temeljila
na poljoprivrednicima sa malim zemljišnim posedom i pastirima sa malim stadima.
Nakon otkrića nafte, naftnim sektorom u Libiji dominiraju britanske i američke naftne
kompanije. Do 1957. godine bilo je oko desetak naftnih kompanija koje su delovale kroz
nekih šezdeset različitih koncesija u Libiji. Dominiralo je sedam velikih kompanija -
zvanih "sedam sestara" nafte, ili alternativno Big Oil i francuska Française des
Petroles.155 Do 1965., kada je Libija otvorila drugi krug davanja koncesija, konzorcijum
stranih kompanija Oasis je bio broj dva proizvođač nafte u Libiji, proizvodeći više od
300.000 barela dnevno. Energetske aktivnosti tih zapadnih kompanija proširile su libijski
naftni sektor, tako da je Libija u vreme izbijanja revolucije (1969.) izvozila 3,3 miliona
barela nafte dnevno. Nakon revolucije, libijska vlada delimično je nacionalizirala udeo
Oasis s tim da je državi pripalo 51% do 1973. godine.
Posle revolucije Libijska vlada počela je oporezivati naftne kompanije a kasnije je
ubrzala proces nacionalizacije i kontrole i kompanija koje su bile u vlasništvu libijskih
bogataša. Nakon rata između Egipta i Izraela (1973. godine), Libijski režim počeo se
ozbiljno pozicionirati u Organizaciji zemalja izvoznica nafte (OPEC), a do 1979. godine
primer radikalne nacionalizacije koju je započela Libija sledili su Iran, Saudijska Arabija
i Kuvajt. Tokom petnaestogodišnjeg razdoblja nakon revolucije u Libiji, zemlje kao što
153Angelo Del Boca, Gheddafi. Una sfida dal deserto, Laterza: Biblioteza storica Laterza, 2013. 154 Di Paolo della Sala, “Libia, acqua dolce sotterranea grande come la Germania”, in Il Secolo XIX, 25
March 2011.
155 Anthony Samson, The Seven Sisters: The Great Oil Companies and the World They Made, London:
Bantam Books, 1991.
143
su Irak, Venezuela, Nigerija, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati potpuno su
nacionalizirali udeo zapadnih naftnih kompania.156 Vodstvo Libije u institucijama kao što
je OPEC dovelo je do sukobima sa Zapadom, što je kulminiralo stavljanjem Libije na
broj četiri liste potencijalnih neprijatelja Sjedinjenih Država. Konflikt između Libije i
SAD proširio se do točke u kojoj je Reganova administracija naredila bombardovanje
Libije u aprilu 1986., sa jasnom namerom da se eliminiše Gadafi.157 Od doba
bombardiranja do zapadnjačkih sankcija Libiji zbog obaranja putničkog aviona nad
Lockerbi jezerom, pitanje budućnosti libijske nafte preuzele su evropske naftne
kompanije, koje su se vešto umetnule u prostor između libijskih kompanija koje su rasle
i američkih kompanija koje su se povlačile. Tokom osamnaest godina sankcija od strane
američke vlade, Oasis Group održavala je tajnu i/ili otvorenu vezu s libijskim političkim
institucijama i/ili delovala preko treće strane. Članovi grupacija - Conoco Phillips,
Marathon Oil i Amerada Hess - predstavljali su "nezavisne" naftne kompanije koje su
zakupljivale nalazišta gasa i nafte kojima upravljala Libijska nacionalna naftna
kompanija.158 Neke od američkih naftnih kompanija nikada nisu napustile Libiju. U američkim
dokumentima objavljeno je da je Halliburton ostao u zemlji, radeći kroz svoje međunarodno
društvo podružnica kako bi izbegao američke sankcije na svoje poslovanje, znajući koliko su
bogati naftni resursi Libije. Dankan Klarke opisao je Libijske resurse na sledeći način:
Libija je veoma bogata naftnim i gasnim resursima, koji se nalaze u blizini
Evropskih tržišta. Pet glavnih sedimentnih basena na kopnu nude niz potencijalnih
pothvata: Ghadames, Marzuk, Kufra, Marmarica i Sirte. U offshore području su
Sabratah, Benghazi, i Bayda baseni. Sirte bazen je daleko najplodnija naftna pokrajina,
jedan od najvećih u Africi. Čak i tokom sankcija bio je cilj i fokus za mnoge evropske
igrače, kao i država kompanije. Međutim, dani povoljne konkurentske pozicije koju
uživaju ove kompanije bliže se kraju.159
Libija je postala jako zavisna od naftne industrije, koja je činila više od 95
procenata izvozne zarade. Do sredine 1990-ih, s informacijama o masivnim novim
otkrićima nafte u Libiji, američke naftne kompanije obnovile su svoje napore da se vrate
156 The Tyranny of Oil: The World’s Most Powerful Industry and What We Must Do to Stop It (New York:
William Morrow, 2008. pp. 100-106. 157 The top three enemies were the Soviet Union, China, and North Korea. Cuba was ranked fifth on this
list. See Qaddafi’s Libya in World Politics, 2008. pp. 15-35
158 Duncan Clarke, Crude Continent: The Struggle for Africa’s Oil Prize, London: Profile Books, 2008. 159 Duncan Clarke, Isto, p. 225.
144
u to područje koje se smatra "mediteranskim El Doradom". Postalo je poznato da Libija
ima jednu od najvećih utvrđenih rezervi nafte u Africi i oko 3,4% svetskih ispitanih
rezervi, dok je najveći dio toga bio još neistražen. Prema časopisu Oil & Gas, Libija je
do 2010. godine imala ukupno dokazane rezerve od 46,4. milijarde barela nafte,
verovatno najveće u Africi. "Skoro 80 procenata utvrđenih rezervei u Libiji nalazi se u
slivu Sirte. Libijske istražene rezerve prirodnog plina do 1. januara 2011. procenjuju se
na 54,7 trilijuna kubičnih metara."160
Gledajući sa pozicija država Zapadne Evrope, koje uvoze energiju, libijski naftni
sektor ima dve važne prednosti. Prvo, zemlja se nalazi na suprotnoj strani Sredozemnog
mora i blizu je europskih tržišta. Unatoč naporima za diversifikacijom energetske
mešavine Evrope, većina evropskih zemalja i dalje je jako zavisna o uvozu nafte.
Geografska blizina znači da je libijska nafta jeftina za uvoz. To se odnosi na geopolitičku
tačku o gore navedenom mestu. Drugo, za razliku od velikog udela nafte iz persijskog
zaliva i drugih područja, Libija proizvodi jednu od najkvalitetnijih nafti sa niskim
sadržajem sumpora. Dakle, ova sirova nafta je najlakša za preradu i može se izvoditi u
relativno "jednostavnim" rafinerijama koje se ne mou nositi sa "teškom naftom" iz drugih
zemala. Ukratko, važnost Libije na tržištu nafte proizlazi ne samo od njene značajne
proizvodnje, već i od kvaliteta sirove nafte.
Početkom XXI stoleća liberalni elementi unutar Gaddafijeve vlade učinili su da se
dosegne visok nivo naftnog i bankarskog sektora libijske ekonomije. Zajedno s tim
"liberalnim reformatorima", Gadafijev režim vešto se vraćao na ranije položaje u zapadni
svetu, posebno nakon što su UN sankcije Libiji ukinute u aprilu 1999. godine. Zapadne
naftne kompanije su se žestoko takmičile za ulazak na libijska tržišta energije, a libijska
vlada je koristila taj svoj resurs kao sredstvo spoljne politike. Libija je otvorila vrata za
američke naftne kompanije u decembru 2003. godine. Američka vlada ukinula je neke
trgovinske sankcije sledeće godine u aprilu i obnovila diplomatske odnose sa Libijom
krajem 2004. Gotovo sve ostale Zapadne zemlje ukinule su tokom 2004. godine
trgovinske sankcije samo su sankcije koje su još uviek bile na snazi, one u vidu
određenih direktnih izvoznih ogrančenja Libije jer je State Department stalio Libiju na
160 Energy Information Administration, “Libyan Supply Disruption May Have Both Direct and Indirect
Effects,” http://www.eia.gov/countries/cab.cfm?fips=LY.
145
listu država koje "sponzorišu terorizam". Poboljšani komercijalni i diplomatski odnosi
omogućili su američkim naftnim kompanijama da pojačaju svoje aktivnosti u Libiji.161
Posle ukidanja sankcija, vlada Libije otpočela je pregovore o Sporazumu o
razmeni istraživanja i proizvodnje (EPSA) sa međunarodnim naftnim kompanijama.
Kada su sankcije ukinute, Libija je proizvodila samo 1,5 miliona barela nafte dnrvno, a
cilj vlade bio je vratiti se na 3 miliona do 2020. godine. U tom procesu, libijska vlada
otvorila je tri kruga konkursa (EPSA IV) sa američkim naftnim kompanijama koje su
primile većinu koncesija. Osim sporazuma o razmjeni istraživanja i proizvodnje, Libija je
razvila i bilateralni model za potsticanje inostaranih ulaganja i tako ubrzala svoj razvojni
proces. Pregovori s Occidental Petroleum tokom 2003-2004. i Royal Dutch Shell tokom
2004-2005. su dva uspešna primera novog bilateralnog pristupa. Britanski premijer Tony
Blair, tokom maja 2007. posetio je Libiju i rekao da su komercijalni odnosi između
Velike Britanije i Libije bili sve snažniji i najavio ugovor vredan 900 miliona dolara koji
vraća britanskog energetskog diva (British petroleum) u Libiju posle više od tri decenije
nakon nacionalizacije njene imovine 1971. godine. Sedmogodišnji sporazumi o
istraživanju i proizvodnji obuhvatao je sedamnaest istraživačkih bušotina, na prostoru od
30.000 kvadratnih kilometara.162
Ovakve aktivnosti u okviru sporazuma EPSA označile su da je vlada Libije
zadržala inicijativu u svojim poslovima s međunarodnim naftnim kompanijama. U maju
2003. Libijska nacionalna naftna kompanija ponudila je četrdeset i tri naftne bušotine na
dvadeset i šest područja. Oko 120 međunarodnih kompanija izrazilo je interes za ovu
ponudu. Vlada je odabrala devetnaest najboljih ponuđača, jer je drugi krug obeležio
veću raznolikost odabranih kompanija. Najveći broj dozvola dobio je Eni u Italiji. Ostali
uspešni ponuđači bili su Exxon Mobil, BG grupa iz Velike Britanije, Kineski Petroleum i
pet japanskih kompanija. Nakon trećeg kruga konkursa u kome je učestvovalo dvadeset i
tri kompanije iz petnaest zemalja, ruski Taraneft uzima tri od četrnaest ponuda a ruski
Garzpom uzima jednu. Tajvanska državna kompanija, kineski Petroleum, kanadska
Petro Canada i nemački Winterhall svaki je dobio jedan ugovor.163
161 Ronald Bruce St. John, “The Libyan Economy in Transition: Opportunities and Challenges,” in Dirk
Vandewalle, ed., Libya since 1969: Gaddafi’s Revolution Revisited, New York: Palgrave Macmillan, 2008.
pp. 120-138. 162 Isto, p. 128. 163 Isto, p. 132.
146
Očito je da vlade Zapadnih zemalja nisu bile zadovoljne ulaskim kineskih i ruskih
kompanija na libijsko naftno tržiše, kao i samim jačanjem libijskog uticaja u toj oblasti i
tražile su način da to spreče. To je, svakako, bio jedan od važnih momenata i bitan uzrok
za pokretanje kampanje NATO snaga protiv Gadafija, njegovo hvatanje i ubistvo 2011.
godine od strane libijskih pobunjenika.
Očito, nafta je bila jedan od uzroka razaranja libije tokom 2011. godine. Drugi
veliki uzrok je bila voda. Britanski geološki pregled (British Geological Survey-BGS)
upoznao je svet sa nečim što su Libijci već ranije znali da Libija leži na najvećim
rezervama vode u Africi. Karte podzemnih vodnih resursa u Africi pokazuju da su
podzemne vode nejednako raspoređene, te da se najveći volumeni podzemnih voda
nalaze u velikim sedimentnim prostorima u sjevernoj Africi u Libiji, Alžiru, Egiptu i
Sudanu. Od svih njih, Libija ima najveće količine podzemne vode (99.500 kubnih
kilometara), Alžir (91.900 km3), Sudan (63.000 km3) i Egipat (55.200 km3). Ove četiri
zemlje čine dio velikog podzemnog mora slatke vode zvane Nubijski peščni vodonosni
rezervoar.164
Libijska država uložila je 25 milijardi dolara u projekat "Velika Manmade reka",
kompleksni vodovod dug od 4.000 kilometara, koji je bio postavljen ispod površine
pustinjskog peska, koji bi mogao transportovati dva miliona kubičnih metara vode
dnevno. Cilj ovog, najvećeg inženjerskog projekta u Africi, bio je pretvaranje Libije,
zemlje koja obuhvata 95 posto pustinje, u samodovoljnu, održivu oazu za proizvodnju
hrane. Pre objavljivanja izveštaja u BGS, zapadni naučnici, istraživači i političari koristili
su sintagmu "nestašice vode" u Africi kao deo psihološkog ratovanja za promociju
postupka privatizacije vodnih resursa od strane zapadnih kompanija. Nasuprot tome,
"Vodene mape Afrike" pokazuju da postoje ogromne rezerve vode, te da to može biti
uzrok i povod za "ratove zbog vode" u dvadeset prvom stoleću.165
Zapadne transnacionalne korporacije kao što su Bechtel iz Sjedinjenih Država,
nemački RWE i francuski Veolia, Suez i Lyonnaise des Eaux bili su na čelu zagovornika
za privatizaciju vodnih resursa svuda u svetu. Francuske kompanije kao što su Suez,
164 MacDonald A.M. et al., “Quantitative Maps of Groundwater Resources in Africa,” British Geological
Survey, London, April 2012. 165 Richard Black, “Water map shows billions at risk of ‘water insecurity,’ BBC News, September 29,
2010, http://www.bbc.co.uk/news/science-environment-11435522. See also Dhirendra K. Vajpeyi, Water
Resource Conflicts and International Security: A Global Perspective, Lanham, MD: Lexington Books,
2011.
147
Ondeo i Saur kontrolišu više od 45% svetskog tržišta vode. Za te kompanije, Libija i
regija Nubijskog peščara "prirodno" trebaju biti unutar francuske sfere utjecaja.
Kapitalistička kriza imala je snažan utjecaj na Francusku, a vladajući elementi tražili su
područja koja bi podstakla jačanje Francuskog "prestiža". Vodene rezerve Libije
nametnule su se kao dobar ulog.
U nastavku teksta pomenut ćemo još nekoliko momenata i njihovih aktera koji su
doprineli rušenju libijskog lidera Moamera Gadafija, kao i ekonomskom i socijalnom
rušenju Libije kao održive države.
Nešto pre intervencije u libiji, francusko društvo bilo je zalijepljeno dugotrajnim
skandalom o koruptivnim praksama financiranja izbora u Francuskoj od strane afričkih
vođa. Godinama je u Francuskoj trajalo suđenje o ulozi francuske naftne kompanije ELF
u Africi. Menadžeri ELF-a bili su proglašeni krivima u jednom od najvećih pokušaja
korupcionaškog kriminala u Francuskoj. Bivši sekretar Elf Aquitaine osuđen je na kaznu
zatvora u trajanju od pet godina zbog korištenja novca kompanije kao mita. Na 45.000
stranica dokumenata za suđenje bilo je informacija o ulozi ELF-a u Africi i kako je ova
naftna kompanija bila "desna ruka" francuskog ministarstva spoljnih poslova. Libija je
postala deo grupe zemalja koje su prihodima od nafte pomogle financiranje francuskih
predsedničkih izbora. Tako se Libija pridružila Republici Kongo, Ekvatorijalnoj Gvineji
i Gabonu kao zagovorniku dolaska konzervativaca u Francuskoj. Pred samu NATO
intervenciju, pojavile su se vesti o tome kako je Libijsko vodstvo potrošilo milione
dolara za financiranje izbora Nikole Sarkozija (Nicolas Sarkozy) za predsednika
Francuske. Nekoliko dana nakon što je Sarkozi postao najistaknutiji predsednik koji je
podržao pobune u Benghaziju, Saif al-Islam, sin libijskog vođe Gadafija, rekao je:
"Sarkozy najprije mora vratiti novac koji je preuzeo od Libije da bi finansirao svoju
izbornu kampanju. Mi smo ga financirali. Imamo sve detalje o tome i spremni smo otkriti
sve. Prva stvar koju želimo ovaj klovn napravi jeste da vrati novac natrag libijskom
narodu. On je dobio pomoć kako bi pomogao našem narodu, ali on se sada okrenuo
protiv nas. Vratite nam novac."166
Ova tvrdnja protiv francuskog predsjednika bila je samo jedan od mnogih
skandala koji su otkrili tokove upotrebe mita i korupcije u francuskom društvu.
166 Ian Black and Kim Willsher, “Sarkozy Election Campaign Was Funded by Libya-Gaddafi Son,” The
Guardian, March 16, 2011, http://www.guardian.co.uk/ world/2011/mar/16/sarkozy-election-campaign-
libya-claim.
148
Francuske imperijalne aktivnosti u Africi bile su najizrazitije od svih bivših kolonijalnih
evropskih sila. Ta imperijalna pozicija nadmašila je ideološke podele između levice i
desnice u Francuskoj. Bez afričkog bogatstva, Francuska bi imala manje moći s gotovo
jednakim uticajem kao i Austrija. Kako kaže Robin Lukam, postojalo je šest načina za
projekcije eksploatatorskih odnosa između Francuske i Afrike. Prvo, i najvažnije, bilo je
kulturno i psihološko stajalište koje se temelji na nadmoći Europe i ulozi Francuske kao
baze prosvjetljenja i civilizacije, uključujući revolucionarne tradicije slobode, jednakosti
i bratstva. Kroz kulturne institucije imperijalizma (kroz formacije kao što je "La
Françafrique"), vodeći kapitalisti u Francuskoj bili su u stanju podsticati političko-
diplomatske, strateške i ekonomske interese jednog procenta najbogatijeg francuskog
društva. Drugi glavni oblik dominacije bile su finansijske i komercijalne veze koje su
štitile francuske komercijalne operacije u Africi. Treće, postojalo je političko savezništvo
između elemenata kompradora u Africi i francuske buržoazije. Kroz kulturne institucije
kao što su francuske škole i univerziteti, vođe francuskog interesa u Africi gledale su u
Pariz, zanemarujući društvene potrebe vlastitih društava. Bilo u odeći, ishranii, govoru ili
braku, afričke vođe nekadašnjih francuskih kolonija bili su poznati kao odani "robovi"
interesima Francuske. Taj savez je pojačao četvrti način, koji je bio osiguranje stalne
ponude jeftine radne snage iz Afrike, koja radi najniže i slabo plaćene poslove u
francuskoj privredi. Peti oblik dominacije bio je snabdevanje Francuske jeftinim
sirovinama, minerala i hranom. Svih ovih pet oblika dominacije zapečaćeni su šestom,
možda i najkonzistentnijom dominacijom: francuska vojna okupacija i intervencije u
Africi bila je stalno prisutna.167
Decenijama je Francuska iznosila ideju o Uniji na Mediteranu (multilateralno
partnerstvo koje obuhvata četrdeset i tri zemlje iz Evrope i mediteranskog basena) kako
bi proširila svoju moć u Severnoj Africi. Sjedinjene Države, koje su djelovale kroz
NATO, otvorile su svoje mogućnosti za stalno prisustvo u Severnoj Africi
uspostavljanjem "Mediteranskog dijaloga". Prema NATO web stranici u Briselu,
"Severnoatlantsko veće je 1994. pokrenulo NATO dijalog sa Mediteranom, koji
uključuje sedam zemalja koje nisu članice NATO u Mediteranu: Alžir, Egipat, Izrael,
Jordan, Mauritanija, Maroko i Tunis." Zadatak Dijaloga je (a) doprineti regionalnoj
167 Robin Luckham, “French Militarism in Africa,” Review of African Political Economy, The French
Connection, 24. May-August, 1982. 55–84. O slanju afrikanaca kao jeftinog osoblja za francusku vojsku
piše Anthony Clayton, France, Soldiers, and Africa, London: Brasseys, 1988.
149
sigurnosti i stabilnosti, (b) postizanju boljeg međusobnog razumevanja i (c) uklanjanje
bilo kakvih zabluda o NATO među zemljama dijaloga".168 Budući da je država Izrael
bila jedna od sedam zemlje uključenih u ovaj dijalog, ostalih šest zemalja nisu toliko
pominjane u medijima. Libija pod Gaddafija nije se htela uključiti u bilo koji dijalog sa
Izraelom i odlučno pozvala na formiranje Afričke unije, kao kontrateže "Mediteranskoj
uniji". Francuska je želela po svaku cenu da blokira ideju o jedinstvu Afrike koji je
zahtijevao potpunu nezavisnost svuda, uključujući i Zapadnu Saharu i Martinik.
Francuska je blisko sarađivala s monarhijom u Maroku kako bi blokirala nezavisnost
Zapadne Sahare jer je želela da kontroliše bogatstvo severne afričke regije. Još važnije,
francuske naftne kompanije ostale su u manjini u Libiji nakon što je Gadafi otvorio
libijski naftni sektor drugim zapadnim kompanijama. Kao što je gore navedeno, veština
Libijske nacionalne kompanije za naftu osigurala je da nijedna strana kompanija nije
dominirala naftnim sektorom, kao što su to Francuzi učinili u zemljama poput Gabona.
Pre nego što je libijska proizvodnja nafte podvrgnuta globalnom otvaranju, italijanska
naftna kompanija Eni bila je najveća inostrana kompanija u Libiji sa 17% procenata
ukupne proizvodnje gasa i nafte. Francuskoj se ni ta čin jenica nije sviđala.
Na poziv Romana Prodija, tadašnjeg predsednika Evropske komisije, Gaddafi je
posetio Europsku komisiju u Briselu 2004. godine. Italija je bila pristalica francuskog
koncepta Mediteranske unije, a obe su zemlje radile na tome da Libiju uvedu u Evro-
Mediteransko partnerstvo koje je promovisala Francuska. U Evropskoj uniji bilo je
neslaganja o pitanju poziva Libije još od 1999. godine. Sam Gadafije jasno izrazio stav
da člastvo Libije i drugih zemalja Severne afrike u mogućem evro-mediteranskom
savezu nebi imalo koristi za te zemlje. On je ponovio da se zalaže Afričku uniju kao
jedinstvenu organizaciju svih slobodnih i nezavisnih afričkih država. Francuska se
suprotstavila ideji Afričke unije i nagovestila mogućnost da Maroko postane član EU,
kako bi psihološki potkopala jedinstvo severnoafričkih zemalja o formiranju Afričke
unije. Francuska je podržavala marokansku okupaciju zapadne Sahare i udvostručila
svoju bezbednosnu saradnju sa državama poput Maroka i Tunisa.
