Nikolina Bevanda

VJEČNOST

Copyright © 2010 Nikolina Bevanda Urednik: Krešimir Bevanda ISBN 978-953-56426-0-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 747419.

Nikolina Bevanda

VJEČNOST

Zagreb, studeni 2010.

Calling All angels I need you near to the ground

I miss you dearly Can you hear me on your cloud?

All of my life

I' ve been waiting for someone to love All of my life

I' ve been waiting for something to love

Calling all angels I need you near to the ground

I have been kneeling And praying to hear a sound...

Lenny Kravitz „Calling all angels“

...svim dušama koje se traže...

RASTANAK Prvo što smo ugledali bila je svjetlost. Bijela i zasljepljujuća. Ona što zatvara oči i tjera te da živiš u mraku. Um nam je bio prazan, neproživljen i tih. Bili smo svjesni prisutnosti nebesko čistih bića oko nas. U početku su nas doticale prozračne ruke pune ljubavi, mekoće i brižnosti. Čuli smo njihove glasove i osjećali mir unutar naših samih novorođenih duša. Ništa nas nije uznemiravalo. Slušali smo samo tišinu i povremeno u daljini melodije. Budili smo se s istim glasovima. Pokušavali smo naći njihov izvor. Pružali smo ruke, ali tijelo još nije slušalo. Otvorivši oči shvatili smo da nam je darovan život. Oči još uvijek nisu vidjele bistro. Um je upijao sve što je mogao dok je tijelo mirno ležalo u sigurnosti kolijevke. Dodiri ruku, mutni obrisi blijedih lica i nježnosti izgovarane u naše uši bilI su dio naše svakodnevice. Toga dana nismo čuli ništa osim laganog vjetra što nam je dodirivao kožu izazivajući nas da udišemo mirise okoline. Tišina je bila neobična za naše male duše. Unutar srca i dalje je čvrsto počivao mir koji nas je uljuškao u san poput najljepše uspavanke.

° ° °

Nepoznata melodija probudila je nanovo naša uspavana čula. Osjetili smo nove mirise i neobičnu, drugačiju svjetlost okoline. One sigurnosti koju smo osjećali odjednom više nije bilo. Miris više nije bio divlji, prije nekako slatkast. Ne neugodan, samo nepoznat. Baš kao i novi glasovi.

Uskoro su ti glasovi postali jasniji. Lica bijela poput snijega sve više su dobivala svoje obrise. „Čudno, nijedan član zajednice im nije sličan.“ čuli smo glas, ali ne i lice. „Ipak su prekrasni. Vidim im čistoću u očima.“ dodao je drugi, nježniji glas. „Što kaže Vijeće?“ „Sutra zasjedaju. Ali, ovo je van svih pravila. Njihova odluka bit će takva da ne remeti život zajednice.“ Strah se uvukao u naša mala srca. Naše mlade duše su prepoznale da sudbina kreće drugim tijekom. Pokušali smo pozvati one brižne ruke i glasove koje je naš um prvo upamtio. Nismo dobili odgovor. Slabost tijela nadvladala je snagu duše. Ostalo nam je samo da čekamo. I čekali smo.

° ° ° Osjetio je čvrsti stisak ruku. Prvi put je jasno ugledao bijela lica uokvirena plavom kosom. Pogledao je u njihove plave kristalne oči pune ljubavi. Njihova ljubav u njemu je izazvala nemir. Njihove riječi, s koliko god nježnosti izgovorene, nisu mu vratile mir. „Vijeće je odlučilo. Treba ih razdvojiti. Njemu će biti mjesto na Zemlji među ljudima, a ona neka raste kao pripadnik naše zajednice.“ Nije mu promaklo da ga drže muške, jake ruke. „Nije li to okrutno?“ čuo se zabrinuti ženski glas „Pogledajte kako ju traži. Tako su nejaki a kao da traže prisutnost onog drugog.“ „Možda, ali je jedino ispravno. Vijeće je zaključilo da su preopasni za naš svijet.“

„Valjda su u pravu.“ zabrinuti glas dobio je lice dok ga je uzimao u svoje ruke. Osjetio je mekI, glatki dodir oko svog malenog tijela. Digao je pogled. Prekrasno biće gledalo ga je širom otvorenih očiju s blagim smješkom na licu. „U redu je maleni, mama je tu.“ šapnula mu je u uho. Nemir je bio lakši za podnosit.

MOJA PRIČA „A djevojčica? Što ćemo s njom?“ upitao je novi, nepoznati ženski glas dok se nadnosio nad moje lice. „Rast će s tobom i tvojim izabranikom.“ muški glas se opet oglasio. Vidjela sam sreću na njenom licu. U mom srcu nemir je postavio svoj prvi kamen temeljac. „Dođi, malena. Vodimo te kući. Vjeruj mi, učinit ćemo sve da živiš sretno.“ Osjetila sam njezine ruke na svom tijelu. Bio je to nježan stisak, pun topline. Moje kratko sjećanje prizvalo je bića koje više nisam osjetila nijednim svojim čulom. Brižno, naslonila je moju glavu na svoje rame. Moje oči nisu gledale ni nju ni druga bića unutar bijele prostorije. Gledale su samo dva crna oka u naručju plavokose žene. Dječjim umom sam vidjela da jedino te oči remete svjetlost boja u našem okruženju. Moj um nije mogao shvatiti što se događa. Gledala sam kako ta dva oka odlaze u nepoznatom pravcu kroz velika bijela vrata dok je u mom srcu nastajala velika, prazna rupa. Više ih nisam vidjela. „Baš si lijepa!“ čula sam nanovo glas „Ja sam Lahabiel, bit ću ti poput majke. Tu sam da se brinem za tebe.“

Poljubila me u čelo toplim usnama. Moj život anđela je otpočeo.

° ° ° Odrasla sam kao svjetlosno biće. Anđeo predodređen donijeti ljudima mir i sreću kada ju trebaju. Bilo je dovoljno da me pozovu u pomoć i spuštala sam se na Zemlju darujući im mir. Nisam mogla ne osjetiti tugu svaki put kad sam se našla među ljudima a njihova patnja me je duboko ranjavala izazivajući neželjenu fizičku bol. Moj svijet bio je sličan zemaljskom. Istina, nismo imali prijevozna sredstva. Naše ceste bile su tek niz sitno poslaganog kamenja na kojem je jedini malo jači zvuk bio topot konja. Živjeli smo u malim uličicama u kojima su se isticali drvoredi posađeni duž cijele ulice. Staza koja je dijelila drvored i niske drvene ograde bila je ništa drugo do utabana zemlja. Iza niskih ograda, smještene u sredini velikog dvorišta stajale su kuće, sve odreda jednake. Najljepše na njima bio je trijem koji se širio duž cijele prednje strane. Stepenice koje su vodile do trijema bile su moje najomiljenije mjesto za odmor. Svaka kuća bila je utočište za jednu anđeosku obitelj. Ispred kućica pastelnih boja širili su se kvadratni vrtovi. U njima je cvjetalo cvijeće posađeno u savršen red koji čak ni grmlje postavljeno na točno određenim mjestima nije smjelo narušiti. To je bio moj svijet. Savršeni red bez mogućnosti bilo kakvih promjena. Promjene su se smatrale lošim znakom. Često smo bili svjedoci tihih priča o anđelima koje je sustigla kazna Vijeća samo zato jer su poželjeli tu istu promjenu.

Svi pripadnici moje zajednice bili su slični. Pokreti su im bili lagani, smireni i skladni. Imali su plave oči pune ljubavi i ponekad, ali samo ponekad, činilo mi se lažnog zadovoljstva. Dugu plavu kosu muški dio je obično nosio do ramena dok su žene puštale da im pada niz leđa. Odjeća nam je bila vječno bijela. Haljine smo nosili u svečanim prilikama, rođenjima i svemu onome što i ljudi diljem svijeta slave. U svakodnevnom životu oblačili smo se puno slobodnije. U mom svijetu nije bilo spontane radosti. Svaki glasni smijeh doživio bi prijekorni pogled starijih članova zajednice. Živjeli smo u tišini blagih osmijeha. Često sam u dane kada nisam čula ljudske duše šetala ulicama grada do visokih zidina koje su u savršenom krugu okruživale naš grad. Na južnoj strani svijeta bila su velika drvena vrata iza kojih je bio za nas zabranjeni svijet. Moj um je žudio za slobodom. Mladi anđeli poput mene sanjarili su kako bi bilo lijepo otvoriti ta vrata. Ali priče starijih članova nisu bile tako lijepe. Anđeli su nestajali izvan tih zidina. Bez povratka. Smatrao se hrabrim ili ludim svaki onaj anđeo koji je kročio kroz ta vrata. Većina nas je odlučila ostati unutar grada i ne izazivati sudbinu. Zrak moga svijeta bio je ispunjen slatkim, cvjetnim mirisom. Tek u blizini zidina miješao se sa divljim mirisom koji je dopirao kroz sitne pukotine u zidu. Dražio je naše nosnice i nepce zovući nas na grijeh. Bila sam poslušan pripadnik svoje zajednice. Pohađala sam školu i učila sve ono što uče i djeca diljem svijeta. Proučavala sam običaje ljudskog roda kako bi ih što bolje shvatila.

Školu smo završavali sa petnaest godina. Naš um bio je daleko otvoreniji za znanje no ljudski. Svo znanje ljudskih enciklopedija naučili bi bez većih problema. Učili smo koji je smisao našeg života i kako pomoći ljudima. Najveći izazov našeg školovanja bilo je putovanje mislima. Bila je to odlika svakog anđela. Dar stečen rođenjem. Bilo je dovoljno da zatvorimo oči i očistimo um u kratkotrajnoj ali dubokoj meditaciji i već bi se našli na Zemlji. Zemlja je bila jedino mjesto gdje smo mogli putovati bez posljedica i opasnosti. Ljudskom biću smo dolazili na njegov poziv bez ikakve mogućnosti da nas vide. Na Zemlju je tada putovala naša bit, nefizičko, mirisno biće. Malu, zločestu radost dala nam je mogućnost da posjetimo Zemlju u fizičkom tijelu. Većina mladih anđela spustila se bar jednom na Zemlju i provodila dane među ljudima skupljajući iskustva i obogaćujući svoj život. Ne i ja. Ja nisam bila anđeo poput drugih. Moje srce je bilo drugačije. Kucalo je samo napola. Jeka otkucaja gubila se u praznini rupe koja je cijeli život poput uljeza nastanjivala moje srce. To nije bila jedina moja razlika spram ostatka svijeta. Razlikovala sam se svojom dugom crnom valovitom kosom među svim tim plavokosim anđelima. Moje lice nisu ukrašavale plave oči. Moje su bile skoro crne. Svo to crnilo još je više dolazilo do izražaja zbog bjeline moje puti. Na mom licu nije bio osmijeh tako svojstven drugim pripadnicima moje zajednice. Njihova srca bila su ispunjena ljubavlju i srećom jer su ublažavali patnje ljudskog roda. Moje srce krasila je tuga čije temelje nisam znala. Znala sam samo da je ona moj vjerni pratitelj kojeg sam prihvatila kao dio sebe. Zvali su me Anael.

Moji roditelji bili su uvaženi pripadnici zajednice već niz godina. Moja majka, jedan od najljepših anđela, nosila je ime Lahabiel. Često sam poželjela biti poput nje. Prozračna, lagana, tiha, a opet tako snažna. Nikada mi nisu rekli zašto sam potpuna suprotnost. A ja, koliko god me to izjedalo, nisam pitala. Očevo ime bilo je Kalaziel. Visok, plavokosi anđeo, izgleda puno mlađeg no što je stvarno bio. Moj čvrsti oslonac u životu. Moja sjećanja vezana su uz njega od najranije dobi. Često je u vrtu naše kuće sjedio sa mnom na trijemu i učio me usavršiti drugi anđeoski dar. Bio je to zanimljiv dar. Materijaliziranje. Samo jedna misao na stvar u potpuno čistom umu učinila je zamišljeno fizičkim i uporabljivim. Svi pripadnici zajednice koristili su ga putujući na Zemlju u fizičkom tijelu materijalizirajući si blago, odjeću i sve ono što nas je činilo potpuno istim ljudima. Ja sam rijetko koristila taj dar. Moji izleti su bili dio našeg svijeta i grada koji mi je prirastao srcu. Sve te silne, potpuno iste uličice u kojima su tiho živjele anđeoske obitelji lepezasto su vodile do okruglog glavnog trga. Na njemu su se isticala tri velika kipa. Iza njih stajala je ogromna niska zgrada sa širokim stepeništem. Kipovi su svojom monumentalnošću izazivali strahopoštovanje. Bar kod većine anđela. Ja ih nisam poštovala. Ja sam ih se bojala. Stajali su isklesani u bijelom kamenu s rukama spuštenim niz tijelo u svojim dugim haljinama. Rub haljina stapao se sa tlom koje je bilo ništa drugo do spoj velikih kamenih blokova. Cijeli trg bio je sazidan od bijelog kamena i nijednoj drugoj boji nije bilo dozvoljeno da naruši bijelu hladnoću trga.

Zvali su se Mardor, Phaldor i Kabniel. Veliko Vijeće. Skriveni u svojoj velikoj zgradi, okruženi poslušnim čuvarima kojima kao da je oduzet dar govora, vladali su našim svijetom tisućama godina. Kako? Nitko nije znao. Jer, anđeli ne žive vječno. Naš životni vijek je dugovječan, dugovječniji od ljudskog, ali ne tisućama godina. Nitko nije znao veličinu i snagu njihovih moći. Znali smo da su jake, puno jače od naših. Upravo to neznanje u nama je izazivalo strah koji je vodio ka svom tom silnom savršenstvu. Savršenstvu na kojem je Vijeće toliko inzistiralo. Voljela sam svoju kuću. Moja soba gledala je na ogradu koja je dijelila naš vrt od vrta naših susjeda. Kao da je ta ograda nešto i značila. Naš vrt bio je identičan njihovom. Trava je bila strogo podšišana na određenu visinu. Cvijetne lijehe morale su biti posađene tako da služe poput putokaza prema ulazu. Sve je bilo podređeno pravilima koje je postavilo Vijeće. Njihovi čuvari brinuli su se da ta ista pravila ni u kojem slučaju ne budu prekršena. Iako sam voljela svoj grad, prezirala sam njegovu savršenost. Vrijeme sam provodila u svojoj sobi koja je bila ogledalo moga duha. A moj duh je bio nemiran, netipičan za anđele. U meni su se miješali potpuni nedostatak avanturističkog duha i želja da cijeli svoj svijet preokrenem naopako. Ja sam živjela suprotnost. U sobi sam bila buntovna, razigrana, glasna, a vani tek tihi, neprimjetni anđeo. Soba je odisala mladenačkom buntovnošću, bojama, razasutim knjigama, glazbom. Svaki njezin kutak služio je smirivanju nemira, posebno u večernjim satima kad je bio najjači. Nisam voljela spavati.

Moji snovi su bili nečitljivi i pomalo čudni. I uvijek isti. Visoki, crni anđeo, s crnim očima identičnim mojima, pruža mi ruku i vodi me ka svjetlosti u tamnom tunelu. Svaku noć budila sam se stavljajući ruku na srce koje je luđački udaralo od same pomisli na te oči. Muško tijelo koje me je zvalo izazivajući mi trnce duž cijele kralježnice bilo je poput zabranjenog voća u mom svijetu. Takve misli, takav ushit tijela, bilo kakvo poimanje fizičke ljubavi u našem svijetu bilo je strogo zabranjeno. Veliko Vijeće je odlučivalo tko će živjeti zajedno. S dvadeset punih godina svatko je dobivao životnog partnera s kojim je živio u međusobnom poštivanju. Fizička ljubav bila je dozvoljena u trenutku kada bi Vijeće reklo da je vrijeme da naš svijet bude bogatiji za još jednu dušu. Mogli smo imati jedno dijete po obitelji. Taj običaj bio je tako duboko ukorijenjen u našoj zajednici da se strasna ljubav omalovažavala, a ushit duše koji ju je pratio smatrao se prizemnim. Meni se bližilo vrijeme kada ću upoznati svog životnog partnera. Bila sam na samom pragu zrelosti jednog anđela. Bilo je pitanje dana kada ću dobiti poziv Vijeća kako bih upoznala onoga koji će biti moj vjerni suputnik. Glasove sam počela čuti kad sam napunila petnaest. Bilo je to iskustvo koje mi je donijelo nešto novo u mom monotonom životu. Obično su me zvale duše koje su po prvi put zatrebale pomoć. Bila su to većinom djeca tužna zbog nedobivene igračke ili neki zaljubljeni mladić ili djevojka. Nisam bila baš često pozivana. Vjerovala sam da ću s vremenom postati poput svojih roditelja. Oni su bili vrlo zaposleni. Njihovo srce je bilo tako dobro da ih je dušina podsvijest uvijek nanovo zvala. U glavi bi začula poziv, obično promukli od nade u spas. Najčešće je dolazio noću, rijetko kada danju. Budio me iz sna, ponekad tih, a ponekad poput urlika.

Slijedila sam tradiciju naše zajednice. Uvijek pomoći ljudskom biću. Bilo je dovoljno da zatvorim oči i već sljedeći tren tijelo kao da bi nestalo da bi se zatim nanovo sastavilo u obliku čistog bitka, bez grubog tijela, nevidljiva za ljude. Nevidljiva i drugim anđelima. Bili su to tako kratki trenuci putovanja i koliko god se trudili nitko nije znao pravi položaj našeg svijeta. Mi smo bili samo još jedna dimenzija među mnogima. A bilo ih je mnogo. Zemlja je bila jedina koja nam je bila dozvoljena za putovanja. Druge dimenzije su bile nepoznanica. Nismo se usuđivali putovati jer nismo znali gdje bi završili, a još manje kako bi se vratili. Mnoge od tih dimenzija bile su demonske, zle i neistražene. Način na koji smo pružali pomoć bio je vrlo jednostavan. Stajala sam pokraj ljudskog bića i slala im misli koje su ih smirivale i pružale im utjehu. Čitala sam podsvijest svakog bića koje me je zvalo bez većih teškoća. Samo u trenucima zvanja ljudska podsvijest se otvarala našem umu. U svim ostalim situacijama bila je u potpunosti zaštićena. Nemirne snove zamijenili bi sretnim mislima i nanovo probuđenim optimizmom. Djelovala sam na njihovu podsvijest, a oni bi se ujutro budili manje opterećeni brigama. Sjećam se da su nas u školi učili da ljudi vole reći Treba prespavati!, nesvjesni da im tu bistrinu uma donose anđeli. Odlazili smo tek kada dušina podsvijest više ne bi razmišljala o nama. Nesvjesni putovanja natrag. U trenu.

° ° ° Glas koji sam čula te tamne noći bio je dubok i jezovit. Netko je zvao glasom ljutite zvijeri. Bilo je to nešto novo za mene. Nikada niti jedan glas nije bio tako jasan, tako prodoran. Digla sam se iz kreveta svoje sobe privikavajući se na tamu. Protrljala sam oči započinjući ritual. Nisam se trudila dovesti sebe u red jer ionako od mene neće uskoro biti ništa. Putovanje na Zemlju kada te zove duša bila je nepoznanica u našem svijetu. Tako kratko putovanje nije u nama ostavljalo nikakva sjećanja. Nitko od nas nije znao gdje naše tijelo završava jer smo na Zemlju dolazili bez njega. Poput ostalih, ni ja nisam pitala zabranjena pitanja. Jednostavno sam se prepustila struji kolektivne svijesti živeći uredan život kao i svi anđeli moga svijeta. Glasovi su bili vrlo rijetki jer sam bila još vrlo mladi anđeo pa sam još uvijek s uzbuđenjem putovala na Zemlju. Ali ovaj glas u meni nije izazvao takvu vrstu uzbuđenja. Bio mi je nekako poznat. Kao da sam se odmah na čudan način povezala s tim bićem. Zatvorila sam oči i pustila da mi kroz glavu više ne prolazi ništa osim glasa. Nisam imala problema sa opuštanjem. Od malena smo učili razne načine opuštanja koji su s vremenom postali automatizirani. Tako sam i ovu noć primjenila iste tehnike koje su moj um činile potpuno praznim. Snaga uma anđela je nevjerojatna. Osjetila sam kako sam lagana i već sljedeći tren stajala sam usred velike sobe okružena ljudima. Neki su spavali na velikom kauču, a neki su ležali sklupčani u fotelji. Osjetila sam miris alkohola i cigareta. Cijeli stan je zaudarao na njihov intenzivan miris. Zatresla sam glavom. Još jedna duša koja traži izlaz u tim užicima.

Laganim korakom probijala sam se izbjegavajući prevrnute boce i napukle čaše. Jedini izvor svjetlosti bila je svjetiljka na obližnjem stoliću. Kao svjetlosno biće mogla sam prolaziti kroz bilo koju materiju, ali svaki prolazak izazivao je čudnu napetost pa sam to radije izbjegavala. Dok sam osluškivala tiho disanje prisutnih prekinuto tek okretanjem tijela u bolji položaj primjetila sam vrata na sredini zida. Znala sam da je tamo duša koja me treba. Glas je još uvijek bio jednako jak. Uplašila sam se od pomisli što ću naći tamo jer je odzvanjao u cijelom mom umu. Uživala sam u trenucima kad sam bila čista energija. Pogled mi je bio bistar, um još bistriji, jedino što nisam mogla vidjeti svoje fizičko tijelo jer ga nije ni bilo. Sve što je od njega ostalo bio je miris tipičan za sve anđele. Sladak i jak. Prošla sam kroz vrata ne otvorivši ih, osjetivši tek skoro nezamjetnu silu otpora. Nisam to voljela. Pogledala sam po sobi. Na sredini sobe stajao je prazan krevet zgužvane posteljine. Kraj njega se smjestio ormar napola odškrinut, a oko kreveta su stajale razbacane knjige i jedan mali ormarić. Zidovi su bili ukrašeni slikama čiji sadržaj u tami nisam mogla razaznati. U sobi je bio samo jedan prozor, a ispred njega fotelja. Po tragovima na tepihu vidjela sam da joj to nije uobičajeno mjesto. Netko ju je odlučio baš tu postaviti ovu noć. Kroz prozor i bijele zastore prodirala je svjetlost ulične lampe ostavljajući linije svjetla po stropu. Ono što je bilo neobično u cijeloj ovoj atmosferi bio je miris. Miris alkohola i cigareta bio je pomiješan sa mirisom divljeg cvijeća. Bio je tako intenzivan da gotovo da više nisam primjećivala prijašnje neugodne mirise. Bio je to miris kojeg sam nemali broj puta osjetila dok sam bila blizu zidina rodnog grada. Miris grijeha koji je ukrašavao okolne livade i šume. Nikad istražene. Barem ne većim dijelom. Oni anđeli koji su se i odlučili za šetnje izvan

zidina znali su dobro da taj miris treba izbjegavati. Tamo gdje smo njega osjetili nismo željeli ni ići. A ja sam sada stajala usred sobe na Zemlji i osjećala ga jače no ikad. Zatresla sam glavom. Mora da umišljam. Nisam više željela gubiti vrijeme pa sam se usredotočila na ono što mi je i bio zadatak. Željela sam se što prije vratiti zbog iznenadne nelagode. Znala sam da je onaj kome je potrebna pomoć u fotelji. Nisam se ni trudila vidjeti lice. Vidjela sam rastrganu podsvijest i prazno srce. To mi je bilo dovoljno. Riječi utjehe koje sam inače izgovarala i koje su dirale svaku dušu direktno u srce dajući joj mir, ovaj put su naišle na otpor. Pokušala sam iznova. Ništa. Nije mi ovo bilo nepoznato. Već mi se to prije događalo. Duše koje su tvrde, zatvorene prema svijetu nisu ni pjesmu anđela primale u srca. Ova duša je bila upravo takva. Krenula sam prema fotelji. Oči su ogledalo duše. Bit će dovoljno da položim ruke iznad njih pa da mu mir poteče cijelim tijelom. Stala sam ispred njega držeći ruku spremnu u zraku kad mi je zadrhtala. Sjedio je s rukama na naslonu lagano držeći bocu dugim prstima.

° ° ° Kako si lijep! pomislila sam. U fotelji je sjedio mladić u dvadesetim godinama kose crne poput ugljena, razbarušene, pomalo valovite.

Pokrivala mu je tek mali dio ušiju. Crte lice su mu bile oštre, a opet nekako dječačke. Duge trepavice su mu doticale obraze a iznad očiju, prateći savršeni luk, stajale su uredne guste obrve. Iako je sjedio mogla sam zaključiti da je visok. Ispod uske majice naziralo se tijelo mladića u najboljoj snazi. Spavao je glave nagnute malo u stranu. Lice mu je bilo čisto poput anđeoskog. Njegovu ljepotu nije narušila ni neobrijana brada. Bilo je neke draži u cijelom njegovom licu. Maknula sam ruku iznenađena snagom osjećaja koji su me obuzeli. Nikada nijednu dušu nisam doživjela na ovakav način. Blago sam spustila pogled dok mi je tijelo preplavio potpuno novi osjećaj nesvojstven anđelima. Bilo me je sram. Nervozno sam se nasmijala samoj sebi. Pomislila sam kako bih ovdje mogla biti cijelu noć. Nesvjesno sam se uhvatila za srce držeći tako ruku jedno vrijeme. Bila sam svjedok božanstvenog ritma. U mom srcu nije bilo muklog odjeka. Po prvi put kucalo je cjelovito. Ispunjavala me nevjerojatna količina ljubavi. Duboko sam uzdahnula prije no što sam podigla glavu. Patnja svake duše bola je moje srce poput najoštrijeg noža. Nisam bila sigurna da sam u stanju nositi se s ovom neuobičajenom situacijom niti s njegovom patnjom. Iako nikada nisam dodirnula ljudsko biće njega sam htjela. Polako sam pružila ruku i pogladila ga po licu. Otvorio je oči. Naglo sam ustuknula. Zar me osjetio? Nemoguće. Pogledao je u mene i na tren sam pomislila da me vidi. Smrzla sam se. Prepoznala sam ih. Vidjela sam ih toliko puta u svojim snovima. Dva crna oka.

Nevidljiva sila odbacila me na drugi kraj sobe, daleko od njega. Pokrila sam rukama usta dišući ubrzano i plitko. Nisam mogla misliti. Čula sam samo otkucaje vlastitog srca dok se cijela soba okretala oko mene izazivajući vrtlog u mojoj glavi. Ni sama ne znam koliko sam dugo tako stajala. Čekala sam da se sve smiri. Da nanovo uhvatim ritam. Pogledala sam okolo. Ruke sam držala oko sebe kao zaštitu da se ne raspadnem u milijun dijelova. Soba je još uvijek bila u tami. Što da sad radim? grozničavo sam razmišljala. Spustila sam se na pod uza zid nemoćna pružiti pomoć kad sam ju i sama trebala. Nisam si mogla dopustiti da se i na tren odvojim od njega. Bojala sam se da ću ga izgubiti. Sada, kad sam ga konačno našla. Sve dok je njegova podsvijest razmišljala o meni bila sam sigurna. Pogledala sam u njegovom pravcu. Vidjela sam samo vrh razbarušene kose. Poželjela sam ju dotaknuti, osjetiti ju u svojim rukama. Polako sam se digla i krenula još lakšim korakom prema njemu. Dopustila sam si da stanem pred njega iako mi je srce divlje tuklo. Spavao je. Znatiželja je nadvladala strah. Dodirnula sam mu ruku. Bila je topla. Kao da je osjetio moj dodir, okrenuo je glavu na drugu stranu. Stajala sam tako trenutak, a onda odlučila da moram saznati više o njemu. Tko je? Zašto su ta dva oka u mojim mislima od kad znam za sebe? Nisam se brinula zbog činjenice da moji osjećaji nisu bili onakvi kao što bi se od mene očekivalo. Ja sam ovo ljudsko biće zavoljela svom svojom dušom. Iako mi je to bilo potpuno neobjašnjivo u srcu sam znala da moj život tek sada započinje. Nemoćna da mu pomognem strpljivo sam čekala da se probudi ili da me njegova podsvijest otpusti. Ali to se nije dogodilo.

Bilo je već skoro podne kad je otvorio oči. Protegnuo je vrat i pogledao oko sebe. Digao se zastajući nasred sobe. Nesvjesno sam zaustavila dah. Stvarno je bio poput anđela iz mojih snova. Moj san imao je živi dokaz. Ovdje, u ovoj sobi, u malom gradu na Zemlji. Prošao je rukama kroz čuperke. „Kakva noć!“ glas mu je bio dubok i melodiozan. Odmahnula sam glavom ne razumijevajući kako sam još tu. Nikada nijedna duša nije tako dugo držala anđela uz sebe. Bar koliko sam ja znala. Vjerojatno zato što nikako nisam mogla uputiti riječi utjehe u njegovu podsvijest. Otvorio je vrata i pogledao u susjednu sobu gdje je dvoje sinoćnjih spavača nanovo ispijalo pivo. „Dajte, ljudi, otvorite prozor“ glas mu je bio autoritativan „smrdi za poludit!“. Jedna od njih, djevojka kratke plave kose, pogledala ga je s neskrivenim obožavanjem. „Nemaš frke, sad ću!“ i prije no što joj je uspio zahvaliti prozor je već bio otvoren. „Hvala!“ progovorio je jedva ju pogledavši. „Što se dogodilo sinoć? Ne sjećam se ničega.“ znatiželjno se okrenuo prema mladiću njemu zdesna. „Pijanka, standard, samo šta tebi bi čovječe?“ odgovorio mu je mladić zabacivši dugu smeđu kosu. „O čemu pričaš?“ pogledom je pregledavao stol ispred dugokosog. Zaustavio se na cigaretama i izvadio jednu i zapalio ju s neskrivenim zadovoljstvom. „Istjer´o si malu van iz sobe, pa je plakala na mom ramenu.“ sada mu se i mladić pridružio zapalivši cigaretu. „Nisam ju istjerao. Samo nisam prihvatio njezin poziv.“ nasmijao se pomalo zločesto otpuhnuvši dim.

Ne obazirući se na miris dima koji mi je dražio nosnice uvidjela sam s tugom da moj san nije imao dobro srce. Bio je plitak, rastrojen i previše samouvjeren. Njegova anđeoska ljepota bila je u potpunoj suprotnosti sa stanjem njegova duha. Nisam mogla ne primjetiti da je djevojka od maloprije počela nervozno grickati nokte shvaćajući koliko je ponižena. Ljutnja, iako trenutna, prostrujila je kroz cijelo moje tijelo. Nisam bila ta koja je mogla dijeliti lekcije, ali ovaj ljepotan ju je zasigurno zaslužio. Nije bio svjestan boli koju su njegove riječi izazvale. Pogledao je po sobi. U očima sam mu mogla vidjeti da pokušava složiti sliku protekle noći ali mu baš i nije išlo. I sama sam promotrila sobu. Trojica mladića njegovih godina su još spavala. Druga djevojka je otvarala crvene, nateknute oči tražeći pogledom prijateljicu koja se spremala za odlazak. „Tea, zar idemo?“ glas joj je bio promukao. Tea je samo kimnula glavom. Njezina želja da ode što prije bila je očigledna. Ta ljudska glupost, uvijek zaljubljeni u krive osobe. pomislila sam i sama shvaćajući kako je puno bolje voljeti na način kako je to uređeno u našem svijetu. Bar smo se međusobno poštivali. Ali već sljedeći pogled na njega razbio je moje shvaćanje ljubavi. Pridružila sam se ovoj djevojci videći u njemu sve što jedno žensko biće može poželjeti. Bio je primamljujući za ženski rod i, što je najgore, bio je svjestan toga. „Mi idemo.“ stidljivo su rekle dok su oblačile jakne. Paleći televizor dok je sjedao u fotelju uputio im je kratak smiješak i još kraći pogled. „Aha! Vidimo se!“ Tresak zatvorenih vrata, koji je bio ništa drugo doli produkt djevojačke ljutnje, probudio je ostatak društva.

Svaki je bio zabavljen svojim mislima dok su polako dolazili sebi. Praznim mislima, pretpostavljala sam. Zar ne shvaćaju ispraznost ovakvog života? Zar im nije ljepše ispuniti vrijeme nečim istinski vrijednim? Promotrila sam malo bolje to društvo. Svi su imali raščupane duge smeđe kose svjetlije ili tamnije nijanse. Visoki, vitki, lijepih crta lica među kojima se isticalo lice mladića koji mi je nekim čudom ispunio svaku prazninu koju sam osjećala u srcu. Izgledao mi je poput crnog anđela. Nasmijala sam se na te misli. Anđeoska ljepota zaogrnuta crnim očima, još crnjom kosom i, nažalost, crnilom duše. Zastala sam kad se nanovo digao. Pogledao je po sobi mršteći se. „Jeste vi to palili mirisne štapiće?“ Svi su ga blijedo pogledali. Najniži među njima se nasmijao. „Aha, s mirisom nikotina.“ Mladić je odmahnuo glavom. „Ne. Osjećam drugi miris. Slatkasti.“ Krenuo je prema vratima koja su vodila do hodnika ali nije napustio sobu. Iza vrata, naslonjena na zid, stajala je gitara. Sjedajući na pod ispred društva i dalje držeći cigaretu u ustima zasvirao je melankoličnu melodiju. Više za sebe, nego se obraćajući ostatku društva koje se još uvijek lijeno protezalo, rekao je tiho. „Možda je vrijeme da napokon napišemo neku baladu.“ Prijatelj koji ga je dočekao budan pogledao ga je sa zanimanjem. „Baladu? Kakvu baladu?“ I dalje prebirući prstima po gitari, prekinuvši glazbu tek da ugasi cigaretu, pogledao je u prijatelja. „Ne znam. Daj mi vremena.“ odmahnuo je glavom u nevjerici zagledan u točku na zidu. Sada mu se obratio i mladić koji je do tada nijemo gledao u televiziju.

„Gadan taj mamurluk, ha?“ „Ne, nisam uopće mamuran. Štoviše, osjećam mir kakav već dugo nisam.“ Jedan od mladića se glasno nasmijao dižući noge na stol. „Aha, hoće to kad alkohol još teče venama. Osjećaš mir i pišeš balade.“ Svi su se nasmijali. Svi osim mene. Trgnula sam se. I ostatak društva. Vidjelo im se na licima da ovo nije njegovo uobičajeno ponašanje. Ovo postaje sve čudnije. Ovaj mladić osjetio je moj dodir, moj miris, sve ono što nikako ne bi trebao. Osjetio je mir. Pomogla sam mu, a da nisam ništa napravila. Na neki čudan način i on je pomogao meni sastavljajući mi srce u dotad neproživljenu cjelinu. Nije mi se svidjelo više biti u njegovoj blizini. Nepoznata situacija u meni je izazvala želju za odlaskom. Morala sam razmisliti daleko od njega i njegovog svijeta. Ali nisam mogla otići. Njegova podsvijest me još uvijek držala na Zemlji. Prestao je svirati i uputio se kroz hodnik prema kupaonici ostavljajući za sobom svoje mamurno društvo. Otpustio me u svojoj podsvijesti zamijenivši me drugim mislima. Bilo je to olakšavajuće.

° ° ° Vratila sam se u svoju sobu. U svoj svijet. Glava mi je uzavrela od misli. Vrućina mi se protezala cijelim tijelom. Mojim venama tekla je ključala krv. Smirivala sam se hodajući po sobi nervoznim korakom. Iskustvo protekle noći bilo je previše intenzivno da bi mi puko hodanje smirilo misli. Šok zbog susreta s njim paralizirao je moju istinsku prirodu anđela. Jedva sam pratila svoje misli.

Ja sam stvorena da pomažem dušama poput njegove. A ja mu nisam uspjela pružiti pomoć. Ne mogu samo tako odustati. Ili bi bilo bolje da prihvatim neuspjeh? Zavaravam li samu sebe razmišljajući o novom susretu s njim? Zar sam pokleknula pred tako prizemnim čulima kao što je strast? Ne, nisam. Ja sam samo anđeo koji želi pomoći jednoj duši da nađe mir. Moram se vratiti i pomoći mu. Ipak me je tražio. Ja sam ta koja je pokleknula. Odluka da se spustim na Zemlju u fizičkom tijelu činila mi se savršeno prirodna. Umirena, spustila sam se niz stepenice u donji kat kuće i potražila roditelje. Našla sam majku kako sjedi na trijemu i ispija svoj čaj. „Mama!“ Okrenula se prema meni dok joj je podnevno sunce stvaralo odsjaj na plavoj kosi. „Dođi, sjedi! Jesi za čaj?“ Nije čekala da odgovorim. Na drvenom stolu je već bila šalica iz koje se širio opojan biljni miris. Sjela sam za stol ogledajući se oko sebe. Ispijanje čaja na trijemu bio je omiljeni ritual moje majke. Nisam mogla sakriti uzbuđenje. Ustvari, ja nikad pred svojom majkom nisam ništa mogla sakriti. „Idem na Zemlju.“ glas mi je bio poput teenagera koji moli za nešto. „Postoji li neki razlog za tako naglu odluku? Koliko znam nisi baš oduševljena putovanjima.“ znatiželjno, ali i zabrinuto je zapitala. „Nisam noćas pomogla duši i osjećam potrebu da ju izvedem na pravi put.“ bila sam iskrena. Ali majka me je poznavala bolje nego ja samu sebe. „Samo to? Tvoje uzbuđenje je veće nego što bi takva prilika zahtijevala.“ Pogledala sam ju u oči grickajući donju usnicu.

„Recimo da želim malo probati i nešto drugo. Ovu dušu želim istinski spasiti, ne pružiti joj tek puku utjehu.“ Uozbiljila se stavljajući svoju ruku na moju. „Želja ti je velika, možda veća od tvojih moći. Možda da porazgovaraš s ocem prije no što kreneš. On ima iskustva sa vraćanjem duše na pravi put.“ Odmahnula sam glavom. Nije bilo potrebe za tim. Znala sam da moja avantura završava ako moj otac nasluti da moji osjećaji prelaze granice koje su nam dozvoljene. Na brzinu sam popila čaj i poljubila majku. „Vraćam se prekosutra.“ Ispila je gutljaj. „Sutra.“ rekla je odlučno dodajući „Budi pametna. Vraćati dušu na pravi put može imati neželjene posljedice.“ Poslušno sam kimnula glavom. Obzirom na to što sam zahtijevala moglo se dogoditi da uopće ne dobijem dozvolu. Otišla sam u svoju sobu i već uvježbanim umom zamislila tipičnu odjeću za ljudska bića moje dobi. Bijelu trenirku zamijenila sam trapericama, majicom i tenisicama. Kosu sam svezala u visoki rep puštajući da mi pada niz leđa. Pogledala sam se u ogledalo na vratima. Bila sam zadovoljna. Ničim nisam odavala da sam anđeo koji se spustio na Zemlju. Bila sam uzbuđena kao nikad u životu. Prvi put sam putovala zajedno sa svojim fizičkim tijelom. Sve što sam znala o tome bile su tek priče drugih anđela koji su redovito putovali ispunjavajući si tako monotoniju našeg vlastitog svijeta. Ostanak na Zemlji nije dolazio u obzir. Vijeće bi uvijek nekako saznalo za taj neposluh. Kazne su bile drakonske tako da s vremenom nitko od nas više i nije pomišljao na takvo što. Sjela sam na krevet primjenjujući dobro naučene tehnike opuštanja. Nije bilo lako. Inače me je vodio glas koji je bilo dovoljno slijediti, a sada me vodila praznina. Znala sam samo da želim biti u tom gradu, nisam znala ni ulicu ni mjesto. Sve sam prepustila intuiciji koja me nikad nije prevarila.

Prvi pokušaj nije uspio. Otvorivši oči i dalje sam bila u svojoj sobi. Pokušala sam par puta, ali bez uspjeha. Duboko sam uzdahnula pokušavajući još zadnji put. Ovaj put je bilo drugačije. Trnci su krenuli od prstiju krećući se prema srcu. Osjetila sam kako otkucaji srca odlaze dalje od mene gubeći se u nevidljivoj daljini. U glavi sam osjetila kratkotrajnu hladnoću. Putovala sam tren kroz tamni tunel osjećajući da se moje tijelo raspršeno kreće u milijun dijelova. Svjetlost na kraju tunela nanovo je prizvala sve te dijelove i udar energije spajanja bio je poput praska. Svjetlost je bila zasljepljujuća pa sam zatvorila oči. Osjetila sam težinu i otkucaji mog vlastitog srca su ponovno odzvanjali u mojoj glavi. Otvorila sam oči. Stajala sam na ulici grada u kojem sam provela noć kao anđeo. Bilo je popodne i ulice su bile pune. Sljedeći put bi trebala pokušati izvesti sve manje javno, pomislila sam. Nasmijala sam se vlastitoj nesmotrenosti odahnuvši što me nitko nije vidio. Ovako se nisam nikada osjećala. Kao da me neka nevidljiva sila stavila na put kojim trebam ići. Sigurna u sebe krenula sam prema zgradi u kojoj sam provela noć vjerujući da će mi moja intuicija pomoći naći pravi put. Nisam se prevarila. Intuitivnost anđela je bila jaka i u ovom slučaju korisna. Zgrada je bila preda mnom. Uhvatila sam svoj odraz u staklenim vratima ulaza. Bila sam ljudsko biće s dušom anđela. Nasmiješila sam se pri pomisli da se dobro osjećam obučena kao tipična predstavnica ljudskog roda. Intuicija mi je opet nepogrešivo rekla da je on još uvijek u stanu. Ogledala sam se okolo i vidjela klupu s druge strane ceste. Mozak mi je brzo razmišljao. Pretrčala sam ulicu, jedva izbjegnuvši automobil koji je trubeći produljio dalje. Zaboravila sam na postojanje automobila.

Sjela sam na klupu i čekala. Imala sam dovoljno vremena da se pripremim za susret s njim pa sam promatrala oko sebe. Bio je ovo prvi put da sam na Zemlji u fizičkom obliku pa je moja znatiželja bila veća no inače. Priroda se nije mogla usporediti sa bojama moga svijeta iako je i ovako siromašna bila baš lijepa. Zelenilo je okruživalo cijelu ulicu tvoreći dosta hlada. Iza mene je bio park u kojem se čuo cvrkut ptica i dječja vika. Pogledala sam preko ulice prema zgradi. Zgrada je bila novija s velikim prozračnim prozorima. Ispred zgrade bili su parkirani automobili a ulicom je tek tu i tamo prošao neki. Bilo je vrijeme posla i većina stanovnika je već odavno napustila svoje domove. Ali ne i on. Moj osjećaj je bio nepogrešiv. Nije prošlo dugo kad sam ga ugledala. Na očima je imao crne naočale i u rukama je držao jaknu. Nosio je ležernu majicu kratkih rukava i traperice. Zglobove ruku ukrašavale su mu tanke kožice. Na tren se zamislio pogledavši lijevo i desno, a onda se uputio preko ulice ravno prema klupi na kojoj sam sjedila. Ubrzano sam razmišljala na koji način da započnem razgovor, ali mi ništa nije padalo na pamet. Samo sam čula ritam svog srca koje je sada udaralo duž cijelog mog tijela izazivajući šum u mojoj glavi. Zastao je kraj klupe na kojoj sam sjedila kako bi zapalio cigaretu. Duboko je uzdahnuo shvaćajući da je zaboravio upaljač. Prestala sam disati. Znala sam da nam je susret neizbježan. U nekom dijelu mog mozga prošla je misao da netko iznad nas planira nešto jer ja sama nisam bila sposobna progovoriti ni riječ. Pogledao je u mene. „Imaš upaljač?“ osjetila sam mu malu nervozu u glasu. Ipak, glas mu je bio tako poetičan. Podsjetio me na očev.

„Ne.“ odgovorila sam odlučno. Okrenula sam glavu na suprotnu stranu gledajući ga krajičkom oka ne želeći da vidi moju naglo probuđenu nesigurnost. Zastao je. Pogladio se po obrijanoj bradi i nasmijao se. „Hej, samo pitam. Nemam ništa za izgubiti.“ Okrenula sam se prema njemu. Nasmijala sam se najanđeoskijim osmijehom kojeg sam mogla stvoriti. Očekivala sam više od sebe same, ali prisebnost mi u ovom trenutku nije bila jača strana. Taj prizor ga je malo osupnuo. U očima mu je zaiskrilo. Nasmiješio se. Stisnuo je jaknu jače. Vidjela sam da je neodlučan, ali mi je ipak okrenuo leđa i krenuo stazom prema parku laganim korakom. Gledala sam za njim. Na usnama mi je lebdio blagi osmijeh. Ruke sam skupila u krilu. Bio je to nestvaran trenutak za mene. Osjećala sam da nije završio. Baš kako sam i mislila, zastao je i okrenuo se prema meni skidajući naočale. „Hej, jesi za kavu?“ doviknuo je. Da nisam sjedila vjerojatno bih pala jer su mi se noge naglo odrezale. Nisam vidjela ništa osim širokog osmijeha na njegovom licu. Bio je to osmijeh koji bi vjerojatno ostavio bez daha i veliki dio moje zajednice. Nasmijala sam se i polako trepnula smirujući disanje. „Zašto ne?“ slegnula sam ramenima i digla se hodajući prema njemu dok su mi noge klecale. Njemu ovo nije bilo novo. Vjerojatno je naviknut na ovakve reakcije kod djevojaka koje su ga okruživale. Meni su ovakvi osjećaji bili sve samo ne poznati. Promatrao me dok sam mu prilazila. Nisam mu mogla uzvratiti pa sam radije izabrala pogled prema dolje dignuvši ga tek povremeno. Ali on niti u jednom trenutku nije pogledao u stranu. Proučavao je svaki dio mog tijela ne trepnuvši niti pokazujući bilo kakvu zbunjenost.

Jesam li uopće svjesna što radim? Došla sam mu pomoći, a ja sam ta koja bi u ovom trenutku trebala pomoć. Možda je sve ovo ipak malo izmaklo kontroli. Moji osjećaji nisu imali baš nikakve veze sa suosjećanjem. Prije bih rekla da sam vrlo sebična jer trenutno udovoljavam svom srcu koje je žudjelo za bilo kakvim kontaktom mladića ispred mene. Stala sam ispred njega. Sve što sam mogla osjetiti je da mu je istinski drago što sam tu. Samo nisam bila sigurna predstavljam li mu novu igračku ili je moja pojava pokrenula osjećaje za koje dosada nije znao. Inače sam bila u stanju srcem osjetiti svaku ljudsku emociju, ali s njim sam bila toliko subjektivna da je iščitavanje bilo uzaludno. „Nisam očekivao da ćeš pristati.“ rekao je nasmijavši se samo kutom usana. Nisam ništa rekla. Uzvratila sam mu osmijeh. „Hajde, idemo!“ samouvjereno je rekao potpirujući još više moju nesigurnost. Dok sam hodala uz njega nisam ga se usudila pogledati. Lakše mi je bilo gledati ljude koji su prolazili mimo nas. Nisam mogla ne primjetiti kako nas svi gledaju. Sad sam obratila pažnju na nas. Oči su nam bile potpuno jednake, kosa potpuno iste crne boje, jedino što je njegova put bila malo tamnija. Bio je visok dok sam ja bila prosječne ljudske visine. Bili smo nevjerojatno slični. Moje misli nisu bile bezgrešne. Morala sam si priznati da me do njega vodila samo strast. Onakva kakvu sam podcjenjivala cijeli svoj život. Mogla sam osjetiti toplinu njegovog tijela kraj mene. Poželjela sam da se skupim u njegovom naručju i da udišem miris njegove kože. Osjećaji koje je pobudio u meni bili su mi nepoznati. I opasni.

Odmahnula sam glavom osjećajući krivnju. Anđeo nikada ne smije razmišljati o takvoj vrsti ljubavi. Mi smo predodređeni za čistu, bezuvjetnu ljubav. Nikakva strast nije dolazila u obzir, a ovo što sam ja sada osjećala bilo je ništa drugo doli upravo strast. Kafić se nalazio u sredini parka. Da nije bilo male terase na šljunčanoj stazi izgledao bi poput malenog kioska. Okolina je bila okupana suncem. Pogledom je potražio hlad zaustavivši se na malom stolu ispod drveta. „Eno, možemo tamo!“ rekao je glavom pokazujući na stol. Pridržao mi je stolicu dok sam sjedala. Znači može biti i pristojan, pomislila sam. Nisam znala što bih sa rukama pa sam ih čvrsto stisnula ispod stola i dalje pokušavajući smiriti uznemireni duh. „Pa, što ćeš popiti? Piješ kavu?“ nalaktio se na stol nehajno prekriživši lijepe, vretenaste ruke. Nasmiješio se i dalje me pozorno promatrajući. „Može.“ uzvratila sam blagim osmijehom. Bila sam toliko zbunjena da sam tek tada shvatila da nikada nisam okusila kavu. Skupljajući hrabrost pogledala sam ga i nanovo si potvrdila da je on upravo onaj mladić iz mojih snova. Ogroman strah uvukao se u moje srce. Vjerovala sam u tradiciju naše zajednice. Mladi anđeli koji su obično silazili na Zemlju upoznavali su vršnjake i većinom s njima razgovarali o duhovnim stvarima pokušavajući im objasniti što je ispravno. Ja nisam imala ni najmanju želju razgovarati s njim o bilo čemu duhovnom. Naručio je kružnim pokretom ruke. Konobar je samo kimnuo. „Kakva noć!“ otpuhnuo je. „Burna?“ osjećala sam suhoću u ustima. „Ne burnija od ostalih.“ lijeno se protegnuo.

Bio je pun samopouzdanja. Arogantan, a opet nekako blag. Nisam ga mogla pročitati. „Čime se baviš da imaš tako burne noći?“ sa zanimanjem sam upitala. „Sviram.“ zijevnuo je. Bila sam sretna kad sam to čula. Glazba mi je bila velika ljubav. „Ma da? Što sviraš?“ „Gitaru.“ kratko je odgovorio. Promatrao me kao da me je već negdje vidio. Odmahnuo je glavom pri pomisli na to. Odahnula sam s olakšanjem. Ipak mu mogu osjetiti srce. Možda ne onim intenzitetom kao ostalim ljudima, ali sigurno je i ovo dobar znak. „Mogla bih te doći čuti. Gdje sviraš?“ stisla sam ruke još čvršće dok sam to izgovarala. Bila sam iznenađena svojom hrabrošću. „Dođi večeras. Sviramo u Old Pubu.“ proučavao mi je lice tako da sam spustila pogled. „Mogla bih. Samo ne znam gdje je to.“ „Nisi iz ovoga grada. Inače bi znala.“ rekao je to više za sebe. „Nisam. Na proputovanju sam.“ iskreno sam odgovorila. Konobar nas je prekinuo noseći pladanj. „Dobra svirka!“ dodao je dajući nam kavu u velikim šalicama. „Hvala!“ rekli smo u isti glas. Ispio je gutljaj i okrenuo se prema meni. „Pitaj bilo koga za Old pub i reći će ti. Bit će mi drago da dođeš.“ Zvučao mi je iskreno i osjetila sam da se i sam na tren zamislio nad svojim prijedlogom. Nije bio od onih što pozivaju. Više je navikao na obrnutu situaciju.

Pružila sam mu ruku. „Možda bi se trebali upoznati. Ja sam Nina.“ bilo je to prvo ime na koje sam pomislila. Nisam željela privući pažnju svojim neobičnim imenom. „David.“ stisnuo mi je ruku i zadržao ju malo dulje no što bi stisak upoznavanja zahtijevao. Čudan osjećaj prošao je kroz mene. Željela sam da trenutak potraje. Izvukla sam ruku, iako nerado. „Radiš li još nešto osim što sviraš?“ pokušala sam skrenuti svoje misli od topline njegovih ruku. Nije mi bilo lako. „Pokušavam studirati, ali mi baš ne ide. Ubijaju me ove noći.“ Skupila sam usnice i pogledala u kavu. Dignula sam šalicu i otpila gutljaj. Okrenula sam glavu na drugu stranu da me ne vidi. Ovo više neću probati, prošlo mi je kroz glavu. U životu nisam pila nešto tako odvratno. Kao anđeo pila sam samo čajeve od biljaka uzgojenih u vrtu moje majke. „A ti? Putuješ poslom?“ pokušao je prebaciti pažnju na mene. „Uglavnom. Ovaj put u pitanju je zadovoljstvo. A i malo istraživanja.“ birala sam riječi kako bi mu dala što manje informacija. „Kakvo istraživanje?“ bio je iskreno znatiželjan. Ugrizla sam se za usnicu. „Putujem i obilazim gradove.“ Bila je to bar djelomična istina. „Spremaš se napisati putopis?“ šaljivo mi je odgovorio. Razmišljala sam tren. „Pa, mogla bih.“ Kimnuo je glavom. „Ne studiraš?“ „Ne, više učim na iskustvu.“ „Zvuči zanimljivo.“ zainteresirano se nagnuo prema meni.

Taj jedan jedini pokret izazvao je rumenilo na mojim obrazima. Nasmiješila sam se. „Pa, i je. Lijepo je kad možeš proučavati sve ono što te zanima. Ako imaš volje. Inače život bez obveza može biti poprilično isprazan.“ Nagnuo se na stolicu razmišljajući o mojim riječima. „Slažem se s tobom. Sad još samo da složim svoju glavu pa možda i sam napravim nešto po tom pitanju.“ skrenuo je pogled prema paru koji je sjedio malo dalje od nas „U zadnje vrijeme sam malo opterećen načinom svog života. Bilo bi pametno promijeniti neke stvari.“ Znači zato me je njegova podsvijest zvala. Tražio je sebe. „Pa zašto to onda i ne učiniš?“ ton mi je bio samouvjereniji. „Nije lako, Nina. Imam obavezu prema bendu. Dečki ovise o meni, njima je svirka jedini izvor prihoda.“ „A tebi ne?“ Odmahnuo je glavom. „Imam super roditelje koji imaju i više no što im je dovoljno i ne škrtare. Omogućili su mi lagodan život. Nadam se da ću im jednom u životu vratiti za sve što su učinili za mene.“ „Zvuči kao dobar plan.“ zaključila sam. Radost mi je ispunila srce. Moj dojam o njemu kao zločestoj duši bio je potpuno kriv. Samo je bio još uvijek mlad i nesmotren. „Koliko imaš godina?“ zanimalo me baš sve o njemu. „Dvadeset.“ odgovorio je bez oklijevanja. „Baš kao i ja.“ Ušutjeli smo. Držala sam šalicu u ruci bez namjere da pokušam otpiti još jedan gutljaj. „Gdje su tvoji?“ prekinuo je tišinu. „Nisu sa mnom, ako na to misliš. Sama sam.“ Nije mi se svidjelo raspravljati o meni. Bilo je tako teško birati riječi. Istovremeno, imala sam snažan poriv da mu kažem sve o sebi. Željela sam nastaviti razgovor ali nisam znala što bih rekla. On je vjerojatno dijelio moje mišljenje jer je provukao ruku kroz kosu pogledavši u zemlju. Otpio je još jedan gutljaj kave. Postao je nemiran. Koliko god sam

željela ostati u njegovoj blizini znala sam da je bolje da odem. „Moram ići.“ rekla sam ne mogavši smisliti razlog. Kimnuo je glavom vjerojatno osjećajući olakšanje. Pozvao je konobara rukom dok se dizao od stola. Pogledao je u moju kavu koja je bila skoro vrhom puna. „Pa ovdje te više definitivno ne vodim na kavu.“ rekao je i široko se nasmiješio čineći da moja krv opet kola brže. Hodali smo ubrzanim korakom prema izlazu iz parka, kao da je spona stvorena između nas dvoje odjednom postala prenapregnuta. Moj boravak na Zemlji ipak neće dočekati sutra. Bila sam zbunjena. Moje emocije su bile nepoznate i preintenzivne. Trebao mi je smiraj mog svijeta da ih objasnim. Oproštaj je bio kratak. Dometnuo je da se vidimo večeras, mahnuvši mi još jednom dok je išao prema zgradi. Još dugo sam gledala prema ulazu u kojem je nestao prije no što sam se vratila u dobro poznati svijet.

° ° ° Soba mi se nikada nije činila tako malom. Uobičajeni kaos u kojem sam nalazila mir mi nije bio dovoljan. Potrčala sam prema izlazu iz vrta sa željom da se nađem na ulici među poznatim ljudima. Ali baš danas nije bilo nikoga s kim bih porazgovarala. Samoća mi je bila neizdrživa. Šetnja mi nije pomogla. Vratila sam se u kuću koja je odjekivala prazninom. Uzela sam knjigu u ruke pokušavajući otjerati Davida iz glave čitajući. Nije išlo. Morala sam si priznati da ništa na ovom svijetu ne može zadovoljiti moje srce. Moja duša, ili još gore, moje tijelo, tražilo je njegovu blizinu. Dok sam osluškivala nedovršeni otkucaj svog srca pokušavala sam si objasniti kako ljudsko biće izaziva njegovu cjelovitost. Ležala sam na krevetu u tišini kad sam začula kucanje. Majka je ušla u sobu iznenađenog lica. „Zar si se već vratila? Mislila sam da dolaziš tek sutra.“ Sjela sam nervozno vrteći pramen kose.

„Odlučila sam da je bolje tako.“ „Ali vratit ćeš se, zar ne?“ sjela je do mene. Slegnula sam ramenima. Nisam znala mogu li podvući crtu i ostaviti Davida u uspomeni. Sjećanje na njega činilo mi se razumnom odlukom. Vlastito preispitivanje mi je bilo naporno pa sam promijenila temu. „Mogla bih napraviti večeru, a ti se mama odmori.“ Ne sačekavši njezin odgovor spustila sam se u kuhinju. San mi nije dolazio na oči. Krevet mi nikada nije bio tako neudoban. Kao da sam spavala na vlastitom nemiru. Pogledala sam na sat. Čula sam kazaljke kako su se pomaknule. Bilo je tri ujutro. Pokrila sam dlanovima oči pokušavajući se opustiti dubokim disanjem. Bezuspješno. Sve što sam vidjela bilo je samo njegovo lice. Okrenula sam se na bok stavljajući jastuk preko glave. Bilo je još gore. „Ovo nije normalno.“ rekla sam naglas. Moj glas pratio je drugi glas. Isti onaj koji mi nije dao mira. Moja odluka da sve prepustim struji zaborava bila je ništavna spram moje želje da opet budem u njegovoj blizini. On je zvao mene. Njegova podsvijest tražila je mene. A ja sam se svim svojim čulima zahvaljivala na tome. Nije mi dugo trebalo. Otputovala sam na Zemlju kao svjetlosno biće uzbuđena zbog ponovnog susreta. Ležao je na kauču u dnevnoj sobi ruke prebačene preko trbuha dok mu je na licu titrao skoro neprimjetan blagi osmijeh. Svojom visinom zauzimao je cijeli kauč. Njegova prsa, ne prejaka a opet dovoljno mišićava, dizala su se u pravilnom ritmu. Ovaj put sam bila dovoljno prisebna da uđem u njegovu podsvijest. Ljudska podsvijest mi je uvijek bila zanimljiva. Razlozi zbog kojih su tražili pomoć anđela bili su od ništavnih pa do istinski tragičnih.

Ono što sam vidjela u njegovoj podsvijesti vidjela sam tisuće puta do sada. Samo sam sada gledala na drugi način. Vidjela sam sebe. Pred mojim očima njegov um je reprizirao scenu našeg susreta zadržavajući se posebno na mom osmijehu. Ispustila sam uzdah olakšanja pomiješan sa nervozom. Samo jedna misao prošla je kroz moj uskovitlani um. Zvao je mene radi mene! Sjela sam na pod naslonivši bradu na koljena gledajući u njegovo lice. Njemu nisu trebale riječi utjehe, njemu je trebala moja prisutnost. Na neki čudan način njegova podsvijest povezala je moj anđeoski lik sa ljudskim. Osjetila sam kako mi se oči sklapaju. Nemira koji mi nije dao usnuti više nije bilo. Znala sam da neću imati snage oduprijeti se ponovnom susretu s njim u fizičkom tijelu. Moja podsvijest sanjala je isti san kao i on.

° ° ° Još uvijek je bila noć kad sam se našla u svom svijetu. Zaspala sam odlučivši da ću ga sutra opet vidjeti. Popodne nikako nije stizalo. Šetala sam po kući brišući nepostojeću prašinu izbjegavajući dulje razgovore sa roditeljima. Intuitivno sam osjećala da je najbolje vratiti se na Zemlju kada se radni sati počnu bližiti kraju. Izašla sam na trijem gdje je moj otac promatrao veliki komad sjajnog crnog kamena koji se na suncu prelijevao u ljubičastu nijansu. Nasmiješila sam se dok sam gledala njegovu opčinjenost. Otac se volio opuštati kipareći. Okrenuo se prema meni. „Anael, zar nije divan?“ glas mu je bio oduševljen dok mu je ruka prelazila preko grube kamene površine.

Približila sam se i sama položila ruku na kamen. Hladnoća mi je prostrujala tijelom. „Kakav je to kamen?“ Otac se čučnuo i dalje proučavajući kamen. „Kamen života.“ Zadrhtala sam ne znajući zašto. „Znaš li što ćeš izraditi?“ Odmahnuo je glavom u neznanju. „Ne znam. Ne znam ni kako se našao kod mene. Imao sam godina kao ti sada kad sam ga otkrio u podrumu svoje kuće.“ oči su mu se zacaklile „Do danas nisam pomislio na njega.“ „Hmmm... interesantno.“ dodala sam. Nije me čuo. Okrenula sam se na peti i ušla u kuću ostavljajući poruku na stolu da se vraćam navečer. Žurila sam ususret neizvjesnoj sudbini.

° ° ° Ovaj put izabrala sam manje prometnu uličicu. Ako se to moglo nazvati ulicom. Bio je to tek prolaz između dvije zgrade. Pogledala sam svoju odjeću prije no što sam izašla iz sjene. Bila sam blizu Davidovog stana. Intuitivno sam osjećala da trebam samo stati uz ulicu i čekati. Tako sam i napravila. Stala sam uz sami pješački prijelaz gledajući kako se izmjenjuju svjetla na semaforu. Kako su auti prolazili mimo mene tako je moje nestrpljenje raslo. Udisala sam mirise okoline pokušavajući izolirati jedan jedini miris. Srce mi je brže zakucalo kad sam ga osjetila. Miris divljeg cvijeća ispunio je svaku stanicu mog tijela. Pogledala sam prema autima koji su se približavali. Mali crni auto kretao se u koloni prema semaforu na kojem je bilo zeleno svjetlo. Još jedan tren i proći će mimo mene. Susret naših očiju izmamio je blagi osmijeh na moje lice dok su se njegove raširile prepoznajući me. Spustila sam glavu čvrsto stisnuvši šake. Dah mi je bio plitak. Netko me

je gurnuo u leđa ali se nisam obazirala. Čula sam samo šum u svojoj glavi. Prenula sam se kada sam začula glas iza leđa. „Nisi došla sinoć.“ rekao je uljudnim tonom. Okrenula sam se. Vidjela sam svoj obris u njegovim očima. „Bok, Nina!“ smješkao se proučavajući moje lice. Progutala sam nevidljivi zalogaj. „Bok!“ Primjetio je moju nesigurnost. Osmijeh mu je sada postao veći. Otpuhnuo je kroz nos pogledavši u zemlju. Pratila sam njegov pogled. Zadržala sam ga na njegovim tenisicama. Čula sam ga kako govori pa sam digla glavu. Između očiju ocrtavale su mu se dvije crte kao da duboko razmišlja. „Što kažeš na cugu preksutra navečer? Dužna si mi budući da se jučer nisi pojavila.“ Nervozno sam počela okretati nevidljivi prsten na ruci. „Nisam mogla. Imala sam nekog posla.“ Njegova ruka je dotaknula moju smirujući ju. „Ej, sve OK. Onda se vidimo preksutra?“ Izmaknula sam ruku stavljajući kosu iza ušiju. „Može. Reci gdje.“ Pogledao je prema svom autu koji je stajao malo dalje blinkajući. „Tu u blizini ima jedan pub.“ vratio je pogled na mene „Možemo se naći ovdje pa ćemo prošetati. Oko devet?“ netremice me je gledao čekajući odgovor. Željela sam da ovaj trenutak potraje. Zašto najljepši trenuci života uvijek tako kratko traju... „Nina... malo sam u žurbi, pa...“ dignuo je obrve. „Naravno.“ brzo sam kimnula par puta glavom „Vidimo se preksutra. Devet.“ Zvučala sam prisebnije. Široko se osmjehnuo. Lice su mu ukrasile bore smijeha čineći ga tako muževnim.

„Onda se vidimo.“ zastao je na tren kao da mi želi još nešto reći. Umjesto toga samo me je pozdravio očima odlazeći prema autu. Gledala sam ga kako odlazi ponosnim korakom. Znao je nositi svoju ljepotu.

° ° ° Još uvijek uzbuđena šetala sam ulicama svoga grada. U daljini sam spazila neke prijatelje iz škole. Mahnula sam im preko ulice. Jedan plavokosi anđeo među njima okrenuo se prema meni. Prepoznala sam kolegu s kojim sam dijelila školske klupe. Iako smo bili dobri prijatelji završetkom školovanja smo se udaljili. „Anael! Ideš s nama? Idemo do zidina.“ zadnju rečenicu je izgovorio skoro šapčući dok se ostatak društva ogledao čuje li ga tko. Odmahnula sam glavom. „Ne mogu Jael. Samo se vi zabavite.“ Nisam ga lagala. Mom pritajenom nemiru odgovarala je samoća. Razočarano je slegnuo ramenima. „Kako god hoćeš.“ Ostavila sam ih iza sebe. Ispred mene su bile duge noći i još dulji dani. Trebalo mi je nešto da se opustim. Pustila sam vodu u kadu puneći je mirisnim cvijećem. Skinula sam se i legla u toplu vodu dok su mi se sitne latice lijepile za kožu. Prešla sam rukama preko lica zadržavajući ih na vratu. Mogla sam osjetiti bilo kako mi muklo udara ubrzanim ritmom. Moje oči nisu primjećivale okolinu. Moj um sa snažnom i jasnom Davidovom slikom isključio je sva moja čula. Ležala sam opuštajući se savršeno sretna i potpuna. Budućnost mi se činila tako svijetlom.

Ogrnula sam se ručnikom. Stala sam ispred ormara odlučujući se za bijelu pamučnu pidžamu. Spustila sam se u donji dio kuće do kuhinje otvorivši hladnjak. Ubacila sam ostatke ručka u pećnicu. Nisam baš bila gladna. Naslonila sam glavu na dlanove. Trebao mi je san. Isključila sam pećnicu ostavljajući večeru u njoj. Noga kojom sam zakoračila na prvu stepenicu zadrhtala je kada sam mu nanovo začula glas. Zastala sam osluškujući je li stvaran ili je samo plod mojih želja. Bio je stvaran. Umor me je naglo zaobišao. Brzo sam potrčala prema sobi spuštajući se još brže na Zemlju. Ovo je sve više nalikovalo na igru u kojoj sam beskrajno uživala.

° ° ° Sobu mu je osvjetljavala blaga svjetlost svjetiljke. Ležao je otkriven u krevetu samo u boksericama. Skrenula sam pogled u stranu. Slike, zabranjene u mom svijetu prošle su poput filma ispred mojih očiju. Naslonila sam se na vrata na pristojnu udaljenost suzbijajući želju da ga dodirnem. Zatvorila sam oči usredotočivši se na njegovu podsvijest. Kao bljesak preda mnom se odvijala scena nas dvoje u predaji. Bilo je tako stvarno. Njegove ruke su grlile moje tijelo koje je uzvraćalo. Naslonila sam se jače na vrata skoro prošavši kroz njih. Otvorila sam oči kako bih izašla iz njegove podsvijesti. Bile su to preopasne slike za moj um. Trgnula sam se kad je otvorio oči. Pružio je ruku preko kreveta okrenuvši sat na ormariću prema sebi. Bilo je skoro jedanaest. Brzo je obukao traperice i majicu i sporim korakom otišao do dnevne sobe. Sobu je osvjetljavala svjetlost televizora. Krupan mladić u dvadesetim godinama sjedio je u fotelji ispijajući pivo. Pogledao je u Davida nasmijavši se. „Ej! Već dvije večeri propuštaš dobar tulum.“

David je sjeo na kauč s jednom podignutom nogom nalaktivši se na nju. Mladić mu je dodao pivo i nastavio. „Klub je bio krcat. Svi su pitali za tebe pa sam im rekao da pišeš.“ David se nasmijao potegnuvši gutljaj. „A što ti radiš onda kod kuće?“ „Rekao sam da me čeka neka djevojka. Istina je da sam umoran k'o pas. Znaš i sam, David, da je to potrebno. Znaš ono... bad guy.“ David je odmahnuo glavom. „Svašta, Petar!“ „Ej, kad smo kod toga, što ti uopće radiš zadnja dva dana?“ rekao je Petar isključivši televizor. David je uzeo daljinski puštajući glazbu. Prepoznala sam pjesmu. Moj otac ju je volio. The Weight... The Band... Razmišljao je tren prije no što je odgovorio. „Baš ništa. Malo sam svirao, malo učio. Nekako mi je postalo naporno to stalno lumpovanje.“ Sada se i Petar nasmijao. „Pa tek nam je dvadeset. Šta očekuješ?“ „Znam Petar, ali ne zaboravi. Ja od kad znam za sebe ne mirujem. Proputovao sam cijeli svijet i prošao više nego netko za cijeli život. Stvarno mi odgovara mir.“ Petar je gledao u bocu vrteći ju u ruci. „U pravu si stari. To što si ti proživio mene bi sigurno umorilo.“ dignuo je glavu nasmijavši se dječački „Tea je pitala za tebe. Ta stvarno puca po šavovima.“ David je odmahnuo par puta glavom. „Uporna je, mora joj se priznat.“ „A što očekuješ David? Mlad si, zgodan, bogat. San snova svake ženske. Nije ni čudo da ludi.“ „Ma daj Petar. Pričaš gluposti. I ne poznaje me. Par noći provedenih zajedno nije materijal za vezu. Jedva smo progovorili koju riječ.“ „A znači tebi se razgovara.“ rekao je Petar nekako otegnuto. David ga je prijekorno pogledao. Činio mi se stariji u tom trenutku.

„Ne kažem da Tea nije zanimljiva, ali nije ono što tražim.“ nanovo je otpio gutljaj „Nisam ni siguran što želim.“ tiho je dodao. Odmahnuo je rukom. „Pusti to Petar. Idi spavati. Sutra smo cijeli dan na probi. Navij si sat na devet.“ Petar ga je poslušao. Protegnuo se prije nego što se digao. „E da, zaboravio sam ti spomenuti da smo preksutra pozvani na neku promociju u Old pubu. Navodno će svi biti tamo.“ „Ja ne idem. Imam posla.“ David je odgovorio u jednom dahu. Petar se zamrznuo stisnuvši obrve. „Kakvog posla? Jel' ti to postaješ tajni agent?“ „Idi spavati Petar. Ne zamaraj se mojim životom.“ Petar je s nevjericom na licu laganim korakom izašao u hodnik do svoje sobe. Sjela sam uznemirena u fotelju koja je još bila topla od Petra. Htjela sam otići. Moji osjećaji prema njemu nisu se mogli mjeriti s njegovim. Ja sam svoje srce poznavala, dok se on još tražio. Ja nisam bila zarobljena okovima vremena. Meni godine nisu predstavljale ništa dok je on bio tek na početku života. Ja sam bila anđeo, a on je bio čovjek. Htjela sam zaobići istinu, ali se ona ukorijenila u mom umu poput korova kojeg ne možeš iščupati van. Mi nismo imali budućnost. Uzeo je papir i počeo nešto zapisivati na njega. Odmahnuo je glavom zgužvavši ga. Ostavio ga je na stolu odlazeći u krevet. Uzela sam papirić. Na njemu je pisala samo jedna riječ. She... Nisam saznala što to znači jer je ubrzo utonuo u san otpustivši me.

° ° ° Moja odluka da otkažem susret kosila se sa željom moga srca i duše. Spoznaja da žudim za ljudskim bićem koje još pritom traži sebe dala je bod razumu. Negdje iza devet sati ujutro stajala sam preko puta njegove zgrade čekajući da se pojavi. Sunce je zabljesnulo u staklenim vratima zasljepivši me na trenutak. Brzo sam stavila sunčane naočale pokušavajući vidjeti tko je otvorio vrata. Prepoznala sam Petra i visokog mladića. Bili su mrzovoljni. Nisu se trudili govoriti tiho tako da sam čula svaku riječ. „Njemu treba jedna kratka.“ rekao je visoki mladić otvarajući prtljažnik starog crvenog automobila. Petar se očito bolje nosio sa neugodnim situacijama. „Ma, pusti ga Kas. Malo je napet u zadnje vrijeme. Istina je da smo zeznuli stvar sinoć. Zamisli kako bi tebi bilo da te u rano jutro nazove menadžer i očita ti bukvicu a da ne znaš ni zašto.“ Kas je zalupio prtljažnik par puta prije no što ga je uspio zatvoriti. „Ma znam, ali i Tihomir je pretjerao. Kakve veze ima ako smo malo zapjevali bez da nas je itko platio. Pa gdje je tu čar glazbe?“ Petar je kimnuo glavom kao da se slaže. „Znam Kas, ali to nam neće platiti stan. Nećemo moći dovijeka živjeti ovako. Znali smo to kad nas je Tihomir uzeo pod svoje.“ Njihov razgovor prekinula su dvojica mladića za kojima je zamišljen išao David. Nosio je gitaru u ruci. Otključao je svoj auto ubacivši gitaru iza. Pokreti su mu bili nervozni. Okrenuo se prema dečkima koji su stajali stisnuti u grupu. „OK, tko ide sa mnom?“ glas mu je potvrdio nervozu. Iako nerado Petar je sjeo na suvozačevo mjesto. Ostali su sjeli u drugi auto vidno napeti. Ugledao me je dok je obilazio auto. Sva nervoza taj tren mu je iščezla sa lica. Dao je dečkima rukom znak da ga pričekaju i uputio se prema meni.

„Ti to mene čekaš kao najvjernija obožavateljica?“ nasmijao se zločesto. I neodoljivo. „Na neki način.“ bila sam iskrena. Nisam mu uzvratila osmijeh. Uozbiljio se jer je shvatio da mu imam nešto važno za reći. „Reci Nina...“ opet je bio nervozan. „Ipak se ne mogu sutra naći s tobom. Ja...“ pogledala sam prema dečkima. Svi su zainteresirano gledali u našem pravcu. Vratila sam pogled na Davida. Njegove crne oči bile su prazne. „Dobro.“ kratko je odsjekao okrenuvši se natrag prema autu i ne pogledavši me više. Isti tren sam zažalila zbog svoje odluke.

° ° ° Noć je davno prekrila moj svijet kada sam odložila kist. Cijeli dan i dobar dio noći provela sam slikajući Davida. Sjela sam na pod prekriživši noge gledajući u sliku. Tako sam ga vjerno naslikala da sam mislila da će progovoriti. Preispitivala sam svoju odluku da više ne vidim Davida ali nisam bila ništa pametnija. Moja lista koja je podržavala tu odluku imala je samo jednu stavku. Bila je razumna. Legla sam na pod stavivši ruke pod glavu. Zatvorila sam oči. Gledala sam strop iznad sebe koji sam oslikala u naletu inspiracije prošlo ljeto. Tužno sam se nasmiješila gledajući nanovo u neživo Davidovo lice. Nedostajao mi je. „Bit ću ja dobro.“ rekla sam nesigurno sama sebi. Nažalost, nisam bila jedina koja je odlučivala o tome što je dobro za mene. Ja sam možda i imala izbor, ali okolnosti nisam mogla birati. Zato se nisam iznenadila kada sam mu nanovo začula glas. Zatvorila sam oči i nesretna i sretna. Sjela sam čisteći ostatke boje ispod noktiju dok mi je u glavi nanovo brujalo. Poželjela sam nemir kakav me je pratio do susreta s njim. Bar je bio

podnošljiv. Istovremeno, nisam mogla zanemariti činjenicu da je njegova prisutnost zatvarala prazninu moga srca. Morala sam odlučiti. Ići ili ostati. Ako odem pokrenut ću nešto što više neću moći kontrolirati. Volja mi je svakim njegovim zvanjem bila sve slabija. Ako ostanem izabirem predvidljiv i svrsishodan život koji nisam željela. Moj nemiran duh je odnio pobjedu.

° ° ° Ovaj put sam se našla u kuhinji stana. Nalazila se na kraju dugog hodnika i bila je velika. U kuhinji su stajale tri djevojke naslonjene na kuhinjske elemente držeći čaše u ruci. Naglašenim pokretima prepričavale su neke suhoparne doživljaje. Nisam se obazirala na njih. Produžila sam prema dnevnom boravku iz kojeg je dopirao glasni smijeh i još glasnija glazba. Jednim pogledom preletjela sam preko raznolikog društva. Kas je svirao gitaru sjedeći na podu namigujući djevojci nasuprot koja ga je zaljubljeno gledala. Ostatak benda uključujući i Davida smijao se glasno u društvu poprilično lijepih djevojaka. Prepoznala sam Teu među njima. Sjedila je prekriženih nogu na naslonu fotelje dok joj je Davidova ruka prelazila preko leđa. Ničim nije odao da misli na mene. Ali ja sam bila tu. Ne svojom voljom. U nekom kutku njegovog uma i dalje je počivala moja slika. Koliko još dugo, nisam mogla znati. Ipak je bio samo čovjek. „David, zar ne vidiš da je bolje držati se naših gradskih cura? S njima si bar uvijek načisto.“ rekao je Petar. Nitko osim mene nije primjetio da se Davidovo lice uozbiljilo. Bio je to tek tren. Tren koji je meni dao nadu. Dignuo se od društva uzimajući cigaretu sa stola. Povukavši dim glavom je pozvao Teu otvarajući vrata spavaće sobe. Nije joj trebao dva puta reći. U meni su se miješali osjećaji. Od ljutnje do radosti i od nemoći do superiornosti. Na kraju je sve to zasjenila tuga.

Legao je na krevet namjestivši jastuke kao naslon. Udarivši dlanom po madracu pozvao ju je da mu se pridruži. Zatvorila je vrata i legla se kraj njega prije toga skinuvši čizme. Dao joj je dim koji je ona slatko povukla. Otpuhujući, grleno se nasmijala. Glas joj je bio koketan. „Ovo je bilo ludo veče. Mogla bih tako do kraja života.“ „Potrošit ćeš se nastaviš li tako. Stani malo na loptu.“ uozbiljio se. Okrenula se na bok. Crna šminka oko njezinih očiju bila je razmazana. Kroz poluspuštene kapke jedva je izgovorila. „Pravi se javio.“ Bile su joj to zadnje riječi prije no što je zaspala. David još dugo nije mogao usnuti. Čak i kada je glazba utihnula ležao je na krevetu s rukama ispod glave ne pomaknuvši se. Prišla sam mu bliže. Nisam izdržala, morala sam ga dotaknuti. Prešla sam rukom preko njegovog lica. Trgnuo se pogledavši kroz mene. Dlanovima je prekrio lice duboko uzdahnuvši. Taj uzdah me naveo da mu nanovo uđem u podsvijest. Na kraju krajeva, zvao me je i svoj zadatak sam trebala ispuniti. Ali njegova podsvijest je ostala zatvorena za mene. Baš kao i prve noći, njegovo srce je bilo zatvoreno. Digla sam ruku u namjeri da ga pogledam u dušu kroz njegove oči. Odustala sam. Njegove misli trebaju ostati njegove. Nešto mi je govorilo da na njih nemam pravo. Sjela sam naslonjena na zid čekajući kada će me otpustiti. Već sam se navikla na dugotrajan boravak uz Davida. Iz razmišljanja me prenuo Tein uzdah. Bila je budna. Nalaktila se ležeći na boku i promatrajući Davida u snu. Alkohol je i dalje progovarao iz nje. „David...“ prešla mu je svojom tankom rukom preko lica i prsa zaustavljajući se na njima. „Nina...“ izgovorio je pijanim glasom prebacujući ruku oko njezinog struka. Jesam li dobro čula? Izgovorio je moje ime. Njegova podsvijest mi se obratila kada ju ja već nisam imala hrabrosti pročitati. Cijela soba se počela vrtjeti dok sam

ja samo vidjela njegovo usnulo lice. Okružila me je tama dok me snop svjetlosti povezivao s njim. Prenuo me bijesni Tein glas. „Koja sam ja glupača!“ viknula je gurnuvši ga. David je otvorio oči gledajući je u čudu. Ništa mu nije bilo jasno. „Šta se dereš?“ pitao je još poprilično pijan. Digla se iz kreveta. „Šta se derem? Čovječe, ležim kraj tebe u krevetu a ti zoveš drugu.“ I dalje mu nije bilo jasno. Skupio je čelo pokušavajući shvatiti Teine riječi. „Daj smiri se.“ naslonio se na uzglavlje „Tko zna šta sam ja sanjao. Dođi ovdje.“ Glas mu je bio topao, predatorski. Gledala ga je dugi trenutak a onda je sjela do njega. Dignuo se i kleknuo ispred nje povukavši joj noge oko svojih bokova. Nagnuo se nad nju ozbiljnog lica duboko dišući. Rukom joj je prelazio preko nogu zadržavši se na remenu hlača. Zaustavila mu je ruku i pomalo bolno ga upitala. „Ipak nemam mira. Tko ti je ta Nina?“ Ukočio se na te njene riječi. Uspravio se mičući njezine noge u stranu brzim pokretom. „Što si rekla?“ muklo je upitao. „Nina. U snu si spominjao neku Ninu.“ Duboko je uzdahnuo pogledavši prema prozoru. Legao je na leđa prošavši rukom kroz kosu. Sada sam poželjela biti dio njegovih misli ali sam poput njega bila nesposobna za bilo kakvo djelovanje. Pogledao je prema Tei koja ga je iznenađeno gledala. „Hajde, odvest ću te kući.“ prošaptao je dižući se. Uzeo je ključeve s ormarića. Stajao je jedan tren spuštene glave dok mu je ruka prelazila preko čela kao da želi izbrisati ono što mu se odvija u glavi. Okrenuo se prema Tei koja je klečala na krevetu. „Idemo?“ Odmahnula je glavom. „Ne idem, pijan si. Nisi u stanju voziti.“

Bacio je ključeve natrag na ormarić. „U redu. Spavaj tu. Ja ću na kauču.“ zalupio je vrata za sobom. Cijelu noć mi nije dao da odem. Njegova podsvijest me čvrsto držala. Sjedio je na podu u tišini naslonjen na kauč. Ozbiljan. Zaspao je tek pred jutro pustivši me u moj svijet.

° ° ° Zamračila sam sobu ostavljajući danje svjetlo izvan nje. Tonući u san stavila sam ruku na svoje srce znajući da pripada ljudskom biću. Probudila sam se oko podneva. U mojim mislima i dalje je počivala Davidova slika prošle noći. Toliko sam željela biti kraj njega u tim trenucima kao ljudsko biće. Trebao mi je njegov zagrljaj. Ljubav koju sam osjećala prema njemu bila je čista i nevina. Nije to bila strast, bilo je to puno više. Sjedila sam na rubu kreveta razmišljajući što da učinim. Osjećaj da je ovaj susret zapisan još davno prije nije mi dao mira. Požurila sam u kupaonicu osvježiti se. Čula sam glasove svojih roditelja. Spustila sam se do trijema na ručak. Zamamni miris hrane otvorio mi je apetit. Otac se nasmijao kada me vidio obučenu u traperice i usku majicu. „Sada nam je jasno zašto te ne vidimo u zadnje vrijeme. Nekome se svidjela Zemlja.“ Sjela sam leđima okrenuta suncu. Godila mi je toplina. Majka se samo nasmijala dajući mi tanjur. Bila sam nestrpljiva, pa sam brzo pojela ručak izgovarajući se da žurim. Putovanja na Zemlju su mi bila već dobro naučena rutina. Uska uličica u kojoj sam se našla i prošli put činila mi se idealnim mjestom. Sa sobom sam ponijela i torbu u koju sam stavila tek nešto novaca i knjigu da prekratim vrijeme. Uputila sam se prema glavnom trgu.

Ovaj put sam izazivala sudbinu, a ne susret. Sjela sam na otvorenu terasu velikog trga na kojem je bilo puno živopisnih kafića. Trg je sa tri strane svijeta bio okružen zgradama iz devetnaestog stoljeća dok je na južnoj strani završavao na obali rijeke. U sredini se isticao veliki okrugli vodoskok. Naručila sam ledeni čaj i promatrala okolinu čekajući ukaz sudbine. Moja previranja u vezi Davida još uvijek su bila prejaka. Odlučila sam vidjeti jesu li nama suđeni slučajni susreti ili sam samu sebe zavaravala izazivajući ih. Izvadila sam knjigu želeći čitati kada mi se pogled zaustavio na novinama na susjednom stolu. Naslovnicu gradskih novina ukrašavala je fotografija Davidovog benda. Dohvatila sam novine čitajući tekst ispod. „Mladi perspektivni bend danas će provesti dan snimajući spot za svoj prvi album. Kako su nas izvijestili, frontmen benda David Hamon inzistirao je da se snimanje odvija na obližnjem jezeru. Što reći, osim da smo zahvalni bendu na dobroj promociji turističke ponude našega grada.“ Nasmijala sam se samoj sebi i svojoj gluposti. Pozvala sam rukom konobara da platim odlučivši zauvijek završiti ovu avanturu. Nije to bila sudbina, bila je to samo još jedna maštarija. Bar je završila bez posljedica. Glavom mi je prošla misao da to baš i nije tako. Moje srce je i dalje žudjelo za Davidom i njegovom blizinom. Anđeosko srce ne zaboravlja i moje će uvijek biti vezano uz njegovo. Samu sebe sam stavila na trnovit put. Hoću li moći voditi normalan život zajednice nakon ovog iskustva? Povezanost koju sam osjetila s Davidom činila mi se neraskidivom. Krenula sam istim putem kojim sam i došla pogleda uprtog u zemlju. Čvrsto sam stiskala usnice ne želeći se rasplakati dok mi je na prsima ležao težak teret. Skrenula sam žurnim korakom desno u široku ulicu i dalje ne dižući pogled. Trebao mi je majčin zagrljaj i utjeha njezinog glasa. Obrisala sam suzu koja mi se spustila niz obraz ne obazirući se na poglede okoline. Nisam primjetila siluetu

koja je stajala ispred mene. Zabila sam se u nju snažno u svojoj brzini. Kao kroz maglu čula sam muški glas kako izgovora. „Ljepotice, kamo si ti krenula?“ Digla sam pogled. Ispred mene stajao je mladić u srednjim dvadesetim godinama sa šiltericom na glavi. „Oprosti.“ skrenula sam pogled udesno. Prestala sam disati. Tamo, sa sendvičima u ruci stajao je David gledajući me netremice. Ni on ni ja nismo se pomaknuli. Kao da je netko fotografirao naš susret zamrzavajući nas u vremenu. On se prvi snašao. Dodao je mladiću sendviče kratko dometnuvši da ga pričeka u autu. Poslušao ga je bez pogovora. Stavio mi je ruku na rame, dignuvši mi drugom bradu. Oči su mu bile pune topline. Moje su bile pune suza. „Hej, jesi dobro?“ glas mu je bio tako blag. Nisam mogla progovoriti ni riječ. Stajala sam tamo samo ga gledajući i upijajući svaku crtu njegovog lica. „Nina?“ ponovio je. „Jesam.“ bilo mi je neugodno pa sam spustila pogled. Nasmiješio se. „Ne izgledaš mi tako. Mogu li ti pomoći?“ maknuo je ruke s mene. Da, možeš. Zagrli me snažno i reci da osjećaš sve ono što osjećam i sama gledajući te. „Ma ne, bit ću dobro.“ stvarno sam to pomislila. Svu tugu zamijenila je radost koja se vjerojatno ocrtavala na mom licu. David me više nije gledao zabrinuto, prije bih rekla da je likovao. Prijatelj iz auta je potrubio pokazujući na sat. David se nije obazirao. Grickao je donju usnicu razmišljajući. Izvadio je mobitel iz džepa. Pričekao je jedan trenutak prije no što je progovorio. „Hej Kas, daj pitaj koliko će to još trajati i trebaju li mene?“ Otvorila sam usta u namjeri da protestiram ali me zaustavio stavljajući prst na svoja usta.

Duboko je uzdahnuo kada je čuo odgovor. „OK, stižemo!“ okrenuo se prema meni „Ideš s nama? Trajat će još oko dva, tri sata. Gotovi smo do sedam. Još stignemo do onog puba.“ Bio je tako siguran u pozitivan odgovor. „Ja imam posla, samo ti idi.“ lice mu je promijenilo izraz na moje riječi pa sam požurila nastaviti „Ali, vidimo se večeras. U devet.“ Prstom mi je dotaknuo nos smijući se. „U osam?“ „U osam.“ ponovila sam. Požurio je prema autu. Koliko god sam željela ići s njim trebao mi je vremenski odmak da se smirim. Potrošila sam popodne obilazeći dućane bez nekog cilja. Kupila sam si jaknu pretpostavljajući da će veče biti svježe. Pojela sam salatu u nekom malom restoranu slušajući žalopojke starijeg društva za susjednim stolom o sve težem životu. To mi je skrenulo misli pa sam ostatak vremena sa zanimanjem osluškivala ulične dijaloge koji su se većinom svodili na isto. Teško sam nailazila na razgovore pune nade i optimizma. Iako sam bila naviknuta na samoću ovdje mi je teško padala pa sam se istinski obradovala kad je došlo vrijeme za naš susret. Stajala sam na onom istom uglu tek minutu - dvije kada sam vidjela da parkira auto. Stisla sam jače remen na torbi smirujući se dubokim disanjem. Bila sam anđeo u svijetu punom ljepote, ali David se nije mogao usporediti s nijednim bićem koje sam do sada srela. „Ne čekaš dugo?“ progovorio je kad je stao ispred mene. „Ne, sad sam došla.“ ritam srca mi se naglo ubrzao. „Dođi, prošetat ćemo do tamo. Siguran sam da će ti se svidjeti.“ Hodali smo uskim uličicama dok mi je David prepričavao povijest grada. Bio je načitan i rječit. U njegovom govoru nije bilo zastajkivanja ili suvišnih riječi. Cijelo vrijeme držao je pristojnu udaljenost između nas. Skrenuvši u uličicu

punu parkiranih automobila našli smo se ispred drvenih, neuglednih vratašca. Pogledao je prema meni hvatajući bravu. „Izgleda zapušteno, ali unutra živi prava glazba. Obrati pažnju na atmosferu.“ Dočekao nas je mrak narušen sa par zidnih svjetiljki. Bio je to veliki klub u dnu kojeg se nalazio stage na kojem je nizak čovjek naštimavao gitaru. Mogao je imati oko pedeset godina. Mahnuo je prema Davidu i nastavio svoj posao. Duž cijelog jednog zida stajao je dugački šank sa mnoštvom svijeća za kojim je sjedilo tek dvoje ljudi s poprilično rezigniranim izrazom na licu. Po zidovima su stajale stare ploče, plakati, ulaznice, autogrami. Cijela jedna povijest glazbe mogla se isčitati sa zida. Bio je to svojevrsni muzej. David mi je pokazao visoku stolicu za šankom. Malo sam oklijevala. „Vjeruj mi, za sat vremena ovo će biti krcato. Zato sam ti i rekao da se nađemo ranije. Bar možemo u miru pričati.“ Sjela sam a on se okrenuo leđima prema šanku nalaktivši se. Konobar je pred nas stavio pivo ni ne pitajući. Otpuhnula sam. U životu nisam probala alkohol. David je to primjetio. „Ne želiš pivo?“ „Ne, ne volim ga. Radije ću ča... voćni sok.“ „Sve u redu.“ okrenuo se prema šanku „Mario! Možeš nam dati sok, molim te?“ Mora da sok baš i nije bio uobičajen jer me Mario pogledao kao da sam s druge planete. Bila je to istina na neki način. David se nagnuo prema meni pokazujući prema stageu. „On je slavuj među gitaristima. Stara garda. Taj baš živi glazbu.“ „I ti tako želiš?“ „Ne, živjeti glazbu znači da se odričeš mnogih stvari. Možda mi je sada prioritetna, ali s vremenom će se i to promijeniti.“ „Ni ja ne bih mogla tako.“ zaključila sam. „A koji su tvoji trenutni prioriteti?“

Zamislila sam se. Imam li ja prioritete? Moj svijet je bio tako predvidljiv. „Nekako se još tražim.“ bio je to dobar odgovor. „Tako si tajanstvena Nina. Što se danas dogodilo? Izgledala si mi poprilično uznemirena.“ Odmahnula sam rukom. „Nebitno. Radije mi ispričaj kako je prošlo snimanje.“ Poštovao je moju želju da ne pričamo o današnjem susretu. „Znaš za to?“ „Pročitala sam. Mora da je bilo zanimljivo.“ Preokrenuo je očima. „Nije. Ali je potrebno.“ „Priželjkuješ slavu?“ pomalo cinično sam rekla. „Možda. Nisam ni sam siguran. Do nedavno bih ti odgovorio da, ali nekako u zadnje vrijeme...“ Njegove misli omeo je bradati muškarac u svojim pedesetim u uskoj crnoj kožnoj jakni. „Bok mladiću, došao si slušati malo dobrog bluesa?“ glasno je uzviknuo skidajući jaknu i bacivši je na šank. David se široko osmjehnuo čvrsto mu stisnuvši ruku. „Hej Frenki, nismo se dugo vidjeli.“ Frenki je otišao iza šanka točeći si pivo. „Naravno kad si zvijezda Old puba.“ povukao je gutljaj obrisavši ostatke pjene s brkova „Sviraš li dobre stare stvari?“ očinski je rekao. „Uvijek.“ Djelovali su prisno. Usprkos razlici u godinama bili su stari prijatelji. David nas je kratko upoznao. „Frenki je vlasnik puba od kad znam za sebe. Odgaja cijele generacije klinaca željne svirke. Svima daje šansu.“ Pogledala sam prema Frenkiju. „I Davidu si dao šansu? Ti si ga naučio sve što zna?“ Frenki se grleno nasmijao zabacivši glavu. „Da bar, moje znanje se ne može usporediti s Davidovim. Momak je skromni genije. Imao je deset godina kad je ušao ovamo s gitarom u ruci.“ David ga je prekinuo zakolutavši očima.

„Daj, Frenki, nije bilo baš tako.“ „Ajd...“ Frenki mu je šaljivo dometnuo „da ti ne kažem sad nešto pred curom.“ dignuo je obrve okrenuvši se prema meni „Uglavnom, popeo se na stage i zasvirao. Još i sad me prolaze trnci kad se sjetim. Mali je svirao da se sve prašilo.“ „Frenki malo pretjeruje. Premda mi je to jedna od najljepših uspomena iz djetinjstva.“ Frenki je dohvatio krpu i iskusnim potezima počeo brisati čaše. Sa stagea se čula glazba. „Što će večeras svirati?“ pokazala sam glavom prema stageu. David je slegnuo ramenima. „Nemam pojma. Ali uvijek me oduševi.“ Frenki je znao. Sljedeće riječi je izrekao kao da najavljuje neki filmski hit. „Večeras se klanjamo Freddie Kingu.“ „Aaaaa... Freddie!“ David nije krio oduševljenje. Pogledao je u mene obliznuvši donju usnu„ Odgovara ti ova atmosfera, jel' tako?“ Pogledala sam po pubu koji se već napola napunio. Nisam to ni primjetila. Sve se odvijalo u tišini. „Ima stila.“ primjetila sam. David je kimnuo. „Jednom sam negdje pročitao da imati stila znači stati prije no što se pretjera. E, pa za glazbu to ne vrijedi.“ „Niti za ijedan oblik umjetnosti.“ dodala sam. Dignuo je obrve pogledavši me znatiželjno. „A ti se baviš nečim takvim?“ Uzdahnula sam. „Slikam.“ „Ma da?Jesi imala već neke izložbe?“ Odmahnula sam glavom. Dobila sam želju da mu kažem da su u mom svijetu svi nadareni pa smo samim tim i prosječni. Odustala sam. „A ti, puno skladaš?“ „Kako kad. Skladam dok me zabavlja.“ slegnuo je ramenima otpivši još jedan gutljaj. I ja sam napravila isto. Zvuk gitare prekinuo je kratku tišinu između nas.

Sve oči su sada bile uperene prema onom čovječuljku koji mi se odjednom činio ogroman. „Ovo što slušate je blues.“ skromno je izrekao prije no što me glazba poput uragana udarila u srce. Natjerala me da zatvorim oči i samo uživam. Bila sam doslovno rastrgana na komadiće. Tek tu i tamo David se nagnuo prema meni pitajući me uživam li. Potpuno bespotrebno. Glazba me ponijela kao i sve goste lokala. Svaki razgovor je bio suvišan.

° ° ° Skakala sam oduševljeno po cesti ispred Davida povremeno se okrećući prema njemu. „Ma, jesi ti to čuo?“ Smijao se odmahujući glavom. Uživao je baš poput mene. „Trebaš čuti original.“ „Da čuti. Vidjeti.“ namjerno sam naglasila zadnje riječi. Zastao je samo me promatrajući. „Teško. Mrtav je.“ „Oh...“ s tugom sam uzdahnula. „Nina, davno je to bilo. On sada negdje svira anđelima.“ Pogledala sam prema nebu. „Da bar.“ šapnula sam. Stao je ispred mene. Pomislila sam da mi želi toliko toga reći. Umjesto toga jednostavno je izgovorio. „Ovo izgleda kao dobar početak.“ oči su mu sjale dok mu je na usnama titrao osmijeh. Znala sam o čemu govori. Bila sam tako opuštena. Cijela večer je bila poput savršeno složene slagalice. Ne razmišljajući samo sam rekla. „Ili kako bi Freddie rekao I tried my best to please you in all I do an say.“ Nasmijao se krajem usnica. Nije ništa rekao. Poželjela sam da mu sada mogu ući u podsvijest. „Idemo Nina. Postaje svježe.“ kratko je dometnuo.

Hodali smo u tišini. Čuli su se samo šumovi naših koraka. Uobičajena napetost je nestala. Glas mu je odjeknuo na pustoj ulici. „Gdje si odsjela?“ To me prenulo. Ubrzano sam smišljala što da odgovorim. „Tu, u nekom hotelu.“ „Ne zvučiš zadovoljno. Nije ti dobar smještaj?“ „Ne baš. Znaš ti neki dobar hotel?“ „Znam. Mogu te sutra odvesti. Ako si za.“ „Jesam.“ bila sam i više nego za. Došli smo do auta. Zastala sam. „Odvest ću te.“ krenuo je otvoriti suvozačeva vrata. Pogledala sam ga molećivo. „Nema potrebe. Prošetala bih.“ Počela sam se odmicati unatrag znajući da će me pokušati spriječiti. „Ne budi luda, noć je.“ iznenađeno me gledao. „Noć čini ljude slijepima ali u njoj se često kriju ljepote koje ne vidiš za dana.“ Bio je to glupi izgovor, prvo čega sam se sjetila. Mahnula sam mu ubrzavajući korak. „Vidimo se sutra!“ Bio je bez riječi jedan trenutak. „Daj mi bar broj mobitela da čujem jesi li sigurno došla.“ „Nemam mobitel.“ doviknula sam „Može sutra u parku oko četiri?“ Dok je odmahivao glavom u nevjerici potvrdio je da se slaže. Potrčala sam prema svom prolazu okrenuvši se još jednom prema njemu. Stajao je naslonjen na auto prekriženih ruku gledajući za mnom. Tamna sjena učinila me nevidljivom, da bi uskoro stvarno to i bila.

° ° ° Naslonila sam se zatvorenih očiju nad umivaonik svoje kupaonice. Prelistavala sam slike prethodne večeri. Bila sam slatko umorna pa sam požurila u krevet osvježivši se. Utonula sam u san čim sam osjetila hladnoću jastuka.

Nisam dugo spavala kad sam mu začula glas. Sat je pokazivao da je prošlo dva sata kako smo se rastali. Umorna, zatvorila sam oči i pustila da me vodi. Spavao je dubokim snom okrenut na leđa. Kraj njega na krevetu ležala je gitara, olovka i papir na kojem je bilo nešto napisano, ali u tami nisam mogla razaznati što. Drhteći, suzbijajući želju da ga zagrlim, položila sam ruke iznad njegovih očiju. Čitala sam mu podsvijest. Nije bilo slika. Samo melodija. Najljepša koju sam čula. Lagana, a opet poletna. Njegova podsvijest skladala je pjesmu. Pratio ju je tekst u savršenoj harmoniji. Duboko sam udahnula upijajući pjesmu svim čulima. Otpustio me brzo, kao da je znao da mi je potreban san. Nije mi više trebao dan da znam što piše na papiru. Prije no što sam zaspala u toplini svog kreveta, glavom su mi još dugo odzvanjali stihovi. „She fills my heart, she fills my soul, She is the half that makes me whole She is the one...“

° ° ° Melodija me pratila poput nevidljivog prijatelja dok sam hodala prema njemu. Stajao je na sredini staze gledajući me kao i prvoga dana. Stala sam ispred njega ne rekavši ništa. „Idemo? Tamo mi je auto.“ rekao je pokazavši malo dalje. „Može.“ rekla sam. Živost prošle noći kao da je otišla u drugu krajnost čineći vezu između nas sjetnom. Pratila sam ga hodajući uz njega tražeći način da započnem razgovor. Pogledala sam prema njemu. Ovaj put me nije gledao. Pognute glave bio je zadubljen u vlastite misli. Osjetila sam napetost pa sam nesvjesno ubrzala korak ostavljajući ga iza sebe. Prelazeći cestu, usredotočena na svoje

osjećaje, opet sam zaboravila na postojanje automobila. Zakoraknula sam na ulicu ne gledajući. Osjetila sam njegovu ruku na nadlaktici koja me čvrsto stisnula dok je auto projurio ispred mene. „Pazi!“ povisio je ton. „Oprosti!“ okrenula sam se prema njemu. Tamne oči su mu zaiskrile. Bilo mi je neugodno. Nasmiješio se i uhvatio me za ruku vodeći me preko ulice prema parkiranom automobilu. „Taman sam počeo uživati u tvom društvu a ti bi to prekinula. Neće ići.“ Otvorio je vrata automobila a ja sam jedva dočekala da sjednem jer me noge više nisu držale. Dok je sjedao na vozačevo mjesto imao je drugačiji izraz lica. Bio je ozbiljan, kao da ispituje svoje postupke. Pogledao me ravno u oči jedan dugi trenutak. Taj tren kad su nam se oči srele osjetila sam posebnu povezanost s njim a srce mi je jače nego ikad prije reklo da i on osjeća isto. Više nije bilo povratka na staro. Vozili smo se u tišini koja je bila rječitija od bilo koje izgovorene riječi. Srećom pa sama vožnja nije dugo trajala jer sam počela nanovo osjećati napetost. „Tu smo.“ pogledao je prema meni s nježnijim izrazom na licu. Parkirao je na ulici ispred hotela. Hotel je bio mali, obiteljski, na dva kata. Bila je to stara vila, pomalo oronule žute fasade, ali još uvijek jako lijepa. Cijela ulica je bila u drvoredima pa su se tako i ispred hotela ponosno ustoličila tri velika javora. Ušli smo u predvorje koje je bilo malo širi hodnik. U jednom uvučenom dijelu nalazila se recepcija s malim zvoncem, papirima i malim držačem za olovke na pultu. Iza recepcije je bila manja prostorija iz koje se čuo zvuk televizora. U pozadini su bile stepenice koje su vodile prema gore, a s lijeve strane stepeništa nalazio se stražnji izlaz.

Trgnula sam se kad sam čula duboki glas kako viče. „Da ti pas mater, pa k'o da imaš dvije lijeve.“ David se okrenuo prema meni dignuvši obrve. „Ilija. Živi za nogomet.“ Stala sam kraj Davida koji je pozvonio dajući Iliji znak da smo tu. „Ma, idem, idem.“ čula sam glas iz sobe. Pred nama se pojavio visok starac ponosnog držanja. Imao je oko sedamdeset godina. Kosa mu je bila gusta ali potpuno sijeda, oči su mu bile svjetlo plave, a pogled vrlo dobroćudan. Moj um, naviknut čitati ljudska srca odmah je primjetio neobičnost kod starca. Na srcu je nosio tešku tugu. Skrivenu i izjedajuću. Običan čovjek to ne bi mogao primjetiti. Ilija je svoje srce dobro zaključao. „Oooo, mladiću! Kako smo?“ radost je zaiskrila u njegovim očima kad je ugledao Davida. Srdačno mu je pružio snažnu ruku zaobišavši recepciju. David je pristojno odgovorio. „Dobro. A ti? Zdravlje služi?“ Ilija je odmahnuo rukom. „Godine mali. Ali nećemo o meni. Kojim dobrom?“ „Ilija, tražim sobu za mladu gospodičnu.“ pokazao je prema meni. Ilija ga je pogledao s malom dozom osuđivanja. Davidu to nije promaklo. „Uvjeravam te da je ovaj put riječ o prijateljici.“ dignuo je ruke u znak obrane „Ovo je Nina.“ Još uvijek mi je bilo neobično čuti svoje novo ime. „Onda štima.“ Ilija je pružio ruku prema meni i čvrsto ju stisnuo „Prijateljice su uvijek dobro došle.“

Široko mi se osmjehnuo. „Oprosti, ali dovede mi djevojke pa meni plaču na ramenu zbog ovoga magarca.“ našalio se zagrlivši Davida. „Sve je u redu.“ nasmijala sam se stavljajući kosu iza uha. Osjećala sam se ugodno u njegovoj blizini. Ilija je pogledao prema sobici. „Gotova tekma. Ne znam zašto uopće gledam te gluposti, samo se iznerviram. Nego, recite klinci, jeste li gladni? Baš nešto kuham.“ David je pogledao u mene. „Mogli bi, je li? Jesi li ručala?“ Pomislivši na hranu naglo sam postala gladna. „Zvuči u redu.“ složila sam se. Ilija nas je poveo ispod stepeništa prema stražnjem izlazu noseći vodu s ledom na pladnju. Stol je bio postavljen na livadi iza kuće u debelom hladu. Sjela sam za stol i natočila si vode. Bila je hladna i godila je mom suhom grlu. Ilija se vratio u kuću završiti jelo. „Lijepo je ovdje.“ primjetila sam ogledajući se oko sebe. Vrt je bio velik, okružen bujnim raslinjem koje je činilo ogradu. Tu i tamo stajale su voćke raštrkane bez nekog reda. Ni približno savršenstvo kao u mom svijetu. Jedino je trava bila uredno podšišana. Čudno, nije bilo niti boja, niti mirisa koji bi me oduševili, a opet, ovaj vrt bio mi je nešto najljepše što sam vidjela u životu. Baš zbog te nesavršenosti bio mi je tako dražestan. „Da, i ja volim pobjeći kod Ilije kad se želim odmoriti.“ David se opušteno naslonio na stolicu dižući noge na drugu. „Nadam se da će ti odgovarati smještaj.“ natočio mi je još vode. „Savršeno je.“ Primjetila sam da David želi zapaliti cigaretu. Nemajući namjeru, više instinktivno, pogledala sam ga oštro pa se uz smiješak predomislio. „Znam taj pogled. Ima ga i moja majka.“

Odmahnula sam glavom. „Nisam mislila...“ „U redu je Nina, i sam razmišljam da ih ostavim.“ nekako je tiho rekao. Proučavao me bez skrivanja, pa sam skrenula pogled. „Koliko namjeravaš ostati?“ čula sam ga. Ulovio me nespremnu „Samo do sutra.“ odgovor mi se nametnuo sam po sebi. Kimnuo je glavom stisnuvši usnice. Nije bio zadovoljan. „Šteta, baš sam ti mislio pokazati grad svojim očima.“ „Možda se i predomislim oko odlaska.“ brzo sam izrekla tek tada postajući svjesna svojih riječi. „To mi već zvuči bolje.“ odahnuo je. Čula sam Iliju kako se smije noseći pladanj. Došao je u pravi trenutak. „Hajde, idemo jesti, da se ne hladi.“ David mu je pomogao servirati dajući mi rukom znak da moja pomoć nije potrebna. „Samo sjedi i uživaj!“ Ručak je bio odličan. Ilija je prepričavao priče iz svoje mladosti kada je kao mladi sportaš putovao svijetom, volio žene dok se nije zaljubio u jednu sasvim običnu djevojku koja ga je ostavila i otišla s drugim. U njegovom glasu nitko ne bi primjetio tugu ali meni nije promakla. Tužno ljudsko srce bilo je nešto na što sam navikla. Moje srce se ovaj put još teže nosilo s tom spoznajom jer je duša imala ime. Sjena mi je prekrila lice. David me pogledao skupljenih obrva. „Jesi dobro?“ Bila sam dobro. Sama spoznaja da mu je stalo do toga kako sam, da je primjetio moju promjenu raspoloženja, učinila je da tuga nestane u trenu. „Jesam, možda malo umorna.“ Pogledala sam u nebo na kojem su se nazirali ranovečernji oblaci. „Želiš li u sobu?“

„Ne još.“ nisam se ni trudila sakriti da želim ostati što dulje u njegovom društvu. Zamislio se lupkajući neki svoj ritam po stolu. „Pa, mali“ Ilija se pogladio po trbuhu „kako idu svirke?“ „Odlično.“ veselo je uzviknuo David mijenjajući raspoloženje u trenu „Ipak, što više razmišljam to više želim promjenu. Ne bih se bunio da mogu odmoriti koji dan.“ I djelovao je umorno. „Pričaj nam o sebi, Nina.“ Ilijin glas je bio vidno zainteresiran. Protrnula sam. To sam upravo željela izbjeći. Priču o sebi. Pa sam ju skratila. „Nema se što reći. Nije da sam baš puno proživjela. Odrasla sam u normalnoj obitelji, okružena ljubavlju. Sada slijedim svoj put, povremeno vidim roditelje, i evo“ slegnula sam ramenima „upijam malo svijet.“ Sada mi se izgovor da odem leći činio najboljim rješenjem. Moje stanje je bilo takvo da mi se razmišljanje o riječima koje bi odale što manje o mom životu činilo poput nemoguće misije. Davidu to nije promaklo. „Umorna si. Možda da ipak odeš gore.“ glas mu je bio brižan „Mogu li ti pomoći sa stvarima. Gdje su ti?“ Laž je ovaj put bila neizbježna. „Ostavila sam ih u hotelu. Otići ću kasnije po njih. Sada idem leći.“ Pogledala sam Iliju. „Soba broj pet, na prvom katu. Ključ ti je na pultu.“ dodao je uz smiješak. David mi je pomogao da se dignem od stola. Otpratio me do dna stepeništa.

Stajao je tamo neodlučan, a onda je pucnuo prstima sjetivši se nečeg, uzeo papir sa recepcije i zapisao broj telefona. „Nazovi me ako bilo što trebaš.“ zastao je jedan tren i dalje držeći papir u ruci „Hm... večeras imam svirku. Volio bih da dođeš. Old pub, sjećaš se?“ „Sjećam se.“ požurila sam odgovoriti „Ovaj put sigurno dolazim.“ „Nažalost, ne mogu doći večeras po tebe, imam dogovor s dečkima. Ali stvarno bi volio da dođeš. Svirka nam počinje oko deset.“ izgovorio je sve skoro u jednom dahu. Drhtaj mi je prošao tijelom kad sam mu dotaknula ruku u kojoj je držao papirić. Čvrsto sam stisnula rukohvat obuzdavajući samu sebe da mu se sad, ovaj tren, ne bacim u zagrljaj. „Doći ću. Mislim... iskoristiti boravak u ovom gradu.“ Vjerojatno sam mu zvučala napadno jer se pomalo zločesto nasmijao i ponovio za mnom tihim glasom. „Iskoristiti boravak? Veselim se tome.“ Zagrcnula sam se i otrčala uz stepenice dobacivši kratki pozdrav. Ostati s njim nasamo u društvu više nije bilo izdrživo. Bilo je preopasno. Soba je bila svježa, a njezinoj svježini pomagao je i namještaj u bijeloj boji. Jedino su zidovi bili u boji lavande dajući cijeloj sobi osobiti šarm. Na sredini sobe nalazio se krevet sa bijelom posteljinom. Ispod prozora nalazio se radni stol koji je gledao prema vrtu. Pogledala sam kroz prozor, vidjela sam Davida i Iliju kako i dalje sjede ispijajući sok. Otvorila sam prozor i sjela na pod kraj radnog stola osluškujući. „Dijete moje“ čula sam Iliju „izgledaš stvarno umorno.“ Pretvorila sam se u uho pokušavajući čuti Davidov glas. „Znam, slušam sve to i od roditelja.“ Na tren se čulo samo šuštanje lišća, a onda sam ga čula kako nastavlja.

„ Ne ubija mene glazba, nego moj nemirni duh.“ „Ne radi greške kao ja David. Ne dozvoli nemirnom duhu da ti oduzme pravu sreću u životu.“ odgovorio mu je Ilija. „Ilija, zar ne misliš da je vrijeme da ostaviš tu priču u prošlosti?“ Ne obrativši pažnju na Davidove riječi, Ilija je nastavio. „Mene je takav duh koštao sreće i obitelji. Nikada ja nisam usrećio svoju ženu. Volio sam ja nju, ali ni približno kao ona dva plava oka iz mladosti. Kad upoznaš nekoga tko ti smiruje srce, primi ju uz sebe i ne puštaj ju bez obzira koliko ti zvučalo neobično. Kada srodna duša nađe drugu kažu da se anđeli glasno smiju.“ Na ovo sam se nasmijala. To još nisam doživjela. Pa mi se čak nismo smjeli glasno smijati. Jedno vrijeme sam čula opet samo vjetar u krošnjama, a onda sam ostala zatečena Davidovom iskrenošću. Govorio je polako važući svaku riječ. „Znam točno o čemu govoriš... znaš, sinoć sam s Ninom bio vani. Nikada nisam uživao više u nečijem društvu. Da samo znaš kako je upijala glazbu. Onako, iskreno. Iznenadila me... Baš je cura po mom guštu.“ Ilija se nasmijao. „Ne žuri mali. Znaš ju tek par dana. Iako mi se čini kao dobra djevojka ne možeš znati je li prava nakon tako malo vremena. Polako, pa tek ti je dvadeset.“ Tišina koja je uslijedila bila je dugotrajna pa sam se digla i legla na krevet. On osjeća isto što i ja. Nisam obraćala pažnju na Ilijine riječi, nisam ni željela. Srce mi je divlje tuklo. Pred očima sam imala samo njegovo lice. Povratak u moj svijet mi se činio tako daleko i s tom vizijom sam zaspala. Probudila sam se kada je vani već pao mrak. Bilo mi je hladno pa sam požurila zatvoriti prozor. Pogledavši u vrt

mogla sam vidjeti samo sjaj svijeće kako gori na stolu sa kojeg su odavno uklonjeni ostaci ručka. Skinula sam se i otišla pod tuš. Pustila sam vodu da mi pada niz tijelo pokušavajući udahnuti novi život punim plućima. Osvježena, sjela sam na krevet, očistila misli i preda mnom se stvorila predivna haljina. Dok sam ju oblačila pokušavala sam smiriti drhtave ruke. Bila sam isuviše uzbuđena od same pomisli da ću ga vidjeti. U glavi su mi još uvijek odzvanjale njegove riječi. Tiho sam zatvorila vrata za sobom. Ilija je sjedio u svojoj sobici. Odsjaj televizije obasjavao je cijelo predsoblje. Trudila sam se biti što tiša. Izlazeći, osjetila sam izraziti slatko cvjetni miris. Anđeo mu je dolazio u pohode. Ne želeći ometati bilo koga iz svoje zajednice požurila sam van. Na ulici me zapuhnuo miris tople proljetne večeri. Odlučila sam prošetati do puba. Pitala sam prve prolaznike na cesti gdje je i obradovala sam se kada sam saznala da ima samo par minuta hoda. Hodala sam ulicama živahnog grada i upijala sva iskustva zemaljskog života sve više uživajući u tome. Dočekala me gužva pred ulazom. Pomislila sam da je nemoguće ući sjetivši se da sam zaboravila Davidov broj na stoliću. Red je bio dugačak. Krupan čovjek na ulazu pogledom je birao tko može ući. „Daj nas pusti! Molim te! Pa, David nam je frend!“ pogledala sam u tom pravcu kad sam čula njegovo ime. Tri djevojke, ne starije od osamnaest, u vrlo kratkim suknjama, stajale su na pločniku s rukama kao da mole. „Je, vas tri i vas još sto.“ krupni im je drsko odgovorio. Tada je skrenuo pogled prema meni. Gledao me jedan trenutak, a onda me zazvao tako da su se sve glave u redu okrenule prema meni. „Ti si Nina?“ „Jesam.“ kimnula sam iznenađeno. „Hajde, prođi.“ otvorio je vrata puba gurnuvši ih.

Osjetila sam nelagodu dok sam prolazila kraj mnoštva koje nije uspjelo ući ali sam odlučila iskoristiti situaciju. Pristojnost svojstvena anđelima na Zemlji baš i nije prolazila. Unutra me dočekala buka i zadimljenost. Probila sam se do šanka jer mi se tamo činilo puno prozračnije. Pogledom sam prešla po mnoštvu zadržavši pogled na njemu. Stajao je na bini i prebirao po gitari. Nešto je govorio mladiću do sebe i glasno se smijao. Nisam mogla skinuti pogled s njega. Kao da ga je osjetio, pogledao je u mom pravcu. Široko se nasmijao, ostavio gitaru i spustio se do mene probijajući se kroz gužvu, ne obazirući se na sve one glasove koji su ga zvali u društvo. Cijelo vrijeme nismo maknuli pogled jedan s drugog. Nisam čula ni buku, niti sam bila svjesna nečije prisutnosti. „Hej, stigla si!“ nije krio radost „Jesi li imala problema sa ulazom?“ „Ne, čudno, znali su mi ime.“ Tako je lijepo mirisao. Nagnuo se prema meni stavljajući ruku na šank i tiho šapnuo. „Ja sam im rekao, Nina“ naglasio mi je ime “da puste anđela među nas.“ Ohladila sam se na te riječi. Uhvatila sam mu pogled, proučavao mi je lice, a onda me oklijevajući pogladio po licu. „Pustila si kosu.“ vidjela sam da se i sam iznenadio snazi svojih osjećaja. Ja nisam bila u stanju progovoriti. Hladnoću koja me preplavila tren prije sada je zamijenila vrućina. Začula sam glas prijatelja iz benda kako ga zove na mikrofon. „David, krećemo!“ Okrenuo se prema bini mašući. „Moram na svirku“ pogledao me sigurnim pogledom „ali budi tu, večeras sviram samo za tebe.“

Sada sam već bila u ozbiljnoj opasnosti da se raspadnem u tisuću komada. „OK!“ glas kao da nije bio moj. Svjetla pozornice su se upalila dok je ostatak kluba ostao u potpunom mraku. Sjeo je na visoku stolicu s gitarom u ruci. Dok je namještao mikrofon pogledao je u mom pravcu. Iako me u mraku nije mogao vidjeti namignuo mi je. Osjetila sam klecanje u koljenima. Naslonila sam se na šank da ne padnem. Silina osjećaja bila je preintenzivna, nestvarna. Čula sam mu glas. „Idemo zasvirati malo dobrog rocka.“ prošao je rukom kroz kosu blago se nasmješivši. Glas mu je bio dubok, melodiozan, razlijegao se dvoranom koja je ušutjela dok ga je slušala. Hipnotizirao je glasom, pokretom, pogledom. Nisam mogla ne primjetiti kako je djelovao na druge djevojke u mojoj blizini. Po prvi put u životu osjetila sam ljubomoru, osjećaj potpuno nepoznat nama anđelima. Odmahnula sam glavom, u srcu sam osjetila da su se događaji počeli odigravati i da na njih više ne mogu utjecati. Bila sam u potpunosti predana njemu. Ali, on nije mogao voljeti istim intenzitetom. Bio je čovjek, k tome još mlad, a ljudska zaljubljenost bila je kratkog daha. Ja međutim, ovako otvorenog srca nisam nimalo dvojila da ću njegovo lice čuvati u mislima do svoje smrti. Odlučila sam ignorirati misao koja mi je prošla glavom. Anael, bježi! Ti nisi za njega! Pokušala sam pročistiti misli i osjetiti srca ljudi oko sebe. Možda mi to pomogne da prestanem osluškivati vlastito. Većina ljudi oko mene osjećala je požudu. Srca su im bila isprazna. U cijeloj prostoriji mogla sam osjetiti samo dvije duše koje su se našle i iskazuju ljubav jedna drugoj. Zar su ljudi postali tako zatvorenih srca da su ono najljepše što im je dano odlučili pretvoriti u čistu požudu bez trunke emocija? Prvi put sam pomislila kako ovaj svijet treba promjenu. Veliku promjenu.

Cijelo vrijeme su mi prilazile te iste isprazne duše pokušavajući zadobiti malo pažnje. Kako je to sve lažno, pomislila sam dok sam ih pristojno udaljavala od sebe. Prošla je ponoć kad je napokon odložio gitaru. Izgledao mi je tako umorno iako se smijao dok mi je prilazio. Nagnuo se prema konobaru naručivši pivo. „I, što kažeš?“ namignuo je prema meni. „Bilo mi je pravo zadovoljstvo slušati te.“ rekla sam iako je moj široki osmijeh bio dovoljan odgovor. Glas mu se pretvorio u šapat. „Večeras je meni bilo zadovoljstvo svirati jer su tvoje uši slušale.“ „Praviš se važan.“ nasmijala sam se. Zagrlio me glasno se smijući. „Stare navike teško umiru.“ Njegov smijeh do mene je dolazio u valovima. Njegova ruka oko mog ramena bila je ono što sam trenutno osjećala. Djelovala je na mene poput udara munje, a on nije mogao ni sanjati što je izazvao u meni. Dok je njemu ta gesta bila nešto normalno, ja sam se borila sa naglim nedostatkom zraka. Ovo nije dobro. Ja nisam sposobna za ljubav te vrste, govorio je anđeo unutar mene. Što radiš, Anael? Bježi prije nego što slomiš njegovo srce. Ili on tvoje. Pa ti čak nisi ljudsko biće. Pogledala sam ga. Bio je tako veseo. Ni približno onako tužan kao onu noć kad sam ga vidjela kao anđeo. Sjetila sam se da mu nisam nikada imala priliku pružiti misao utjehe. A ipak, stajao je tu veseo, otvorenog srca. Znala sam da je takav jer sam bila kraj njega, u ljudskom obliku. Njemu je baš trebao anđeo poput mene. Otpustila sam svaku sumnju u ispravnost našeg susreta iz svog srca. „Hej, imaš društvo?“ mladić smeđe kose do ramena nam se pridružio. Nije obratio pažnju na mene. Naviknut na djevojke oko Davida nije smatrao da je potrebno uopće me upoznavati.

David je stavio ruku oko mog struka. Toplina njegove ruke bila je nevjerojatna. Kao i količina adrenalina unutar mene. „Kas, ovo je Nina.“ pristojno me predstavio. To je zaintrigiralo Kasa. Vidjela sam mu u očima da je ovo nešto novo. „Drago mi je. Nisam te vidio ovdje do sada.“ pružio mi je ruku i bolje me pogledao „Izgledaš poput Snjeguljice.“ „Jel´ tako?“ Davidov stisak je postao čvršći „I meni izgleda kao da je došla iz drugog vremena.“ Prebacio je ruku preko mog ramena dajući Kasu do znanja da sam njegova. Bilo mi je neugodno dok sam gledala Kasa kako nas gleda začuđenog izraza lica. U mislima sam odjednom vidjela majčino lice. Djelovalo je na mene poput hladnog tuša. Pa ja se moram vratiti u svoj svijet! Što ja to radim? Započinjem nešto što nema budućnosti. Anđeo i čovjek ne mogu biti zajedno, glava mi je brujala mislima koje nisu podržavale ovo što radim. U meni se miješala želja da nastavim započeto i strah da iz ovoga može izaći samo loše. Loše po oboje. „Moram ići! Trebam zraka!“ kratko sam rekla istrgnuvši se iz Davidovih ruku i krenula prema izlazu, što dalje od njega. Krajičkom oka sam vidjela zbunjenost na njegovom licu. Zaželjela sam da sam ljudsko biće. Oni nikada emocije ne moraju proživljavati ovako duboko. Poželjela sam da sam površna poput većine ovih ljudi oko mene. „Nina stani!“ krenuo je za mnom u namjeri da me zaustavi. Zastala sam, okrenuvši se prema njemu. „Moram ići. Ne odgovara mi ova gužva.“ bilo mi je teško lagati. Glas mu je bio promukao, pomalo ljutit. „Loše lažeš Nina.“

Povukao me na stranu. „Što se dešava? Malo teško pratim tvoje promjene raspoloženja. Čas si tu, a čas ti misli lete tko zna gdje.“ Sada sam shvatila koliko sam pogriješila odlučivši doći ovdje. Igrala sam se njegovim osjećajima i varala sebe prešućujući istinu. Ali zar sam mu mogla reći da me njegova blizina boli, da sam rastrgana između dva svijeta. I da ja nisam ono što on misli da jesam. Nikako. Počela sam se ljutiti na samu sebe. Uvijek sam se smatrala poprilično jakim bićem, spremnim uhvatiti se u koštac sa mnogim situacijama. Ali ovdje sam bila u potpunosti izgubljena i nisam čak ni znala kako si pomoći. „Gle Nina. Idi ako želiš.“ rezignirano je spustio ruke uz tijelo „Ali, ako ćeš ostati moraš mi dati neke odgovore.“ Toliko sam to željela ali nisam mogla. Zato sam samo kimnula glavom duboko udahnuvši. „U redu.“ krenula sam prema izlazu. Uhvatio me čvrsto za ruku. Duboko u sebi bila sam mu zahvalna što me zaustavio kada ja već nisam imala hrabrosti ostati. „Hajde, idemo negdje zajedno, sami.“ molećivo je predložio. Vidjela sam da se bori. I njemu je ovo bila potpuno nova situacija. „Ne budi lud.“ nasmijala sam se iako bih najradije plakala „Imaš svirku.“ Odmahnuo je glavom i brzo izgovorio. „To mi trenutno uopće nije prioritet.“ Glas mi je postao očajan. Nisam se imala snage boriti. „Ne razumiješ, ti me i ne poznaješ.“ Znala sam da neće odustati. „Tim više mi duguješ objašnjenje.“

Ne znam što je presudilo, njegove oči, čvrsti stisak ruke ili moja očita naklonjenost svemu u vezi njega. Nisam ga mogla gledati u oči pa sam skrenula pogled ugledavši par znatiželjnika koji su gledali što se događa. „U redu. Idemo.“ Nisam mu mogla reći ne iako sam znala da radim potpuno krivo. Neka bude što mora biti. Bilo je to zadnje što sam pomislila dok me vodio za ruku van dajući rukom znak Kasu da je on za večeras gotov. Vani nas je dočekala gužva. Neki su još pokušavali ući. Njegova pojava izazvala je manju histeriju kod nekih djevojaka na ulici. Nije obratio pažnju. I dalje me čvrsto držao za ruku hodajući odlučnim korakom. Ipak sam bila zabrinuta. „Možda da se ipak vratiš?“ zaustavila sam ga dok me vodio preko ceste. Stisnuo me jače za ruku. „Mogu dečki bez mene. Nije prvi put da odlazim nakon pauze.“ Nisam željela pitati zašto. Znala sam da mi se odgovor ne bi svidio. Poveo me je prema autu i otvorio mi vrata. „Izvoli! Uđi!“ Primjetio je na meni da sam nesigurna. „Ne boj se Nina. Bit ću savršeni džentlmen.“ teatralno se naklonio. Nasmijala sam se. Malo sam se opustila. „Gdje idemo?“ upitala sam kad je sjeo na vozačevo sjedalo. „Vidjet ćeš. Iznenađenje!“ bio je tajanstven dok je palio auto. Sigurnim pokretom ubacio se u promet ostavljajući klub iza nas. Gledala sam mu ruku na volanu, drugu na mjenjaču i poželjela sam da ju primim. Umjesto toga, napeta, držala sam ruke čvrsto stisnute u krilu.

„Jesi li pio?“ činilo mi se logičnim to pitati budući da sam svjedočila posljedicama alkoholiziranih vozača. Pogledao me kratko uz osmijeh. „Ne, ako se ne sjećaš moja piva je ostala na šanku.“ „Zašto uopće piješ, zar ti nije dovoljna glazba sama po sebi?“ Uzdahnuo je duboko. „Nemiran sam duh, Nina. Otkako znam za sebe s ničim nisam zadovoljan. Moji roditelji se najbolje nose s tim. Prihvatili su to moje stalno traženje sebe... Ja nisam.“ „Jesi li ikada pokušao shvatiti... “ ušutjela sam. Pa zar nisam i ja nosila taj isti nemir unutar svog srca? Samo što se s njim nismo nosili na isti način. „Misliš, jesam li pokušao shvatiti zašto je tako?“ prekinuo je moje misli. „Da, na to sam mislila.“ Ostavili smo svjetla grada iza sebe. „Bezbroj puta, ali svaki moj pokušaj je bio uzaludan i najčešće je završavao u još većoj frustraciji.“ „Kako to misliš?“ „Tako, poroci su valjda moja specijalnost.“ nasmijao se cinično. „Cijeli si život u ovom gradu?“ željela sam saznati što više o njemu. Slegnuo je ramenima razmišljajući. „Manje, više, dosta sam putovao. Tražio sebe, a većinom našao lokalne pubove.“ otpuhnuo je kroz nos „Ma, užas!“ Pogledala sam cestu, sada su se vidjela samo svjetla automobila. „Tvoji žive ovdje?“ „Da, oni nisu uopće slični meni. Čak ni izgledom. Kao da su me usvojili.“ „Ma da?“ poželjela sam mu reći da se i ja tako osjećam. „Mama mi je rekla da je prabaka bila poput mene.“ mogla sam osjetiti malu dozu nepovjerenja u njegovom glasu. „Gdje si naučio tako svirati gitaru? Bilo mi je predivno slušati te.“ povisila sam nesvjesno glas dok sam to izgovarala.

Nasmijao se i pogledao me. Skrenuo je na mali put. Iako je bio mrak osjetila sam da se penjemo na veću nadmorsku visinu. „Otac mi je izuzetno muzikalan. Većinu djetinjstva proveo sam s njim proučavajući sve vrste glazbe.“ Skrenuo je pogled s ceste prema meni. „A ti? Sviraš neki instrument? „Pomalo.“ „Morat ćeš mi pokazati što znaš.“ rekao je dignuvši obrve „Možda već večeras.“ Pogledala sam van ali vidjela sam samo tminu koju je remetio sjaj mjesečine kroz krošnje. Naslonila sam glavu na sjedalo zagledana u tamu. Bila sam umorna. Skoro sam zaspala kad me prenuo Davidov glas. „Dođi pospanko, svježi zrak će ti razbistriti um.“ pozvao me stavljajući mi ruku na nogu. Isti tren sam bila budna. Osjetila sam miris planina i šume. Ispred sebe sam vidjela malu kolibu obasjanu mjesečinom. Uski put vodio je do malih drvenih vrata iznad kojih je bio obješen anđeo u letu. Primio me za ruku i poveo prema kolibici. Upalio je upaljačem lampu na stolu ispred kuće i potražio lončanicu kraj vrata ispod koje je izvukao ključ. Vrata su zaškripala dok ih je otvarao. Pričekao je trenutak dok su mu se oči navikavale na tamu a onda je upalio svjetlo. Rukom me pozvao unutra. Kolibica se sastojala od dvije male prostorije. U sobi u koju smo ušli nalazio se kauč i manji stol ispred njega. Iza kauča, uz zid, bila je smještena mala kuhinjica. Na lijevoj strani zida bila su vrata koja su vjerojatno vodila do spavaće sobe dok je na desno stajao drveni trpezarijski stol sa četiri stolice. Sjela sam na kauč. „Jesi gladna, žedna?“ upitao je dok je stavljao drva u kamin.

Odmahnula sam glavom. Bilo mi je hladno. Samo nisam znala je li to bilo od hladnoće ili od onog dodira maloprije. „Čija je ovo koliba?“ upitala sam da ne razmišljam o hladnoći. „Mojih roditelja. Cijela obitelj je luda za njom, napravili smo vlastite izvore energije pa ne ovisimo o ničemu. Samo priroda i mi.“ na licu sam mu mogla čitati koliko voli biti ovdje. „Pa da, sve je od drveta. Tako prirodno.“ Baš kao kod nas, pomislila sam ogledajući se okolo. Vatra se rasplamsala i počela zagrijavati malu prostoriju. „Hladno ti je?“ pogledao me dok je pratio rasplamsavanje vatre. „Bit ću dobro.“ trljala sam si nadlaktice pokušavajući smiriti tremor tijela. Laganim korakom došao je do mene i podignuo mi bradu. Gledao me netremice u oči, a onda odmahnuo glavom. „Te oči ne bi smjele biti tužne.“ Naježila sam se. Uzeo je prekrivač sa kreveta i zagrnuo mi ramena. „Bolje?“ smiješio se. „Hvala!“ Sjeo je na stolicu nasuprot mene. „Pričaj Nina.“ Sada mi ni deka nije bila dovoljna da me ugrije. Njegova rečenica je izazvala hladnoću unutar moga tijela, a za to nije bilo prekrivača. Digla sam se i prišla kaminu ostavivši deku na kauču. On je i dalje sjedio na stolici i čekao. Držala sam dlanove iznad vatre tražeći pravi način da mu kažem istinu, ali ga nisam mogla smisliti. Pogledala sam ga duboko uzdahnuvši. Nasmiješio se. „Pa, ne može biti tako strašno.“ Ne, još je gore. Okrenula sam leđa vatri.

„David, vjeruj mi, bit ću iskrena koliko god mogu biti. Našla sam se u ovom gradu jer me neki unutarnji glas vodio. Nisam nikada mislila da će sve ići tako daleko.“ „Nina, budi konkretnija.“ odmahivao je glavom. „Voljela bih da mogu, ali ne smijem.“ cupkala sam u mjestu dok sam tražila prave riječi. Nije mu se svidjelo. „Smiješno!“ Mogla sam podnijeti sve, ali mogućnost da izgubim njegovo povjerenje u meni je izazivala jezu. Stala sam ispred njega, digao je pogled prema meni i uhvatio me oko struka. Osjetila sam napad panike jer sam osjetila njegov nemir. Srce mu je bilo potpuno zatvoreno. Stavila sam mu ruke na ramena. Sada sam lakše podnosila naše međusobne dodire. „David, objasnit ću ti sve, samo mi daj priliku da riješim neke stvari.“ Ugrizla sam se za usnicu. Zar mi nebi bilo lakše lagati, izmisliti priču? Ionako sutra odlazim. Nesvjesno sam se uhvatila za srce, probola me čudna bol na pomisao da ga moram napustiti. Nisam mu mogla lagati. Niti sam željela. Naslonio je glavu na moj trbuh. Kosa mu je bila tako sjajna. „Držim te za riječ.“ tiho je prozborio. Prošla sam mu rukama kroz kosu. Zažmirila sam i usredotočila se na svoje srce. Kao da je netko onu prazninu zatvorio i na njeno mjesto postavio svu ljubav koju sam osjetila prema Davidu. Morala sam si priznati da ga volim. Svim srcem sam pripadala ovom ljudskom biću koje me je sve jače primalo u svoj zagrljaj. Ali sve se odigrava tako brzo, pomislila sam. Naši zajednički trenuci bili su kratkotrajni, a sve se činilo tako normalno. Kao da nas je netko stavio u čamac na rijeci koja ima svoj tijek kojemu smo se bez riječi prepustili. Odmaknula sam se.