Francuska je blisko sarađivala s Libanom i Saudijskom Arabijom kako bi se
osigurala da Arapska liga podrži zonu zabrane leta i tako spreči avijaciju Gadafijevih
168 NATO Mediterranean Dialogue, www.nato.int/cps/en/SID-
EA36E091SB096A89/natolive/topics_60021.htm.
150
snaga da se suprotstave pobunjenicima. Francuska je bila prva zemlja u Evropi koja je
priznala "Nacionalno prelazno veće" (10. marta) kao vladu Libije. Dok se Veće
bezbednosti UN-a sastalo u New Yorku u martu, francuska vlada sazvala je summit u
Parizu kako bi organizirala "podršku" "pobunjenicima". Na kraju sastanka u subotu, 19.
marta, predsednik Sarkozi najavio je "bez konzultacija "da su francuski avioni bili u
akciji nad Benghazijom. U roku od dva sata, francuski avioni su bili u akciji protiv
Gadafijevih snaga. U tom trenutku, Sjedinjene Države i Britanija pokušavale su osigurati
održavanje dobrih odnosa s ostalim članicama NATO, ali Francuska ih je pritiskala na
vojnu intervencije protiv Gadafija u Libiji. Dok ee Bela kuća dvoumila, sektori američke
naftne industrije i bankarstva koji su bili uključeni u Libijsku investicionu upravu
pozivaju na učešće njihove vlade u intervenciji. Nakon što su Francuzi krenuli na akciju,
Sjedinjene Države i Britanija nisu mogle ostati van tog događaja. Wol Strit je bio već
previše u igri. Goldman Saks je preuzeo velike rizike s novcem od Libijske investicione
vlasti. Američke naftne kompanije bile su zastrašene upornošću bilateralnih pregovora
libijske nacionalne naftne kompanije. Francuska je takođe pokušavala smanjiti snagu
kompanija sa Wall Streeta koje su bile na čelu finansijskog tržišta energenata. Dok je
američka vojska bila suzdržana prema ideju upadanja u Libiju, oligarhi sa Vol Strita
imali su vlastiti "ulov" u Libiji.169 Rat je pokrenut 19. marta 2011. i službeno je završen
31. oktobra iste godine. Tokom tih sedam meseci ratovanja, snage NATO nisu mogle
objasniti svoje ciljeve Afrikancima niti ostatku sveta. Nakon trećeg dana bombardiranja,
kada su tenkovi i vazdušni kapaciteti libijskog režima bili degradirani, bilo je jasno da je
misija nadilazila mandat Vijeća bezbednosti UN. Do 27. juna, kada su bombardovanja
NATO (150 svakodnevno) postala kontraproduktivna, banke i naftne snage postale su
očajne i izazivale propagandnu oštrinu protiv Libije i Afrike. To je bila intenzivirana
operacija, integrišući psihološki rat i propagandu, što se pokazalo korisnim za NATO u
odnosu na evropske i severnoameričke građane, ali je udaljilo Afrikance i stvorio bazu za
podršku libijskoj vladi. Rat propagande koji demonizuje i kriminalizuje Gadafija i
njegovu porodicu doveo je do optužnice od strane Međunarodnog krivičnog suda krajem
juna, 100 dana nakon neefikasne kampanje bombardovanja. Posle izvesnog vremena,
jasno se pokazalo da je cilj Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Francuske da uklone
169 Steven Earlanger, “By his own reckoning, one man made Libya a French cause,” New York Times, April
1, 2011, www.nytimes.com/2011/04/02/world/ africa/021evy.html?pagewanted=all.
151
Gaddafija a ne da zaštite opozicione snage u Libiji, došlo je do još ozbiljnijih podela
unutar NATO članica, jer su zemlje poput Poljske odbijale da nučestvuju u ovoj
kampanji. Od dvadeset i osam članica NATO, većina je odbila učestvovati u ovoj vojnoj
operaciji. Većina članova razumela je razloge za Sarkozijevu energičnu nameru. Neki su
izrazili svoje protivljenje i rezerve u privatnom, dok je poljski premijer Donald Tusk
otvoreno ukazao na nedoslednosti i licemjerje lidera koji su ranije imali za cilj uklanjanje
"diktatora Gadafija", dok su kasnije, ipak, priznali da je napad na Libiju bio zbog nafte i
vode.
3. Ekonomski i socijalni raspad Libije
Mnoge paravojne i militantne grupe (milicije) koje se bore širom Libije ne samo
da se bore za teritoriju, već se bore i za kontrolu ogromnih količina nafte koju proizvedi
(treba da proizvodi) Libija. Proizvodnja energije u Libiji je presudna za razumevanje
događaja koji su se desili od posle likvidacije Gaddafija. Nijedna strana ne popusta u
svojim vojnim kampanjama, jer shvataju da će, uz dobivanje političke kontrole nad
zemljom, predsedavati i ogromne prihod koje Libiji donosi nafta. Ne samo da Libija ima
najveću količinu rezervi u celoj Africi procenjenu na 47,1 milijardi barela, već ima i
značajne rezerve prirodnog gasa. Kao što je to slučaj kod mnogih proizvođača nafte,
posebno onih na Bliskom istoku, nafta i gas predstavljaju ogroman deo izvoza Libije i
ostvarenja bruto domaćeg proizvoda (BDP). Najmanje 70 procenata Libijskog BDP i
preko 95 posto svoje zarade od izvoza odnosi se na naftu. U 2011. godini kada je besneo
građanski rat u Libiji, proizvodnja nafte pala je na 22.000 barela dnevno (b/d), u odnosu
na 1,7 miliona b/d, pre izbijanja sukoba. Situacija se popravila u 2012. godini i
proizvodnja nafte se za kratko približila količini od 1 miliona b/d. Međutim, kako su se
političke tenzije ubrzale i širilo nasilje u 2013. godini, proizvodnja nafte pala je na
160.000 b/d do kraja te godine. Libija predlaže da se proizvodnja nafte značajno
povećala od niskih godina 2013. godine. Američka Uprava za energetske informacije
iznela je podatak da je u periodu od januara do novembra 2014. godine Libija u proseku
proizvodila 450.000 b/d, što predstavlja značajan pad sa nivoa od pre "Arapskog
proleća". Libijski zvaničnici optimistički očekuju da će zemlja do kraja 2014. godine
postići eksploataciju nafte od 1,5 miliona barela dnevno, razumnje je očekivati visoku
152
nestabilnost u proizvodnji nafte u Libiji, sve dok razne milicije pokušavaju da zaplene
naftu u likama, naftnim bušotinama i naftovodima.170
Gotovo sve vladine aktivnosti finansiraju se od prihoda od proizvodnje nafte.
Država je jedini vlasnik nafte proizvedene u Libiji. Nacionalna naftna korporacija (NOC)
je u potpunosti odgovorna za prodaju i izvoz libijske nafte. Tokom sukoba, NOC se
držao neutralno, pokušavajući da izvrši kontrolu nad državnom korporacijom. Libija drži
značajan deo naftne infrastrukture u zemlji, kao i najveće rezerve koje se nalaze u basenu
Sirte. Tokom protekle tri godine došlo je do štrajkova naftnih radnika koji su tražili veće
udeo od naftnih prihoda, što je dovodilo do prekida u proizvodnji. Pobunjeničke vojne
grupe, razne plemenske militiije i druge paravojne grupe su takođe stekle kontrolu nad
naftnim terminalima u Es Sider, Ras Lanuf i Marsa el Brega u decembru 2014.
Prevelika zavisnost Libije na od nafte je dugoročni i kratkoročni problem. U
kratkom roku, oscilacije na naftnom tržištu će stvoriti probleme za prihode od nafte u
zemlji. Dugoročno, postajće sve neodrživija libijska ekonomija jer će sektori izvan
državne naftne industrije, kao što je privatni sektor, ostati nerazvijeni. Korupcija unutar
NOC i vlade je takođe zabrinjavajuća i obeshrabrujuća za održivo upravljanje prihodima
od nafte. Ova prekomerna zavisnost od nafte će predstavljati dodatne izazove za
demokratizaciju i upravljanje resursima, ako se privreda ne reformiše. Pošto razne strane
u sukobu nastavljaju da se sukobljavaju zbog političke kontrole nad resursima, održivost
libijskog društva u budućnosti će biti u velikoj meri vezana za mogućnosti proizvodnje
nafte bez obzira na to ko je na vlasti.171
"Nacionalno Prelazno veće" (NTC) preduzelo je korake za promociju miroljubive
političkoj tranziciji, normalizaciju ekonomskih uslova i pravljenje nacionalnog programa
reformi. U kratkom roku, vlasti moraju obnoviti sigurnost, povećati proizvodnju nafte i
gasa, uvesti fiskalnu disciplinu, oživeti bankarski sistem i postići punu makroekonomsku
stabilnost. Međutim, Libija se suočava sa velikim izazovima i otporima raznih interesnih
socijalnih, političkih i vojnih grupa koje burno reaguju na sve pokušaje izgradnje
demokratskog režima i uvođenje finansijske discipline. Srednjoročni napori bi trebali da
170 Chivvis, C. & Martini, J. “Libya After Qaddafi: Lessons and Implications for the Future,” Rand
Corporation 2014. dostupno na:
http://www.rand.org/content/dam/rand/pubs/research_reports/RR500/RR577/RAND_RR577. 171 Mohamed, Esam “Militias battle in central Libya near oil terminal” The Associated Press, 13
December 2014. dostupno na: http://bigstory.
ap.org/article/e6e774da3a3044e0b72f3679065c1708/militias-battle-central-libya-near-oil-terminal
153
se fokusiraju na izgradnju privrednih kapaciteta, obnovu infrastrukture, razvoj privatnog
sektora, poboljšanje obrazovanja, otvaranje novih radnih mesta i uspostavljanje efikasne
socijalne sigurnosti, a sve to u okviru transparentnog i odgovornog upravljanja zemljom.
Na zahtev libijskih vlasti, međunarodne finansijske institucije su angažovane radi
konsultacijama i tehničke pomoći u cilju održavanja makroekonomske stabilnosti,
razvoja institucionalne infrastrukture, promovisanja ekonomske diversifikacije (da se ne
zavisi isključivo od proizvodnje nafte) i rasta zaposlenosti.
Nafta i gas su dugo vremena dominirali u libijskoj ekonomiji, računa se da su
činili oko 70 procenata BDP-a, te više od 95 procenata izvoza i približno 90 procenata
državnih prihoda. Sa oko 3,5 procenata otkrivenih svetskih rezervi sirove nafte, Libija je
imala značajnu poziciju u međunarodnom okruženju energetskog tržišta. Pre revolucije,
njena proizvodnja iznosila je 1.7 miliona barela sirove nafte dnevno, što je ekvivalentno
2 procenta globalne svetske proizvodnje. Dok je, takođe, proizvodila i blizu 0,2% ukupne
svetske proizvodnje prirodnog gasa. U periodu 2004-2010. godine prosečan realni rast BDP-
a iznosio je oko 5%, godišnje, dok je inflacija u proseku bila manja od 4% godišnje.
Grafikon 1 Libya - GDP per capita (US$) 18.000
16.000
14.000
12.000
10.000
8.000
6.000
4.000
2.000
0
2005. 2006. 2007. 2008. 2009.
Izvor: EconomyWatch.com 2009.
Kao što smo prethodno naveli, nasilni protesti u Libiji izbili su 17. februara 2011.
godine i brzo eskalirali u opštedruštveni sukob. Savet bezbednosti UN uveo je sankcije
Libiji 26. februara, koji su proširene 17. marta i dale mandat za ograničenu vojnu
intervenciju NATO i nalog za zamrzavanje devizne imovine Libije. Dana 23. oktobra,
2011. NTC (Nacionalno prelazno veće) je proglasio oslobođenje nakon što je pobedilo
vojne snage bivšeg predsednika, Moamera Gadafija. NTC je najavio formiranje novog,
prelaznog rukovodstva 22. novembra i planirao održati parlamentarne izbore 23. juna
154
2012. Najveći deo Libijske strane imovine bio je odmrznut 16. decembra, otvarajući put
za normalizaciju deviznog tržišta. Kasnije je formirana i alternativna vlada koja ne
priznaje NTC i tako je Libija ušla u velike političke, socijalne i plemenske podele.
Tokom sukoba, proizvodnja sirove nafte pala je na 22.000 barela dnevno (jul
2011. godine) iako je proizvodnja ubrzano obnovljena u poslednjem kvartalu 2011.
godine, ona nije uspela dostići pola od predkonfliktnog nivoa. Na ekonomiju koja nije
samo iz fosilnih izvora, sukob je uticao na uništavanje infrastrukture i proizvodnih
kapaciteta, poremećaja bankarske aktivnosti, ograničenog pristupa devizama i odlazak
stranih radnika koji su radili u libijskoj privredi i predstavljali značajan faktor
produktivnosti rada. Shodno tome, sa procenjenim padom od 50% u ne-fosilnoj
proizvodnji, ukupni realni BDP u 2011. godini bio je 60 posto manji nego u 2010. godini,
kao što vidimo u donjoj tabeli (tabela 4).
Tabela 4. Pokazatelji ekonomskog pada Libije u 2011. godini
Pokazatelji Prosek 2003-2010.
%
2011. %
Realni BDP, prosečan rast 2,9 -60
Stopa inflacije 3,8 62
Procenat budžetskog
obuhvata u odnosu na BDP
4,9 -42,8
Procenat priliva inostranih
sredstava (investicija) u
odnosu na BDP
20,8 4,4
Proizvodnja sirove nafte u
milionima barela dnevno
1,75 0,45
Izvor: Američka asocijacija za energetske informacije; MMF.
Evo još nekih pokazatelja o finansijskom sunovratu libije tokom građanskog rata
2011. godine: Centralna banka Libije (CBL) nije imala pristup svom novcu
deponovanom u inostranim bankama, nije bila u mogućnosti da proda deo deviznih
rezervi; kurs libijskog dinara (LD) je drastično pao, izgubio je polovinu zvanične
vrednosti pre izbijanja sukoba. Međutim, odmrzavanjem stranih sredstava krajem 2011.
godine, razlika između službenog i crnog tržišnog kursa smanjila se na razliku oko 10
155
procenata početkom 2012. godine. Indeks potrošačkih cena (CPI) značajno je porastao u
2011. godini, što je bilo posledica postojanja fizičkog ograničenja na uvoz roba, kao i
ograničenja u domaćoj isporuci roba i usluga.
Izvoz je smanjen sa 48,9 milijardi dolara u 2010. na 19,2 milijarde dolara u 2011.
godine, dok je uvoz istovremeno pao sa 24,6 milijardi dolara na 14,2 milijarde dolara.
Kao rezultat toga, suficit tekućeg spoljnotrgovinskog platnog bilansa smanjen je sa 21%
BDP u 2010. godini na manje od 4 procenta BDP u 2011. godini (Slika 4).
Budžet za 2011. godinu je preusmjeren kako bi se rešio pad prihoda od izvoza fosilnih
goriva, kao i zbog humanitarnih potreba i poremećaja većine kapitalnih troškova,
zatim zbog promene politike u prvom kvartalu, uključujući povećanje plata.
Ekonomski sunovrat Libije imao je značajne posledice na globalnom
i regionalnom nivou. Pre sukoba, Libija je učestvovala sa 2% g u lobalnij proizvodnji
sirove nafte, tako da se gubitak izvoza libijskoe nafte odrazio na privremeni nedostatak
na međunarodnom tržištu. Osim toga, Libija je zapošljavala oko 1,5 miliona stranih
radnika, tako da je njihov nagli odlazak iz te zemlje smanjio doznake deviza u domicilne
zemlje a time dodatno povećao i onako veliki broj nezaposlenih u susednim zemljama
Libije. Takođe, intenziviranje libijskog sukoba i ulazak regionalnih ekstremnih grupa,
dalje doprineli su padu turizma i stranih ulaganja.
Neposredno pre građanskog rata i vojne intervencije NATO, finansijski sektor
Libije je bio u procesu reformi. Pre 2007. godine, pet najvećih komercijalnih banaka je u
potpunosti uključeno u vlasništvo Centralne banke Libije (CBL). Reforme su uključivale
delimičnu privatizaciju i uključivanje inostranih partnera (uglavnom italijanskih i
francuskih banaka) u šest od 16 banaka. Ipak, veliki deo bankarskog sistema ostao je pod
kontrolom vlade i državnimh specijalizovanih kreditnih institucija, koje igraju glavnu
ulogu u finansijskom sektoru. Poboljšan je učinak bankarskog sektora: ukupna
komercijalna imovina banaka povećana je sa 14,5 milijardi libijskih dinara (LD) na kraju
2003. na 65,4 milijardi LD na kraju 2010. godine. Indikatori finansijske stabilnosti
poboljšani su tokom naznačenog perioda i time što su nefunkcionalni krediti opali na
17,2% 2010. u poređenju sa 35,5% u 2004. godini a obezbeđivanje kredita povećalo se
na 85 procenata (51,8 procenata u 2004. godini).172
172 Mukhtar Imam1,Sadeeque Abba2 ,Mohamed M. Wader, "Libya In The Post Ghadaffi Era", The
International Journal of Social Sciences and Humanities Invention, Volume 2 issue 02 2014. Takođe
156
Tokom građanskog sukoba bilans stanja bankarskog sektora sasvim se pogoršao.
Ekonomski poremećaj je odložio otplatu kredita, dok su komercijalne banke imale
sistemsku krizu likvidnosti, uprkos dupliranju valute u opticaju. Nedostatak gotovine bilo
je povezan sa sporom normalizacijom deviznog tržišta i to se odrazilo na infrastrukturu
bankarskog sistema gde su komercijalne banke imale poteškoće u izvršavanju plaćanja
dospelih i ranijih obaveza. Nedostatak pristupa devizama ograničio je poslovanje
komercijalnih banaka, što je potkopavalo poverenje javnosti u banke i dalje podstakao
privatni sektor da traži gotovinu na crnom tržištu.
Postoje brojni pokazatelji i mišljenja da je veliki novac koji je libijska vlda držala
u investicionim fondovima, napunjenim prihodima od prodaje nafte, bio povod
insceniranja građanskog rata u Libiji, pre svega od strane Francuske, Italije, Engleske i
SAD. Ovde ćemo navesti neka mišljenja. Prvi indikator takvog stanja bila je žurba za
uspostavljanje nove Centralne banke Libije (CBL), već u 2011. godini, dok su sukobi
besneli na sve strane.173 Ustvari, osnovane su dve suparničke centralne banke, a bitke su,
takođe, vođene i zbog pristupa suverenim fondovima zemlje, Libijski investicioni uprava
(Libyan Investment Authority-LIA). LIA vredela najmanje 100 milijardi dolara (potpuni
računi nisu bili dostupni). Njen portfelj je 2011. otkrio francusko-tuniski milijarder Tarak
Ben Ammar. Tokom rat, otkriveno je da je jedna od kompanija Tarak Ben Ammara, sa
sedištem na Malti, imala posla sa LIA i sa Trefinance. Trefinance je luksemburška
kompanija pod kontrolom italijanske holding kompanije Fininvest, koju vodi porodica
Silvija Berlusconija. Ogromna sredstva Libije koja su prethodno bila zamrznuta odlukom
međunarodnih institucija, bila su tada odmrznuta. Odmrzavanje je očigledno bio prilično
siguran potez, jer niko ne zna tačno ko ima pravo pristupa ovim zamrznutim sredstvima.
LIA ima udeo od 3,2% u kompaniji Pearson (grupa koja poseduje „Financial Times“ i
suvlasnik „The Economist“).
Takođe, LIA ima udela u američkim odbrambenim snabdevačima kao što su
Halliburton i naftni giganti, Chevron i Ekkon Mobil, kao i u francuskoj aero korporaciju
Lagardere, zatim u različite vrhunske italijanskim poslovnim gigantima kao što su
vodeća naftna kompanija ENI (učešće od 1%), Unicredit banka (Libijska centralna banka
ima 2,92%, peti po veličini akcionar) i Finmenhanika (Finmeccanica je dobavljač
videti: IMF, Middle East and Central Asia Department, Libya beyond the Revolution: Challenges and
Opportunities, 2012. 173 John Carney, “Libyan Rebels Form Their Own Central Bank”, CNBC, 28 March 2011.
157
sredstava za odbranu koja je pod kontrolom Ministarstva rizičnog trezora u Rimu, sa
učešćem LIA od 2,01% ). Libija je takođe uložila u manje kompanije poput koncerna za
tehnologiju i komunikacije u Milanu, Retelit (poštanska i telekomunikacijska kompanija
Libije drži 14,8% udela, kao glavni akcionar). Udeo Libije u fudbalskom timu Juventusa
pao je na 2%. Sredstva libijske centralne banke (CBL) su čak veća od LIA i daleko su
likvidnija. Ova sredstva uključuju bankovne račune u ukupnom iznosu od oko 100
milijardi dolara u Italiji, Evropi i Americi (npr. Unicredit, Intesa Sanpaolo, BNP Paribas,
Societe Generale, Credit Agricole, HSBC, Barclais, Lloid i Bank of Nev Iork Mellon).174
Kontroverzni status CBL (ili dve "CBL" koje drže odgovarajuće rivalske vlade) značajno
je ometao trgovinu i izvozom nafte u Libiji. Nakon finansijske krize iz 2008. godine,
Francuska, Velika Britanija, Sjedinjene Države i Italija su bile zainteresovane za
dokapitalizaciju libijske CBL. Suverena sredstva Libije, njeno zlato i otvaranja poslova
za posleratnu rekonstrukciju mogla bi predstavljati značajnu finansijsku inekciju
ekonomskom krizom opustošeni Zapad.175 Prema rečima Nourredine Leghliel, analitičara
na tržištu akcija u Alžiru koji boravi u Švedskoj, „finansijski pljačka, pre svega, bila je
razlog zašto je pokrenut rat Libiji“.176
4. Mogucnosti održivog razvoja libijskog društva
Osnovni problem u Libije posle događaja iz 2011. godine jeste nedostatak opšte
sigurnosti građana. Nesigurnost je imala negativne reperkusije na sve aspekte života. To
je potkopalo napore za izgradnju funkcionalnih političkih i administrativnih institucije, a
neizgrađene institucije dodatno ograničavaju napore privremenih vlasti da izgrade
minimum stabilnosti zemlje. Takav građanski i politički hendikep olakšao je širenje
kriminalnih i džihadističkih grupa unutar Libije i šireg regiona. Libijski politički lideri
bili su pod stalnom pretnjom napada, kao što je najasurovije prikazao primer u oktobru
2013. kada su radikalne grupe kidnapovale premijera Alija Zeidana.
174 Federico Fubini, “All’ombra del conflitto la battaglia sotterranea per il tesoro di Gheddafi”, la
Repubblica, 4 March 2015. 175 Mario Dinucci, “I volenterosi puntano al fondo sovrano libico”, il manifesto, 22 April 2011.; Elvin
Aghayev Analysis and background of the “Arab Spring” in Libya, European Researcher, 2013, Vol.(39),
№ 1-2 176 Mario Dinucci, Na istom mestu.