„Što kažeš na to da nešto zasviraš? Imaš li gitaru?“ pokušala sam zvučati što vedrije. Naslonio se na stolicu, vidjela sam da se suzdržava od daljnjeg fizičkog kontakta sa mnom. Gricnuo je donju usnicu. „Naći ćemo već nešto.“ Dignuo se i krenuo prema spavaćoj sobi. „Dođi!“ pozvao me glavom. Zastala sam. Nasmijao se. „Ne boj se, rekao sam da ću biti savršeno pristojan. Hajde, sad ti meni vjeruj.“ Krenula sam za njim. Otvorio je vrata velike sobe upalivši slabo svjetlo. U sobi se isticao tek ormar i krevet, ali ono što je izazvalo moje oduševljenje bio je stari klavir smješten ispod prozora. „David, prekrasan je!“ sjela sam prebirući prve taktove. Stajao je naslonjen na klavir dok su moji prsti svirali melodiju tihu i laganu, poput ove noći. Zanesena, nisam primjetila da je sjeo pokraj mene. Miris divljeg cvijeća paralizirao je svaki daljnji pokret. Sviranje više nije dolazilo u obzir. Ruke sam stisla u čvrstu šaku. „Zašto si stala? Ide ti savršeno.“ „Teško da mogu svirati dok si uz mene.“ glas mi je drhtao. Zločesto se nasmijao. „Ne daj se smetati. Samo nastavi!“ „Teško.“ osjetila sam mu dah na svom vratu. „Mmmm... tvoj miris mi je neodoljiv.“ duboko je uzdahnuo. Maknuo mi je kosu i poljubio me u vrat. Zatvorila sam oči. Emocije koje su me preplavile bile su nešto najintenzivnije što sam iskusila. Počela sam duboko disati, ali nisam bila jedina. Davidov dah je slijedio moj. Bila sam spremna predati mu se, sad, ovaj tren. Okrenula sam se prema njemu s očitom namjerom, gledajući ga ravno u oči, ali on je samo odmahnuo glavom i pogladio me po licu. „Polako, Nina. Dođi, hladno je ovdje.“ uzeo me za ruku.

Zijevnula sam čim smo ušli u toplu prostoriju. „Umorna si?“ Kimnula sam glavom. Nisam lagala. Uzbuđenje koje mi je um držalo budnim tijelo nije moglo pratiti. „Lezi! Ja ću te pokriti.“ pokazao je prema kauču. Poslušala sam ga. Uzeo je prekrivač i pokrio me izbjegavajući dulji dodir s mojom kožom. Mogla sam osjetiti koliko se kontrolira da me ne povrijedi svojom fizičkom željom. Odlučio je ići polako i bila sam mu zahvalna na tome. Opet je sjeo u stolicu nasuprot ispruživši noge i samo me promatrao. Gledali smo se u oči bez riječi. Bio je to tako čaroban trenutak, gledati mu u dušu dok on gleda u moju. Nismo si morali više ništa reći. Znali smo da smo tu, predodređeni jedno drugome usprkos svim preprekama. U to u ovom trenutku nisam sumnjala. U noći sam osjetila hladnoću i nesvjesno sam se stisnula uz toplo tijelo kraj sebe. Otvorila sam oči. Ležao je kraj mene i držao me u naručju glave zaronjene u moju kosu. Stisnula sam se jače uz njega dok je osjećaj beskrajne sreće preplavio cijelo moje tijelo. Zaspala sam sigurna u njegovim rukama. Jutro je bilo kišovito. Naglo sam ustala. Pogledala sam po sobi, bilo je tiho, vatra se odavno ugasila. Zima mi je prošla cijelim tijelom pa sam prekrižila ruke. Osjećaj sreće je ishlapio. Jutro, tmurno samo po sebi, izazvalo je isto raspoloženje unutar mene. Strah i sumnja zamijenili su osjećaj sreće. Provela sam noć u muškom zagrljaju, k tome još ljudskom. Predajem se u ruke čovjeku koji misli da sam ljudsko biće koje vodi život sličan njegovom, koje ima svoje mane i vrline i koje je tu s njim, i neće ga napustiti. Ali ja nisam mogla ništa od toga. Moja priroda ne može biti zatomljena. Doći će noć kada ću čuti nečiji glas, kako ću mu objasniti da je to moj posao? Nestati i vratiti

se. Kako ću mu objasniti da je moje fizičko tijelo samo oklop, da sam ja čista energija, stvorena samo da bezuvjetno ljubi, bez prizemne strasti. Pogledala sam ga. Da, sada ujutro ništa nije bilo kao sinoć. Glava mi je bila bistra. Znala sam da moram otići, što dalje od njega, prije nego što sve ovo ode predaleko. Otišla sam do prozora, kiša je nemilice padala. Znala sam da moram otići u svoj svijet. Vrijeme je za povratak. Osjetila sam udar poput noža u utrobi. Kako ću naći snage napustiti ga? Okrenula sam se opet prema njemu, spavao je glave nagnute u stranu s blagim osmjehom na usnama dok mu je raščupana kosa padala na lice. Razmišljala sam koliko sam ga zavoljela i kako baš zato moram otići. Kao da je osjetio da ga gledam, naglo je otvorio oči i samo me gledao. Vidio je na meni sve, stajala sam pred njim i nisam mogla sakriti svoje misli. „ Odlaziš?“ pogled mu je bio tako bistar. Kimnula sam. „Moram.“ rekla sam gotovo na rubu plača. „Ništa se ne mora.“ muklo je progovorio i prije nego što sam se snašla našla sam se u njegovom naručju, ležeći na njemu. „Potpuno si me zaludjela.“ prošao mi je rukom po leđima. Pa, vjeruj mi ,nisi sam u toj ludosti. pomislila sam. Osjetio je da sam se ukočila. Vidjela sam mu požudu u očima. Više se nije bio u stanju kontrolirati. „David, moram ići.“ odgurnula sam se rukama „Tako je najbolje. Ja nisam prava za tebe.“ dok sam to izgovarala niz lice mi se spustila suza. Odluka mi je teško pala ali sam znala da je najbolje sve ostaviti tu gdje smo sada. Previše sam se igrala, ugrozila sam svojim postupcima mnoge živote. Njegov, svojih roditelja, svoj. „Mislim da si malo sebična u procjenama. Priču o tome tko je za koga pravi ostavi meni.“ u glasu mu se osjetila ljutnja “Uostalom, mislim da nisi dovoljno jaka za odlazak

jer onda ne bi bilo ni tih suza.“ sada je govorio puno blaže. Tražila sam argumente koji bi poduprli moju odluku ali nisam našla niti jedan. Istina je bila jedino zbog čega bi me David pustio, a ja ju nisam mogla izreći. Pokušala sam se ponovno istrgnuti iz njegovog zagrljaja, ali neuspješno. Nije me imao namjeru pustiti. Pomoć je došla u obliku naglog vjetra koji je otvorio vrata unoseći unutra kišu i zimu. Morao me pustiti da zatvori vrata. „David, stvarno moram ići.“ gledala sam ga s istinskom molbom sjedeći na kauču potpuno slomljena. Znao je da se više nema smisla suprotstavljati. Bio je nemoćan. Nije imao ni najmanju ideju na koji način bi me zadržao još malo uz sebe. Naslonjen na vrata kratko je izgovorio. „Dobro.“ duboko je uzdahnuo znajući da je to jedino pošteno u ovom trenutku. Vani nas je dočekala kiša kroz koju se jedva nazirala okolina. Sve je izgledalo drugačije nego sinoć. „Nije baš pametno voziti po ovom vremenu.“ znala sam da se nada promjeni plana dok je to izgovarao. Više nisam mogla oklijevati. Poželjela sam da nestanem ovaj tren, da mislima otputujem kući, u svoj krevet, pokrijem se i ne mislim o njemu. Kao da je moguće zaboraviti nešto ovakvo. Krenuo je za mnom, spuštene glave, polako, ne osjećajući nevrijeme nad nama. Otvorio mi je vrata ozbiljan. Gledao je u pod. Vozio je u tišini. Spuštali smo se zavojitom cestom svaki zabavljen svojim mislima. Čvrsto je držao volan zagledan u cestu ispred sebe. U jednom trenutku skrenuo je pogled na ulegnuće kraj ceste i naglo zakočio tako da se auto okrenuo na drugu stranu. Stisnula sam šake gledajući u njega. Nisam progovorila. Sve što sam željela je vidjeti ga sretnog kao sinoć. Znala sam da će vrijeme učiniti svoje, zaboravit će i naći će sreću u nekoj drugoj djevojci koja

će mu pružiti sve ono što ja ne mogu. Osjetila sam žareću bol na tu pomisao. Sjedio je naslonjen na sjedalo ruku držeći na čelu, a onda me pogledao. Moje misli prekinuo je njegov glas pun ljutnje. Pogledala sam ga u oči, bile su tužne. Glas mu je pucao. „Zar ćeš samo tako otići, bez riječi?“ ruke su mu čvrsto stisnule volan. Otvorila sam usta u namjeri da mu odgovorim, ali nije mi dao. „Sviđaš mi se Nina.“ Nagnuo se prema meni stavljajući moje lice u svoje ruke. Osjetila sam mu dah na licu. Bio je tako sladak i divlji. „David, ja...“ Nije se dao smesti. Glas mu je i dalje bio odlučan. „Jako.“ Približio se mom licu sada govoreći šapatom. „Uvukla si mi se pod kožu. Teško da ću te pustiti. Bar dok nešto ne probam.“ Niti jedan osjećaj koji sam proživljavala kroz ljude nije se mogao mjeriti s osjećajem kada je nježno naslonio svoje usne na moje. Poljubac je bio nježan, a opet strastven. Trajao je kratko, ali sam znala da nakon ovoga više neću biti ista. Sva jačina moga duha nestala je u njegovom dahu. Moj razum više nije odlučivao. Moje srce je dobilo bitku. Spustila sam glavu. Jedan dugi trenutak čulo se samo muklo udaranje kiše. Digla sam glavu, znao je da me je slomio. „Vratit ću se, samo moram riješiti neke stvari.“ tiho sam rekla. Nasmiješio se i okrenuo auto prema gradu.

° ° ° Dok me gledala kako hodam prema njoj moja majka je bila istinski zabrinuta. Znala sam da me je pročitala, bila je nenadmašna u tome. Ušla je u kuću i sjela za stol skrštenih ruku, čekajući. Vrijeme nije donijelo promjenu na njenom licu, bilo je tek nešto malo zrelije od moga. Anđeoska ljepota je sa svakim spašenim srcem bila sve veća, a ona je bila jedan od najljepših anđela. Naslonila sam se na dovratak dok sam ju gledala. Nisam znala kako bih joj saopćila svoju odluku da živim poput ljudi. „Mama, ja moram natrag! Na dulje vrijeme.“ samo sam izrekla. Već je bila ispred mene. Na licu sam joj vidjela ljutnju pomiješanu sa zabrinutošću. „Znam da nisi sretna, ali ti si anđeo, dobila si zadatak usrećiti druge svojim rođenjem. Što radiš Anael? Bivaš tako sebična. Stavljaš svoju sreću ispred drugih.“ Tek kad je ona to izgovorila osjetila sam težinu svoje odluke. Pogledala sam u nju stisnutih usana, nisam znala što bih joj rekla. Skupila je oči i nastavila mirnijim tonom. „Ne mogu dozvoliti da učiniš bilo kakvu glupost. Ne znam što namjeravaš ali nijednu odluku nećeš donijeti bez svoje obitelji.“ Nemoćno sam sklopila ruke u strahu da moja želja ipak neće biti moguća. „Mama, ja ne pripadam u ovaj svijet. Pogledaj me, ja nisam poput vas. Ja nemam sreću na licu, moja patnja je neizdrživa. Moram ići.“ Okrenula se od mene jedan trenutak, kao da razmišlja, a onda me pogledala. Izraz lica joj je bio puno blaži. „Kamo? Nećeš sreću naći nigdje dok ne nađeš mir u duši. Ti čak i ne bi trebala tražiti mir, trebao ti je biti dan rođenjem.“ Oči su mi bile pune suza. „Upravo tako, a gledaj me. Jesam li sretna?“

Gledala me je, njene plave oči postale su vlažne. Protiv mojih suza se nije mogla boriti. Uhvatila me za ruke. „A među ljudima si sretna?“ Pogladila sam ju po licu. „Jesam.“ Uzdahnula je „Kako ti mogu pomoći?“ pomirljivo je rekla. „Snaći ću se mama. Samo mi daj vremena. Uostalom, posjećivat ću vas. Nije tako teško to putovanje.“ Glas joj je opet postao isuviše ozbiljan. „Ne pretjeruj, putovanje u druge dimenzije uvijek nosi opasnost da se zaluta.“ Pogledala sam duboko u majčine oči. Kakva blagost! Hoće li moje oči ikada nekoga ostaviti tako zatečenim kao što sam ja kada pogledam oči svoje majke. Poljubila sam ju u čelo. „Hvala ti mama!“ Kimnula je glavom. „Ostaješ na doručku? Mislim da ti i tata stiže.“ „Može.“ trudila sam se zvučati što opuštenije. Gledala sam svoje roditelje dok smo završavali sa obrokom. Njihova ljubav činila mi se jačom svakim danom. Poštivanje je bila odlika svih veza u našem svijetu, ali veza mojih roditelja imala je nešto više. Oni su se istinski voljeli. Iako nisu željeli priznati da ta ljubav između njih tinja drugačijim žarom, nije se moglo ne primjetiti. Ukočila sam se čuvši oca kako mi govori. „Idi, izluduj se. Dvadeset ti je godina. Uskoro će ti Vijeće dodijeliti partnera. Anael, onda ćeš morati prihvatiti život zajednice.“ Moja majka je stavila ruku na očevu. „Kalaziel, mislim da nisi shvatio. Ona nema namjeru živjeti ovdje.“ Glas mu je zagrmio dok su mu obrve nadvile oči poput sjenke. „Ne dolazi u obzir. Pa to još nisam čuo. Kako misliš biti na Zemlji? A što je s tvojim zadatkom, kako misliš proživjeti svoj vijek bez svog poslanja?“ „Tata, moram probati.“ sada sam i ja povisila ton.

Majka je smirivala situaciju. „Kalaziel, pusti ju. Neka iskuša. A ti Anael“ okrenula se prema meni „isprobaj i onda odluči.“ Gledala sam u oca. „Uskoro ćeš se morati pojaviti pred Vijećem. Što ćemo im reći? Znaš da se dugotrajan ostanak na Zemlji kažnjava.“ tiho je rekao. „Uvijek im možeš reći da sam se izgubila u putovanju.“ pokušala sam biti šaljiva. Ali on je postao još ozbiljniji. „Ne šali se Anael. Mnoge duše putuju izgubljene u drugim dimenzijama.“ Razmišljao je lupkajući prstima po stolu. „Da ne gledam tvoju tugu cijeli svoj život spriječio bih tvoj odlazak, ali pokolebao me taj tvoj novi sjaj u očima. Znam da mi nećeš reći razloge, a ja ih neću pitati. Glavno mi je da si sretna.“ Digao se od stola ušavši u kuću. Brzo se vratio, puno mirniji i staloženiji. Uhvatio me za ruku i digao u zagrljaj. „Pazi na sebe!“ u ruke mi je stavio snop novčanica i kartice. Iznenadila sam se. “Novac je jako bitan na Zemlji Anael, ne možeš ga materijalizirati jer bi bio lažan. Srećom, možemo materijalizirati blago koje sa na Zemlji dobro plaća.“ bio je to opet moj stari tata. „Hvala, tata!“ „Imaš i više nego dovoljno na karticama.“ majka je dodala. Dala sam još poljubac mami prije no što sam otišla u sobu spremna za povratak na Zemlju. Zatvorila sam oči i očistila um. Putovanje je ovaj put bilo lakše.

° ° °

Stajala sam nasred prazne ulice. Još uvijek je padala kiša ali ja nisam osjećala baš ništa. Bila sam previše uzbuđena da bih osjetila bilo što. Krenula sam prema hotelu tješeći samu sebe. Nemaš se čega bojati. Sve će stvari sjesti na svoje mjesto. Nasmijala sam se u sebi. Moći koje sam posjedovala kao anđeo ostat će zauvijek uz mene. A s vremenom će i David saznati istinu o mom porijeklu. Ilija je stajao pred hotelom i gledao u nebo. „A šta pada! Pa do kad će?“ raširio je ruke i pogledao sa sažaljenjem u mene. Tek tada sam primjetila da sam potpuno mokra i da nemam kišobran. Nasmijala sam se od srca i mahnula rukom ulazeći unutra. „Sve je u redu.“ Glasno se nasmijao zabacivši glavu. „Vidim da nisi više samo prijateljica mom Davidu.“ Zastala sam na ulazu. „Kako vi uopće znate Davida?“ „Radio sam za njegovog oca. Taj mali liliputanac se priljepio uz mene i nekim čudom davao radost mom životu. Mogu slobodno reći da me spasio. Svaki put kad me je zagrlio mom srcu je bilo lakše.“ Skupila sam obrve. David je bio pun iznenađenja. Krenula sam unutra, ali me Ilija zaustavio rukom. „I ti nosiš neku posebnu vedrinu Nina.“ „Drago mi je da tako mislite o meni Ilija.“ Gledao me dugi tren, a onda se nasmijao gurajući me. „Hajde, hajde, još ćeš se i prehladit!“ Otišla sam do sobe i skinula mokru odjeću zamijenivši je novom. Bila sam nemirna, željela sam čuti njegov glas. Izašla sam na hodnik. Na zidu nasuprot sobe stajao je telefon. Jedna misao bila je dovoljna da u ruci držim karticu.

„Molim?“ zadrhtala sam čuvši dragi glas. Nisam baš očekivala takvu reakciju u sebi jer ovo već nije bilo normalno. Sjela sam na pod da ne padnem. Srećom pa je telefonska žica bila dovoljno dugačka. „Nina je.“ pomalo stidljivo sam rekla. „Heeej! Gdje si?“ nije krio oduševljenje. „Tu sam, u hotelu.“ Iznenadio se. „Brzo si se vratila.“ oklijevao je „Možda prebrzo. Predomislila si se?“ Opet sam morala lagati. „Obavila sam sve telefonski. Činilo mi se tako bolje.“ Jedan trenutak je bila tišina. „Dođi do mene. Hoćeš da dođem po tebe?“ Oklijevala sam, željela sam ga vidjeti što prije, ali trebala sam i šetnju pa makar i po kiši. „Ne moraš, doći ću.“ „Nije mi teško, ali ako tako želiš... Ja sam u zgradi prekoputa one klupe gdje smo se sreli. Pozvoni na Hamon.“ Čudno. Hamon je bilo uobičajeno prezime u mom svijetu. Kako to nisam prije primjetila? prošlo mi je kroz glavu. „Dobro.“ vratila sam se na naš razgovor. „I Nina?“ „Molim?“ „Jedva čekam.“ „I ja.“ Sunce se polako počelo pojavljivati kada sam došla pred njegov ulaz. Pozvonila sam na Hamon kako mi je i rekao, ne razmišljajući više o prezimenu. Samo sam znala da ću ga uskoro ugledati. Popela sam se stepenicama do drugog kata a on je već stajao na vratima ruke držeći u džepovima. „Bok, uđi!“ Ušla sam u stan koji mi se sad činio nekako prozračnijim. Pogledala sam ga.

„Pa i nije baš neuredno kako si mi opisivao.“ Slegnuo je ramenima. „Spremačica. Imala je cijelo jutro posla.“ „A tako. A ostatak društva?“ Gricnuo je usnicu. Bio je neodoljiv dok je to radio. „Mogli bi doći svaki tren.“ Najednom sam osjetila sram, stavila sam kosu iza uha. Uhvatio me oko struka i približio sebi. „Budući da nemamo baš puno vremena uživati u samoći nećeš se ljutiti ako iskoristim trenutak.“ Ovaj put poljubac je bio puno dulji, nježniji, mogla sam osjetiti mekoću njegovih usana. Stavio mi je ruku u kosu i spustio svoje usne na moj vrat. Sada su i moje ruke bile u njegovoj kosi. „Obožavam okus tvojih usana. Mogao bih te neprestano ljubiti.“ tiho je rekao. Već sam se počela navikavati na brži ritam srca u njegovoj blizini. Odmaknuo se od mene. Digao mi je bradu. „Dobro došla u moj grad.“ Htjela sam nešto reći ali nas je prekinula galama koja je dolazila iz hodnika. Nasmijao se odmahujući glavom. „Nina, što god mislila o njima, vjeruj mi to su super dečki.“ „Bez brige.“ rekla sam ovaj put ja njega uhvativši za ruku. Ušli su u sobu u kojoj smo stajali bučno prepričavajući neki doživljaj. Prvo sam primjetila Kasa, a onda i ostalu trojicu. Kas je bio visok, poput Davida, dok su ostali bili malo niži. „Hej, Nina!“ Kasov pogled je bio upitan. Sada su i ostala trojica pogledala u mom pravcu, pa u Davidovom, pa natrag na mene. Brzo su se snašli. Prišli su do mene i pristojno pružili ruke. Prvi od njih, malo kraće kose i nabijenih mišića, stisnuo mi je ruku. „Ja sam Petar.“ „Nina.“ nasmiješila sam se shvaćajući da me David i dalje drži za drugu ruku.

Petar se okrenuo prema drugom dečku koji je bio najmršaviji od svih s izraženim žilama po rukama. „A ovo je Vigo.“ Vigo je kimnuo sjedajući u fotelju. Treći od njih, vjerojatno najmlađi, široko se osmjehnuo i zabacio dugu kosu pružajući mi ruku. „A ja sam Borna.“ Nastala je tišina. Znala sam da nitko od njih nije naviknut na ovo. David me pozvao da mu se pridružim na kauču. Zagrlio me nemajući ni najmanji osjećaj nelagode, dok sam ja osjećala da mi se rumenilo penje u obraze. Dečki su sjeli na pod, osim Kasa koji je sjeo u fotelju. „Večeras nema svirke pa predlažem da danas svi malo odmorimo.“ obratio se svima. Vigo je uzeo gitaru i dodao. „Sutra imamo snimanje cijeli dan, dobro bi nam došlo malo odmora.“ Kas se nasmijao udarivši po naslonu. „Premda se David već sinoć odmarao.“ Uzdahnula sam u nastojanju da smirim količinu srama unutar sebe. David ga je kratko odsjekao oštrim pogledom. „Nema potrebe za takvim komentarima.“ „OK, 'ko je za sok?“ Borna je veselo upitao presjekavši nelagodu. Svi smo digli ruke pa se Borna izgubio u kuhinji pjevajući. Kas je upalio televizor tek da razbije napetu atmosferu. Nisam se osjećala najbolje, a to nije promaklo Davidu. „Nina, želiš da izađemo van?“ Kas ga je prekinuo. „Ma nema potrebe da ju vodiš van.“ okrenuo se prema meni „Jednostavno Nina, malo nam je neobično.“ David ga je prostrijelio pogledom. Kimnula sam. „Sve je u redu. I ja sam malo zbunjena.“ Borna se vratio u sobu noseći čaše na pladnju. Nasmijala sam se. „Što je?“ David me upitao.

Odmahnula sam rukom. Shvatila sam da se i oni sami ne snalaze i da im je vjerojatno neugodno kao i meni. Djevojke koje su dolazile u ovaj stan bile su moja suprotnost, spremne na mnoge stvari koje ja nisam niti probala i bila sam nešto novo u njihovom životu. A nepoznanica uvijek izaziva napetost bez obzira koliko divote krije u sebi. Uzela sam sok, otpila gutljaj, a onda sam ugledala klavijature. Digla sam se upitavši čije su. „Moje.“ odgovorio je Borna „Sviraš?“ „Pomalo. Mogu?“ Kao da sam samo jednim pitanjem ušla u njihov svijet. Borna je odmah došao do mene noseći dvije stolice. Vigo je prestao svirati a Kas je ugasio televizor. Samo se David smješkao gledajući me kako sjedam za klavijature. „Hoćeš da ti pokažem što sad smišljam?“ Borna je započeo laganu melodiju. Slušala sam pozorno, a onda sam se umetnula. „Možda da probaš ovako?'' zasvirala sam dok je Borna pozorno slušao otvorenih ustiju. „Hej, to je baš ono što sam tražio.“ okrenuo se prema Davidu „Pa gdje si nju našao?“ Ne skidajući pogled s mene odgovorio je polako bez razmišljanja. „Mislim da je ona našla mene.“ Okrenula sam se i nastavila svirati dok nam se nije pridružio Petar sa saksofonom, a odmah za njim i Vigo. Par minuta kasnije razvezali smo živu diskusiju kako bi pjesma što bolje zvučala. David je cijelo vrijeme tiho razgovarao sa Kasom oko novčanih stvari, puštajući me da se potpuno opustim što mi se na kraju i dogodilo. Istinski sam uživala. Pala je večer kad mi je David predložio da se prošećemo. Vani je bila svježa proljetna večer, miris me podsjetio na moj svijet. Zagrlio me dok smo šetali parkom. Osjećala sam takvu bliskost, kao da smo zajedno već godinama. „Hladno ti je?“ skinuo je jaknu i ogrnuo je oko mene. Zima je bila nešto na što nikako da se naviknem ovdje na Zemlji.

„Sad mi je bolje.“ Poveo me prema klupi smještenoj uz samu stazu. Na njoj više nije bilo tragova kiše. Sjeli smo okrenuti jedno prema drugom. „Kakvi su ti planovi Nina?“ „Kako to misliš?“ zbunjeno sam upitala pogledavši ga. „Pa odlučila si biti ovdje. Moraš imati neke planove.“ Tada sam shvatila. On želi čuti moje planove koje ja uopće nisam imala. Moj jedini plan bio je ostati što dulje u njegovoj blizini. Shvatila sam da na neki način nameće ovaj razgovor želeći stvari smjestiti na svoje mjesto. Nisam odgovorila. „Trebala bi naći stan Nina. Naravno, ako misliš ostati dulje. Mogu ti pomoći oko toga. Imaš li dovoljno novaca?“ „Imam.“ oprezno sam odgovorila. Približio me sebi jednim pokretom. „Nina, moraš mi reći malo više o sebi. Želim ti pomoći, ali ja čak nisam siguran trebaš li ti pomoć.“ Postala sam nervozna. „David, imam dovoljno novaca, naći ću stan, a s vremenom i posao. Ovaj grad mi je nekako prirastao srcu, vidim se u njemu.“ Odmahnuo je glavom. „Posao? Možda da razmisliš o studiranju? Što tvoji kažu na to?“ Moj svijet nema fakultete. Naši umovi znaju sve već s petnaest godina. „Njima se to čini kao dobra ideja.“ što je vjerojatno i istina. Nasmijao se. „Upisi su uskoro, možda bi bilo dobro da razmisliš što želiš.“ Želim biti s tobom. „Što ti studiraš?“ opet sam bila oprezna. „Elektrotehniku. Nije valjda da bi išla na elektrotehniku?“ Odmahnula sam glavom. Nije me to zanimalo ni u našem svijetu. „Razmislit ću, sigurno postoji nešto i za mene.“

Bio je nekako umiren. Igrao se mojim pramenom. „Pa što si do sada radila?“ oprezno je upitao. „Hmmm... većinom sam se bavila humanitarnim radom.“ Njegovo lice je odalo da mu ništa nije jasno. „To baš i ne donosi novce.“ Sada sam se već nosila sa situacijom. „Samo nastavljam ono što rade generacije i generacije u mojoj obitelji.“ „Znači tvoja obitelj je nešto poput mecena?“ znenađeno je upitao, pomalo šaljivo. Kimnula sam. „Tako nekako. Naš život se temelji na pomoći drugima.“ „To bi značilo da imate dovoljno novaca za sebe kad možete pomagati drugima.“ „Upravo tako.“ Na licu mu se vidjelo olakšanje. „Sad mi je lakše. U jednom trenutku sam pomislio da zahtijevam od tebe nešto što nisi u stanju ispuniti.“ „David, nemoj se brinuti. Imam sve što mi treba.“ Ovaj put sam ja bila ta koja je poželjela poljubac, bio mi je tako blizu. Vidjela sam da oklijeva da bi me zatim dignuo odlučnim pokretom i stavio sebi u krilo. Obuhvatila sam ga nogama, dok sam se gubila u stvarnosti. Nisam znala više gdje sam, ni kako se zovem, ni tko sam. Osjećala sam samo njegovo tijelo kako odgovara na moje. Ruke su mu bile posvuda dok me ljubio, a ja niti u jednom trenutku nisam željela da prestane. Prepuštena strasti, kršila sam sva pravila. Ipak je stao. Držeći ruke oko moga lica tiho je izgovorio. „Hajde, idemo prije no što napravimo glupost.“ „Ali...“ glas i dalje nije bio moj a moj vlastiti razum bio je negdje daleko. Pokopan. „Zaslužila si puno više od pukog ljubakanja u parku Nina. Značiš mi puno više.“ Poveo nas je prema autu. Da nas je netko gledao sa strane vidio bi dva mlada ljudska bića pomalo izgubljena u snazi vlastitih emocija.

„Želiš li ti voziti?“ vidjelo mu se na licu da želi skrenuti misli na nešto drugo. Znatiželja je prevladala, njegovi poljupci u meni su pobuđivali želju da probam sve ono što je Zemlja pružala. Kao da mi je netko poklonio slobodu na pladnju i sada jedem s njega. „Ne znam voziti. Ali bih rado probala.“ Oklijevao je jedan tren, a onda mi je dobacio ključeve. „Za sve postoji prvi put. Bit će mi čast da to bude sa mnom.“ Obožavala sam taj njegov zločesti osmijeh. Sjeli smo u auto, pokazao mi je sve što sam trebala znati za prvu vožnju. Krenuli smo trzajući a onda sam jednostavno isključila um i intuitivno nastavila voziti. Istina polako, ali prilično dobro. „Ide ti super.“ rekao je još uvijek s dozom opreza. Bila sam poput malog djeteta koje je dobilo igračku. Nisam ni znala da me jedno ovakvo iskustvo može tako razveseliti. Zavrištala sam od sreće dignuvši ruke sa volana. „Nina koči!“ čula sam mu glas. Ali bilo je prekasno. Prednjim dijelom auta udarila sam hidrant sa strane lupivši glavom u volan. Bila sam užasnuta. I dalje sam čula zvuk motora a velika knedla zapela mi je u grlu. „Jesi dobro?“ David mi je proučavao lice. „Jesam.“ uhvatila sam se za glavu „David oprosti, zaboravila sam se.“ nisam znala boli li me više glava od udarca ili od spoznaje da sam se osramotila pred njim. Dobacivši da je i on u redu i da će samo provjeriti štetu izašao je iz auta. Ja sam ga slijedila prije ugasivši auto. Oko nas se već skupila hrpa znatiželjnika. „Nina, sjedi u auto.“ glas mu je bio odlučan dok je čučnuo pregledavajući prednji branik. Krenula sam natrag. „Nina!“ Okrenula sam se prema njemu. Gledao me u čudu, s malim smješkom na licu. „Na suvozačevo sjedalo Nina. Mislim da ti je dosta vožnje za večeras.“

„Aha.“ nisam baš bila najpametnije biće u tom trenutku. Brzo mi se pridružio. Pogledom je ispitivao moje lice. „Uf, to izgleda gadno. Čelo ti otiče. Izgleda gore nego šteta na autu.“ poljubio me u čelo dok je palio auto. „Platit ću ti štetu David. Oprosti.“ počela me izjedati krivnja. „Nemoj se brinuti. Imam osiguranje. Volan je kriv, nije smio skrenuti tek tako. Očito nešto nije u redu.“ zvučao je vedro za nekoga kome je djevojka koju zna tek dva dana slupala novi auto. Mora da sam izgledala prilično očajno jer me držao za ruku cijelo vrijeme vožnje, pogledavajući me tek povremeno smijuljeći se. Parkirao je ispred hotela. Izašla sam brzo iz auta. Tješila me spoznaja da je mrak pa bar neće vidjeti moj sram koji me bolio više od glave koja je, istina, lijepo odzvanjala. „Hvala ti. Idem staviti obloge.“ digla sam se na prste da ga poljubim. „Mora da se šališ.“ rekao je hvatajući me za ruku i vodeći unutra „Dok ne vidim da si dobro ne idem kući.“ Ilija je izašao pred nas. Lice mu se izobličilo u bolnu grimasu kad me vidio. „Ajme dijete, šta si imala okršaj sa nekom bivšom?“ „Trebat ćemo obloge Ilija, molim te.“ David je kratko rekao dok me vodio prema sobi. Otključao je vrata, legao me na krevet upalivši samo noćnu lampu i izašao van vraćajući se s ručnicima u kojima se nalazio led. Glava me je stvarno boljela. Nagnuo se nad mene. „Možeš držati oblog samo dok ti skinem cipele?“ Kimnula sam. I samo kimanje izazvalo je bol. Jauknula sam. Legao se kraj mene. „Nina, daj meni oblog. Ti se opusti.“ Baš. Kao da je lako opustiti se s njim u blizini. Prošlo je neko vrijeme prije no što je maknuo oblog. Dignuo se usmjeravajući noćnu lampu prema mom licu.

„Možeš se dići da vidim?“ Digla sam se, bilo mi je malo bolje iako mi je u glavi i dalje tinjala podmukla bol. Promatrao me jedan tren da bi zaključio. „Do jutra će ostati samo masnica.“ „Nadam se.“ dodirnula sam si čelo. Pogledala sam ga, jedva je suzdržavao smijeh. „Zar je tako grozno?“ upitala sam sva očajna. Više nije izdržao. Smijao se tako glasno da mi nije ostalo drugo nego da mu se pridružim. Bilo je to nešto novo za mene, smijati se od srca ne obazirući se na prijekorne poglede. Legli smo umorni od smijeha. Bila sam sretna, čak i sa poprilično bolnom glavom, uživala sam u svakom trenutku. Poželjela sam da ovaj trenutak potraje vječno. Nisam se obazirala na činjenicu da nisam ljudsko biće, na činjenicu da moj život nema baš nikakve sličnosti s njegovim, na činjenicu da ovo ne može i ne smije potrajati vječno. Pripadao mi je ovaj trenutak i ja sam ga koristila u potpunosti. Nagnuo se nad mene naglo se uozbiljivši mičući mi kosu sa lica. Moj izraz lica je slijedio njegov. Naslonio je dlan na moj obraz i poljubio me, ovaj put malo jače no inače. Osjetila sam kako mu ruke klize niz moja leđa i zavlače se ispod majice. Nisam ni ja oklijevala iako nisam imala pojma što se od mene očekuje. Krenula sam mu skinuti majicu. Zaustavio me uhvativši me za zglob. „Polako Nina. Dosta uzbuđenja za jednu večer.“ Udahnula sam duboko. Naglo sam osjetila nesigurnost. Trbuh mi se zgrčio. Od straha ili olakšanja, nisam znala. Poljubio me nježno u čelo. Djelovalo je iscjeljujuće. „Nemoj misliti da te ne želim. Samo želim raditi ispravno ovaj put. Znamo se tako kratko. “ Proučavala sam mu lice, kosu koja mu je pala na čelo, njegove blago pune usnice i čvrste crte lica. Zagrlila sam ga. Bio je u pravu. Meni vrijeme nije predstavljalo ništa, moje otvoreno srce mi je govorilo da je on taj. Međutim, David je bio ljudsko biće, a svjedočanstva krivih ljudskih

izbora u ljubavi bila su često razlog zbog kojeg su me zvali na Zemlju. Bio je oprezan i upravo zbog toga sam znala da mu predstavljam nešto posebno. Njegovo oklijevanje bilo je potpuno opravdano. „I ja želim da bude posebno.“ odgovorila sam pomirljivo. Okrenuo se na leđa privlačeći me u zagrljaj. „Probaj zaspati.“ tiho je rekao. Zadovoljno sam se stisnula uz njega i ubrzo utonula u san. Probudila sam se sama u krevetu. Pridigla sam se osluškujući. Čula sam ga u kupaonici. Izašao je van svjež iako je bio u odjeći od sinoć. Sama njegova pojava me ostavljala bez daha. Ispunjavao je cijelu sobu svojom energijom. Visok, odmjerenih pokreta, kose uredno razbarušene, djelovao je na mene tako da sam se samoj sebi činila tako malom. Osjetila sam intenzivan miris divljeg cvijeća. „Hej!“ široko mi se osmjehnuo sjedajući kraj mene na krevet i dajući mi tek ovlaš poljubac u obraz. Uhvatila sam se za čelo. Maknuo mi je ruku laganim pokretom. „Izgleda bolje. Još te boli glava?“ Odmahnula sam glavom sjedajući prekriženih nogu. „Ne više.“ vidjela sam da oblači cipele „Ideš?“ Nagnuo se prema meni i ponovo me poljubio. „Imam snimanje za pola sata a moram pokupiti dečke. Vidimo se večeras u klubu na svirci.“ Kimnula sam, iako tužno. Vidio je moj pogled. Nasmiješio se. „Pogledaj stanove. Pitaj Iliju za novine. Možda ti je stvarno vrijeme da se smjestiš. Kupaonica ti je prazna.“ ogledao se po sobi “Gdje su ti uopće stvari?“ Raširila sam oči. „U ormaru.“ Laganje mi je sve bolje išlo. Digao se i krenuo prema ormaru. „Trebaš nešto?“

„Ne, sama ću. Samo ti idi da ne zakasniš.“ bez daha sam izgovorila pružajući ruku da ga zaustavim. Srećom, nije bilo potrebno. „Nazovi me ako nešto trebaš.“ rekao je oblačeći jaknu. „Trebala bih kupiti mobitel.“ zaključila sam. „I ja mislim. Vidimo se večeras. Čuvaj se!“ zatvorio je vrata dok sam mu ja mahala. Za par trenutaka vrata su se opet otvorila. „Nina?“ „Molim?“ „Probaj da danas ne voziš.“ nasmijao se zatvorivši vrata dok sam ja bacala jastuk prema njemu. Bacila sam se na krevet upijajući njegov miris. Ništa na ovom svijetu, ili našem, nisam voljela više od njega. Grickala sam usnicu razmišljajući što dalje. Što sad? Imam još dosta vremena do večeras. Na Zemlji, samoća mi je bila poput neprijatelja. Pogledala sam prema prozoru, sunce se polako pojavljivalo na nebu mameći me van. Krenula sam dolje na recepciju zamoliti Iliju za novine da pregledam oglase. Izašao je iz svoje sobice čim je čuo moje korake. Ni on nije volio samoću. „Glava izgleda bolje.“ našalio se dignuvši guste obrve. „I boli manje.“ prešla sam rukom preko čela. „Naravno, nema toga što ljubav ne liječi.“ zvučao je poput mudraca. Nisam mu odgovorila. Nisam ni trebala. Jedan pogled na mene ukazivao je da sam beznadno zaljubljena u Davida. U novinama je bio samo jedan oglas za koji sam imala dobar osjećaj, druge nisam ni pogledala. Bila je to još jedna prednost anđela. Intuiciju smo koristili po želji i bila je nepogrešiva. Stan je bio u maloj zgradi, pomalo oronuloj visokoj prizemnici. Čudno, mislila sam da će me intuicija voditi do malo boljeg stana. Pregledala sam zvona, bilo ih je pet. Pozvonila sam na izlizano prezime koje sam pročitala u oglasu i pričekala. Čula sam spore korake kako se približavaju. Vrata mi je otvorila starija

žena, plavo bojane kose i prodorno plavih očiju i još uvijek dobrog držanja. Gledala me znatiželjno. „Dobar dan! Došla sam u vezi stana.“ pokušala sam zvučati srdačno. „A, dobro! Uđite!“ povela me u tišini kroz sivi, uski i mračni hodnik s petora vrata. Otvorila je druga vrata s desne strane pritisnuvši malo jače kvaku prema dolje i gurnuvši koljenom vrata. Ušli smo u stan, bio je svjetao iako star. Šetala sam kroz prostorije znajući da sam već donijela odluku čim sam vidjela oglas. Zašto, u tom trenutku nisam znala. Stan je bio daleko od onoga što sam zamišljala. „Tu vam je kuhinja, pećnica ne radi ali mi ni ne izgledaš kao osoba koja bi ju upotrebljavala.“ odmjerila me. „Mogu poslati nekoga da to sredi.“ Dignula sam obrve kao odgovor. „Plaćaš na kraju mjeseca, unaprijed, ostavi polog i stan je tvoj.“ stala je ispred mene obješenih ruku i čekala. Provirila sam još jednom na hodnik. „Kakvi su susjedi?“ pogledala sam prema njoj. Gledala me tako prodorno da sam morala spustiti pogled. „Jednoga nikad ne vidim, stalno putuje, tu je do tebe stariji bračni par, a treći stan je prazan. U onom na kraju hodnika živim ja.“ „Zvuči OK.“ slegnula sam ramenima. Tada sam primjetila drveni poklopac na podu na kraju hodnika. „A tamo? Pretpostavljam ulaz u podrum. Imam i podrumske prostorije uz stan?“ znatiželjno sam upitala. „Ništa važno. Samo moje stvari, ništa za tebe.“ nestrpljivo je odgovorila. Zagrcnula sam se. Morat ću se naviknuti na ljudsku gostoljubivost. „Kada se mogu doseliti?“ pružila sam ruku prema njoj uz osmijeh “Usput, ja sam Nina.“ „Vjera. Možeš odmah. Samo mi ostavi novce.“ prihvatila ju je uz slab osmijeh. Predala sam joj iznos koji sam pročitala u novinama uvećan za polog. Izašla je van uz tihi pozdrav ostavivši mi ključeve na komodi.

Osjetila sam iznenadni napad panike. Jesam li dobro izabrala? Žena je bila tako čudna. Ali vjera koju mi anđeli imamo u intuiciju nije me dugo držala u sumnji. Postojao je razlog zašto sam ovdje, a koji, vrijeme će kao i uvijek do sada pokazati. Otvorila sam drveni prozor uz škripu pustivši zrak u svoj novi dom. Cijelo popodne sam izgubila pospremajući. Iako sam sve mogla srediti samo jednom mišlju ovako mi se činilo prirodnije. Kad sam se već odlučila za život ljudskog bića onda trebam tako i djelovati. U jednom trenu sam se čak i glasno nasmijala shvativši da pjevušim pjesmu. Sloboda s cenzurom bila je odlika mog svijeta, ovdje je ta cenzura nestala otkrivajući mi ljepotu spontanosti u svoj njezinoj raskoši. Vratila sam se u hotel šetajući s noge na nogu. Ilija je stajao na ulici i uzbuđeno prepričavao neku od utakmica sjedokosom prolazniku koji ga je naslonjen na štap zainteresirano slušao. Stala sam sa strane i pristojno čekala da završi. Nije mu dugo trebalo. „Reci dušo!“ „Odjavila bih se, našla sam stan.“ „Ma da? Gdje? Tu blizu?“ „Ne baš, prije bliže Davidu.“ „Naravno, šta uopće pitam.“ odmahnuo je rukom. Okrenuo se prema svom sugovorniku. „Idem ovo riješit pa ću doć.“ Zagrlio me očinski oko ramena dok smo ulazili unutra. Na povratku u stan kupila sam mobitel, uopće ne pomislivši da ga materijaliziram. Odlučila sam biti što više ljudsko biće. Razmišljala sam o svojim roditeljima. Što bi oni sada rekli da me vide kako samouvjereno hodam ulicama grada kao da sam se rodila ovdje. Moja sreća je bila tolika da sam tek na trenutak pomislila da ću se jednom morati vratiti. Ne obzirući se na tu misao pažnju sam brzo skrenula na knjige izložene u izlogu. Kako bolje upoznati ljudski rod nego preko svih tih silnih riječi.

U svom stanu upalila sam radio koji je ispunio prostorije muzikom dok sam ja listala krute neiščitane stranice. Uzela sam mobitel u ruke pomislivši prvo da nazovem Davida, ali sam odustala. Umjesto njega nazvala sam taxi i naručila ga za deset sati. Ostatak vremena provela sam slušajući glazbu i čitajući. Iz stana sam izašla baš kada se taxi parkirao. Po vozačevom pogledu shvatila sam da mogu biti zadovoljna izgledom. Nisam uopće razmišljala o dojmu koji ostavljam na okolinu, bilo mi je samo bitno da se svidim Davidu. Platila sam taxi i okrenula se prema klubu. Gužva mi se sada činila još većom nego prošli put. Međutim, nisam računala da gostoprimstvo neće biti isto kao prije. Krupan čovjek koji me prije čak i nazvao imenom večeras nije bio raspoložen. „Sorry mala. Došle su neke face s našim dečkima pa je ulaz ograničen.“ kratko je odsjekao i postavio se ispred kluba ne obazirući se na moj molećivi pogled. Uzela sam mobitel i nazvala Davida ali on se nije javljao. Pokušala sam nanovo zamoliti vratara da me pusti ali koliko god sam ga molila da zove Davida bio je odlučan u namjeri da me ne pusti unutra. Pogledala sam ga pogledom za koji ni sama nisam znala da posjedujem i onda odlučila da je najbolje da sjednem na zid preko puta ulice i čekam pauzu. Prošlo je oko pola sata kad mi je mobitel zazvonio u ruci. „Nina, jesi ti? Gdje si? Nešto se dogodilo?“ jedva sam ga čula od galame. „Vani, čekam već pola sata. Ne puštaju me unutra.“ „Dolazim.“ veza se prekinula. Stajao je ispred kluba sa čuvarom upotrebljavajući nimalo pristojne riječi, pokazujući u mom pravcu. Ostala sam sjediti jer mi je bilo pomalo neugodno. Na licu mu se ocrtavala ljutnja, ali dok je pretrčavao cestu prema meni opet je bio onakav kakvog sam ga navikla viđati.

„Oprosti, nije znao, mislio je da si samo jedna od onih...“ nije nastavio, gledao je u mene s osmijehom na licu. „Izgledaš super.“ Odmahnuo je glavom uhvativši me za ruku i poveo me preko ceste prema ulazu za zaposlene. Spustila sam pogled dok smo prolazili kraj reda. Mogla sam ih čuti kako zlobno komentiraju. „Nikada neću shvatiti ljudski rod. Zar se ne mogu radovati zbog nečije sreće?“ prošaptala sam, ali me nije čuo. U hodniku nije bilo nikoga, samo se čula zaglušujuća buka iz puba. „Prije nego što te prepustim ekipi...“ crne oči su mu zaiskrile pod slabim svjetlom. Naslonio me na hladan zid i poljubio držeći mi ruke čvrsto stisnute. Poljubac je bio skoro bolan, ali sladak. Gubila sam se u njegovom zagrljaju. Sva buka je nestala dok sam osluškivala njegovo teško i ubrzano disanje. „Oprosti, ali teško se kontroliram kraj tebe.“ rekao je privukavši me na svoja prsa. „Osjećaj je uzajaman.“ Moje disanje pratilo je njegovo. Naša srca su muklo udarala u istom ritmu. „Idemo.“ nevoljko je rekao „Moram se vratiti na svirku. Sva ekipa iz studija je tu.“ Ušli smo u klub. Gužva je bila puno manja no inače. U daljini sam vidjela da ulazi veća grupa šireći zarazan smijeh. Primio me čvršće za ruku pozdravljajući manja društvanca samo kimanjem glave. Smjestio me za stol na povišenom mjestu blizu bine među dobno raznoliko društvo i poprilično pod gasom. Šapnuo mi je na uho „Ne ujedaju. Uživaj mačak!“ požurio je prema bini. Osluškivala sam vrisku dok je uzimao gitaru dajući dečkima znak za početak. Borna mi je mahnuo prije no što je zasvirao pjesmu koju smo skladali onaj dan. Stariji gospodin u svojim pedesetima, prilično pijan, nagnuo se prema meni.

„Ti si Nina?“ „Jesam.“ Pružio mi je elegantnu ruku na kojoj se isticala velika narukvica. „Tihomir.“ lelujao je prstom po zraku dok se oko njega širio miris alkohola „Vidiš, Nina, ova pjesma će biti hit a dečki kažu da si joj ti kumovala.“ „Samo manjim dijelom.“ skromno sam dodala. Šutio je jedno vrijeme, proučavajući me. „David je uvijek znao izabrati a ovaj put je nadmašio samog sebe.“ Zacrvenila sam se no Tihomir to nije ni primjetio. „Stvorit ću zvijezdu od tvog dragog.“ iskapio je dobar gutljaj smeđe tekućine u sebe. „Samo naprijed.“ okrenula sam se prema bini slušajući dalje pjesmu. Ponudili su mi piće ali sam ga odbila. Neke zemaljske stvari sam ipak odlučila ne probati. Oko ponoći su nam se svi pridružili za stolom. Čak i oznojen, David nije mogao zatomiti miris divljeg cvijeća. Zagrlio me poljubivši me u kosu. „Jesi se zabavljala?“ „Jesam, pa znaš da te uživam slušati.“ Vigo je nazdravio prema meni. „Nina, što kažeš na pjesmu?“ Nasmijala sam se. „Oduševljena sam.“ Kas mi je namignuo dok je naručivao piće za sve. David se digao držeći glasan mobitel u ruci. „Oprosti, moram se javiti.“ Otišao je u manje bučan dio kluba kraj bine. Spustila sam pogled vidjevši da me Petar pozorno promatra. „Što je?“ upitala sam. Nasmijao se. „Uopće ti se ne vidi da imaš masnicu na čelu.“ Zacrvenila sam se dok su se svi ostali nasmijali. Kas je samo dometnuo.

„Sad si dio ekipe Nina. Uz to obavezno ide i malo zafrkancije.“ Nije mi preostalo drugo nego da se i sama nasmijem. Pogledala sam prema Davidu. Završio je razgovor i krenuo prema nama kad ga je zaustavila jedna od djevojaka. Prepoznala sam ju iz stana. Bila je to Tea. Sjetila sam se imena. Bila je lijepa, nekako krhka, kratke plave kose, obučena u majicu koja joj je isticala dekolte ukrašen gustom i velikom ogrlicom. „David, obećao si nazvati.“ čula sam ju kako izgovara dok mu se vješala oko vrata. Pogledao je u mom pravcu. Brzo sam spustila pogled. „Tea, žao mi je... nešto mi je omelo planove.“ spustio joj je ruke nimalo nježno. Sada je i ona pogledala u mene. U velikim očima joj se vidio očaj pomiješan sa velikom količinom alkohola. Potepavajući se došla je do mene ne obazirući se na Davida koji ju je pokušao zaustaviti. „Možda si mu malo pomutila mozak ali vjeruj mi, ostavit će te kao krpu čim ne ispuniš njegova očekivanja.“ pokazivala je prstom prema meni. Pokušala se popeti do mene ali u takvom stanju stepenica joj je predstavljala problem pa se samo primila za mali rukohvat još uvijek se njišući. David ju je primio za ruku. „Hajde, Tea. Bolje se idi otrijezni.“ Otrgnula mu se iz ruke. Za stolom je vladala tišina. „Ja sam bar iskrena, što se ne bi moglo reći za tebe.“ prosiktala mu je u facu. Sada se umiješao i Kas. „Tea, pozvat ćemo ti taxi.“ Nije obratila pažnju na njega. Njezine oči bile su prikovane za Davida. „Zašto joj, David, ne kažeš koliko srca si slomio, s koliko si žena spavao da ih idući dan nisi ni pozdravio.“ teško je izgovarala riječi. Vidjela sam na Davidu da postaje ljut. Morala sam smiriti situaciju.

„Čula sam te i mislim da bi ti bilo najbolje da ideš kući.“ stvarno mi je izgledala očajno pa sam se trudila izreći to sa smiješkom. Nagnula se prema meni. „Je li te vodio u svoju malu kolibicu?“ zvučala je prijateljski, kao da dijelimo tajnu. Protrnula sam. David je zakolutao očima. Pozvao je zaštitara dajući mu novac u ruku. „Zovi joj taxi. Molim te, pazi da ne vozi.“ Još je nešto govorila, ali je bila potpuno nepovezana. Nije se više opirala dok su je vodili prema izlazu. Tišinu je prekinuo Tihomir pretjerano glasno. „Kažem vam, mali je zvijezda. Pogledaj šta već radi ženama. Svijet će poluditi za njim.“ David je ponovo preokrenuo očima. Ja nisam. Upravo sam postajala svjesna da sam svojim postupkom ljudskom biću uzrokovala bol. Stisnula sam usnice osjećajući krivnju. Kao da je slijedio tijek mojih misli uzeo me za ruku odvodeći me bez riječi od društva koje je već nazdravljalo s novom rundom. Poveo me u isti hodnik u kojem me još par sati ranije ljubio. Naslonila sam se na zid zaokupljena mislima. Možda sam mu samo novi izazov. Što ako on ne dijeli iste osjećaje prema meni? Ja volim snagom jednog anđela, bezuvjetno i vječno, dok je on samo ljudsko biće. Ljudsko biće kojem ću možda sutra biti prošlost. Naslonio se na zid nasuprot s rukama iza leđa. U uskom hodniku još uvijek smo bili vrlo blizu jedno drugom. Mogla sam mu vidjeti sitne bore na čelu dok je razmišljao. „Žao mi je što si morala čuti sve to.“ Nisam ništa rekla. Imala sam osjećaj kao da imam više umova, svaki sa svojom teorijom. Bilo mi je preteško bilo što reći u takvom stanju. Približio mi se. „Nina, ne vjeruj joj. Značiš mi više nego bilo koja djevojka u mom životu. A bilo ih je, priznajem. Ne bježim od toga.“

Pogledala sam ga. U očima sam mu mogla pročitati molbu. „David, ovo je sve tako brzo, preintenzivno. Bojim se da ću samo izgoriti.“ riječi su samo izletjele iz mene. Naslonio se natrag na zid. „Znam. Ni ja se ne snalazim. Kada nisi uz mene um mi je bistar, ali onaj tren kad te vidim kao da nisam ja.“ Nisam osjećala hladnoću zida iza sebe, u meni je doslovno gorjela vatra. Da mi bar netko može dati odgovor na sva pitanja koja su mi prolazila kroz glavu. Zašto on? Zašto nas dvoje? Zašto ja? Rukom mi je prešao preko obraza. „Pustimo neka stvari idu dan po dan Nina.“ Čvrsto sam ga zagrlila. Nije me bilo briga, uživat ću u njemu dok mi dozvoli, a ako poželi promjenu vratit ću se tuzi svog prijašnjeg svijeta. „Dan po dan David.“ Nije me poljubio, samo me čvršće zagrlio izgovarajući moje ime. Vratili smo se za stol. Vidjela sam olakšanje na licima dok smo prilazili zagrljeni. „S kim si pričao na mobitel?“ upitala sam još dok smo hodali prema njima. „Sa starim prijateljem iz djetinjstva. Popijemo piće i idemo do njega. Jedino ako želiš do hotela na spavanje.“ bio je puno opušteniji. „Našla sam stan.“ dozvolila sam si malo ponosa. „Ma da? Super.“ pozvao je konobara za račun „Onda večeras ne spavam doma.“ Nasmijala sam se. „Kao da si namjeravao.“ Uhvatio me za lice i snažno poljubio ne obazirući se na ostatak društva. „Čitaš mi misli.“ Pozvao je ostatak benda. Shvatila sam da je Davidov stari prijatelj česta usputna stanica.

„Idemo dalje?“ Borna je odmahnuo rukom. „Ja idem kući, ne znam za sebe.“ Ostatak benda oduševljeno je prihvatio. A ni ja nisam bila pospana. Svo uzbuđenje toga dana učinilo je da ne osjećam ni najmanji umor. Pozdravili smo se sa ostalima za stolom i krenuli van iz kluba. Smjestila sam se na zadnje sjedište između Petra i Vige dok je Kas sjeo naprijed. Petar je bio posebno raspoložen. „David, zašto nisi dao Nini da vozi?“ Okrenula sam očima. Svi su se opet nasmijali, uključujući i Davida. Petar me iskreno zagrlio. „Ne ljutiš se?“ Odmahnula sam glavom koliko mi je njegov stisak dozvoljavao. „Nina, slušaj ovu stvar.“ Kas je pojačao radio. Prepoznala sam ju. „Kako? Pa tek ste ju danas završili.“ „Tihomir čini čuda. Koliko god bio lud zna svoj posao.“ čula sam Davida dok je skretao ulijevo. Kuća se nalazila u maloj uskoj uličici. Primjetila sam da je okružena velikim vrtom koji me podsjetio na moj svijet, samo što je ovdje nedostajalo svih onih boja. Na tren mi se uvukla tuga u srce. „Hej mačak, što je?“ David je vidio moj sjetan pogled. Odmahnula sam glavom. „Sve je dobro.“ Je li stvarno sve dobro? Moja nepogrešiva intuicija upozorila me na blizinu opasnosti. Osjetila sam prisustvo anđela onaj tren kad sam prešla prag kuće. Sve je mirisalo na njih, svaka pora moga bića je udisala tako poznati miris. Miris cvjetne livade. Bježi! vrisnuo je glas unutar mene ali ja sam ga odlučila potisnuti.

„Oduševit ćeš se Albinom. Znamo se odmalena.“ šapnuo mi je David na uho „U životu nisam sreo nekoga tko toliko poznaje glazbu.“ „Albin! Kako neobično ime.“ primjetila sam. Za zemaljski svijet, za moj svijet uobičajeno. Ipak sam odlučila malo bolje promotriti stvari oko sebe. U kući ništa nije upućivalo da bi ovdje živio neki anđeo koji se odlučio za život poput mene. Bila je puna stvari koje nisu pripadale u okruženje mog svijeta. Sjetila sam se vrta. Bio je identičan našim vrtovima. Savršen. Dobro! Vrt, miris, ime. Ipak je to previše da bi bila slučajnost. Ono što me zabrinulo bio je nagovještaj moje intuicije. Glas unutar mene i dalje je vrištao da srljam u opasnost. Zastala sam, na tren sam prestala disati. Anđeo prepoznaje anđela. Taj Albin će sigurno znati tko stoji pred njim. Inače to ne bi bio problem ali David me dovodi njegovoj kući kao djevojku. Anđeo i ljubavnik. Kao da mi je netko stavio oštricu pod vrat i čeka moj krivi pokret da presudi. David se okrenuo prema meni. „Sve u redu?“ u glasu sam mu osjetila brižnost. „Moram na toalet“ brzo sam se sjetila. Pokazao mi je vrata na lijevo. „Čekam te!“ Ostatak društva već je krenuo prema staklenim vratima do vrta. Zatvorila sam vrata za sobom ne videći ništa. Možda je samo anđeo prošao kroz kuću tren prije nas pa sad osjećam miris, tješila sam samu sebe. Ali vrt sam već viđala tisuće puta. I miris je bio isuviše poznat, nezemaljski. A ime, tipično za naš svijet. Nisam mogla riskirati da me razotkriju. Čak i ako bi taj Albin bio izuzetno pošten i odlučio sve prešutjeti rizik je bio prevelik. Mogla bih se napraviti da moram brzo kući, da mi je slabo. To je najbolje, bar dok ne ispitam Davida neke

pojedinosti koje će potvrditi moje sumnje. Naglo sam otvorila vrata utješena rješenjem. Našla sam se oči u oči sa plavim, anđeoskim očima. Netremice su me gledale. Znala sam da su me prepoznale. Pružio mi je ruku. David je ništa ne sluteći veselo dodao. „Ovo je Nina! Pričao sam ti o njoj.“ Onda se okrenuo prema meni. „Ovo je Albin.“ „Nina dakle...“ nije dovršio rečenicu. Nije trebao. Stajala sam pred njim ogoljene duše i srca. Osjetila sam da pred sobom imam drugačijeg anđela. Nije to bio netko tko je sišao na Zemlju da se zabavi. Bio je ovdje sa zadatkom. Anđeo koji živi na Zemlji. Nešto tu nije bilo kako treba. I sama pomisao na to me uplašila. Svojim dolaskom saznala sam nešto što možda i nisam priželjkivala. Tišina je u jednom trenutku postala neugodna. Albin se prvi snašao. „Idite do vrta! Ja ću samo složiti klopu u kuhinji.“ Uputio mi je pogled od kojeg sam se smrzla. David je ništa ne sluteći krenuo prema vrtu držeći me za ruku. Ovaj put nije osjetio koliko sam napeta i uplašena. Vani je Kas već prebirao po gitari. „Hej David, ovo je ludnica. Pogledaj što nam je Albin pripremio.“ Na stolu obasjanom sa tek nekoliko svijeća stajala je hrpa CD- a. Nije mi trebalo dugo da shvatim da nisu kupljeni. Kako sam mogla biti tako glupa? Trebala sam pobjeći čim sam osjetila opasnost. A sada sam izložena. I to dok kršim sva pravila našeg svijeta. Nisam se iznenadila kad sam mu čula glas. „Nina, može li mi tvoja ženska ruka pomoći malo u kuhinji?“ David mi je pustio ruku ništa ne sluteći. Bilo mu je normalno da krenem natrag u kuću a ja sam željela

izbjeći taj susret jer sam duboko u sebi znala da ono što ću čuti u kuhinji neće biti ugodan razgovor. Stisnutih ruku i usana krenula sam unutra. Albin je stajao naslonjen na kuhinjski šank, na licu sam mu vidjela ljutiti izraz. „Mislim da se trebamo upoznati.“ rekao je šapatom i nekako otegnuto. Stala sam ispred njega duboko uzdahnuvši. Pogledala sam ga bolje. Bio je visok, iako niži od Davida. Plavu kosu pustio je do ramena, kao i svi pripadnici zajednice. Bio je jak, mišići su mu se isticali ispod uske majice. Usne su mu bile tanke, a oči sitne. Njegovo lice odudaralo je od snage njegova tijela. Bilo je nekako kukavičko i podmuklo. „Anael.“ tiho sam rekla. „Dakle, Anael“ naglasio mi je ime „znaš li ti uopće što radiš?“ „Ne.“ iskreno sam odgovorila i pogledala ga u oči. Podsjetio me na mog učitelja u školi. Samo što je Albin bio mlad poput mene. Odmahnuo je glavom zabacujući kosu. Glas mu je bio strog, prijeteći tih dok mi se unosio u lice. „Ti znaš da ćeš sada otići i Davida ostaviti za sobom. A ja ću se potruditi da nitko ne sazna za ovu tvoju pustolovinu.“ Srce mi se stegnulo na tu pomisao. Nisam bila spremna ostaviti Davida. „Što ako to odbijem? gledala sam ga čekajući odgovor. „Obratit ću se Vijeću. Anđeli se ne upuštaju u bilo kakve veze sa ljudima. Tu smo da im pomognemo, i to je to. Ne postoji ljubav između anđela i čovjeka. To je strogo kažnjivo. Zar ne razmišljaš o svojim roditeljima? Kako bi njima bilo da doživiš kaznu Vijeća? Pa gdje ti je bila pamet?“ „Albin, ovo je drugačije.“ pokušala sam ga uvjeriti. Stavio je ruku na čelo trljajući ga. „Znaš li ti što radiš Davidu? Ti nisi stvorena za život na Zemlji. Doći će vrijeme kada će te Vijeće pozvati da

prihvatiš partnera. I što ćeš onda?“ uzdahnuo je “Ja sam na Zemlji kako bih ispunio obećanje dano Vijeću. Vjeruj mi, ovo tvoje ponašanje predstavlja najveću opasnost.“ Nije mi bilo jasno. „Kako to misliš?“ Odmahnuo je glavom. Trudio se biti prijateljski nastrojen. „Pusti Anael, idi i zaboravi sve. Dovela si sve u veliku opasnost.“ Bio je u pravu. Vidjela sam majku pred sobom i pomislila kako bi joj bilo da me vidi, koliko bi bila razočarana. Otići na Zemlju tražeći malu promjenu u anđeoskom životu bilo je nešto što su anđeli i prije činili, ali otići za ljubavlju jednog čovjeka bilo je van svih pravila. Znala sam da bi bila prognana ako bi Vijeće saznalo za ovo. Naježila sam se na pomisao da završim život u nekoj drugoj dimenziji bez mogućnosti povratka. Oči su mi se napunile suzama. „Mogu li se barem oprostiti?“ upitala sam iako sam znala odgovor na to pitanje. „Ne, vrati se u svoj svijet Anael!“ glas mu je sada zvučao puno blaže. „Molim te, nemoj ga povrijediti.“ sada ga više nisam vidjela od količine suza. Moja ljubav na Zemlji je završila a da nije pravo ni počela. Od svega će ostati samo uspomena koju ću nositi cijeli svoj život. Još jače sam zaplakala shvaćajući da je sve završeno. „Što se događa?“ čula sam Davidov glas. Okrenula sam mu leđa dok mi je plač lomio svaku mogućnost odgovora. Prišao mi je i okrenuo me prema sebi držeći me za ramena. „Nina?“ Pogledala sam u Albina koji je i dalje stajao naslonjen na šank. Njegove stisnute usnice i ruke prekrižene na prsima ubile su svaku moju nadu da će popustiti ali ono što je slijedilo nisam očekivala. Albin je pogledao u Davida potpuno hladnim pogledom. „Krivu si djevojku izabrao prijatelju.“ Protrnula sam. Pridružio nam se i ostatak društva.

„O čemu pričaš?“ Davidov glas je bio nestrpljiv. „Pa eto, meni je poznata Ninina prošlost.“ David se odmaknuo približivši se Albinu. „Kakva prošlost? Nije nikada ni bila u ovom gradu.“ Albin se nasmijao dok su mene izdavale noge. Naslonila sam se na zid spuštenog pogleda. Mozak mi više nije razmišljao, samo sam čekala nadolazeću oluju. „Ne kažem da sam ju upoznao ovdje. Ustvari, ona se čak i ne sjeća mene. Bila je toliko pijana tu noć da teško da me se može sjećati.“ Spustila sam se niz zid. Albinu nije bilo dosta. „David, zaljubio si se u najveću moguću lažljivicu na svijetu. Glumeći sveticu uspjela je sasvim solidno u životu. Ti si njezin tipičan plijen. Mlad, uspješan, bogat, a još i zgodan. Prije no što se okreneš, izmust će iz tebe sve što može a onda će otići tražiti drugu žrtvu.“ Skočila sam na njega neviđenom snagom zbog ovih riječi. „Kako možeš? Zar ti ništa nije sveto?“ David me zaustavio. „Nina, prestani!“ vikao je u nevjerici. Okrenula sam se prema njemu i pogledala ga u oči. Bio je zbunjen. Albin mi je zadao zadnji udarac. Govorio je istinu jasnu samo njemu i meni. „Nina idi kući prije no što napraviš veću štetu. Bar jednom misli na druge, a ne samo na sebe.“ Nisam to željela slušati. Da se cijeli svijet ruši odlučila sam se boriti za svoju ljubav. „David?“ gledala sam ga pokušavajući ga uhvatiti za ruku, ali se izmaknuo. „Je li istina?“ Gledala sam ga dugi trenutak. On je upravo posumnjao u mene. Ta sumnja otvorila mi je oči. Dok sam ja slijepo vjerovala u našu povezanost spremna na sve, on je u vrlo kratkom roku odlučio sve zatomiti. Tipično ljudski! Nepovjerenje prema vlastitom srcu.