158
Nesigurnost proističe, pre svega, od neuspeha u pokušaju da se razoružaju i
demobilišu brojne pobunjeničke milicije nakon rata. Oba politička rukovodstva u Libiji
prepoznali su značaj razoružanja od samog početka ali nijedna nije bila u stanju da to
sprovede. Kao rezultat toga, uspevaju povremeno da kontrolišu različite naoružane
grupe, ali ipka obe izabrane vlade su prepuštene na milost otpadnim oružanim grupama.
Sve dok bezbednosna situacija ne bude pod kontrolom, napredovanje u ostalm oblastima
društvenog života biće veoma sporo i uvek će biti mnogo rizika za vlade i građane.
Nedostatak sigurnosti uslovljen je nemogućnošću reorganizacije države gde je
države, političkkog sistema i administracije u početku post-Gadafijeve ere. Usvajanje
novog ustava i reforma ustavnog proces nije nastavljena tempom koji je prvobitno
postavljen pred kraj rata. Bilo je predviđeno, od strane međunarodnih (Zapadnih)
opomagača i savetnika da se Libiji obezbedi ustav u roku od godinu dana nakon
"oslobođenja" od Gadafijevog režima. Međutim, više od dvije godine nakon smrti
Gadafija, komisija za izradu nacrta tek treba započne svoj rad. U međuvremenu, grupe u
istočnoj provinciji Sirte preuzele su kontrolu nad naftnim postrojenjima i pretila je
opasnost da će stvoriti svoju autonomnu državu, unutar države Libije. Islamske i
revolucionarne grupe primorao je prolazak iz zakona o političkoj izolaciji koja isključuje
mnoge Libijance od učešća u vladi, čime se pogoršavaju postojeće razlike u društvu i
smanjenje raspoloživog talenta za vladu pozicije. Generalni nacionalni kongres, koji je
izabran u julu 2012. duboko je podeljen u pogledu rešavanja mnogih problema. Dakle,
libijska javna uprava je u vrlo lošem stanju i bez nje nije moguće jačanje kapaciteta
države. Povjerenje javnosti u demokratski politički proces gotovo da ne postoji.
Nedostatk centralne državne vlasti koriste regionalni i plemenski akteri i vođe kako bi
ojačali svoju poziciju, proširili kontrolu na delom teritorije, nastojeći da zadrže svoj
uticaj u određenom delu Libije.
Posle završetka centralnog ratnog sukoba i svrgavanja Gadafija, proizvodnja nafte
je brzo ponovo pokrenuta, što je omogućilo Libiji da izbegne neke od najtežih problema
sa kojima se post-konfliktna društva suočavaju kao što je finansiranje i isplata plata
mnogim grupama, uključujući naoružane milicije. Preuzimanjem mnogih libijskih
naftnih postrojenja u leto 2013 od strane naoružanih pobunjeničkih grupa, stabilnost
libijske ekonomije, uključujući sposobnost vlade da nastavi da isplaćuje plate na
neodređeno vreme, ponovo je dovedena u pitanje. To znači da su Libiji, pored političkih
reformi, potrebne i ekonomske reforme koje će stvoriti privlačniji ambijent za poslovanje
159
i održivu životnu sredinu. Posleratna libijska vlada je preduzela nekoliko koraka u
pravom smeru, ali je takođe prisiljena da poveća izdatke i davanja plata i subvencija
novim društvenim subjektima, što vodi ekonomiju u opasnost da ne može da obezbedi
širi privredni rast i održivi razvoj.
Prethodno smo konstatovali da je osnovni problem danas u Libiji nedostatak
sigurnosti i bezbadnosti i da to determiniše sve druge procese i pokušaje vraćanja Libije
u održivo stanje i mogući razvoj ubrzanim koracima napred. Međunarodni politički
subjekti poput UN i EU konastatuju da je najbolji način poboljšanja sigurnosti
uključivanje suprostvaljenih političkih i vojnih snaga u širi dijalog o nacionalnom
pomirenju. Takav proces bi mogao olakšati razoružanje, nastaviti stvaranje ustava i
povećanje pristupa međunarodnih aktera informacijama o mogućnostima i namerama
ključnih libijskih političkih grupa. Iako bi proces trebao dobiti snažnu podršku libijske
vlade, samim tim što postoje dve takve vlade, to nije moguće bez posredovanja
spoljašnjih aktera kao što su UN ili Evropska unija (EU).177
Pomenuti dokumenti ističu da će u post-konfliktnom periodu u Libiji biti
potgrebno, najpre, jačati nacionalne snage bezbednosti koje će povećati sigurnost
granica kao veliki izazov za sprečavanje ulaska i izlaska raznih nauružanih, militantnih,
krijumčarskih i terorističkih grupa. Bez zaštite granica biće teško izgradi održivi i
efikasan pravni i politički sistem u Libiji. Dakle, potrebna je potpuna reforma svih delova
sistema bezbednosti i pravne sigurnosti od policije, preko vojske, sudstva i tužilaštva, pa
do novih zakona koji regulišu novo stanje u Libiji.
Libija i dalje ima značajan potencijal u enrgiji (nafta i gas) koji bi joj mogli
omogućiti oporavak posle ekonomske i društvene katastrofe, ali biće potrebno stručno
upravljati energetskim izvorima. Kao i druge zemlje u razvoju, Libija će gotovo sigurno
zadržati svoje energetske resurse u državnom vlasništvu. Dobrim upravljanjem ti resursi
se mogu zaštiti, ali bi to podrazumevalo dovođenje stručnih i sposobnih kadrova iz
razvijenih zemalja, što može biti problem političkog konsenzusa rivalskih snaga i
plemena u samoj Libiji. Takođe, biće važno osigurati da Nacionalna naftna korporacija
(NOC) može zadržati dovoljan prihod kako bi se obezbedilo kontinuirano ulaganje u u
177 Videti o tome više u: United Nations, Consolidated Report of the Integrated Pre-Assessment Process
for Libya Post-Conflict Planning, Working Draft August 5, 2011.; United Nations Security Council,
“6698th Meeting Transcript,” New York, UN DocumentS/PV/6698, December 22, 2011.
160
ostale delove industrije. U budućnosti NOC će želeti da sarađuje sa stranim
korporacijama, što podrazumeva da se mora osigurati punu transparentnost, zbog
opasnosti razvoja korupcije i finansijskih prevara. Takođe, potrebno je stalno ohrabrivati
Libijske građane da ne troše vredne resurse, da ne izbegavaju poreze i da postanu svesni
da sve to može doprineti boljem finasiranju obrazovanja, zdravstvene zaštite, kulture i
razvoj infrastrukture. Subvencije takođe stvaraju podsticaje za krijumčarenje
subvencionisanih proizvoda, kao što su brašno i benzin, u susjedne države. Subvencije
Libije su velike; to će biti veliki izazov za buduće libijske vlade da se smanji bez
negativne reakcije subjekata koji su naviknuti na to prethodnih decenija. Kombinacija
subvencija i visokih zarada u javnom sektoru odliva sredstva za ulaganje u druge
ekonomske prioritete i za razvoj održivog društva u Libiju u budućnost.
Međutim, da bi održao rast u dužem vremenskom periodu, Libiji će trebati
ekonomski reforme za poboljšanje poslovnog okruženja. Takođe, biće potrebno mnogo
više ulagati u razvoj sektora koji nije vezan isključivo za proizvodnju nafte jer su ti
sektori bili zanemareni u prethodnim decenijama. potrebno je reformisati obrazovni
sistem kako bi se prilagodio zahtevima tržišta rada. Poznato je da je turizam veoma
unosan sektor u nekoliko susednih zemalja, uključujući Tunis, Maroko i Egipat. Libija
ima pogodnu obalu, koja obiluje ostacima rimske civilizacije a blizu je Evrope, tako da
može neograničeno razvijati turizam.
Libija ima širok i raznovrstan asortiman turističkih resursa koji se široko
rasprostiru širom zemlje, posebno oblom prema Sredozemnom moru koja je duga oko
2000 kilometara. Na tom prostoru postoje atraktivne prirodne oblasti a dalje u dubinu na
jug Libije počinju izazovni pejzaži ogromne libijske pustinje. Tu treba dodati veliki broj
kulturnih i civilizacijskih ostataka iz istorije prethodnih vekova i milenijuma. Ove
jedinstvene civilizacijske atrakcije potrebno je dodatno prezentovati, tumačiti i pokazati
turistima. Potrebno je poboljšati i prostor za zabavu, kako bi se privukli savremeni
zahtevni turisti iz razvijenih zapadnih zemalja. Da bi Libijska vlada ubrzala razvoj
turizma i iskoristila turističke resurse, potrebno više finansiranja i podrške kako bi se
ohrabrila domaća i strana ulaganja u turizam. Potrebno je više turističkih smeštaja kao
što su hoteli manje i srednje veličine, zatim uređene i svim rekvizitima snabdeven plaže.
Da bi se postigao turistički proizvod koji je ekonomski, socijalno, ekološki i kulturno
održiv, potrebno je šire učešće stručnjaka, specijalista i lokalnog stanovnika u procesu
planiranja, izrade strategija turističkog razvoja i njene implementacije.
161
Međutim, ima niz specifičnih prepreka razvoju turističke industrije u Libiji,
uključujući ranije pomenutu fizičku bezbednost, zatim niske zarade u turističkoj
industriji što nije privlačno za radnike koji bi došli iz evropskih zemalja, tu treba
pomenuti i konzervativnu tradiciju libijskog društva, koja zabranjuje prodaju alkohola i
pojavu žena u kupaćim kostimima na koje su navikli evropljani, što može izazvati
dodaztne probleme i podstaći proteste raznih retrogradnin grupa.
Korupcija je jedna od najvecih prepreka u izgradnji zdravog i održivog
društva u Libiji.Transparensi International je 2013. godine svrstao Libiju na 172. nesto
od 177 zemalja kojima je merio stepen korupcije. Ovo je jasno upozorenje da bi Libija u
post-Gadafijevoj eri mogla postati socijalno, politički i ekonoski izgubljena država. U
svakom slučaju, očigledno je da se sa pogoršanjem bezbednosne situacije razvila i
ogromna korupcija koja razara socijalno tkivo zemlje. "Iskorenjivanje korupcije u Libiji
pokazalo se teškim iz dva razloga. Prvo, finansijske nepravilnosti u kulturi korupcije i
zaobilaženje propisa unutar institucija već postaju sveprisutni u svim sektorima libijskog
društva. Drugo, sistemska korupcija nasleđena od bivšeg režima na najvišim nivoima
(putem nepotizma i plemenskog / političkog pokroviteljstva) ostavila je za sobom kulturu
korupciju kao jedino efektivno sredstvo za 'obavljanje posla'. Sistemska korupcija još
više otežava javni sektor današnje Libije, a naročito državne institucije. Ovaj fenomen je
definisan kao poremecaji u primeni zakona, politike i propisa"178. Korupcija se u Libiji
ispoljava kroz mito, davanje kredita prijateljima i uticajnim grupama, sklapanje ugovora
koji obezbeđuju pranje novca, zatim davanje novca u zamenu za javne usluge koje
službenici treba normalno obavljaju i slično. Svi ovi postupci omogućavaju pojedincima
i grupama da pretvaraju javnih resurse u prostor za lično bogaćenje. U borbu protiv
korupcije neophodno je da se uključe sve zdrave snage u Libiji kao što su obrazovani
mladi ljudi, mediji, NVO, pokreti slobodnih građana, ali sve to uz veliku i odlučnu
antikorupcijsku aktivnost vlada od lokalnog, preko regionalnog do državnog nivoa.
Ranije smo naveli da je Libija, već duže vremena, imala najveću stopu pismenosti
među arapskom zemljama, kao i to da je Indeks humanog razvoja UN, koji koji uključuje
nivo životnog standarda, socijalnu sigurnost, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i druge
faktore za razvoj, svrstava Libiju na vrh svih afričkih zemalja. Libija je uvek prednjačila
178 Audit Bureau 2013 report, Tripoli, 2013 (dostupno na: http://audit.gov.ly/index.php/reports/84-
reports/737-2013
162
u obrazovnim inovacijama, pa je tako bila započela reformu pre 2011. godine, koja je
uključivala poboljšanja i razvoj IKT (Informaciono komunikacione tehnologije) kao
važan momenat daljeg razvoja i modernizuje obrazovnog sistema. Međutim, oružani
sukob zaustavio je proces reforme obrazovanja i napredak IKT u Libiji. Ekonomska,
politička i humanitarna kriza u Libiji 2011. godine, predstavljala posebno neprijatnu
situaciju za obrazovni sistem. Prethodni obrazovni sitem je destabilizovann a u nekim
oblastima zemlje čak i uništen. Ostaje nada da će "Prelazni nacionalni savet (TNC), koji
je sada odgovoran za vođenje Libije, ne samo ponovno otvarati sve univerzitete i
koledže, već i raditi na daljem poboljšanju sistema obrazovanja u celini, jer će napredak
zavisiti od oživljavanja obrazovnog."179
Rat u Libiji tokom 2011. zaustavio je napredak i vratio unazad sve rezultate
izgrađene tokom generacija, narušio ekonomski rast i napredak u ishrani, zdravlju,
stanovanju, obrazovanju i zapošljavanju. Libijska liga za ljudska prava objavila je
podatak da je materijalna šteta dostigla 575 milijardi dolara.180 Sukob je imala velike
negativne posledice po obrazovanje, pošto je obrazovna infrastruktura ozbiljno oštećena,
a škole, univerziteti i instituti postali su mesto boravka vojnika. To će verovatno imati
trajni uticaj na univerzitetsko obrazovanje u Libiji, kao što pokazuje primer oštećenja
univerziteta u Misrati: oštećene zgrade, biblioteke i laboratorije, prekid električne
energije, uništena oprema kao što su računarske mreže, internet serveri, TV predajnici,
računari, televizori i AV projektori.181 Obrazovne institucije u većini oblasti Libije nisu
mogle dugo da funkcionišu posle formalnog završetka sukoba između Gadafijevih snaga
i raznih pobunjeničkih vojski i milicija. Jedan od razloga je i izbeglištvo kojim su
zahvaćeni bili mnogi učenici, studenti i profesori.
Kako naglašavaju Rhema i Miliszevska libijski obrazovni sistem je i dalje
tradicionalan, zasnovan na interakcijama licem u lice i aktivnosti učenja baziranog na
boravku u kampusu."Ove tradicionalne postavke u učionici su ozbiljno pogođene
oružanim sukobom. Stoga se moraju tražiti i uvesti druga sredstva predavanja i učenja.
Izgleda da je e-učenje pogodna i poželjna alternativa. Ona može pružiti mogućnost
179 Seraj Elalem, "LIBYA: Students speak about the rebellion, the future", University World News, 188.
October 06, 2011. 180 Videti. Aljazeera News Media, Libyan News. (April 2011). www.aliazeera.net
181 www.aliazeera.net; Detrie, M. (2011). LIBYA: New regime plans to reopen universities soon.
University World News, 187. Retrieved October 06, 2011 from
http://www.universityworldnews.com/article.php?story=20110831125409314
163
učenja bilo kada i bilo gde."182 Primena IKT i e-učenja omogućiće studentima,
učenicima, profesorima i instruktorima da koriste širok spektar alata na Internetu kako bi
komunicirali, sarađivali i delili zadatke, informacije, znanja i resurse dostupne u novim
obrazovnim mogućnostima. IKT će pružiti brojne alternativne načine komunikacije i
bolju interakciju nastavnicima i studentima, pružiće im i veću raznovrsnost sredstava za
učenje, proširiće fleksibilnost i kvalitet rada, kako individualno, tako i u grupi.183
Ako u narednom periodu Libija bude doživela brži rast, onda će se stvoriti sve
veća tražnja za električnom energijom i pitkom vodom. Istraživanja pokazuju da će
potražnja za električnom energijom u Libiji premašiti 115 gigavata do 2030. godine.
Zbog toga će nastupiti problemi i teškoće ukoliko se ne bude razvijala alternativna
proizvodnja energije i sistemi za njeno skladištenje. Ukupna tražnja za sirovom naftom
za proizvodnju energije, rad u industriji i transportu će se povećati od 1.6 miliona barela
dnevno u 2010. na oko 3 miliona barela dnevno do 2030. godine. Da bi se obezbedile
velike količine energije, potreban je veći razvoj tehničkih znanja, veština i stručnosti
kako bi Libija došla do potrebne uravnotežene proizvodnje energije koja će biti mešavina
obnovljivih izvora energije, uz dodatak nuklearne energije i energije dobijene iz fosilnih
goriva kao i do sada.184 Libija sada zadovoljava oko 95% svojih energetskih potreba iz
nafte i gasa, tako da je potrebno naporno raditi da se smanji zavisnost od ovog izvora,
oslanjajući se na lokalne projekte, koji uključuju solarnu i energiju vetra, kao dva nova
stuba energetske politike u Libiji.
182 Amal Rhema & Iwona Miliszewska, "Reflections on a trial implementation of an e-learning solution in
a Libyan university", Issues in Informing Science and Information Technology, 8, 20011. p.65. 183 Amal Rhema & Iwona Miliszewska, Isto, p.66.
Journal of Solar ,(Održiva energija u Libiji i za buduće generacije) الطاقة المستدامة في ليبيا واألجيال القادمة 184
Energy and Sustainable Development, 5. februar 2016.
164
V. MODEL ODRŽIVOG RAZVOJA GRADA SABRATA
1. Istorijske karakteristike grada Sabrata
Grad i luka Sabrata185 je osnovana oko 500. godine pre nove ere, kao feničanska
trgovačka stnica koja je služila kao priobalni izlaz za proizvode afričkog zaleđa. Feničani
su mu dali Libico-Berberovo ime 'Sbrt'n', što ukazuje na to da je možda tamo bilo
izgrađeno autohtono naselje pre dolaska Feničana. Sabrata je kratkotrajno postala deo
Numidžskog carstva186 pod vođstvom njihovog prvog kralja Masensa ili Masinsa
(Berberski: Masensen, ⵎⵎⵎⵎⵎ; 238 - 148. p.n.e. ) pre nego što je romanizovana i
obnovljena u drugom i trećem veku nove ere. rođen u blizini u Leptis Magni, a Sabratha
je postigla svoj vrhunac tokom vladavine imperatora Severana (Septimius Severus), koji
je rođen u blizini Sabrate u Leptis Magni. Sabrata je teško oštećena zemljotresima
tokom IV veka nove ere, naročito zemljotresom 365. godine nove ere. Vizantijski
guvernatori su je obnovili na skromniji način. Grad je bio mesto episkopije. U toku od
sto godina arapskog osvajanja Magreba, trgovina se prebacila u druge luke, tako da se
Sabrata spustila na nivo sela.
Sl. 1 Ostaci dervnog hrama Sl. 2 Muzej u Sabrati
185 Sabratha, Sabratah ili Siburata (Arapski: -صبراتة ṣbrạtẗ), nalazi se u okrugu Zawiya u Libiji. Smeštena
je na mediteranskoj obali oko 70 km (43 milje) zapadno od modernog Tripolija. Od 2001. do 2007. godine
bila je glavni grad nekadašnjeg Sabratha wa Sorman District. Većina arheološkog lokaliteta upisana je u
UNESCO svetsku baštinu 1982. godine. 186 Numidia (202 - 40. p.n.e., Berberski: Inumiden) je bilo drevno berbersko carstvo Numidijana, koje se
nalazilo u današnjem Alžiru i manjim delom u Tunisu i Libiji
165
Područje na kome se nalazi Sabrata je mekanog tla, sastavljeno od mekanih stena
i peska. Zbog toga su tokom istorije bile česte ruševine Sabrate kako od zemljotresa, tako
i od priobalnih erozija. Danas se mogu videti ostaci takvih ruševina kao što su javna
kupatila i zgrada Olive Pressa, koje su nastale zbog udara oluja i nemirnog mora tokom
vekova. Moguće je svake godine uočiti razlike u oštećenjima koje nastaju zbog erozije
obale Drevne Sabrate. Lukobrani formirani od maslinovih drvoreda nisu dovoljna zaštita
koja bi efikasno zaštitila drevni grad Sabratu.
Drugi vek nove ere je bio period velikog rasta grada prema istoku u pravcu
dosadašnjeg prigradskog dela i amfiteatra. Hram Herkula je sagrađen krajem 180-ih
godina i verovatno je da je i Rimsko pozorište takođe bio sagrađeno krajem drugog veka.
U to vreme je i dalje bila ekspanzija ka jugu i glavno ukrašavanje centra grada. Do
drugog veka, većina građevina je vila od lokalnog žutog peščanog materijala koji je bio
podložan eroziji i propadanju. Tokom drugog veka počeo se uvoziti mermer u grad, a
mnoge od već postojećih zgrada su modifikovane i rastaurirane tako da budu zaštićene
tim novim materijalom. Osim toga, dva glavna hrama su dodata u monumentalni gradski
centar: Antonin južni forumski hramovi, od kojih je prvi datiran u periodu 166-9. n.e. a
drugi kasnije po novim arhitektonskim kriterijumima. Očigledno je da su i drugi gradski
sadržaji urađeni u ktajem drugog veka. Izgrađen je akvadukt i 12 javnih fontana, koje je
obezbedio C. Flavius Pudens, što je povećalo broj kupatila u gradu. Pored toga, izgrađeni
su odvodi i većina puteva je popločala po prvi put u gradu Sabrati. Treba još naglasiti da
luka bila najvažniji momenta u razvoju Sabrate tokom njene istorije.
Slika 3 Rimski (Sabrata) teatar Slika 4 Panorama drevene Sabrate
166
U Sabrati se nalazi rimsko pozorište u vidu prstena sa trokrakastom
arhitektonskom pozadinom, ostaci mnoštva lukova, stubova i kipova iz rimskog i kasnog
vizantijskog perioda, zatim nekoliko hramova posvećenih Liber Pateru (Bog vinograda,
plodnosti i slobode), Serapisu187 i Isisu. Postoji hrišćanska bazilika iz vremena
Justinijana, a takođe i ostaci nekih podnih mozaika koji su ukrašavali elitne stanove
rimskih vladara na severu Afrike (na primjer, u Villa Sileen, u blizini Khomsa).
Međutim, to su najočiglednije očuvane u obojenim obrascima kupališta za morsku vodu
(ili Forum), direktno gledajući na obalu, a na crnim i bijelim podovima od Theatre baths.
Arheološka blaga sa lokalite Sabrate mogu se naći u muzeju u Sabrati, kao i u
nacionalnom muzeju u Tripoliju.
Tokom italijanske okupacije Libije 1911. godine, italijanska vlasti su odlučile da
formiraju misiju vodećih istoričara i arheologa da traže rimske ruševine u Sabrati i
drugim gradovima u Libiji. Intenzivna iskopavanja započela su u Sabri od 1923. i trajala
do 1936. godine i dovela do otkrića i restauracije većine zgrada, ulica, pozorišta i
grobnica koje se sada nalaze kao što je veliko Rimsko pozorište na kom su se održavale
neki manifestacije svake godine.