„Reci ti meni. Jesam li sposobna za nešto takvo?“ skoro šapatom sam izgovorila dok mi se cijela duša pripremala na udarac. Nije odgovorio, pogledao je u Albina. „Daj David, ženska zaslužuje Oskara.“ kao jeka došao je do mene Albinov glas. Vidjela sam da se David lomi. A onda je rekao nesigurnim glasom. „Nina, Albina znam cijeli život. Nikada me nije lagao.“ Slomio mi je srce. Doslovno sam osjetila kako se ona zatvorena rupa širi nanovo cijelim mojim tijelom, kao da mi je netko istrgnuo dušu van i skače po njoj. Nisam ništa rekla. Okrenula sam se i krenula prema izlazu u noć. Čula sam Kasa kako se smije. „Mala je stvarno dobra, sve nas je prevarila.“ „Vi ste svi kreteni.'' čula sam Petra „Cura je istinski slomljena.“ Dok sam hodala kroz vrt čula sam korake iza sebe i ruku na ramenu. Znala sam da nije njegova. Okrenula sam se i ugledala Petra. „Nina, objasni mu, pa nema veze ako si i radila takve stvari.“ Suze su i dalje klizile niz moje obraze. „Petar, nisu bitna djela. Odlazim jer nije imao dovoljno povjerenja u moju ljubav.“ Nije mi više ništa rekao. Gledao je za mnom dok sam hodala prema izlazu iz ulice. „Shvatit će on već! Nina!“ Samo što ja više neću biti dio ovog svijeta. Mislima sam došla pred haustor zgrade, noge su mi bile preteške za bilo kakvo hodanje. Ušla sam u hladnu sobu i legla na krevet. Odlučila sam da ću sutra otkazati stan i vratiti se u svoj svijet. Sklupčala sam se na krevetu proklinjući u sebi svoju glupost. Nisam razmišljala ni o Albinu, ni o svojim roditeljima. Moje misli je obuzela slabost ljudskog srca. Tako me se brzo odrekao. Nije on bio u opasnosti, on je bio samo čovjek, a ljudi zaboravljaju. Ja sam bila u opasnosti jer nakon ovakvog

iskustva moj normalan život u zajednici nije moguć. Stisla sam šake na trbuhu zadržavajući vrisak unutar sebe. Natopila sam jastuk suzama i jutro dočekala shrvana još jačom tugom. Pogledala sam se u ogledalo. Tamni kolutovi bili su izraženi na mom blijedom licu. Nisam bila sigurna jesam li uopće spavala. Obukla sam se i pokucala na vrata gazdaričinog stana. Otvorila mi je vrata upitavši što želim. Nisam mogla sakriti ni zbunjenost ni tugu. „Hmmm... ja odlazim, žao mi je što sam vam uzela vrijeme, zadržite novce.“ već sam krenula prema izlazu kada je širom otvorila vrata. „Želiš li ući?“ glas joj je zvučao puno blaže. Toliko sam željela bilo kakvu utjehu da sam samo kimnula glavom i ušla u stan. Bio je mali, tek mala dnevna soba i vrata koja vode u susjednu sobu. Kuhinja je bila s lijeve strane uskog hodnika, u zraku se osjećao miris pečenog kruha. „Jesi gladna?“ „Nisam.“ „Hajde, sjedni. Što te muči?“ nastavila je hodati po stanu kao da je sasvim prirodno što sam ja tu. Sjela sam na pohabanu stolicu. „Ma nije ništa. Samo sam donijela neke krive odluke u životu.“ „Nijedna odluka nije kriva ako iz nje nešto naučiš.“ dodala je i natočila mi čaj. Kao da to nisam znala. Samo ono što sam ja naučila trenutno je izazivalo preveliku tugu u meni. Starica se nasmijala. „Kad djevojka plače to je ljubav.“ To nisam mogla zanijekati. „Želiš li mi ispričati? pogledala me sa znatiželjom. Pogledala sam ju, nije bila ni približno slična onoj ženi od jučer. Nepovjerenje je nestalo. Njene oči su me podsjetile

na Ilijine. Ne izgledom, već onom posebnom vrstom tuge. Takve su sada i moje oči, pomislila sam. „Odrekao se naše ljubavi.“ i sama sam se iznenadila svojoj iskrenosti „Tek tako.“ nemoćno sam raširila ruke dok mi se grlo stezalo u nastojanju da se ne raspadnem. „Dijete drago“ pogladila me po licu „idi i objasni svojoj ljubavi da ga voliš najviše na svijetu.“ Nije me uvjerila, ali nisam ju mogla kriviti. Odmahnula sam glavom. „Nije moguće.“ Kao da te riječi nisu djelovale na nju. Krenula je prema ormaru i izvadila mali ključ. „Dođi, pokazat ću ti nešto.“ Otvorila je vrata stana a ja sam ju poslušno slijedila. S teškom mukom se sagnula da otključa drveni poklopac podruma. Prišla sam joj i pomogla joj da ga podigne. Svjetlo se automatski upalilo. Sišle smo niz strme stepenice u malu prostoriju. Udahnula sam ustajali zrak. „Nisam dugo bila dolje, noge me više ne drže. A ni srce.“ Krenula je prema ormaru u kutu izvlačeći iz staklenog dijela uokvirenu fotografiju. Okrenula ju je prema meni. „Moj muž.“ trenutak je oklijevala kao da razmišlja treba li nastaviti „Ali ne i moja ljubav.“ zvučala je razočarano. Pogledom je potražila stolicu i sjela. Ja sam se odlučila za stepenice. Gledala je napuklinu na zidu. „Život piše čudne priče.“ započela je sigurnim glasom „Bila sam mlada, prkosna, iz bogate obitelji. Dobrog imena.“ sjetno se nasmiješila „Napunila sam petnaest kad sam ga upoznala. Zajedno smo krenuli u školu, on je bio razred do mene. Ljubav je trajala deset godina. Svađali smo se, tukli... prkosan on, prkosna ja. Ali ni u jednom trenutku naša ljubav nije bila upitna. Čak su nam i roditelji odobravali vezu. Jednog ljeta sam učinila pogrešku koju ću žaliti cijeli život. Odlučila sam ga ostaviti jer se nikako nije mogao odlučiti za daljnji korak. Kao da je htio zauvijek biti sa mnom ali ono što svaka djevojka želi nije predlagao. Ja sam se uplašila da godine idu, bila

su to drugačija vremena. Odlučila sam se za drugog koji mi je ponudio brak. Naravno, voljela sam ga ali to nije bilo to. Godine su prolazile. Nisam više ništa čula o njemu. Jednog dana vidjela sam ga kako šeće ulicom. Vratio se u grad. I meni i njemu glas je treperio dok smo izmjenjivali riječi uljudnosti. Kao dva dobra stara prijatelja. Ali ništa više. Tu noć sam plakala nad svojom tako glupom i nepromišljenom odlukom. Dala sam zavjet čovjeku kojeg nisam voljela, a onaj koji mi je značio sve milovao je lice druge žene. Prošle su godine, nisam čula ništa o njemu, a onda sam pročitala da mu je žena umrla. Bolest ju je pokosila, dugo se borila s njom. Ostali smo sami. I on i ja. Jednoga dana iznenadilo me pismo.“ Prekinula je priču i otvorila ladicu niske komode sa druge strane zida. Izvadila je požutjeli papir, ruke su joj se tresle dok ga je otvarala. Osjetila sam da je natopljen sasušenim suzama. Glas joj je bio promukao dok je čitala. Nije bilo ni traga prijašnjoj sigurnosti. Moja jedina! Kada ovo budeš čitala, znaj da su godine iza nas. Nemoj se bojati, ni ja se ne bojim. Jer, ljubavi života moga, ja te čekam. Čekam trenutak kada ćemo opet biti zajedno sjedinjeni kao što smo nekad bili. O, ludice moja, koliko sam bio tužan kada si dala obećanje drugom. Sve što sam oduvijek htio bila si ti, i samo ti. Nijedna druga žena te nije mogla zamijeniti. A vjeruj mi mnoge su to probale. Koliko je samo duša povrijeđeno zbog moje odluke da ostanem sam još neko vrijeme, dok si ti htjela više. I koliko je duša povrijeđeno zbog tvoje odluke da me više ne čekaš. Vjeruj mi, da mogu vratiti vrijeme, zadržao bi te zauvijek u svom zagrljaju, dizao našu djecu s tobom i umrli bi sjedinjeni.

Oprosti mi tisuću puta što nisam imao snage reći Da svojoj srodnoj duši. Jer ti to jesi, draga moja Vjera. Moja srodna duša i ljubav života moga. Vjerujem da ćeš me sada kada smo opet slobodni potražiti i biti vječno u mom zagrljaju. Tvoj I. Dugo smo šutjele, čulo se samo duboko Vjerino disanje. Pogledala me ranjenom dušom. „Zar ne uviđaš dijete. Za srodnu dušu se treba boriti jer jedino s njom život ima smisla, jedino ti ona donosi sreću. Sama sam svjedok kako je život gorak ako pustiš ljubav da odleprša. Idi i bori se za njega. Ali ako i najmanjim dijelom srca osjećaš da nije vrijedan te borbe čekaj pravu ljubav i daj svoje srce, dušu, tijelo i živi sretno. Ja sam sada već stara i čekat ću ga u vječnosti. Naše vrijeme za ljubav na Zemlji je prošlo.“ Više nije progovorila, sjedila je sa pismom u ruci prazno gledajući u zid iščekujući svoju sudbinu. Vratila sam se do stana. Legla sam na krevet još uvijek pod dojmom priče. Učili su me da srodne duše vrlo rijetko nalaze put jedna do druge. Zašto, to nitko nije znao. Svijet je bio pun nesretnih ljubavi. Tek mali dio ljudskog roda uživao je blagodat vječne ljubavi. Misli su mi otišle do Davida. Nije mi trebala potvrda da znam da je on moja druga polovica. Trebala sam ga, jedino s njim moje srce je odjekivalo zdravim ritmom. Naglo sam se digla. Morala sam ga vidjeti, biti u njegovom naručju i gledati njegove crne oči. Znala sam da možemo sve riješiti, da možemo opet biti zajedno. Samo mu moram reći istinu. Bila sam nestrpljiva, pa sam se mislima našla pred njegovim stanom. Osjetila sam kako mi srce divlja. Disala

sam duboko u pokušaju da se smirim ali nisam uspjevala. Čula sam klavir, svirao je tužnu melodiju. Naslonila sam dlan na vrata i stajala spuštene glave neko vrijeme, samo sam slušala glazbu. Patio je. Jednako kao i ja. Kratko sam pozvonila. Otvorio je vrata. Samo je stajao i gledao me. Na licu mu se ocrtavala neprospavana noć. Osjetila sam miris alkohola i cigareta. Nije rekao ni riječ. Okrenuo se i ušao u stan ostavivši otvorena vrata. Ušla sam. Nije me pozvao u sobu. „Sam si?“ tiho sam upitala. Prošao je kraj mene zatvorivši vrata. Bio je ljut. „Jesam. Što želiš?“ glas mu je bio dubok i drzak. Ruka mu je i dalje čvrsto stiskala bravu. „David. Oprosti. Želim...“ započela sam nespretno ali me odmah prekinuo. „Ispriku, na svoju sreću, neću uvažiti.“ Pokušala sam doći do njega. „David, ja...“ Žestina kojom mi se obratio samu me je uplašila. „Koja si ti igračica! Nevinost koju si mi prodavala prodaj nekom drugom. Ne očekujem svetice, jebe mi se s koliko si ih spavala, ali očekujem iskrenost. Nevjerojatno na što ste vi žene spremne.“ Trbuh mi se zgrčio na te riječi. Shvatila sam težinu Albinovih riječi. David je s njim cijeli život, normalno je da će njemu vjerovati. Koliko god mu srce govorilo da me voli uvijek će si objasniti da se radilo o zaluđenosti. Reći istinu u ovom trenutku bilo bi još gore. Zvučala bi ludo. I neiskreno. Osjetila sam tihe suze na svom licu. Spuznula sam uza zid u hodniku obgrlivši koljena. „Daj se digni i izađi! Traži si drugu budalu!“ Stajao je naslonjen na vrata gledajući me s nestrpljenjem. Htio je da odem što prije. Digla sam se i stala pred njega. Odmaknuo se od vrata ustuknuvši par koraka od mene. „Pogledaj me David i reci da ti više nije stalo. Otići ću zauvijek.“

Stajala sam ispred njega. Oči su mu bile prazne, bez trunke ljubavi. „Znaš gdje su ti vrata.“ njegove riječi izazvale su mučninu u mom želucu. Stara potisnuta sumnja u ispravnost našeg susreta isplivala je na površinu. Nije to bila sudbina, bila je to samo zabranjena igra s lošim završetkom. Krenula sam prema vratima okrenuvši se zadnji put prema njemu. Hodnik je bio prazan. U sebi sam mu tiho poželjela sreću. Pobjegla sam s ovoga svijeta ostavljajući uspomenu na njega unutar svog srca.

° ° ° Vidjela sam majku na vratima kako me čeka. Osjetila je da dolazim. Bacila sam joj se u zagrljaj. „Mama, mama!“ zavapila sam. „Oh, moje dijete, kako si ti izgubljena.“ dugo me gladila po kosi ne znajući ništa o uzrocima moje tuge. Držala sam se čvrsto za njezinu majicu glave zaronjene u njezina prsa. Bila sam kod kuće ali utjeha nije dolazila. Osjetila sam u bunilu očeve ruke kako me nose u sobu i pokrivaju. A onda je zavladalo crnilo. Ni sama nisam znala koliko sam dugo spavala. Vani je bilo kasno popodne. Digla sam se i spustila stepenicama. Kuća je bila prazna, na stolu me čekala poruka i večera. „Nadam se da si bolje. Podgrij si večeru, vidimo se večeras. Voli te mama!“ Nisam ni pogledala večeru jer nisam osjećala glad. Smetalo mi je i večernje svjetlo koje je prodiralo kroz prozore pa sam spustila rolete. Nisam ništa htjela vidjeti. Legla sam na kauč, pokrila se i sklupčala te tako dočekala veče kada sam ugledala majku na vratima. Bila je tako lijepa. Neprimjetna sjena joj je prešla preko lica. Nije mogla sakriti zabrinutost zbog mog stanja. Ostavila je razgovor za kasnije i bila sam joj zahvalna na

tome. Bol unutar mene bila je prevelika da bi o njoj progovorila. Blago me pogledala. „Otac dolazi kući. Pokušaj biti malo radosnija, znaš da se teško nosi s tvojom tugom.“ Samo sam kimnula krenuvši prema gore. Stepenice do moje sobe izgledale su mi poput nesavladive prepreke. Željela sam se samo sakriti od svih. Pustila sam da tuš nemilosrdno udara po mojoj glavi dok sam sjedila na dnu kade. Bilo bi divno kada bi voda isprala svako sjećanje. Moja prijašnja tuga je bar bila nešto sa čim sam se mogla nositi. Poželjela sam ubrzati vrijeme kako bi preskočila sve ono što me čeka. Željela sam već sada biti tamo gdje je samo tupa bol. Jer ovo sada nije bilo moguće izdržati. Obukla sam bijelu haljinu pustivši mokru kosu niz leđa. Anđeo u ogledalu imao je tamne kolutove oko očiju i bio je sve samo ne blag ili lijep. Bila sam sjena. Otac je nečujno došao dok smo mama i ja sjedile na trijemu i gledale ružičasto nebo. Bila sam mirnija, barem izvana. „Dobro veče.“ veselo je dodao“ Tuga gotova?“ prstom mi je dotaknuo nos. Sjeo je do mame i zagrlio ju. Nije to bilo iz navike. Moji roditelji su se istinski voljeli. „I, kako je na Zemlji? Čija to sudbina izaziva tugu u moje djevojčice?“ Oni su i dalje bili uvjereni da sam proživjela nečiju sudbinu. Naviknuti na moju tugu zbog ljudskih sudbina mislili su da sam sve doživjela puno osjećajnije zbog boravka na Zemlji. Nisu znali da se ovaj put sve vrti oko mog vlastitog srca. „Očekivala sam više.“ tiho sam dodala na tatino pitanje. Sada sam vidjela da se tata zamislio i pogledao me bolje. „Anael, jesi dobro?“ Digla sam se. Samoća mi je bila bolje društvo. „Malo sam umorna. Idem leći.“ Nisu ništa pitali.

Noć je bila nemirna i teška pa sam se spustila van na stepenice. Naslonila sam glavu na ogradu trijema gledajući u nebo. Bilo je tamno, tek se tu i tamo nazirala ružičasta svjetlost. Nisam se iznenadila kada sam vidjela oca kako dolazi preko vrta. On nije baš puno odmarao. Za razliku od mene. „Hej Anael, kako je? Ne možeš spavati?“ „Ne, ne mogu.“ Zastao je ispred mene. „Mogu ti se pridružiti?“ pitao je. „Naravno.“ voljela sam očevu blizinu. „Hoćeš li mi reći što se događa? Iskreno sam zabrinut.“ sjeo je do mene. „Jednom.“ tiho sam rekla. Nisam još bila spremna reći svom ocu bilo što. Tradicija je ipak bila duboko usađena u mene. Moji roditelji su bili dovoljno zabrinuti zbog mog stanja, nije im trebalo i razočaranje zbog moje avanture. Naslonila sam glavu na očevo rame. Zagrlio me. Otišla sam u sobu pred jutro. I na Zemlji je tek svitalo. Legla sam na krevet i zatvorila oči u pokušaju da zaspim kada me stegnulo oko srca. Proparala me oštra bol. David! Jasno sam mu čula glas. Zvao me je a da nije ni znao. Morala sam nanovo odlučiti. Bilo je pametnije ostati u sigurnosti doma i pustiti vrijeme da učini svoje ali moje tijelo i srce nisu slušali razum. Bili su spremni za polazak. Nije mi dugo trebalo, zatvorila sam oči i pustila da me misli odvedu. Stajala sam u njegovoj sobi kao svjetlosno biće. Ležao je na krevetu i nemirno spavao. Nije bio sam. Kraj njega je ležala djevojka duge crvene kose. Prebacila je nogu preko njega i stisnula se u njegov zagrljaj. Uhvatila sam se za srce, bilo mi je teško gledati taj prizor. Ipak, anđeo unutar mene shvatio je beskorisnost naše veze. Vidjela sam budućnost. Doći će dan kad će ga proći sav taj nemir, naći će djevojku i skrasiti se uz nju. Možda će

ponekad pomisliti na mene, a možda mu ostanem samo nejasno sjećanje. Stala sam s druge strane kreveta na kojem je ležao. Pogledala sam ga pohranjujući sliku u svoje sjećanje. Nisam izdržala pa sam ga dodirnula po licu. Iako nije smio, dodir ga je probudio. Naglo je otvorio oči gurnuvši djevojku do drugog kraja kreveta. Samo se promeškoljila i nastavila spavati navlačeći prekrivač. Sjeo je naslonivši laktove na koljena i spuštajući glavu u ruke. Zapitala sam se jesam li još uvijek u njegovim svjesnim mislima ili sam samo dio podsvijesti. Odmahnuo je glavom kao u nevjerici i sjeo u fotelju u kojoj sam ga našla prvo veče. Stala sam ispred njega zadnji put. Ovaj put ja njemu dajem otpust. Duboko je uzdahnuo i naslonio glavu natrag zatvorivši oči. Moj anđeoski um poslao je samo jednu rečenicu u njegovu podsvijest. Nagnula sam se prema njemu i šapatom mu progovorila u uho. „Zaslužio si svu sreću svijeta.“ Udahnula sam njegov miris zadnji put. Stajala sam uz njega čekajući oproštaj. Čekajući da ljubav postane sjećanje. „Što radiš?“ duga crvena kosa prišla mu je s leđa dok su ga njezine ruke grlile. Nije ništa rekao, uhvatio ju je za ruku i posjeo u krilo. Nasmijala se zabacivši glavu. Slika koju nisam željela u svom sjećanju. Vrisnula sam iz podsvijesti. Molim te David, otpusti me, ne daj da ovo gledam. Skinuo joj je košulju, uhvatio ju je za kosu i strasno poljubio bez imalo ljubavi. Ispunio mi je želju. Letjela sam prema svom svijetu.

° ° ° Prizor Davida kako ljubi drugu lebdio mi je pred očima poput filma koji traje beskonačno. Još prije par trenutaka bila sam spremna na život bez njega ali samo jedan prizor promijenio je sve u meni. Nisam ga bila spremna dijeliti i bila sam odlučna da je vrijeme da porazgovaram s ocem i majkom o svemu. Doručkovali su kad sam sišla dolje na trijem. „Zaposleno jutro?“ upitala me majka. Pogledala sam ju. Kosa joj se presijavala na jutarnjem suncu čineći ju zlatnom. Bila je tako lijepa. „Moram razgovarati s vama.“ stala sam pred njih. „Naravno. Zato i jesmo tu.“ otac je dodao dok je točio čaj. Sjela sam i ozbiljno ih pogledala uzimajući samo tost u ruku. „Nemojte me prekidati, molim vas. Pitajte me sve kad završim.“ Ispričala sam im cijelu priču o dva crna oka koja vidim u svojim mislima od kada znam za sebe pa do događaja od jutros. Kada sam završila lica su im bila vrlo ozbiljna i bez emocija. Skoro u isti glas su rekli da odem do svoje sobe. Iznenadila sam se. Ovo je bilo prvi put da su tako reagirali. Šutnjom. „Ali zar ne razumijete, ja...“ pokušala sam objasniti. „Anael“ nikada glas moga oca nije bio tako oštar „čula si. U sobu.“ Poslušno sam ušla u kuću. Bila sam razočarana. Znala sam da sam prekršila sva pravila našeg svijeta ali sam očekivala bar malo utjehe s njihove strane. Otvorila sam prozor sobe i pustila zrak unutra. Legla sam na krevet ali nisam mogla zaspati. Njegovo lice je ispunjavalo svaku moju misao. Bila sam poput utvare, nesposobna pokrenuti se dopuštala sam tuzi da me potpuno obuzme. Čula sam majku kako mi nosi pladanj sa vrućom juhom

ali ja sam radije gledala paru iznad nje dok nije posve nestala. Već se spuštala večer kad je otac ušao u sobu. „Anael, trebamo te dolje.“ Sišla sam. Majka je sjedila za stolom i blago me gledala. Ovo je već bolje, pomislila sam. „Sjedi Anael.“ voljela sam kako je izgovarala moje ime. Sjela sam. Stavila je svoju ruku na moju. „Anael, ispričat ćemo ti nešto i, vjeruj nam dušo, pokušat ćemo naći rješenje.“ Odahnula sam. Ipak me nisu napustili. Bili su uz mene. „Mi znamo za tvoje crne oči.“ majčine riječi pogodile su me poput zalutale strijele. Sve sam očekivala, ali ovo ne. „Molim?“ zbunjeno sam upitala. „Pokušaj me saslušati bez prekidanja, molim te.“ majčin glas je bio odlučan. Pokušala sam se opustiti ali mi baš nije išlo. Stisla sam naslon pletene fotelje tako da su mi prsti pobijelili. Primjetila sam da je majčino lice bilo uplašeno. Prvi put sam primjetila bore na njezinom čelu. Imala je veliku brigu na duši i upravo se spremala podijeliti to sa mnom. „Anael, ti nisi naše dijete. Mi ne znamo otkuda si se stvorila. Našla sam te u šumi Seradi i to sasvim slučajno. Taj dan vrata naših zidina bila su otvorena zbog ljetne žetve pa smo moja prijateljica i ja odlučile malo istražiti šumu i provjeriti sve te silne priče o nestajanju anđela. Bile smo mlade poput tebe i željele smo malo pustolovine. Dok smo šetale čule smo dječji plač...“ zastala je tražeći prave riječi ,,...ležala si kraj grma kada sam te ugledala. Bila si najljepše stvorenje koje sam vidjela i silno sam te odlučila zadržati. Budući da je Vijeće odlučilo da budem s tvojim ocem, znala sam da će se i on morati složiti s tim. I njega si očarala na prvi pogled pa smo odlučili imati tebe umjesto našeg djeteta. I nismo nikada zažalili. Odlučili smo te zaštiti svim silama ali nije bilo potrebe.

Vijeće je, srećom, izglasalo da budeš s nama i tako si postala dio naše obitelji.“ U glavi mi se vrtilo, u ušima mi je tuklo dok sam slušala priču. Potpuno zbunjena, nisam znala što bih rekla pa sam progovorila bez emocija, kao da izgovaram naučeni tekst. „Dobro, to objašnjava moju različitost od vas. Ali otkuda sam onda došla?“ „To ne znamo.“ majčin glas je bio vrlo tih. Pogledala sam ih. Znala sam da mi nisu sve rekli. Više od ovoga ne mogu biti iznenađena, pomislila sam. Pogledala sam u oca. Znala sam da je on na redu da mi ispriča ostatak priče koja mi je više nalikovala na bajku. „To nije sve Anael.“ Sada sam već bila na rubu blage histerije. „Ti nisi bila sama.“ Tišina koja je uslijedila nikada nije viđena u našoj inače vrlo pričljivoj obitelji. Prošlo je dugo vremena dok sam izgovorila. „Tko je bio sa mnom?“ upitala sam iako sam znala odgovor. „David.“ Digla sam se sa stolca. Nisam mogla slijediti tijek svojih misli. Ne, kako je to moguće? On je ljudsko biće. Tipičan predstavnik ljudskog roda odgajan na Zemlji. Ima prijatelje, roditelje... koji mu nisu slični... izgleda poput svakog mladog čovjeka na Zemlji... i sličan je meni... ne posjeduje moći.. ali... osjeti moje dodire... i, miriše, miriše poput divljeg cvijeća izvan zidina mog grada. Anđeo? David? „Kako? Ništa mi nije jasno.“ um mi se odvojio od tijela, a duša je letjela negdje iznad. Doslovno sam se rascijepila.

Tada je opet progovorila majka. „Anael smiri se!“ povukla me natrag na stolicu i nastavila blažim tonom „Moja prijateljica Tariel je njegova majka. Živi na Zemlji od dana kada smo vas našli. Kao i njegov otac, Varkan. Vidiš Anael, vi ste bili nešto što naš svijet nikada nije vidio. Potomci iz šume u kojoj su anđeli nestajali. Bila je prevelika opasnost da ostanete skupa. Posebno kada smo vidjeli kako se gledate. Izgledali ste kao jedna duša. Voljeli ste se umom, dušom i tijelom a da vam život nije pravo ni započeo. Bili ste preopasni za naš svijet.“ „Ali on ne zna da je anđeo. Čak ni nema anđeoske moći. On je više čovjek nego anđeo.“ Tražila sam spas u tim riječima iako sam znala da ću dobiti odgovor i na to pitanje. „Moja prijateljica Tariel je uspješno zatomila sve anđeosko u njemu. I da, on je odrastao kao ljudsko biće. Mislili smo da se nikada nećete sresti. Da ćete proživjeti svoj život odvojeni jedno od drugog dok se ne susretnete među sjenama bez ikakve opasnosti po nas. A eto, ipak ste se našli unatoč svim našim nastojanjima. Njegova podsvijest i dalje tebe pamti. I zove te.“ Sada sam samo šutjela. Znači li to da sam ljubila vlastitog brata? Ja volim vlastitog brata? Ovo je nemoguće. Misli mi nisu imale završetak. Bilo je previše pitanja a premalo odgovora. „A Albin?“ bilo je sljedeće što sam upitala. „Njegov osobni čuvar, a i dobra pomoć kad god je pokazao bilo kakvo osvješćivanje svojih moći. Odrastao je s Davidom.“ „A njegovi roditelji?“ „Obični ljudi. Albin je odrastao kao usvojeno dijete.“ Suosjećala sam s njim, iako ne potpuno.

„Zar su ga odvojili od njegovih pravih roditelja samo da bi nekome bio čuvar?“ „Ne.“ majka je pogledala u oca kao da traži pomoć „Nitko ne zna što se dogodilo njegovim roditeljima, zato se i činio kao idealan kandidat.“ Nisam još mogla razmišljati i o Albinu. Bilo mi je dovoljno mučno spoznati da smo David i ja razdvojeni zbog pretpostavke da smo opasni. Bilo je to u najmanju ruku nehumano. Gledala sam roditelje kao strance. Urotnike. „Ali mama, David nije sretan. Kako ste mogli?“ raširila sam ruke u nemoći. „Nisi ni ti dijete moje. Više se ne možemo truditi rastaviti vas. Očito sudbina odlučuje a ne mi. Vi ste se našli unatoč životu u različitim dimenzijama.“ Otac je duboko uzdahnuo slušajući majku. Ja sam bila u šoku. Čula sam korake iza sebe pa sam se okrenula. Prema nama su išla dva anđela obučena u zemaljsku odjeću ošišani kao tipični Zemljani. Ali boju kose i očiju nisu mogli sakriti. Bili su godina poput mojih roditelja. Nije mi trebala trezvenost uma da bih znala tko stoji ispred mene. Gledala sam njegove roditelje. „Oprostite nam što dolazimo u ovom izdanju.“ rekli su skoro uglas. „Ja sam Varkan, a ovo je Tariel“ pokazao je na suprugu ali ja ga nisam baš pratila. Pogledao je zbunjeno u moju majku. „Sve smo joj rekli pa je još u šoku.“ čula sam majku kako opravdava moju nepristojnost. Sjeli su za stol. Čula sam još nečije korake osjećajući slatki cvjetni miris. Albin je hodao brzim korakom preko našeg vrta ostavljajući tragove na travi. Poželjela sam ga udariti tako snažno da sam se iznenadila svojim mislima. Nikada nijedan anđeo nije imao agresivnih misli a ja sam stiskala ruku čvrsto ispod stola da se spriječim u tome. Očito sam ipak prihvatila nešto zemaljskog.

„Anael oprosti zbog svega, ali, shvati...“ nije dovršio rečenicu. Stajao je i gledao me očekujući da ću mu olakšati. Nisam imala želju razgovarati s njim pa sam okrenula glavu. I dalje mi se nije sviđao. Nisam ga pogledala ni kad je sjeo do mene. Umjesto toga okrenula sam se prema ocu koji se spremao nešto reći. Bolje da ga nisam čula. „Vijeće neće dozvoliti vaš susret. Predosjećam to. Moraš se pojaviti s Davidom pred njima inače bi mogli odlučiti da se nikada više ne vidite. Možda će snaga vaše ljubavi promijeniti njihovu odluku.“ Nikada ne vidjeti Davida. Smrzla sam se od same pomisli na to. Hladnoća mi je povratila bistrinu uma. „Zašto im uopće moramo spominjati bilo što? Ionako ne izlaze nikada iz one svoje zgrade. Kao da će znati da smo zajedno.“ Odjednom mi se problem činio rješenim. Čak sam se i nasmijala. Čuvši Varkana naglo sam se uozbiljila. „Nažalost, vas dvoje ste im posebno interesantni i nekako su saznali za vas. Očekuj sutra poziv pred Vijeće.“ „Tko bi to učinio?“ pogledala sam Albina sumnjičavo. Dignuo je ruke. „Nisam kriv.“ Nekako mu nisam vjerovala. Digla sam se i sišla niz stepenice trijema u vrt okrenuvši svima leđa. Srce, kojem sam najviše vjerovala, govorilo mi je istinu. David nije bio moj brat, bio je moja srodna duša. Bili smo predodređeni za velike stvari ali nam je sudbina krenula drugim putem. A sad nas je nanovo spojila i traži od nas ispunjenje koje još uvijek nisam mogla predosjetiti. Okrenula sam se prema svima. „David mora znati istinu.“ Svi smo uzdahnuli razmišljajući o istom. Kako nekome tko cijeli život misli da je ljudsko biće objasniti da to ipak nije. Vremena je bilo premalo. Nedovoljno. Jedna noć, toliko

sam imala na raspolaganju prije no što se pojavimo pred Vijećem. Pogledala sam Albina. Znao je što mislim. Morat će reći istinu. Udahnula sam duboko miris svog cvjetnog vrta. Vraćam se! Svu tugu zamijenila je euforija koju se nisam ni trudila sakriti. Odjednom sam osjetila glad, sjela sam za stol i jela dok sam slušala Davidov život iz ustiju njegovih roditelja. Nije bilo riječi kojima bih mogla objasniti ono što sam osjećala dok smo se Albin i ja spremali na povratak. Osmijeh mi nije silazio sa usana iako sam znala da idem na Zemlju sa teškim teretom. Davidovi roditelji odlučili su ostati premda sam inzistirala na njihovom odlasku. Zagrljaj Tariel i Varkana bio je iskren. „Samo si mu ti u stanju otvoriti podsvijest.“ tiho su mi šapnuli na uho. Nekako se nisam mogla složiti s njima. Vjerovala sam da moraju poći sa mnom. Ali i oni su kao i većina anđela slijedili intuiciju koja im je rekla ne ovaj put. Njihova odluka vodila je do moje molitve za čudom. Otac me je čvrsto zagrlio. „Dovedi ga do jutra.“ Težak će to biti zadatak. Osvijestiti nekome da je anđeo, naučiti ga što njegove misli mogu i dovesti ga iz fizičkog stanja u stanje svjetlosti. Gotovo nemoguće! Ali to je bio moj David i bila sam spremna na sve. Pa čak i izložiti sebe i Davida pogibelji skretanja u druge dimenzije. Znakovito sam pogledala Albina dok mi je tijelo postajalo sve lakše. Slijedio je moje misli.

° ° ° Stajali smo u podnožju stuba Davidove zgrade. Krenula sam prema gore ali me zaustavila hladna Albinova ruka. „Anael, a da se presvučeš?“ Shvatila sam da na sebi imam još uvijek bijelu haljinu pa sam se presvukla skrivena ispod stubišta. Sada mi je Albin

već bio nekako simpatičniji. Prošao je rukama kroz svoju dugu plavu kosu i krenuo prema gore. Ja sam ga pratila u stopu. „Možda svira večeras?“ sjetila sam se koliko je sati. Galama iz stana potvrdila je da su svi kod kuće. Pozvonili smo par puta prije no što su nas čuli. Vrata nam je otvorio Kas čiji je osmijeh zamro na licu kad me je vidio. Čuli smo glasnu glazbu iz dnevnog boravka. „Nina, mislim da baš nije pametno.“ Albin nije obratio pažnju na njega, samo je produljio prema sobi prošavši pored zabezeknutog Kasovog lica. Ja sam ga slijedila. Soba je bila puna mladih i poprilično pijanih ljudi. Neki su plesali, neki se glasno smijali. Prepoznala sam Vigu i Petra koji su sjedili na podu okruženi kartama. Borna je sjedio za klavijaturama okrenut leđima. Okrenuo se tek kad ga je Vigo gurnuo pokazujući glavom prema meni. Pogledao me je s radošću a onda je užasnuto pogledao u drugom pravcu. Pratila sam mu pogled. Srce mi je zastalo od tuge. Sjedio je u naslonjaču a u krilu mu je sjedila djevojka kratke plave kose. Ljubio ju je strastveno dok su mu ruke milovale svaki dio njenog tijela. Prepoznala sam Teu, djevojku iz kluba. Okrenula sam glavu na drugu stranu dok su mi se oči punile suzama. Ovo nisam trebala vidjeti. Albin ga je pozvao pokušavajući nadjačati glazbu. Ja sam osjetila navalu bijesa. David stvarno nije gubio vrijeme. U sobi su zamrli svi glasovi, čula se samo glazba. Zavladala je napetost. Odmaknuo se od Tee prelazeći pogledom po društvu, tražeći odgovor na promjenu raspoloženja. Zastao je na mojim očima. Njegove su bile crvene od alkohola. I pune bijesa. Nasmijao se i dalje dirajući djevojku. Nije gledao Albina, gledao je moje oči koje su se sve više punile suzama dok su mi se šake sve jače stezale. „Vidiš Tea, ipak si me na kraju ti dobila. Bar si iskrena.“

Nisu me pogodile njegove riječi. Znala sam da su produkt izjedajuće tuge. One što čini da radiš gluposti samo da zaboraviš. Albin se nadovezao na Davidovu rečenicu. „Ja nisam bio iskren.“ tiho je rekao spuštenog pogleda i blijedog lica. „Kako to misliš?“ David je pokušavao shvatiti unatoč nesuvislosti pijanog uma. Albin ga je pogledao ravno u oči. „Lagao sam te prijatelju.“ Nije mu trebao objašnjavati u vezi čega. Moja prisutnost mu je dala odgovor. „Razbit ću te!“ viknuo je David skočivši na njega. U prvi tren se nisam snašla a onda sam shvatila da David drži Albina za majicu naslonjenog uz zid. Na licu mu je bio bijesan izraz koji je još bio pojačan alkoholom. Albin me molećivo pogledao. Pokušao se izvući ali mu David nije dao ni disati. Potrčala sam prema njima i pokušala ih razdvojiti gurajući se između njih dvojice. „David, stani. Molim te, molim te!“ glas mi nije bio dovoljno snažan. Sada je pritrčao i Kas. „David, čovječe, skuliraj se!“ „David, molim te, pogledaj me!“ vukla sam ga za ruku. Tada ga je pustio. Obratio se Kasu promuklim glasom. „Vodi ga jer sam ga trenutno spreman ubiti.“ Pogledao je po sobi teško dišući. Više se nije čula glazba. „Tulum je gotov. Svi van!“ viknuo je iako nije bilo potrebe. I da je šapnuo svi bi ga čuli. Tea je prišla pokušavajući ga zagrliti ali se izmaknuo. „Idi kući Tea!“ pogledom joj je rekao oprosti. Jedna od djevojaka ju je primila za ruku i povela van bez riječi. Uskoro u sobi nije bilo nikoga osim nas dvoje. Okrenuo se prema meni. Oči su mu bile tako tužne a tako pune ljubavi. Zagrlio me tako snažno da sam se

izgubila u njegovom naručju. Mogla sam osjetiti koliko mu je teško. Sva ljutnja koju sam osjećala nestala je isti tren. Pa to je bio moj David. To su bile njegove ruke koje su tražile moje lice. Uhvatio me za obraze i promatrao mi svaku crtu lica ljubeći mi kapke, obraze, čelo iznova i iznova. „Oprosti mi Nina! Oprosti!“ ponavljao je neprestano stežući me u zagrljaj sve jače i jače. Ni sama nisam znala koliko je vremena prošlo dok smo stajali zagrljeni. Činilo mi se kao vječnost. A mi nismo imali toliko na raspolaganju. Krv mi je ubrzano kolala kroz tijelo dok sam smišljala kako započeti razgovor. Albinova zadaća je bila tako lagana. On je samo trebao vratiti mene u Davidov život a ja mu moram reći da su ga cijeli život lagali o njegovoj anđeoskoj naravi. Noć je bila kratka, prekratka za rješavanje naše sudbine. Posebno kada ne znaš što činiti kao ja tada. Legao je na pod i zatvorio oči. Nasmijao se. Alkohol je još progovarao iz njega. „Idi se istuširati. Ja ću dovesti stan u red.“ kleknula sam do njega odlučna da sve što prije razriješimo ali on je imao druge stvari na pameti. Uhvatio me oko struka i stavio na sebe. Osjetila sam njegovo čvrsto tijelo ispod. Uhvatio me za kosu i poljubio tako nježno da sam na tren zaboravila gdje sam i što moram raditi. „Ne, ne, David.“ istrgnula sam se iz njegovog zagrljaja „Idi se istuširati.“ Otvorio je oči nalaktivši se. Na trenutak se zamišljeno gledao. Postao je svjestan da je u užasnom stanju. „Dobro. Nema smisla da ti mirišeš po cvijeću dok ja smrdim na alkohol.“ digao se i otišao prema kupaonici. Nije me smetao alkohol, više me smetao miris drugog ženskog bića na njemu.

Sada stvarno nisam imala vremena za pospremanje na zemaljski način. Zažmirila sam i zamislila sliku savršeno uređenog stana. Kad sam otvorila oči sve je opet bilo na svom mjestu. Čula sam zvuk tuša iz kupaonice. Sjela sam na kauč i razmišljala na koji način ću uopće objasniti Davidu njegovo postojanje. Nisam imala blagog pojma. Držala sam glavu među rukama kad je došao u sobu. Na sebi je imao samo traperice. Morala sam skrenuti pogled kako bih zadržala prisebnost. Poželjela sam da smo dva ljudska bića, a ne anđeli u svijetu kojem ne pripadaju. Kleknuo je ispred mene naslonivši se na mene mokrom kosom. „Nisam baš bio priseban zadnjih dana. Sve mi je nekako u magli.“ „Sve je u redu, nisam ti zamjerila.“ Podigao je glavu. Oči su mu izgledale skoro trezveno. „Imaš svako pravo. Kakav sam ja to čovjek kad sam povjerovao u takve stvari o tebi. Znao sam da nije istina a pustio sam da me ponese, pustio sam da odeš iz mog života bez mogućnosti da mi daš objašnjenje. Povrijedio sam te a to sam najmanje želio, vjeruj mi. Trebao sam imati više povjerenja u tebe.“ Bio je u pravu. Spustila sam ruku na njegovu kosu. „I ja bih isto postupila da mi dugogodišnji prijatelj kaže takve stvari.“ „Još uvijek ne razumijem što mu je bilo.“ odmahivao je glavom u nevjerici. „S vremenom ćeš saznati.“ Htjela sam dodati Možda već uskoro. „Nemam neku želju.“ glas mu je bio ljutit. Ušutjela sam. Ovo će biti teže nego što sam mislila. Što ako David više nije u mogućnosti probuditi anđela u sebi? Sjeo je kraj mene. Uzeo je daljinski i upalio glazbu. Naslonila sam glavu na njegova prsa podvinuvši noge. Čvrsto me zagrlio bez riječi povremeno mi ljubeći kosu. „Obećavam ti da ovo što si vidjela večeras više nikad nećeš vidjeti.“ Mala doza bijesa u meni je ipak i dalje tinjala.

„Ne mogu vjerovati da slamaš druga srca da bi zaliječio svoje.“ tiho sam dodala. „Ali nisam uspio.“ „Nisi ni trebao pokušavati.“ Okrenuo me prema sebi. „Prevario sam te još više varajući sebe.“ naslonio je glavu unazad „Kladim se da znam što misliš.“ Uslijedila je tišina. U sobi se čula samo lagana melodija. „Samo sam trebao slijediti srce, svega ovog ne bi bilo.“ „Ljudi često zaboravljaju snagu srca. Puno je jače od razuma. Nažalost, danas se srce ismijava. A ono zna istinu koliko god ona bila nerealna.“ „S kojeg si ti svijeta došla Nina?“ upitao je a ja sam širom otvorila oči sretna što mi je dao temelj razgovora. Otvorila sam usta u namjeri da mu sve ispričam, ali me preduhitrio. „Dođi!“ legao je na kauč povlačeći me za sobom. Jastuke koji su služili kao naslon bacio je na fotelju čineći tako dovoljno mjesta za oboje. Poljubac je bio nježan i mekan. Opustila sam se zaboravljajući na razgovor. Nisam se imala snage oduprijeti. Nisam se bunila kad mi je skinuo majicu pri tom mi ljubeći trbuh, prsa, vrat. Nisam osjećala nelagodu kad je raskopčao svoje hlače ostavši preda mnom potpuno gol. Od pogleda na njega, nesvjesno sam uzdahnula izazivajući onaj slatki osmijeh na njegovom licu. Nisam se bunila ni kad mi je spretnim pokretom skinuo hlače polako ljubeći svaki dio moga tijela. Odgovarala sam na svaki njegov dodir vlastitim dodirima. Ali razum je govorio drugačije. Nisam bila spremna. Ne večeras. „Drhtiš?“ zastao je. Shvatila sam koliko sam uplašena i zbunjena. „David, ja...“ nisam dovršila. Stavio je prst na moje usne. „Sve je u redu. Ne žuri nam se.“ digao se bez imalo srama oblačeći traperice dok sam ja sjedeći na rubu kauča panično pogledom tražila svoju odjeću. Okrenuo se prema meni. Dodao mi je odjeću razbacanu kraj kreveta. Zacrvenila sam se.

Sjeo je ispred mene netremice me gledajući ne dajući mi da se sakrijem. „Nemaš što skrivati. Prekrasna si!“ iskreno je rekao. Poželjela sam da ga nisam prekinula. Zagrlila sam ga sa žudnjom, želeći početi iznova ali David je prihvatio moju odjeću i obukao me ljubeći svaki dio mog tijela kao maloprije. „Nina... cijeli život sam trebao nekoga poput tebe.“ i dalje je prelazio svojom rukom po mom tijelu izazivajući u meni slatke trnce. Tiho sam se nasmijala. „Ne kao što ja trebam tebe.“ Legao me blagim guranjem na krevet, a onda je i sam legao iza mene poljubivši mi vrat. „Teško.“ Ležali smo u tišini jedno vrijeme dok mi je prolazio prstima kroz kosu. Duboko sam uzdahnula zbog spoznaje da moram prekinuti ovaj trenutak. Digla sam se na koljena i okrenula prema njemu. „David, moramo razgovarati.“ Podignuo je obrve, vidjela sam mu na licu da nije očekivao ovakav razvoj događaja. Osjetila sam hladnoću unutar srca, kao da sam osjetila loš razvoj događaja koji se ne može izbjeći. Nije mu to promaklo. „Još ti je hladno? Uzmi moj pulover iz sobe, ja nam idem skuhati kavu pa ćeš mi reći što te muči.“ rekao je ustajući. Odmahnula sam glavom. „Radije bih čaj.“ „Sve za tebe.“ nagnuo se, poljubio me u čelo i otišao u kuhinju. Našla sam ga za štednjakom kako priprema čaj. Sjela sam na stolicu i gledala kako s lakoćom radi sve čega se dotakne. Tako gracilno, tipično za anđele. „Evo, izvoli.“ stavio je čaj ispred mene „Kako se osjećaš?“ Sjeo je u stolicu do moje. „Dobro.“ nasmiješila sam mu se.

„O čemu želiš razgovarati?“ gledao me tako prodorno da sam ga nanovo poželjela. Očito je želja bila uzajamna, jer me privukao u svoje naručje. Stavio me u krilo i poljubio mi vrat. Prekinula sam ga i vratila se u svoju stolicu na sigurnu udaljenost. Pogledao me s razočaranjem. „David!“ namjerno sam mu naglasila ime „Ovo što ću ti reći zahtijeva tvoju punu pažnju. Zvučat će ti nevjerojatno, pomislit ćeš da sam luda, ali mi moraš vjerovati. A ako već nećeš vjerovati meni slušaj svoje srce, molim te. Možeš li mi obećati?“ u životu mi glas nije bio tako ozbiljan. Nije se pomaknuo, samo me gledao. Pretpostavila sam da to znači da trebam započeti. „Vidiš, David ti si jedno posebno biće. Poseban si poput mene, samo što sam ja imala sreću da to iskusim. Rođeni smo vjerojatno isti dan i predodređeni biti zajedno u životu. Zašto? Ja to u ovom trenutku ne znam. I trebam tvoju pomoć da to doznam.“ Napravila sam pauzu tražeći prave riječi za nastavak. „Mi nismo sa ovoga svijeta. Mi smo predodređeni za veće stvari. Posjeduješ moći kojih nisi svjestan jer su se tvoji roditelji trudili zatomiti tvoje istinsko biće, a tvoj prijatelj Albin im je u tome nesebično pomagao. Rekao si mi da jedini među njima imaš crne oči i kosu. Pa, vidiš, i ja sam jedina među svojima sa tim osobinama.“ „O čemu to pričaš, Nina?“ naslonio se na stolicu stvarajući veći prostor između nas. Otpila sam gutljaj. Grlo mi je bilo suho. „Ja sam mislila da sam jedina. Ali ti i ja pripadamo istoj skupini. Kojoj? Još ne znam. Tebe su odgajali na Zemlji a mene u drugom svijetu. Ja, a to možeš i ti premda nisi svjestan, funkcioniram na osnovu misli. Što zamislim to i dobijem. Jedino s ljubavlju ne možemo upravljati. A to upravo nosimo ljudima. Kada nas zovu, dođemo i mislima im pomažemo dajući im ljubav ne tražeći ništa zauzvrat. Tako smo se i mi našli. Zvao si me i ja sam došla.“

Uzdahnula sam. Ostala sam bez riječi. Baš kao i on. Očima je prelazio preko mog lica tražeći objašnjenje. Požurila sam objasniti. „David, naša ljubav je ugrožena. U mom svijetu postoje pravila o kojima odlučuje Vijeće. Moramo se sutra pojaviti pred njima i objasniti im zašto moramo biti zajedno. Znam da ti je sve sada novo i poprilično čudno ali vjeruj mi. Jako je bitno da ideš sa mnom.“ Pogledala sam ga. Gledao je u mene ali mu na licu nisam mogla pročitati što misli. „Gdje da idem? Kakvo Vijeće?“ osjetila sam sumnju u njegovom glasu „Oprosti, ali ovo zvuči nevjerojatno. Jel' se ti to zafrkavaš ili što, ne razumijem.“ odmahivao je glavom. Nesvjesno sam povisila ton. „Govorim ti istinu, David. Nije ovo nikakva igra.“ Očajno sam uzdahnula. Ooo... ovo je sve gore. Nisam ovo dobro izvela. Stavila sam glavu u ruke i pogledala ga ozbiljnim izrazom lica. „Reci mi što da zamislim i ja ću ti to stvoriti.“ Sada je bio poprilično ozbiljan. Vidjela sam da je ustuknuo. Srce mu je govorilo da sam ja njegova, a razum mu je govorio da pred sobom ima luđakinju. A onda je prihvatio sve kao šalu. „Ok, može jedna kava?“ nasmijao se. Zatvorila sam oči i već sljedeći tren pred njim se našla kava. Digao se naglo sa stolice tako da je pala na pod. Gledala sam ga dok je on gledao u mene kao da vidi duha. Nisam htjela ništa govoriti, pustila sam ga da dođe sebi. Još se i dobro držao u ovoj situaciji. Nasmijao se kutom usana i lagano odmahnuo glavom. „Što još možeš?“

„Dosta toga. Ali sad nemamo vremena za to. Slušaj svoje srce, David. Molim te!“ željela sam mu se približiti, ali sam odustala. Trebalo mu je vrijeme. Gledao je kroz mene usredotočen na spoznavanje vlastite istine. Osjetila sam da mu se otvaraju potisnute uspomene. Sjeo je na stolicu. Tek sada sam imala njegovu punu pozornost. „David, vjerojatno osjećaš cvjetne mirise, vjerojatno lako čitaš osjećaje ljudi, ponekad osjećaš nečiju prisutnost iako ne vidiš. Možda noću čuješ neke glasove i vjerojatno si s lakoćom svladao svaki izazov u životu.“ Zastala sam pokušavajući vidjeti njegovu reakciju. Znala sam da je sve već osjetio. Otvorila sam usta da nastavim, ali je digao ruku i zaustavio me. Šutjela sam. Vidjela sam da se bori. „Tko si ti?“ napokon je izustio. Odlučila sam mu odgovoriti pitanjem. „Misliš, tko smo mi? Nije ništa rekao pa sam izustila. „Anđeli.“ Da nas je netko gledao sa strane rekao bi da smo vjerojatno dva kipa koje je netko postavio za stol. Nisam se usuđivala pomaknuti a ni on se nije pomaknuo duže vrijeme. Prošlo je previše vremena pa sam zaključila da moram djelovati. Morali smo se pojaviti pred Vijećem a vrijeme je odmicalo. Uhvatila me panika da nećemo stići. Osjećajući moju paniku David je na kraju došao sebi izrekavši baš ono što sam željela čuti. „Reci, što trebam učiniti?“ U glasu sam mu još uvijek osjećala nepovjerenje. Digla sam se od stola i stala ispred njega. Primaknuo me sebi. U glavi sam odmah počela osjećati vrtoglavicu. Njegov dodir je djelovao na mene poput udara munje.

Prošla sam mu rukama kroz kosu, zapuhnuo me dobro poznati miris. „Trebaš se osloboditi fizičkog, očistiti glavu od bilo kakvih misli i pustiti da te ponese, doći ćeš na pravi put nošen čistom energijom. Moja ljubav će ti pomoći.“ „Zvuči kao fantazija.“ naslonio je glavu na mene. „Ali nije.“ tiho sam dodala „Vjeruj mi, molim te. Držat ću te za ruku ali ostalo moraš učiniti sam.“ Kimnuo je glavom u znak slaganja tek neznatno dignuvši obrve. „Odmah?“ Daljnje čekanje nije imalo smisla. Ako sutra izvedemo sve kako treba imat ćemo cijelu vječnost pred sobom. Zato sam samo ponovila. „Odmah.“ Odvela sam ga na tepih u dnevnu sobu i zamolila ga da klekne. Sjela sam nasuprot njega i uzela mu ruke u svoje. Da nisam bila tako uplašena ova situacija bi mi bila pomalo smiješna. „U redu. A sada zatvori oči.“ trudila sam se da mi glas bude umirujući „Očisti glavu od svih misli. Usredotoči se na disanje. Tvoja anđeoska priroda će učiniti ostalo.“ Jedno vrijeme smo tako sjedili ali bez uspjeha. Otvorio je oči i pogledao me smijući se. „Oprosti, ali čim zatvorim oči vidim tebe i teško da te mogu izbaciti iz glave.“ „Oh, ovo je uzaludno.“ počela sam nervozno tresti nogama. Pokušao se uozbiljiti. Pogledala sam ga ljutito ali sam bila svjesna da je njemu sve ovo novo i da ne mogu očekivati čuda. „Hajdemo još jednom probati.“ namjestio se bolje i zatvorio oči. Ali ništa se nije dogodilo. I dalje smo bili tu, u njegovom stanu, držeći se za ruke. Pogledala sam kroz prozor. Svitalo je. Nasmiješio se. „Dođi!“

Spustila sam glavu u njegovo krilo. Prošao mi je rukom kroz kosu. „Nema ništa loše u tome da živimo poput ljudi i proživimo svoj vijek ili što već. Ne vidim ništa loše u tome. Život na Zemlji meni sasvim dobro funkcionira.“ Morala sam se nasmijati. „Da, da, uz piće, pjesmu i žene.“ Uozbiljio se. „Sada imam tebe. Život mi je odjednom dobio na kvaliteti.“ Kleknula sam okrenuta prema njemu. „David, zar ti stvarno misliš da smo rođeni da živimo poput ljudi. Svaki anđeo ima višu svrhu. Vijeće će nas naći. Nisi svjestan kazne koju nam mogu izreći.“ „Još uvijek mi sve zvuči smiješno.“ prošao je rukom kroz kosu. Znala sam da je ovo prekratko vrijeme da prihvati istinu. Trudio se ali glava mu je bila previše u ljudskim okvirima. Odmahnula sam glavom. „Ja moram ići, pokušat ću objasniti sve bez tebe.“ Nagnula sam se da ga poljubim, ali me zaustavio. „Nemam dobar osjećaj Nina. Probajmo još jednom.“ „Nema svrhe David. Ni vremena. Vježbat ćemo kada sve prođe. Moram ovo napraviti. Radi nas.“ Osjetila sam udar u srcu. Ni ja nisam imala dobar osjećaj. Nije se više bunio. Legao je na leđa i privukao me k sebi. „Sve će biti u redu. Ne brini.“ šaptao je. Okrenuo me na leđa i lagano se nagnuo nad mene. Prešao mi je rukom preko ruke. Dotaknuo mi je lice a onda se nagnuo i poljubio me. Usnice su mu bile tako mekane i opojne. Neka ovo nikada ne završi, vrištao je glas unutar mene. Odmaknuo se kako bi došao do daha. Pogladila sam ga po licu, upijala sam svaku crtu i spremala ju u svoja sjećanja. Ugledala sam zraku sunca na njegovom licu. Bilo je vrijeme da odem. „Usput, ime mi je Anael.“

Zatvorila sam oči. Više me nije imao u svom naručju.

° ° ° Kod kuće sam zatekla sve kako sam ih i ostavila. Svi su bili na trijemu i čekali me. Nisu mogli sakriti razočaranje kad su vidjeli da stojim sama ispred njih. Pogledala sam u očeve oči. Shvatio je da se ova noć nije sastojala samo od razgovora. Sagnula sam glavu i prošla kraj njih. „Idem se osvježiti prije nego izađem pred Vijeće.“ Nitko nije rekao ni riječ. Izašli smo iz kuće i krenuli dobro poznatim uličicama prema središnjem trgu gdje se nalazila zgrada u kojoj su boravili vijećnici. Hodala sam brže no inače. Htjela sam što prije riješiti ovu silnu zavrzlamu oko nas dvoje. Bila sam optimistična. Nije bilo razloga da nam ne dozvole ljubav. Nismo nikoga ugrožavali, nismo predstavljali prijetnju, niti smo imali namjeru učiniti takvo nešto. Što sam više razmišljala to sam bila uvjerenija da ću uvjeriti Vijeće da David i ja pripadamo jedno drugom rođenjem. Pratili su me pogledi dok sam hodala ulicama. Čak i u ovom svijetu nisu se mogla izbjeći govorkanja. Strah koji nijedan anđeo svjesno nije htio priznati sada se ocrtavao na njihovim licima. Izlazak pred Vijeće je uvijek bio neizvjestan, nitko od nas nije mogao znati što me čeka. Anđeli koje smo sretali, koliko god bili puni ljubavi, ovaj put mi nisu davali podršku. Duboko ukorijenjeni strah u njihovim srcima učinio je da me gledaju kao uljeza koji je dirnuo u njihovu tradiciju. Uljeza koji je spreman mijenjati njihov savršeni red. Uljeza zbog kojeg će njihova srca možda danas osjetiti bol izgubljene duše. A to nitko nije volio. Nisam se željela obazirati na njihove misli. Odlučila sam biti optimistična glede svoje budućnosti. Skrenuli smo desno i našli se na velikom trgu. Cijeli trg okruživao je drvored čisto bijelog drveća čije su bijele krošnje stvarale blijedu sjenu. Široke stepenice zgrade

Vijeća vodile su do visokih željeznih monumentalnih vrata na kojima su prikazana dva anđela u letu nad usnulim djetetom. Noge su mi naglo otežale dok smo se približavali zgradi. Morali smo proći kraj kipova Vijeća. Digla sam glavu i susrela se sa kamenim očima središnjeg kipa koje kao da su na tren oživjele gledajući me s gađenjem i grozom. Više nisam bila sigurna u pozitivan ishod. Najradije bih pobjegla daleko, ali osjećaj da moram učiniti stvari kako su predodređene bio je prejak. Kao da me vodila neka nevidljiva sila. Okrenula sam se na vrhu stepeništa. Moja i Davidova obitelj pratili su me u stopu. Albin je zamišljen polako hodao iza svih, da bi zastao na dnu stepenica odlučivši ipak ostati vani. Nije me to zasmetalo. Cijelo vrijeme sam imala osjećaj da nije iskren. Njega sam najmanje željela u blizini pa sam mu samo lažno kimnula glavom kao da razumijem njegovu odluku. Dohvatila sam željeznu kvaku i otvorila vrata. Našla sam se u velikom predvorju. S jedne i druge strane bio je samo glatki bijeli zid. Ispred mene, na udaljenosti od deset metara, bilo je deset stepenica koje su vodile do jedinih dvokrilnih vrata čisto bijele boje na kojima se isticala crna ručka. Popela sam se na najširu stepenicu na vrhu, ali sam ovaj put pričekala oca. Vidio je strah na mom licu. Ovaj put je on bio taj koji je otvorio vrata i ušao, a ja sam krenula odmah za njim. Ispred nas se nalazio veliki prazni prostor. Na drugom kraju nasuprot stajao je veliki dugački bijeli drveni stol sa tri bijele stolice. Iza stola duž cijelog zida su se nalazili veliki uski prozori kroz koje je dopiralo sunce. Pogledala sam krajičkom oka lijevo i desno i ugledala anđele čuvare poredane u liniju duž cijelog zida. Obučeni u kratke bijele haljine bez rukava, stegnute u struku zlatnim remenom za kojim se nadmeno isticao dugački nož, bili su tu da mi dočaraju moć nepredvidivog trojca.

Neživi, pomislila sam. Stolice su još uvijek bile prazne, ali ne zadugo. Osjetila sam intenzivan cvjetni miris kako ispunjava cijelu prostoriju i pred nama su se ukazala tri anđela u dugim bijelim haljinama. Najviši među njima sjedio je u sredini, duga bijela, gotovo prozirna kosa padala mu je preko ramena. Pogledala sam ga u oči. Bile su bijele, bez šarenica, samo bijele. Usnice su mu bile crvene poput krvi, čvrsto stisnute u jednu crtu. Prošla me je trenutna jeza. Mardor. Glavni anđeo, odgovoran za red u našem svijetu. Izvor zastrašivanja djece anđela ako su i pomislili biti malo spontani u dječjoj radosti. Moji roditelji nisu koristili te metode ali sam se živo sjećala tihih razgovora dok su mi objašnjavali kolika je snaga i moć tog anđela. Pogledala sam ulijevo i susrela se sa ledenoplavim očima i isto takvom kosom. Lice ovog anđela bilo je bijelo poput kreča i ispucalo, suho, poput zemlje nakon duge suše. Bio je sve samo ne lijep. „Kabniel.“ šapnuo mi je tiho tata. Nisam se usuđivala pogledati trećeg, ali znatiželja je prevladala strah. Ruke su mu bile položene na stol. On uopće nije imao kosu, a oči su mu bile plave, umirujuće boje. Djelovao je najmanje zastrašujuće. Phaldor. Njegovo ime mi je zazvonilo u glavi. Baš taj dobroćudni izgled s tim usnama blago nasmiješenim u meni je izazvao sumnju. Vanjska dobrota nije mogla sakriti strogost i zlobu njegove unutrašnjosti. Tiho sam šapnula ocu. „Uopće ne djeluju dobroćudno.“

Čula sam ga kako mi odgovara još tišim glasom. „Godine samoće i kontrole učinile su svoje.“ Tada mi je bilo jasno. Teško da su im srca puna ljubavi jer skoro cijelo svoje postojanje nisu radili ništa drugo osim pokušavali održati tradiciju naše zajednice, ponekad čineći i ono što nikako ne ide u opis poslova jednog anđela. Držati cijelu zajednicu pod kontrolom, ne dopuštajući radosti ili ljubavi da se spontano izrazi mora da je bio težak zadatak. Zahtijevao je da postanu kruti, nemilosrdni, nedostupni. Ugrizla sam se za usnicu. Moja mogućnost da bilo što objasnim samim tim biti će još teža. Moj zahtjev je narušavao pravila zajednice. Iznenadila me snaga Mardorovog glasa. Djelovao je poput jeke. „Priđi bliže, dijete.“ pozvao me svojom tankom, koščatom rukom na kojoj su se isticali dugi bijeli nokti. Pogledala sam majku. Stajala je tamo, sada stisnuta uz oca s rukama na njegovim prsima, ali u očima sam joj vidjela da je tu, uz mene. Približila sam se stolu i hrabro digla glavu. Mardor je ustao, njegova visina je bila iznadprosječna a izgledao je još viši zbog duge bijele haljine koja je pokrivala sve osim njegovih šaka i glave. „Anael...“ nagnuo je glavu u stranu ispitujući moje lice. Duboko sam udahnula iščekujući njegove riječi. „Anael“ ponovio je moje ime ovaj put bez jeke „tvoji postupci nisu dostojni jednog anđela. Odlučila si se za nešto što je svojstveno samo ljudima. Voljeti strasno. Takva ljubav je sebična i škodi tvom istinskom biću.“ Ne bih se složila. pomislila sam, ali sam ostala nijema. Nisam mogla smisliti dovoljno mudar odgovor. Mardor je nastavio gledajući prema Phaldoru sklopivši ruke kao u molitvi.

„Odluka je donešena kada smo vas našli i ništa tu odluku neće promijeniti. Zar ne, Phaldor?“ Phaldor se samo osmjehnuo i kimnuo. Izraz lica mu više nije bio onako blag, sada ga je zamijenio osmijeh iščekivanja zadovoljstva zbog budućih događaja. Uvidjevši da se moj optimizam topi ipak sam odlučila progovoriti . „Poštovani! Moja odluka je vođena isključivo srcem. Srce mi i sada govori da David i ja trebamo biti zajedno.“ odlučno sam rekla, trudeći se da ne zvučim kao da molim. Prekinuo je moje riječi pretvarajući si glas u puno jaču jeku no maloprije izazivajući vjetar u mojoj dugoj kosi. „Tko si ti da znaš što je najbolje za tebe!?!“ U trenu se našao preda mnom lebdeći iznad mramorno bijelog poda. Glas mu je sada bio tih, gotovo siktajući. „Jesi li spremna prihvatiti život zajednice i ostaviti Davida njegovom dosadašnjem životu?“ Disala sam ubrzano, ali sam znala svoj odgovor. „Ne, nisam.“ iako sam željela spustiti pogled izdržala sam gledajući u njegovo blijedo lice. Pogladio me po licu suhom rukom. Oči su mu i dalje bile usmjerene na mene, ali ja ih nisam mogla gledati. Zadržala sam pogled na njegovim krvavim usnama koje su se široko smiješile mom odgovoru otkrivajući red šiljastih, nazubljenih bijelih zubi. „Onda neka bude kako je zapisano.“ uzdahnuo je i pogledao prema stolu za kojim su strpljivo, nijemo sjedili Phaldor i Kabniel čekajući daljnje upute. Maldor je maknuo ruku s mog lica pogladivši se polako po bradi. Imala sam osjećaj da razmišlja o tome kako me rastrgati tim dugim noktima. „Kako to mislite? Što? Zapisano? Pa nisam ništa napravila!“ okrenula sam se u panici prema roditeljima. „Mama, što se događa?“ glas mi je pukao otkrivajući sav strah koji sam pokušavala zadržati unutar sebe.

Ali, ni na njihovim licima nisam vidjela ništa osim zbunjenosti. „Zar nije po pravilima zajednice da se i moj glas čuje?“ očajnički pokušaj spasa nije došao do njihovih ušiju. Uopće me nisu slušali. Phaldor je ustao i prišao mi puštajući dugi plašt da se vuče za njim. Shvatila sam. Odluka je bila donešena i prije no što sam stupila u ovu dvoranu. Moj osjećaj je ovaj put pogriješio. Dolazak ovdje bio je velika pogreška. A posljedice te pogreške nisam mogla ni slutiti. Samo sam osjetila da je panika zamijenila napetost među mojom pratnjom. Sve se počelo tako brzo odigravati. Majka se bacila na Mardora s ispruženim rukama spremnim na borbu, ali samo jedan njegov pogled odbacio ju je na kraj dvorane tako da je završila na leđima. Lica u šoku, prekrila je usta rukom ispuštajući samo krik očaja. Otac joj je pritrčao, a onda se zaustavio i krenuo prema meni, izgubljen, pokušavajući shvatiti kome prvo da pomogne. Ruke je nemoćno držao raširene a onda se i on poput zvijeri bacio na Mardora. Ali, snažan Mardorov pogled i njega je bacio prema majci. Moj snažni otac nije imao šanse suprotstaviti se njegovoj moći. Mardor se glasno nasmijao nagnuvši glavu unatrag ruku okrenutih prema stropu. Spustio je glavu gledajući me u oči naglo se uozbiljivši. „Glupo nerazborito dijete! Tako mi je žao što te moram povrijediti!“ krenuo je prema vratima, ali na putu do njih njegovo fizičko tijelo se izgubilo. Potrčala sam prema roditeljima, ali me zaustavila snažna Phaldorova ruka čvrsto mi stiskajući nadlakticu. Pokušala sam se otrgnuti, ali nisam uspjela. Tražeći pomoć pogledala sam prema Tariel i Varkanu i svojim roditeljima, ali oni su stajali, nepomično, zamrznuti u vremenu. Samo sam im u očima vidjela da vide sve, da umom prate svaki moj pokret, da njihova srca proživljavaju moju nemoć.