Slika 5 Pločice u drevnoj Sabrati Slika 6 Karta arheološkog nalazišta
Sabrata
187 Serapis (Serapis, Σέραπις,) ili Sarapis je graco-egipatski Bog. Kult Serapisa uveden je tokom III veka
pre nove ere po naređenju Ptolemeja I kao sredstvo za ujedinjenje Grka i Egipćana. Bog je bio grčki po
izgledu, ali sa egipatskim obeležjima i kombinovanom ikonografijom iz velikog broja kultova, što
označava i obilje i vaskrsenje. Serapis bio u svim hramovima ili vjerskim prostorima posvećenim Serapisu.
167
Arheološko nalazište u Sabrati, uključujući i veličanstveno Rimsko pozorište i
Forum, ilustruju sjaj koji je grad uživao pod rimskom okupacijom. Ispod najstarijih
građevina, arheolozi su pronašli slojeve materijala, odvojene tankim slojevima peska,
uključujući tu i ranu feničansku keramiku i kovanice. Feničani su na početku trgovali u
Sabrati samo tokom sezone, razapinjući svoje šatore gde su prodavci izlagali robu a
potom odlazili kada bi prodali svu robu. Ali od V veka pre nove ere, počeli su da
osnivaju stalna naselja, gradili kuće i trgovačke prostore za svoje trgovce, ali ih je u
prvom veku pre nove ere potisnulo i neutralisalo rimsko širenje i razvoj.
2. Sabrata za vreme i posle građanskog rata u Libiji
U petak popodne (26. 2. 2011.) 40 pobunjenika koji su se dohvatili mačeva i
sablji od dva metra, predvodili su grupu od 1.000 muškaraca koji su se sukobili sa
vojnim trupama u Sabrati. Dok je Gaddafijeva vojska imala najsavremenije oružje koje
mu je bilo na raspolaganju, civili su se oslanjali na naoružanje koje nije korišteno još od
"vremena Lorensa iz Arabije". "Neki kažu da su mačevi pripadali njihovim dedovima u
Prvom svetskom ratu", priča nam egipatski konobar Mahmud El Masri, koji je bio
svedok borbi. "Bio je to lud pogled, svi ovi mačevi su divno lelujali u glavnoj ulici.
Sakrio sam se u kafić, ali video sam kako se susreću sa vojnicima i čuo sam da je krv
prosuta. "Ljudi sa mačevima bili su ispred demonstranata, vodeći ih. Uplašla me je ta
hrabrost ljudi da krenu mačevima protiv vojnika sa oružjem. Ovaj razgovor je obavljen
na granici sa Tunisom gde je sagovornik pobegao od haosa koji je nastupio u Libiji i
Sabrati, gradu u kome je on radio kao jedan od brojnih inostranih radnika. "Vojnici su
pucali u vazduh pokušavajući da ih rasteraju demostrante, ali nisam siguran da li su
možda namernopucali z demonstrante. Ne znam koliko je ubijenih." Takva je zbunjujuća
slika stizala iz zapadne Libije koja često nije jasno kazivala ko se bori protiv koga. "U
proteklih nekoliko dana videli smo neke vojne jedinice koje su pomagale
demonstrantima", rekao je El Masri. Afrički plaćenici su stigli da pljačkaju ljudima kuće
i otimaju kola, uzimajuc novac i dragocenosti. Ali kad vide kako Gadafijeva vojska
dolazi, oni brzo beže."188
188 Jan Gallagher, "The Great Swordfight of Sabratha: How Libyan freedom fighters clashed with
Gaddafi's army with 2ft scimitars", Mail Online, 27 February 2011.
168
Sabrata je bila jedno od ključnih borilišta za demostrante i pobunjenike protiv
Gadafija, jer bi njegove snage zauzele luku koja je predstavljala važno mesto za kontorlu
pristupa pobunjeničkih milicija. Na granicu su stalno stizali radnici migranti, uglavnom
Egipćana i Tunižana,koji su bezali iz Sabrate i drugih mesta severne i zapadne Libije.
Već pošetkom marta 2011. na granici sa Tunisom izgrađen je kamp u kojem je smešteno
oko 5.000 ljudi, podignuto je nakon što su skloništa na granici nisu mogla više da prime
nagli priliv izbeglica iz Sabrate i drugih mesta zapadno od Tripolija. Oni koji su preživeli
navodni masakr pričali su su kako su napadači stizali bez upozorenja i neselektivno
pucali na one koji su se mirno okupili da protestuju, skandirajući "Dole sistem" u glavnoj
ulici u gradu.
U proteste, otpor Gadafijevom režimu i finasiranje pobunjenika, počeli su da se
ubacuju i poslovni ljudi, kako pokazuje primer Akuela El Mezoghia, bogatog libijskog
biznismena i vodećeg protivnika režima, koji je, takođe, izneo svoju verziju za The Mail
na granici sa Tunisom, napomenuvši da su ga demonstranti imenovali za svog portparola
i da putuje iz zemlje kako bi preneo priču o stradanju ljudi vlastima drugih zemalja i od
njih tražio pomoć. El Mezoghi, je rekao novinaru da su demonstranti smo šetali i
uzvikivali" Dole sistem". Prema njegovoj priči ubrzo su stigli helikopteri a iz njih
iskočili vojnici i nasumično pucalu u protestante, ub ivši oko 250 ljudi.189
Sabrata je postala jedno od prvih mesta, zapadno od Tripolija, gde su se tokom
febrara i marta 2011. smenjivali protesti između Gadafijevih pristalica i protivnika na
glavnom trgu. Nejasno i konfuzno stanje u Sabrati opisao je jedan njen stanovnik za list
Guardian, rekavši da su "noću svi protiv Gadafija a da se danju dele na one koji su protiv
i one koji simuliraju da žustro podržavaju Gadafija", dodavši da je Sabrata puna špijuna,
sumljivih ljudi i kriminalaca. Novac je počeo da igre sve značajniju ulogu u sukobu u
Libiji tokom prvih meseci "Arapskog proleća". Režim je plaćao porodicama 500 dinara
(oko 60 $) i obavezivao ih da daju podršku na protestima i da izbegavaju kontakte sa
pobunjeničkim grupama i stranim novinarima. Većina demonstranata insistirala je da
iznese svoje tvrdnje o nasilju u njihovom gradu između opozicije i pristalica režima, dok
su pristalice režima tvrdile da sukobi u Sabrati nisu ništa drugo nego medijska laž koju su
lansirali Al Jazeera i Al Arabiia. Neki pristalice režima su govorili da su protestanti ljudi
koji su "skrenuli sa partijske linije", tvrdeći dalje da je došlo do sukoba u centru Sabrata,
189 Mail Online, 2. mart 2011.
169
ali je to uključivalo samo 20 opozicionih pristalica (neki govore da je bilo 50, drugi
dodaju da je bilo ukupno 100) koji su lako oterani od strane građana bez potrebe za
pozivanjem vojske.
Na drugoj strani, širile su se glasine od strane protivnika režima da ima mnogo
poginulih i ranjenih da režim seje smrt na sve strane, da su u nasilju oštećeni drevni
ostaci rimskih spomenika u Sabrathi, posebno antički amfiteatar u kome su stacionirane
vojne snage Gadafijevog režima. Kada je jedan američki novinr pitao čoveka koji je bio
najblasniji i uporan u svojim objašnjenjima, "da li vam je neko platio da prenosite te
glasine", čovek je zastao zbunjeno i kada se pribrao, priznao je da mnogi dobijaju novac
da bi prenosili glasine koje im serviraju oni koji im daju nova. Tako je bilo jasno da neko
sa strane upravlja pobunom koja se širila tokom prvih meseci 2011. godine u Sabrati, kao
i u ostalim delovima Libije.190
Bombardiranja i napadi različitih militantnih grupa nastavljeno je i u 2014. godini
u Sabrati i u okolnim gradovima. Posebna meta napada su bili izvori nafte, kao i luke na
severu Libije koje su spremane za transport nafte ka Evropi. Generalni nacionalni
kongres kao vrhovno telo nije bio u mogućnosti da kontroliše razne pobunjeničke,
otpadničke i militantne grupe i pokrete. Posebno se istakao militantni pokret "Zora
Libije" koji kontroliše obalski pojas zapadno od Tripolija, pa time i grad Sabratu, Kao i
koalicija naoružanih grupa "Fair Libija". Libijska kompanija General Electric je saopštila
da je bombardovanje pogodilo njenu stanicu u Sirtu. Stanica se nalazi na području
Kobeiba, 30 kilometara od grada, i proizvodi 1400 megavata struje. Rukovodstvo
kompanije, koje upravlja stanicom, izjavilo je da je bombardovanje nanelo ozbiljnu štetu
objektu.
Bezbednost u gradu Sabratha tokom 2015. i tokom 2016. godine nije bila dobra
jer često izbijanju sukobi između dve zaraćene frakcije povezane s Vladom nacionalnog
pomirenja. Poznavaci prilika kažu da se iza aktivnosti ovih predatorskih grupa kriju
interesi vezani za krijumčarenje ljudi i nafte, kao i partije lojalnosti brigadi
penzionisanog generala Khalifa Hafter. U Sabrathi povremeno izbijaju sukobi između 48.
pešadijske divizije Ministarstva odbrane Vlade nacionalnog pomirenja i Veća za borbu
protiv "islamske države", organizacije uspostavljene odlukom Predsedništva Vlade
nacionalnog pomirenja. Vlasti su često suočene sa desetinama smrtnih slučajeva i
190 The Guardian, 28. 2. 2011.
170
ranjavanja, uključujući i civile, što je podstaklo misiju UN u Libiji, humanitarnog
koordinatora UN u Libiji i Organizacija Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i
kulturu (UNESCO) da često pozivaju sukobljene strane da se zaustave borbe radi
očuvanja života civila i zaštite civilizacijskog arheološkog nalazišta koje je pod zaštitom
UNESCO.
Pogoršanju bezbednosne situacije u Libiji posebno je doprinelo američko
bombardovanje dela Sabrate u junu 2016. pod izgovorom da gađaju sedište terorističke
grupe "Islamska država" koju je predvodio Abu Bakar Al Bagdadi. Bombardovanjem je
ubijeno 50 ljudi a SAD su saopštile da je napad organizovan kako bi se eliminisale
terorističke grupe koje su nameravale da pređu u Tunis i tamo šire svoje aktivnosti.
Direktor Astrolab Centra za studije bezbednosti Abdul Salam al-Rajhi u jednom
intervjuu kaže da su u pozadini sukoba u Sabrati uglavnom težnja militantnih grupa za
prevlast nad krijumčarenjem goriva i trgovinu ljudima u cilju ilegalne migracije i
ogromnog novca koji se nalazi u tim poslovima.191 Al Rajhi je naglasio da je Sabratha
(sedamdeset kilometara zapadno od Tripolija) jedno od najvažnijih polazišta (početnih
stanica) za brodove koji kriumčare migranata za Evropi i krijumčarenje goriva preko
Malte i Tuniskog zaliva.
Ministarstvo odbrane Vlade za nacionalno pomirenje pozvalo je (20. septembra
2016.) sukobljene strane u Sabrathi da odmah prekinu vatru i okončaju sve oblike vojnih
operacija u gradu kako bi izbegli dalje krvoproliće i uništavanje materijalnih resursa. U
saopštenju ministarstvo je negiralo izdavanje uputstava bilo kojoj strani u sukobu da bi
na bilo koji način počeli ili se bavili nasiljem i oružanim borbama. Međutim, zaraćene
frakcije i terorističke grupe su nastavile i dalje da se sukobljavaju oko prevlasti nad
kriminalnim poslovima u gradu i luci Sabrata.192
Prethodno izneti primeri ukazuju da je održivi razvoj Libije još veoma daleko od
mogućnosti da se izgradi i implementira jedna ozbiljnija strategija održivog razvoja,
države Libije a samim tim i grada Sabrata. Bezbednost je osnovni i polazni problem i
uslov svake strategije razvoja. Kao što smo mogli videti iz nekoliko prethodnih primera,
bezbednost u gradu Sabrata je veoma nesigurna. Grad je podložan napadima i
obračunima raznih radikalnih, terorističkih i kriminalnih grupa koje dovode do stradanja
191 Hisham Abdel Hamid, الليبية؟ صبراتة في االقتتال وراء ماذا, izvor: Al Jazeera net. 192 Izvor: Al Jazeera net.
171
ljudi i unose nemir među građane i stanovnike Sabrate. Obalski deo i Luka Sabrate su
posebno izloženi delovanju kriminalnih grupa koje švercuju imigrante, naftu, hranu i
kulturno blago. U takvim uslovima nije moguće organizovati dva osnovna ekonomska
elementa od kojih zavisi razvoj Sabrate, a to su trgovina i turizam. Trgovinu nije moguće
uspostaviti kao slobodnu privrednu delatnost jer je podložna uplivu kriminalnih grupa i
uspostavljnju kontrole nad tokovima od strane naoružanih, sukobljenih milicija, jer to
poskupljuje poslovanje, taklo da kompanije beže od tog posla ili troše mnogo novca na
zaštitu posla putem vojnih i policijskih snaga koje pripadaju zvaničnoj vladi libije iili
lokalnim zaštitnim snagama grada Sabrata. Turistička delatnost je još u većoj opasnosti,
jer ljudi ne mogu slobodno da borave na plažama i u hotelima zbor rizika od iznenadnog
napada neke kriminalne i terorističke grupe. Poseban problem za turiste jeste rizik
slobodnog kretanja gradom i obilaska drevnih civilizacijskih spomenika, kao što je veliki
Rimski amfiteatar, jedna od pet lokacija na teritoriji Libije koju je UNESCO uvrstio u
svetsku kulturnu baštinu. O ovim i drugim problemima ugroženih resursa grada Sabrata,
govorićemo kasnije tokom razmatranja strategije održivog razvoja Sabrate.
3. Resursi grada Sabrata
Da bismo mogli govoriti o strategiji, potencijalu i mogućnostima održivog
razvoja grada Sabrata, prvo moramo da prikažemo resurse kojim grad raspolaže, jer od
njih zavisi celokupan napor izgradnje održivog razvoja. Ovde ćemo se usmeriti na dva
ključna resursa a to su transport nafte i gasa preko luke i turistički potencijal kojim
obiluje grada, posebno ostacima starih civillizacija od feničanske do rimske.
Kada je reč o resursima za proizvodnju i izvoz nafte i gasa treba prvo prikazati
proizvodnju gasa na procesnoj "platformi Sabratha", koja se nalazi unutar područja C
Central B, i dobija gas kroz dve podzemne linije. Posle završne obrade, gas se isporučuje na
lokalno tržište, a takođe se izvozi u Italiju preko kompresorske stanice i rasovoda Green Stream
("Zeleni tok") dužine 540 km. Kondenzat se direktno ispumpava i transportuje preko cevovoda
od 10 inča do Melitah za dalju obradu i izvoz. "Platforma Sabratha" ima kapacitet 25.000 tona i
opremljena je preliminarnim postrojenjima za brzu separaciju i dehidraciju 800t na sat, kao i
pokretnom radionicom (FMVR) za preradu 1800t a tu su u prostorije za stanovanje 117 osoba,
heli-deck i 117m dugi boksovi kapaciteta 718t za smeštaj hrane i drugih potrebština.
172
Platforma Sabarata povezana je sa "Kompleks Mellitah" na kopnu, koji je opremljen
odvojenim objektima za preradu nafte i gasa proizvedenih iz naftnog polja Bahr Essalam i
prostora Vafa. Opremljen je sa tri voda za gas i dva voda za kondenzante koji olakšavaju tretman
gasa i kondenzanata koji se prenose sa platforme Sabrata. Mreža za gas i kondenzante na moru je
u vlasništvu i njom upravlja Mellitah Oil & Gas (MOG), nastalo zajedničkim ulaganjem
italijanske kompanije Eni i Nacionalne naftne korporacije (NOC) u vlasništu libijske države.Polje
je započelo proizvodnju 2005. godine u sklopu projekta Bahr Essalam Phase I. MOG je sada
predložio projekat Fazu II koji će uključivati razvoj neiskorišćenih oblasti na terenu. Libijsko
naftno polje trenutno proizvodi oko 600 miliona standardnih kubnih metara dnevno (MMscfd)
gasa za prodaju i približno 30.000 bara / devno kondenzanata.
Slika 7. Mellitah gasna stanica
Izvor: Middle East & East Mediterranean, 28. 10. 2015.
Projekat "Zeleni tok" u Zapadnoj Libija, koji je najviše naslonjen na područje
Sabrate je najvažniji integrisani projekat u naftnom sektoru koji je do sada realizovan na
Mediteranu i povećava vrednost izvoza libijskog gasa kroz trgovinu u Evropi, pišući
novu stranicu u istoriji energetike u saradnji Italije i Libiju. Gas proizveden iz Vafa polja
u pustinji i Bahr Essalam, offshore, šalju se u Melitah, a zatim se transportuju u Italiju
173
kroz Greenstream. Partner Eni u projektu je NOC, libijska državna kompanija. Projekat
je pokrenut 1999. godine i završen je po planu 2005. sa ulaganjem od oko 7 milijardi
eura (Eni 3,7 milijardi) u čijoj izgradnji je učestvovalo skoro 20 000 ljudi.
Glavni operativni zvaničnik Enia Vittorio Mincato izjavio je: "Eni je razvio jedan
od najnovijih tehnološki naprednih gasnih projekata u svetu. Projekat gasova Zapadna
Libija predstavlja još jedan važan trenutak u duboko ukorenjenim odnosima sa Libijom.
Eni je prisutan u zemlji od 1959. godine gde smo glavni inostrani operater sa prosečnom
proizvodnjom proizvodnje u 2004. godini od oko 230.000 barela fosilnih goriva dnevno.
Posle završetka ovog Projekata za gas u zapadnoj Libiji i drugim tekućim
infrastrukturnim radovima, operativna proizvodnja će se povećati do 570.000 barela
dnevno, štp će biti postignuto krajem 2005. godine. Green stream je prva i do sada jedina
saobraćajna infrastruktura koja će se završiti nakon što je italijansko tržište prirodnog
gasa dospelo u krizu i koji će našoj zemlji doneti 8 milijardi kubnih metara prirodnog
gasa, koji će se onda prodavati konkurentskim operaterima"193.
Dakle, prirodni gas dolazi sa dva polja: Vafa polja, koja se nalazi 500 km južno
od obale Sabrate, blizu granice sa Alžirom i polja Bahr Essalama, 110 km od libijske
obale. Eni je operater sa 50% učešća u zajedničkoj eksploataciji ova dva polja. Drugi
zajednički partner je NOC. Sa punim kapacitetom proizvedeće se 10 milijardi kubnih
metara gasa godišnje, od čega se na libijsko tržište plasirati 2 milijarde a 8 milijardi kroz
Green Stream u Italiju i dalje u Evropu. "Sabratha Platforma" je prva platforma za gas u
Libiji, koju je razvio međunarodni konzorcijum na čelu sa Saipemom, biće iskorištena za
razvoj polja Bahr Essalam. Sa punim kapacitetom godišnja proizvodnja iznosiće 6
milijardi kubnih metara. Libija je postala druga zemlja na svetu koja je izvozila tečni
prirodni gas (LNG) 1971. godine, ali do osnivanja VLGP-a 2004. godine, jedini kupac
za libijski prirodni gas bio je španski Enagas. Kroz VLGP Libija sada može da izvozi
komprimovani gas u Italiju i šire na evropsko tržište.194
Turizam u Libiji je industrija koja je snažno pogodjena građanskim ratom 2011.
godine. Pre rata je počeo da se razvija turizam, nakon uskidanja sankcija Libiji 2002.
godine. U ukupnoj turističkoj poseti, Sabrata bi trebalo da ima najveći udeo. Tokom
2004. godine Libiju je posetilo 149.000 turista, od toga je njih 43.000 boravilo u Sabrati.
193 la Repubblica, "Economija &Finanza, 22. 10. 2004.
194 Libya Business news, 4.10.2004.
174
Isto tako, 2007. Libiju je posetilo 180.000 a Sabratu 58.000. Iako je to rast turist, to je još
uvek donelo manje od 1% BDP zemlje. Značajan doprinost turizma BDP imaju one
zemlje koje ostvaruju posetu od oko milion turista dnevno. Libija ima potencijal za
posetu milion turista mesečno a Sabrata ima potencijal za posetu oko 2 miliona turista
godišnje.195
Turizam je nova privredna grana u Libiji, s obzirom da je libija prethodnih
decenija bila zatvorena zemlja sa specifićnim režimom vlasti koji dozvoljavao bilo kakav
priliv stranaca bez predhodne velike kontrole. Za razvoj turizma u Sabrati potrebno je
ukidanje ograničenja u dolasku stranih turista, ali i podizanje svesti kod lokalnog
stanovništva o poboljšanju ponude, kako bi se podigla slaba konkurentnost i mala
količina i kvalitet podrške drugih resursa, kao što su povećanje smeštajnih kapaciteta,
transport, infrastruktura u gradu i komunikacioni sistem. Nespremnost turističkih aktera
pre građanskog rata u aalibiji pokazuje i izjava generalnog sekretara institucije koja se
zove Narodni odbor za turizam: "Nismo spremni za masovni turizam i libijski turistički
sektor je i dalje u izgradnji i imamo puno toga da radimo, kao što je bavljenje smeštajem
i životnom sredinom, kao i neka druga pitanja pre nego što se privuče masa turista u našu
zemlju"196. Libijski ministar turizma, Ammar Eltaief, tvrdi da Libija ima ogroman
turistički potencijal ali joj nedostaje infrastruktura i i dobra promocija. Libijska baština,
more, Sahara, hrana, muzika i narodni običaji nisu dovoljni za ozbiljan turistički
razvoj.197 Poznato je da zemlja mora razviti svoju infrastrukturu kako bi omogućila brži i
lakši dolazak turista. Libijska turistička infrastruktura ima još dalek put pre nego što se
bude mogla takmičiti sa svojim susedima, kao što su Tunis i Egipat.
195 Roland Daher, Tourism in the Middle East; continuity, change andtransformation. Channel View
Publications, 2007. 196 WINNE, "Libya: the new gateway to Africa, open for business", dostupno na:
http://www.winne.com/mena/libya/report/2004/index.php. 2004. 197 Nina Dabrowska, "Libya: the Jewel in the Crown on North African Tourism", dostupno na:
www.mathaba.net/0-index.5html?x=299255.
175
Slika 8. Turističke atrakcije Libije
Izvor: Sukra travel and tourism services 2009.
Prema statistici Britanske turističke asocijacije, ukupan broj hotela je porastao sa
118 u 1993. na 230 u 2006. godini a broj soba od 8.790 u 1993. godini na 13.215 u
2006. dok je broj kreveta rastao sa 16.254 u 1993. na 24.234 u 2006. godini.198 Postoje tri
glavna aerodroma u Libiji: Tripoli, Bengazi i Sebha. Do sankcija UN-a (ukinute 2003.
godine), nije bilo letova u ili iz Libije, a British Airvais je bio prva međunarodna avio
kompanija koja je ponovo uspostavila direktnu vezu između Tripolija i Londona. Izvršni
direktor kompanije British Airvais je bio oduševljen što je nastavio sa letovima u Tripoli,
dodao je da Tripoli ima ogroman potencijal kao važno poslovno tržište i perspektive kao
turističko odredište199. Putevi su generalno dobrom stanju, međutim, znakovi su samo na
arapskom, što otežava turistima da pronađu turističke atrakcije i istorijske znamenitosti
koje su pratili na sajtovima.
Očigledno je da se trenutno oseća nedostatak turističkih resursa, kao što su hoteli,
odmarališta, aerodromi, komunikacioni sistemi, sportski objekti i tako dalje.
Stoga je moguće reći da Libija u ovoj fazi mora dobro da planira da razvije svoju
infrastrukturu, uzimajući u obzir pitanja zaštite životne sredine i zaštitu kulture. U
198 General Board for Tourism and Traditional industry (GBTTI), Annual report, GBTTI Publications.
Tripoli, 2007. 199 General Board of Global Ministries, The World Guide; Libya, 2004. http://new.gbgm-umc.org/about/
2004.
176
novembru 2007. libijske vlasti su najavile da će uložiti oko 123 milijarde dolara u javne
radove tokom petogodišnjeg perioda. Međutim, taj plan i proces je grubo narušen
izbijanjem građanskog rata 20011. godine i pitanje je kada će se i nakoji način ponovo
rešiti problem libijske turističke infrastrukture. Slična situacija je i sa gradom Sabrata
koji pratimo i istražujemo u ovom radu.
Mesta koja imaju male ili beznačajne turističke atrakcije imaju manje šanse za
privlačenje inostranih turista, dok oni gradovi ili mesta koji nemaju uspešnu strategiju
razvoja turizma i dobar plan da ga sprovedu, takođe će imati mali broj turista.
Komparativne prednosti neke turističke destinacije uključuju njihove prirodne resurse,
istorijsku baštinu, kulturne i izgrađene resurse. Libija poseduje značajne turističke
atrakcije, uključujući i pet mesta koja se nalaze na UNESCO listi zaštićenih kulturnih
dobara. Jedno od najatraktivnijih mesta sa UNESCO liste jesu ostaci starog grada
Sabrata koji čuvaju civilizacijske tekovine feničana, grka, rimljana i turaka. Pored toga,
Sabrata poseduje vrlo zanimljiv i atraktivan zaliv, zatim lepe peščane plaže i prozirno
plavu vodu, kao i povoljnu mediteransku klimu gde turisti mogu boraviti tokom cele
godine.
Slika 9. Peščane plaže u Sabrati
177
Izvor: Google.com
Rezimirajući ovaj deo prikaza turističkih resursa, možemo reći da Sabrata
poseduje važne turističke atrakcije kao što su arheološke lokacije feničanske, rimske i
grčke civilizacije, zatim brojne plaže, uvale, zalive, čistu prozirno plavu vodu, parkove i
brojne druge pejzažne detalje u koje spadaju bliska planinska područja i brz prolaz ka
pustinjskom pejzažu. Prostrane plaže i providno more u blizini plaža pružaju mogućnosti
za ronjenje, sufovanje na talasima, skijanje na vodi i jedrenje.
Turističkoj ponudi Sabrate mogu pomoći i neki delovi i elementi kulturnih
obrazaca karakterističnih za taj deo arapske tradicije. Libija je kulturno slična susednim
državama Magreba. Libijanci sebe smatraju delom šire arapske zajednice. Libijska
država ima tendenciju da ojača taj osećaj uzimajući u obzir arapski jezik samo kao
službeni jezik. Libijski Arapi imaju nasleđe u tradiciji nomadskih Beduina i svi se
pridružuju određenom beduinskom plemenu.200 Libija je tipična islamska zemlja, gdje se
libijski život organizuje prema pravilima islama. Libijska kultura je bogata i raznovrsna,
uključuje raznovrsne arhitektonske forme, modu, muzeje, specifičnu arapsku hranu,
mediteransko voće, muziku, beduinske tradicionalne svečanosti, lokalne pesme, folklor i
egzotični ples.
4. Model održivog razvoja grada Sabrata
Polazne osnove održivog razvoja grada Sabrata uključuju: planiranje ukupnih
aktivnosti na razvoju savremenog modela održivosti; rekonstrukciju i revitalizaciju
brojnih istorijskih i značajnih objekata; snaciju šteta nastalih tokom ratnog sukoba;
200 Somali Press ,"Libya overview; culture of Libya", dostupno na:http://www.somalipress.com/libya-
overview/culture-libya-1080.html. 2004.
178
održavanje i zaštita funkcionalnih objekata; savremeno upravljanje gradskim postorom;
ravnomeran i ravnopravan pristup građana korištenju svih resursa grada; prilagođavanje
načina i stila življenja u gradu savremenim urbanim zahtevima; fizička i socijalna zaštita
i bezbednost građana; participacija stručnih, odgovornih i zainteresovanih socijalnih
grupa u aktivnostima koje pomažu boljem funkcioniranju grada; planiranje ekonomskog
rasta grada; strategija za promociju investicija u gradu; analiza i kontrola efektivnih
troškova za zadovoljenje potreba gradskog života; nova organizacija saobraćaja; novi
koncept razvoja infrastukture; razvoj javnih servisa (lokalna administracija, pošta,
internet); stalno merenje kvaliteta života u gradu (stanovanje, zdravstvo, školstvo,
ekologija i kultura); razvoj ljudskih resursa; rekreativni prostori i njihovo korištenje;
SWOT analiza (prednosti, slabosti, prilike i opasnosti) i PEST analiza (poliltičko,
ekonomsko, socijalno i tehnološko okruženje) grada u određenim vremenskim
intervalima; izgradnja jedinistvenog i prepoznatljivog identiteta grada.
Ove polazne osnove omogućavaju stvaranje jedinstvene i integrativne strategije
održivog razvoja svakog savremenog grada, pa i Sabrate. Treba voditi računa o tome da
svaki grad ima posebne uslove, koji ga čine jedinstvenim i specifičnim, kao što je reljef i
druge karakteristike strukture terena, zatim klima, već izgrađena infrastruktura, zelenilo,
vodene površine i drugo. Medutim, osim ovih faktora, prirodni ekosistem grada zavisi i
od odnosa ljudi koji žive u njemu, koji ga grade, koji ga koriste, razvijaju i čuvaju. Za
odrzivi razvoj grada važna su i neka opšta uputstva koja se mogu primeniti na budući
razvoj grada a koja preporučuje takozvana Agenda 21., koju smo prikazali u prvom
poglavlju ovog rada. U Agendi 21. dat je niz preporuka koje se odnose na pripremu
smerova i planova za rešavanje pojedinih problema, način za organiziranje i finansiranje
edukacije onih koji treba da se angažiraju u institucijama koje donose i sprovode odluke,
poboljšanje tehničko tehnoloških mera, vršenje naučnih proučavanja i korišćenje rezultata
proučavanja, podsticanje saradnje za sinhronizaciju rada pojedinaca i institucija,
privatnog i javnog sektora, učešće javnosti i drugo.
Imajući u vidu prethodno iznesene postavke i preporuke Agende 21. ovde ćemo
navesti osnovne principi održivog razvoja područja Sabrate.
1) Princip opšte i blagoveremene informisanosti građana i transparentnog
rada i aktivnosti lokalnih i gradskih vlasti i odgovornih subjekata.
2) Princip unutargeneracijske jednakosti i solidarnosti koja se odnosi na
pitanje odnosa prema životnim uslovima, dostupnom prostoru i korištenju
179
resursa grada Sabrate.
3) Princip međugeneracijske solidarnosti koja podrazumeva aktivnosti u
gradu i graskom prostoru koji će voditi brigu o starijim generacijama, kao
i generacijama koje su mlađe i onim koje će tek doći u budućnosti.
4) Princip opšte odgovornosti u postupcima i delovanju svakog građanina
kao ključni uslov u borbi protiv degradacije naselja i prostora.
5) Princip opšte kontrole raspodele resursa, saglasno zajedničkim potrebama i
mogućnostima, radu i rezultatima svih građana, njihovih grupa i zajednica.
6) Princip transgranične odgovornosti, što znači odgovornost za zaštitu
životne sredine i korištenje resursa koji imaju uticaj na održivost susednog,
regionalnog, nacionalnog, pa i globalnog okruženja.
Iz prethodno iznesenih polaznih osnaova i principa održivog razvoja, potrebno je
postaviti osnovne ciljeve strategije urbane obnove i odrzivog razvoja područja Sabrata
1. Rašenje problema velikog priliva migranata radi njihovog ilegalnog
transporta u Evropu. To je moguće postići dogovorom sa Italijom, Maltom
i EU da pošalju značajnije vojne snage koje bi sprečavale izgradnju
ilegalnih skloništa za migrante na području Sabrate, razbile naoružane
milicije i kriminalne grupe koje kriumčare migrante, i štitile prilazne
puteve gradu Sabrati radi sprečavanja priliva migranata i naoružanih grupa.
2. Obezbediti odgovarajući stanbeni prostor za sve socijalne strukture u garu
Sabrati ponudom povoljnih stambenih kredita subvecionisan od strane
državnih i lokalnih fondova.
3. Formiranje fondova za razvoj, obnovu i revitalizaciju grada Sabrata koji bi
se punili od lokalne takse na transport nafte i gasa prko kompleksa
"Mellitah" i "Platforme Sabrata".
4. Podsticanje razvoja preduzetništva i preduzetničkih aktivnosti u oblasti
turizma, trgovine i drugih usluga.
5. Razvoj IT tehnologija, digitalizacija i robotizacija proizvodnje i usluga, što
će povećati interes mladih za tu oblast koja predstavlja budućnost svakog
održivog razvoja grupa, zajednica i društva.
6. Razvoj savremenog, kavlitetnog i održivog obrazovanja i masovnije
edukacije građana Sabrate, kako bi stekla nova znanja i informacije iz
informacionih tehnologija, menadžmenta i preduzetništva.
180
7. Donošenje zakonskih propisa i pravila koja će odrediti pravce i principe
urbanističkog i prostornog planiranja, ekonomskog, socijalnog,
tehnološkog i ekološkog razvoja.
8. Unapređenje planiranja i upravljanja zemljištem, prema katastarskoj
klasifikaciji zemljišta, regulisanje tržišta zemljištem i nekretninama, kako
bi se sprečile manipulacije korupcija u toj oblasti, kao i sprečavanje
stihijskog razvoja neuslovnih naselja.
9. Kreiranje razvojne politike grada koja će biti usmerena ka sprečavanju
degradacije zivotne sredine, kontrolom odlaganja otpadnih materija,
sprečavanjem zagađenja vodnih površina, odlaganja smaća i otpada u
priobalnom prostoru i u blizini arheoloških iskopina.
10. Unapredenje i razvoj transportnih sistema na električni pogon, korišćenje
obnovljivih energetskih resursa i nove ekološke tehnologije.
181
5. Mogucnosti integrativnog razvoja grada Sabrata
Sabrata je jedan od najvećih urbanih centara u Libiji. On je zbir raznovrsnih
istorijskith tradicionalnih i savremenih građevina. Njegove kulturne i privredne aktivnosti su
vekovima privlačile posetioce iz svih krajeva Libije, ostalih zemalja iz okruženja, kao i delova
Evrope, posebno Italije i Francuske. Zato grad Sabrata može postati model za politiku urbanog
razvoja, zasnovanog na ujedinjenju razvoja, obnove i očuvanju tradicije.
Cilj takve politike treba da bude razvoj i zadovoljavanje potreba i potražnje
stanovnika za novim, savremenim i drugačijim oblicima stanovanja i poslovanja. Treba da se
prihvati činjenica da su zgrade, koliko i da su istorijske i stare, omogućile taj prostor puno
godina da se namenski koristi. Prepoznavanje da je to razlog zbog čega su bile izgrađene i da
su im potrebni novi korisnici. Potrebno je omogući da istorijska središta i dalje budu
integralni deo centra grada i područja u neposrednoj blizini Sabrate. Dostupnom
tehnologijom, elektronskom, digitalnom i inormatičkom infrastrukturom i kompjuterskim
mrezama, stari grad može obezbediti prostor za savremenu namenu, kao i za podsećanje na
prošla vremena i ostatke nekoliko civilizacije koje su se razvijale na području Sabrate.
Kada se bude pristupilo restauriranju istorijskog dela grada, njegovih zgrada, treba da
se uzme u obzir njegovo izvorno jezgro i podrucja oko njega, da bi se zaštitilo istorijsko
središte, kao i njegova okolina i njegove socijalne i kulturne aktivnosti. U saglasnosti sa tim,
bilo koja urbana politika obnove treba, isto tako, da uzme u obzir dostupne prostore i
aktivnosti koje postoje u starom delu grada, takva politika treba da prepozna potencijal
podrucja, koja će odigrati veću ulogu u budućem razvojnom procesu. Kao dopuna tome,
politika treba da planira da integriše istorijska središta sa drugim delovima grada.
Zato predlažemo da područje neposredno uz ostatke starog grada bude tretirano kao
područje koje ima poseban značaj. Saglasno sa tim, urbani prostor stare strukture i arhitekture
i prostor neurbanizovane strukture ovog područja budu obuhvaćeni kao celina u bilo kojoj
agendi za očuvanje i uređenje, kako rimskog pozorišta, tako i drugih arheoloških ostataka uz
dodatak savremenih pomoćnih objekata koji će služiti boljem očuvanju i prezentaciji
arheoloških vrednosti Sabrate.To će biti garancija da, ahitektonski, estetski, kulturno i
funkcionalno to područje uspešno prođe period tranzicije između starog grada i novog
urbanog prostora i postane savremeni centar razvoja turizma u Libiji. Tako će se predstaviti
182
odgovarajući fizički kontekst ovog vrednog istorijskog centra i uspostaviti veza između
ekonomskih, socijalnih i ekoloških aktivnosti u starim i novim delovima grada, kao jedna
integrisana i održiva celina.
Razvojna politika, isto tako treba da zaštiti socijalnu i fizičku strukturu postojećih
naseljenih mesta u bliskom okruženju grada, koji su uspeli da održe posebnu socijalnu
strukturu tokom puno godina, a neki od njih imaju razvijenu trgovinu čije usluge koriste i
drugi stanovnici Sabrate. Stanovnici ovih naselja su se integrirali sa njima susednim
naseljenim mestima i tako prave mrežu urbanog kontakta i kanala komunikacije, prema tome,
bilo koje urbanističko planiranje ili strategija za obnovu Sabrate treba da uzme u obzir ove
činjenice. Osim toga, treba da se izbegavaju veći planovi za obnovu i razvoj a da se ne posveti
veća pažnja da nadgradnja, samousavrsavanje, rehabilitacija i unapređenje budu integrsani
kao aktivnost koja će štititi životnu sredinu.
Na kraju, takva politika treba da pokaže da planiranje i finansiranje novih razvojnih
projekata i izgradnja novih naselja ne znači odustajanje od mogućnosti da se unaprede i
nadgrade postojeći objekti, tako što će zadržati svoju staru arhitektonsku strukturu ili je
delimično adaptirati i prilagoditi novoj funkciji.. Novi objekti izgrađeni u blizini postojećih
centara, namenjeni za ponudu najpotrebijih usluga, treba da se planiraju i ugrade u harmoniji
sa postojećim objektima, u smislu njihovog stila, izgleda, estetike i upotrebe.
6. Politika urbane obnove grada Sabrata
Svaka politika, planovi i strategija urbane obnove bilo kog grada u Libiji mora da
pođe od tekućeg stanja mirovnih pregovora među brojnim zaraćenim grupama a posebno
onim svrstanim u dve velike koalicije sa "dve vlade". Polazimo od stava da je geografsko
podrucje libiskih gradova za sada fiksirano i bilo kakav razvojni plan treba da se zasniva na
postojećoj veličini grada. Ozbiljnost ovog problema se povećava činjenicom što već postoji
veliko ograničenje dostupnog zemljišta za širenje i teritorijalni razvoj gradova.To je, isto tako,
posledica konfiskovanja velikih površina zemlje van granica koje su još uvek pod kontrolom
Libiskog visokog saveta za planiranje u samoj civilnoj administraciji. Još više, dostupnija
zemlja je uglavnom u privatnoj svojini i ona, isto tako, teško se može koristiti, zbog nerešenih
vlasničkih odnosa i problema povezanih sa registracijom. Takav je slučaj i sa Sabratom, zbog
ograničenja uslovljenih topografskih karakteristika te oblasti.
183
lsto tako, očekuje se da se pojave i druge prepreke, kao na primer, očekivano
povećanje broja stanovnistva kada se reše problemi postkonfliktnog perioda u celoj Libiji.
Takođe, povećanje privatnih investicija u zemlju i sticanje novog vlasništva, već je evidentno
i očekuje se da će se produžiti "otimanje" i uzrpacija zemljišta od strane bogatih, pomalo
kriminalizovanih snaga (pojedinaca i grupa), pre nego što će se sprovesti zakoni koji se
pripremaju a koji bi trebali da zaštite zemljište i uspostave ravnopravan pristup ovim važnim
gradskim resursima.
Kao posledica rekonstrukcije i obnavljanja postojećih zgrada,može doći do promene
fizičkog izgleda i načina korištenja tih zgrada, odnosno, njihova prenamena. Postoji opasnost
da će privatni vlasnici zemljišta ili zgrada da započnu sa uništavanjem vrednih zgrada,
dodajući neodgovarajuće dogradnje ili koristeći zgrade za neodgovarajuće namene, sve u cilju
n jihove komercijalizacije i sticanja profita. Ovo se može dasiti ako i dalje ostanemo bez
jasno definisane politike urbane obnove grada Sabrata. lsto tako, postoji opasnost da se veci
deo međunarodne pomoći namenjene za obnovu i zštitu arheoloških nalazišta, koristi za nove
projekte koji će ići u izgradnju modernih turističkih naselja i tako zaobići ulaganja u postojeći
centar i istorijsko važno središte antičke i rimske kulture na obali sredozemlja.
Ograničavanjem upotrebe zemljišta, što će potrajati i nekoliko sledećih godina,
povećaće se pritisak na razvoj i investicije, pri čemu je važno da se u urbanoj obnovi ne
napušta politika očuvanja vrednih objekata i to da se uključi u svaki razvojni plan grada
Sabrata.Treba posvetiti puno truda i pažnje određivanju tipa i veličine lokacije za razne vrste
projekata, kako bi se prethodno uverili da ispunjavaju sadašnje potrebe i zahteve. To znači da
se, pre svega, treba usredsrediti na sadasnje stanje resursa u gradu. Zato je važno da se svaki
plan za urbanistički razvoj temelji na efikasnom korištenju prilično slabog, poroznog i
skučenog zemljišta koje je danas dostupno kao resurs grada Sabrate.
U Sabrati postoji razvijen trgovinski centar, ali on ima potrebu za obnovom i
modernizacijom. Tu ima tradicionalnih radnji koje još uvek rade i dosta su popularne, ali veći
je broj dotrajalih objekata. Prethodno smo istakli da u Sabrati ima vrednih istorijskih
spomenika koji su još uvek aktivni, koji mogu biti privlačni za turiste u narednom periodu i
pored političkih, ekonomskih i socijalnih problema. Svaki projekat urbanog razvoja i
strategija stanovanja treba da budu zasnovani na pažljivoj proceni dostupnih ljudskih i
tehničkih resursa.To treba da se ostvari istovremeno sa procenom postojećih izgrađenih
objekata za stanovanje i dostupnog prostora za maloprodaju, kancelarije i mesta za rekreaciju.
Potrebno je više investicija u stanovanje i infrastrukturu, bitno je, više od bilo kad ranije, da se
184
procene postojeće rezerve i da se napravi pažljiva procena sadašnjih potreba, pogotovu što je
Sabrata grad na raskrsnici puteva kojima iz unutrašnjosti, sa juga i istoka Libije stalno
pristižu migranti u Sabratu, sa željom da stignu do Evrope. Politika urbane obnove i izgradnje
treba da se zasniva na tome šta ima trenutno, šta može biti unapređeno, šta se može
nadgraditi, reciklirati i ponovo koristiti.
Suština politike urbane obnove je ekonomska, socijalna i kulturna zaštita i obnova svih
delova grada Sabrata i to se ne odnosi samo na istorijska središta, već i na sve gradske delove
i okolna mesta. Skoncentrisanost fondacija i investicija samo u razvoj novih lokacija
proizvešće štetu u odnosu na postojeće gradske prostore, arhitektonsko nasleđe, okolinu i
socijalnu strukturu. Zanemarivanje već opustošenih i devastiranih prostora, isto tako,
rezultiraće koncentracijom i getoizacijom siromašnih stanovnika u manje atrktivnim
područjima grada.
a) Predložićemo da se politika integracije urbane obnove i ostvarivanje urbanog razvoja
grada Sabrata zasniva na sledećim parametrima:
b) Zaštita postojećih urbanih struktura, posebno istorijskih centara i i njihovo uklapanje u
nove urbane principe i strukture;
c) Smanjenje pritiska za brzo širenje naselja i infrastrukture, s tim što će se dati prioritet
nadgradnji postojećih objekata koji će se kasnije integrirati u buduće mreže turističkih
i trgovačkih usluga;
d) Analiza i procena dostupnih resursa za gradnju stambenih, poslovnih, turističkih i
rekreativnih objekata i centara;
e) Unapredenje fizickog izgleda postojećih i novih gradskih struktura, kako bi se razvio
oseaj pripadnosti i formirao lokalni identitet.
f) Analiza potreba za stanovima, kao i analiza sposobnosti gradevinske industrije i
analiza infrastrukture kao što je snabdevanje energijom, vodom, te kvalitet saobraćaja,
pošta i interneta;
g) Sve prethodno će zavisiti od rešenja problema kriminala, nasilja, trgovine migrantima,
obračuna naoruđanih grupa i drugih ostataka ratnog sukoba iz 2011. godin
185
Kao posledica ratnog sukoba i posleratnog političkog stanja u Libiji, libiske institucije
skoro uopste da ne postoje (kraj 2014.) u funkcionalnom efikasnom i dorživom smislu. Tako
je i u Sabrati, osim gradske uprave Sabrata i Agencije za zaposljavanje i pomoc Ujedinjenih
Nacija (UNRWA), koja se brine za zivot građana, dok se ne nade konacno političko rešenje.
Agencija za zaposljavanje i pomoc Ujedinjenih Nacija treba da saraduje sa libijskom vlasti da
bi se pripremila nacionalna strategija za svakodnevni zivot građana Sabrate. Libiski savet za
stanovanje je libijska nevladina organizacija. Ovaj savet je sastavljen od 26 članova koji
imaju ulogu da pripreme program za strateški razvoj stanovanja, kao i kratkoročne i
dugoročne strategije za razvoj, pripremu predloga i rešenja za nacionalnu strategiju za
stanovanje.