Kalabnielov pogled rekao je sve. Leden, usmjeren na njih, dok su mu ruke raširene i okrenute dlanovima prema gore odašiljale prijeteću ledenu energiju. Oduzeo im je svaku mogućnost pokreta čineći ih nemoćnima da mi pomognu. Sjedio je za stolom sa zluradim osmijehom na licu, uživajući u svakom trenutku predstave pred svojim očima. Phaldor mi je stavio ruke na ramena prisiljavajući me da kleknem pred njega. Držeći snažnu ruku na mom ramenu drugu ruku je stavio na moje čelo, dok su mu do nedavno prekrasne plave oči poprimale crvenu boju. Pokušala sam se dići, izmaknuti, ali svaki moj pokušaj je propao kada su dva čuvara koji su do tada nijemo promatrala borbu prišla prisiljavajući me svojom snagom da ostanem mirna. Phaldorova ruka se ni u jednom trenutku nije maknula s mog čela. Kao da sam rođena s njom, nije se pomaknula ni kada sam počela odmahivati glavom lijevo-desno u nastojanju da njezina vrelina prestane peći moj um. Tada je počelo. Oštra, parajuća bol je krenula od nožnih prstiju penjući se uz kralježnicu da bi završila u glavi. Zavrištala sam i pala na leđa. Nisam više osjećala ruku na čelu. Pokušavajući zatomiti bol, pogledala sam prema majci i ocu zamagljenim pogledom. U očima im se ocrtavao užas. Bol je bila sve jača dok nije postala neizdrživa do te mjere da više nisam ništa osjećala. Phaldor je stajao iznad mene dok su njegove crvene oči sijevale u mom pravcu čineći mi dušu, um i tijelo razdvojenim. Tada se sve zacrnilo. Jedan tren nisam osjećala da postojim, prolazila sam kroz dugi mračni tunel, a onda sam nanovo osjetila udar energije koji me opet sastavio u trojstvo uma, duše i tijela. Bilo je slično putovanju na Zemlju, samo što ovaj put nije bilo svjetla na kraju tunela. Otvorila sam oči koje su sada vidjele bistro. Nalazila sam se u istoj prostoriji. Vidjela sam oca i majku koji su sada

neutješno, tiho plakali. Tijela im više nisu bila nepomična. Majčina ramena tresla su se dok je lice skrivala u očevom zagrljaju. Potrčala sam prema njima. „Mama, tata! Dobro je!“ veselo sam uzviknula „Bol je prošla, sada sam opet dobro.“ Nisu me čuli. Nisu me ni vidjeli. Nijednim svojim osjetom mi nisu dali do znanja da sam tu uz njih. Ustuknula sam unatrag ogledavajući se oko sebe. U prostoriji nije bilo nikoga osim nas. „Gdje mi je dijete?“ vidjela sam majku kako vrišti na nekoga, ali nisam vidjela na koga. „Šššš, Lahabiel, naći ćemo rješenje.“ otac je grlio majku gledajući u istom pravcu u kojem je ona maloprije vrištala. Ništa nisam shvaćala. Gledala sam oca kako pridržava majku ispod ruku i vodi ju prema izlazu. Slijedila sam ih potpuno zbunjena još uvijek se ogledavajući tražeći rješenje zagonetke. Ispred zgrade nije bilo nikoga. Trg je bio potpuno prazan. Samo mi. Prenuo me isprekidani režeći smijeh. Phaldor. Čekao me na dnu stepenica ruku prekriženih na prsima. „Što se događa?“ upitala sam glasno, ljuto požurivši prema njemu. Oči mu više nisu bile crvene. U njima je opet bljeskala ona plava boja, tipična za anđele. „Anael, zar ne razumiješ? Jedino kažnjena shvatit ćeš što si učinila svojim roditeljima.“ tiho je progovorio. Odmahnula sam glavom. „Ne razumijem.“ Nasmijao se još zluradije. „Nalaziš se u drugoj dimenziji, u kojoj ćeš moći vidjeti samo svoje roditelje, i što je najvažnije, njihovu patnju uzrokovanu tvojim djetinjim odlukama. Nećeš biti gladna, nećeš biti žedna, neće ti biti hladno. Jednostavno, nećeš imati osjeta. Ostavio sam ti srce, neka nauči lekciju.“ Zvučao je samodopadno. Pala sam na stepenice slušajući svoju kaznu. Izgubila sam dah.

„To što činite je čisto zlo!“ zavikala sam izazivajući još veću nasladu Phaldoru. Htjela sam mu izreći toliko toga, ali šok zbog spoznaje kazne zaustavio je moje riječi koje su samo odzvanjale u mojoj glavi. Krenuo je stepenicama natrag u zgradu. „Možda, ali pomaže miru u zajednici. Hajde, da ne kažeš da sam potpuno zao, moći ćeš spavati da ti vrijeme brže prolazi.“ dobacio je tek usput. Nestao je u zgradi tiho zalupivši željeznim vratima. Ostala sam sama na pustom trgu svoga grada. Hodala sam prema svojoj kući praznim gradom. U ovo vrijeme ulice su bile najživlje, a ja sam sama hodala vidjevši tek po pokretima prirode da je i sada živahno. Trava se sama kosila, prozor se sam otvarao, cvijeće se samo podrezivalo. Bilo je sablasno. Ubrzala sam korak ne želeći gledati tu grozu. Moj pokušaj da očistim misli i vratim se u svoju dimenziju bio je neuspješan. Čim sam pokušala oštra bol počela mi je parati utrobu, tako da sam brzo odustala. Ušla sam u svoj vrt i potrčala prema majci i ocu koji su sjedili na trijemu. Majka je držala glavu u očevom krilu neutješno plačući dok joj je otac prolazio prstima kroz kosu i smirivao ju riječima. „U redu je, Lahabiel, u redu je. Spasit ćemo našu djevojčicu.“ Vikala sam da sam tu, ali me nisu čuli. Klekla sam ispred njih tražeći im oči, dodirujući im ruke, ali ništa se nije dogodilo. Moje tijelo je prolazilo kroz njihovo. Bila sam samo energija, koju čak nisu mogli ni osjetiti. Zaplakala sam skrivajući lice u dlanove dok su odlazili zagrljeni u kuću. Dakle, to je moja kazna. Bila je strašna. Osama bez osame. Provesti život gledajući svoje najmilije, a ne moći im bilo što reći, ne moći ih dodirnuti. Zaplakala sam još jače, tuga je bila neizreciva dok sam malo kasnije gledala majku kako slomljena leži

na krevetu i oca pokraj nje koji uporno govori kako će sve biti u redu. Stajala sam bespomoćno u sobi, a onda sam izašla na trijem, sjela na stepenice i čekala dok su mi niz lice tekle tihe suze, a ja nisam bila u stanju da ih zaustavim. Tako sam dočekala veče. Okrenula sam se na zvuk otvaranja vrata. Otac je zaštitnički stajao nad majkom pokazujući joj da sjedne na stolicu na kojoj sam još nedavno sjedila i provodila vrijeme u razgovoru sa svojim najmilijima. „Lahabiel, krenut ću na Zemlju, pokušat ću dovesti Davida.“ pomirljivo i odlučno je rekao. Majka je duboko uzdahnula skupljajući ruke na krilu. „Pusti ga, Kalaziel njegovom životu, dovoljne su patnje naših duša. On je više ljudsko biće nego što će ikada biti anđeo. A ljudsko srce zaboravlja.“ Skočila sam na noge. Uhvatila sam oca za lice u neuspješnom pokušaju. „Ne, tata, ne! Idi po njega. On će znati što učiniti. Ne slušaj majku, nije u pravu.“ lice mu se nije promijenilo, moje ruke prolazile su kroz njega. Samo je pognuo glavu. „U pravu si, Lahabiel. Javit ću Varkanu što mislimo. Davida treba pustiti neka proživi svoj život. Preslabi smo da se borimo.“ Zaustavila ga je majčina ruka. „Misliš da će David odustati?“ Uhvatio ju je za ruku. „Ne mislim, ali, on nije u stanju sam doći ovdje. A Varkan i Tariel će radije izabrati ljudski život za njega, nego borbu bez smisla koja vodi u smrt.“ Otišao je unutra. Moj otac mi nikada nije izgledao tako staro. Ruku spuštenih uz tijelo, u boli i bez snage, gledala sam svoju budućnost. Budućnost bez budućnosti. Koliko god željela Davida i njegovu pomoć, morala sam priznati da su odluke naših obitelji ispravne. Mi smo

preslabi da bi se borili, moja kazna je vječna, a David zaslužuje šansu da ima život. Tiho, u sebi, poželjela sam mu svu sreću svijeta. Praznina u mom srcu nikada nije bila veća. Ono što sam proživljavala ne bih poželjela ni najgorem neprijatelju. Dani su mi prolazili u nijemoj boli i bijesu. Suze su mi odavno presušile i prihvatila sam svoju sudbinu. Bol mojih roditelja nije jenjavala, svaka njihova suza u mom srcu činila je ponor bez dna. U početku je bilo neizdrživo, ali s vremenom sam shvatila da sam sada samo sjena. Noći su bile lakše, jer mi je moj krvnik omogućio da spavam. Koliko sam puta poželjela da nemam uma, da budem samo prazna olupina. Um mi je ubrzano radio noćima i sve ono što sam budna zataškavala u sebi u mojim snovima je dolazilo do izražaja u svoj svojoj snazi. Snovi su nekad bili lijepi, pa sam taj dan čak i nosila malo radosti, ali kako je vrijeme odmicalo, tako su moji snovi bili sve strašniji, crnji, ispunjeni demonima moje vlastite krivnje. Znala sam da će doći dan kada ću nepovratno izgubiti svoju svijest i ja sam se radovala tom danu. Bar više neće biti ove agonije kroz koju sam prolazila. Sklupčana na stepenicama svoje kuće sanjala sam svoje snove. Stajala sam u sobi naše kuće okružena svojim voljenima koji su me darivali dok sam ja stajala ispred stola na kojem se nalazila velika torta. David je izašao iz kuhinje noseći maleni dar i gledajući me sa širokim osmijehom na licu. „Sretan rođendan, ljubavi!“ poljubio me dok su se ostali nježno smješkali. Uzela sam mali paketić i otvorila ga drhtavim rukama. Užas mi je prešao preko lica dok sam gledala pticu u svojim rukama. Nije imala krila. Željela je poletjeti, ali se samo bezuspješno koprcala. Pogledala sam oko sebe, nisam više vidjela ničije lice. Samo tamu i glasove koji vrište. „Anael, vrati se!“

Otvorila sam oči. Sjedila sam naslonjena na ogradu trijema ispred kuće. Snovi su bili sve gori i poželjela sam da mi Phaldor nije učinio uslugu davši mi da spavam. Dani i noći ionako su bili stalno isti. Osamljeni i ispunjeni tugom. Tek je svitalo, nebo se razlijevalo u duginim bojama dok je sunce tek stidljivo počelo osvjetljavati naš vrt koji je moja majka mahnito uređivala pokušavajući zatomiti uspomenu na mene. Popela sam se stepenicama do roditeljske sobe. Kuća je bila tiha, ali to više nije bilo neobično. Bilo je tiho cijelo vrijeme. Moj otac i majka bili su roboti koji su ispunjavali dužnost prema zajednici dopuštajući samo zidovima naše kuće da upijaju bol koja im je razdirala dušu. Ležali su na krevetu, zagrljeni dišući pravilnim ritmom. Koliko sam noći provela stojeći kraj njih, pokušavajući da me osjete. Ali nikad se ništa nije dogodilo. Moja borba bila je bez rezultata. Vrijeme za mene više ništa nije značilo. Živjela sam bez žeđi, gladi, nijema i prozirna. Dane sam ispunjavala šetnjom i sjećanjima na Davida i svoj prijašnji život. Zatvorila sam oči. Slika je još bila tako svježa. Ja u Davidovom naručju, njegove usne na mojima, njegove ruke oko moga tijela dok mi šapuće ime. Sjećanja su bila jedino što me radovalo. Budućnost nisam imala, pa se nisam ni trudila vidjeti ju. Čekala sam trenutak kada će mi um izludjeti i rješiti me ovog beznađa. Prekrižila sam ruke kao da ću moći zaustaviti srce da me ne razbije u tisuću komadića. A, možda da ga pustim. Kako bi to bila slatka bol. Sve češće sam razmišljala kako bi bilo lijepo da napokon završim među sjenama. Ima li uopće smrti u ovoj dimenziji? Ili sam tu osuđena na vječni život?

Majka je otvorila oči. Nisam ju htjela pogledati, sada već iz navike. Pogled joj je bio neizdrživo pun boli otkada sam napustila njihov svijet. „Danas joj je rođendan.“ tiho je rekla i skupila se trudeći se da ne zaplače i ne probudi moga oca. Okrenula sam se brzinom svjetlosti tražeći mahnito izlaz iz njihove sobe. Pobjegla sam iz te kuće u kojoj su vladale samo tuga i bol. Danas je moj rođendan i danas je točno šest mjeseci kako živim u ovom nijemom svijetu. Davno sam se prestala pitati što sam učinila. Prošlo je previše vremena, tugu je zamijenio bijes, a njega prihvaćanje sudbine. Vječnost u osami. Kakva kazna za ljubav! Vratila sam se tek kasno navečer nakon duge šetnje gradom koji mi je postao sve samo ne drag. Nijednu njegovu ulicu više nisam osjećala svojom. Te zidine bile su moj zatvor. Iz daljine sam čula udaranje čekića koji je još jače odzvanjao u tišini moga svijeta. Približila sam se i vidjela oca kako udara po onom sjajnom crnom kamenu visine oko pola metra položenom na naš drveni stol. Ruka mi je prišla ustima dok sam prepoznavala lice na kipu. Moje lice, očiju spuštenih prema dolje, glave lagano pognute. Kao da nosim tugu cijelog svijeta na leđima. Očev izraz lica bio je potpuno zanesen, ushićen, a ruke su mu letjele preko mog kipa dok ga je brusio tvoreći veličanstveno djelo. „Prekrasno je, tata!“ izustila sam tiho, puknutog glasa. „Još samo ovdje... i ovdje... baš kao naša Anael...“ ponavljao je i ponavljao moj ljubljeni otac dok je pod njegovim rukama nevjerojatnom brzinom kip dobivao konačan oblik. Kad je završio sjeo je ruku punih žuljeva, odahnuvši. „Lahabiel. Završio sam!“

Iz kuće je izašla majka obučena u crno, s crnom kapom na glavi ispod koje je sakrila svoju dugu kosu. U ruci je držala kapu i crni ogrtač za oca. Ovo je bilo nešto novo. Jesu li to moji roditelji odlučili poduzeti nešto? Srce mi je poskočilo od radosti. Znala sam, znala sam da se neće tako lako predati. Kako sam mogla uopće sumnjati u njih? Srce mi je udaralo bržim ritmom dok se u meni rađala već sahranjena nada. Obukavši ogrtač otac je uzeo kip u ruku i krenuo prema izlazu iz vrta a majka je krenula za njim. Hodala sam za njima preko pustog grada, noć ga je odavno prekrila. Po pokretima majke i oca vidjela sam da se samo meni grad čini pust jer su se moji roditelji pokušavali sakriti iza ograde kuća kraj kojih su prolazili povremeno zastajući skriveni kako bi propustili nečiju sjenu. Ja sam ih pratila u stopu pokušavajući shvatiti što čine, ali bezuspješno. Njihova šetnja bila mi je potpuna nepoznanica i samim tim moja nada je sve više rasla. Došli su do zidina. Vidjela sam oca kako se okreće tražeći nekoga istovremeno spuštajući kip do nogu. „Varkan, drago mi je da te vidim.“ zagrlio je zrak, a onda je nastala tišina. „Trebao si čekati nas. Nisi se trebao sam nositi sa stražom.“ nastavio je moj otac na meni nečujan odgovor. Srce mi je zatreperilo. Možda je i David tu. Udahnula sam zrak želeći osjetiti miris, ali moji osjeti su bili mrtvi već mjesecima. Moja majka je samo ponovila Varkanovo ime nagnuvši se i položivši ruku na nekoga tko je vjerojatno ležao uza zid. „Varkan, hvala ti za pomoć. Pretpostavljam da će se stražar brzo probuditi. Zato, požurimo.“ I opet tišina.

„Ne, ne znam što možemo očekivati, ali, vrijedi probati.“ otac je opet odgovorio u prazninu pred sobom. Vrata su se otvorila, vjerojatno uz Varkanovu pomoć i moji roditelji su izašli izvan zidina mahnuvši još jednom prema Varkanu. Moj David nije bio s njima. Nije mi trebao miris da to znam. Tama je bivala sve jača kako smo odmicali od grada. Otac je nosio moj kip čvrsto stisnut uz sebe dok se majka cijelim putem ogledavala okolo ne gleda li ih netko. Iza nas se više nisu vidjela ni svjetla grada, a uskoro nismo više imali ni put pred sobom. Majka je sada krenula ispred oca, oprezno hodajući preko livade koja je graničila sa šumom. Veličanstvenom crnom šumom. Serada. Šuma u kojoj su našli Davida i mene. Gusto i prijeteći nadvila se nad oštru liniju razgraničenja s livadom dajući svojom tminom upozorenje svakom tko se približio. Strah mi je počeo strujati cijelim tijelom. Odluka mojih roditelja bila je suluda, potez krajnjeg očaja. Htjela sam ih zaustaviti, ali već sam sada dovoljno znala o uzaludnosti tog postupka pa sam ih samo nastavila pratiti moleći se da sve prođe u redu. Šuma je bila gusta, a po noći se činila još strašnijom. Tlo je bilo prekriveno crnom sitnom zrnatom zemljom i mahovinom, a tišina je bila čak pomalo i ugodna. Što smo dublje zalazili u šumu sve veći osjećaj smirenosti ispunjavao je moje tijelo. Majka je hodala odlučno ispred oca iako sam po disanju čula da je u smrtnom strahu. U njoj nije bilo ni trunke istraživačke znatiželje kao onda kad je našla mene. Nije dijelila ni iznenadno probuđenu ugodu sa mnom.

Otac ju je pratio u stopu. U mraku sam mu vidjela samo pramen kose koji je izvirivao ispod kape. I oči, njihove oči nikako nisu pripadale u ovu tamu. Sjajile su poput kristala u ovoj crnini. „Jesi sigurna da znaš put?“ otac je otpuhnuo pod teškim teretom. „Da, blizu smo.“ odgovorila je i ubrzala korak. Nije dugo prošlo kad smo se našli na okrugloj čistini promjera oko pedeset metara sa manjim grmom u sredini. Cijelo područje bilo je obasjano laganim svjetlom. Približila sam se grmu shvaćajući da svjetlost dolazi od njega. Svaki crni list djelovao je poput male lampice čineći tamu zastrašujuće lijepom. „To je to!“ majka je pogledala oca „Tu ga spusti!“ pokazala je na mjesto kraj grma. Na očevom licu vidjela sam osjećaj olakšanja kada je spustio teret. „Lahabiel, misliš da ćemo uspjeti?“ glas mu je bio pun nade. „Ne znam što možemo očekivati. San mi je rekao da trebamo tako učiniti.“ Držala ga je za ruku duboko dišući. Probuđenu ugodu unutar mene upotpunilo je saznanje da smo na pravom putu. Moja majka je imala uvid u snu. Nakon toliko mjeseci ponovno sam osjetila sreću. Pogledala sam okolo, sva drveća koja su graničila sa čistinom bila su stara, izbrazdana, sa širokim deblima i velikim krošnjama koje su nadvijale svoje grane skoro do zemlje. Činila su krug kao nijemi čuvari ove čistine. Stajala sam kraj svojih voljenih spremna da ih obranim iako od mene baš i nije bilo neke koristi. Tada smo primjetili neobičnu igru lišća. Odvojilo se od grma lebdeći poput pera kroz zrak, spuštajući se na kip i obasjavajući ga u mrkloj noći. Grm je bio potpuno ogoljen dok je djelo moga oca sada jedino sjalo u šumi. Prizor je bio veličanstven.

Čarolija trenutka se nastavila. Dvadeset listića odvojilo se od mog kipa i lagano leteći sletjelo na svako ono drvo koje je do tada nijemo stajalo prenoseći svjetlost na svo ostalo lišće krošnje. Dvadeset krošnji zasjalo je svjetlošću milijun lampica dok je moj kip ostao osvjetljen u sredini čistine. Svi smo ubrzano disali, koliko od straha, toliko i od iskrenog divljenja zbog prizora pred našim očima. Okrenuli smo se oko sebe osluškujući. Iz tame šume prema nama su išla bića obučena u bijelo polako hodajući. Svako biće dolazilo je u paru čvrsto se držeći za ruke. U prvi tren se nisam snašla. Nisam očekivala da sam u stanju vidjeti bilo koga osim svojih roditelja. Zaustavila sam dah shvaćajući da svi od reda imaju crnu kosu i crne oči i prekrasnu blijedu put. Bili su poput mene. Crni anđeli u crnoj šumi obasjanoj svjetlošću čarolije. O, kako je bio divan osjećaj kada me napustila usamljenost. Kao da sam se nanovo rodila i pronašla sebe. U cijeloj toj radosti srce me je samo malo zapeklo kad sam pomislila kako bi bilo divno kada bi ovaj trenutak dijelila s Davidom. Zastali su na samom rubu čineći savršeni krug, nijemo gledajući u našem pravcu s blagim osmijesima na svojim prelijepim licima. U očima im je bila čista ljubav kakvu nikada nisam vidjela u očima anđela koje sam do tada viđala. Osim u očima svojih roditelja. Iako su anđeli pred nama bili nijemi u daljini smo čuli anđeosku melodiju praćenu šuštanjem lišća. Kao da je svaki list i svaka krošnja zapjevala slaveći ovaj trenutak. Iz skupine su izašla četiri anđela i laganim korakom, pazeći da ne učine nagli pokret, došli do mog kipa.

Jedna od njih, obučena u dugu bijelu haljinu koja joj je otkrivala ramena, dodirnula je moje nepomično lice kao da pokušava osjetiti život u kipu. Okrenula se prema visokom anđelu kose do ramena kojeg je držala za ruku dok joj se niz obraz slila suza. Anđeo ju je pogledao s osmijehom tako nježnim i umirujućim čvrsto je zagrlivši, dajući joj poljubac u čelo. Moji roditelji su i dalje nepomično stajali čekajući da im se obrate. Dva druga anđela koji su nepomično stajali sa strane progovorila su glasom koji bi otopio i najtvrđe srce. „Dobro došli, dragi prijatelji!“ Anđeo je obgrlio svoju sitnu družicu oko struka i nastavio. „Ja sam Bathor, a ovo je Baracata, moja supruga.“ Pokazao je dlanom prema drugom anđeoskom paru koji je još uvijek stajao zagrljen, predstavljajući ih. „Ovo su naši dragi prijatelji Haven i Dina.“ Moja majka se uz osmijeh naklonila, dok ih je otac, vjerojatno zapanjen viđenim promuklim glasom predstavljao. Dina se odvojila od Havena zabacivši svoju dugu crnu kosu. U njenim očima više nije bilo tragova suza. Samo blagost. Pogledala je prema mojoj majci. „Tko je izradio ovaj veličanstveni kip? I, otkuda ste dobili inspiraciju?“ Njezin glas je bio nešto najljepše što sam ikada čula. Majka joj je prišla i tiho rekla. „Moj suputnik, a inspiracija nam je bila naša kći.“ Dina se široko osmjehnula zovući pogledom Havena koji joj je odmah prišao. „Vi ste majka te djevojke?“ proučavala je lice moje majke. „Ne, ja sam ona što ju je vodila kroz život. Majku nikada nije upoznala.“ „A gdje je taj anđeo sada?“ Pitanja je postavljala vrlo oprezno.

„Protjerana je u drugu dimenziju.“ moja majka, koja se do tada držala vrlo hrabro, sada je sa suzama u očima potražila spas u očevom zagrljaju. Dina se uhvatila za srce i tiho jauknula. „Ne!“ Moja majka joj je željela pomoći, ali Haven je već bio kraj nje. „Baracata, pomozi joj!“ glas mu je bio pun boli. Baracata nije dugo čekala, odvela ju je do ostalih anđela i dala im otpust. Tiho su primili Dinu ispod ruku, mogla sam čuti kako joj govore da će sve biti dobro. Bathor je pričekao da se svi raziđu, a onda je pozvao moje roditelje i Havena da mu se pridruže u šetnji šumom. Moja majka je još uvijek brisala suze kada im je Bathor pokazao pravac u kojem će ići. Pratila sam ih u stopu radoznalo iščekujući što će dalje biti. Odavno sam prestala tumačiti emocije unutar sebe. Bilo ih je previše. „Kalaziel i Lahabiel, sretni smo što ste tu iako ste neizmjerno rastužili našu voljenu prijateljicu. Ali ne brinite, njena tuga će uskoro proći iako neće biti lako jer se sudbina počela odigravati.“ Duboko je udahnuo i nastavio. „Ja sam Bathor, vrhovni anđeo među anđelima koje ste upravo vidjeli. Moja družbenica Baracata trenutno ima težak zadatak. Smiriti majčino srce, jer naša draga Dina nije ništa drugo doli majka anđela kojeg ste vi tako vjerno prikazali. Haven je njezin otac i teško mu je koliko jednom ocu može biti.“ Izgubila sam se u osjećaju koji mi je ponio tijelo. Zar je taj prekrasni visoki anđeo kraj Bathora moj otac? Poželjela sam da me vide, da svoje uskomešano srce mogu otvoriti i predati se pronađenoj obitelji. Ovo je moja zajednica, ovo su bića koja su me stvorila i koja su trebala gledati kako rastem i razvijam se. Napokon sam ih našla, a sada ih ne mogu ni dodirnuti.

Duboko sam disala kako bih se smirila osjećajući da se nazire kraj moje patnje i samoće. Haven je tražio prave riječi prije no što je upitao. Glas mi je bio tako poznat. Moja podsvijest ga je prepoznala. „Ne mogu da se ne zapitam kako se naša djevojčica našla kod vas?“ Moja majka je tada ispričala priču o tome kako su nas našli. Svaka druga riječ joj je bila da joj oproste njenu mladenačku nepromišljenost. „Sve je u redu, Lahabiel.“ Haven joj je dotaknuo rame dajući joj do znanja da joj ništa ne zamjera. „Mislila sam da su napušteni.“ s lica joj se iščitavala bol dok su joj se ruke ispreplitale u čvrstom stisku. „Nisu, Lahabiel, ostavljeni su kraj grma da spavaju. Dina ih je čuvala taj dan, ja sam naišao i ponijela nas je zaljubljenost. Proveli smo jutro zajedno uvjereni da djeca spavaju jer nikada nikome nije učinjeno ništa nažao u ovoj šumi.“ Sumnja mi se uvukla u srce, sjetila sam se priča o nestancima anđela. Napeto sam iščekivala nastavak priče. Možda je ovo tek predstava prije strašne sudbine. „Kad smo se vratili više ih nije bilo. Bio je to tužan trenutak za našu zajednicu, izgubili smo one koji su predodređeni za velike stvari.“ Haven je spustio glavu gutajući svoju tugu. Bathor, koji je do tada pratio Havenovu priču samo je dodao. „Mislili smo do nedavno da je sve izgubljeno, a onda smo ih nedavno osjetili u njihovom vlastitom sjedinjenju. Bili su daleko od ovoga svijeta, ali tako snažna ljubav prelazi granice svjetova. Kakvo je to bilo nanovno rađanje nade, zajednica je pjevala od sreće.“ glas mu se slomio. Haven mu je stavio ruku na rame.

„Moj prijatelj je otac dječaka. Teško nam je svima, tuga je još veća jer ih više ne osjećamo, jer su razjedinjeni. Ali, vi ste nas beskrajno obradovali jer ste donijeli nadu da sudbina ipak ide svojim tijekom.“ Moj otac, koji je Havena sada gledao drugačijim očima, pomalo sumnjičavo je upitao. „Ali, kako uopće znate da su oni vaši?“ Bathor se nasmijao siguran u svoj odgovor. „Jer, nikada, ali baš nikada, nijedan član naše zajednice nije nestao. Ili poželio nestati. Njih dvoje su jedine izgubljene duše u našoj povijesti.“ Moja majka je zacvilila. „Što sam ja to napravila?“ Haven koji se i dalje trudio sakriti tugu nije gledao u moju majku već negdje u daljinu. „Povijest je nemali broj puta pokazala da slučajnosti nema. Čak i jedna takva tragedija u konačnici rađa smisao. Vjerujem da postoje razlozi njihovog života daleko od nas... Kako ste uopće znali što činiti?“ gledao je nanovo u moju majku. Moja majka je bila previše shrvana pa se moj otac smatrao pozvanim odgovoriti umjesto nje. „Lahabiel je sinoć usnula san. Glas joj je rekao da moramo izraditi kip i donijeti ga na čistinu. Ništa drugo. Samo to.“ „Vrijeme će pokazati što je značio taj san. Ispričajte nam sve.“ Haven je čvrsto vjerovao u sudbinu. Haven i Bathor su se osmjehivali dok su moj otac i majka gledali u čudu. „Anael je u drugoj dimenziji, ne možemo do nje. Mislila sam da će mi san otkriti način da ju vratimo.“ moja majka nije skrivala očaj. Toliko je očekivala od ove noći. Bathorovo lice osvježio je široki osmijeh. „Neće biti lako, ali ima načina. Moj sin je jedini u stanju vratiti ju u naš svijet. A gdje je on?“ Sada je moj otac bio na redu ispričati cijeli razvoj događaja od trenutka kada sam ugledala Davidove oči,

pa do trenutka kada sam tako okrutno odvedena pred njihovim očima. Mogla sam čuti uzdahe sreće i tuge koji su pratili njegovu priču. Bathor se naslonio na drvo, vidjela sam koliko mu je teško. Bio je snažan duhom, ali ovo su bili teški trenuci čak i za njega. „David... dakle. Lijepo, snažno ime.“ zatvorio je oči vjerojatno zamišljajući lice svoga sina. David mu je bio sličan. Jednako visoki, muževni, ponosni i primamljujući. Jedino je Bathorovu glavu ukrašavala duga, gusta, ravna kosa za razliku od Davidove raščupane kuštravosti. Otvorio je oči obuhvativši nas sve brzim pogledom. „Znam što nam je činiti. Ne bojte se, prijatelji, dolaze lijepa vremena. Vrijeme je da upoznamo Davida i Anael.“ odlučan izraz lica potpomognut osmijehom dao je svima novu nadu, uključujući i mene. Zatvorila sam oči na spomen njegova imena. Sreća me je cijelu obuzela. On dolazi u ovaj svijet, dolazi po mene. Moja patnja će uskoro završiti. Ostat će samo ružna uspomena. Poveli su moju majku i oca u dublji dio šume koja je postajala sve gušća. Ugledali smo svjetlost u jednom dijelu. Prošli smo kraj drvene kolibice skrivene među drvećem, pa još kraj jedne. Bilo ih je sve više kako smo ulazili dublje u šumu. Bile su različite veličine, ali sve sagrađene na sličan način. Tamno drvo bila je fasada, prozore su ukrašavali drveni zasuni ispod kojih su se kočoperili cvjetni nasadi. Kad sam se bolje zagledala vidjela sam da svaka nosi svoj osobni pečat. Bili to ukrasi ovješeni o strehu ili zastori na prozorima, dojam je bio daleko od savršenstva. Sve je odisalo divljim cvjetnim mirisima. Mirisima koje smo naučeni izbjegavati.

Čudno, upravo jedan takav miris postao je smisao mog življenja. Nasmijala sam se u sebi. U svom ushićenju nisam ni primjetila da mi se vraćaju osjeti. Vladala je neuobičajena živost. Mnogi anđeli stajali su uokolo ispred svojih kućica i gledali u nas ne trudeći se uopće spustiti ton glasa dok su prepričavali događaje iz šume. Odjeća im više nije bila samo bijela. Živost boja bila je upečatljiva pod svjetlošću lampi koje su se u nizovima ispreplitale u krošnjama. Bathor je zamolio okupljene da idu svojim kućama i uskoro je cijela okolina utihnula, iako su vjerojatno radoznalo iz kućica osluškivali što će sada slijediti. Krajem oka ugledala sam Baracatu kako dolazi u društvu krupnog plavog anđela. Vidjela sam da su se majka i otac trznuli ugledavši nekog sličnog njima. Anđeo je srdačno, snažno zagrlio mog zbunjenog oca dok je mojoj majci poljubio ruku. „Ja sam Nathan, žao mi je, vidim da sam vas preplašio. Ne bojte se, braćo, slavite radije jer ste došli u svijet čiste ljubavi. Moja avantura istraživanja ove šume me nije koštala života kako misle u našem svijetu. Ja sam tek tada počeo živjeti. Žao mi je što vam ne mogu predstaviti razlog svog nanovnog rođenja jer upravo sada uspavljuje našeg anđela, ali, vjerujte mi, ljubav je ono što drži ovu zajednicu. Ljubav dvije srodne duše. Naš svijet je siromašan spram ovog. Ovdje ljubav daje plodove, a plod je sreća i mir duše.“ Sve je izgovorio u jednom dahu ne skrivajući uzbuđenje i ponos zbog povjerene mu zadaće. Moji roditelji stajali su nijemi, zbunjeni i preplavljeni čistom energijom ljubavi. Baracata je zamolila moju majku da sjedne za stol ispred kućice koji se smjestio na maloj čistini prekrivenoj mekom zemljom. Bila je topla noć. Moji osjeti bili su sve očitiji.

Kako su mi se vraćali osjeti tako je i moja strpljivost bila sve manja. Nathan se ispričao što mora ići, ali nije zaboravio dometnuti da bi rado čuo što ima u gradu. Majka se okrenula u potrazi za ocem koji je, udubljen u razgovor s Bathorom i još uvijek pod dojmom Nathanovih riječi, izgledao poprilično zbunjeno. I ushićeno. Čula sam Bathora kako glasnije završava svoj govor. „Nadam se da su ti jasniji odnosi u našem svijetu.“ Očevo srce je spoznalo novu vrstu ljubavi, ljubavi koju sam i sama spoznala sa svojim dragim. Lice mu je obasjao novi sjaj, kao da je netko uklonio okove koji mu nisu dali da se otvori u potpunosti. Uhvatio se za srce pogledavši moju majku duboko u oči. I majka se uhvatila za srce. Baracata ju je zabrinuto gledala stavljajući joj ruku na rame. „Možeš li izdržati? Otvaranje srca ponekad donosi bol.“ Majka je kimnula potvrdno, ali Baracati nije trebao odgovor. „Kratko je trajalo, tvoje srce je već bilo čisto, kao i tvog supruga.“ Baracata se odmaknula dajući prostora mom ocu. Otac je prišao do moje majke dižući je u zagrljaj. Spoznaja da njihova energija ljubavi može djelovati na cjelokupnu okolinu čineći je pitomom bila je poput prosvjetljenja. Pa naravno, kako sam bila slijepa, svaki anđeo u ovom svijetu ima suputnika s kojim dijeli istinsku ljubav koja je u stanju mijenjati okolinu u bolji svijet. Samo što oni nisu imali potrebu za tim. Njihov svijet je već bio savršen. Ni približno kao u našem svijetu. Vijeće je odlučivalo tko će provesti život zajedno u vječnosti ne mareći za ljubav jer istinska ljubav nama nije bila ni dozvoljena ni predodređena. Kakva zabluda! A koliki broj anđela je još uvijek slijepo vjerovao u ispravnost takve odluke.

Osim mojih roditelja, koji su samim čudom spojeni, nisam znala niti jedan drugi par koji je dijelio tu vrstu ljubavi svojstvenu isključivo ljudima, a i to samo rijetkima. A eto, skrivena u gustoj šumi, živjela je ljubav u svom izvornom obliku. David i ja nismo činili ništa krivo. Mi smo samo činili ono što nam je rođenjem predodređeno. Voljeti se istinski, duboko, srcem i dušom. Moja srodna duša. Moja polovica nastala iz jedinstva u nekoj drugoj dimenziji. Tišinu je prekinuo Havenov glas. „Izgubili smo puno vremena i ja bih djelovao već noćas.“ Haven je izrekao sve u jednom dahu. Ne skrivajući uzbuđenje zamolio je mog oca da mu se pridruži na Zemlji kako bi doveo mog ljubljenog nanovo pred moje oči. Otac nije skrivao zabrinutost. „Anael je pokušala, pa nije uspjela, a i nisam siguran gdje je sad. Zadnje što sam čuo od njegovog oca je da putuje, mogao bi biti bilo gdje.“ Haven se nije dao zbuniti. „Ne brini, prijatelju. Anael nije znala za svoje moći, jer ju nitko nije ni mogao naučiti. Naime, vaša zatvorena srca se nisu mogla razvijati, pa ste zadržali samo jedan dio moći dok smo mi u stanju činiti daleko veće stvari, a jedna od njih je da smo sposobni zavladati umom druge osobe i očistiti ga, te ga sigurno povesti do naše dimenzije. To ću ja napraviti Davidu. Naći ćemo ga već.“ Strah unutar mene koji se nije uspio ni rasplamsati, bio je brzo ugašen. „Ali, zašto ste onda skriveni u šumi? Zar niste mogli doći i pokoriti naš svijet, pomoći nam?“ ubacila se moja majka s pitanjem. Baracata se nasmiješila. „Mi se ne želimo boriti, nasilje je opravdano tek kada je ugrožen život, a mi nemamo tih problema.“

„Vaše vijeće vas je učinilo slabima, premda su oni sami izuzetno jaki, jači od nas.“ Bathor se pridružio Baracati za stolom „Ali mi ne želimo dirati u vaš izbor. Kada dođe vrijeme za promjenu, imat ćete našu podršku. Do tada, hajdemo spasiti našu djecu.“ Došlo mi je da vrištim da požure, ali umjesto toga samo sam udahnula cvjetni miris da mi ispuni pluća. Nakon tako dugo vremena opet sam disala punim plućima. Iza leđa sam čula Dinu kako dolazi i govori. Izgledala je predivno. Duga crna kosa uokvirivala joj je ovalno lice na kojem su se isticale košutine oči i rumena usta. I ona je izgledala puno mlađe, baš kao i Haven. „Ona je tu, dragi moji! Čuje svaku našu riječ. Nikada nisam osjećala jače nečije prisustvo.“ Moja majka se digla, ogledavajući se okolo kao da će me vidjeti. „Kako to misliš Dina?“ Dina joj je uzela ruku i stavila ju na svoje srce. „Majčino srce osjeća, pokušaj, osjetit ćeš ju i ti. S vama je cijelo vrijeme, nikad vas nije napustila.“ Ove riječi su teško pale mojoj majci. Suze su krenule nekontrolirano teći. „Moja djevojčica je gledala svu moju bol. Oh, njezino srce!“ Ni ja se nisam snašla. Pružila sam ruke prema majci želeći je zagrliti. Dina joj se nasmiješila i obrisala joj suzu svojom sitnom rukom. „Ne boj se, Lahabiel. Nema te boli koju ljubav ove zajednice i ljubav njenog Davida neće zacijeliti.“ Osmijeh je krasio sva lica skupljena na tom malom dijelu šume. Radovali su se povratku naših duša. Iako moji osjećaji za moje roditelje nisu bili ništa manji, voljela sam Dinu svim svojim srcem. Mogla sam gotovo fizički opipati sponu između nas dvije, dok sam prema

biološkom ocu osjećala iskreno divljenje zbog snage koju je nosio unutar sebe. Došao je trenutak odlaska na Zemlju. Baracata se skupila uz Bathora. Sva snaga iščezla je s njenog lica dok je shvaćala da dolazi njezin sin kojeg je izgubila dok je još bio bespomoćan. „Samo hrabro!“ šaptao joj je Bathor na uho, tješeći usput i sebe. Moja majka i Dina su se čvrsto držale za ruke dok su moja dva oca nestajala pred našim očima odlazeći na Zemlju. Sada smo mogli samo čekati. Spavala sam koliko sam to mogla naslonjena na stablo blizu kućice sanjajući opet njegove crne oči kada me probudila iznenadna buka. Toliko sam se naviknula na tišinu svoga svijeta da sam u prvi tren pomislila da se taj svijet ruši. Ali, nije bilo tako. Kraj mene je samo prošao mali dječak vukući za sobom igračku koja je stvarala svu tu buku. Bilo je jutro. Protrljala sam oči pokušavajući posložiti jučerašnje događaje. Još uvijek sam bila u šumi anđela poput mene. Radosno sam ustvrdila da sve to nije bio san. Skočila sam na noge. Je li on već tu? Udahnula sam miris, ali ovdje je sve mirisalo na Davida. Cijelu šumu ispunjavao je miris slatkast i divlji. Čistina ispred kućice bila je prazna. Moje majke nisu bile u blizini ili ih ja nisam vidjela. Nervoza unutar mene bila je opipljiva, pa sam odlučila prošetati šumom i upoznati ju po danjem svjetlu. Sada mi je djelovala puno pitomije nego jučer. Sve je bilo drugačije nego u mom svijetu. Ovdje je sve odjekivalo od dječjeg glasnog smijeha dok su se maleni igrali u skupinama ispred kućica. Kao da je neka

nevidljiva ruka stavila sve te anđele u ovu prirodu stapajući ih s njom. Sve što su radili činili su tako nježno pazeći da ne naruše mir šume, a ona im je vraćala bujnom vegetacijom dajući im sigurnost od našeg svijeta. Prošlo je još neko vrijeme dok se nisam odlučila vratiti. Znala sam da se David nije vratio jer je svaki stanovnik šume radio svoje uobičajene poslove. Obrađivali su vrtove, iz kućica se širio zamaman miris domaće hrane, netko je vješao veš, a netko čitao priču okupljenoj djeci. U daljini sam vidjela majčinu plavu kosu, sjedila je ispred kućice i zamišljeno okretala praznu čašu u ruci. Naslonila sam se na stablo i pokušavala udahnuti miris moje vlastite majke. Bio je drugačiji. Slatki, cvjetni miris bio je odlika svakog plavog anđela, ali moja majka sada je mirisala poput svakog stanovnika ove šume. Divlje i nesputano, prodorno. Miris je pratio otvaranje njenog srca. Pomirisala sam svoju kožu na unutarnjoj strani zgloba i ukočila se. Moj miris bio je istovjetan Davidovom. Ni traga onom slatkom, omamljujućem mirisu koji me pratio cijeli život. Spustila sam se niz stablo i rukama obgrlila koljena. Moje tijelo se zatreslo na pomisao da sada vjerojatno moji očevi pokušavaju Davida dovesti u naš svijet. Pitanja koja sam si često ponavljala sve ove mjesece ponovno su prošla kroz moju glavu. Kako je on? Što je radio svo ovo vrijeme? Jesam li mu bila samo davni san ili sam još uvijek bila živo sjećanje u njegovoj glavi? Koliko je mene ostalo u njegovom umu? Možda mu je zemaljski život na kraju pomogao da zaboravi, da nastavi. Hoće li se uopće željeti vratiti? Misli su mi poletjele na onu noć kad sam mu priznala ljubav svakim dijelom svoje duše. Njegove riječi još uvijek su mi živo počivale u umu, njegovi dodiri još uvijek su žarili moju kožu. Moja ljubav nije bila ništa manja, bila je samo veća. Koliko mi je sada bila jasnija slika emocija koje su nas povezale. Mi smo srodne duše koje su se tražile cijelo

naše postojanje, a kada je došlo vrijeme za naš susret čak niti druge dimenzije nisu mogle to spriječiti. Saznanje da neke više sile djeluju na našu ljubav donijelo mi je nadu da će biti sve u redu i da naša ljubav mora imati sretan kraj. Dina je izašla iz kuće. Ljubav čistog srca izvirala je iz svakog njezinog pokreta. Kosu je vezala u rep, nosila je bijele hlače i pastelno žutu košulju, na nogama je nosila bijele lagane cipelice. Čistoća kojom je zračila ostavila je i moju majku bez daha. „Oh, Dina, tako si...“ nije dovršila rečenicu. Dina se nasmiješila znajući što joj je moja majka željela reći. „Ljubav mog supruga čini moju dušu sretnom.“ sjela je na stolicu do moje majke i natočila si vodu iz drvenog vrča. „Lahabiel“ otpila je gutljaj prije no što je nastavila „mi smo anđeli koji vole strašću za koju vi smatrate da je svojstvena samo ljudima. Nama takva ljubav predstavlja pokretačku snagu cijelog našeg postojanja. Dugo je trebalo našim najstarijim pripadnicima da nauče načine kako pronaći srodnu dušu, ali s vremenom smo se usavršili i sada nam se duše prepoznaju po mirisu. Ja sam već kao djevojčica osjetila Havenov miris i dan danas ga osjećam istim intenzitetom. Živim ovakvim životom od kad znam za sebe, znam kako izgleda vaš grad i ne znam kako ste si mogli dopustiti da prirodu zauzdate u takav red. Mi se stapamo sa prirodom, koristimo ono što nam ona daje, a sve nam se stostruko vraća. Zar ne osjećate želju vratiti se u temelje postojanja? Spojeni sa prirodom dok držiš drugu polovicu svog jedinstva za ruku.“ Zastala je približivši stolicu mojoj majci. „Lahabiel, ljubav koja je našoj kćeri zabranjena, trebala bi biti najprirodnija stvar na svim svijetovima, a ne nešto zabranjeno. Samo dvije duše koje su se našle mogu snagom svoje ljubavi širiti ljubav u svim pravcima. Takva ljubav je pokretač svih ostalih ljubavi jer zaljubljena duša

voli cijeli svijet i ne osjeća niti srdžbu, niti zavist jer zna da je ispunjena ljubavlju svoje druge polovice. Mnogi svjetovi su zaboravili na to, pa i vaš. Uhvatili ste se u mrežu tradicije, a ne vidite da vas tradicija izjeda. Koliki su anđeli dio naše zajednice koji su došli iz vašeg svijeta bili prividno sretni jer su tješili duše na Zemlji. Tek kada su osjetili da se među nama nalaze duše predodređene za njih, kada su doživjeli jedinstvo s njima, osjetili su kolika je širina njihovog srca i koliko su u stanju voljeti. Ne trebam ti ponavljati da nakon takvog iskustva nisu više ni pomišljali o povratku.“ Lahabiel je prekinula kratkotrajnu tišinu. „Dina, vaš svijet je za mene kao stvoren. Kalaziel će se sigurno složiti sa mnom.“ Dina joj se iskreno nasmiješila dok joj se lice blago zarumenilo od uzbuđenja. „Lahabiel, zar ne uviđaš kakvu ste sreću imali ti i tvoj Kalaziel. Nekim čudom vaše dvije duše su se našle u vašem svijetu. Vaše vijeće je u vašem slučaju napravilo ispravnu stvar. Budi sretna, sestro, jer tvoja duša kuca u istom ritmu s Kalazielovom.“ Moja majka joj se bacila u zagrljaj i ostala tako dugi trenutak. Izgledala mi je poput izgubljenog djeteta koje je nakon dugo vremena našlo svoj dom. Osjetila sam intenzivan miris divljeg cvijeća. Miris je ovaj put bio tako jak da me digao na noge izazivajući pulsirajuću energiju duž cijelog mog tijela. Nije bilo sumnje. David je došao u naš svijet. Tražila sam smjer iz kojeg je dolazio miris i tada sam ih ugledala kako prolaze između drveća hodajući prema mojim majkama koje su sada stajale ruku čvrsto stisnutih uz tijelo. Izgledao je baš onako kako sam ga pamtila u svojim sjećanjima.

Bio je obučen kao predstavnik ljudskog roda, u trapericama i laganoj uskoj majici rukava dignutih do lakta. Kosa mu je bila nešto duža, ali je i dalje okruživala njegovo lice nestašnim čupercima. Držanje mu je bilo ponosno, a korak gracilan baš kao i u njegovog biološkog oca. Poletjela sam prema njima želeći zaroniti u njega, ali sam ubrzo shvatila da sam za njega samo zrak koji ih je okruživao. Tako blizu, a tako daleko. Stavila sam ruku na srce dok mi se bol širila cijelim tijelom razdirući me u tisuće dijelova. Nijedan dan moje kazne nije mi tako teško pao kao ovaj susret. Došlo mi je da razderem nevidljivi zid između naših dimenzija i da se utopim u njegovom zagrljaju. Umjesto toga samo sam bespomoćno stajala sa strane gledajući voljenu osobu kao najljepšu sliku. Zastao je ispred kućice, pruživši ruku prema mojim majkama gledajući ih u oči. „David, drago mi je.“ osmjehnuo se široko otkrivajući red savršenih zubi. Moje majke su ga znatiželjno promatrale, ali njemu to nije činilo neugodu. David je naučen na publiku, njemu je ovo bilo prirodno. Pogledao je oko sebe. Nije mogao ne primjetiti znatiželjne poglede bića koja su ga promatrala dok je hodao kroz šumu a sada su se bez imalo srama okupljali u manje grupice i šaputali. Svi su zastali u svojim uobičajenim aktivnostima dok su promatrali nanovo nađenog člana svoje zajednice. Na Davidovom licu nije bio ni najmanji trag zbunjenosti. Naprotiv, gledao je sve oko sebe pogledom tako jasnim kao da je cijeli život živio među njima. Škripa vrata okrenula je sve poglede prema visokom anđelu koji je stajao na vratima kućice duboko dišući. Bathor je izašao iz kučice na čistinu, na njegovom licu nije se mogao sakriti ponos koji je osjećao dok je gledao svog sada odraslog sina.

Došao je do Davida i pružio mu ruku, ali mu to nije bilo dovoljno. Privio je Davida u zagrljaj, šapćući mu dovoljno glasno u iznenadnoj tišini šume. „Dobro došao, sine! Ovaj trenutak sanjam cijeli život.“ David se odmaknuo ostavljajući ruke na Bathorovim ramenima. Proučavao je očevo lice sa zanimanjem. „I ja sam sretan što sam ovdje.“ Sve je utihnulo, u očima okupljenih anđela vidjela sam iskrenu dozu divljenja i radosti zbog susreta oca i sina. Tišinu koja se miješala sa šuštanjem lišća prekinuo je Baracatin vrisak dok je trčala kroz šumu prema Davidu na čijem se licu sada ipak pokazalo malo iznenađenje, ali samo na kratko. Nije uspio niti raširiti ruke a već je bila u njegovom zagrljaju stisnuvši svoj obraz uz njegova prsa. Nisu ništa govorili, niz Baracatino lice su se spustile samo suze olakšanja jer je napokon držala svoje dijete u naručju. Davidove ruke obgrlile su je u potpunosti. Bio je i sam pomalo zbunjen zbog ushićenosti koju je osjetio dok mu je njegova biološka majka suzama natapala majicu. Ipak se smirila s vremenom i odmaknula se hvatajući njegovo lice u svoje ruke. Gledala ga je s neskrivenim obožavanjem, dok se on samo smješkao puštajući je da mu ispita svaku crtu lica. „Ti si nešto najljepše što je ova šuma dala.“ njezina izjava izmamila je široki osmijeh na njegovom licu. Povezali su se, onako kako to mogu samo majka i sin. Zagrlio ju je još jednom, još čvršće, ponesen osjećajima koji su se upravo rodili u njemu. Dininim licem prošla je istinska sreća dok je gledala svoju prijateljicu, ali nije mogla sakriti sjenu u očima kad je pomislila na mene. Lahabiel joj je stavila ruku na rame i tiho progovorila. „Uskoro ćemo i mi imati našu djevojčicu u zagrljaju.“

Stol za kojim su još do nedavno sjedile samo moje majke postao je premali za sve koji su željeli biti u Davidovoj blizini. Muški dio populacije odlučio je ostati stajati dok su Dina, Baracata i Lahabiel sjele s Davidom za stol gledajući u njega kao u rijetko čudo. Ja sam stajala uz drvo, nemoćna da se pomaknem, gledajući u Davida, osjećajući ljubomoru prema svima koji su ga okruživali ispitujući ga kako je, što će popiti, je li gladan ili umoran. „Uskoro stižu Varkan i Tariel.“ Kalaziel je dodao dok je prelazio rukom preko Lahabieline kose „Treba im netko pokazati put do nas.“ Moj otac je bio napet, predobro sam ga znala da ne bih primjetila odrešitost njegovih pokreta. Iako mi nije bio biološki otac, tu smo bili slični. Strpljivost nam u ključnim trenucima nije bila jača strana. Dignuvši ruku Haven se ponudio. „To prepustite meni.“ udaljio se od našeg društva prema obližnjoj kućici. Nitko nije znao što bi rekao pa je David odlučio prekinuti tišinu pogledavši Baracatu koja se spremala nešto reći. „Sve znam, Baracata. Nema potrebe da birate riječi. Haven se potrudio da mi objasni sve o vašim svjetovima.“ namjerno je naglasio množinu. U glasu sam mu osjetila tračak ljutnje koji je ostalima promaknuo. „Znači, znaš kako funkcioniramo?“ Bathor se nakašljao. „Nadam se da nisu imali problema.“ držao je distancu ne želeći biti napadan spram Davida, iako se jedva suzdržavao. David se nasmijao, ali nekako sjetno. „Možda je bilo manjih problema, ali smo ih riješili. Bilo mi je teško prepustiti svoj um Havenu. Sada zna svaku moju tajnu, čak i one najskrivenije. Nije da mi se to sviđa, ali nije bilo drugog načina da dođem.“ Baracata se nasmijala.

„Znači, nisi uspio sam očistiti svoje misli? Ipak ti je trebala Havenova pomoć.“ David se naglo uozbiljio proučavajući izdubljene šare na drvenoj čaši. „Moje um još nije sposoban za putovanja te vrste, posebno ne nakon što sam saznao gdje je Nina.“ Dignuo je glavu pogledavši isto tako ozbiljna lica oko sebe. Bio je nestrpljiv poput mene. Duboko je uzdahnuo. „Ispričavam se ako sam malo nepristupačan, ali ja vas vidim prvi put. Moram priznati da sam prepoznao samo Baracatu. I... tebe.“ pogledao je prema Barathu. Bathor, sada puno slobodniji, mogao je izustiti ono što je želio od trena kad ga je vidio. „Cijeli život razmišljam kako izgledaš, ali ti si, sine, više od sna.“ Prvi put sam vidjela da se David zacrvenio. Lahabiel mu je pružila vrč s vodom. „Ja sam Anaelina majka koja je uz nju cijeli život. Zašto ju zoveš Nina?“ Trzaj Davidovog tijela je odao da samo dobro prikriva nemir unutar sebe. „Tako mi se predstavila. Opisuje ju bolje nego ime koje ste joj dali rođenjem.“ Kalaziel se upleo u razgovor sa zanimanjem. „Kako to misliš?“ David je slegnuo ramenima. „Ne znam. Anael mi zvuči smireno, trezveno, odraslo, čvrsto ukorijenjeno dok mi Nina zvuči veselo, vrckavo, a istovremeno krhko i snažno. Ja ju poznajem kao takvu i mislim da je to upravo prava slika njene duše.“ Poznavao me je bolje od bilo koga za stolom, premašio je čak i mog oca koji je naglo ušutio vjerojatno si predstavljajući mene kao takvu svojim očima. Iznenadio me njegov odgovor. „Znaš, David, u pravu si. Naša Anael... Nina - je upravo takva.“ David je samo kimnuo glavom, spustivši pogled.

Pogledala sam ga pozornije. Činio mi se nekako ozbiljniji, odrasliji. Naša odvojenost učinila ga je opreznijim i nekako stabilnijim. Čak su mu i pokreti bili umjereniji, a na licu i u očima mu se vidjela zrelost. Dina se promeškoljila na stolici privukavši Davidovu pažnju na sebe. David ju je gledao dugi trenutak prije no što je progovorio, ovaj put glasom punim boli. „Vaše crte lica su poput njezinih. Čak i oči imate kao moja Nina.“ Nisam više izdržala. Niz obraze su mi se spuštale suhe suze. On je mene nazvao svojom. Trebala bih biti sretna, ali nisam bila. Bliska razdvojenost još je više pekla ionako izranjavano srce. Bathor je prekinuo neugodnu tišinu. „Pretpostavljam, David, da ti je Haven rekao većinu.“ David je natočio vodu, pokušavajući smiriti nemir. „Nisam mogao doći sebi dok me držao za ruku i pretakao u moju svijest svaku misao o ovom mjestu. I više od toga. Kroz njegove misli osjetio sam cijelu povijest naše obitelji, naše životne nazore, način na koji funkcionira naša svijest i osjetio sam moć koja mi je dana rođenjem, a do danas je bila duboko zakopana unutar mene. Osjetio sam i svoje rođenje, osjetio sam i blizinu...“ zastao je i digao se od stola rekavši tiho oprostite. Udaljio se od stola na pristojnu udaljenost, prošao rukama kroz kosu i zadržao ih u tom položaju, nagnuvši glavu prema zemlji. Ubrzano disanje odalo je težinu njegovih misli. Nitko nije progovorio, nije bilo ni potrebe. U njegovim mislima sam bila ja i jedino ja. Svi su odlučili prepustiti ga tom trenutku dopuštajući mu da se nanovo posloži i sabere.

Okrenuo se prema njima, a njegov odlučan izraz lica govorio je da je i više nego spreman vratiti me među njih. „Moram priznati da sam poprilično ljut na tu trojicu i jedva čekam trenutak da im dam lekciju.“ sada sam bar saznala uzrok njegove skrivene ljutnje. Kalaziel je krenuo nešto reći, ali njegovu namjeru prekinuo je dolazak Varkana i Tariel u Havenovom društvu. David im se široko osmjehnuo. Čak mu i osmijeh nije više bio onako dječački. Krenuo je prema svojim roditeljima našavši se u njihovom zagrljaju. Zrelost ga je učinila još privlačnijim. Hoću li i ja njemu biti drugačija kad se vidimo, je li svo ovo vrijeme i od mene učinilo drugu osobu? Koja iskustva su učinila da pred sobom imam mladog muškarca umjesto onog pomalo bahatog mladića? Bila sam sretna zbog Davida što je u društvu onih koje je cijeli život smatrao svojima. Varkan i Tariel nisu mogli sakriti ponašanje koje je ukazivalo na dugotrajan boravak na Zemlji. Bili su oprezniji, suzdržaniji od ostalih. David se postavio zaštitnički spram njih, znao je da im nije svejedno. Uspio ih je opustiti svojim vlastitim primjerom. Šalio se prepričavajući Havenove pokušaje nagovaranja da mu prepusti svoj um. Haven se naglo nasmijao. „Nije htio pristati na to ni nakon silnih neuspjelih pokušaja. Tek kada je uvidio da možemo tako danima, prepustio se.“ namignuo je Davidu „Ne brini, David, moći ćeš putovati poput nas. Samo ti treba malo vježbe.“ „Znam.“ „Zanimljiv um ima taj naš David. Dao mi je mnoštvo materijala za buduće ucjene.“ Haven se glasno nasmijao, ali mu ju preko lica ipak prešla sjena koja nije prošla nezapaženo kod Davida. Odjednom su svi govorili u isti glas dok sam ja samo gledala u njega kako se smije šireći svoju dobru volju na cijelu okolinu. Ipak je on bio anđeo. I to vrlo poseban.

Haven ga je pozvao u kuću, pokazavši mu ulaz u kuhinju. Ušla sam za njima ne želeći se odvojiti od Davida niti tren. Haven je i dalje bio srdačan, iako ozbiljan. Sjeo je za stol pozvavši Davida da mu se pridruži, ali David je pristojno odbio naslonivši se na radnu plohu nasuprot. „David, ti znaš da sam vidio cijelu tvoju prošlost.“ David je kimnuo ne odgovorivši. „Neću ti lagati, tvoji postupci nisu bili u redu prema ženskom rodu. Volio bih znati samo jednu stvar. Koliko si duboko u ovome, razmišljaš li o Anael kao ljudsko biće ili tvoje srce osjeća isto što i srce svakog anđela naše zajednice kada nađe onoga koji mu je suđen? Vidio sam ti misli, znam da ju voliš, ali srce ti nisam vidio i zato te molim za odgovor.“ David nije ni razmišljao o odgovoru. „Haven, Nina zna moju prošlost, nisam ništa skrivao od nje. Svaki trenutak prema njoj sam se odnosio s potpunom iskrenošću. Sve što sam osjećao prema njoj i dalje stoji unutar mene, naprotiv još jače, jer mi je ova razdvojenost pokazala koliko su moji osjećaji duboki. Nije prošao niti jedan sat, a da nisam pomislio na nju. Izraz da vrijeme liječi rane u mom slučaju nije istinit. Meni je svaki dan bilo sve gore.“ Slomio se, sva njegova snaga iščezla je pred blagim Havenovim licem. Spustio je glavu duboko dišući. „Ostavit ću te samog.“ Haven je tiho dodao napuštajući kuhinju. Nije mu trebao drugi odgovor. Zaustavio ga je Davidov glas. „Nema potrebe, dobro sam.“ ruke su mu bile stisnute u šaku „Moram po nju Haven. Što prije. Recite mi kako.“ „Poslušajmo Bathora, David.“ Lahabiel je cijelo vrijeme nijemo šutjela, čak i kada je razgovor za stolom krenuo vedrijim tonom. Sada kad su se svi okupili nije mogla sakriti nestrpljenje zbog skorog susreta sa mnom. „Hoćemo li? Ne mogu više čekati.“ nadjačala je sve ostale iznenađujuće glasno.

David se nasmijao. Nije pokazivao prijašnje osjećaje ili ih je dobro skrivao. „Ne mogu ni ja. Idemo vratiti malu doma.“ Svi su se nasmijali, pa i ja. Bio je to izraz koji se baš i nije čuo u našem svijetu. Bathor se smatrao pozvanim da objasni Davidu na koji način će me vratiti. Sva lica su se naglo uozbiljila, čineći vedru atmosferu napetom. „David, tvoj zadatak nije nimalo lak iako niti u jednom trenutku nećeš biti u opasnosti. Vi ste jedinstvena duša, David. Njezina polovica će naći put do tebe. Spona dvije srodne duše je prejaka i neraskidiva je. Međutim, Anael prijeti velika opasnost da se izgubi u svim ostalim dimenzijama dok joj duša traži naše. Ti si taj koji će ju voditi prema nama. Noć je najbolja za to, potrebna ti je tišina, biti će ti lakše, i zato je potrebno da svako dijete zaspe i da svi budemo nijemi dok ju zoveš. Jer ćeš ti upravo to raditi. Izgovarat ćeš njezino ime, a tvoj glas će ju voditi prema tebi dok se ne pojavi u tvom naručju. Kako bi rekli, na neki način ćeš ju materijalizirati u ovoj dimenziji.“ Ustuknula sam na ove riječi. Što ako sve ne bude išlo kako su zamislili? Hoće li uspjeti? David očito nije dijelio moje misli. Cijelom svojom pojavom ulijevao je u mene takvu sigurnost da se nisam više bojala. Sada sam samo razmišljala o tome da će me noćas držati u naručju. Nakon tako dugo vremena bit ćemo opet zajedno, gledat ću opet njegove oči i on će mi moći uzvratiti istom mjerom. Od same pomisli na to cijelo tijelo mi je protresla slatka bol. „Odmori se David. Trebat će ti bistrina uma.“ čula sam Tarielin glas.

Nije se usprotivio. Digao se od stola zastavši na vratima. „Na tren sam osjetio njezin miris.“ rekao je naglas i okrenuo se prema meni. Pogledao me kao da stojim pred njim. Slatka bol je sada bila još jača. „Pa ona i je cijelo vrijeme sa nama.“ Dinin glas je bio nekako veseliji. „Pa meni samo miris nije dovoljan.“ dodao je ušavši u kuću. Dina ga je slijedila. „Pokazat ću ti sobu i donijeti ti čistu posteljinu.“ skakutala je očito uzbuđena zbog našeg skorašnjeg susreta. Široki osmijeh mi je obasjao lice. I samoj mi je došlo da skakućem, nisam znala bi li se smijala ili plakala od nestrpljenja. Pustila sam ga da se odmori. Nisam ga htjela smetati svojim prisustvom pa sam šetala, gledala dječju igru, slušala razgovore anđela. Svakim satom nervoza je u meni sve više rasla. Jedva sam dočekala noć.

° ° ° Napokon, pomislila sam gledajući tamno nebo iznad sebe. Ispred kućice sada su stajala samo tri anđela dok su ostali vjerojatno čekali unutra okupljeni u velikoj sobi. Kalaziel i Lahabiel su mu bili jedina pratnja. „Odvest ćemo te do tajanstvenog grma, tamo je energija najjača i najčišća. Pomoći će joj da bolje čuje tvoj glas.“ Lahabiel je šaptala premda nisam znala zašto. „Kakvog grma?“ uzvratio joj je David istim tonom. Kalaziel je ipak progovorio malo glasnije. „Nitko ne zna što je to. Tamo je otkada postoji i šuma. Energija te čistine je nevjerojatna, osjetit ćeš to i sam.“ Cijela je šuma bila u mraku, tek se mogla nazrijeti svjetlost kroz navučene zastore. Išli su šumom prema mjestu kraj kojega su nas našli prije dvadeset godina. Grm je opet svjetlio obasjavajući cijeli prostor čistine. Vidjela sam da

je David malo zastao osupnut ljepotom mjesta. Ali samo nakratko. Okrenuo se prema mojim roditeljima koji su zagrljeni stajali malo dalje od njega. Pristojnim, a istovremeno molećivim glasom izrazio je svoju želju. „Možda je bolje da se vratite, bolje ću se skoncentrirati.“ Na Lahabielinom licu se vidjelo neodobravanje, ali Kalaziel je stavljajući joj ruku na rame i sam zaključio. „Da, možda je tako bolje“ i gotovo vukući za ruku moju majku nestao u tami šume. Moglo se čuti Lahabielino neodobravanje koje je ubrzo utihnulo. Ostali smo samo nas dvoje. Gledala sam ga dok je sjedao kraj grma prekriženih nogu gledajući oko sebe. Nije pripadao u ovu sredinu, ali se dobro snalazio. Prihvaćao je promjene u svom životu tako prirodno da sam ga samo još više zavoljela zbog toga. Sjetila sam se kako sam pomislila da je plitak pri našem prvom susretu. Kako sam se prevarila. Bio je jednostavan, dobar i ponosan. Sagnuo je glavu duboko dišući par minuta koncentrirajući se na tišinu, a onda sam mu čula glas. Ovaj put glas je bio tu, kraj mene. Nije bio dalek kao da gledam film, bio je stvaran. „Anael, Anael, Anael....“ Vrtlog me odvukao od Davida i moga svijeta u potpunu tamu dok mi je tijelo razdirala ista bol kao i kada mi je Phaldor položio svoju ruku na čelo. Ovaj put nisam vrištala. Stisla sam zube i čekala da se nađem u onom istom tunelu. Nisam dugo čekala, crnilo me potpuno obavilo. U prvi tren nisam ništa vidjela, hodala sam vrteći se u krug pokušavajući napipati nešto oko sebe, ali ništa, samo praznina, bez svjetlosti, bez ikakve naznake gdje da idem. Bol je prestala, a ja nisam bila u njegovim rukama. Uhvatila me panika, ali tada sam čula njegov glas kako me zove i krenula u tom pravcu. Bila sam tako skoncentrirana na njega da nisam više osjećala niti

mirise, niti zimu niti toplinu. Niti svoje fizičko tijelo. Bila sam ništavilo. Putovanje natrag je ipak bilo duže. Pustila sam samo da me glas vodi kada sam začula i majčin glas. „Dođi, Anael, dođi meni.“ Otresla sam glavom trudeći se čuti Davidov glas koji mi je sada bio puno tiši. Uskoro se majčinom glasu pridružio i očev glas, a odmah zatim i glasovi svih anđela koje sam sretala u svom životu. Sve sam slabije čula Davida, a uskoro sam potpuno izgubila njegov glas u cijeloj toj galami. Pala sam na koljena poklopivši uši, pokušala sam izuzeti njegov glas, ali to je bilo tako teško jer su svi izgovarali moje ime. „Anael, Anael, Anael...“ čula sam sa svih strana. Digla sam se na noge okrećući se oko sebe izvikujući Davidovo ime kao da me on može čuti. Oštra bol mi je prošla tijelom, svaka stanica moga tijela krenula je prema glasovima koji su odzvanjali sa svih strana. Još jedan trenutak i nestat ću raspršena u dimenzijama daleko od Davida. U mislima sam se već počela opraštati od njega, a tada sam začula glas koji me je vratio na mjesto odnoseći svu bol. „Nina!“ Znala sam pravi put. Moje zemaljsko ime isticalo se među svim tim glasovima koji su poznavali samo moje anđeosko ime. To sada tako drago ime vodilo me prema Davidovom naručju. Ugledala sam svjetlost na kraju tunela i osjetila veliku težinu dok sam se nanovo preobražavala u fizičko tijelo. Jedan bljesak pred očima i sve se zacrnilo. „Nina, ljubavi, tu si! Sigurna si!“ čula sam mu glas, ali nisam mogla otvoriti oči. Osjetila sam užasnu žeđ i glad i zajecala sam bez suza osjećajući čvrste ruke oko sebe kako me stišću dok ja ležim bez snage.