Libiska ministarstva su nadležna za podršku privatnom sektoru, za sprovođenje
zakonske regulative davanjem povoljnih kredita, za dobre uslove za investitore i slično.Ova
ministarstva treba da imaju dobru saradnju sa vlastima u Sabratai, Agencijom za
zaposljavanje i pomoc UjedinjenihNacija (UNRWA), koja se brine za stanje i život građana.
Na području Sabrate je registrirano 25 nevladinih organizacija za stanovanje koje su se
pojavile prethodnih godina. Ove nevladine organizacije treba da igraju važnu ulogu u
narednom periodu u stambenoj izgradnji i razvoju privrede i industrije na podrucju grada
Sabrata.
7. Strategija održivog razvoja grada Sabrata
Na karaju ovog poglavlja želimo da predstavimo mogućnosti održivog razvoja grada
Sabrata kroz tri centralan faktora održivosti koji su karakteristični za sva savremena društva.
To su ekonomska, socijalna i ekološka održivost. Ovome ćemo dodati, u skladu sa našim
prthodno iznetim stavovima, još četiri faktora održivosti: urbanističko-arhitektonski;
tehnološki; kulturni i bezbednosno-politički.
Ekonomska održivost Sabrate. Ovde ćemo podsetiti na njena dva osnovna resusa, to
su trnsport i prodaja nafte i turizam. Naravno, moguće je dodati i trgovinu kao poseban oblik
delatnosti, ali ovde ćemo je posmatrati kao sastavni deo ova prva dva pomenuta resrsa.
Turizam može biti glavni adut u održivom ekonomskom razvoju Sabrate, jer je on
autonoman i ne zavisi mnogo od drugih nacionalnih sistema i organizacije, već može da se
realizuje u lokalnom prostoru. Turizam i putovanje su trenutno jedna od najvećih poslovnih
aktivnosti širom sveta i daju značajan doprinos u razvoju mnogih gradova i država u svetu,
kako u ekonomskom, tako i u socijalnom i političkom smislu. Podsetimo samo koliko profita
186
donose avio kompanije i turističke atrakcije zemljama kao što su Ujedinjeni emirati i Katar.
Turizam bi u dogledno vreme mogao da dostigne oko 50% ukupne poslovne aktivnosti
Sabrate, ako se izostave prihodi od nafte, jer oni su vezani za Turizam ima potencijal da
generiše razvoj i donosi devize, razvija poslovne i preduzetničke aktivnosti, poveća
zapošljavanje i promoviše Sabratu kao novu turističku destinaciju na mapi svetske turističke
ponude. Napomenuli smo ranije da Sabrata ima veliki turistički potencijal, počevši od
povoljne klime koja pruža mogućnost boravka turista tokom cele godine, zatim velikih
prostranih peščanih plaža, čistog i prozirnog mora pogodnog za ronjenje, surfovanje, jedrenje
i druge sportove na vodi. Potrebno je u narednom periodu izgraditi hotele i druge prateće
sadržaje koje zahtevaju savremeni turisti. Na obodima prostranih plaža moguće je sgraditi na
stotine modernih hotela svih kategorija i tako privući vrlo raznovrsnu evropsku turističku
klijentelu. Pored toga, turizam u Sabrati imao bi značajnu ulogu na nacionalnom planu, jer bi
pomogao da se smanji jednolična privredna aktivnost Libije i njeno oslanjanje isključivo na
prihode od nafte, koji su podložni berzanskim promenama i drugim spoljašnjim uticajima.
U turističkoj ponudi trebaće se usredsrediti na aktivnosti koje pružaju turistima
maksimum fizičkog i psihološkog zadovoljstva tokom boravka na prostoru Sabrate. Lokalne
vlasti i turističke organizacije moraju uložiti mnogo napora u narednom periodu da od
Sabrate naprave prepoznatljiv turistički proizvod. Tu nije reč samo o ekskluzivnim i
funkcionalnim objektima, već i o raznovsnim uslugama osmišljenim da zadovolje sve potrebe
turista. Turistički proizvod obuhvata razne prirodne, istorijske i savremene atrakcije,
zatimlagan pristup svim gradskim prostorima, potom dobru hranu, zabavu i mogućnost
jevtine i kvalitetne kupovine od suvenira do modnih proizvoda sa obeležjima specifičnog
lokalnog područja i na kraju, sve pogodnosti u vidu pomoći i usluga na svakom koraku i svim
periodima dana i noći. Dakle, turistički Sabrata proizvod bi trebao da donese komparativnu
prednost nad drugim destinacijama koja bi bila kombinacija prirodnnih resursa (od morske
obale preko zelenila u pozadini, pa sve do pustinjskih krajolika), resursa nasleđa (feničanske,
rimske i antičke iskopine), kulturnih resursa (specifična arapska kultura: muzika, nošnja
komunikacija) i stvorenih resursa i podrške prirodnim i kulturnim resursima kao što su
smještaj, prevoz, infrastruktura, predusretljivost, rabava i trgovina.
Unapređenje i razvoj turističke ponude u Sabrati podrazumeva otvaranje, razvoj i
povećanje broja malih i srednjih preduzeća u svim oblastima prethodno pomenutih turističkih
aktivnosti. ekonomije. Pored ostalog, to bi uključivalo turoperatore, turističke agencije,
rekreaciju i zabavu, proizvodnju i dostavu hrane, smještaj i usluge prevoza. Kako kaže
187
Džons201 turistička industrija se sastoji od mešavine malih i velikih preduzeća, jer se često
multinacionalne kompsnijr oslanjaju na veliki broj lokalnih malih i srednjih preduzeća.
Njihova prednost je čvrsto i efikasno upravljane, brzo donose odluke i fleksibilne su u
reagovanju na promjenu situacije i uslova na tržištu. Naravno, to bi podrazumevalo da se
usvoje zakonski propisi na nacionalnom nivou o uslovima i načinima formiranja MSP kao i
agencije koje bi se brinule o njihovom osnivanju, edukaciji zaposlenih i drugim vidovima
pomoći.
Socijalna održivost Sabrate. Društvene implikacije resursa koje poseduje Sabrata,
kao što su turizam, transport nafte, trgovina i nove tehnologije teže se procjenjuju od njihovih
ekonomskih implikacija. Pokazatelji socijalne održivosti kroz implikaciju pomenutih resursa
su povećana zaposlenost, povećanje plata, priliv deviza u budžet grada i države, upoznavanje
lokalne kulture i njena prezentacija u svetu, podizanje životnog standarda i smanjenje
siromaštva, revitalizacija siromašnih ili neindustrijalizovanih regiona, preporod lokalnih
umetnosti, zanata i tradicionalne kulturne aktivnosti, oživljavanje celokupnog društvenog i
kulturnog života lokalnog stanovništva.. Na drugoj strani, pomenuti resursi mogu doneti
probleme lokalnom stanovništvu kao što je ometanje svakodnevnog života od strane velikog
broja turista, priliv migranata zbog potražnje posla u turizmu i na naftnoj platformi,
povećanje zagađenja, buka, prljavština, stres i eventualno podizanje cene stanova i robe
široke potrošnje, zatim promene u ponašanju, stilu i načinu života koji oduddaraju od
tradicionalnih obrazaca primenjivanih u Sabrati. Jasno je da ekonomske koristi treba
izbalansirati i otkloniti njihov mogući nepovoljan uticaj na sociojalno kulturnu održivost.
Ekološka održivost. Posebno područje održivog razvoja Sabrate predstavlja ekološka
održivost, jer je Sabrata izložena brojnim rizicima po životnu sredinu. Tu pre svega mislimo
na priobalni deo grada i zaliv u kome se nalazi "Platforma Sabrata" a koji služe za preradu
gasa i transport nafte i gasa dalje prema Evropi. Svaka ekscesna situacija u radu sa naftom i
gasom može da ugrozi kako morski ekositem tako i priobalno područje i dovede u teško
stanje prepoznatljive turističke životneresurse u Sabrati. Potrebno je razvijati razne
mehanizme zaštite zasnovane na naučnim istraživanjima i tehničkim predviđanjima opasnosti
i nefunkcionalnih tehnoloških struktura koje mogu dovesti do katastrofa i štete u radu sa
naftom i gasom. Gradske vlasti Sabrate moraju formirati stručne timove koji bi stalno pratili
rad naftnih i gasnih postrojenja i upoozoravali na vreme na eventualne opasnosti koje tamo
postoje.
201 Eleri Jones and Haven-Tang, Tourism SMEs, Service Quality and Destination Competitiveness, CABI
Publishing, 2005.
188
Ekološku situacij kompliku i brjni mirganti koji pristižu iz različitih delova libije nadi
da će preko Mediterana moći da se dokoaju kpopnenog dela evrope. Pored migranata iz
Libije, tu su i velike grupe migranata iz susednih zemalja, Čada, Somalije, tpije, Sudana i
Nigerije koji takođe hrle ka Evropi. Problem sa migrantima dodatno otežavaju kriminalne
grupe i "trgovci" ljudima koji u svojoj bekrupuloznosti ne prezaju ni od oružanih obračuna
kako bi sproveli svoje namere o krimčarenju migranata Evropu. Velike grupe ljudi ostavljaju
brda smeća i na razne načine zagađuj prostor području Sabrate. Lokalne vlasti bi morale
formirati mobilne timove koji bi brzo otklanjali probleme, štete i posledice koje gradu nanose
gomile migranata koje svakodnevno pristižu i borave na području Sabrate.
Posebnu pažnju ekološkoj zaštiti i očuvanju životne sredine u gradu Sabrati treba
posvetiti kroz edukaciju, obuku i školovanje ljudi koji će svojim znanjem iz svih oblasti
ekologije (prirodne, tehničke, urbane i socijalne) uticati da se popravlja ekološko stanje i širi
ekološka svest u gradu i njegovom okruženju.
Urbanističko-arhitektonska održivost grada Sabrata. Treba istaći da se ova
dimenzija održivosti mora kretati u dva pravca. Jedan podrazumeva očuvanje i zaštitu starih,
arheoloških nalazišta, poput Rimskog amfiteatra i njihovo povezivanje sa pretećim objektima
koji će biti u funkciji očuvanja i zaštite civilizacijskih tekovina a neće ih svojim izgledom
narušavati i ugrožavati. Tu se misli na probleme sa eroziom tla u blizini arheoloških
nalazišta, kao i zapuštenim i zaraslim okolnim iskopinama koje prete da naruše izvorni izgled
antičkog i rimskog nasleđa. Potrebni su potporni zidovi, staze, zaštitni stubovi, ploče,
betonske grede i drugi elementi koji će zaštititi stari ambijent drevnih građevina. Ali, ovi novi
dodatni elementi u funkciji zaštitte starog prostora ne smeju svojim izgledom narušavati
izgled i ambije revnih kulturnih ostataka.
Drugi pravac razvoja urbanističko-arhitektonske održiovosti Sabrate podrazumeva
izgradnju novih naselja, kako za stanovanje, tako za poslovne aktivnosti i za smeštaj turista.
Ova urbanistička rešenja moraju imati u vidu oozno i rastresito zemljište koje se nalazi u
priobalnom prostoru, ko već izgrađena naselja iz Gadafijevog peiroda koja nisu imala tako
atraktivnu urbanističku dimenziju i novu arhitektonsku, estetsku liniju. Potrebno je koristiti
nove građevoinske materijale i nova saznanja o stabilnosti i uređenju građevinskog zemljišta
i prostora, kako bi gradnja bila sigurna i funkcionalna a estetski privlačna i ugodna.
189
Slika 10. Ostaci hrama Isis na obali Sabrate (Jasno se vidi da je neophodna
hitna konzervacija, obnova i zaštita)
Tehnološka održivost podrazumeva primenu svih novijih tehnoloških dostignuća u
funkcionisanju i upravljanju gradom. Tu mislimo nna informatičku tehnologiju i uvođenje
interneta sa širokopojanim profilima koji omogućavaju brz prenos podataka i mogućnosti da
se razvijaju novi poslovi u virtuelnom prostoru. Takođe, tehnološka održivost podrazumeva
uvođenje digitalnih tehnoloških rešenja i proizvoda u radu, proizvodnji, uslugama i
komunikaciji, počevši od e-uprave do kontrole i nadziranja kretanja ljudi i robe u graničnim i
bezbednosnim područjima.
Kulturna održivost Sabrate podrazumeva očuvanje specifičnih tradicionalni kulturnih
obrazaca u oblasti hrane, odevanja, folklora, običaja i verovanja koji mogu biti prilagođeni za
prezentaciju turistima i drugim posetiocima grada Sabrate. Takođe, treba usmeriti
tradicionalnu kulturu na slobodan, otvoren i tolerantan susret sa novim kulturama i kulturnim
obrascima koji su karakteristični za Evropu, Savernu i Južnu Ameriku, kao i područje dalekog
istoka kao što je Kina, Koreja i Japan. Kultura Sabrate ne sme ostati zatvorena i zarobljena u
tradicionalne islamske forme koje će se suprostavljati svakom novoj aktivnosti koja će
dolaziti iz drugih tradicija ili iz prostora koji se može označiti kao savremena svetska,
globalna kulturna integracija i jedinstvenost. Samo one kulture koje se slobodno uključuju u
šire prostore i iznose svoje rezulte bez straha od njihovog gubitka, kao i one kulture koje se ne
plaše susreta sa novim i drugačijim kulturnim aktivnostima, samo takve kulture imaju šansu i
priliku da razviju svoju dugovečnost i održivost.
190
Bezbednosna i politička održivost. Najveći problem ukupne održivosti grada Sabrata
u ovom periodu jeste bezbednosna situacija i politička previranja. Prethodno smo dovoljno
govorili o bezbednosnim rizicima i problemima koji su se pojavili u Sabrati nakon građanskog
rata 2011. u Libiji. Nijedan oblik održivog razvoje nije mouće ostvariti ukoliko je ugrožena
bezbednost pojedinaca, građana, zajednica, grupa pa i celog društva. Zbog toga je naša
osnovna teza u ovom radu da se održivi razvoj mora posmatrati kao skup više elementa koji
su međuisobno isprepleteni i čine vrlo složenu strukturu koja, često, deluje kao zuasebna
društvena moć, sila ili otuđena snaga. Zbog toga je neophodno da lokalne vlasti grada Sabrata
traže pomoć od libijskih vlasti, ali i od međunarodnih organizacija kao što su UN, njena
organizacija UNESCO, zatim Savet Evrope, Arapska liga i druge međunarodne organizacije
koje se bave zaštitom i bezbednošću ljudi. Sabrata mora rešiti prvo problem sigurnosti ljudi u
gradu a potom i problem političkih odnosa i struktura koje otežavaju održivo upravljanje
gradom.
191
ZAKLJUČAK
Odlučili smo se da predmet našeg istraživanja bude održivi razvoj grada Sabrat u
Libiji iz dva razloga: prvo, to je područje u kome je autor ovog rada rođen i odrastao i
drugo, Libija je doživela veliku društveniu katastrofu u vidu građanskog rata, upravo u
trenutku kada smo završavali svoje istraživanje i izradu magistarskog rada na temu
"Preduzetnički potencijal mladih u oblasti Zawia. Želeli smo proveriti kako se jedna
politčka promena, koja je dovela do jednogodišnjeg građanskog rata, odrazila na
održivost društva, posebno grada Sabrata.
Libija je u prethodnih 50 godina prošna kroz nekoliko faza uspona i padova,
siromaštva i povoljnog razvoja, revolucionarnog i mirnog razvoja. Ona je od jedne
siromašne zemlje postala solidno bogata zemlja. Otkrićem velikih rezervi lako dostupne
nafte, Libija se početkom 60-tih godina XX veka svrstala u zemlje koje imaju veliki
značaj za energetsku stabilnost sveta. Libija se tokom 70-tih i 80-tih godina razvijala
ubrzano i postala održiva zemlja. Međutim, 2011. godine u Libiji je izbio građanski rat,
posle tog perioda ona je postala nestabilna i ekonomski, socijalno i politički teško održiva
zemlja. Kao i celo društvo, tako su i gradovi Libije postali nesigurni i teško održivi. Mi
ćemo u ovom radu pratiti mogućnosti odrđivog razvoja grada Sabrata koji se nalazi na
obali sredozemlja, 60 km zapadno od Tripolija, blizu granice sa Tunisom.
Predmet istraživanja nam je bio traganje za odgovorom na pitanje Kakve su
mogućnosti, problemi i perspektive održivog razvoja grada Sabrata u Libiji? Cilj
istraživanja i zadatak bio je da analiziramo sve važnije teorijske stavove o održivom
razvoju društva i posebno gradova i damo svoj naučni doprinos tom važnom pitanju,
potom da teoijske nalaze primenimo i proverimo na primeru grada Sabrata u Libiji i
damo predlog okvira izrade modela integlanog održivog razvoja tog grada.
Pošli smo u radu od stava da se tokom 80-tih godina XX veka pojavio se termin
"održivi razvoj" koji je označavao lokalne strategije upravljanja ekosistemom i rešavanja
naraslih ekoloških problema vezanih za industrijski razvoj i zagađenje vazduha, vode i
zemljišta. Tokom pomenute decenije ovaj termin se proširio na globalni nivo i tako je nastao
192
pojam "održivi razvoj" koji je ušao u naučni jezik i zauzeo svoje mesto u naučnim rečnicima i
enciklopedijama. U početku je bilo dosta sporova i nejasnoća oko suštine pojma "održivi
razvoj". Dokumenti UN konstatuju da je "održivi razvoj" podrazumeva "razvoj neke sredine
bez ugrožavanja resursa kojima će buduće generacije moći zadovoljiti svoje potrebe". Ovo
upućje na stav da sadašnje generacije ne traba da budu sebične i da neumereno troše,
eksploatišu i uništavaju nebnovive resurse ne sredine a time i cele planete zemlje. Dokumenti
UN dalje upozoravaju da sadašnji razvoj ne treba da narušava ekositem, "atmosferu,
zemljište, vodu i živa bića"
Centralno pitanje koje se postavlja u okviru teorijskih rasprava o održivom razvoju,
jeste pitanje kako održati ravnotežu između raspoloživih resursa neke sredine (lokalne,
regionalne) i naraslih društvenih potreba za kontinuiranim ekonomski rastom i razvojem
društva, posebno sagledanim kroz prizmu ugrzanog tehnološkog i urbanog razvoja?
Naša, polazna, operativna definicija održivog razvoja glasi: Održivi razvoj je, u
najkracem i uopšteno, pristup razvoju koji teži da poboljša sposobnost sadašnjih generacija
da zadovolje svoje potrebe, istovremeno čuvajuci resurse i ostavljajuci mogucnost da i
buduce generacije zadovolje njihove potrebe.
Savremeno društvo je došlo do jedne paradoksalne situacije, koja se ogleda u tome da
što se više razvija nauka i tehnologija, kao i opšti čovekov napredak, to se više razvijaju rizici
koji ugrožavaju čovekov slobodan i kvalitetan svakodnevni život. Razlozi za takvo stanje su u
nastojanju potrošačkog društva da se stalno proizvodi što više roba, da se stalno nude novi
proizvodi i da se ne vodi računa o ugrožavanju prirode, pa i društva. Profit je na prvom mestu
kod svih savremenih kompanija, ali ne profit kao posledica humanog odnosa prema prirodi i
ljudima, već profit po cenu ugrožavanja prirode, prierodnih i društvenih resursa, pa i samog
čoveka. Naučno tehnološki razvoj je izmakao kontroli ljudi, tako da je nemački sociolog Urlih
Bek savremeno društvo nazvo "društvom rizika" jer ugrožava temeljne strukture
industrijskog društva koje je sedamdesetih i osamdesetih godina XX veka unapredilo razvoj i
progres većine čovečansta a u SAD i Evropi dovelo do "društva blagostanja"
Deo rada smo posvetili oblicima održivog rauzvoja. Kada se govori o održivom razvoju,
onda se u savremenoj literaturi susreće najviše tema, materijala, stavova i najveći broj autora
posvećuje pažnju rasparavama o ekološkoj održivosti. Ekološkoj održivosti je posvećeno
dosta skupova rasprava na konferencijama UN i drugim međunarodnim skupovima. Ekološki
problemi si došli u fokus načnog interesovanja, nacionalnih i međunarodnih aktivnosti 70-tih
godina XX veka i od tada se o njima konstantno raspravlja. Mi ćemo u ovom radu zastupati
193
stav da je održivost i održivi razvoj veoma složen problem i da obuhvata mnostvo elemenata
koncentrisanih i više društvenih oblasti, kao što su ekologija, ekonomija, socijalni odnosi,
politički odnosi i kultura.
Ekološka održivost se kreće oko nekoliko važnih pitanja, postupaka, ponašanja i
odnosa. Pre svega tu su zemljišni i vodeni resursi koji predstavljaju ključ održivosti, jar od
njih zavisi hrana, poljoprivreda, život lokalnih zajednica, polazni ekonomski uslovi i slično.
Iako je ekološka dimenzija održivog razvoja u fokusu svih istraživanja, ipak treba
naglasiti da je ekononska dimenzija održivosti jednako važna. Zapravo, ova dva oblika i dve
dimenzije održivosti su međusobno, povezane, isprepletene i međusobno se prožimaju (jedna
drugu uslovljavaju). Ekonomska komponenta održivosti obuhvata potragu za novim oblicima
privredne delatnosti i vrstama poslovne organizacije koja pokazuju visok stepen razmatranja
posledica njihovog poslovanja i koji pokušavaju da minimiziraju štetne uticaje na okruzenje i
socijalne odnose;
Za razmatranje održivog razvoja jedan od najznačajnijih delova i pitanja jeste
populacion dimenzija, odnosno broj stanovnika od lokalnog do globalnog nivoa. Demografi
i naučnici drugih nauka kažu da je XX vek bio vek naglog porasta stanovništva, da se desila
"demografska eksplozija" jer se svetsko stanovništvo povećalo sa 1,6 milijardi stanovnika
početkom XX veka, na 6,1 milijardi početkom XXI veka. Tokom poslednje dve decenije XX
veka broj stanovnika u svetu povećao se za oko dve milijarde ljudi. Nijedan drugi period u
ljudskoj istoriji nije imao takav porast broja stanovnika. Demografske prognoze kažu da će i u
prve dve decenije XXI veka povećanje broja stanovnika biti za oko dve milijarde. Veličina
populacije će se najverovatnije povećati za još dve milijarde i oko 2040. godine dostići broj
od devet milijardi stanovnika.