Krajnjim naporima natjerala sam se da otvorim oči. Susrela sam se sa najljepšim pogledom moga Davida. Crne oči bile su mu vlažne, a na licu mu se vidjelo olakšanje. „Mislio sam da sam te izgubio, u jednom trenu te uopće nisam osjećao.“ glas mu se lomio. Grlo mi je bilo suho, nisam mogla prozboriti ni riječ, samo sam se jače stisnula uz njega dok mi je srce polako hvatalo ritam s njegovim. Praznina u mom srcu nestala je dok sam se hvatala za njegovu majicu ne dozvoljavajući mu da me odvoji i milimetar od sebe. „Tu sam, Nina, tu sam!“ ponavljao je naginjući se nad mene i ljubeći mi lice, kosu, usne. Ja nisam imala snage uzvratiti. Moje tijelo bilo je preslabo. Zaplakala sam jače zbog vlastite nemoći. Stisnuo me uz sebe držeći me poput malog djeteta. „Bit ćeš dobro, sad si tu.“ srce mu je ubrzano kucalo dok me tješio. Znala sam da ni njemu nije lako. Nismo se vidjeli tako dugo, a ja sam poput marionete ležala u njegovim rukama nesposobna učiniti bilo kakav pokret. Dignuo me na ruke i ne osjećajući teret moga tijela krenuo prema kućicama. Kroz poluspuštene kapke vidjela sam kako se pale svjetla u kućicama kraj kojih smo prolazili, ali nisam čula ništa osim udaranja Davidovog srca. Ništa mi drugo i nije trebalo. Začula sam vriskove sreće i glasove, ali ih nisam razaznavala. Oči sam zatvorila pred naglo upaljenim svjetlom. Čula sam samo Davida potpuno ignorirajući ostale glasove. „Potpuno je iscrpljena, lagana kao perce. Mogu si misliti kroz što je prolazila.“ „Spusti ju na krevet.“ čula sam nečiji glas, ali nisam znala čiji.

I dalje sam držala Davida za majicu kada me pokušao spustiti. „Nina, bit ću tu uz tebe, odspavaj, iscrpljena si.“ nije mu trebala snaga da me odvoji od sebe. Moji prsti su bili slabašni. Osjetila sam kako mi tekućina dodiruje usne, ali ih nisam uspjela otvoriti. Prepoznala sam majčin glas kako izgovara jecajući. „Oh, pa ona je živa sjena. Milo moje dijete!“ David ju je prekinuo. „Izađite svi iz sobe, molim vas, neka odspava. Već će ona biti bolje.“ Sve je utihnulo. Osjetila sam vlažnu tkaninu na svojim usnama. Otvorila sam oči i ugledala Davidovu siluetu kako sjedi kraj mene. „Spavaj, mačak, ne brini, bit ću uz tebe cijelo vrijeme.“ uhvatio me za ruku dajući mi do znanja da je tu. Zaspala sam mirnim snom znajući da me čuva ljubav mog života.

° ° °

Peckanje u očima natjeralo me da trepćem brže no obično. Trudila sam se što dulje držati otvorene oči. Soba je bila u tami. Pridignula sam se na laktove pokušavajući razaznati gdje sam kada sam osjetila ruku na ramenu. Nije mi trebao vid da znam kome pripada. „Polako, ljubavi! Još si slaba.“ čula sam umirujući glas. Pokušala sam se dići u sjedeći položaj ali mi je oštra bol prošla tijelom. Žeđ i glad su se vratile u još žešćem obliku. „Vode...“ samo sam uspjela izustiti. Glas kao da nije pripadao meni.

Uzeo je čašu sa ormarića i prislonio ju do mojih usana koje su osjetile olakšanje u dodiru s tekućinom. Kao da je netko uvenulu biljku nanovo zalijevao dajući joj život. „Još?“ upitao je. Odmahnula sam glavom. Sada mi se ni glad nije činila tako strašnom. „Ne vidim te.“ pokušala sam mu vidjeti lice, ali bilo je premračno. „Oh, oprosti.“ već sljedeći tren noćna lampa na ormariću obasjavala je blagom svjetlošću sobu i nas dvoje. Sjeo je na krevet, dirao mi je lice tako lagano kao da se boji da će me razbiti. Na njegovom inače snažnom licu ocrtavala se bol. Meni je bio dovoljan tek jedan njegov dodir da mi krv brže poteče niz vene čineći me snažnijom no što sam trenutno bila. Bacila sam mu se u zagrljaj doslovno ga bacajući na pod i ljubeći ga po cijelom licu. „Oh, David, tako si mi nedostajao.“ izrekla sam to još uvijek hrapavim glasom. Glasno se nasmijao. „Hej, polako! Nisi baš na vrhuncu snage.“ naglo se uozbiljio, ali samo jedan pogled u moje oči promijenio je izraz na njegovom licu u onaj zločesto zemaljski. „Što god.“ nasmijao se i poljubio me tako jako da sam nanovo osjetila nesvjesticu. Odvojio se od mene kad je osjetio da gubim snagu. Digao me s lakoćom i vratio u krevet navlačeći mi prekrivač do vrata. Nakon toliko mjeseci osame uživala sam u brizi. „Nemojmo pretjerivati. Kako se osjećaš?“ Želudac je odgovorio glasno zahtijevajući hranu. Potrebe toliko dugo zatomljavane sada su se ponašale kao da imaju vlastitu svijest. „Gladna sam!“ Poljubio me u čelo.

„Ne brini, cijeli dan su svi kuhali samo za tebe. Brzo dolazim.“ Uhvatila sam ga slabo za ruku. „David?“ „Reci, srećo?“ „Hvala ti!“ „Bila je to moja dužnost.“ odgovorio je dajući mi poljubac u suhe usnice prije no što je izašao. Nisam više bila pospana iako sam još uvijek osjećala veliku slabost. Boravak daleko od ovoga svijeta ostavio je posljedice na moje tijelo. Pogledala sam si ruke, bile su mršavije. Dodirnula sam kosu, bila je suha i oštra. Nervozno sam uzdahnula i legla nanovo na jastuk gledajući okolo. Soba je bila mala, s krevetom na sredini i s dva noćna ormarića sa strane. Nasuprot kreveta bio je prozor, a s njegove desne strane ormar. Sve je bilo drveno i odisalo toplinom. Legla sam dublje u jastuk i zadovoljno se promeškoljila zaboravljajući na nervozu. Nasmijala sam se na Davidov komentar dok je stajao na vratima i promatrao me. „Eto što jedan poljubac radi od žene. Izgledaš bolje, mačak.“ „I osjećam se bolje.“ „Znaš li gdje si?“ stavio je pladanj s vrućom juhom kraj mene. Kimnula sam glavom. „Cijelo vrijeme sam bila tu.“ „Znam.“ izrekao je dok mi je namještao jastuke podižući me u sjedeći položaj “Hajde, sad jedi.“ Poslušno sam uzela žlicu i pojela juhu tako halapljivo da mi je na tren bilo neugodno kad sam ugledala Davida kako se smije. „Dobar apetit. Želiš još?“ „Ne, hvala.“ prošla sam rukom kroz kosu „Trebala bih se istuširati. Boravak u drugoj dimenziji nije zahtijevao takvo nešto.“ pokušala sam se našaliti.

Bolje da mu nisam to spomenula, nije baš dobro reagirao na spomen moje kazne. „Do kraja života ću tražiti načine da iskuse isto što i ti.“ ljutito je izrekao. Uhvatila sam ga za ruku. „Pusti, David, nije vrijedno toga.“ „Zasad... možeš li sama do kupaonice?“ brzo je promijenio temu. „Pokušat ću.“ Bolio me svaki mišić i otvoreno sam to pokazala na svom licu. Nije mu dugo trebalo, dignuo me u naručje i odnio u kupaonicu stavljajući me na rub kade. „Idem po ručnike.“ kratko je rekao dok je puštao vodu da teče. Skinula sam se drhtavim rukama i legla u toplu vodu zatvarajući oči. Otvorila sam oči kad sam začula vrata. „Želiš li biti sama?“ toplo je rekao. Nisam osjećala sram od njegova istraživačkog pogleda na moje tijelo. „Ne, možeš li mi pomoći?“ trebala sam ga. Nasmiješio se. „Naravno, reci kako.“ odgovorio je bez razmišljanja. Sjela sam otkrivajući mu leđa. Nisam mu trebala objašnjavati, uzeo je spužvu i laganim kružnim pokretom oprao mi leđa, potom i kosu. Velikim vrčem isprao mi je ostatke pjene puštajući topli slap da mi se slijeva niz lice. Cijelo vrijeme nije rekao ni riječ. „Nina, možeš li se dići?“ Nasmijala sam se na njegovo ubrzano disanje. Ipak je bio samo muškarac. Digla sam se uz njegovu pomoć dozvoljavajući mu da me cijelu istušira. Ogrnuo me ručnikom pogledavši me u oči. Nije skrivao žudnju koju je osjećao. Pomogao mi je stati na topli tepih na podu. Nisam više osjećala umor niti bol, želja da mu pripadnem bila je jedino što sam imala na umu u tom trenutku. „David...“ digla sam ruku želeći skinuti ručnik, ali me zaustavio. „Nina...“

Sada sam primjetila tamne kolutove oko njegovih očiju. „Koliko sam spavala? Jesi li ti uopće spavao?“ „Cijeli dan. Ne baš.“ čak mu je i osmijeh bio umoran. Uozbiljila sam se. „Oprosti, nisam znala.“ Uzeo me za ruku igrajući se mojim prstima. „Znam, ali ako ja uskoro ne legnem mislim da ću se onesvijestiti.“ Nasmiješila sam se. „Hoćeš se leći kraj mene? „Želiš? „Da. Bol u mom tijelu je skoro nestala, pa sam sama otišla do sobe obukavši kratku spavaćicu. Osjetila sam se tako sigurnom kad se legao kraj mene dajući mi poljubac u kosu. Utonuli smo zagrljeni u san. Bilo je svježe pa sam potražila Davida kako bi se ugrijala. Zaboravila sam kako je to osjećati zimu. Još je spavao. Stisnula sam se jače uz njega položivši mu ruku na prsa pogledavši prema prozoru. Drveni zasuni su bili toliko otvoreni da je samo mali snop danjeg svjetla prodirao kroz prozor. Čula sam jutarnje ptice i šum vjetra kako prolazi kroz krošnje. Godila mi je ova šumska tišina. Dok nisam čula glas koji je potpuno zasjenio sve druge zvukove. „Hej...“ oči su mu bile otvorene, a pogled prodoran dok mi je proučavao lice. „Hej. Kako si? Osjećaš li se bolje?“ naježila sam se ali ne od zime. Godila mi je toplina njegove ruke na leđima. „Puno bolje. A ti?“ dotaknuo mi je nehajno nos. „Sve me boli, ali podnošljivo je.“ „Proći će, bitno je da si ovdje.“ jače me je zagrlio, možda malo prejako. „David?“ „Mmm?“ Digla sam glavu naslanjajući bradu na njegova prsa. Nije me gledao, pogled mu je bio uprt u strop, a na licu mu je bio onaj zreliji izgled. Nije bilo one njegove bezbrižnosti.

„Izgledaš drugačije.“ tiho sam prozborila. Nije odgovorio jedno vrijeme već se odsutno igrao mojom kosom. Naslonila sam obraz na njegove grudi odlučivši biti strpljiva. Razdvojenost je ipak promijenila našu osobnost. Ja sam u svemu tome postala ranjivija, dok je Davidovo dječačko samopouzdanje preraslo u zrelost. Glas mu je bio promukao kad je progovorio. „Nije bilo lako, Nina. Kada si onako nestala shvatio sam sve o čemu si govorila. Ali i dalje sam bio nesposoban napraviti bilo što od onoga što si mi pričala. Sjedio sam cijeli dan, čekajući ne znam ni sam što kada sam shvatio da činiš glupost time što izlaziš pred te budale. Otišao sam do svojih, ali nije ih bilo. Ne želim ti pričati koliko sam bio lud.“ „Bili su sa mnom.“ Nije se obazirao na mene, samo je nastavio. „Kada sam ih vidio, sve mi je bilo jasno. Govorili su mi neke stvari o kojima nisam imao pojma, ali ja sam samo zahtijevao da mi kažu gdje si. Ali, nisu željeli. Pokušavao sam danima saznati bilo što. Kada sam vidio da je uzaludno, otišao sam. Više ih nisam želio vidjeti.“ Digla sam glavu. „David, nisi valjda?“ „Ne razumiješ, Nina. Nisam mogao biti u njihovoj blizini. Znao sam da me štite, ali to je bilo tako krivo. Nije meni trebala ta vrsta pomoći, meni je trebala pomoć da nađem tebe.“ I sama sam znala da su naši roditelji učinili najbolje što su znali, ali nisam se mogla ne složiti s njim. „Srećom, počeli su ljetni rokovi pa sam većinu vremena učio pokušavajući zaboraviti na tebe, ali nije išlo. Ludio sam, doslovno. Nisam mogao podnijeti nikoga u blizini. Dečki su hodali po stanu poput duhova trpeći moje promjene raspoloženja. Ljeto me je malo izvuklo. Organizirali su turneju, doslovno me utrpali u auto i ja sam poput mehaničke lutke obavljao sve što se od mene tražilo. Svirali smo svaku večer. Ti trenuci su mi pomogli da potpuno ne izludim ili ne ubijem svoje u nastojanju da mi kažu gdje si.“

Pogledao me. „Kad je turneja završila pred kraj ljeta ja sam jednostavno poludio. Zatvorio sam se u stan i skladao pjesme u nekoj mahnitosti, ne vodeći uopće normalan život. Znao sam da ću morati nešto poduzeti, ali nisam imao blagog pojma što. Ubijala me ta nemoć, činila me ljutim, nepredvidivim. Sve to me promijenilo. Nisam više bio isti, nisam ni želio biti isti. U takvom stanju su me našli tvoji. Bio mi je to najbolji dan otkad si otišla.“ „David, nisam imala pojma.“ oči su mi bile suzne. „Kad su mi rekli gdje si, vjeruj mi, jedva sam se suzdržao da ne porazbijam pola stana. Nemoć koju sam osjetio činila me samo bijesnim. Ono što sam poželio tvom progonitelju, ne mogu niti izreći naglas.“ „Ali, sad sam tu. Spasio si me.“ U očima sam mu čitala tugu svih ovih mjeseci. Stisnuo me uz sebe držeći me u zagrljaju kao da se boji da bih opet mogla nestati. „Sad si tu“ prošaptao mi je u uho „i ne mislim te više nikad pustiti.“ Jednim pokretom stavio me na sebe držeći svoje ruke na mojim bokovima. Ruka mu je krenula preko mojih leđa, a odmah zatim su njegove usne našle moje. Poljubac je bio nježan samo jedan trenutak da bi zatim njegove usne pritisnule moje gotovo bolno. Digao se i našla sam se u njegovom krilu. Ruke su mu sada bile ispod moje spavaćice. I dalje me ljubeći skinuo mi je spavaćicu bacivši je na pod. Nisam htjela zaostati, pa sam mu skinula majicu i naslonila se na njegova prsa tek jedan tren osluškujući ubrzani ritam njegovog srca. Prebacio me na leđa, ljubio mi je usne i polako se spustio prema mom vratu, grudima i trbuhu spretno me oslobađajući donjeg rublja, a onda je i sam skinuo traperice. „Znaš li ti koliko ja tebe volim?“ tiho je rekao dok mu je ruka ispitivala svaki dio mog tijela. Odgovorila sam još tiše. „Ti si moj cijeli svijet.“

Sada je postao nježan. Dodirnuo mi je obraz, spuštajući svoje usne na moje. Osjetila sam vrućinu njegovih usnica dok su se nanovo spuštale niz moj vrat. Ovaj put sam bila spremna i on je to znao. Legao je na mene pazeći da bude što nježniji. Još uvijek sam bila bez snage. Gledao me u oči ljubeći tek povremeno moje usne. „Jesi sigurna?“ tiho je upitao. Jače sam se stisla uz njega dajući mu na taj način odgovor. Naša srca su kucala istim ubrzanim ritmom u trenutku našeg sjedinjenja. Bio je nježan ljubavnik, pratio je moje tijelo zaboravljajući vlastito. U sobi se moglo čuti samo naše disanje koje je postajalo sporije kako smo ostavljali vrhunac za sobom. Još dugo smo ležali zagrljeni, nagi, ljubeći jedno drugo dok je vani bivao sve veći dan i zvukovi postajali sve glasniji. „Sve OK?“ glas mu je bio brižan. Pogladila sam ga po prsima. „Da. A ti?“ „Ne može se opisati riječima. Morat ću napisati pjesmu.“ nasmijao se i približio me sebi dajući mi još jedan poljubac. Moje tijelo je odmah uzvratilo. Skupila sam se uz njega dok su moje ruke prelazile preko njegovog tijela nimalo pristojno. Nerado me odmaknuo od sebe glasno se nasmijavši. „Hej, polako, zvijeri!“ Dignuo se odmahujući zadovoljno glavom da bi potom obukao traperice. „Vrijeme je da se dignemo, mačak. Ljutit će se na mene što te imam samo za sebe.“ Kad je to izgovorio odjednom sam osjetila koliko želim zagrliti sva ta bića koja su bila uz mene. „Da, vrijeme je.“ rekla sam više za sebe jer je David izašao iz sobe dobacivši mi da se brzo vraća. Obukla sam haljinu koju mi je David donio. Bila je bijela, anđeoska, lagana. Zbunio me njegov pogled dok me gledao.

„Što je?“ osjetila sam se nesigurno. „Baš si anđeo!“ Obrazi su mi se zažarili, pa sam spustila pogled. Ugrizla sam se za usnicu dok sam gledala svoj odraz u ogledalu. Bila sam nekako suha, koža mi je bila još bljeđa, oči su mi okruživale tamne kolobare, a kosa mi je beživotno padala niz ramena. „Izgledam iscrpljeno. Ne mogu ovakva pred majku i oca, srce će im puknuti. A ne želim ni da me drugi vide ovakvu.“ Došao mi je iza leđa, obgrlivši me oko struka. „Oni su svi toliko sretni što si tu da neće ni primjetiti to što samo ti vidiš. Meni si lijepa.“ okrenuo me prema sebi dignuvši mi bradu prstom „ A sada dozvoli da i drugi upoznaju tu ljepotu.“ Kimnula sam glavom. Njegova blizina davala mi je snagu čineći svaku moju brigu ništavnom. Dok sam išla prema izlazu držeći Davida za ruku, čula sam glasan smijeh ispred kuće. Malo sam zastala jer sam bila previše uzbuđena zbog susreta sa svima njima, posebno sa mojom biološkom majkom. Iako mi je srce brže udaralo na samu pomisao na moje plavokose roditelje, držati majku koja me je rodila u naručju nešto je posve drugo. David kao da je osjetio moje misli, samo me lagano gurnuo naprijed. „Nestrpljivo te čekaju.“ „Znaš... bila sam cijelo vrijeme s njima.“ „Znam. Znaju i oni. Idi, Nina... uljepšaj im dan.“ Zastala sam na vratima čekajući da me primjete. Okrenuli su se prema meni kao jedan. Moji roditelji su potrčali prema meni grleći me i ljubeći, dok su ostali strpljivo čekali svoj red. Predstavili su me ostalima, mada bespotrebno. Otvorila sam širom oči susrevši pogled Havena i Dine.

Ruke su mi se počele nekontrolirano tresti. Dina mi je prišla i uhvatila ih s obje ruke. „Anael, ne znaš koliko sam dugo čekala ovaj trenutak. Zahvaljujem nebesima jer si opet u mom naručju.“ Zagrljaj je bio tako jak da sam na tren ostala bez zraka, ali nisam marila za to. Bilo mi je predivno, došlo mi je da zapjevam i zaplešem po cijeloj šumi. A kad nam se u zagrljaju pridružio i Haven nisam više mogla zadržati suze i samo sam plakala dok su me oni samo nastavili grliti. „No, no, nema potrebe za suzama. Ovo je radostan trenutak.“ čula sam tatu kako govori dok sam ja suzama natapala Havenovu košulju. Šmrcnula sam još par puta prije nego sam se odmaknula i pogledala prema ostalima. Osmijeh mi je prešao preko lica dok sam pokušavala smiriti nervozu. Nisam znala što bi im rekla pa sam jednostavno izustila. „Hvala.“ „Hajde, sjednimo i doručkujmo.“ čula sam Davida kako govori. Isticao se među ostalima. Iako nikada nije boravio u našem svijetu, njegovo biće bilo je sjedinjenije sa prirodom mnogo više nego bilo tko od nas. Prihvaćao je sudbinski tijek bez negodovanja. Bila sam ponosna na njega. Ta njegova zrelost učinila ga je još privlačnijim. Sjedeći za stolom i boreći se s nanovo oživljenim apetitom, malo sam bolje pogledala ovo neobično združeno društvo. Poznavali su se tako kratko, a opet, svi su tako uvažavali jedni druge da mi se činilo da se svi poznajemo cijeli život i da je naše prijateljstvo dio puno većeg plana. Naslonila sam se na Davida sita i još uvijek vrlo umorna. Prebacio je ruku preko mog ramena i nastavio neobavezno razgovarati sa ostalima.

Nisam mogla skinuti pogled s njega dok sam gledala kako se uklopio među nas. Mojoj majci to nije promaklo. „Anael, svrni malo pogled i na nas. Imat ćete dovoljno vremena za sebe.“ Spustila sam pogled dok su mi se obrazi zacrvenili. Svi za stolom su prepoznali da sam Davidu pripala u potpunosti. Moja majka je otvorila usta u namjeri da nešto kaže, ali je odustala. Vidjela je mali znak panike na mom licu. David me samo jače zagrlio i poljubio me u kosu dajući mi podršku. „Nemoj, Lahabiel, još je slaba.“ Bio je u pravu. Vrlo brzo sam se umarala. Još uvijek sam bila vrlo ranjiva i mom srcu će trebati neko vrijeme da zacijeli. Iznenadila sam se kako je David svaku moju emociju prepoznavao. Na Zemlji mi je to izgledalo bezazleno, ali sada dok me čvrsto držao postala sam svjesna da me motri i čuva kao svoje mlado spreman da uskoči i pomogne čim ga zatrebam. Bio je pokroviteljski nastrojen a meni je to ovako krhkoj savršeno odgovaralo. Baracata je pogledala u moje oči. „Još uvijek ti pogled nije bistar, trebat će ti vrijeme. Boravak u drugim dimenzijama čini naša tijela slabima. Jedino boravak na Zemlji je za nas prirodan poput ovoga svijeta.“ Neugodna tišina uvukla se među nas na spomen mjesta gdje sam provela pola godine. „Želiš li pričati o tome Anael?“ Davidu se to nije svidjelo i odmah je reagirao. „Mislim da nema potrebe Kalaziel. Bolje je zaboraviti.“ Stavila sam ruku na njegovo koljeno. „Sve je u redu, David. Nemam što puno pričati. Živjeti bez osjeta, sama, bez mogućnosti da te bilo tko vidi. Nije baš vrhunska zabava. Bilo je teško, preteško. Sreća da je završilo. Ne znam da bih još dugo izdržala a da ne

poludim. Vjerojatno bih izgubila razum. Priželjkivala sam to.“ Stresla sam ramenima pri pomisli da sam morala provesti život tamo. Prošlo mi je kroz glavu koliko je još duša tako izgubljeno, a sve zbog odluka koje možda uopće nisu opravdane. Postala sam svjedok patnje, moje iskustvo neživog života potaknulo je u meni želju da mijenjam svijet. Izrekla sam svoje misli naglas i dala svima razlog za razmišljanje, ali ne i Davidu. „Vrijeme će pokazati.“ glas mu je bio tako odlučan, kao da je znao nešto što mi ostali nismo „Sada trebamo biti posvećeni jedni drugima i zato bih ja rado poveo Ninu na Zemlju. Ostavio sam poslove iza sebe i ne želim ostati bilo kome dužan.“ Dina i moja majka su odmahivale glavom naglas negodujući kako je to za mene u ovom stanju neizvedivo. „Ja sam, pak, uvjeren da će joj koristiti.“ David je bio autoritativan. „Ja nisam.“ Lahabiel je imala vrlo odlučan izraz. Nije ga pokolebala. „Bez uvrede, Lahabiel, ali ja sam taj koji ju je doveo ovdje u jednom komadu. Mislim da sam u stanju brinuti se za nju.“ To je bila istina. Zakašljala sam se u nastojanju da se i mene posluša, ali za stolom se razvila žustra glasna rasprava, pa me baš i nisu primjećivali. Lahabiel je bila najglasnija pokušavajući svima dati do znanja da moj boravak na Zemlji ne dolazi u obzir. Uskoro je cijelo društvo za stolom podržavalo njezin prijedlog. David cijelo vrijeme nije progovorio niti riječ. Držeći ruku preko mog ramena samo je sa malim zločestim osmijehom čekao kraj.

„Eto, dogovor je pao. Anael ne ide nigdje.“ Bathor se osmjehnuo pogladivši se s olakšanjem po čelu. Što se njega ticalo, rasprava je bila završena. „Nije li na njoj da odluči što želi?“ Sve su se glave okrenule prema Davidu koji se i dalje smješkao. Znao je da mu nikada neću reći ne pa ga je cijela ova situacija i te kako zabavljala. Vidjevši njihova ozbiljna lica, još se jače nasmijao. „Mislio sam da su anđeli neka mirna, duhovna bića, a vi ste me baš danas zabavili. Dakle... dali ste mi novi pogled na duhovnost.“ Sada smo se svi zagledali iznenađeno. Anđeli nisu komunicirali na ovaj način, pa ipak, ovaj razgovor za stolom činio nas je bliže ljudima no ikad. David je sigurno bio nešto novo u našim životima. Koliko god bio anđeo, nije mogao iskorijeniti godine provedene na Zemlji kao običan čovjek. Ja sam ga baš zbog toga voljela. Stisla sam se jače uz njega. Svi su u mom pogledu shvatili moju odluku da pratim Davida na njegovom putovanju. Ono što je slijedilo natjeralo je i ostale stanovnike da iziđu iz kuća. Galama koju su digli naši najbliži uznemirila je inače poprilično mirnu šumu. „Ne dolazi, djeco, u obzir.“ „Svašta vam pada na pamet.“ „Sad kad smo ih našli, oni bi išli.“ „Ma, rekao sam ja da danas to više nije isto.“ „Da, da, dobra stara vremena.“ „Ne može podnijeti putovanje.“ „To je iscrpljujuće, a gledaj ju!“ Digla sam obrve čuvši tu rečenicu. Davida je sve još više zabavljalo. Povremeno bi me pogledao skupljajući oči, dok mu je osmijeh bio sve veći i veći. Bio je zarazan pa sam se i sama počela smijati, isprva tiho, ali uskoro je cijela šuma odjekivala od našeg smijeha.

Bar je djelovalo, osam potpuno nijemih anđela nas je gledalo širom otvorenih usta. Što smo ih duže gledali to smo se više smijali dok nam se nisu i oni sami pridružili uviđajući uzaludnost nastojanja da nas zadrže još malo uz sebe. „Ma, bit će njima dobro.“ udarivši o stol rekao je Haven, a ostali su se složili. Varkan je znakovito pogledao Davida. Osjećao je da mora ispraviti stvari. „Idemo ti malo izvježbati um, sine? Propustio si puno toga.“ Sjedila sam sama za stolom kad mi se pridružila Dina. „David dobro napreduje. Svladao je um bolje nego neki od nas.“ Nasmiješila sam se. „Poseban je, zar ne?“ Prebacila je temu na mene. „Jesi li ti dobro? Kako se osjećaš?“ „Odlično, gotovo da i ne osjećam posljedice.“ To baš i nije bila istina, ali ju nisam željela zabrinjavati. Tu i tamo sam znala osjetiti oštru bol u tijelu kao da se još navikavam na ovu stvarnost. „Kad odlazite?“ „Večeras.“ „Gdje ćeš živjeti?“ „S Davidom. Živi već dulje vrijeme sam.“ „Voljela bih da si dulje ovdje.“ „Vratit ću se, ali sada želim biti s Davidom.“ Pokušala sam to izgovoriti što blaže. „Razumijem, samo..., ugrizla se za usnicu, budite oprezni. Ovdje ste sigurni, na Zemlji postoji opasnost da vas netko prepozna. To bi pokrenulo nešto što nitko od nas nije u stanju kontrolirati.“ „Mislim da nema straha.“ „Nadam se.“ Stavila mi je ruku na rame. „Naš svijet se razlikuje od tvog, moja draga djevojčice. Rasla si s mislima da je strasna ljubav zabranjena. Zamisli

što bi se dogodilo u svijetu u kojem si odrasla da svi odluče voljeti po slobodnoj volji. To bi dovelo u pitanje svaku odluku Vijeća, bila bi to propast njihove tradicije. Koliko sam upoznala taj dio njihovog svijeta, nisu spremni za promjene.“ „U pravu si, ali ne brini se. Bit ćemo oprezni.“ Kimnula je s razumijevanjem. „Mogu li te zagrliti?“ Široko sam se osmjehnula. „Naravno. Kakvo pitanje.“ Osjećala sam se kao ptić kojeg griju majčina krila. U svoju odluku da pratim Davida na Zemlji nisam niti jednom posumnjala. Tako je bilo i sada. Čvrsto sam stiskala Davidovu ruku dok smo se opraštali sa svojom naglo proširenom obitelji. Tariel je cijelo vrijeme bila vrlo tiha, gledajući Davida kako se poput naglo odraslog dječaka nosi sa cijelom situacijom. Varkanu nisu promakle njene ruke čvrsto stisnute na prsima kao da želi zadržati bol unutra da ne provali van. „Sve je u redu, Tariel.“ pokušao ju je zagrliti, ali nije naišao na odgovor. Hineći da nisam to primjetila samo sam ih kratko zagrlila. Njih dvoje bili su tipičan produkt odluke Vijeća. Dvoje spojeno kako bi održali red i tradiciju zajednice. Iako su se poštivali, nikada si nisu uputili poglede iskrenog međusobnog obožavanja. Umjesto toga, Tariel je svu svoju ljubav prebacila na Davida. Zato je sad i stajala tu među nama kao ranjena zvijer kojoj oduzimaju mlado. „Možda je za tebe bolje da budeš dolje s nama, dok se ne vratimo.“ niti Davidu nije promaklo ono što sam i sama primjetila. „Ne... idi, vas dvoje pripadate jedno drugom.“ glas je odavao koliko joj je teško. Nasmiješila sam joj se. „Možeš doći kad god poželiš Tariel.“

„Znam, Anael, znam.“ više je sebe tješila nego što je meni odgovarala. Postalo mi je sve previše patetično i poželjela sam da se što prije maknemo. Davidov pogled govorio je isto. Njega je vjerojatno sve počelo smetati još puno prije. „Idemo?“ pomalo nestrpljivo je upitao polako se krećući unazad. „Idemo!“ mahnula sam još jednom svima i ne čekajući njihov odgovor, počela čistiti misli, a već sljedeći tren osjetila sam kako se raspadam i nanovo sastavljam u već poznatoj ulici.

° ° °

David je stajao kraj mene kad sam otvorila oči. „Pa, dobro veče ljepotice! Otkud vi?“ nestašno mi je namignuo. „Uspio si. I... kako ti se sviđa putovati?“ „Ništa lakše. Kao da to radim cijeli život.“ „Hmmm... uobraženko!“ odgovorila sam potrčavši prema ulazu jer je upravo počela padati kiša. Sat vremena kasnije sjedila sam istuširana, sklupčana pod pokrivačem slušajući Davida kako svira gitaru sjedeći na podu. Mogla sam mu vidjeti odsjaj u crnim očima dok me netremice promatrao prebirući po žicama. Okruženi samo laganom svjetlošću svjetiljke u kutu, koja je činila njegovu ljepotu nekako tajanstvenom, napokon sam se opustila u potpunosti. Crne kovrče nemirno raskuštrane, vlažne od nedavnog tuširanja, padale su mu na čelo stvarajući sjenku na njegovom pravilnom nosu. Nasmiješio se ne rekavši ništa, samo je nastavio svirati laganu melodiju povremeno mi šaljući poljubac svojim usnama. Melodija me uspavljivala, pa sam nakon dulje borbe da ostanem budna ipak utonula u san.

Probudila sam se u noći, pokrivač mi je bio smotan oko nogu. Nakon duljeg vremena čula sam nanovo glas ljudskog bića kako zove upomoć. Okrenula sam se oko sebe, ležala sam u spavaćoj sobi kraj usnulog Davida. Prodrmala sam ga nastojeći ga probuditi. „David! David!“ „Reci!“ još spavajući pokušao je dići glavu. „Zovu me, moram ići.“ „Tko te zove?“ bio je zbunjen. „Čujem glas. Moram ići.“ Brzo se razbudio. Nije mu trebalo dugo a već je sjedio okrenut prema meni. „Ne dolazi u obzir Nina.“ odmahnuo je glavom „Tek si stigla, nema potrebe da letiš nekome jer mu je možda pobjegao kanarinac.“ Nasmijala sam se. „Ti sve shvaćaš tako olako.“ „Nina, nije stvar u tome, samo mislim da sve to nema nekog smisla. Pa naša uloga bi trebala biti kud i kamo smislenija. Ovo je jednostavno poput produbljivanja agonije. Trenutna pomoć, pa kome to treba?“ legao je na leđa i dalje me gledajući. „To me dovelo do tebe.“ sklupčala sam se uz njega. „To je istina, ali ruku na srce, bio sam pijan, malo usamljen i puklo me loše raspoloženje.“ Rastužila sam se, ali toplina njegovih očiju je brzo otjerala tugu. „Nina, Nina, ne shvaćaj sve osobno. Zahvalan sam svom raspoloženju te noći jer mi je dovelo tebe, ali zar ne uviđaš da je sve što činite kratkoročno. Ljudi trebaju dugotrajniju pomoć.“ „Možda si u pravu, ali to je ono što im nudimo.“ „Pa, možda je vrijeme za promjene.“ „Kako to misliš?“ namjestila sam se bolje odlučna da doznam malo više o načinu na koji razmišlja. „Gle, Nina, većinu života živim poput čovjeka i, vjeruj mi, ljudi stalno nešto traže, nikad nisu zadovoljni. Cijeli život im se sastoji od brige da nešto postignu. A i kada se to

dogodi većina želi još više. Kao da nema kraja toj obijesti.“ „Tu si u pravu.“ morala sam se složiti. „Znam, zato ti i kažem da ne vidim smisao u pomoći kakvu vi trenutno nudite ljudima.“ Nije mi promaklo to Vi, još uvijek se više smatrao čovjekom. „A što ti onda predlažeš?“ Pridignuo se nanovo u sjedeći položaj pričekavši trenutak da se i ja namjestim. „Ne znam, ali otkrivenje da sam anđeo kojeg je sudbina nanijela među ljude objasnila mi je puno stvari koje znam od malena. Onoga trenutka kada si nestala iz mog života shvatio sam da smo napravili veliku grešku. Nisi trebala ići tamo. Znao sam to od prvog trenutka, a ipak sam te pustio. Krivio sam sebe za ono što te snašlo. Ne mogu ti objasniti kako sam bio ljut na sebe samoga. Čvrsto sam odlučio ubuduće slijediti svoju intuiciju.“ Pogladila sam ga po licu. „I ja nosim dio krivnje, David. Upozorio si me da ne slutiš dobro.“ Stisnuo je usnice. „Volio bih da nisi doživjela sve to da bih ja shvatio moć intuicije.“ Zašutjela sam. Krivnju koju je nosio unutar sebe samo vrijeme može izbrisati. Koliko god me volio kao muškarac preuzeo je na neki način očinsku ulogu u mom životu štiteći me od svega. Nije bilo potrebe za tim, znala sam da sam snažna, ali nisam željela poticati razgovor u tom smjeru. Bar ne večeras. Zaboravila sam svoje misli kad je nastavio pričati. „Noć kada su tvoji došli po mene otkrila mi je puno stvari. Najviše sam bio fasciniran sposobnostima koje posjedujem. Haven ih je samo otključao. Ostao je zapanjen snagom mog uma. Rekao je da nije vidio nešto takvo. Zaključio sam da se ne dobivaju takvi darovi da bi trčao u pola noći nekome pomagati. Sve to ima veću svrhu. Samo ju trebamo spoznati.“

„Zato si mi se činio tako samouvjeren kad si došao među nas. Ako su ti moći tako velike onda smo mi maleni spram tebe.“ Nasmijao se. „Ma ja tek trebam spoznati što mogu Nina. To uopće nije bio razlog. Ja sam bio tako ljut - još sam, zbog tvoje kazne da sam se cijelo vrijeme suzdržavao da ne odem do grada i razbijem tu trojicu. Nije to bila samouvjerenost, prije bih rekao odlučnost da nešto promijenim.“ Odmahnula sam glavom u nevjerici. „Ne bi se dobro proveo da ih sretneš.“ „Ne bi se kladio.“ Sada sam ostala zapanjena. „O čemu ti to pričaš? „Slijede velike stvari, dobre stvari. Ne znam kako, ali osjećam to. Ali, o njima ćemo kada dođe vrijeme. U ovom trenutku mogu ti samo reći da taj glas koji čuješ ne treba tvoju pomoć na taj način. Ljudima treba puno više, a mi ćemo im to dati kada dođe vrijeme. Moj dolazak na Zemlju, tvoje pronalaženje mene, sve je već odavno zapisano, pa čak i sada dok mi pričamo sve se odigrava baš po tom planu.“ Osjetila sam zimicu pa sam se pokrila. „Zvučiš pomalo zastrašujuće.“ Zagrlio me. „Ma nema tu straha, ja samo vidim malo dalje no vi ostali. Slike mi još nisu čiste, ali s vremenom ću i to moći.“ „Što još možeš?“ bila sam vrlo znatiželjna. „Većinom isto što i ti. Materijalizirati stvari, osjetim tuđe osjećaje, putujem mislima s mjesta na mjesto bez problema,“ uzdahnuo je duboko „osim kada trebam naći tebe. Putujem čak i kroz druge dimenzije.“ tu je zastao „Ne bih preporučio.“ Zločesti osmijeh koji sam tako voljela prekrio mu je lice. „I vidiš budućnost?“ tražila sam potvrdu. Crne oči su mu zasjale u tami. „Trenutno vidim samo tebe.“ „David, budi ozbiljan, pričamo ozbiljno.“ „Pa ja i jesam ozbiljan.“ osjetila sam osmijeh u glasu.

„Ne zvučiš tako.“ Prošao mi je rukama po kosi. „ Stvarno te volim. Znaš, bio sam poprilično dosadno društvo dok te nije bilo.“ Nisam izdržala, pa sam upitala. „A druge djevojke?“ Glasno se nasmijao. „Pa dobro jesi ti normalna? Zar ti stvarno misliš da me itko zanimao nakon što si mi ti otvorila oči i pokazala mi potpuno novi svijet. Tom svijetu pripadam koliko god ti se činilo da više uživam na Zemlji. A dio tog svijeta si i ti. I taj dio mi je najdraži.“ Šutjela sam. „Vratit ćemo se njima. S vremenom.“ prepoznao je moje misli. Moja želja za našim svijetom bila je puno jača od njegove. Stisnula sam se jače uz njega. „Nedostajao si mi.“ „A tek ti meni.“ Prekrio nas je pokrivačem. Nisam više marila za glas. Probudila sam se kada je vani već odavno svanulo. Pogledala sam prema Davidu. Vidjela sam samo crnu kosu kako se razletila po jastucima. Digla sam se, navukla Davidovu majicu i bosa otišla do kuhinje. Otvorila sam hladnjak tražeći što da spremim za doručak. Nisam primjetila kad mi je prišao, bila sam zabavljena pripremom doručka. Naježila sam se kad mi je utisnuo poljubac u vrat. Okrenula sam se prema njemu primjetivši da je gol do pasa. „Netko mi je ukrao majicu.“ uhvatio me oko struka i poljubio za dobro jutro. „Mmmm, nešto fino miriše.“ „Posebna mješavina pahuljica.“ prozborila sam dok sam smirivala srce da ne iskoči van od njegovog dodira. „Ja sam govorio o tebi.“

Preokrenula sam očima odgurujući ga. „Sjedi za stol, brzo ću.“ Gledajući ga kako stavlja suđe u perilicu naglo sam dobila želju da se maknemo iz stana. Vrijeme je bilo idealno za šetnju. David je oduševljeno prihvatio moj prijedlog. „Možemo do jezera, ako nemaš ništa protiv.“ Provesti dan na jezeru zvučalo je bolje od moje ideje da se samo prošećemo parkom. Dok sam oblačila odjeću razmišljala sam kako bi možda bilo dobro iskustvo i kupiti nešto za promjenu, kao obični ljudi. Htjela sam uživati kao ljudsko biće, poput Davida, pa sam čvrsto odlučila da odsad sposobnost kreiranja stvari mislima stavim po strani. Dok sam vezala kosu u rep čula sam telefon, a odmah zatim i Davidov glas. „Heeej!“ uslijedio je tren tišine, da bi odmah nastavio. „Idem s Ninom do jezera, ako želiš možeš s nama.“ Ušla sam u sobu želeći saznati o kome se radi, ali nisam trebala pitati. Moja intuicija je dala odgovor. Albin. „David, zar ste vi prijatelji?“ Pogledao me iznenađeno. „Nina, samo je činio što se od njega tražilo. Da mu nisam oprostio bio bih poput onih vaših... ne znam kako bi ih nazvao. Nemam dovoljno ružne riječi za njih.“ svaki put je s očitim gađenjem pričao o njima. Nisam bila sigurna koliko je Albin zaslužio oprost. I dalje je u meni izazivao odbojnost. Začula sam zvono osjećajući Albinov slatki miris još prije no što su se otvorila vrata. Neki čudan osjećaj prošao je mojim tijelom dok su se David i Albin pozdravljali poput dobrih, starih prijatelja pružajući si ruke i hvatajući se za podlakticu. Stajala sam neko vrijeme čekajući da me primjete što se na kraju i dogodilo. Albin mi je stisnuo ruku i pomalo čudnog izraza lica dodao. „Drago mi je da si s nama. Opet.“

„I meni je drago.“ slagala sam. Više sam željela biti nasamo s Davidom umjesto s njim u društvu. David nije primjetio moj sumnjiv izraz na licu. Štoviše, bio je poprilično veseo zbog Albinovog društva pa sam samu sebe uvjerila da umišljam. Put do jezera vodio je preko okolnih sela pa sam većinu vremena šutjela u vožnji gledajući monotoni krajolik u kojem su se izmjenjivala polja sa osamljenim kućama dok su David i Albin prepričavali doživljaje zadnjih dana. Albin je bio posebno radoznao, pa se opet javila moja stara sumnja. Odlučila sam večeras o tome porazgovarati sa Davidom. Nakon sat vremena vožnje David je zaustavio auto uz cestu koja je s druge strane graničila sa jezerom. Pogledao me nježno i pogladio po licu. „Jesi dobro?“ Nije mu promaklo. „Sve je u redu.“ nisam željela dramatizirati. „Svidjet će ti se jezero. Albin i ja smo ovdje proveli svako ljeto našeg djetinjstva.“ Ta rečenica me malo razbudila. Kako sam mogla i pomisliti da bi Albin predstavljao bilo kakvu opasnost za nas. Pa bio je uz Davida cijeli njegov život poput njegovog čuvara. Sva moja sumnja bila je povezana sa događajem od prije nekoliko mjeseci kada sam njegovom zaslugom nestala iz Davidovog života. Moji osjećaji su sigurno vezani uz to. Nije mi baš bilo drago imati u društvu nekoga tko je čak i u najboljoj namjeri razdvojio mene i Davida. Oko jezera vodila je staza koja se u jednom dijelu spuštala prema jezeru tvoreći malu obalu. Krenuli smo prema tom dijelu. David je nehajno prebacio ruku preko mog ramena, dok je Albin hodao s moje desne strane tako da sam povremeno pogledavala prema njemu pokušavajući da sve izgleda kao da gledam jezero.

Usne su mu bile blago stisnute, a dok je razgovarao s Davidom o svirci nije ga niti jednom pogledao u oči. Ruke je sakrio u džepove i tek povremeno se nasmiješio. Što sam ga dulje promatrala to sam bila uvjerenija da nešto skriva. Dan smo proveli na obali, bosi, svirajući gitaru i smijući se dogodovštinama iz njihovog djetinjstva. Bilo je kasno popodne kada smo odlučili krenuti kući. Šuma koja je okruživala jezero čineči ga zelenim sada je svojom crnom sjenom učinila cijelo mjesto mračnim. Bljesak sunčevih zraka sada se tek tu i tamo pojavljivao na površini jezera. „Sutra ste slobodni?“ čula sam Albina dok je David palio auto. „Ja nisam, moram do faksa, ali Nina baš i nema nekog posla, ako se ne varam.“ veselo mi je namignuo. „Ustvari, mislila sam do grada malo pogledati dućane i kupiti namirnice.“ htjela sam dodati da će mi malo samoće goditi, ali Albin kao da je čekao razlog da provede neko vrijeme sa mnom, pa je brzo dodao. „Mogu ti se pridružiti, olakšat ću ti kupovinu budući da znam što David voli. “ Iako mi nije bilo drago, nisam željela uvrijediti nikoga pa sam samo kimnula glavom kao znak odobravanja i ne okrenuvši se prema Albinu. Veče smo proveli u klubu, iako je bio zatvoren. David je došao samo obaviti dogovore za sljedeće svirke a ja sam ga čekala ispijajući sok na šanku. Bilo mi je pomalo dosadno pa sam se obradovala kad je došao Petar. „Hej, ljepotice! Eto tebe opet. Drago mi je da te vidim.“ utisnuo mi je prijateljski poljubac u obraz. Nisam znala što mu je David pričao dok me nije bilo pa sam se samo lagano nasmiješila. Nije ni očekivao moj odgovor, nastavio je i dalje vedrim tonom. „Čovječe, jesi ti njega pukla. Bio je potpuno izgubljen, nismo ga više mogli prepoznati. Premda, moram priznati

nikada nije bolje skladao. Bila si mu najbolja inspiracija do sada. Čovjek bi pomislio da će mu to pokvariti reputaciju, ali taj njegov sanjiv pogled na život samo ga je još više učinio neodoljivim. Koncerti su nam rasprodani unaprijed i bar se više ne moramo bojati za egzistenciju.“ Prošao je rukom kroz kosu prije no što je nastavio ozbiljnijim tonom. „Čuj Nina, moram ti reći da volim Davida kao brata i da više ne želim gledati njegovu tugu koliko god ona inspirativna bila.“ Stajala sam tamo gledajući njegovo lice, željela sam ga zagrliti jer sam osjetila da je njegova briga za Davida iskrena, puno iskrenija nego Albinova. „Nikada više neću otići. Tu sam uz njega.“ trudila sam se odlučnim tonom pokazati koliko iskreno mislim. Pogledala sam prema Davidu znajući da mu moram reći svoje sumnje vezane uz Albina. Moja intuicija je doslovno vrištala unutar mene da on nije ono za što se predstavlja. Nažalost ili na sreću, veče se pretvorilo u ugodno druženje s ostatkom benda u obližnjem restoranu pa sam razgovor odgodila za sutra. Probudio me Davidov poljubac. „Idem, mačak, a ti si uzmi dan za odmaranje i kupovinu.“ Nestao je ostavljajući samo svoj miris za sobom. Digla sam se i pristavila si vodu za čaj. Pod je bio hladan pa sam tapkala po stanu tražeći papuče. Na kraju sam ih ipak morala zamisliti odlučivši da moram napraviti popis svih onih stvari koje mi trebaju. Pomoći ću ljudima, makar i ekonomski. Dok sam ispijala čaj gledajući poprilično dug i na mjestima iskrižan popis, zazvonio je telefon. Srce mi je jače zatitralo kad sam čula najdraži glas s druge strane. „Hej ljepotice! Malo sam u žurbi, ali na komodi u hodniku imaš mobitel, broj ti je sa strane. Svoj sam ukucao. Zovi ako me trebaš.“ dok je to izgovarao još jedna stavka bila je prekrižena na mom popisu.

„OK. Kad se vraćaš?“ već mi je nedostajao. „Popodne. Ne brini, Albin je vjerojatno već na putu do tebe. Dobro se zabavite.“ Baš. „David?“ „Reci srećo? „Znaš da te volim? Nasmijao se. „Ne više nego ja tebe. Pusa!“ „Pusa!“ pojurila sam u sobu oblačeći odjeću od sinoć pošpricavši se Davidovim parfemom. Nije se mogao mjeriti sa njegovim izvornim mirisom. Vrata sam otvorila nevoljko, pogledavši se u ogledalo pokušavajući izgledati i zvučati što srdačnije. Stajao je tamo smješeći se, ali i dalje vrlo neiskreno. Kao da je osjetio da sam ga pročitala skrenuo je pogled i krenuo prema izlazu. „Idemo?“ Još jednom sam razmislila i zaključila da je bolje da idem s njim i provjerim svoje sumnje. „Naravno, spremna sam.“ Obišli smo par dućana razgovarajući o onome što nude. Albin se trudio biti susretljiv, savjetujući me o odjeći. Moj popis koji je bio poprilično dugačak s njim u društvu sveo se tek na dvije - tri stvari. Željela sam što prije završiti kupovinu i pobjeći kući jer nisam mogla izdržati napetost između nas. Odglumila sam da me boli glava pa se naše druženje brzo privelo kraju. Usput sam kupila tek namirnice za ručak. Težina vrećice dala mu je razlog da me otprati do stana. Pred vratima, stavljajući ključ u bravu, okrenula sam se da mu zahvalim ali Albin nije imao takve namjere. Puno samouvjereniji no jučer, gurnuo je vrata i pozvao se na čaj. „Ne, Albin, morala bih nešto skuhati. David samo što se nije vratio.“

Lagala sam jer sam znala da je još daleko popodne i Davidov povratak. „Jedan čaj neće naškoditi. Na brzinu ću ga popiti i prepustiti te kuhinji. Kao pravu ženu.“ cinično je dodao. Ton njegova glasa bio je takav da sam vidjela da je možda bolje popiti taj čaj i pustiti ga da ode. „Dobro. “ rekla sam i krenula prema kuhinji ostaviti vrećice. David definitivno mora čuti moje slutnje u vezi Albina. Sjedio je zavaljen u fotelju prebacivši jednu nogu na koljeno kad sam ušla u sobu. Stavila sam čaj ispred njega, ali nije se udostojio ni zahvaliti. Nervozno sam grizla usnice sjedajući na kauč. Zar je David bio tako slijep cijeli svoj život da nije pročitao dvoličnost svoga prijatelja? Sjetila sam se druženja na jezeru. Albin je fantastičan glumac i svakome je bio simpatičan. Svima osim meni. Nisam se iznenadila kad sam mu začula glas. Cijelo vrijeme sam nešto takvo i čekala. „Ti Nina nikako da shvatiš da nisi prava za njega.“ prosiktao je kroz stisnute zube. Digla sam obrve spremna na svađu. „A ova tvoja rečenica znači što?“ „Ti nikada nećeš moći biti dio njegovog života. Izgradio si je ovdje život, a ti si sada došla poput nekog priljepka. Dečko je savršeno funkcionirao bez tebe.“ nagnuo se prema meni izazivajući u meni obrnutu reakciju. „Oprosti, Albin, ali ne zvučiš kao netko tko želi sreću svom prijatelju, jer, zapamti, on je sretan sa mnom.“ Zabacio je glavu smijući se. „Oprosti, ali znam ga malo bolje nego ti. Dečko voli žene, prva malo bolja prilika i ostat ćeš sama. Poslušaj moj savjet i makni se u svoj mali svijet.“ Odmahnula sam glavom u nevjerici. „Imaš bolestan um Albin. Izađi molim te van. Znaš gdje su ti vrata.“

Digla sam se kako bi krenula u kuhinju, ali me zaustavila bol u nadlaktici. Pogledala sam mu u prste, bili su bijeli koliko jako me stiskao. Prostrijelila sam ga pogledom. „Što ti sebi umišljaš?“ sada sam i sama siktala. Unio mi se u lice. „Ne umišljam ja ništa. Ja znam što želim, a to je da se makneš sa lica Zemlje.“ Pokušala sam se otrgnuti ali stisak mu je samo postao jači. „Puštaj me!“ viknula sam. Digao je ruku i uhvatio me čvrsto za lice. „Ta vaša glupa ljubav će uništiti vaš svijet anđela.“ Sada sam shvatila koliko je bio plitka duša. Savršeni stroj našeg svijeta. Spreman učiniti sve samo da ne bi došlo do promjene. „Ti mu nikad i nisi bio prijatelj. Svo ovo vrijeme bio si samo na usluzi Vijeću. Ti si nas i odao.“ pokušavala sam se istrgnuti. Njegove plave oči bez trunke ljubavi, ispunjene mržnjom, nisu imale ljepotu svojstvenu anđelima. Prosiktao je kroz zube skupivši oči. „Upravo tako. Htio sam biti milosrdan, ali budući da ti nikako da shvatiš da je vrijeme da se makneš, prisiljen sam to učiniti sam.“ Nadlaktica me je zaboljela tako jako da sam zavrisnula. Udarila sam ga nogom, ali to ga je još više razljutilo. „Nina, Nina, nisam imao namjeru učiniti ti bilo što nažao, ali ti si tako prokleto tvrdoglava.“ Udarila sam ga još jednom, ovaj put još snažnije. Više se nije mogao kontrolirati. Udario me po licu tako snažno da sam pala na pod. Uhvatila sam se za obraz. Bio je vruć od siline udarca. Sjetila sam se mobitela na komodi pa sam puzeći požurila prema njemu. Ali, bio je spreman. Uhvatio me za kosu i počeo vući prema kuhinji kroz hodnik. „Idemo, Nina, dušo“ glas mu je bio pretjerano teatralan „vrijeme je za posjet Vijeću.“

Počela sam se još jače otimati pokušavajući maknuti njegove ruke sa svoje kose. Tjeme me žarilo dok sam pokušavala, ali bez uspjeha. Krajičkom oka pogledala sam na sat zanemarivši bol. David neće doći još dulje vrijeme. Ubrzano sam razmišljala, ali što god mi je palo na pamet činilo se ispraznim. Zadnjim snagama pokušala sam se otrgnuti ali svaki moj pokušaj pojačavao je njegovu ljutnju. Znala sam da će me uskoro povući za sobom a onda tko zna gdje ću završiti. Albin me zasigurno nije mogao voditi do našeg svijeta u jednom komadu jer nije bio sposoban za to. Njegove moći su bile ništavne. Pogledala sam mu u oči. Sijevale su luđačkim sjajem. Nije uopće bio svjestan opasnosti u koju nas je vodio. Razum mi više nije radio, srce mi je udaralo tako snažno da sam mislila da će probiti van. Pokušala sam vrisnuti, ali grlo mi je bilo suho. Strah me paralizirao. Prepustila sam se, bol je bila sve jača što sam se više otimala. Hvatala me nesvjestica, moje misli su bile sa Davidom. Albin je zatvorio oči spreman povući me za sobom kad su se vrata stana uz tresak otvorila. David je stajao na njima pogleda prikovanog za Albina. Nije ništa govorio, a u očima mu je bljeskao bijeli sjaj. Albin ga je jedan trenutak gledao da bi mi pustio kosu uz vrištanje pokrivajući uši. Pao je na pod. Pogledala sam nanovo Davida. Ispod obrva i dalje je gledao prema Albinu popuno hipnotiziran dok se ovaj bacao po podu napetih vratnih žila moleći za milost. Jednim Davidovim treptajem Albinova agonija je prestala. Hodajući prema Albinu kratko je dodao gledajući me. „Jesi ozlijeđena?“ Odmahnula sam glavom gledajući iznenađeno njegov bijesan izraz lica koji je bio nešto potpuno novo za mene. Nagnuo se nad Albina i digao ga na noge jednim pokretom ruke. Glas koji sam čula nije uopće sličio na Davidov. Zvučao je autoritativno, moćno i nimalo uplašeno.

„Vrati se odakle si i došao dok te nisam potpuno slomio. Poruči svojima da si osjetio tek mali dio onoga što sam u stanju napraviti ako itko dirne u Ninu. Miči mi se s očiju za sva vremena jer ako te vidim još jednom, vjeruj mi, mislim da nećeš više živjeti.“ Gurnuo ga je prema vratima. Albin je pokušao progovoriti. „David, ja...“ David ga je prostrijelio pogledom i dodao strogim glasom. „Zar nisam bio dovoljno jasan? Bolje ti je da se makneš dok imam još malo kontrole unutar sebe.“ Albin je ovaj put shvatio da je bolje da se makne. Požurio je prema vratima okrećući se za sobom dok mu se na licu vidio smrtni strah pomiješan sa iznenađenjem. Ostali smo sami, Davidov izraz lica se promijenio čim se okrenuo prema meni. Kleknuo je do mene i nježno mi rukom dotaknuo lice. „Sranje! Kako sam bio tako slijep? Boli li te? Trebaš li u bolnicu? Trebaš led.“ digao se na noge vadeći led iz hladnjaka i stavljajući ga u ubrus. Bila sam tako zbunjena da sam samo šutjela dok mi je led polako splašnjavao otok na licu. David me proučavao kao da traži imam li još neku ozljedu. Osim počupane kose i plave masnice na nadlaktici nije više ništa otkrio. „Dobro sam.“ pokušala sam umiriti i sebe i njega. „Vraga si dobro.“ ljutito je dodao „Popasla si batine. Trebao sam ga sastaviti sa zemljom i poslati ga u komadima onim kretenima.“ Digao me u naručje i odnio do dnevnog boravka spustivši me na kauč. Kleknuo je ispred mene. Bilo mi je bolje iako mi je u glavi još odjekivalo. Pogledala sam ga očekujući odgovore na sva ona pitanja koja su mi prolazila kroz glavu. Nisam razmišljala o posljedicama Albinovog divljanja. David je bio sve samo ne običan anđeo. Njegove sposobnosti su isto bile sve samo ne obične.

„David, što je ono bilo?“ Uzdahnuo je i odmahnuo glavom. „Stajao sam u redu u kantini i osjetio tvoj strah. Zvala si me. Potrčao sam van - jedan tren mi je bio dovoljan da se nađem pred stanom. Nemam pojma je li itko vidio kako nestajem. Kada sam ga vidio što radi... ne znam... bilo mi je normalno da mu nanesem bol. I mene samoga je iznenadilo što mogu. Vidio sam mu svaku stanicu tijela kako nestaje pred mojim očima. Srećom, zaustavio sam se na vrijeme jer mislim da bi se rasplinuo pred našim očima.“ Prošla sam rukom kroz kosu. Tjeme me je stvarno boljelo. „Sada me počinješ plašiti. Što se dešava David? Jesi ti svjestan da si mu nanio bol pogledom? Jesi vidio kako se bacao po podu?“ „Dobio je što je zaslužio.“ usnice su mu bile stisnute. Još uvijek je bio ljut. Jauknula sam skidajući led sa lica. „Daj da vidim!“ ruka mu je bila tako meka. „Dobila si gadan udarac.“ ispustio je uzdah krivnje. „David, smiri se, sve je dobro završilo.“ poljubila sam ga u obraz. To je pomoglo. Nanovo se smiješio dirajući mi lice. Jauknula sam i uhvatila se za obraz. I najmanji dodir me bolio. Kad bi barem mogla ignorirati bol i prepustiti se njegovom dodiru. „Oprosti, mačak, nisam htio...“ ali nije dovršio. Gledao je u mene očima raširenim od iznenađenja. „Nina, što radiš?“ Maknula sam ruku s lica. „Ništa, što bih radila.“ zbunjeno sam odgovorila. „Vrati ruku na obraz!“ uzviknuo je i dalje zureći u mene bez treptanja. Poslušala sam ga osjećajući neobičnu toplinu iz vlastitog dlana i sve manju bol u obrazu. Naglo sam se digla i potrčala prema ogledalu u kupaonici dok me pratio Davidov pogled.

Iako mi je do maloprije obraz bio nateknut i bolan nekim čudom pod mojom rukom bol i otok kao da su nestajali. Moje lice se samo popravljalo dok mi se razum gubio u spoznaji što mogu učiniti. Stavila sam ruku na nadlakticu i ista toplina učinila je moju kožu opet bijelom. Pojurila sam prema Davidu skoro se sudarivši s njim na vratima. „Jesi ti to vidio? Nevjerojatno!“ promuklo sam viknula. Uhvatio me za lice na kojem više nije bilo ni najmanjeg traga borbe. „Blago rečeno!“ Uhvatio me za ruku i povukao prema spavaćoj sobi skidajući majicu. „Čudne te stvari uzbuđuju.“ iznenađeno sam ga gledala. Nasmijao se. „Ne budi luda, ne radi se o tome, samo malo istražujem. Pokazao mi je ožiljak na ramenu. „Slomljena ključna kost, gadan prijelom, boli kod promjene vremena. Možeš li to popraviti?“ Nisam baš bila najpametnije biće u tom trenutku. „Popraviti što?“ „Ožiljak, Nina! Mislim da si u stanju ozdravljati.“ Uplašilo me saznanje da sam možda u stanju raditi takve stvari pa sam se nećkala. „Nemaš ništa za izgubiti Nina! Probaj!“ David je bio uporan. Polako sam mu stavila ruku na ožiljak osjećajući kako kroz mene opet teče čudna toplina koja se sljedeći tren poput slapa sjurila prema mjestu na kojem sam držala ruku čineći kožu ispod nje savršeno glatkom kao da ožiljka nikada nije ni bilo. David me gledao s divljenjem. „Nevjerojatno! I ti nisi znala što možeš?“ Odmahnula sam glavom brzo sklanjajući ruku i stavljajući ju iza leđa.

„Nisam imala pojma. Da sam znala ne bih onu kvrgu od sudara nosila cijeli dan.“ Uhvatio me za lice gledajući me u oči. Već sljedeći tren sam se počela topiti jer je spustio svoje usne na moje izgovarajući moje ime. „Ti si jedno posebno biće Nina. I sretan sam neizmjerno što si moja.“ Izgubila sam se u njegovom zagrljaju požurivši skinuti sve ono što nas je sputavalo. Ako već njega nije uzbuđivala spoznaja vlastite moći na mene je djelovala poput najjačeg afrodizijaka. Otvorila sam prozor dok se vani spuštalo veče i požurila se otuširati dok je David još spavao. Veselila sam se večerašnjem koncertu. Pogledala sam se u ogledalo, nisam mogla vidjeti niti jedan trag današnje borbe. Dok sam se oblačila misli su mi otišle do Albina. Stavila sam ruku na srce a kroz cijelo tijelo mi je prošla jeza. Pa mi smo naivno pustili Albina natrag ne razmišljajući koliko je njegova zavist opasna. A naše obitelji? Dok su u šumi skriveni od ostatka svijeta bili su sigurni. Tada sam se sjetila susreta sa trojicom vijećnika i shvatila da su njihove moći upravo ono što smo David i ja počeli otkrivati kod sebe. A David nije znao ništa o njihovim kaznama. Oni neće dozvoliti da ovo prođe nekažnjeno, posebno ako im Albin sve ispriča, što će vrlo vjerojatno i učiniti. Otvorila sam vrata, u panici potrčavši prema spavaćoj sobi. Zastala sam na vratima dnevne sobe jer sam se susrela sa dva para crnih očiju. Haven je gledao netremice u mene, ali bez smješka. Ogorčenost je bila ono što sam mu iščitala na licu. „Dobro veče Anael!“ Pogledom sam potražila Davida. Sjedio je na kauču, s laktovima na koljenima, rukama pridržavajući glavu i teško dišući. „Što se dogodilo?“ tiho sam upitala iščekujući strašnu vijest. „Varkan i Tariel. Nisu više među nama.“ Haven nije oklijevao sa vijestima.

Potrčala sam prema Davidu i čvrsto ga zagrlila. „Tako mi je žao ljubavi.“ Stisnuo me uz sebe i držao me tako dugi trenutak. U sobi je vladala smrtna tišina. „Kako?“ tiho sam prozborila gledajući Havena. Uhvatio se za srce s preklopljenim rukama. „Tako mi je žao djeco. Jednostavno, nisu mogli biti s nama. Tariel je bila sve tužnija gledajući sve nas kako dijelimo međusobnu ljubav. Odlučili su otići na Zemlju unatoč našim molbama i upozorenjima. Mislili smo da su se duhovi smirili, ali ne, djeco draga, događaji su otišli predaleko.“ oči su mu bile suzne „Čim su izašli iz sigurnosti šume želeći još jednom posjetiti prijatelje u gradu, ne sluteći da itko zna za vaš susret, čuvari Vijeća su ih dohvatili i sproveli pred Vijeće. Nisu imali priliku ni objasniti. Nismo uspjeli reagirati, sve se dogodilo tako brzo.“ Spustio je glavu i dalje u nevjerici. „Nisu više među nama.“ „Kako znate za to?“ Davidov glas je bio isprekidan od boli. „Imamo svoje doušnike David.“ Uzdahnuo je. „Ne znam trebam li ti ovo reći, David, ali mislim da trebam biti iskren. Tvoji roditelji su iskusili strašnu kaznu. Do nas su došle vijesti da ih je Phaldor pogledom rasuo po mnogim dimenzijama. Cijeli grad je odjekivao koliko su molili za milost. Zauvijek su izgubljeni. Tako mi je žao.“ „Albin?“ tiho sam progovorila, ali David kao da me nije čuo. Pustio me iz zagrljaja. Glas mu je bio promukao. Bijesan. „Što si rekao? Kako su umrli?“ „Nestali su u nevjerojatnoj boli samo od Phaldorovog pogleda. Ne znam...“ mogla sam mu vidjeti sve jače suze u očima. Istinski ga je pogodila tragedija Davidovih roditelja.

Srce mi je stalo, David je prestao disati. Naše misli su bile iste. Phaldor je Davidovim roditeljima pokazao snagu moći koju je David samo manjim dijelom iskušao na Albinu. „Haven“ čula sam Davida „to je poruka meni.“ „Kako to misliš?“ zbunjenost u Havenovom glasu bila je očita. David mu nije objašnjavao. „Žele borbu? Dobit će je.“ stisnuo je šake. Digao se dok sam ga ja hvatala za ruku. „O čemu pričaš David? Kakva borba?“ brzo sam izgovorila. Okrenuo se prema meni. „Vaš svijet je dosta gledao tu trojicu. A i Albin zaslužuje lekciju. Vrijeme je da ih smjestimo tamo gdje im je mjesto.“ Nježno mi je maknuo ruku, pogledom tražeći nešto. „David, ne znaš što pričaš.“ Haven je stao ispred njega. David se ni ovaj put nije obazirao. Uzeo je mobitel i otkazao svirku. „Bolje je da krenemo.“ bilo je sve što je rekao kada se okrenuo prema nama.

° ° ° Šuma je bila tiha i bez tračka svjetlosti. Nebo nad našim svijetom bilo je neuobičajeno tamno. Držala sam Davida čvrsto za ruku dok me vodio prema našim obiteljima. Haven nam je otvorio vrata i uveo nas u sobu u kojoj su svi sjedili skupljeni oko vatre pognutih glava. Nije im bilo teško naslutiti misli. Nasmiješila sam se dok sam gledala ta draga lica. Dina se prva digla i čvrsto zagrlila Havena, Davida, pa naposljetku i mene. Odvojila se od mene tek pošto joj je Lahabiel stavila ruku na rame želeći napraviti isto. Dok sam nestajala u zagrljaju svoje majke, vidjela sam svog oca kako mi se tužno smiješi. Pogledala sam prema

Davidu, klimao je glavom dok su mu Bathor i Baracata izražavali sućut zbog gubitka. Vidjela sam da im nije lako gledati sina kako se lomi u boli za izgubljenim roditeljima i ljubavi prema njima. Sjedili smo u tišini, a ja sam se bojala primiti Davida za ruku. Bio je napet, sijevajući, nestrpljiv. Svi su vidjeli što i ja pa ga nisu poticali na razgovor. Kao da su čekali da prvi progovori. Ali nije. Ruke je mirno držao na koljenima dok su mu crne oči netremice gledale u vatru. Bathor je prekinuo neugodnu tišinu. „Dobro ste odlučili što ste se vratili. Preopasno je biti izvan ove šume.“ David je stisnutih usana i nepoznatog, novog sjaja u crnim očima promatrao sve okupljene. „Zar stvarno mislite da ću se skrivati kao kukavica. Nisam došao ovdje kako bih pobjegao od njih, već da im se suprotstavim.“ Bathor je prešao rukom preko čela. „David, nisi racionalan.“ Odmahnuo je glavom. „S dužnim poštovanjem, ali ja sam svoju odluku donio. Živjeti u stalnoj opasnosti, bez mogućnosti planiranja budućnosti, ne čini mi se kao dobra opcija za Ninu i mene.“ Stisla sam mu ruku. „David, ali ti ne znaš...“ Nije mi izmaknuo ruku, ali glas mu je bio ljutit. „Ne ljuti se, Nina, ali nisi samo ti bila ta koja je bila izgubljena cijeli svoj život. Sve odluke donosile su se mimo mene, a sve u nekom glupom nastojanju da me se zaštiti. Što baš i nije bilo uspješno. Možda je stvarno vrijeme da me svi pustite da sam odlučim što želim.“ Stavljajući još jedan komad drveta na vatru, Baracata se osmjehnula. „Možda je baš to tvoja sudbina.“ Krv mi je naglo proradila, tjerajući ljutnju u moje lice.

„Kakva sudbina? Pa zar nitko od vas ne zna gdje sam ja bila zbog njih?“ okrenula sam se prema Davidu „Ne želim da završiš tamo. Samo si uznemiren zbog roditelja.“ Gledala sam ga ljuto no njegov pogled je i dalje ostao isti. Digao se otvorivši vrata. „Molim te, Nina. Možeš li malo izaći?“ strogo je dobacio. Iako nisam imala ni najmanju želju, slijedila sam ga. A mene je slijedilo mnoštvo zabrinutih očiju. Stajao je vani licem okrenutim prema meni. Ruke je opustio uz tijelo, ali po stisnutim šakama znala sam da je ljut. „Niti u jednom trenutku nisam imao namjeru dovesti sebe ili tebe u opasnost. Samo mislim da je vrijeme za promjene.“ „Ali, ti nemaš pojma o čemu pričaš! Nisi nikad...!“ zastala sam shvaćajući da se derem. Prosiktao je. „Reci! Nisam nikad šta...!“ tonom nije nimalo zaostajao za mnom. Duboko je uzdahnuo smirujući se „Podcjenjuješ me Nina.“ Naglo sam ušutjela. Zar ga podcjenjujem? Na Zemlji sigurno ne, ali ovdje, možda stvarno nastojim dokazati koliko je sve ovo novo za njega. A to nije bilo potrebno. On se savršeno snalazio u oba svijeta, bez trunke nesigurnosti. Štoviše, držao se bolje od nas, prihvaćajući događaje takvi kakvi jesu i tražeći viši smisao svega ovoga. Spustila sam ruke da mi vise uz tijelo, osjećala sam se kao krpena lutka. „Oprosti. Ovo je bilo nepotrebno.“ Nisam se usuđivala pogledati ga u oči pa je on to učinio umjesto mene dižući mi bradu rukom. Oči su mu bile tople. „Nina, vjeruj mi, da mogu birati izabrao bi da se svaki sljedeći dan budim kraj tebe vodeći miran život u kojem mi je zadatak samo tebe učiniti sretnom.“ Osmjehnula sam se s nadom. „Pa ova šuma nam upravo to nudi.“ Uzvratio mi je osmijeh.

„Znaš i sama da nije tako.“ Nisam ništa rekla bojeći se početka nove svađe. Shvatio je da sam još uvijek napeta. „Volio bih kad bi mogla vidjeti sve mojim očima, možda bi ti onda sve bilo puno jasnije.“ „Mogu pokušati...“ „Nina, nisam dovoljno jak da živim svaki dan razmišljajući u kolikoj si opasnosti. To nije život, to je preživljavanje. Zato radije izabirem ovu kratkotrajnu borbu, koliko god ona bila opasna, nego da cijeli život živimo sa tinjajućom opasnosti.“ Bio je u pravu. Od trena kad sam ga upoznala David i ja živimo u stalnoj opasnosti. Tako se ne može planirati budućnost. A ja sam ju željela. Samo sam se naslonila na njegova prsa prihvaćajući neizbježno. „Hajde, idemo se malo prošetati.“ šapnuo je. Vani je bila ugodna noć. U Davidovom zagrljaju bilo mi je još ugodnije. Šetali smo neko vrijeme u tišini dok nismo odmakli dovoljno daleko od naselja. Šuma je u tom dijelu bila nešto rjeđa pa nam je mjesečina koja se stidljivo pojavila davala dovoljno svjetlosti da se ne izgubimo u potpunoj tami. Sjeo je na zemlju i naslonio se na stablo dok sam se ja smjestila u njegovo krilo. Osjećala sam se tako sigurnom u njegovom zagrljaju. „Kako se osjećaš? oprezno sam ga upitala. „Bilo je i bolje.“ „Jako mi je žao zbog tvog gubitka.“ „Znam. Hvala ti što si uz mene.“ „Zauvijek.“ Poljubio me u kosu. „Nina“ duboko je uzdahnuo „nadam se da mi ne zamjeraš moju odluku.“ „Samo te ne želim izgubiti.“ glas mi je pucao „Moglo bi se dogoditi da sve završi drugačije od onoga što želimo.

Vijeće neće dozvoliti da načela koja ova zajednica propovijeda sažive u njihovom svijetu niti na Zemlji.“ „Nešto mi govori da će ipak morati.“ „Njihove moći su velike David. Mene straši već njihov izgled. Izgledaju mi prije poput demona, nego kao anđeli.“ stresla sam se jer sam u glavi prizvala sjećanje na njih trojicu. Jače me stisnuo uz sebe. „Zar povijest ne pokazuje da ništa ne traje vječno? Došlo je vrijeme i za njihov kraj.“ „Voljela bih da sam tako uvjerena poput tebe.“ „Nitko to ne traži od tebe.“ „Znam, samo... osjećam se ranjivo pri pomisli na njih. Ja ih se iskreno bojim.“ „Nema potrebe. Neću dozvoliti da ti se nešto dogodi.“ „Znam.“ bila sam tako sigurna u svoje riječi. Ušutjeli smo. Rukama mi je prolazio kroz kosu tek povremeno mi ljubeći vrat. „Nina?“ „Mmmm... “ „Obećaj mi nešto!“ „Naravno.“ rekla sam bez razmišljanja. „Ako događaji krenu smjerom koji nismo priželjkivali, moramo si obećati da ćemo nastaviti živjeti najbolje što znamo. Nećemo žaliti, bit ćemo sretni što smo proživjeli ovakvu ljubav. Ako ćemo se morati suočiti sa samoćom neka nas uspomena na ovu ljubav drži do kraja života.“ Mozak mi se naglo uključio. Okrenula sam se prema njemu držeći ga za lice, pokušavajući u njegovim očima pročitati istinu. „O čemu, David, pričaš? Znaš li ti nešto što ja ne znam? Predosjećaš li nešto?“ Bio je tih jedno vrijeme, kao da razmišlja. „Ne osjećam ništa, kažem to tek tako.“ Uvrijedila sam se. „Pa nemoj više pričati tek tako.“ „Znaš, slatka si kad se ljutiš.“ zadirkivao me.

„Pa ne osjećam se tako.“ bila sam i dalje ljuta. Iako sam u dubini srca znala da donosi ispravnu odluku željela sam ostati s njim, tu, u šumi, okružena sigurnošću prirode. Odgurnuo me nježno od sebe u nastojanju da se digne, da bi mi odmah potom dao ruku dižući me k sebi. „Hajde, idemo! Vjerojatno već lude!“ Kuća je bila tiha i u mraku kad smo se vratili. Nisu nas čekali i bilo mi je drago zbog toga. David me poveo prema dobro poznatoj sobi. U tišini smo legli jedno uz drugo, obučeni, zagrljeni, ne progovorivši ni riječ. Osjećala sam Davidov stisak dok su mu se prsa dizala od dubokih uzdaha. Patio je, a ja nisam znala kako da mu pomognem. Zaspala sam tek kada je i on usnuo. Otvorivši oči vidjela sam da sam sama. Hladnoća Davidove strane odala je da sam već dulje vrijeme sama. Nisam dobro spavala, nekakav čudan osjećaj tijekom noći sjeo je na moje srce poput trunke koja smeta da slobodno kuca. Digla sam se dok mi se iz prsa žareća neobjašnjiva toplina širila kroz cijelo tijelo. Mislila sam da sam odavno upoznala svoje tijelo, um, dušu, ali otkako je David došao u moj život svako novo buđenje donosilo mi je nešto novo. Bilo mi je vruće a glava mi je bila potpuno hladna. Pogled u ogledalo je odao da se nisam uspjela odmoriti. Polivši se vodom u nastojanju da se osvježim razmišljala sam kako bi idealan scenarij današnjeg dana vjerojatno uključivao kokice i film dok bi sklupčana ležala na kauču u Davidovom stanu. Dina i David su tiho razgovarali kad sam ušla u kuhinju. „Dobro jutro!“ poljubila sam ih oboje sjedajući Davidu u krilo. Utisnuo mi je poljubac u potiljak izazivajući žmarce po cijelom mom tijelu.

Uzevši komad domaćeg kruha sa stola jela sam nekako preko volje, više iz potrebe da smirim nemir koji me nije napuštao. „Nisi baš dobro spavala?“ Dina me je pozorno promatrala stavljajući vrući čaj ispred mene. „Pa baš i nisam.“ Miris vruće tekućine zagolicao mi je nosnice i djelovao je poput sredstva za smirenje. „Popij čaj, bit će ti bolje.“ David je nekako odsutno rekao. Prebacila sam se na stolicu i pogledala malo bolje Davida. Ni on nije izgledao puno bolje, tamni kolutovi okružili su mu oči. Čelo, inače tako glatko, bilo je smrknuto odavajući da u njemu još uvijek tinja bijes. Nije pokazivao, ili nas nije htio opterećivati svojim roditeljima, ali toliko sam ga znala. Sva tuga, koja bi bila normalna reakcija na gubitak voljenih, kod njega se pretočila u bijes zbog učinjene nepravde i nemoći da bilo što promijeni. A možda sam se i varala. Što sam ga dulje promatrala to sam bila uvjerenija da David zna nešto što nije spreman podijeliti. Začuli smo kucanje na vratima da bi se odmah potom i otvorila. Prepoznala sam Natana. Stajao je zbunjen na vratima s očitom namjerom da nam nešto kaže, samo nije znao načina. „Uđi Natan.“ Dina je odmaknula stolicu ponudivši mu da sjedne „Pozvat ću ostale.“ Kao da je znala da Nathan dolazi zbog važne vijesti. Kuhinja se uskoro napunila. Vladala je čudna, nategnuta tišina. Svi smo imali sličnu noć. Napetu i neprospavanu. Bathor je sjeo i strpljivo čekao da Nathan kaže ono zbog čega je došao dok je ostatak naše obitelji ostao stajati. Nathanovo lice bilo je ozbiljno. Glas mu je drhtao. „Noćas sam bio u gradu, išao sam posjetiti svoje roditelje. Uspjeli su mi samo reći vijest prije no što su krenuli prema

Zemlji u potrazi za spasom. Molili su me da idem s njima. Nisam mogao vjerovati u ono što mi pričaju. Mardor se sprema proširiti granice grada. To uključuje i našu šumu. Upravo u ovom trenutku sije svoj prijeteći glas i skuplja vojsku spremnu na žrtvu u njegovo ime. Ako mu se netko i suprotstavio Phaldor se potrudio da pred svima pokaže što čeka buntovnike.“ Pogledala sam Davida. Vilica mu je bila čvrsto stisnuta dok očima uopće nije vidio okolinu. Nathan je još samo dodao prelazeći pogledom preko svih nas. „Kreće na nas kroz dva dana.“ Digao se nervozno od stola. „Idem sa obitelji na Zemlju, bar dok je još sigurna. Reći ću i ostalima, kao što kažem i vama. Bježite jer nemamo snage oduprijeti se. Njihove moći su prevelike za nas.“ Zatvorio je vrata za sobom i otišao ubrzanim korakom. Cijela moja obitelj zanijemila je zbog iznenadne vijesti. Bathor se digao odgurnuvši stolicu. Preglasno. Svi smo se trznuli na taj zvuk. „David, uzmi Ninu i bježite na Zemlju! Tamo je sad sigurnije nego ovdje. I mi ostali krenut ćemo za vama.“ Bathorov glas je bio autoritativan dok mi je pružao ruku da ustanem. David mu je zaustavio ruku u zraku. „Bez uvrede, Bathor, ali ja ostajem ovdje. Kao što bi trebali i svi kojima ovaj svijet nešto znači. Skrivati se na Zemlji? Pa tko vam uopće obećava mir?“ Sada mi je postao jasan onaj moj nemir koji sam htjela zaobići. Dok je mene i svakog drugog anđela plašila pomisao na bilo kakvo nasilje, David je bio sretan. Njegova želja da se obračuna sa Vijećem, nama tako besmislena, za njega je bila putovanje ka svrsi svog postojanja.

Baracata mu je stavila ruku na rame dajući mu podršku, ali nije ju imao i među ostalim članovima pa je nastavio opravdavati razloge svrsishodnosti borbe. „Što mislite, koliko će vremena proći dok Mardor ne poželi zavladati i Zemljom. Jednom kada osjeti kako je pobjeđivati, neće se moći zaustaviti. Sva njezina idila koja vam se sada čini tako privlačna biti će uništena. Spašavajte ono do čega vam je stalo. Sada je pravo vrijeme da mu se odupremo. Još uvijek je slab, iako vam se tako ne čini. Ako vam se nešto i dogodi, bar ćete znati da ste umrli za svoja načela.“ Bio je u pravu. Gledajući lica okupljenih znala sam da misle isto. Strah je zamijenila želja za spasom svijeta u kojem su živjeli tisućama godina. A ako taj spas uključuje nasilje, onda se moramo boriti najbolje što možemo. Bijeg nije rješenje. „Onda nam ne preostaje ništa drugo nego da i sami složimo redove.“ Haven je rekao čekajući Bathorove upute. Brzo se složio sa Davidom. Bathor je oklijevao. Prešao je preko naših lica koja su govorila da je David u pravu. Nitko od nas nije želio da mir ove šume bude narušen. Znala sam da mu nije lako. Kao vođa zajednice biti će odgovoran za svaku odluku, pa čak i one koje su uključivale neminovne žrtve u neizbježnom sukobu. Prešao je rukom preko brade kad je donio odluku. Otvorivši vrata, pozvao je Havena. „Okupimo zajednicu, vrijeme je.“ Ja nisam željela to vrijeme, ja sam željela vrijeme sa Davidom. Spoznaja da će se sve možda promijeniti u vrlo kratkom roku učinila me nekako slabom, nesposobnom da se uhvatim u koštac sa onim što slijedi. Nemoć moga uma bila je sada izraženija no ikad. Moći koje su mi dane rođenjem, sada su mi se činile tako ništavne spram svega

onoga što je pred nama. Nisu mi dale baš nikakvu nadu već pomirenje sa neizbježnim. Prepoznao mi je misli. „Nina, sve će biti u redu. Pravda uvijek nekako nađe svoj put.“ Kimnula sam glavom. Nisam mu željela reći da ta ista pravda često svoj put nađe nakon velike tragedije. Moja majka koja je do tada nijemo stajala uz oca, krenula je kuhati. Njezina svojstvena smirenost izgubila se u napadu panike koji je pokušavala sakriti, ali glasan zveket suđa odao je koliko se bori da ne poklekne pred svima nama. Zagrlila sam ju dok je čistila povrće oštrim pokretima. „Mama, bit će sve dobro. Kako god da završilo, vidjet ćeš da će sve sjesti na svoje mjesto.“ „Toga se i bojim“ tiho je rekla „da mi se mjesto neće svidjeti.“ Optimizam kojim je zračila cijeli život izgubio se u tihim jecajima. Znala sam na što misli. Strah da pripadamo generaciji anđela koji će biti tragičan, krvlju natopljen most između razdoblja strahovlade i razdoblja sreće, unosio je u mene određenu nezahvalnost zbog takvog slijeda događaja. Ostatak dana prošao je u pomnom planiranju borbe, iako nitko od cijele zajednice nije mogao pretpostaviti kako će izgledati kad naša mala zajednica stane pred zloslutni trojac. Nitko nije želio reći na glas, ali se na svakom koraku vidjelo međusobno opraštanje koje je odavalo skrivene misli svakog anđela. Nisu računali na ponovno viđenje. Trudila sam se spoznati tijek borbe, ali nisam mogla baš ništa naslutiti. Budućnost mi je bila sakrivena iza velike tamne zavjese. Okupili smo se navečer u kuhinji pokušavajući letimičnim humorom razbiti napetost. David se izuzimao od ostalih

koji su bili vidljivo nervozni, iako odlučni. Prepričavao je zemaljske običaje gledane kroz njegove oči i u nekim trenucima uspio je iz nas izvući poneki iskreni osmijeh. Bio je jednostavno presiguran u pozitivan ishod onoga što nam je slijedilo. Sva ta moja hinjena spontanost me iscrpila i poželjela sam malo mira. Zato me baš obradovalo kad su se svi povukli ostavljajući nas same. Digla sam se u namjeri da pokupim suđe, ali me čvrstim pokretom ruke privukao sebi u krilo. Imao je onaj zločesti izraz na licu koji sam toliko obožavala. Ruke je stavio oko mog struka približavajući moja leđa svojim prsima da bi potom kliznuo niz moja bedra. „Napokon sami. Ovaj način života je malo naporan kad stalno moraš tražiti načine da se osamiš.“ Nasmijala sam se. „Valjda, ali ima svojih draži.“ Sva napetost koju sam poput utega nosila cijeli dan, nestala je kad sam osjetila njegov dah na vratu. Držeći svoje usne na mom uhu tiho je šapnuo. „Nekako imam neke druge vrste draži na pameti.“ „Baš kao i ja.“ rekla sam već drhtećim glasom. Želja da ga imam mogla se opipati. Nasmijao se dok sam pod rukama mogla osjetiti njegovu naježenu kožu. Nije puno oklijevao, možda tek sekundu, a onda me doslovno digao u naručje okrenuvši me prema sebi a ja sam ga obgrlila nogama. Na putu do sobe zastao je par puta pritisnuvši me uza zid i strasno poljubivši. Odnio me u sobu bacivši me na krevet ne obazirući se na to čuje li nas netko. Jutro nije bilo tako čarobno kao prošla noć. Teret na srcu, koji je ishlapio prošlu noć, sada se vratio dvostrukom težinom. Davida nije bilo kraj mene kad sam se probudila. Iako nisam otvorila oči bilo mi je hladno, pa sam znala da sam sama u krevetu. Moja ispružena ruka

na praznom susjednom jastuku potvrdila je isto. Otvorivši oči vidjela sam da je vani rano jutro i da je možda prošlo tek par minuta od kako je svanulo. Napregnuvši uši čula sam Davida kako u kuhinji razgovara s nekim. Oslušnula sam bolje i prepoznala Bathorov glas. Digla sam se i naslonila na vrata u nadi da ću čuti bar dio razgovora. Inače nikada ne bih napravila takvu stvar, ali Davidovo samopouzdanje dalo mi je dovoljno opravdanje. Jednostavno sam imala osjećaj da nešto skriva. „Svima sam objavio što nas čeka sutra u zoru.“ čula sam Bathora. Sutra? Tako brzo. Naježila sam se, ali ne od hladnoće. „Trebamo pokušati pregovarati.“ dodao je Bathor malo tišim glasom pa sam odlučila odškrinuti vrata u nastojanju da bolje čujem. „Bathor, neće biti dogovora.“ odgovorio mu je David „Recimo da sam imao neku vrstu vizije preksinoć koja me upozorila da je borba neizbježna. Vjeruj mi kada ti kažem da će svijet nakon ove borbe biti bolji, pun nade. Ali morat ćeš prepustiti meni da vodim ovu bitku Bathor. Bez obzira koliko ti to izgledalo iracionalno u ovom trenutku.“ „Kako to misliš David? O kojim vizijama se radi?“ Jedan tren sam samo čula tišinu, znala sam da David razmišlja. „Bathor, vizija mi je otkrila i neke stvari pohranjene u mojoj podsvijesti.“ čula sam duboki uzdah “Zvučat će ti čudno, ali ja posjedujem sposobnosti istovjetne Vijeću i jedini sam koji će im se moći usprotiviti. Ja ću biti taj koji će ih ometati dok će tvoja vojska napredovati prema gradu jer ostatak njihove zajednice neće znati što bi sa sobom bez njihove pomoći. Nisu pripremljeni na borbu, pripremljeni su na kratak, bespošten obračun.“ I opet tišina, da bi zatim nastavio. „Onog trena kada njihovo stanovništvo postane svjesno koliko je njihov trud besmislen i kolika se žrtva traži od njih, znat ćemo da smo pobijedili. U ovom trenutku ne znam kako će se to dogoditi, ali imam vjere. Koliko god Vijeće

bilo moćno, kolektivnu svijest nisu, niti će biti u stanju mijenjati.“ „Siguran si u to?“ Bathor je malo povisio ton, nesvjestan uzbuđenja koje su u njemu izazvale Davidove riječi. „U potpunosti. “ „Zna li Anael? „Ne, nju ne želim petljati u ovo. Ne pitaj me za razloge. Danas će otići na Zemlju. Porazgovarat ću s njom o svojoj odluci da ode i pričeka završetak.“ „Ako ti dozvoli.“ osjetila sam šaljivu sumnjičavost u Bathorovom glasu. „O tome s njom uopće neću pregovarati. Potrudit ću se da shvati da imam dobar razlog.“ „Kakav razlog?“ „Bathor“ u glasu mu se osjetila nervoza „ne mogu pričati o tome a da sve ne izazove posljedice koje ne želim. Vjeruj mi kada ti kažem da Nina danas mora biti na Zemlji.“ „A onda neka bude po tvojoj volji. I nek' ti je sa srećom malac.“ Glava mi je pulsirala dok sam postajala svjesna riječi koje je moj David izgovorio. Suprotstavit će se Vijeću da spasi zajednicu. Sam protiv njih trojice! Pa to je već unaprijed izgubljena bitka. Usprkos naglo pronađenim moćima, ipak je on jedan protiv njih trojice i nemoguće je da može vladati tolikom silom. A mene misli maknuti od svega. Grozničavo sam razmišljala što mogu napraviti i zaključila sam da je najbolje igrati po Davidovim pravilima. Dok god bude mislio da sam na Zemlji, biti će usredotočen na borbu. Neće znati da ipak nije sam ispred njih. Biti ću uz njega, istina skrivena, ali bit ću tu. Nisam se nikada baš vidjela kao netko tko stoji sa strane i čeka kraj. Umirena, legla sam natrag u krevet čekajući da se vrati u sobu.

Nije mu dugo trebalo. Još uvijek se nisam uspjela ugrijati od zime ili šoka koji sam osjećala dok sam ih prisluškivala, a već je bio kraj mene. Pravila sam se da me probudio. „Dobro jutro!“ „Dobro jutro i tebi mačak!“ osjetila sam poljubac u vrh nosa „Kako si spavala?“ Sjeo je na krevet do mene. Protegnula sam se poput mačke. „Savršeno.“ Savršeno sam i lagala. Nisam ga mogla pogledati u oči pa sam skrenula pogled prema prozoru. Zaključila sam da nema potrebe odgađati neizbježan razgovor o mom odlasku na Zemlju pa sam odlučila obaviti sve što prije i dalje čvrsto uvjerena u svoj plan. „Pa, znaš li nešto? Kakav je plan što se tiče nas dvoje?“ Olakšanje mu je prešlo preko lica dok je shvaćao da sam sama započela temu. Pogledao me u oči ozbiljnog lica. „Nina, danas idemo na Zemlju. Ostavit ću te kod Ilije a ja ću se vratiti i pomoći koliko god mogu.“ Dok mi to nije izgovorio mislila sam da ću se moći suzdržati od bilo kakvog otpora, ali nisam mogla. Sva moja pribranost nestala je onog trena kad sam čula Davida kako govori ono što sam i sama maloprije čula. Digla sam se na noge još uvijek stojeći na krevetu. „Ne dolazi u obzir. Zar ti stvarno misliš da ću ja čekati dolje? Ovo je moj svijet, možda i više nego tvoj i nemaš baš nikakva prava udaljiti me iz njega.“ Digao se i spustio me na koljena stavljajući svoje ruke na moja ramena. Glas mu je bio čvrst. „Nina, neću pregovarati o tvom ostanku.“ Tada sam ga uhvatila za ruke odlučna da čujem cijelu njegovu viziju.

„David, ovaj tren želim da mi kažeš o čemu se radi jer ne vidim razlog tvojih zahtjeva.“ Duboko je udahnuo i otpuhnuo, približivši me svojim prsima. „Nina, moraš ići na Zemlju.“ „Ali zašto? Zar nije bolje da sam uz tebe? Ne mogu si zamisliti da sam daleko od vas.“ Uhvatio me rukama za lice, prisiljavajući me da ga pogledam. „Vjeruj mi ljubavi, samo ovaj put i više nikad nećeš doživjeti od mene da ti bilo što prešućujem.“ „Ali...?“ molećivo sam ga pogledala. Stavio mi je prst na usne. „Šššš, Nina. Molim te poslušaj me, nakon sutrašnjeg dana slijedit ću svaku tvoju želju do kraja života, samo ovaj put napravi kako ja želim.“ Koliko god se trudila smisliti neki dobar razlog da ostanem uz njega, nisam mogla. Moj prvi plan da se vratim čim me ostavi bio mi je jedino rješenje. „U redu. Idemo do Ilije.“ pomirljivo sam rekla silazeći sa kreveta. „Stani Nina.“ zaustavio me pokretom ruke „Želim da znaš da ovo ne činim rado. Ali to je jedino moguće u ovom trenutku. Doći ću za tobom čim prije.“ Očaj je bio nešto što nisam navikla čuti u njegovom glasu, a meni je upravo tako zvučao. Očajno. Nisam se slagala s njim, ali sam ga odlučila ovaj put poslušati. Znala sam da ću sutra ionako stajati uz rame svom narodu bez njegovog znanja. Cijenila sam ga, ali sam jednostavno imala osjećaj da ovaj put David griješi i da je njegova vizija isuviše subjektivna. Nije mi dugo trebalo za povratak. Obitelj je već bila naviknuta na moj odlazak pa se ovaj put nisu puno opraštali. Odgovaralo mi je, vjerojatno iz istih razloga kao i njima. Nitko od nas nije želio pomisliti da se vidimo zadnji put pa smo se ponašali kao da je to još jedan moj izlet na Zemlju i da ćemo se uskoro svi vidjeti.

Samo sam osjetila ubod u srcu onog trena kada me zagrlila Lahabiel. Požurila sam pobjeći što dalje jer nisam više bila sigurna da se ne bih rasplakala.

° ° ° Ilija je stajao na ulaznim vratima i smješkao se dok smo mu prilazili. Nisam mogla vjerovati da je prošlo tako puno vremena otkako sam ga zadnji put vidjela. Vrijeme provedeno u osami bilo je tako daleko iza mene. Stisnuo mi je ruku, a potom me čvrsto primio u zagrljaj. „Pa dobro došla! Drago mi je da te vidim.“ Pogledala sam ga u oči, još uvijek su nosile tugu, možda sada još i jaču. „I meni je drago da te vidim Ilija.“ iskreno sam rekla. Okrenula sam se prema Davidu. Zagrlio me namigujući Iliji i poveo me unutra. Ilija nas je slijedio govoreći nešto o ručku. David ga je kratko odsjekao. „Nismo gladni Ilija. Hvala.“ Ostavljajući me nasred predsoblja pažnju je posvetio Iliji koji je naslonjen laktovima na recepciju s čuđenjem gledao u Davida. Primjetio je Davidovu nervozu koja baš i nije bila njegova odlika. „Ilija, molit ću te uslugu. Moram na jedno mjesto, ali bez Nine. Mislio sam da bi mogla biti kod tebe, samo dan – dva.“ Očekivala sam da će Ilija ispitivati zašto nisam u Davidovom stanu i kakvo je to mjesto na koje mora ići sam, i zašto je tako tajanstven, i još tisuću pitanja, ali Ilija je umjesto svih tih pitanja izgovorio kratko. „Dobro.“ Razgovor je bio završen.

Soba je bila ista kao što sam ju zapamtila kad sam prvi put bila u njoj. Stajala sam nasred sobe i ogledavala se dok je David otvarao prozor. Tuga me polako nagrizala. David je to osjetio pa mi je prišao i uhvatio me za ruke koje su spuštene padale niz moje tijelo. Samo ih je držao, a onda mi se jače približio i zapjevao laganu pjesmu polako me vrteći u krug. Vrtio me poput marionete, a ja sam baš to i bila. Bez trunke snage u sebi, prepuštena njemu da me vodi. Nemoćna. Ranjiva. Ne znam ni sama koliko je to trajalo, ali kada se odmaknuo kako bi me pogledao nisam više izdržala i rasplakala sam se. „Hej, hej, bit će sve dobro.“ tiho je govorio dok me nanovo držao u naručju prelazeći mi rukom preko leđa. Djelovalo je. Smirila sam se i krenula rukom obrisati oči, ali me zaustavio. Obrisao ih je svojim poljupcima. „Moram ići Nina.“ ni on baš nije bio u naponu snage. Glas mu se lomio. „Zar već?“ uhvatila sam ga za ruku kojom mi je nježno dirao obraz. Tiho je rekao. „Znaš da moram.“ Spustio je svoje usne na moje i ljubio me dugi trenutak. „Pazi na sebe mačak. Volim te!“ tiho je rekao prije no što je izašao kroz vrata i zatvorio ih za sobom. Potrčala sam za njim, ali hodnik je bio prazan. Jedini njegov trag bio je okus nedavnog poljupca na mojim usnama. Ostatak dana sam ležala na krevetu prazno gledajući u strop i čekajući da padne veče. Sjena se mijenjala kako je padalo veče, a soba je bivala sve hladnija i hladnija. Digla sam se i sjela na rub kreveta, ne pokušavajući se uopće dalje dići jer me noge nisu držale. Čak i ruke, koje su me pridržavale da ne skliznem

sa kreveta, sada su se nekontrolirano trzale dok mi je srce isprekidano kucalo pokušavajući vratiti ravnotežu mom tijelu. Znala sam da David radi sve s razlogom. Ali s kojim? Pokušala sam sve sagledati kao da sam ja u toj situaciji. U kojoj situaciji bih ja odlučila da David ne ostane uz mene i da se vrati na Zemlju zaštićen od svih? Prestala sam disati i brzo skočila na noge kad sam shvatila istinu. Njegova vizija. Kako sam mogla biti tako glupa? Vjerojatno je vidio da mi se nešto događa i sad je odlučio mijenjati sudbinu. Kao da se sudbina može mijenjati. Pokrila sam rukom usta. Ako je njegova vizija istinita to znači da sam ga možda vidjela zadnji put. Sudbina se ne može mijenjati. Ali zar nam je sudbina namijenila takav završetak? Koji je onda uopće smisao naše ljubavi? Nervozno sam grizla usnice i ogledala se po sobi kao da će mi ona donijeti neko rješenje. Sjela sam natrag na krevet i glavu stavila među ruke. David je tako pogriješio. Sudbina se ne mijenja, ponovila sam samoj sebi. Ledeni strah mi je prostrujao cijelim tijelom dok sam shvaćala da sutra moram biti tamo i prihvatiti ono što je zapisano. Gorak okus u ustima zamijenio je slatkoću njegovih usana. Otišla sam u kupaonicu. Drhtavim rukama sam provlačila četku kroz kosu i u ogledalu gledala svoje uplašene oči. „Daj se smiri!“ govorila sam odrazu kao da će to pomoći. Iznenadni zvuk preplašio je moje ionako preplašeno srce. Odskočila sam unatrag ispustivši četku na pod. U sobi se prozor naglo zatvorio kao od propuha. Čudno, ništa drugo mi nije otvoreno. Osim, osim ako netko nije otvorio vrata, pomislila sam dok sam dizala četku sa poda osluškujući zvukove iz sobe.

Moja slutnja da će mi se nešto dogoditi možda je upravo dobila epilog. Netko je u sobi a ja sam sama. Ilija je dolje, gleda televiziju i ne može mi pomoći. Kao da bi i mogao. Ako je netko i došao u sobu s namjerom da mi naškodi za Iliju je bolje da ostane u sigurnosti svoje sobice. Polako sam izašla iz kupaonice držeći četku kao da će mi ona pomoći da savladam to nešto u svojoj sobi. Pogledavši u sobu ostala sam širom otvorenih očiju dok mi je četka nanovo ispala iz ruku tvoreći tupi zvuk. To je bilo jedino što se u sobi čulo jedno vrijeme dok nisam začula glas. „Anael, moje ime je Cassiel.“ Na tren se nisam snašla, kao da mi je netko odvojio mozak od ostatka tijela, a onda sam polako počela sliku pred sobom sklapati u cjelinu. Preda mnom je stajao anđeo u dugoj bijeloj haljini i kosom crnom, dugom do poda. Lice mu je bilo bijelo, a oči crne kao ugljen. Bile su tople i dobre. I dalje ne rekavši ni riječ samo sam stajala, čekajući njega da nastavi. Blago se nasmiješio. „Dijete drago, ne boj se. Dolazim u miru i nosim ti viziju.“ Vizija, prošlo mi je kroz glavu. Nekako često čujem tu riječ u zadnje vrijeme. Je li i David doživio isto? Je li i pred njim stajao ovaj anđeo poput utvare? „Jesam. Ali nisam utvara.“ pročitao mi je misli. Tek tada sam progovorila. Glas mi je zvučao kao u tek rođenog ptića. „Kakvu viziju? I dalje sam stajala ukočeno ne usudivši se pomaknuti.

Nije se obazirao na moj strah. Sjeo je na stolicu za radnim stolom i ruke spustio u krilo. „Sjedi dijete!“ Sjela sam na krevet nasuprot njemu i isto kao i on spustila ruke u krilo, samo što su se moje tresle za razliku od njegovih pa sam skupila šake smirujući se na taj način. Nasmiješio se i započeo priču tihim, blagim tonom kao da mi priča priču za laku noć. „Davno, davno prije no što ljudi pamte, svijet je bio jedno pravedno mjesto, sretno mjesto gdje nije bilo patnje. Svi su činili dobro, čineći ga tako i sebi. Osmijeh je govorio više od riječi, a u očima ljudi čitala se čista ljubav i zahvalnost. Ljudi su znali da svoju sreću mogu zahvaliti isključivo nama, anđelima koji smo slobodno hodali po Zemlji. Većinu svog života provodili smo na Zemlji među ljudima, ne skrivajući se. Činili smo isto što čine anđeli i danas, činili smo ljudima dobro. Ali s jednom razlikom. Mi nismo dolazili donositi sreću ljudima u snovima, mi smo mijenjali njihovu stvarnost kako bi sreća došla k njima.“ Tu je malo zastao, proučavajući moje lice. Očito je bio zadovoljan mojom pažnjom i sada već većim nedostatkom straha, pa je nastavio. „Mi smo bili anđeli ljubavi jer je ljubav bila upravo ono što je pokretalo ljude da čine dobro. I ja sam bio jedan od anđela. Ali ja nikada nisam bio sam. Sa mnom je uvijek bila moja suputnica. Tvorili smo savršeni par. Srodne duše, kako ljudi vole reći. To je bio naš zadatak, pomoći srodnim dušama da se nađu, pa makar bile i na kraju svijeta. Kada bi otkrili srcem da se dvije duše traže na nekim višim razinama, mijenjali smo im dane, planove i okolnosti samo kako bi prepoznali trenutak i sjedinili se u vječnosti. I uvijek smo uspjevali. Svijet je bio pun srodnih duša koje su se našle.

Jer, vidiš dijete moje, kada jedna polovica duše pronađe drugu, nema više te mržnje na svijetu koja to može pobijediti. Svaki trenutak života držiš u naručju srce te duše i živiš za nju. Nikakva nesreća ovoga svijeta te ne može pokolebati dok znaš da netko diše usporedo s tobom. Ne želiš činiti zlo jer ti je mir u umu, tijelu i u duši. Cjelovit si i ne treba ti ništa drugo da budeš ispunjen. Nije bilo ratova, patnje, duše su zajedno napuštale svijet, sretne i zadovoljne. Takav svijet je bio jedno savršeno mjesto. I anđeli su živjeli u paru onoliko dugo dok nisu osjetili da je vrijeme da odu zajedno u carstvo sjena i postanu samo svjetlosna bića bez tijela. Tamo smo postajali jedno.“ Glas mu je postao dublji. „Ali, jednom je taj savršeni red narušen. Nitko ne zna kako, ali jedan plavokosi anđeo poželio je družicu svog najboljeg prijatelja. Naravno da to nije dolazilo u obzir jer dvije srodne duše ništa ne može rastaviti. Bio je taj lijepi, plavokosi anđeo jako nestrpljiv i nije čekao trenutak kada će njegova družica doći u njegov život. A bila mu je tako blizu, samo da je bio strpljiviji u svom iščekivanju. Nažalost, nije mogao dočekati taj trenutak i samo je jednoga dana u naletu bijesa, zavisti i mržnje družicu svog najboljeg prijatelja rasuo po drugim dimenzijama. Bio je jedan od najmoćnijih anđela i ona mu se nije mogla suprotstaviti. Kada se pojavila njegova predodređena družica srce mu je već bilo zatvoreno i nije ju prepoznao. Ona je otišla drugom i tako se narušila ravnoteža. Njegov najbolji prijatelj, koji mu se jedino mogao suprotstaviti, nije imao snage. Svu svoju energiju trošio je i još troši skupljajući komadiće duše svoje družice po drugim dimenzijama, nadajući se da će je opet privinuti u zagrljaj. Napustio je svijet. A svijet je počeo tonuti u neravnoteži. Duše su sve teže pronalazile jedna drugu i zavist, ljubomora, mržnja, moć i novac zamijenile su ljubav. Plavokosi anđeo iskoristio je priliku i pridobio dva moćna anđela i s njima sklopio dogovor o prividnoj sreći.

Svojim moćima djelovali su strahom na sve anđele zajednice, osim nekolicine koja se sklonila u šumu Seradu stvarajući ili čuvajući svijet onakav kakav je bio. Dugo je vrijeme prošlo, a onda su u maloj šumskoj zajednici rođene dvije duše s moćima jednakim plavokosim anđelima. Čuvali su ih kao malo vode na dlanu, ali sudbinu nisu mogli zaobići. Došli su na ovaj svijet da svojom ljubavlju pokrenu stvari koje će svijet opet vratiti u ravnotežu. I sada upravo čine ono što im je i zapisano.“ Duboko sam uzdahnula, dok mi se niz obraz spustila tiha suza. Sve mi je bilo kristalno jasno. „Još uvijek ju tražiš?“ tiho sam upitala. Niz njegov obraz slila se suza. „Da, i nikada neću odustati. Provest ću vječnost tražeći je.“ Kimnula sam glavom uz blagi osmijeh. „Što će biti sa mojom ljubavi? Hoće li imati sretan kraj?“ Odmahnuo je glavom. „Moći Vijeća su velike. David te štiti jer misli da će ti se nešto dogoditi, ali ti mu trebaš. Tvoje i njegove moći zajedno čine nepobjedivu silu. Moraš ići, budi uz njega i učinite svijet opet sretnim mjestom.“ „Što moram činiti? Moraš me uputiti, molim te. Ja ništa ne znam.“ panika je opet zavladala mojim umom. Nasmiješio se. „Naravno, zato i jesam tu.“ Glas mu je postao dubok, a izraz ozbiljan. „Slušaj me dobro. Davidu je rečeno da ćeš poginuti od Mardorove ruke i to je jedini razlog zašto te drži na Zemlji. Želi izbjeći sudbinu. Ne ljuti se Anael. Morao sam mu reći takvo nešto jer jedino takav razlog ga može držati dalje od tebe u ovakvim trenucima.“ Raširila sam oči u strahu. Dignuo je ruku tražeći daljnju pozornost. „Ne boj se, to nije istina. Morao sam mu to reći . On mora čvrsto vjerovati da si na Zemlji. Ti ćeš biti tamo, uz njega,

ali te on Anael ne smije vidjeti. Njegova briga za tebe učinila bi njegov zadatak neizvedivim. Njegove moći su velike, veće od Mardorovih i njegovih pomoćnika zajedno, ali ako i u najmanjem trenutku bude znao da si u opasnosti njegova svijest biti će usmjerena prema tebi, a Mardor će to iskoristiti. On mora biti svom svojom svijesti usmjeren na njih.“ „Ali što ja onda trebam činiti? Pa ja čak i nemam moći kojima bih pomogla.“ Nije obratio pažnju na moju rečenicu. „Osami se u šumi, zatvori oči i svoje misli o ljubavi između tebe i Davida šalji u svijest svakog plavokosog anđela. Onog trena kad osjete što znači ljubav dvije srodne duše nestat će Mardorovih okova na njihovim srcima i osvijestit će prošlost i život u svom svijetu i na Zemlji u svoj ljepoti.“ Njegove riječi zvučale su mi poput bajke. „Ti govoriš da je Mardor pobjediv?“ „David će ga svojim mislima pobijediti. Ali, upozoravam te, ne smije osjetiti tvoju prisutnost niti u jednom trenutku. Budi poput šumskog duha. Skrivena duboko u šumi. David je mladi anđeo i treba mu velika koncentracija kako bi vladao moćima.“ „Ali ja ne znam mogu li ja to.“ odmahivala sam glavom kršeći ruke. Prenula me dubina njegova glasa. „Sjeti se svoje ljubavi, koliko je jaka?“ Znala sam o čemu govori. Takva ljubav ruši sve prepreke. Nema te sile da spriječi energiju bezuvjetne ljubavi kakvu smo imali David i ja. Povijest je pokazala da dvije duše kada se nađu u ljubavi prelaze i nepremostive prepreke i uspjevaju biti zajedno. A to smo upravo bili David i ja. Tu ljubav moram prikazati cijeloj zajednici. Ta energija će otključati davno zatvorena srca plavokosih anđela. Baš onako kako se to dogodilo i mojim roditeljima kad su osjetili tu istu ljubav.

Otvoriti srca. To je bio moj zadatak. Zanimalo me samo još jedno. „Što će biti s Mardorom i ostalima nakon borbe?“ Dignuo se od stola. „Ja ću se na kraju obračunati s njima. To te ne treba brinuti, znaj samo da sam i ja tamo i da ću se ukazati kada dođe vrijeme.“ Odmahnula sam glavom u nerazumijevanju. „Zašto ne odmah? Zašto nisi uz Davida već sad? Uz njih sve.“ „Moj bijes je prevelik da bih bio trezven u odlukama. David je sposobniji od mene. Vjeruj mi Anael, tvoj David je izuzetno snažan anđeo. Proveo sam s njim dobar dio noći osvješćujući mu moći.“ Pogledao me crnim blagim očima. „Njegova ljubav prema tebi je njegova slabost, dok je tebi snaga.“ Sada sam se i sama digla. Bio je tako visok da sam morala dići glavu dok sam govorila. „Iskreno, obradovali ste me. Jedva čekam sutra.“ „Sretno Anael!“ poljubio me u čelo. Sljedeći trenutak sam opet bila sama u sobi. Bilo mi je lakše nakon razgovora. Nova nada mi je tinjala u srcu. Moj svijet nije prepušten na milost i nemilost Vijeću. Više, pozitivne sile djelovale su i vodile nas ka novom dobu. Spustila sam se stepenicama u predsoblje potražiti Iliju prije no što se uputim natrag u svoj svijet. Morala sam mu slagati kako bi pomislio da sam sigurna. Bio je u svojoj sobici, ispred televizora. Kako je usamljen ovaj čovjek, pomislila sam dok sam ga tiho zazvala. Izašao je iz sobice s osmijehom na licu, iako su mu oči bile natečene. Nijedan osmijeh nije mogao sakriti tugu. „O, ljepotice! Jesi za večernji čaj?“ Pomislila sam kako bi mi baš odgovarao. „Može.“

„Dođi u kuhinju, radi mi društvo dok se kuha.“ pozvao me rukom. Slijedila sam ga. Kuhinja je bila velika, čista. Uz zid je bila velika radna ploha sa štednjakom u sredini. Sjela sam za stol i promatrala Iliju kako spretno radi čaj, a onda sam primjetila fotografije na zidu iza sebe. Digla sam se i malo bolje ih pogledala. Bilo ih je mnogo, činile su kolaž Ilijinog života. Nasmijala sam se kad sam prepoznala njegov osmijeh na bebi, pa na malom djetetu, na mladiću, njega u zagrljaju plavokose djevojke, njih dvoje kako drže u ruci kćerkicu koja je na svakoj fotografiji bila sve veća, dok je Ilija zajedno sa svojom suprugom bio sve stariji. Imao je lijep život, ali zašto je onda tako tužan. Vjerojatno još žali za ženom, pomislila sam. Malo dalje od ostalih, osamljena, stajala je fotografija uokvirena zlatnim okvirom. Prikazivala je Iliju u naponu snage sa veselim osmijehom na licu dok u naručju čvrsto drži djevojku koja mu nije supruga. Požutjela na dijelovima, čak bih rekla i izgužvana, činila se poput uljeza među svim tim fotografijama, pa sam se malo bolje zagledala. Ukočila sam se dok sam zurila u oči djevojke. Poznavala sam ju. I njezinu tugu. Bila je to Vjera. Pogledala sam Iliju osjećajući želju da ga zagrlim, da mu kažem da će sve biti u redu. Ali nisam. Samo sam stajala, gledajući lica ovih nekad tako sretnih ljudi, shvaćajući besmislenost života bez ljubavi srodne duše. Vjera i Ilija bili su živi svjedoci ljudske patnje, koja je predugo u ovom svijetu u kojem je bol zamijenila ljubav.

Toliko sam im željela pomoći, ali sam znala da večeras ne mogu ništa pa sam se vratila za stol i sjela ne komentirajući nijednu fotografiju. Pomislila sam kako sam ostavila Vjeru onaj dan, koliko je tuge nosila u sebi cijeli život. Sjetila sam se i njezine odluke da svoju ljubav s Ilijom proživi u vječnosti nakon smrti. Nasmiješila sam se na tu misao. Zaslužili su ljubav, ovdje na Zemlji, za života, i bit će im dana! Potrudit ću se. Jednostavno sam osjetila da je došlo vrijeme za pravednost na Zemlji. Stavio je čaj ispred mene i sjeo na stolicu do. „No, no, nemoj biti tužna. Tuga nije dobar osjećaj, vjeruj mi. Već će taj klipan doći.“ Stavila sam kosu iza uha. „Znam, znam.“ pokušala sam zvučati vedro i što bezbrižnije. Kao da David i ja trenutno proživljavamo malene brige umjesto spašavanja svijeta od pomahnitalog Mardora. „Je li ti dobar čaj?“ Otpila sam gutljaj. „Odličan je.“ „David ti se javio? „Nije.“ „A, već bude, znaš kakvi su ti glazbenici.“ Razgovor je teško tekao, pa sam se odlučila povući. „Nemate ništa protiv da vas napustim? Popit ću čaj u sobi. Sutra imam nekog posla rano ujutro.“ „Ne, ne, samo se ti odmori.“ odmahivao je rukom hvatajući novine sa stola. Kao da će mi to biti lako. Ležala sam u krevetu čekajući pravi trenutak za polazak. Pokušala sam zaspati kako bih se odmorila, ali nisam uspjevala. Nestrpljivost je bila prejaka pa sam se digla i pogledala na sat. Tri ujutro. Što li sada radi? Pripremaju li

se za jutro? Neznanje me izluđivalo. Legla sam nanovo na krevet koji mi se odjednom činio premali. Željela sam biti s njima, u Davidovom zagrljaju, reći mu kako vjerujem u njega. Odjednom mi se činilo kako mu nisam dovoljno iskazala ljubav. Nisam mu rekla da ga volim, da jedva čekam da bezbrižno nastavimo život. Nisam mu rekla da želim da me vodi kroz život čvrsto me držeći za ruku. Rasplakala sam se puštajući suze da izviru iz mene poput slapa. Ove noći moja usamljenost bila je jača nego sve noći provedene u kazni. Budi hrabra, govorila sam samoj sebi brišući suze o jastuk. Bilo mi je vruće. Otišla sam do kupaonice i umila se hladnom vodom. Digla sam pogled i pogledala se u ogledalo vodeći unutarnji dijalog sa sobom. Hoćeš li ti, Anael, biti u stanju ispuniti ono što se od tebe očekuje? Naravno da hoćeš, zar ne? A što ako se ne uspiješ probiti do svih njih? Naravno da ćeš uspjeti. Tvoj zadatak je lagan, pa trebaš samo razmišljati o ljubavi tebe i Davida. Kako će ta ljubav doći u bilo čiju glavu, pa to je suludo. Potpuno suludo. Nećeš uspjeti. “Prestani, naravno da ćeš uspjeti!“ rekla sam samoj sebi naglas. Vratila sam se u krevet, pokrila se do vrata i nastavila čekati. O spavanju nisam više ni razmišljala. Napeto uzbuđenje držalo me budnom.

° ° ° Kada sam čula ptice u krošnjama vrta bilo je vrijeme da krenem. Drhtavim rukama obukla sam zelene hlače i majicu, kosu sam skrila pod zelenu kapu i na noge obukla smeđe cipele. „Čudna šumska vila.“ morala sam se nasmijati dok sam se gledala u ogledalo. Nije bilo vremena za čekanje, a nisam ni željela više čekati. Cijela noć provedena daleko od mojih najmilijih bila mi je sasvim dovoljna. Sjela sam na krevet i disala duboko koncentrirana na svoje udisaje, izdahom izbacujući sve misli iz glave, a onda sam osjetila kako nestajem. Moja podsvijest me vodila u šumu Seradu. Otvorila sam oči, stajala sam u gustom dijelu šume. Brzo sam se sakrila iza obližnjeg stabla pokušavajući prepoznati glasove koje sam čula u daljini. Nisam ih poznavala, ali sam i dalje odlučila ostati skrivena. Okrenula sam se oko sebe pokušavajući naći mjesto gdje ću biti najbolje skrivena, bez mogućnosti da me bilo tko primjeti. Ugledala sam veliko stablo udaljeno nekih deset metara od mjesta na kojem sam stajala. Imalo je veliku, gustu krošnju, a grane je složilo upravo tako da mogu sjesti bez opasnosti od pada i izdržati meditaciju u ugodnom položaju. Oslušnula sam još jednom čujem li glasove, ali bili su sve udaljeniji. Potrčala sam prema deblu ogledavajući se oko sebe iako nije bilo potrebe. Prve kućice bile su daleko i teško da će se danas netko šetati po šumi. Ipak se sprema velika bitka. Zabolilo me u prsima od saznanja da su svi zajedno, dok ja moram voditi bitku sama. A imala sam tako važnu ulogu.

Popela sam se na drvo vrlo spretno. Željela sam biti što više, pa sam izabrala granu skrivenu među gustim lišćem. Sjela sam na nju, bila je dovoljno čvrsta i široka. Leđa sam naslonila na deblo namještajući se u najbolji položaj. Obučena u šumske boje bila sam neprimjetna. Uskladila sam disanje sa šuštanjem lišća i opustila se čekajući trenutak za djelovanje. Osluškivala sam šumske zvukove, ali vladala je neka neobična tišina. Kao da je i cijela priroda znala da mora biti tiho. Nakon današnjeg dana ništa više neće biti isto. Naš svijet će proširiti svoje granice, a snaga ljubavi pružit će svoje krakove preko velikih zidina grada u kojem sam odrasla. Jutro je sporo prolazilo dok sam čekala da napetu tišinu prekinu glasovi mase koja će se početi kretati prema gradu na čelu sa mojim Davidom i njegovim ocem. Mogla sam si zamisliti lica svih članova zajednice kako prolaze među tolikom mnoštvom. Njegov pogled je sigurno oštar, prijeteći, a opet blag prema svima onima koje je sada smatrao svojima i koji su u njemu vidjeli novu nadu, početak novog života. Kako li se tek osjeća Baracata dok ga gleda. Vidi li u njemu svoje dijete ili osloboditelja koji će danas pokoriti mržnju? Što li se mota po glavi mojih roditelja? Brinu li se? Vjerojatno umiru od brige ali ju ne žele pokazati. Niti jedan član zajednice danas neće pokleknuti. Svi su spremni dati sve od sebe za spas ovog gnijezda ljubavi. Zatvorila sam oči. Izgarala sam u želji da budem s njima tamo, da moje oči gledaju isto što i njihove, da stojim uz njih dok se u tišini skupljaju na čistini kraj grma, pognutih glava, zabrinuti, a opet izuzetno hrabri. Znala sam da je ljubav dva srodna anđela njihova jedina slabost. Mogla sam osjetiti strah od gubitka voljene osobe, ali ni to ih nije pokolebalo. Bili su spremni žrtvovati svu svoju ljubav za nanovnu uspostavu ravnoteže u našem svijetu i na Zemlji.

Predivan poznati glas iz daljine prekinuo je moje misli. „Idemo!“ Prepoznala sam Bathora. Dalje nisam ništa čula, samo sam mogla osjetiti disanje mase koja je polako krenula iz šume koja ih je skrivala svojom veličinom i gustoćom sve te godine. Generacije i generacije odrasle među njenim krošnjama sada su se slile u jednu vojsku koja je išla u susret neizvjesnoj budućnosti. Bilo nas je mnogo, tisuće. Za njima je ostala tek nekolicina anđela koja je na sebe preuzela brigu o malenim članovima zajednice. Ostali su skriveni duboko u šumi, spremni početi ispočetka ako naš pothvat ne uspije. Bilo je vrijeme da im se pridružim. Položila sam ruke na koljena prekriživši noge. Disala sam duboko dok sam osjećala kako mi kroz tijelo prolazi hladnoća, zamrzavajući me u položaju, dok je moja duša polako napuštala moje fizičko tijelo anđela. Od mene je ostala samo prazna ljuštura. Osjećala sam kako se dižem iznad krošanja, iznad najviše grane, i još više do samih oblaka. Letjela sam sve brže u susret svojoj sudbini. Pogledala sam dolje, crna linija kretala se među krošnjama mirnim korakom prema čistini na samom izlazu iz šume. Nisam čula glasove, ali sam mogla osjetiti energiju ljubavi koja je izbijala iz te tihe mase. Spustila sam se dolje i poput duha kretala se između granja gledajući sva ta lica. Bila sam lagana, oslobođena fizičkog tijela, pa sam doslovno letjela između granja. Zastala sam u krošnji kako bi ih pomnije proučila. Crna odjeća okovana oklopima preko prsa činila ih je pomalo stravičnima. Svaki je oko pasa nosio pojas za koji je bio zataknut oštar srebrni nož. Njihov izraz me zapanjio. Nitko, baš nitko nije pokazivao strah, niti zebnju. Svima je na licu bio divan osmijeh blagosti pomiješan sa ponosom. U tom trenutku znala sam da će naš svijet odnijeti pobjedu. Ovakva ljubav otapa i najtvrđa srca.

Osjetila sam sreću zbog nadolazećeg vremena. Vremena ljubavi, sreće i dobra. Prešla sam pogledom preko crne jednolične mase tražeći plavi odsjaj među njima. Srce mi je zakucalo brže kad sam ih ugledala. Moja majka i otac ponosno su stupali u koloni čvrsto se držeći za ruke. Oni, koji su cijeli život bili članovi zajednice kojoj se danas suprotstavlja ova sila, činili su mi se najodlučniji među onima koji su ih okruživali. Znala sam i zašto. Njihova srca su upoznala lažnu sreću koju nosi tiranija Vijeća. Onog trena kada su spoznali istinsku, čistu ljubav znali su da i svi oni koji su ih okruživali cijeli život moraju doći do tog stanja blaženstva i prosvjetljenja. Iza njih hodali su u tišini tek povremeno se pogledavajući Haven i Dina. Ponosni, visoko uzdignutih glava, smješkali su se budućnosti djeleći iste osjećaje sa cijelom masom. Nerado sam se odvojila od roditelja prelazeći krošnje u potrazi za crnim očima moga Davida, ali ih nisam vidjela. Potražila sam Bathora i Baracatu, ali ni njih nije bilo. Zar se nešto dogodilo? Zastala sam na jednom drvetu osjećajući kako me hvata panika. Ovo nije trebalo biti tako. Što se događa? Zar sam nešto propustila, zar mi je Cassiel ipak nešto prešutio? I Davidu je lagao, zašto ne bi i meni. Suzbijajući nadolazeću paniku još jednom sam pogledala oko sebe duboko udahnuvši. Osmijeh mi je prekrio lice čim sam osjetila njegov miris. Naše duše su jedna drugu sada već prepoznavale po mirisu. Digla sam se na višu granu ne želeći da osjeti moj. Ugledala sam Bathora kako ponosno sjedi na crnom konju pogleda prikovanog naprijed dok mu je u naručju sjedila Baracata. I oni su se smiješili istim izrazom lica kao i tisuće oko njih. Nasmijala sam se teatralnosti trenutka. Bilo je ovo previše za mene. Baracata se u jednom trenutku nasmiješila i okrenula iza sebe. Slijedila sam joj pogled i srce mi je stalo kad sam ga ugledala. Hodao je među svom tom masom, savršeno se uklapajući u svo to crnilo svojom crnom odjećom. Ali nije

bio isti. Nije imao niti oklop, niti nož, niti isti osmijeh na licu kao ostatak zajednice. Bio je ozbiljan, pogled mu je bio spušten prema zemlji dok je slijedio svog oca koji je krenuo prema čelu kolone. Začula sam Bathora kako govori. „Sine, krenimo naprijed!“ Digao je oči prema ocu dok je svaki dio mog tijela zatitrao onaj tren kad sam ih vidjela. „Idi Bathor, ja ću te već stići.“ nije se čak niti trudio biti dovoljno glasan. Bathor je poslušao, dajući konju znak da ubrza. Kolona se nastavila kretati tiho, bez riječi, a onda su svi začuli Bathorov glas koji ih je zaustavljao dajući znak onima na početku da prošire glas da svi dođu do samog ruba šume. Livada je bila osunčana jutarnjim suncem. U zraku se osjećala svježina jutarnje rose. Da nisam znala što se sprema rekla bih da je vrijeme za jedan veliki zajednički piknik. Ljepota jutra u prirodi pozivala je na uživanje, a ne na borbu. David je sustigao Bathora samo malo ubrzavši korak. „Bathor, neka se slože redovi i stavi Baracatu među njih. Siđi s konja, ti i ja ćemo krenuti naprijed.“ Bathor je uputio Davidu pogled pun ponosa dok je silazio sa konja. Pružio je ruku Baracati i pokretom ruke joj dao do znanja da se pridruži Havenu i Dini. Nije rekla ni riječ, učinila je kako je od nje tražio. Okrenuo se prema Davidu koji je bio zagledan u zidine grada. Rekao je više za sebe. „Ništa, kao da nema nikoga, a opet osjećam silno komešanje i strah.“ Bathor je slijedio Davidov pogled. „Tamo su, čekaj da se vrata otvore. Nagrnut će velika sila na nas.“

„Samo nek izvole.“ David je bio nestrpljiv, željan borbe. „Trebamo složiti naše redove.“ Bathorov glas je bio odlučan. Nije čekao Davidov odgovor, okrenuo se prema masi koja je sada stajala posložena uz rub šume strpljivo čekajući daljnje upute. Bathor nije imao iskustva u borbi ali se dobro nosio sa situacijom. Dozvolio je intuiciji da ga vodi. „Složite se onako kako smo se dogovarali.“ jednostavno je rekao. Svi su i dalje u nijemoj tišini učinili ono što se od njih tražilo. Livada je ubrzo bila ispunjena tijesno zbijenim grupama od kojih je svaka sačinjavala uski pravokutnik. Svaki pravokutnik imao je deset redova, a u svakom redu stotinu ponosnih anđela. Iza svakog anđela, na udaljenosti od pola metra, stajao je drugi anđeo spreman braniti formaciju ako mu sudrug podlegne u borbi. Naša malena i skromna zajednica uskoro je činila četiri istovjetna pravokutnika. Samo su prvi redovi imali željezne oklope za odbijanje frontalnog udara. Bočni redovi bili su doslovno izloženi bilo kakvom napadu pa su tu stajali krupni, visoki anđeli spremni na golu borbu prsa o prsa. Osjetila sam da je masa nestrpljiva. Ruke su im sve češće bježale prema dugim noževima kao da čekaju trenutak kada će oštrica noža ugledati danje svjetlo. Bathor je nanovo zasjeo na konja, netremice gledajući u svoga sina koji je gledao prema zidinama spreman da u svakom trenutku provede ono što od njega sudbina zahtijeva. Ostala sam skrivena u drveću, kao da bi me netko i mogao vidjeti. Osjećala sam neku sigurnost među svim tim lišćem. Vidjevši tu silnu masu kako stoji u tišini shvatila sam ozbiljnost cijele situacije. Bila sam istinski uplašena. Ali ne za sebe. Smrtni strah u meni je izazvala spoznaja da danas na ovoj livadi mogu izgubiti voljene osobe, a nisam ih se pravo ni nauživala. Otresla sam glavom

tjerajući crne misli od sebe, nanovo usredotočivši pažnju na događaje na livadi. Pogledala sam Davida, pogled mu je i dalje bio prikovan za zidine, ruke su mu bile spuštene uz tijelo ali po pokretima ramena shvatila sam da teško diše. Pogledao je u pravcu Bathora koji se spremao obratiti vojsci crnih anđela. „Braćo i sestre!“ Glas je odjekivao preko nepregledne livade kao i preko zidina. „Vrijeme je! Danas je dan kada će naš svijet biti ponovno otkriven u svoj svojoj raskoši. Danas je dan kada ćemo stati na put mržnji, zavisti, ljubomori i zamijeniti ih čistom ljubavi. Jer vi to upravo jeste, braćo i sestre, čista ljubav koja je u stanju pobijediti svo oružje ovoga svijeta, pa i onih najmoćnijih. Ne bojte se, braćo i sestre, rođeni ste da ljudima donesete novu nadu u bolji svijet. Danas se piše povijest, a vi ste ti čija imena će biti zapisana i slavljena. Čast mi je stajati uz bok jednoj takvoj moćnoj vojsci, čast mi je povesti vas u susret budućnosti. I zato vas pitam, braćo i sestre, jeste li uz mene, hoćete li zajedno sa mnom ispisati stranice novog doba, doba dobra i ljubavi?“ Šuma, livada, svaka travka, zatreperila je pod jačinom mase koja je odgovarala. „JESMO!!!“ Samo su čvršće stisnuli noževe kad su se vrata na zidinama otvorila uz tresak. Hodajući polako prema nama je krenula silna vojska obučena u bijelo. Bilo ih je mnogo, puno više nego nas. Dok su naši redovi imali tek po stotinu anđela, njihovi su imali po petsto. I oni

su se poput nas složili u pravokutnike od po deset redova, u pravilnom razmaku od pola metra između redova. Njihova samo jedna skupina imala je više anđela spremnih na borbu no što je nas bilo zajedno. Složili su tri istovjetna pravokutnika ostavljajući veliki prostor između nas. Tek kada se to silno bijelo mnoštvo složilo iz zidina grada izašla su tri krvnika na bijelim konjima. Mardor, Phaldor i Kabniel. Djelovali su mi poput stranaca među svima nama. Tri spodobe koje niti svojim likom niti dušom nisu pripadale u ovaj svijet. Njihov svijet je pripadao demonima, nekim drugim puno mračnijim dimenzijama koje nitko od nas nije poznavao. Niti je želio upoznati. Bathor se spustio sa konja i stao uz Davida kao podrška. Naša mala vojska bila je tek šačica spram njihove, naša oružja bila su skromna, dok je svaki od njih u ruci držao dugački mač. Oružje spremno ubiti. Iako su djelovali moćno i svakim svojim pokretom ulijevali strah u moje srce, jedan pogled u njihovo srce rastopio je taj isti strah. Bojali su se, smrtni strah okovao je njihova srca. Moćno oružje nije bilo ni najmanje na pomoći jer se nisu bili spremni boriti srcem. Borili su se iz straha. Straha koji im je ulijevao nijemi, hladnokrvni trojac. Nisam više osjećala da im pripadam na bilo koji način. Moje srce doživjelo je ono što će danas doživjeti i sva ova prestrašena srca. Naša srca bila su u kontrastu sa bojom naše odjeće, baš kao i njihova. Bathor je krenuo, a odmah za njim i David, ne skidajući pogled sa Mardorovih očiju.

Mardor je dao glavom znak svom dvojcu te su sva trojica potjerala svoje konje na čelo svoje vojske. Sišli su sa konja, dobacili su kao jedan uzde pješacima naprijed i krenuli u susret našim vođama. Bathor i David zastali su na sredini čistine i čekali da im se približe. Bila sam tako ponosna na svoju ljubav. Stajao je tamo najmlađi među njima, ponosan, stasit, strpljiv, smiren i obdaren moćima kojih trojac nije bio svjestan. Zluradi osmijeh na njihovom licu govorio je da pretpostavljaju našu predaju. Zastali su tri koraka od Bathora i Davida. Glave su držali visoko, ruke sklopljene na trbuhu. Gledali su Bathora, potpuno zapostavljajući Davida. „Bathor! Napokon se upoznajemo!“ „Mardor!“ „Pamtim tvoje pretke Bathor, neki su bili vrlo simpatični mladići.“ „Možda je vrijeme da im se pridružiš Mardor. Predugo si s nama.“ „Nekako mi se ne ide.“ promijenio je ton glasa u prijeteći „Vrijeme je za predaju tvog besmislenog svijeta Bathor!“ „Vrijeme je za promjene Mardor!“ Mardorovim licem prešao je tek kratak smiješak. „Upravo tako. Jer, vidiš Bathor, ovih dana imam strašnu želju šetati šumama.“ Bathor mu je uzvratio istim smiješkom. „Bojim se da ti želja neće biti ispunjena.“ Mardor je dignuo obrvu shvaćajući da predaja nije dio plana naše zajednice. „Zanimljivo. Nikada ne bih rekao da si spreman žrtvovati sve te anđele za svoj cilj.“ „Ja ne žrtvujem nikoga, ja radim ono što je zapisano.“ Bathor se i dalje osmjehivao. „Uvijek ste se glupo držali sudbine, kao da se ona ne može mijenjati.“

„Sudbina ponekad piše i neobične stvari Mardor.“ Mardor je raširivši ruke dodao. „Upravo tako.“ nanovo je sklopio ruke „A tebi se upravo sprema loše razdoblje.“ „Vrijeme će pokazati Mardor.“ Bathor je bio izuzetno miran. Mardor je okrenuo svoje bijele oči prema Davidu. „Doveo si sina? Zar ćeš žrtvovati i njegov život?“ „Moj sin ima zapisanu sudbinu, neka bude kako treba biti.“ Mardorov smijeh ispunio je cijelu dolinu. „David, David... “ odmahivao je glavom „Ti malo nejako dijete. Požuri svojoj djevojci i živi život daleko od mene dok još možeš.“ Zadnje riječi je izgovorio šapatom. David je nagnuo glavu u stranu i promatrao ga minutu iščitavajući svaki dio njegovog lica ne trepnuvši. Glas mu je bio promukao kad mu se obratio. „Žao mi je što te neću bolje upoznati prije no što te rascijepim u komadiće“ uspravio je glavu „Mardor.“ Žile na Mardorovom vratu su se napele. Čuo je Davida jako dobro. Nije mogao sakriti iznenađenje zbog hrabrosti mladića ispred sebe. „Radujem se i kratkom upoznavanju s tobom. Nadam se da si se oprostio od svoje ljubavi jer ju više nećeš vidjeti. Krenimo s tom farsom od borbe.“ nasmijao se glasno i zlobno, ali ne više tako sigurno. David je kimnuo glavom. „Slažem se! Bathor!“ David je pozvao svog oca. „Sve znam David.“ Bathor je odlučnim korakom krenuo prema našoj vojsci dok je David ostao sam pred trojcem koji je sa zanimanjem gledao što se događa.