Kao pokazatelj socijalnog stanja i socijalne održivosti društva koristi se, gotovo
isključivo, pojam i šema bruto domaci proizvod (BDP) po glavi stanovnika. Međutim, to je
nedovoljan pokazatelj za sveobuhvatnu meru kvaliteta života i razvoja, jer to ne uspeva
obuhvatiti potpunu raspodelu prihoda i bogatstva, niti pokazuje druge važne nematerijalne
aspekte blagostanja, kao što su obrazovanje i zdravlje. Zbog ovih nedostataka BDP-a po
stanovniku, kao jedinog indikatora socijalne održivosti, UNDP je ponudio sveobuhvatniji
alternativu uvođenjem HDI formule (koji se koristi od 1990. godine). Ovaj indeks kombinuje
indikatore očekivanog trajanja života, obrazovnog uspeha i prihoda u jednoj celini na skali
između 0 i 1. Analiza političke održivosti podrazumeva tri nivoa: politička stabilnost neke
države (slobodni izbori, politički pluralizam, nezavisno sudstvo i demokratiju); politika kao
194
organizacija društva (podela na administrativne jedinice, centralizacija, odnos lokalnih,
regionalnih i državnih nivoa) i politika kao briga i strategija razvoja pojedinih oblasti
(ekonomska politika, socijalna politika, obrazovna politika i ekološka politika). Ako sva tri
pomenuta nivoa političke održivosti ne funkcionišu dobro, onda je teško održati ukupnu
održivost nekog društva. Politička održivost je jednako važna, isto kao i ekonomska, socijalna
i ekološka održivost. Mi ćemo se u ovom delu rada više baviti trećim nivoom političke
održivosti, odnosno brigom i strategijom političkih subjekata za održivi razvoj društva,
navodeći pojedine primere u svetu.
Upravljanje održivim razvojem i resursima društva, podrazumeva složenu
interakciju prirodnih, tehnoloških, socioloških, antropoloških, ekonomskih i političkih
faktora. Sve to na lokalnom, nacionalnom i međunarodnom nivou. Postoje dva stava o
upravljanju održivim razvojem. Radikalniji stav govori da mora doći do fundamentalne
promene kriterijuma razvoja, tako da nije potrebno, direktno ili indirektno, izvlačiti samo što
veću materijalnu korist od prirode kako bi se ostvario napredak a po cenu ugrošavanja
prirode. Ovakav stav zasnovan je na pretpostavci da svaki razvoj na kraju mora dovesti do
povezanosti ljudi sa njihovim ekosistemom, što bi dovelo do duhovnog poboljšanja i novog ili
obnovljenog osećaja odgovornosti ljudi u odnosu na Zemlju. Umereno gledište kaže da je
razvoj u postojećem smislu moguć pod uslovom dd čovek stalno vrši proveru štete nanete
životnoj sredini, tako da izvori koji su bili osnova modernog razvoja ne bi bili tako uništeni.
Ovo je dovelo do međunarodnih poziva i deklaracija da razvoj društva u budućnosti mora biti
održiv.
Održivost gradova je drugo suštinsko suštinsko pitanje koje je u osnovi ovog rada.
Koncept održivih zajednica je proširen prethodnih deset godina, obuhvatajući promenu na
način koji podrazumeva da ljudi izraze svoje mišljenje kako vide sebe i svoju zajednicu u
odnosu na fizičku i društvenu sredinu. Grad je čovekova urbana zajednica, tako da mi ovde
imamo dve dimenzije posmatranja održivosti: održiva zajednica i održiva gradska zajednica.
Da bi se ispitalo centralno pitanje održivosti gradova, potrebno je postaviti nekoliko
pomoćnih i razrađujućih pitanja. Šta je to tačno održiva zajednica? Koji su konceptualni
koreni ideje održivih zajednica? Da li se koncept održiva zajednica primenjuje samo na
relativno gusto naseljena urbana područja, poput grada? Da li postoje gradovi koji su
angažovani i opredeljeni u nastojanju da postanu održivi? Da li su održive političke zajednice
sposobne da ostvare koncepte održivog grada? Da li je urbana održivost fundamentalno
drugačija i u kom smislu, od održivosti primenjene na druga područja? Ovo pitanja jednako
195
odgovorno mogu postaviti naučnici i praktičari, i to su pitanja koja podstiču debatu o tome
kako se održivi gradovi moraju planirati, podsticati i razvijati.CI
Posmatrajući ukupnu dinamiku gradova možemo uočiti da postoji nekoliko njenih
najvažnijih elemenata. Ekonomska dinamika podrazumeva više kontakata i aktivnosti koje
grad čine mestom ekonomskih informacija, preduzetničkih i poslovnih ideja i finansijskim
centrom. Upravo ova sposobnost gradova kombinuje ekonomske faktore i njihovu
uključenost u sve faze proizvodnje, istraživanja i potrošnje koja privlači kompanije u urbane
centre. Društvena dinamika okuplja širok spektar društvenih objekata (škole, vrtići bolnice,
agencije za socijalni rad itd.) čija uloga postaje sve važnija, posebno za populacije
marginalizovane nezaposlenšću i siromaštvom. Zapravo, koncentracija socijalnih problema
omogućava da se definiše specifična lokalna politika socijalne održivosti gradova. Grad koji
širi mogućnosti zapošljavanja, predstavlja jednu od svojih velikih privlačnosti i atrakcija.
Grad predstavlja prostor društvenih odnosa, obrazovanja, usluga i rada. Kulturna dinamika
predstavlja kulturnu ulogu grada koja obuhvata "proizvodnju" i "potrošnja" kulture. Pored
toga, istorijsko nasleđe grada omogućava jedinstven ekonomski položaj aktivnosti vezane za
kulturu, uključujući tu i turizam. Politička dinamika podrazumeva da grad, više nego bilo koji
drugi subjekt ili mesto, mora direktno da reaguje na zahteve svojih građana za "dobru vladu".
To je mesto gde je direktno učešće moguće i sve više se praktikuje, i gde pojedinac može
slobodno razviti osećaj slobodne (ili sputane) ličnosti i zastupati građanske vrednosti.
U posebnom delu rada izneli svoje kritičke pšrimedbe na teorijske stavove o održivom
razvoju koji se prezentuju u savremenoj literaturi i dali voj predlog tog problema. Ako se
pogledaju brojne deklaracije UN, svetskih konferencija i drugih međunarodnih skupova o
održivom razvoju, primećujemo da se pretežno govori o ekološkoj održivosti ili očuvanju
zdrave životne sredine. Međutim, smatramo da nema održivog društva bez socijalne,
ekonomske, kulturne, tehnološke i ekološke održivosti istovremeno praktikovane i
proučavane. Takođe, nemoguće je ostvariti visok nivo ekološke zaštite i ekološke održivosti
bez održivih socijalnih, ekonomskih i tehnoloških aspekata društva, jer "zaista održivo
društvo je šire pitanje društvenih odnosa i blagostanja, ekonomskih i političkih prilika
integrisanih u životnu sredinu i omeđenih graničnim mogućnostima ekosistema". Pred ovih
elemenata u sagledavanje društvene održivosti treba uljučiti i "ekološku pravdu", trdiciju, stil
i način života, politička kretanja, sklonost ka konfliktima, kolektivno pamćenje, način
komunikacije, klasnu strukturu, privrženost obrazovanju i nauci, sklonost ka inovativnosti,
promenama, moralne aspekte i sitem vrednosti.
196
Dakle, potreban je naučni pristup održivom razvoju a ne samo političko-deklarativni.
Odnosno, deklarativni, obećavajući i očekivani međunarodno politički pristup održivom
razvoju mora biti zasnovan na naučnim analizama. Ne može se podjednako zahtevati, još
manje očekivati, da "zelenoj agendi" (Agenda 21) o zaštiti životne sredine, jednako pristupe
razvijene zemlje Evrope, Severne Amerike, Japan i Australija, kao i zemlje podsaharske
Afrike. Ove prve mogu "lagodno" razmišljati i postavljati uslove o zaštiti biodiverziteta i
ozonskog omotača, dok ove druge zemlje moraju prvo rešiti problem nedostatka hrane, pitke
vode, komunalne infrastrukture, elementarne zdravstvene zaštite i obrazovanja, pa tek onda
razmišljati o "globalnom zagrevanju". Možemo uočiti da postoji opasnost od konflikta između
naučnog pristupa održivom razvoju i političko-deklarativnih zahteva, strategija i praksi
provođenja deklarisanih principa.
Održivost nije moguće postići bez usmerenog i koordinisanog pristupa politike i
nauke, odnosno, naučno zasnovanih političkih rešenja i strategija održivosti, kao i političke
podrške, pomoći i uvažavanja naučnih otkrića i postavki. U posmatranju i proučavanju
održivosti mora postojati veza između teorijskog, konceptualnog, praktičnog i aktivističkog
diskursa o održivom razvoju. Svaki od ova četiri diskursa imaju svoju autonomiju, ali oni
skupa čine neophodan okvir pojmovne paradigme o održivom razvoju. Tako, recimo, problem
siromaštva, klasne i rasne nejednakosti, neravnomernog pristupa resursima, etnički konflikti i
rat, treba da budu tretirani jednako kao i "globalno zagrevanje", koje može ugroziti milione i
stotine miliona ljudi do kraja XXI veka. Tek takav tretman ostavlja prostor za sučeljavanje
nauke i politike sa pravdom i pravednim aspektom održivog razvoja. Dva ključna momenta
održivog razvoja su "resursi i prilike", mogućnosti, šanse, ali tako da ova dva elementa budu
ravnomerno "rasprostranjeni i rašireni u društvu". Ako to nije slučaj, onda "pojedinci,
zajednice i ekosistem od koga zavise, postaju ranjivi i ugroženi" od spoljašnjih faktora, lošeg
upravljanja i stalno su podložni socijalnim krizama.
Ako gledamo izvan "anti-libijske propagande prethodnih nekoliko godina", videćemo
da su na početku XXI veka, Libijci imali životni vek od oko 75 godina. To je rekordno
dostignuće, na kontinentu u kojem je indeks ponekad nizak čak i oko 40 godina. Kada je
Gaddafi preuzeo vlast 1969. godine, zemlja je imala stopu nepismenosti od oko 94%. U
vreme njegovog pada, stopa pismenosti je porasla na oko 88%. Mnogi libijski studenti su
tada bili na stranim univerzitetima. Libija je svojim građanima pružala besplatno obrazovanje,
podršku porodicama i domaćinstvima i kvalitetnu (većinom besplatnu) zdravstvenu zaštitu.
Libijski svršeni studenti mogli su dobiti 50 hiljada dolara (preračunato u libijskim dinarima)
197
kao zajam sa kojim bi mogli da kupe kuću. Nije bio fiksiran rok otplate, a zajam je bio
beskamatni. Novac se mogao vratiti i onda kada su korisnici mislili da im je to najpovoljnije.
Događaji u arapskim zemljama na Severu afrike tokom 2011. godine označeni su u
medijskom i političko analitičkom prostoru kao "Arapsko proleće". Sve je započelo pobunom
u Tunisu gde je dugogodišnji predsednik Zayn al-Abidin Bin bio prisiljen da napusti dužnost
predsednika 14. januara 2011.godine. Isto se desilo i Hosni Mubaraku koji je predao vlast
pobunjenicima posle 30 godina provedenih na čelu Egipta. U Zapadnim medijima, sklonim
spektaklu i senzacionalizmu, ovi događaji su označeni kao "revolucija jasmina" i "lotosova
revolucija". Talas protesta nastavio je da se širi i stigao do Jordana, Jemena, Alžira i Sirije.
Neočekivano, takođe, prešao je na obale Omana i Bahreina. Ovde su režimi brutalno slomili
proteste. Tako je 14. marta, Saudijska Arabija mobilisala svoje specijalne snage kako bi
pomogla vladi Bahreina da uguši protest. Saudijske vlasti su se bojale širenja i prelaska
protesta iz Bahreina u Saudijsku Arabiju. U Bahreinu i Saudijskoj Arabiji, životni standard
ljudi je vrlo nizak. Dok je Saudijsko kraljevstvo jedan od najvećih proizvođača nafte u svetu,
dotle 40% stanovništva (uglavnom mladih ljudi) živi ispod granice siromaštva. Ti ljudi
nemaju otvoren i slobodan pristup obrazovanju ili zapošljavanju. Većinu kvalifikovanih i
nekvalifikovanih poslova obavljaju stranci. Brutalne akcije vojnih snaga vlasti ovih zemalja
nisu dobijale nikakve osude od strane vlada Zapada.
Na drugoj strani, zapadne zemlje su odmah osudile intervencije oficijelnih vladinih
snaga u Egiptu, Tunisu i posebno Libiji. Mehanizam osude i vojne intervencije NATO snaga
odmah su pokrenule Francuska, Italija, Velika Britanija a kasnije su se priključile i SAD.
Vlade ovih zemalja su otvoreno podržale pobunjenike, posebno u Libiji, doturale im oružje i
kasnije bombardovanjem pomogle da se sruži vlast Moamera Gadafija a on likvidira. Ako se
postavi pitanje kakva je korist od "Arapskog proleća" za zemlje u kojima je "revolucija"
odnela na hiljade ljudskih života, uništila privredu, razorila gradove i proizvela stotine hiljada
izbeglica, najkraći odgovor bi bio: nikakva. Ostatci starih režima su se vratili na vlast u Egiptu
i Tunisu a od "demokratizacije" sistema i privrednih reformi nije bilo nikakvog efekta.
Dok su Politički lideri na Zapadu bili oprezni prilikom "izvoza revolucije" u Egipat i
Tunis, vodeći računa o političkim, ekonomskim i vojnim implikacijama, dotle su Francuzi,
Amerikanci i Britanci odmah i bezrezervno podržavli libijske pobunjenike, najpre u oblastima
gdje je većina naftnog bogatstava zemlje, potom i u drugim delovima. Vlasti zapadnih
zemalja nisu se obazirale na to što su se libijskim pobunjenicima svakodnevno priključivale
ekstremističke i radikalne snage iz drugih arapskih zemalja, kao što su "egipatska
muslimanska braća", džihadisti iz Alžira, Maroka, Tunisa, Jordana, Katara i Afganistana, kao
198
i brojni drugi elementi Al-Qa'ide i drugih retrogradnih snaga iz okolnih zemalja. Pomenute tri
zemlje su izvršile pritzisak na UN, donesena je Rezolucija o "zabrani leta", odobrena je
intervencija snaga NATO i tako je, zajedno sa pobunjeničkim snagama, srušena libijska vlada,
ubijen Gadafi a razorena zemlja koja se i danas teško oporavlja. Tako je jedna održiva i
perspektivna država pretvorena u neodrživo i socijalno, politički i ekonomski društvo bez
perspektive u narednih nekoliko decanija.
Osnovni problem u Libije posle događaja iz 2011. godine jeste nedostatak opšte
sigurnosti građana. Nesigurnost je imala negativne reperkusije na sve aspekte života. To je
potkopalo napore za izgradnju funkcionalnih političkih i administrativnih institucije, a
neizgrađene institucije dodatno ograničavaju napore privremenih vlasti da izgrade minimum
stabilnosti zemlje. Takav građanski i politički hendikep olakšao je širenje kriminalnih i
džihadističkih grupa unutar Libije i šireg regiona. Libijski politički lideri bili su pod stalnom
pretnjom napada, kao što je najasurovije prikazao primer u oktobru 2013. kada su radikalne
grupe kidnapovale premijera Alija Zeidana.
Nesigurnost proističe, pre svega, od neuspeha u pokušaju da se razoružaju i
demobilišu brojne pobunjeničke milicije nakon rata. Oba politička rukovodstva u Libiji
prepoznali su značaj razoružanja od samog početka ali nijedna nije bila u stanju da to
sprovede. Kao rezultat toga, uspevaju povremeno da kontrolišu različite naoružane grupe, ali
ipka obe izabrane vlade su prepuštene na milost otpadnim oružanim grupama. Sve dok
bezbednosna situacija ne bude pod kontrolom, napredovanje u ostalm oblastima društvenog
života biće veoma sporo i uvek će biti mnogo rizika za vlade i građane.
Sabrata je osnovana oko 500. godine pre nove ere, kao feničanska trgovačka stnica
koja je služila kao priobalni izlaz za proizvode afričkog zaleđa. Feničani su mu dali Libico-
Berberovo ime 'Sbrt'n', što ukazuje na to da je možda tamo bilo izgrađeno autohtono naselje
pre dolaska Feničana. Sabrata je kratkotrajno postala deo Numidžskog carstva pod vođstvom
njihovog prvog kralja Masensa ili Masinsa (Berberski: Masensen, ⵎⵎⵎⵎⵎ; 238 - 148. p.n.e.
) pre nego što je romanizovana i obnovljena u drugom i trećem veku nove ere. rođen u blizini
u Leptis Magni, a Sabratha je postigla svoj vrhunac tokom vladavine imperatora Severana
(Septimius Severus), koji je rođen u blizini Sabrate u Leptis Magni. Sabrata je teško oštećena
zemljotresima tokom IV veka nove ere, naročito zemljotresom 365. godine nove ere.
Vizantijski guvernatori su je obnovili na skromniji način. Grad je bio mesto episkopije. U
toku od sto godina arapskog osvajanja Magreba, trgovina se prebacila u druge luke, tako da se
Sabrata spustila na nivo sela. Sabrata je postala jedno od prvih mesta, zapadno od Tripolija,
gde su se tokom febrara i marta 2011. smenjivali protesti između Gadafijevih pristalica i
199
protivnika na glavnom trgu. Nejasno i konfuzno stanje u Sabrati opisao je jedan njen
stanovnik za list Guardian, rekavši da su "noću svi protiv Gadafija a da se danju dele na one
koji su protiv i one koji simuliraju da žustro podržavaju Gadafija", dodavši da je Sabrata puna
špijuna, sumljivih ljudi i kriminalaca. Novac je počeo da igre sve značajniju ulogu u sukobu u
Libiji tokom prvih meseci "Arapskog proleća". Režim je plaćao porodicama 500 dinara (oko
60 $) i obavezivao ih da daju podršku na protestima i da izbegavaju kontakte sa
pobunjeničkim grupama i stranim novinarima. Većina demonstranata insistirala je da iznese
svoje tvrdnje o nasilju u njihovom gradu između opozicije i pristalica režima, dok su pristalice
režima tvrdile da sukobi u Sabrati nisu ništa drugo nego medijska laž koju su lansirali Al
Jazeera i Al Arabiia.
Bezbednost u gradu Sabratha tokom 2015. i tokom 2016. godine nije bila dobra jer
često izbijanju sukobi između dve zaraćene frakcije povezane s Vladom nacionalnog
pomirenja. Poznavaci prilika kažu da se iza aktivnosti ovih predatorskih grupa kriju interesi
vezani za krijumčarenje ljudi i nafte, kao i partije lojalnosti brigadi penzionisanog generala
Khalifa Hafter. U Sabrathi povremeno izbijaju sukobi između 48. pešadijske divizije
Ministarstva odbrane Vlade nacionalnog pomirenja i Veća za borbu protiv "islamske države",
organizacije uspostavljene odlukom Predsedništva Vlade nacionalnog pomirenja.
Da bismo mogli govoriti o strategiji, potencijalu i mogućnostima održivog razvoja grada
Sabrata, prvo moramo da prikažemo resurse kojim grad raspolaže, jer od njih zavisi
celokupan napor izgradnje održivog razvoja. Ovde ćemo se usmeriti na dva ključna resursa a
to su transport nafte i gasa preko luke i turistički potencijal kojim obiluje grada, posebno
ostacima starih civillizacija od feničanske do rimske.
Kada je reč o resursima za proizvodnju i izvoz nafte i gasa treba prvo prikazati
proizvodnju gasa na procesnoj "platformi Sabratha", koja se nalazi unutar područja C Central
B, i dobija gas kroz dve podzemne linije. Posle završne obrade, gas se isporučuje na lokalno
tržište, a takođe se izvozi u Italiju preko kompresorske stanice i rasovoda Green Stream ("Zeleni tok")
dužine 540 km. Kondenzat se direktno ispumpava i transportuje preko cevovoda od 10 inča do Melitah
za dalju obradu i izvoz. "Platforma Sabratha" ima kapacitet 25.000 tona i opremljena je preliminarnim
postrojenjima za brzu separaciju i dehidraciju 800t na sat, kao i pokretnom radionicom (FMVR) za
preradu 1800t a tu su u prostorije za stanovanje 117 osoba, heli-deck i 117m dugi boksovi kapaciteta
718t za smeštaj hrane i drugih potrebština.
Projekat "Zeleni tok" u Zapadnoj Libija, koji je najviše naslonjen na područje Sabrate
je najvažniji integrisani projekat u naftnom sektoru koji je do sada realizovan na Mediteranu i
200
povećava vrednost izvoza libijskog gasa kroz trgovinu u Evropi, pišući novu stranicu u istoriji
energetike u saradnji Italije i Libiju. Gas proizveden iz Vafa polja u pustinji i Bahr Essalam,
offshore, šalju se u Melitah, a zatim se transportuju u Italiju kroz Greenstream. Partner Eni u
projektu je NOC, libijska državna kompanija. Projekat je pokrenut 1999. godine i završen je
po planu 2005. sa ulaganjem od oko 7 milijardi eura (Eni 3,7 milijardi) u čijoj izgradnji je
učestvovalo skoro 20 000 ljudi.
Za razvoj turizma u Sabrati potrebno je ukidanje ograničenja u dolasku stranih turista,
ali i podizanje svesti kod lokalnog stanovništva o poboljšanju ponude, kako bi se podigla
slaba konkurentnost i mala količina i kvalitet podrške drugih resursa, kao što su povećanje
smeštajnih kapaciteta, transport, infrastruktura u gradu i komunikacioni sistem. Nespremnost
turističkih aktera pre građanskog rata u aalibiji pokazuje i izjava generalnog sekretara
institucije koja se zove Narodni odbor za turizam: "Nismo spremni za masovni turizam i
libijski turistički sektor je i dalje u izgradnji i imamo puno toga da radimo, kao što je
bavljenje smeštajem i životnom sredinom, kao i neka druga pitanja pre nego što se privuče
masa turista u našu zemlju"
Rezimirajući ovaj deo prikaza turističkih resursa, možemo reći da Sabrata poseduje
važne turističke atrakcije kao što su arheološke lokacije feničanske, rimske i grčke
civilizacije, zatim brojne plaže, uvale, zalive, čistu prozirno plavu vodu, parkove i brojne
druge pejzažne detalje u koje spadaju bliska planinska područja i brz prolaz ka pustinjskom
pejzažu. Prostrane plaže i providno more u blizini plaža pružaju mogućnosti za ronjenje,
sufovanje na talasima, skijanje na vodi i jedrenje. Polazne osnove održivog razvoja grada
Sabrata sastoje se od planiranja, rekonstrukcije, revitalizacije, odrzavanja, upravljanja,
korištenja, načina življenja u gradu, kao i sve što je povezano sa njim i što pomaže njegovom
funkcioniranju. Teško je da se donese jedinstveno i trajno uputstvo. Svaki grad ima posebne
uslove u kombinaciji sa reljefom i drugim uslovima na terenu, kao što je klima, veći izgrađena
infrastruktura, zelenilo, vodene površine i drugo, koji ih prave jedinstvenim i neponovljivim.
U radu smo izneli osnovne principe ciljeve održivog razvoja podrucja Sabrata, među
kojima su najvažniji: unutrašnja generacijaska i međugeneracijaska jednakost; kontrola i
solidarna, ravnopravna raspodela resursa; održivi razvoj sa svešću o potrebama budućih
generacija; transgranična odgovornost za održivi (posebno ekološki) razvoj; upravljanje
celinom prostora Sanbrata; tehnološke, poslovene i preduzetničke aktivnosti koje će Sabratu
učiniti atraktivnom turističkom, trgovačkom i kulturnom destinacijom. Naravno, uslov za sve
ovo je bezbednosna i politička stabilnost kako lokalne sredine tako i celpokupne Libije i
zemalja u okruženju.
201
LITERATURA
1. Adisa Azapagic and Roland Clift (ed.), Sustainable Development in Practice. London:
John Wiley & Sons Ltd, 2004.
2. Aldo Leopold, A Sand County Almanac, Oxford University Press, 1968.
3. Aljazeera News Media, Libyan News. (April 2011). www.aliazeera.net
4. Amal Rhema & Iwona Miliszewska, "Reflections on a trial implementation of an e-
learning solution in a Libyan university", Issues in Informing Science and Information
Technology, 8, 20011
5. Andrew Light and Eric Katz, Environmental Pragmatism, London: Routledge, 1996.
6. Angelo Del Boca, Gheddafi. Una sfida dal deserto, Laterza: Biblioteza storica
Laterza, 2013.
7. Anthony Clayton, France, Soldiers, and Africa, London: Brasseys, 1988.
8. Anthony Samson, The Seven Sisters: The Great Oil Companies and the World They
Made, London: Bantam Books, 1991.
9. Andrew Blowers, “Environmental Policy: The Quest for Sustainable Development,”
Urban Studies 30, no. 4/5, 1993.
10. Audit Bureau 2013 report, Tripoli, 2013 (dostupno na:
http://audit.gov.ly/index.php/reports/84-reports/737-2013
11. Barbara Ward, The Rich Nations and the Poor Nations, New York: Norton &
Company, 1962.
12. Bryan Norton, Sustainability: A Philosophy of Adaptive Ecosystem Management,
Chicago, IL: University of Chicago Press, 2005.
13. Barry Barnes and David O. Edge (eds), Science in Context: readings in the sociology
of science, Milton Keynes: Open University Press, 1982
14. Beatley Timothy and Kristy Manning, The Ecology of Place: Planning for
Environment, Economy, and Community. Washington, D.C.: Island Press, 1997.
15. Berda Vale and Robert Vale, Green Architecture: Design for a Sustainable Future,
London: Thames and Hudson, 1991.
16. British Government, Summary of This Common Inheritance, London: HMSO, 1990.
17. Carls Pezzey & Toman, M. Alen, Sustainability and its economic interpretation,
Washington DC: Resources for the Future, 2005.
18. Casey Patrick and Stephanie Steen, “Recycling Center Analysis.” Memorandum to
Evanston City Manager, May 4.1998.
202
19. Charls W. Paton, "The effects of edge on avian nest success: how strong is the
evidence?" Conservation Biology, No. 8, 1994.
20. Chivvis, C. & Martini, J. “Libya After Qaddafi: Lessons and Implications for the
Future,” Rand Corporation 2014. dostupno na:
http://www.rand.org/content/dam/rand/pubs/research_reports/RR500/RR577/RAND_
RR577.
21. Clark Kelley, "The human development index: Handle with care.” Population and
22. Development Review No. 17, 1991.
23. Colin C. Williams and Graham Haughton (eds) Perspectives Towards Sustainable
Environmental Development, Aldershot: Avebury, 1994
24. Crish Day, "Ethical building in the everyday environment. A multilayer approach to
building and place design", in: W. Fox (ed.) Ethics in Building, London: Routledge,
2000.
25. Cristofer Alexander, A New Theory of Urban Design, New York: Oxford University
Press, 1987.
26. Daniel P.Loucks, Water Resources Management, Focusing on Sustainability. IHP,
UNESCO, Paris, 1994.
27. Di Paolo della Sala, “Libia, acqua dolce sotterranea grande come la Germania”, in Il
Secolo XIX, 25 March 2011.
28. Duncan Clarke, Crude Continent: The Struggle for Africa’s Oil Prize, London: Profile
Books, 2008.
29. David Collingridge and Colin Reeve, Science Speaks to Power: the role of experts in
policy making, London: Frances Pinter, 1986.
30. David L. Simpson, “Are ‘Water Markets’ a Viable Option?”Finance and Development
31, no. 2.1994.
31. Dudley Kirk, Demographic transition theory, Population Studies No. 50, 1996.:
32. Elen Daly, "Toward some operational principles of sustainable development",
Ecological Economics, No.2, 2004.
33. Ellen Brown, “Libya all about oil, or central banking?”, Asia Times, 14 April 2011.
34. Elizabeth Kline, Sustainable Community Indicators. Medford, Mass: Consortium for
Regional Sustainability, Tufts University, 1995.
35. Engleman, R. and P. Le Roy. Sustaining Water: Population and the Future of
Renewable Water Supplies. Population and Environment Programme. Population
Action International, Washington, D. C. 1993.
36. Endean Colimo, ‘The buildings that are killing Rome’s breeze’. The European, 19–
22 August, 5. 2002.
37. ESCAP, Implementation of the Agenda for Action on Social Development in the
ESCAP Region (ST/ESCAP/1895), 1998.
203
38. ESCAP, Economic and Social Survey of Asia and the Pacific 2001 (United Nations
publication, Sales No. E.01.II.F.18), 2001.
39. Eleri Jones and Haven-Tang, Tourism SMEs, Service Quality and Destination
Competitiveness, CABI Publishing, 2005.
40. Eurobarometer, 'Europeans and Biotechnology in 2002', E C Directorate for Research,
Brussels, 2003.
41. FAO (Food and Agriculture Organization), Review of the State of World Marine
Fishery Resources. FAO Fisheries Technical Paper, no. 335. Food and Agriculture
Organization, Rome, 1994.
42. Federico Fubini, “All’ombra del conflitto la battaglia sotterranea per il tesoro di
Gheddafi”, la Repubblica, 4 March 2015.
43. Giovani Ruta and Kirk Hamilton, "The capital approach to sustaniability", in:
Handbook of Sustaninable Development, edited by Gilet Atkinson, Simon Dies and
Eric Neumayer, Northampton Massachusetts: Edward Elgar Publishing Limited, 2007.
44. Gore Albert, “Global Environment: A National Security Issue.” In: Ruth DeFries and
Thomas Malone (eds.), Global Change and Our Common Future, pp. 177–86.
Washington, DC: National Academy Press, 1989.
45. Hans A. Bressers; Walter A. Rosenbaum (ed.), Achieving Sustainable Development:
The Challenge of Governance across Social Scales, Westport CT: Praeger, 2003.
46. Hans Hoff, Understanding the Nexus. Background paper for the Bonn 2011
Conference: The water, energy and food security nexus. Stockholm: Stockholm
Environment Institute. 2011.
47. Harvey Molotch, "The City as Growth Machine: Toward a Political Economy of
Place". American Journal of Sociology 82, no. 2, 1976.
48. Hisham Abdel Hamid, الليبية؟ صبراتة في االقتتال وراء ماذا, izvor: Al Jazeera net.
49. Herman E. Daly, "Toward some operational principles of sustainable development",
Ecological Economics, 1990.
50. Henrich Girardet, Cities: New Directions for Sustainable Urban Living, London:
Gaia Books, 1992.
51. Hildelbrand Frey and Paul Yaneske, Visios of Sustainability, London and New York:
Taylor & Fransis, 2007.
52. Hufschmidt and Tejwani, Integrated Water Resources Management: Meeting the
Sustainability Challenge. IHP Humid Tropics Programme Series no. 5. UNESCO,
Paris, 1993.
204
53. Ian Black and Kim Willsher, “Sarkozy Election Campaign Was Funded by Libya-
Gaddafi Son,” The Guardian, March 16, 2011, http://www.guardian.co.uk/
world/2011/mar/16/sarkozy-election-campaign-libya-claim.
54. ICSU-CASAFA, Sustainable Agriculture and Food Security, ICSU, Paris, 1991.
55. Iglitzin Lynne, "The Seattle Commons: A Case Study of the Politics and Planning of
an Urban Village", Policy Studies Journal No.23, 1995.
56. IMF, Middle East and Central Asia Department, Libya beyond the Revolution:
Challenges and Opportunities, 2012.
57. ISTAT, Rapporto annuale 2007: dati statistici.
58. James N. Rosenau, “The Complexities and Contradictions of Globalization.” Current
History No. 96, 1997.
59. James Steele, An Architecture for People: The Complete Works of Hassan Fathy,
London: Thames and Hudson, 1997.
60. Jan Gallagher, "The Great Swordfight of Sabratha: How Libyan freedom fighters
clashed with Gaddafi's army with 2ft scimitars", Mail Online, 27 February 2011.
61. Jill Zachary, Sustainable Community Indicators: Guideposts for Local Planning,
Santa Barbara, California: Community Environmental Council, 1995.
62. John Charles, "The Dark Side of Growth Controls: Some Lessons from Oregon",
Pittsburgh: The Allegheny Institute, 1998.
63. John Carney, “Libyan Rebels Form Their Own Central Bank”, CNBC, 28 March
2011.
64. John Kenneth Galbraith, The Underdeveloped Country, Massey Lectures, Toronto:
CBC Publications, 1965.
65. John Kenneth Galbraith, Economics and the Public Purpose, Boston: Houghton
Mifflin, 1973.
66. John Ravallion, Senn Chen and Peter Sangraula, "New evidence on the urbanization of
global poverty", Policy Research Working Paper No. 4199, World Bank, Washington,
DC, 2007.
67. John Servaes, "'Cultural Identity and Modes of Communication", in: Anderson,
Jonnas. (ed.) Communication Yearbook. Volume 12, Newbury Park: Sage, 2008.
68. Joanna R. Treweek, Ecological Impact Assessment, Oxford: Blackwell Science, 1995.
69. Joseph H.Hulse, Science, Agriculture and Food Security, Ottawa: NRC Research
Press,1995
70. Julian Agyeman, "Constructing environmental (in)justice: transatlantic tales",
Environmental Politics, No.11(3), p. 31. 2002.
71. Kenneth Blaxter, People, Food and Resources, Cambridge University Press, 1986.
72. Karim Mezran, “Perché il colonello si sentiva sicuro”, in Limes, No. 1, March 2011.
205
73. Kennth Blaxter, 'From hunting and gathering to agriculture', In: Leathwood P,
Horseberger M, James W P J.(ed.), For Better Nutrition in the Twenty-first Century,
1992.
74. Kenneth Sherman (ed.), Large Marine Ecosystems: Stress, Mitigation, and
Sustainability. AAAS Press, Washington, 2003.
75. Kofi Annan, Secretary General of the United Nations, "Secretary General Stresses
International Community's Objective of Harnessing Informatics Revolution for Benefit
of Mankind" in: United Nations Commission on Science and Technology for
Development 'Inter-Agency Project on Universal Access to Basic Communication and
Information Services', 3rd Session, Geneva, 12 May, E/CN.16/1997/
76. Knowles Roland. "The solar envelope: its meaning for urban growth and form",
Architecture,City,Environment, Proceedings of PLEA 2000 (eds K. Steemers and S.
Yannas), Londaon:James & James, 2000.
77. Library of Congress: A Country Study: Libya.
78. MacNeill, J., Winsemius, P. and Yakushiji, Beyond Interdependence: The Meshing of
the World’s Economy and the Earth’s Ecology. Oxford: Oxford University Press,
2001.
79. Mansell Robin, Knowledge Societies: Information Technology for Sustainable
Development, Oxford: Oxsford University Press, 1998. Asefa Sisay, The Economics of
Sustainable Development, Kalamazoo MI: Institute for Employment Research, 2005.
80. Mario Dinucci, “I volenterosi puntano al fondo sovrano libico”, il manifesto, 22 April
2011.; Elvin Aghayev Analysis and background of the “Arab Spring” in Libya,
European Researcher, 2013,
81. Martin Smolka, and Adriano Larangeira, "Property taxation and informality:
Challenges for Latin America", Land Lines, vol 18, no 3, Lincoln Institute of Land
Policy, Cambridge, MA, 2006.
82. Matthew E. Kahan, Green Cities, Urban Growth, and the Environment. Washington,
D.C.: Brookings Institution Press, 2006.
83. MacDonald A.M. et al., “Quantitative Maps of Groundwater Resources in Africa,”
British Geological Survey, London, April 2012.
84. Michael Shellenberger and Ted Nordhaus, "The Death of Environmentalism. Global
Warming Politics in a Post-Environmental World", 2004.
85. Michael McMichael, Planetary Overload: Global Environmental Change and the
Health of the Human Species, Cambridge: CambridgeUniversity Press, 1993.
206
86. Michele Brondino and Yvonne Fracassetti, Il Nord Africa brucia all’ombra
dell’Europa, Milano: Jaca Book, 2011.
87. Mike Ravallion, Poverty Comparisons. Fundamentals in Pure and Applied
Economics, Volume 56, Harwood Academic Press, Switzerland. 1994.
88. Mohamed, Esam “Militias battle in central Libya near oil terminal” The Associated
Press, 13 December 2014. dostupno na: http://bigstory.
ap.org/article/e6e774da3a3044e0b72f3679065c1708/militias-battle-central-libya-near-
oil-terminal
89. Mukhtar Imam1,Sadeeque Abba2 ,Mohamed M. Wader, "Libya In The Post Ghadaffi
Era", The International Journal of Social Sciences and Humanities Invention, Volume
2 issue 02 2014.
90. National Union of Agricultural and Allied Workers, Not One Minute Longer!
Submission to Minister of Agriculture, Fisheries and Food, July 1980, p.3.
91. Neil Adger and Alexandra Winkels, "Vulnerability, poverty and sustaining well-
being", u: Giles Atkinson at all (ed.), Handbook of Sustainable Development,
Cheltenham: Edward Elgar Publishing Limited, 2007.
92. Nicholas Low and Brendan Gleeson, Justice, Society and Nature: An Exploration of
Political Ecology, London: . Routledge, 1998.
93. Nikita N. Moiseiev, Vladimir V. Aleksandrov and Aleksej M. Tarko, Man and the
Biosphere: Systemic
94. Analysis and Experiments with Models. Moscow: Nauka. 1985.
95. OECD, The State of the Environment. Paris:OECD, 1999.
96. Patric Henningsen, “Globalists Target 100% State Owned Central Bank of Libya”, in
The Market Oracle, 20 March 2011.
97. Paul Ehrlich & Anne Ehrlich, The Population Explosion. New York, NY, USA:
Simon
98. and Schuster, 1990.
99. Peter Bairoch, Cities and Economic Development: From the Dawn of History to the
Present. London: Mansell, 1988.
100. Peter Morris and Riki Therivel, Methods of Environmental Impact Assessment,
London and New York: UCL Press, 2000.
207
101. Population Reference Bureau. 2003. World PopulationData Sheet of the
Population Reference Bureau: Demographic Data and Estimates for Countries and
Regions of the World. Washington, DC, USA: Population Reference Bureau.2003.
102. Richard Black, “Water map shows billions at risk of ‘water insecurity,’ BBC
News, September 29, 2010, http://www.bbc.co.uk/news/science-environment-
11435522.
103. Richard Primack, Essentials of Conservation Biology, Massachusetts: Sinauer
Associates, 2003.
104. Robin Mansell and Roger Silverstone (eds), Communication by Design: The
Politics of Information and Communication Technologies, Oxford: Oxford University
Press, 1998.
105. Robin Luckham, “French Militarism in Africa,” Review of African Political
Economy, The French Connection, 24. May-August, 1982.
106. Ronald Bruce St. John, “The Libyan Economy in Transition: Opportunities and
Challenges,” in Dirk Vandewalle, ed., Libya since 1969: Gaddafi’s Revolution
Revisited, New York: Palgrave Macmillan, 2008.
107. Roland Daher, Tourism in the Middle East; continuity, change
andtransformation. Channel View Publications, 2007.
108. Royal Society, The Public Understanding of Science, London: Royal Society,
1985.
109. Sjam Smulders, Endogenous technological change, natural resources, and
growth, Washington DC: Resources for the Future, 2005.
110. Sheila Jasanoff, The Fifth Branch: science advisers as policy makers
(Cambridge, London: Harvard University Press, 1990.
111. Seetharam, K.S., Bhakta Gubhaju and Jerrold W. Huguet, "Demographic
dynamics in the ESCAP region: implications for sustainable development and
poverty", Asia-Pacific Population Journal, vol. 16, No. 1, 2001.
112. Seraj Elalem, "LIBYA: Students speak about the rebellion, the future",
University World News, 188. October 06, 2011.
113. Silvia de Schiller and John Martin Evans, "Sustainable urban development:
design guidelines for warm humid cities", Urban Design International,3(4), pp.165-
184, Taylor& Francis, 1999.
114. Simon Guy and Graham Farmer, 'Reinterpreting sustainable architecture: The
place of technology', Journal of Architectural Education, 54(3), 2001.
208
115. Somali Press ,"Libya overview; culture of Libya", dostupno
na:http://www.somalipress.com/libya-overview/culture-libya-1080.html. 2004.
116. Steven Earlanger, “By his own reckoning, one man made Libya a French
cause,” New York Times, April 1, 2011, www.nytimes.com/2011/04/02/world/
africa/021evy.html?pagewanted=all.
117. Susan L. Cutter, (2003), ‘The vulnerability of science and the science of
vulnerability’, Annals of the Association of American Geographers, No. 93. 2003.
118. Sustainable Chattanooga, The PCSD Briefing Book. 1995.
at:www.chattanooga.net/sustain/pcsd_briefing_book/outline.html
119. Taylor Michael and Sergio Conti. Interdependent and Uneven Development:
Global-Local Perspectives. Brookfield: Ashgate, 1997.
120. Tatyana P. Soubbotina, Beyond Economic Growth: An Introduction to
Sustainable Development, Washington: World Bank, 2004.
121. The Tyranny of Oil: The World’s Most Powerful Industry and What We Must
Do to Stop It (New York: William Morrow, 2008.
122. Tolba, M.K. and El-Kholy (eds), The World Environment 1972–1992: Two
Decades of Challenge. London: Chapman and Hall, 1992.
123. Tomas Angotti, Metropolis 2000: Planning, Poverty and Politics. London:
Routledge, 1993.
124. Thomas Friedman, “The Greening of Geopolitics.” New York Times Magazine,
April 15, 2007.
125. Ton Bührs, "Sharing environmental space: the role of law, economics and
politics", Journal of Environmental Planning and Management, No. 47(3), pp. 429-
447.
126. Thomas-Hope, Emanuel, The Environmental Dilemma in Caribbean Context.
The Annual Grace, Kennedy Foundation Lecture. Institute of Jamaica Publications,
Kingston, Jamaica. 1996.
127. Thomas Jones, Corporate Killing: Bhopals will happen, London: Free
Association Books, 1988.
128. Tom G. Carpenter, Environment, Construction and Sustainable Development -
Vol. 1. New York: Wiley, 2001.
129. Viktor Danilov and Kim S. losev, Susteinable Devalopment and the Limitation
of Growth, Springer: Praxis Publishing, 2009.
130. Víctor Ramiro Fernández, Ash Amin, and José Ignacio Vigil, Rethinking
regional development: Global contributions for a Latin American strategy, Buenos
Aires: Miño y Dávila Editores, 2008.
209
131. Alfonso Iracheta, La necesidad de una política pública para el desarrollo de
sistemas integrados de transporte en grandes ciudades mexicanas, INE, Centro Mario
Molina, CTS, Zinacantepec, Mexico: El Colegio Mexiquense, 2006.
132. U.N. Our Common Future. New York: United Nations, 1987. Dostupno na
http://www.undocuments. net/ocf-02.htmdI.
133. UN, Earth Summit Agenda 21: The UN Programme of Action from Rio. New
York:
134. United Nations. 1993.
135. United Nations, Documents of the Social Summit +5, twenty-fourth special
session of the United Nations General Assembly, Geneva, 26 June-1 July 2000.
136. UNCTAD (United Nations Conference on Trade and Development), "'Review
of the Activities of the United Nations System in the Area of Information Technology
and Development'", paper prepared for the United Nations Commission on Science
and Technology for Development, Geneva, January, 1997.
137. UNCTAD, World Investment Directory 2000, vol. VII, Asia and the Pacific
(United Nations Publication, Sales No. E.00.II.D.11), 2000.
138. UNCSTD (United Nations Commission on Science and Technology for
Development) "'Information Technologies for Development: An Issues Note'",
prepared by UNCTAD Secretariat, 2nd Session, Geneva, 15 May, E/CN.16/1995/9,16
March.
139. UNDP, Human Development Report 2005: International Cooperation at a
Crossroads: Aid, Trade and Security in an Unequal World, UNDP, New York, 2005.
140. UNEP/WWF/IUCNNF, World Conservation Strategy. International Union for
Conservation
141. of Nature and Natural Resources, 1980. Dostupno na: www.iucn.org.
142. United Nations Development Programme, International Human Development
Indicator, 2010.
143. United Nations, Consolidated Report of the Integrated Pre-Assessment Process
for Libya Post-Conflict Planning, Working Draft August 5, 2011.
144. United Nations Security Council, “6698th Meeting Transcript,” New York, UN
DocumentS/PV/6698, December 22, 2011.
145. Ulrih Bek, Rizično društvo, Beograd: "Filip Višnjić", 1998.
146. Walter. Corson, Measuring Urban Sustainability. Washington: Global
Tomorrow Coalition, November. Reprint, 2003.
147. WHO/FAO, Strategies for Assessing Safety of Foods Produced by
Biotechnology, World Health Organisation, Geneva. 1995. ICSU-ASCEND, An
Agenda of Science for Environment and Development for the Twenty-first Century,
Cambridge University Press. 1996.
210
148. WHO, Global Strategy for Health for All by the Year 2000. Geneva, WHO,
1981. FAO. 1999. State of the World’s Forests (FAO). / FAO, Rome (Italy). Forestry
Dept.
149. Viktor Olgyay, Design with Climate, Princeton, N.J.: Princeton University
Press, 1963.
150. WMO Report on the Technical Conference on Tropical Urban Climates,
WCASP-30, World Meteorological Organization, Geneva, 1994.
151. Wolfgang Lutz, Literate life expectancy, POPNET, NO. 26, pp.1–5. 1994/95,
Laxenburg, Austria: International Institute for Applied Systems Analysis.
152. World Bank, World Development Indicators, World Bank, Washington, 1999.
153. World Water Council, Water in the 21st Century, World Water Council,
Marseilles, 1998.
154. World Commission on Environment and Development, Our Common Future.
Oxford: Oxford University Press, 1987.
155. World Commission on Dams (WCD), Dams and Development, Earthspan,
London, 2000.
156. World Bank, Globalization, Growth and Poverty: Building an Inclusive World
Economy, A World Bank Policy Research Report , Washington: World Bank and
Oxford University Press, 2002.
157. Yannas Smith, Solar Energy House Design, Volume 1: Principles, Objectives,
Guidelines, London: Architectural Association, 1994.
Održiva energija u Libiji i za buduće) الطاقة المستدامة في ليبيا واألجيال القادمة 1 .158
generacije), Journal of Solar Energy and Sustainable Development, 5. februar 2016.
211
212
213
214
215