Mardor je pokretom ruke otjerao Phaldora i Kabniela ne skidajući pogled s Davida. „David, dobio sam dojam da mi pripremaš neko iznenađenje.“ David se nasmijao srdačno kao da razgovara sa najboljim prijateljem, ali Mardor je shvatio da je taj osmijeh najopasnije što mu se moglo naći na putu. Lice mu je ostalo skamenjeno, bijele oči skupljene, dok se David sad osmjehivao samo malim smješkom, čitajući sve na licu Mardora kojem više ništa nije bilo jasno. Sigurno nije očekivao ovakav razvoj događaja. „S tobom ću se posebno obračunati.“ rekao je okrenuvši se dok se za njim vijorila haljina. Kad je David ostao sam potrčao je prema svom ocu. „Bathor, vrijeme je. Ja ću krenuti prema njima a ti povedi vojsku.“ Bathor ga je zaustavio. „David sine, samo hrabro!“ „Znam tata!“ stisnuo mu je rame. Čula sam udarce oklopa i kopalja. Poravnavaju redove. Spremaju se za napad. Vojske su bile spremne. Trojac je bio na čelu, pogleda uprtog u našu vojsku, spremni nanijeti bol svakome svojim mislima. Njihova vojska stajala je iza njih spremna da krene na znak. Mi smo izgledali gotovo smiješno, naša mala vojska bez poštenog oružja, sa jednim sasvim običnim, ali ponosnim anđelom ispred svih i drugim koji je bio sve samo ne običan. Bilo je vrijeme da krenem činiti ono što je Cassiel od mene tražio. Moj zadatak je bio tako lagan. Razmišljati o ljubavi o kojoj bi mogla razmišljati do kraja svog života. To uopće neće predstavljati problem.

Izolirala sam sve zvukove, nesvjesna odvojenosti svog duha i tijela i krenula mislima u prošlost. Naše rođenje, naš prvi pogled, Davidove oči koje su me pratile cijeli moj život, divlje lupanje moga srca kad sam ga prvi put vidjela, njegov osmijeh i klupa u parku, njegova pjesma posvećena meni, naša noć u kolibi, njegova ruka u mojoj ruci, njegov zagrljaj, naša pomirba, naše prvo vođenje ljubavi, njegovo otkrivenje, moje otkrivenje i naposljetku vizija naših čistih, otvorenih srca. Slike su prolazile kroz moju glavu velikom brzinom izazivajući vatru u srcu koja se širila na moje cijelo tijelo, pa kroz dušu, još jače i još šire. Naša ljubav djelovala je poput topline na sve oko sebe. Proširila se na šumu, na grad i našla se u svakom dijelu našeg svijeta, pa i na toj nesretnoj livadi. Ljubav je počela činiti svoje a da nijedno oružje nije dignuto. Crni anđeli su osjetili tu ljubav iako nisu znali otkuda dolazi. Njima nije smetala, srca su im bila toliko čista da ih je količina te svjetlosne energije samo još više prosvijetlila dajući im snagu kakve se ne bi zasramila ni najjača zvijer. Osjetila sam udarac u zid. Naišla sam na nevidljivi štit koji je okruživao Mardorovu vojsku. Trudila sam se proći kroz njega i dozvoliti ljubavi da uđe i u njihova srca, ali nije išlo. Možda moj zadatak ipak nije tako lak. Otopiti srca zatrovana strahom od ljubavi bio je možda najteži zadatak. Pustila sam misli ljubavi da čine svoje i na tren skrenula pozornost na ono što se upravo počelo događati na livadi, pokušavajući tu naći rješenje za razbijanje zida koji me sprečavao u mom naumu. Mardor je uvidio da se nešto događa jer je svaki crni anđeo od vatre u srcu dobio plamteći žar u očima.

Viknuo je glasom bijesne zvijeri dižući ruku. „UBIJ!“ Bijela masa se zaletjela prema crnim anđelima u frontalnom udaru, jurišajući u trku, očiju raširenih od straha, ali poslušno radeći sve ono što se od njih očekuje. Mi smo uzvratili istom mjerom. Odjednom, savršeni redovi nestali su u metežu koji je nastao. Svaka pomno planirana akcija raspala se kad je krenula borba prsa o prsa. Phaldor je krenuo ubrzanim korakom prema Davidu i Bathoru sa prijetećim pogledom u očima, spreman da im okonča život i pošalje ih u druge dimenzije. Phaldor, isti onaj koji me kaznio sada je opet bio spreman učiniti svima istu stvar, počevši od Bathora. Na licu mu se već vidio osjećaj trijumfa kada je zaustavljen, bačen na tlo sa užasom na licu dok mu se tijelo trzalo u grčevima. Nije dugo potrajalo a od Phaldora je ostalo samo nepomično tijelo. Da je živ odavali su samo treptaji oka i trzaji mišića na obrazu. Pogledala sam prema Davidu, stajao je tamo i gledao ga ravno u oči, ne pomaknuvši niti jedan dio tijela. David je naučio kontrolirati svoju moć. Jutarnje sunce bacilo je odsjaj na izvučena koplja protivničke pješadije. Borba je započela. Krv je potekla. Zelenu boju trave zamijenila je crvena ljepljiva tekućina čineći prirodu svetog mjesta neprepoznatljivom. Čuo se zveket, a cvrkut ptica u ovo jutro zamijenili su uzvici i jauci. Bjelinu haljina ukrašavale su velike crvene mrlje dok su plavokosi anđeli pogibali pod noževima crnih anđela. Dina je viknula prema Davidu da samo nastavi zabadajući svoj nož u mnoga tijela koja su išla prema njoj. Svaki udarac u tijelo plavokosih anđela činio je otvorenu ranu na njenom srcu. Isto se dešavalo i sa srcima svih crnih anđela. Ubijanje nije bilo u njihovoj prirodi pa su počeli posustajati. Njihove duše nisu mogle

gledati kako se gase tuđe oči. Zar će njihova čista srca donijeti pobjedu Mardoru? Koplja su počela kositi tijela crnih anđela. Nisam vidjela rane, mogla sam samo vidjeti njihov izraz lica dok im se onaj sjaj ljubavi gubio u očima. Svaki crni anđeo koji je izgubio svoju drugu polovicu duše nije bio sposoban nastaviti borbu već je držao mrtvo tijelo jecajući i iščekujući smrt što prije kako bi se pridružio svojoj ljubavi. „Ne!“ prošlo mi je kroz glavu „Ne može tako završiti.“ Osjetila sam da nešto drži nevidljivi štit oko svakog plavokosog anđela ne dopuštajući mojoj energiji ljubavi da prodre do njihovih srca. Pogledala sam u pravcu gdje je stajao Kabniel. Baš kao i u dvorani Velikog vijeća oči su mu ledeno sijevale. Stajao je raširenih ruku, dlanovima okrenutih prema nebu. On je bio taj koji je svojim nevidljivim štitom držao zaključana srca svih anđela. „David!“ začula sam Baracatin glas „Kabniel nas koči.“ David je pogledao prema Kabnielu istovremeno rukom dižući nevidljivi štit oko Phaldora koji je sada već molio za milost. Bacio se na Kabniela u letu, hvatajući ga za lice i tjerajući ga da ga pogleda u oči. Kabnielovo ledeno plavo lice pocrvenilo je dok mu je bol Davidog pogleda počela izjedati dušu. Tražio je pogledom Mardora moleći pomoć, ali Mardor je vodio borbu prsa o prsa sa Bathorom, ni ne primjećujući da mu se plan raspada. Njegova fizička snaga bila je istovjetna Bathorovoj. Silina i brzina pokreta koje je mogao upotrijebiti da se obrani od Bathorovih ruku i prijeteće oštrice onemogućavali su ga da smiri um i upotrijebi moći. Dva anđela, jednako snažna, borili su se golim rukama za prednost. Sve što sam osjetila bilo je kako se Kabnielov štit ruši dok se prepuštao agoniji istovjetnoj Phaldorovoj.

Čula sam Bathora kako viče. „Haven, ne daj Mardoru na Davida!“ Mardor je osjetio pad štita i krenuo prema Davidu u namjeri da ga spriječi u njegovom naumu. Bathor je pokušavao preteći Mardora ali su mu se na putu ispriječila dva plavokosa anđela tjerajući ga na borbu. Baracata mu se pridružila, ali bilo je prekasno. Mardor je već bio blizu Davida. Haven je skočio ispred Mardora pokušavajući ga zaustaviti, ali bio je dovoljan samo jedan Mardorov pogled i Haven je odbačen daleko od obojice. David se okrenuo prema Mardoru ostavljajući Kabniela i Phaldora da leže poput krpa u svojoj nemoći. Mardorove oči su postale crne, kao da je tek sada počeo otkrivati crnilo svoje duše. Izgledao je poput demona dok je doslovno lebdio iznad zemlje približavajući se Davidu. Već sljedeći tren u jurećem letu našao se pred Davidom bacivši se na njega ričući poput zvijeri. Osjetila sam da moja energija ljubavi počinje napredovati. Nevidljivi štit koji je okivao srca plavokosih anđela pao je nošen mojom ljubavi. Izgledali su izgubljeno dok su se hvatali za srca vrišteći od boli. Tereti nakupljani tisućama godina izlazili su iz njih čineći im srca ponovno čistima. Crnokosi anđeli stajali su pred svojim neprijateljem koji se svijao na zemlji ranjen od snage ljubavi. Mardor i David zaustavili su svoju borbu dok su gledali kako se oko njih najednom stišava zveket željeza i kako livadu sada ispunjavaju samo jauci boli koji su nakon kratkog vremena utihnuli. Mardorova poražena vojska ležala je u tišini dok im je njihova vlastita podsvijest pripovjedala povijesnu priču o dobru i moći ljubavi.

Sva moć koju je Mardor nosio u sebi nestala je pod udarcem ljubavi koja je dotaknula i njegovo srce. David je položio ruku iznad njegova srca usmjeravajući svu tu energiju direktno u samu srž njegove duše. Sada je bio tek prazna olupina. Čak i takva količina ljubavi u njemu nije izazvala samilost. Otopila je sva njegova zla, sve njegove moći, ali nije uspjela ispuniti prazninu u njegovom srcu. Potvrda da ipak postoji viša sila koja odlučuje što je pravedno donijela je novu nadu u naš svijet. Doba ljubavi se upravo počelo nanovo buditi. Mardorove oči sijevale su crnim sjajem, u očaju shvaćajući da pred njim stoji onaj koji mu je zapečatio sudbinu. Opustio je ruke uz tijelo predajući se, malen i ništavan. Sva njegova snaga bila je izgubljena pred još uvijek prijetećim pogledom mog Davida. Na kraju se predao. „Milost, milost!“ zavikao je kleknuvši na koljena. Mardor, bez snage, klečao je pogleda uperenog u zemlju. Znao je da jedan pogled u Davidove oči stavlja kraj na njegov život. Zavladala je tišina. Srca svih anđela bila su čista. Bol je nestala i polako su se dizali na noge gledajući svijet novim očima. Phaldor i Kabniel i dalje su ležali bez snage, zgrčeni, ispuštajući tek povremene jauke dok se oko njih još uvijek širio Davidov nevidljivi štit. Njihova srca ostala su nepromijenjena. Davidov štit bio je tako jak da slap ljubavi koji je otvorio sva srca do njihovih nije mogao doprijeti. David je teško disao zgrčenih ruku, suzdržavajući se da ne ubije onoga koji je kriv za strašnu sudbinu njegovih roditelja i svih ostalih koji su prekrili livadu poput prekrivača.

Cijela livada gledala je prema njemu, a onda su se sve glave okrenule u pravcu glasa koji se stvorio nedaleko od Davida. „U redu je David. Sada je moj red.“ Umornim pokretom ruke David je Mardora prepustio glasu ni ne pogledavši ga. Sada je Mardor digao glavu i dalje izbjegavajući Davidov pogled. Pokrio je rukama lice kad je shvatio tko stoji pred njim i kome pripada glas od maloprije. Bio je to Cassiel. „Ne skrivaj oči Mardor. Došao sam dijeliti pravdu.“ Snagom skupljanom tisućama godina digao je Mardora koji je sada bio poput lutke u njegovim rukama. Oči je raširio u užasu shvaćajući da ne može izbjeći kaznu. Cassiel ga je uhvatio za lice i na užas svih okupljenih Mardor se počeo raspadati na sitne komadiće, poput svjetlećih točkica, nestajući u tisućama dimenzija uz vrisak. „Vratit ću se!!!“ Uskoro u Cassielovim rukama nije bilo ništa drugo osim zraka. Otresao je ruke kao da skida prašinu sa njih. Na licu mu je bio trijumfalan osmijeh. Okrenuo se prema Davidu. „Jesam li ti mladiću rekao da imam povjerenja u tebe. Nisu ni znali što ih čeka. Sada znaš zašto nisam želio sudjelovati u borbi. A i nekako je ljepše svijet ostaviti mlađima.“ David je samo odmahnuo rukom. Mrzio je teatralnost, baš kao i ja. Zatim se okrenuo prema Kabnielu pokretom ruke skidajući štit te i njega prepuštajući Cassielu. Radili su kao dobro uigrani tim. „Kabniel, odlaziš tamo gdje te čeka sudbina mnogih koje si kaznio. Ostat ćeš svjestan svoje duše, zauvijek zarobljen u vječnom kamenu. Tvoja duša mora osjetiti kako su se

osjećale i kako se osjećaju sve one duše koje si tamo pohranio zamrznute, da čekaju oslobođenje.“ Kabniel mu se bacio ispred nogu. „Spasit ću ih, samo mi daj oprost, molim te!“ Cassiel ga je blago pogledao. Na Kabnielovom licu se vidjela nada. „Ti znaš da je to nemoguće, te duše su izgubljene jer nitko ne može ostati normalan zarobljen u hladnoći. Ne, drago dijete, ne mogu ti dati oprost jer zloća uvijek mora biti kažnjena.“ Stavio je ruku na Kabnielovu glavu koji je sada tiho jecao, a onda nestao naočigled svih nas pridružujući se hladnoći planine Gral. David se udaljio od mjesta mahnuvši još rukom prema Phaldoru. Phaldor sada više nije osjećao ništa. Njegove moći nestajale su kako se glas moje ljubavi širio prelazeći granice gradskih zidina. U očima mu je bio samo strah od nadolazeće kazne. Nije molio milost, samo je rekao. „Neka bude brzo!“ „Neka bude onda tako!“ začula sam Cassiela i Phaldor je otišao s našeg svijeta u osamu gdje je i sam poslao mnoge duše. Sve je brzo završilo. Vladavina duga tisućama godina završila je svoje postojanje u jednom jutru. Gotovo je! Gotovo je! radosno sam mislila i već se spremala krenuti natrag u svoje tijelo koje je jedva čekalo Davidov zagrljaj kad sam primjetila plavu kosu do ramena kako se približava Davidu. Albin! Pružila sam ruku zaboravljajući da se nalazim kilometrima daleko, nemoćna da reagiram. Bilo je prekasno. Oštrica noža zabljesnula je pred Davidovim očima koji se sa

osmijehom okrenuo prema prijatelju želeći mu sve oprostiti. Osmijeh na njegovom predivnom licu zamijenila je bol dok je shvaćao da Albin ipak nije doživio promjenu. Kleknuo je na koljena očiju uprtih u Albina, ruku položenih na trbuh na kojem se sada nalazila otvorena rana dok je Albin teško dišući u ruci držao nož natopljen krvlju. „Neeee!“ vrisnula sam dok me nevidljiva struja vraćala u moje tijelo. Našla sam se na drvetu kilometrima daleko, nemoćna da očistim misli i prenesem se do mjesta na kojem je moj dragi gubio bitku sa životom. Spuznula sam sa drveta i počela trčati prema livadi, povremeno padajući preko skrivenog granja, ranivši si lice, ruke, noge. Ništa nisam osjećala, trčala sam boreći se sa vremenom koje nam je preostalo. Na izlazu iz šume vidjela sam tisuće u tišini, čuvši tek jecaje. Nisam znala gdje je moj dragi, u glavi mi je tako tutnjalo da sam mogla samo vrisnuti iz sveg glasa. „Daaaaavid!“ Sve glave su se okrenule prema meni pomičući se korak unazad i oslobađajući mi put prema mjestu gdje je ležao moj David. Nisam obraćala pažnju na razasuta, mrtva tijela anđela oko sebe. Trčala sam preko njih prema mjestu na kojem je još do nedavno stajao moj David pun života. Nisam željela vjerovati da je i on taj koji im se pridružio u carstvu sjena. Zastala sam kad sam ga vidjela gubeći snagu u nogama. Glavu je beživotno nagnuo na stranu dok ga je Baracata držala u krilu nijema od boli. Albin je sjedio na zemlji sa užasom u očima, svjestan što je učinio. Svjedočanstvo naše ljubavi u njegovo srce došlo je prekasno.

Kleknula sam na zemlju moleći Baracatu da me ostavi samu. Bathor, očiju punih suza, primio ju je ispod ruke dok su ga i samog noge izdavale. Uzela sam tu dragu glavu u ruke i nježno ju položila u krilo ne prestajući ju gladiti. „David srce, otvori svoje oči. Tu sam! Trebam te!“ glas mi je pucao od boli dok mi je njegova slika postajala sve mutnija zbog suza u očima. „Ljubavi života moga, reci mi što da činim, javi mi se!“ snažno sam ga zatresla držeći ga za ramena, ali ništa. U njegovom tijelu više nije bilo života. Ušutjela sam držeći ga za krvavu ruku dok su mi suze padale na njegovo lice. Čak je i u smrti bio tako spokojan. Osjetila sam majčin dodir na ramenu. „Anael, dušo....“ nije znala što bi mi rekla. Otac me pokušao dići, ali sam mahnito počela vrištati. „Da se niste usudili, da mi nitko nije prišao, da se nitko nije usudio odvojiti me od njega!“ Čula sam Hvaena kako govori okupljenima da se odmaknu, da mi daju prostora. Pogledala sam u Davidove duge trepavice sada spuštene na njegove obraze. Poljubila sam ga u oči. „Izgleda kao da spava.“ izgubila sam se u jecajima „Ne mogu se suočiti sa svijetom bez tebe David. Probudi se ljubavi, molim te!“ Začula sam jecaje oko sebe. Shvatila sam da nisam jedina koja je danas izgubila svoju srodnu dušu. Livada je uskoro odjekivala tugom ranjenih, pokopanih ljubavi. „Ne! To nije pošteno! Bolji svijet se ne rađa iz ovakve boli!“ vikala sam gledajući sve oko sebe čvrsto držeći Davidovu glavu. Naše obitelji su skamenjeno stajale dok im je lice prekrivala sve veća tuga.

Okrenula sam se prema ocu. „Tata, učini nešto! Reci mu da sam tu, reci mu da je sada sve dobro, reci mu da ga volim.“ pogledala sam Davidove sklopljene oči „Volim te, čuješ li me, volim te! Ne možeš me ostaviti samu. Ne sada!“ Jače sam zaplakala svjesna da u rukama držim samo tijelo. Ja sam ostala sama, a moja druga polovica duše krenula je tunelom u vječni svijet sjena. Iz mene su se čuli samo tihi jecaji dok sam ljubila to drago lice. Čula sam Cassiela kako mi govori stavljajući mi ruku na rame. „Žao mi je Anael, ja nisam znao. U mojim vizijama nije bilo niti jedne smrti, osim kazne. Ne razumijem, ne razumijem.“ nije bilo one sigurnosti u njegovom glasu. Digla sam glavu prema Cassielu. Njegove riječi su djelovale poput udara munje u mojoj svijesti. „Što si rekao?“ „Nisam vidio ovo, nisam uopće vidio krv i smrt, ovo nije ono što sam očekivao.“ samo je odmahivao glavom ne želeći gledati beživotno tijelo u mojim rukama. Oči su mi se raširile dok se u meni rađala nada. „Pa onda ta vizija mora biti istinita.“ glas mi je bio odjednom neobično radostan i bistar. Mora da sam izgledala ludo svima oko sebe jer su svi imali pogled pun strepnje od moje sljedeće reakcije. Očevi pokreti su odavali da je spreman u svakom trenutku uskočiti ako me uhvati potpuno ludilo. Ali moj je um odjednom bio kristalno jasan. Nisam se obazirala. Maknula sam kosu sa Davidovog anđeoskog lica gledajući ga dugi trenutak i poljubivši ga u usta. Šapnula sam mu na uho, tiho, da me nitko ne čuje. „Vratit ću te ljubavi! Ovaj put ja dolazim po tebe!“ Ne dižući pogled sa njegova lica položila sam ruku na njegovu ranu, osjećajući kako kroz mene počinje strujati

energija samog života. Niz moj krvotok počevši od srca slio se slap vatre žareći me i unutar i izvan tijela. Ruka me pekla sve od srca pa do prstiju kroz koje je vatra ulazila u samu Davidovu ranu. Nikada nisam osjećala takvu vatru unutar sebe, graničila je sa boli, ali bilo mi je svejedno, željela sam samo vratiti Davida u svoj život. Mogla sam opipati energiju kako ulazi u njegovu ranu ispunjavajući njegovo tijelo do najmanjeg kutka. Mogla sam opipati i ranu koja je zacjeljivala pod mojim rukama tvoreći savršeno glatku kožu. Umorna, drhteći sam maknula ruku sa rane kada sam osjetila kako je vatru zamijenila ledena hladnoća. Čekala sam milujući lice svog crnog anđela. Tišina je bila svečana, nije se čulo niti disanje anđela koji su sada gledali u našem pravcu čekajući biti svjedocima čuda života. Blago sam se nasmiješila kada sam čula udah zraka nakon smrti. Bio je dubok, a istovremeno tako olakšavajući. Moja ruka, sada položena na njegova prsa digla se zajedno sa njegovim prvim udahom. Za udahom je slijedio udar srca, meni sada kao najljepša melodija. Moj David je otvorio svoje sjajne crne oči. Polako je digao ruku prema mom licu, dok je tišina i dalje vladala cijelom dolinom. „Nina, Nina, moja Nina, znaš li ti koliko ja tebe volim?“ Uhvatila sam ga za ruku i poljubila ju ne obazirući se na krv. „Ne više nego ja tebe.“ Nagnula sam se nad njegovo lice i zaplakala od olakšanja. Srca su nam hvatala isti ritam dok mi je rukama prolazeći kroz kosu tiho šaptao na uho. „Ššš, Nina, sve je gotovo.“ U ušima mi je odzvanjao plač sreće moje obitelji.

Ali naša sreća bila je kratkog vijeka zbog spoznaje tuge svih onih anđela koji su izgubili svoje voljene. Nerado sam se privolila, bolje rečeno prisilila odvojiti od Davida, ali znala sam da moram. Moja zadaća još nije bila gotova. Livadu je prekrila bespotrebna smrt. David se uspravio na noge pomažući i meni da se dignem. U ovom trenutku bio je jači no ja, ispunjen energijom novog rođenja. Znao je što se spremam učiniti. „Jesi spremna? Možeš li? Izgledaš mi tako umorno.“ I bila sam. Noge su me jedva držale. Kimnula sam glavom i nasmijala se dajući mu do znanja da mogu. Pomislila sam da bi mi vjerojatno bilo lakše da sam se borila golim rukama, a ne umom. Uhvatio me pod ruku zovući Lahabiel. „Donesite vode, čini mi se da gori.“ Nije to trebao ni izgovoriti. Moja majka je već trčala sa vrčem vode. Slabom rukom pipnula sam lice, gorjelo je. Voda mi je malo pomogla, ali znala sam da nemam vremena sebe oporavljati. Zamolila sam Davida da me pridržava. Doslovno me spustio na zemlju jer ja nisam imala snage niti dići ruku. Potražila sam pogledom Cassiela, on je već stajao kraj mene sa iskrenim divljenjem u očima. „Ti si Anael čudo i svjetlost dana našoj zajednici.“ tiho mi je rekao. Davida baš izrazi divljenja nisu zanimali, zabrinutost na njegovom licu bila je očita. „Možeš li joj Cassiel objasniti što da čini?“ „Ona to već zna David.“ blago je rekao. Radost se prenijela po cijeloj livadi dok je naša ujedinjena zajednica shvaćala što se spremam učiniti. Tugu na licima anđela zamijenila je groznica iščekivanja sretnog završetka.

Jedino sam u Davidovom držanju primjetila da mu moja odluka nije draga. Sada mi je postalo jasno zašto mu se nisam smjela ukazati. Njegova ljubav prema meni bila je toliko jaka da bi radije žrtvovao cijeli svijet nego da mene izgubi. To isto mogla sam reći i za sebe. Nije baš bilo u skladu sa anđeoskim pravilima nesebične ljubavi, ali ja sam bila presretna zbog te spoznaje. Ionako kod nas ništa nije bilo po pravilima. Na kraju, mi smo i došli na ovaj svijet da ih promijenimo. Zamolila sam sve da me puste samu, moleći jedino Davida da bude u blizini i ako osjeti da sam i u najmanjem trenutku u opasnosti neka me prekine. „Nisi mi trebala to ni reći, teško da bi se sad odvojio od tebe.“ i dalje je zvučao zabrinuto. Okrenula sam se oko sebe tek tada vidjevši koliki je broj mrtvih donijelo ovo bezumlje. Kao da me vodila nevidljiva sila znala sam točno što trebam učiniti. Prekrižila sam noge stavljajući ruke na njih, dlanove sam okrenula prema gore, duboko udahnuvši zatvorila sam oči puštajući energiju iz ruku prema svim poginulima. Osjetila sam kako mi se srce otvara, i nanovo, ali ovaj put puno jače i kroz obje ruke dopušta vatri da izađe van. Poput velikog prekrivača prostrla se livadom dotičući svako beživotno tijelo i ispunjavajući svaku ranu. Suznih očiju punih nade preživjeli anđeli gledali su kako se život vraća u tijela njihovih najmilijih. Vatra je bila neizdrživa, ruke su mi gorjele iznutra, svaki dio moga tijela gorio je kao da se nalazim iznad užarene peći. U jednom trenutku mislila sam da neću izdržati ali sam samoj sebi davala snagu znajući kakva sreća čeka sve koji su još do maloprije tugovali. Osjetivši iznenadnu hladnoću u rukama, sve mi se zacrnilo i pala sam na tlo. Moj posao bio je gotov, a Cassielova vizija bila je istinita. Nije bilo ni krvi, ni smrti, samo kazna za one koji su je i zaslužili.

Ljubav je zavladala našim svijetom. Posljednje što sam čula prije no što me uhvatila nesvjestica bili su vriskovi sreće.

° ° ° Bol je bila neizdrživa dok sam ležala na leđima. Okrenula sam se na stranu misleći da će mi biti lakše, ali nije. Svaki mišić me bolio na sami dodir, u glavi sam osjetila napetost kao da će mi sva krv izbiti van. Zastenjala sam pokušavajući se dići, ali su me nečije ruke zadržale. „Anael, lezi dolje dušo. Tvoje tijelo je slabo.“ Prepoznala sam majčin glas, ali nisam mogla otvoriti oči. Svjetlo mi je bilo prejako. „Lezi, spustit ću rolete.“ reagirala je na moje skupljanje očiju. Bilo mi je lakše kad je tama prekrila sobu, mogla sam otvoriti oči. Uhvatila sam se za glavu vrteći sve događaje. „David?“ suho sam rekla. Majčina ruka mi je prešla preko lica. „Spava u drugoj sobi.“ „Je li dobro?“ „Naravno, samo je izmoren poput tebe, treba vam vrijeme da se oporavite.“ Digla sam se u polusjedeći položaj. Glava me je baš boljela, baš kao i svaki dio tijela. „Trebala bih se izliječiti.“ promuklo sam rekla hvatajući se za grlo. I ono me je peklo. Pogledala sam si u dlanove sjetivši se vatre koja mi je izbijala iz njih. Na njima nije bilo ničega. Slabost i bol bile su jedine posljedice borbe. Majka je odmahnula glavom strpljivo čekajući da završim svoj vlastiti pregled. „Dušo, ovaj put pusti tijelo da se samo oporavi.“

Legla sam natrag na jastuk. „Gdje su svi?“ Pomalo šaljivo je odgovorila. „Malo nam se svijet proširio pa su se svi raštrkali.“ Skupila sam oči u nastojanju da otjeram bol u glavi. „Ima li ozlijeđenih?“ „Koliko ja znam jedino vas dvoje osjećate posljedice. Ali to će brzo proći. Odspavaj još malo.“ Bila je u pravu. Koliko god sam željela vidjeti Davida bila sam svjesna da trebam oporavak pa sam se okrenula na drugu stranu i nanovo zaspala osjećajući se zadovoljnom dok je uz mene bdjela moja obitelj. Nisam vidjela ništa kada sam otvorila oči pa sam zaključila da je vani mrkla noć. Pažljivo sam se pomaknula. Više nije bilo one oštre boli u cijelom tijelu, tek mi je u glavi još bila neka tupa, ali podnošljiva bol. Čekala sam da mi se oči naviknu na tamu dignuvši se iz kreveta tek kada sam počela prepoznavati obrise u sobi. Bila sam sama. U kući se ništa nije čulo. Vrata su zaškripala dok sam ih otvarala pa sam stisnula zube osluškujući jesam li nekoga probudila. Stopala su mi doticala hladan pod, ali se nisam baš obazirala. Sve što sam željela bilo je naći Davida. Krenula sam niz hodnik prema dnevnoj sobi iz koje se širila toplina i svjetlo. Stala sam na otvorenim vratima da vidim ne ometam li koga, ali soba je bila prazna. Smrzavala sam se a vatra koja je gorjela u kaminu stvarala je ugodnu toplinu pa sam sitnim koracima potrčala prema fotelji i sjela na nju dignuvši noge. Odlučila sam ostati tu koji trenutak puštajući Davida da još malo odspava prije no što ga probudim. U kući se i dalje nije ništa čulo pa sam brade naslonjene na koljena gledala u vatru i potpuno prazne glave sjedila tako neko vrijeme. Iz moje praznine prenuo me poznati glas. „Čovjek bi pomislio da ćeš prvo pohrliti k meni.“ Okrenula sam glavu i dalje naslonjena na koljena.

„David.“ Stajao je tamo na vratima, baš onakav kakvog ga pamtim i smješkao se svojim božanstvenim osmijehom. „Molim?“ zvučao je baš onako kako ga najviše volim. Zemaljski. Ispružila sam ruku. „Dođi!“ Došao je do fotelje i digao me onako sklupčanu. Naglas sam se nasmijala. „Past ću!“ pokušala sam se izvući mašući nogama. „Budeš li se tako otimala i hoćeš.“ Nije ni uspio izreći rečenicu. Oboje smo se našli na podu. „Baš kako sam i rekao.“ Sljedeći tren cijela kuća je odzvanjala od našeg smijeha. Nije nas bilo briga budimo li ukućane, budimo li cijelu šumu ili cijeli naš svijet. Bili smo tako sretni što smo zajedno. Nije bilo moguće da ga uopće pogledam jer bi svaki pogled u nama izazivao još veći i glasniji smijeh. Upalilo se svjetlo. Okrenuli smo se onako raščupani i mamurni od svih prijašnjih događaja prema vratima. Bathor je gledao u nas ozbiljnog, očinskog izraza lica. „Neki od nas bi spavali.“ Pokušali smo biti ozbiljni, ali izraz Bathorovog lica po vrh kojeg se nalazila raščupana kosa izazvao je još jednu seriju smijeha. U kutu Bathorovih usana nazirao se smiješak koji se trenutak kasnije proširio na cijelo lice da bi nam se zatim pridružio glasnim, promuklim smijehom. Uskoro je cijela kuća bila na nogama. Lica koja su dolazila u sobu prvo bi nas zbunjeno pogledala, a onda bi svaku zbunjenost zamijenio iskren, srčani smijeh. Tijelo me opet počelo boljeti, ali ovo je bila slatka bol uzrokovana istinskom radošću. Naravno da o spavanju sada nitko nije razmišljao pa smo sjeli oko vatre prepričavajući sve doživljaje prošlih dana. Svi su se trudili tragične doživljaje prepričati kao

anegdotu, pa smo se još dugo smijali dok nas i to nije umorilo. Dok sam ležala sklupčana u Davidovom naručju gledala sam tu neobičnu skupinu bića kojima sam pripadala i osjećaj neopisivog blaženstva ispunio je cijelo moje tijelo. „Tako sam sretna!“ šapnula sam Davidu na uho. „I ja sam!“ poljubio me u kosu. Naše malo došaptavanje nije promaklo Kalazielu. „Djeco, planirate li nešto? Jer meni je iskreno dosta uzbuđenja.“ Svo ovo vrijeme bila sam tako usredotočena na borbu, na pobjedu, da nisam niti u jednom trenutku razmišljala što David i ja istinski želimo. Znala sam da želim biti s njim i to mi je bilo dovoljno za početak. Ali doći će vrijeme kada ćemo morati razmisliti što dalje. David je dao odgovor umjesto mene igrajući se pramenom moje kose. „Idemo natrag, mislim da pripadamo Zemlji više nego ovom svijetu.“ Nasmiješila sam se ugrizavši se za usnicu. Iako sam odlučila slijediti Davida gdje god on želi ići, nisam mogla ne osjetiti tugu zbog odlaska iz svog svijeta. Rasla sam tu cijeli svoj životni vijek, okružena neobičnom prirodom i nekako sam očekivala da ćemo i ostariti tu, promatrajući potomke kako odrastaju. Možda me je Zemlja i privlačila prije svih događaja, ali sada kada je naš svijet postao svijet bez zabranjenih zona, spreman prihvatiti novo, bio mi je izazov ostati ovdje. Moja razmišljanja nisu mogla proći neopaženo kod moje majke. „Anael, ne čini mi se da dijeliš Davidovo mišljenje.“ Osjetila sam kako mi je David prestao dirati pramen kose očekujući moj odgovor. „Mmmm...“ počela sam mucati „ma ne, sve je u redu.“ David nije ništa rekao, ali više nisam osjećala njegove prste u svojoj kosi.

Vidjevši da je bezbrižnost zamijenjena napetošću, društvo se uz ispričavanje povuklo u svoje sobe. Nisam bila raspoložena za priče o budućnosti, a kamoli za raspravu o njoj. Digao se zatvoriti vrata sobe. Ponovila sam naglas svoje misli kada ih je zatvorio vrata naslanjajući se na njih ruku prekriženih na prsima. „Taj razgovor ćemo morati obaviti prije ili kasnije Nina.“ „E pa ne večeras.“ trudila sam se zvučati odlučno naglašavajući želju da se taj razgovor završi ovaj tren. Počela sam nervozno udarati dlanom po naslonu kauča kao da će mi to pomoći. Taj moj pokret u njemu je izazvao smijeh. „Čak i kad si nervozna nevjerojatno si mi slatka.“ Prišao mi je, i uhvativši me za bradu dignuo moje lice prema svom. „Nema smisla da kvarimo ovako lijepu noć.“ tiho je šapnuo. „Slažem se.“ nasmijala sam se svojim najljepšim osmijehom. „Taj tvoj osmijeh treba zabraniti zakonom, jednostavno je preopasan.“ „Baš kao i taj tvoj vrckavi osmijeh.“ dodala sam. Dignuo me u naručje, njegove usne spustile su se na moj vrat, ali nisam više mogla čekati. Stavila sam mu ruke u kosu obgrlivši ga nogom oko struka. Ovaj put se nismo uopće trudili biti nježni. Jutro je bilo toplo pa sam se otkrila prebacivši prekrivač na Davida. Krenula sam se obući kad sam začula Davidovo pitanje. „Jesi za šetnju?“ Znala sam da je David nestrpljiv, željan povratka. I da razgovor o našoj budućnosti više ne mogu odgađati. „Jesam.“ odgovorila sam, iako nisam bila.

Udisala sam miris šume pomiješan sa mirisom anđela koji su se tek budili i i izvlačili iz svojih kuća. Osmijehe na licima anđela koje smo sretali dok smo šetali prema nenastanjenom dijelu shvatila sam kao osmijehe zahvalnosti za sve ono što smo učinili za ovaj meni tako dragi svijet. Šuma u našem svijetu nikada nije bila uskraćena za vegetaciju kao na Zemlji, kod nas kao da je vječno trajalo proljeće, godišnja doba kao da se nisu izmjenjivala. Sama pomisao da ću na Zemlji biti izložena nesnosnim vrućinama, a onda i hladnoćama u meni je izazvala jezu. Sve je bilo dobro dok su naši posjeti bili kratkotrajni, ali želja mog Davida bila je obrnuta od moje želje. On je želio živjeti na Zemlji i posjećivati naš svijet, dok sam ja Zemlju zamišljala kao usputnu stanicu. Šetali smo neko vrijeme u tišini, znala sam da David traži načine kako započeti razgovor. Zastao je naslonivši se na drvo, skrivajući ruke iza leđa i gledajući me netremice. Opet sam počela gristi usnicu. Isti tren kad sam shvatila što radim prestala sam, ali u njegovim očima sam vidjela da me čita. Moja tipična reakcija mu je otvorila mogućnost razgovora. „Nina, nema razloga nervozi.“ „Znam. Ali ipak jesam. Reci!“ bila sam nestrpljiva. Duboko je uzdahnuo. „Nina, ja nisam spreman živjeti ovdje.“ Pogledala sam ga u oči. „Dobro, pretpostavljam da znaš da ja ne želim otići sa ovog svijeta.“ Rukom si je dodirnuo čelo istovremeno se mršteći. „To predstavlja problem.“ Naslonila sam se na drvo nasuprot njemu skrivajući ruke poput njega.

„Ali nije nerješiv.“ Odmahnuo je glavom. „Nije.“ „Pa, onda, reci što predlažeš?“ zvučala sam pomirljivo. Ispustio je duboki, dugi uzdah. „Povratak na Zemlju.“ „David...“ Nisam uspjela izreći ostatak jer je već stajao ispred mene držeći me za lice objema rukama. „Nina, znam da svim srcem želiš ostati ovdje među svojima, ali slušaj me, molim te. Stvorit ću ti takav život na Zemlji da ćeš ju zavoljeti jednakim intenzitetom kao što voliš i ovaj. Moraš mi dati šansu. Trebam vrijeme da ti pokažem koliko mogućnosti ti se pruža, puno više nego ovdje. I obećavam ti, ako nikako ne prihvatiš život tamo, vratit ćemo se. Ne namjeravam gledati tugu u tebi niti želim da prihvatiš nešto što ne želiš zbog mene. Samo probaj!“ „Ni ja ne želim da ti prihvatiš nešto zbog mene. Ja isto tako mogu tražiti od tebe da mi daš šansu da ti pokažem ljepotu ovog svijeta.“ Ruke mu više nisu bile na mom licu, spustio je glavu da bi ju zatim odmah podignuo. U očima sam mu vidjela molbu. Ili tugu. Nisam bila sigurna. „Nina, nemoj me krivo shvatiti, ali ja sam bio spreman žrtvovati sebe za ovaj svijet. Ne misliš li da je vrijeme da malo pomognemo i svijetu u kojem sam odrastao, mom svijetu?“ „Ali David, ti si anđeo. Ovo je tvoj svijet.“ „Da, rođenjem. Ali ja cijeli život gledam patnju ljudi na Zemlji a da nisam znao da ju je moguće prekinuti. Sada kada znam da je sve tako jednostavno, ne mogu ne probati učiniti ju boljim mjestom. Zar ne razumiješ da to i je svrha našeg postojanja?“ Odmaknula sam se od njega par koraka okrenuvši mu leđa. Nisam željela da vidi moje razočaranje zbog njegovih riječi. Znala sam da sam sebična, ali sam bila tako umorna i željna mirnog života unutar ove zajednice.

Stao je iza mene, obgrlio me oko struka i spustio svoju glavu na moje rame. Osjetila sam takvu sigurnost dok su me njegove ruke čvrsto držale. Shvatila sam besmislenost cijele situacije. Nisam se ja bojala odlaska, bojala sam se neizvjesnosti i novoga života. Bojala sam se neuspjeha. Bojala sam se da neću moći ispuniti zadaću koja se od nas traži. Nisam rođena na Zemlji i samopouzdanje koje sam imala u svom svijetu na Zemlji je bilo malo ili ga uopće nije bilo. Ali moj duh je upravo i žudio za takvim izazovima. Svi događaji učinili su me ranjivom. Bilo je vrijeme da sve to ostavim iza sebe. Okrenula sam se prema Davidu, obgrlivši ga oko vrata. „Dokle god me tako držiš u naručju, spremna sam te slijediti i na kraj svijeta. Nasmiješio se. „E pa onda te nikada neću ispustiti.“ Zagrljaj je bio tako sladak, pomiješan sa mirisom divljeg cvijeća. Došlo je vrijeme za povratak na Zemlju. Kao da su znali da se spremamo otići već izdaleka smo primjetili živahnost ispred naše kućice. Pogriješili smo. Pravi razlog živahnosti bio je Cassius. Stajao je tamo među svima izdvajajući se svojom pojavom. Anđeo iz davnina. I dalje je nosio svoju dugu haljinu preko koje je padala crna sjajna kosa. Izraz lica bio mu je drugačiji, veseliji, ali u očima sam još uvijek mogla pročitati duboku tugu. Primjetio nas je već izdaleka pa nas je pozvao mahanjem.

Cijelo veliko društvo sjedilo je za spojenim stolovima gledajući u našem pravcu. „Sjedite djeco!“ glas mu je bio promukao. Sjeli smo bez pogovora, dok nam se na licu čitala znatiželja. Cassius se nije ukazivao ako nije bilo jako važno. Na tren sam osjetila i nervozu jer mi nakon svega nije trebalo ništa drugo doli mirni život sa Davidom. Kao da je čitao moje misli Cassiel je progovorio gledajući me. „Ne boj se Nina. Ovaj put dolazim sa manje opasnim zahtjevom.“ Odmah mi je bilo lakše pa sam se bolje smjestila u stolicu čekajući nastavak sa zanimanjem. U daljini sam čula cvrkut ptica i anđele u susjednim kućicama kako obavljaju svoje uobičajene aktivnosti. Kao da se ništa nije dogodilo, svijet je nastavio ići dalje. Cassiel mi je dugo proučavao lice. Na čelu su mu se isticale duboke bore iznad gustih crnih obrva. Bio je dobroćudan, ali znala sam da mi čita svaku misao pa sam se prebacila Davidu u krilo, tražeći sigurnost. Cassiel se široko osmjehnuo odmahujući glavom. „David. Anael. Vaš zadatak nije gotov. Spasenje našeg svijeta je završilo i bilo je lako. Ali ljudski život i svijet kakvog oni znaju u velikoj su opasnosti. Svijet je prekrila neimaština duše. Obijest ih je potpuno obuzela. Tisućama godina srodne duše ne nalaze jedna drugu. Cijela ravnoteža poremećena je nijekanjem ljubavi. Vrijeme je da anđeli počnu činiti ono za što su i stvoreni. Vi ćete poći na Zemlju, živite život smrtnika i pomozite ljudima da nađu sreću u ljubavi.“ Iznenadila sam se njegovim riječima jer je upravo ponovio ono što mi je David rekao u šumi da osjeća kao svoju obvezu. Davidov jači stisak bio je znak da ništa ne govorim. Umjesto bilo kakvog komentara uputio je Cassielu pitanje.

„Kako da to učinimo?“ „Jednostavno.“ Cassielu je sve bilo jednostavno. Nije mi promaknuo njegov pomalo strogi pogled prije no što je nastavio. „Stvarajte okolnosti da se duše nađu. Osjetit ćete kada dvije duše nađu jedna drugu, učinite da susret potraje i energija čistog srca i ljubavi učinit će ostalo. Svoj primjer prenesite na druge anđele, neka svijet počne bivati bolje mjesto kao što je nekada bio.“ Bilo je toliko istine u njegovim riječima. Zemlja je uistinu bila mjesto gdje nisam osjetila ni najmanju želju živjeti. Bar ne sama. Ali s Davidom kraj sebe znala sam da Zemlja kao takva nudi puno više. Spustila sam pogled na naše ruke. Igrala sam se prstima i ne pokušavajući smiriti nervozu zbog odlaska. Toliko će stvari izgledati drugačije ovaj put. Morat ću imati ime, školovati se, živjeti ljudski život, a meni je sve to bila velika nepoznanica. Osjetila sam majčinu ruku na ramenu. „Dijete drago, tvoj život će biti velika pustolovina. Zar to nije ono što si uvijek željela? Naš svijet je za tebe premiran. Ljudski život će ti puno više odgovarati.“ Kimnula sam glavom. Moja majka me poznavala puno bolje nego bilo tko za stolom. Cassiel se nakašljao skrećući pažnju na sebe. „Ni moja borba nije gotova. Mardor je još živ, iako razasut po svim dimenzijama. S vremenom će vratiti svoju moć. Treba uvijek biti oprezan. Čuvajte se!“ Osjetila sam Davidovu čvrstu ruku oko sebe. „Ne morate se brinuti. Pazit ćemo se!“ Pogledala sam ga sa smiješkom. „Bitno je da smo zajedno.“ Trzaj na Cassielovom licu odao je koliko mu je teško, pa ga je Lahabiel tihim glasom upitala.

„Ti nastavljaš tražiti?“ Nije se ni trudio sakriti suze u očima. „Cijelu vječnost ću je tražiti.“ David je stisnuo vilicu na spomen kazne koja je zadesila i njegove roditelje. „Uvjeren sam da će doći vrijeme i za njihov povratak.“ kratko je rekao. Te riječi su izazvale smrtnu tišinu za stolom. Osjetila sam neugodu zbog same pomisli na usporedbu svoje sreće sa njegovom tugom. Nije bilo pošteno što je jedino on doživio gubitak. Prepoznao je o čemu razmišljam. „Ne brini se mačak. Već će se oni vratiti. Prije ili kasnije. Baš kao i mi. Kada je nešto suđeno, cijeli svijet se složi da to i dobiješ.“ osjetila sam šapat na uhu. Trnci su nanovo prošli kroz moje tijelo. Nisam si mogla pomoći, već i sam njegov šapat izazivao je u meni komešanje. Nasmijao se shvaćajući da sam se sva naježila. To mu je dalo samo poticaj da me još malo draži. Gledajući sve za stolom koji su pokušavali utješiti Cassiela, nastavio je igru. „Mislim da je vrijeme da krenemo. Nekako mi treba miris smoga našeg grada. A i miris moje spavaće sobe mi izaziva nostalgiju.“ nasmijao se gricnuvši mi uho izazivajući rumenilo na mom licu. „David!“ malo sam preglasno rekla privukavši pažnju na nas. Zbunjena, vidljivo crvena u licu, još zbunjenije sam se nasmiješila. Davida nije sve to ni najmanje smelo. Uzeo je jabuku sa stola i namignuvši svima, zagrizao. Bathor se nasmijao. „Tako ljudski!“ David je samo kimnuo glavom. „Možda, ali je i zabavno.“

Svi su se nasmijali. Mahnula sam glavom shvaćajući da će mi trebati još vremena dok naučim biti spontana poput njega. Život na Zemlji ipak ima nekih prednosti. Bili smo mladi ljubavnici i tako smo se i ponašali. Trebala nam je samoća. Dina se digla od stola zadovoljna mojom srećom. Nismo puno bile zajedno, ali ona nevidljiva spona između nas dvije bila je čvršća no ikad. Bila je baš poput mog tihog anđela čuvara. Bila sam joj zahvalna zbog toga. Haven je, pak, držao fizičku distancu. Iako sam mu u očima čitala ljubav, vjerojatno iz poštovanja prema ocu samo mi je pružio ruku tiho mi zaželjevši sreću. Moji roditelji su bili ushićeni više od mene. Majka je već naglas planirala izlet na Zemlju sljedećih dana. Bila je nepopravljiva. Baracata i Bathor su tek dodali Davidu da im se obrati kada god zatreba aludirajući na drugačije okolnosti. Tariel i Varkan više nisu bili dio našeg svijeta i velik dio odgovornosti sada je bio na njemu. David je zahvalio spuštenog pogleda. Uspomena na roditelje još uvijek je bila svježa. „Lahabiel, čuješ li još glasove?“ Haven je upitao dok je pomagao Dini oko suđa. „Ne, već dulje vrijeme nisam.“ odmahnula je glavom „Čudno.“ Moj otac se zamislio. „U cijeloj ovoj zbrci nisam ni primjetio da ih ne čujem.“ pogledao je okupljene „Ali zar nije još čudnije da vi nikada niste čuli glasove?“ Cassiel je izgleda znao odgovor. „Štiti vas šuma. Serada je u povijesti predstavljala neku vrstu osame kada anđeo više nije mogao ispunjavati svoju dužnost. Trenuci u šumi obnavljali su našu energiju. Ne brinite, izlazak iz šume već će vas vratiti na staro. Dobro, ne baš na staro sada kada znate temeljno poslanje, ali kako god, već će stvari sjesti na svoje mjesto.“

Haven je zabrinuto pogledao u Dinu. Vidjela sam joj na licu da nije spremna napustiti dom u kojem je cijeli svoj život. Digla sam se i stala iza nje obgrlivši ju i stavljajući glavu na njeno rame. Tiho sam joj rekla. „Nema ničeg ljepšeg nego kad pomogneš ljudskom biću. Shvatit ćeš o čemu pričam već nakon prvog pokušaja.“ Okrenula se prema meni i očima ispitivala moje lice. „Ti si baš ono što želim cijeli svoj život. Divnu, pažljivu i nesebičnu kćer.“ Poljubila sam ju u obraz na te riječi. Iako će mi Lahabiel uvijek biti onaj oslonac i sigurnost u životu koji pružaju majke, nisam mogla ne pomisliti koliko ju volim što mi je baš ona dala život. „Hvala ti, mama!“ prvi put sam rekla. Bila sam spremna za život na Zemlji. Ulica je bila vlažna dok sam udisala miris kišnog jutra nagnuta kroz prozor stana. Kiša je neumorno padala već tjedan dana praćena vjetrom. „Dođi, smrznut ćeš se.“ Okrenula sam se prema njemu i nasmijala se trčeći prema krevetu i njegovom toplom tijelu. „Brrr! Zgrij me, zgrij me!“ Čvrsto me zagrlio ljubeći mi vrat. „Baš si šašava!“ Nasmijala sam se još čvršće ga grleći. Kiša koja je padala sve te dane meni je savršeno dobro došla da uživam u lijenosti i zasluženom odmoru. „Nina, moramo se dići, ovo izležavanje nema smisla.“ Smijao se jer sam još uvijek drhtala od zime. „U pravu si. Samo još malo. Stvarno mi je hladno.“ odsutno sam rekla poljubivši ga u vrat. Odmaknuo me. „Ma daj, ne mogu vjerovati.“ smijao se široko. Jače me zagrlio i pridignuvši se maknuo kosu sa mog lica. „Možda stvarno pretjerujem.“ stidljivo sam rekla.

Okrenuo me na leđa i legao na mene držeći mi ruke iznad glave. „Pa, ponekad pretjerivanje i nije tako loše.“ šapnuo mi je na uho da bi sljedeći tren spustio usnice do moga vrata. „David?“ „Mmmm...“ „Gladna sam.“ Naglo je dignuo glavu pogleda uprtog u stranu razmišljajući. „Danas bi mogli do Ilije na doručak, dosta smo ga pustili da uživa.“ „Zvuči super.“ „Idem ga nazvati.“ Ostavljajući dobro poznati miris za sobom izašao je iz sobe. Razmišljala sam o događajima od prije tjedan dana. Sjećam se kako sam pokisla došla na vrata stana u kojem sam provela svoj kratkotrajni samostalni život na Zemlji. Vjera je još uvijek izgledala isto, samo što se njezina tuga produbila. Ugledavši me kako stojim na kiši na stepenicama samo me povukla u hodnik vodeći me prema stanu. „Drago dijete, pa gdje si ti bila svo ovo vrijeme? Otišla si bez riječi.“ „Našli ste novac?“ Odmahnula je rukom. „Jesam, ali to uopće nije bitno. Jesi li ti našla što si tražila?“ Moj široki osmijeh otkrio je sve, pa joj nisam ni odgovorila. Iskreno mi je uzvratila. „Jesam li ti rekla? Tako sam sretna zbog tebe.“ Pozvala me za stol. „Hajde, sjedi. Što stojiš?“ Nisam željela, umjesto toga sa vidljivim nestrpljenjem sam rekla.

„Vjera, željela bih da se prošećete sa mnom. Iako je kiša, ne sumnjam da će to biti ugodna šetnja.“ Već sljedeći tren, tipično za mene, ugrizla sam se za usnicu. Mora da sam zvučala poprilično čudno jer me pogledala baš takvim pogledom. Došla sam joj na vrata nakon toliko vremena očekujući da šeće sa mnom po pljusku. Slegnula sam ramenima uvjerena u pozitivan odgovor. „Znam da sam došla iznenada, ali nisam bila u gradu svo ovo vrijeme i baš bi se željela prošetati s nekim poznatim.“ Mogla sam ju slobodno nazvati tako jer je podijelila sa mnom svoju tajnu. Nije proturiječila, samo je dodala. „Nadam se da se isplati jer mi se baš i ne šeta po ovom pljusku.“ Bar nisam trebala lagati. „Vjerujte, isplatit će se.“ Uhvatila me pod ruku dok smo šetale ulicom pod kišobranom. Gledala sam u zemlju razmišljajući kako mi lagane cipelice baš i nisu bile najbolji izbor. Mogla sam čuti Davida kako mi govori baš istu rečenicu. Da sam ga barem poslušala. Zima baš i nije bila dio zemaljskog života u kojem ću uživati. „No dijete, reci mi kako je sve završilo.“ „Baš kako treba. On je istinski moja srodna duša, a kada sretnete takvu dušu sve nekako sjeda na svoje mjesto. Prije ili kasnije.“ Pogledala me znakovito dok sam naglašavala zadnje riječi. „Ova šetnja i nije šetnja, je li tako?“ „Molim vas, ne mrzite me zbog toga.“ molećivo sam izrekla. Ostatak šetnje smo šutjele skupljene pod kišobranom. Kao i toliko puta do sada uvidjela sam da je sve imalo smisao. David je poznavao Iliju, a mene je put naveo u Vjerinu zgradu. Bilo je predivno biti svjedokom povezivanja izgubljene ljubavi dvije srodne duše. Posebno kad sudjeluješ u tome.

Skrenule smo u ulicu desno i ubrzo smo se našle pred hotelom gdje su Ilija i David bili nagnuti nad otvorenu haubu automobila po kojoj je sada već samo sitna kišica neumorno padala. „Ne znam sinko, nije mi jasno. Auto ti je skroz novi i čini mi se da je sve OK.“ David nas je prvi primjetio namignuvši mi. „Sve u redu Ilija, odvest ću ga do servisa.“ Spustio je haubu automobila i omogućio Iliji da ugleda nas dvije kako stojimo kraj njih. Ali Ilija nije gledao u mene. Niti je Vjera gledala u Davida. Njihove oči su bile prikovane u međusobnom pleteru. Pustila sam Vjeri ruku, ali ona to nije osjetila. David je dignuo obrve prema meni. Iako sam htjela upiti što više od njihovog susreta i bila potpuno usredotočena na njih, nisam mogla u nekom dijelu mozga ne primjetiti da izgleda božanstveno ovako pokisao. „Ilija!“ rekla je Vjera. Tek tada je Ilija došao sebi. Pogledao je prema Davidu. „Kako znate?“ Vjera je i sama svratila pogled na nas dvoje, ali kratkotrajno. Oči su joj opet bile na Iliji. Uhvatila sam ju natrag za ruku. „Vjera, oprosti!“ tiho sam prozborila. Njezin glas je bio još tiši. „Nemam ti zašto oprostiti.“ Osjetila sam ushićenje dok sam gledala kako se nanovo nalaze nakon svih tih godina. Stajali su tamo bez riječi. On na kiši, dok je ona grčevito stiskala dršku kišobrana pokušavajući sakriti nervozu. Ilijin glas je bio promukao, svaka riječ mu je sigurno bila poput utega u očekivanju odgovora. „Vjera, ne znaš koliko mi je drago da te vidim.“ Spustila je pogled. „I meni je drago da te vidim Ilija.“ Osjetila sam napetost između njih pa sam malo ustrašeno pogledala prema Davidu. Srećom i on je shvatio.

„Hajdemo svi unutra na čaj. Postaje pomalo hladno.“ Svi smo kimnuli i uskoro smo sjedili u kuhinji dok je na štednjaku voda polako ključala. Vjera je sjedila na stolici ruku skupljenih u krilu gledajući u pod i tek povremeno pogledavši Iliju koji se nervozno igrao krajem stolnjaka. Nekako mi se činilo da i nismo sve ovo dobro izveli. David nije dijelio moje mišljenje. Njega je sve ovo zabavljalo. Bezbrižno naslonjen na stolicu, gledao je cijelu situaciju dok mu je mali smiješak treperio na usnama. Njega baš ništa nije brinulo. Dignuo se sa stolice. „Ja mislim da je nama sad najbolje da odemo.“ iznenada je rekao. „David?“ nisam bila sigurna da je Vjerina želja identična njegovoj. Njezin glas me razuvjerio. „Odite djeco, ja ću ostati i popričati sa starim prijateljem.“ Ilija se dignuo do štednjaka sa širokim osmijehom na licu. Stajao je tako jedan trenutak, a onda se okrenuo prema Vjeri. „Imamo mnogo toga za nadoknaditi, zar ne Vjera?“ Gledala ga je netremice. Blagim glasom tiho je progovorila. „Slažem se.“ Dok sam izlazila iz kuhinje okrenula sam se još jednom. Vidjela sam samo Iliju kako kleči pred Vjerom dok mu je njezina ruka prebirala sijedu kosu. Očekivano, nisam više osjećala njihovu tugu. Izašli smo van. Pogledala sam prema nebu, pa u Davidove oči. Glasno smo se nasmijali. Ilija je bio u pravu. Kada se dvije srodne duše nađu anđeli se glasno smiju.

° ° ° „Hej, pospanko! Dosta je spavanja!“ dragi glas me vratio u stvarnost. „Mmmm, još malo!“ privinula sam se jače uz jastuk. Zvuk kiše na mene je djelovao poput uspavanke. „OK, diži se! Tjedan dana se nismo maknuli van!“ odgurivao me iako nevoljko “Idem složiti klopu. Ilija i Vjera su otputovali na more. Nekako imam osjećaj da će se zadržati.“ Naglo sam se digla kad mi se u glavi javila ideja. „Mogli bi pozvati dečke iz benda večeras do nas. Sad kad smo tu vrijeme je da se uključimo u svakodnevicu.“ Dignuo je obrve smijući se. „Ma da? A ja mislio da ću morati unajmiti dizalicu da te digne iz kreveta.“ Moj prijekorni pogled pratio je smiješak. Sjeo je na krevet trudeći se biti ozbiljan. „Ti znaš da moraš smisliti što ćeš sa životom.“ „Imam već par ideja.“ kratko sam dodala. „Stvarno?“ iznenadio se „ Mogu znati?“ „Voljela bih imati kulturni centar. Dati ljudima šansu da se iskažu i kada misle da nemaju mogućnosti.“ „Zvuči zanimljivo. Nekako ti baš i pristaje. Ide uz tvoj duh.“ „Znam.“ Uhvatio me za ruku. „Hajde, diži se!“ Raširio je oči jer mi je lice obasjao isti onakav zločesti smiješak koji sam obožavala na njemu. Grleno se nasmijao. „Nina, iscrpljuješ me!“ Nije se žalio. Bacio me na leđa i dok sam se hihotala, prekrio me poljupcima. Dan smo proveli šetajući po kiši do dućana i kupujući namirnice. Nosili smo vrećice smijući se dok su nam kapi kiše padale na lice usprkos kabanicama. Bili smo tipični predstavnici ljudskog roda. Mladi i zaljubljeni.

Na hodniku našeg kata mimoišli smo se sa susjedom koji je poprijeko pogledao u Davida. „Dobar dan, mladi gospodine!“ odmjerio me „Opet neka nova djevojka?“ Vadeći ključeve iz džepa, bez imalo srama poljubio me pred susjedom govoreći. „Ne gospodine, ova djevojka će tu ostati jedno dulje vrijeme.“ Susjed je samo mahnuo rukom silazeći niz stepenice mrmljajući si u obraz. David se smijao. „Gleda svaki moj korak. Sada će mu biti malo dosadno.“ Ustuknula sam. „Gleda svaki tvoj korak? Pa možda je...“ nisam dovršila rečenicu. Strah unutar mene da nas ipak netko prati bio je očit. Stavio mi je prst na usne. „Ne brini Nina. Još jedno dulje vrijeme možemo uživati u sreći i slobodi.“ Bila sam ozbiljna. „Znači da će s vremenom ipak doći neka nevolja?“ znala sam da osjeća budućnost puno bolje nego ja. „Ne vjerujem, ali ako dođe mislim da ćemo je već nekako riješiti.“ uzeo je vrećice iz moje ruke unoseći ih u stan „Idemo raditi večeru.“ doviknuo je. Dok sam se tuširala začula sam zvono i Davida kako pozdravlja ekipu koja je svojim snažnim glasovima ispunila cijeli prostor. Obukavši se ležerno došla sam i sama pred njih. Nedostajali su mi. Sjeli smo u dnevnu sobu gdje sam na stolu servirala male kanapee, dok je Petar domaćinski puštao glazbu da ispuni prostor. Proveli smo mirno veče razgovarajući o budućim svirkama, koncertima, fakultetu. Sva ta silna planiranja budućnosti bila su mi pravi izazov. Moja majka je bila u pravu, Zemlja je mjesto gdje trebam biti, zajedno sa svojim Davidom.

Moram joj reći prvom prilikom. Možda već sljedeći tjedan na večeri. Prije no što smo zatvorili vrata za dečkima Kas je samo dometnuo smijući se. „Hej, mogao bi vam bend svirati na svadbi.“ glasno se nasmijao na svoj komentar. „Bok Kas! Pazi kako voziš!“ David se nasmijao dok je zatvarao vrata. Moj život ima smisao, razmišljala sam dok sam sklupčana ležala na kauču promatrajući Davida kako svira gitaru. Nemir koji sam osjećala cijeli život nestao je onaj dan kada sam spoznala da su dva crna oka iz mojih snova živa, da nisu plod moje mašte. Moja priča davala mi je nadu da će ljudi shvatiti važnost čiste ljubavi. Osluškivati vlastito srce nije teško. Srce uvijek sudbinu pretače u misli. Misli koje odzvanjaju u umu. Misli koje su jedina istina svake duše. Ljudi ih samo trebaju naučiti slušati. „Idemo spojiti par duša mačak?“ jednostavno je izrekao ne skidajući pogled sa mojih očiju. Tako sam voljela čuti poetičnost njegova glasa. „Jedva čekam.“ samo sam rekla. Požurila sam do prozora i otvorila ga. Udahnula sam duboko osjećajući kako me puni energija ljubavi. Dvije srodne duše će večeras naći put jedna do druge. Uz malu pomoć nas anđela.

KRAJ

ZAHVALA Hvala ti, ljubavi! Ti si moje utočište i moja sigurnost. Hvala ti što me ne tjeraš na Zemlju sa ovih mojih oblaka. I hvala ti što si preuzeo na sebe svu gungulu oko romana. Hvala mojim sinovima! Vi ste istinski anđeli moga života. Hvala vam za sve osmijehe. Hvala mojoj majci. Tvoja pomoć mi je dobro došla jer bi bez nje sve ovo puno dulje trajalo. Hvala svim mojim ljubavima, sretnim i nesretnim. Bez njih ne bih znala opisati neke osjećaje. Hvala mom timu na podršci. Znam da sam vam bila naporna. Hvala mojoj Jani. Žao mi je što nisi mogla sa mnom podijeliti uzbuđenje zbog nastajanja romana. Nina, draga prijateljice, ti si dokaz da nikad nije kasno naći prijatelja. Hvala ti što me razumiješ. I hvala što si mi dala svoje ime za glavnu junakinju. Hvala svim mojim prijateljima. Vaša vjera u priču poticala me da ne odustanem. Hvala mojoj noćnoj muzi. Držao si me cijelo vrijeme u stanju koje mi je istinski pomoglo da napišem sve te riječi. Lijepo je imati nekoga poput tebe kraj sebe. Hvala svim silnim glazbenicima koji su mi svojim melodijama ispunjavali noćne sate. Pozdravljam sve duše svijeta i želim im svu sreću i ljubav.

Nakladnik: Ex Pub, Zagreb Uredio i lektorirao: Krešimir Bevanda Tisak: Tiskara Orbis d.o.o. Godina izdanja: studeni 2010. (prvo izdanje) www.expub.hr info@expub.hr T: +385 98 9823 792

Ideju o čudesnom svijetu anđela dobila sam na dar jedne noći. Sanjala sam priču o dva mlada anđela čija besprijekorno čista ljubav otvara zatvorena srca njihovih prijatelja. Toga dana počela sam pisati. Znala sam samo početak priče ali ne i njezin tijek a kamoli kraj. To me nije brinulo jer onog trena kad bih sjela pisati riječi su navirale same od sebe a priča je polako dobivala svoj oblik iako se na trenutke činilo da nema smisla. Cijelo nastajanje romana bilo je novo iskustvo u mom životu. Imena likova dolazila su mi u hodu, a dijelovi knjige sa kojima nisam bila zadovoljna neobjašnjivo su se gubili u bespućima kompjutora. Iako sam spavala samo dva do tri sata dnevno i uredno odrađivala obaveze na poslu imala sam nepresušnu energiju i nisam osjećala umor. Nakon tri tjedna neprospavanih noći i kilograma i kilograma voća rukopis je bio gotov. Roman je namijenjen sanjarima bez obzira na godine. Imam puno takvih oko sebe i upravo zahvaljujući njima roman je objavljen. Veliko hvala prijateljima koji su financijski pomogli izdavanje romana i svima koji su pročitali rukopis prije izdavanja. Njihovo iskreno oduševljenje dalo mi je hrabrosti da priču podijelim sa vama. Moja jedina želja je da što više ljudi osvijesti ljubav u srcu. Ljubav toliko potrebnu ovom svijetu. Nikolina www.expub.hr 90,00 kn ISBN 978-953-56426-0-2