Kastafsko kulturno leto 2012. - Izlozbeni program

22/5/2012 - 26/8/2012 izložbeni programexhibition programcrkvica sv. trojice / holy trinity church

21. kastafsko kulturno letoumjetnost u punom cvatu

22/5 - 3/6/2012emil knapićakcenti vremena - skulpture accents of time - sculpture

5/6 - 17/6/2012 anton Vrlićterra incognita - slike/kombinirana tehnikaterra incognita - paintings/combined technique

18/6 - 30/6/2012 koraljka koVačfly me to the moon - svjetlosno-zvučna instalacija fly me to the moon - lumino-audio installation

2/7 - 15/7/2012 hari iVančićzemlje - slike/ulja na platnuland - paintings/combined technique

16/7 - 29/7/2012 emilija duparoVazrcalo - slike-objekti mirror - images-objects

13/8 - 26/8/2012 đurđica skelinutvrda - grupna skulpturafortress - group sculpture

program

Mala dvoranska crkvica sv. Trojice na Trgu Lokvina u Kastvu zaštićeni je spomenik kulture iz 15. stoljeća. Unutrašnjost, u čijem svetištu se nalaze freske sa starim glagoljskim natpisima, pokazala se za današnje umjetnike u svim medijima izražavanja začudno inspirativnim, ali i zahtjevnim izložbenim prostorom. I upravo zato on je većini suvreme-nih umjetnika veliki izlagački izazov. Crkvica se kao galerija koristi već duži niz godina, a od 2005. godine programski se profilirala kao izlož-beni prostor moderne i suvremene umjetnosti, s profesionalnim umjetničkim savjetom i stručnim voditeljem. Prostor je opremljen su-vremenim galerijskim ovjesima i reflektorskom rasvjetom, osigurava standardizirana, profesionalno dizajnirana kataloška izdanja, ima teh-ničku ekipu i čuvarsku službu, a radno vrijeme je, dok su izložbe u tije-ku, svaki dan od 17 do 21 sat.

Galerija crkvice sv. Trojice nalazi se na popisu službenih galerijskih pro-stora Republike Hrvatske (za vizualne i primijenjene umjetnike). Nje-zin likovni program odvija se u organizaciji udruge Kastafsko kulturno leto, a realizaciju programa omogućuje Grad Kastav, Turistička zajednica grada Kastva, Primorsko–goranska županija i Ministarstvo kulture Re-publike Hrvatske.

umjetnički saVjet galerije

ervin dubrović

branko lenić

Višnja slavica gabout

Voditeljica programa

galerije, autorica tekstoVa u

katalogu i kustosica izložbi


Small Church of the Holy Trinity at Lokvina square in Kastav is a pre-served cultural monument from the 15th century. Its interior, including the mural with old Glagolitic inscriptions, proved extremely inspira-tional for current artists in all fields of expression, but also a demand-ing exhibition space. Therefore, artists find the Church of the Holy Trinity a great showcasing challenge. The church hall has been used as a gallery for a number of years, and since 2005 it has become a home to modern art, with professional art committee and a curator. The space is equipped with contemporary gallery structure and lighting, profes-sionally designed catalogues, it has technical support team and orga-nized security service. At the time of exhibitions, the church is open daily from 5 pm to 9 pm.

The Holy Trinity Gallery is listed as a Croatian official gallery space for artists of visual and applied arts. Its art program is organized by the Kastav Cultural Summer Association, and supported by the Town of Kastav, Kastav Tourist Board, Primorsko-Goranska County and the Croatian Ministry of Culture.

the gallery’s art committee

ervin dubrović

branko lenić


the gallery superVisor,

author of texts and curator


holy trinity gallery in kastaV

galerija crkVice sV. trojice u kastVu

EMIL KNAPIĆ rođen je 1976. godine u Puli. Bavi se slikarstvom, crtežom, skulpturom i instalacijom, koriste-ći razne materijale (uz staklo i druge materijale, ponajviše željezo). Specijalnost mu je i uređenje interijera, posebno izvedba autorskog interijernog namještaja. Dobitnik je nekoliko značajnih nagrada regije: Pro Fu-tura (Poreč), slikarski natječaj za mlade umjetnike do 36 godina - Motovun, Oleum Olivarum (Krasica), Pro Loco (Corrdignano), Ex Tempore Buje, Ex Tempore Tar, Ex Tempore Pazin, Ex Tempore Novigrad, Vela umjet-nička delavnica (Kastav), Open Riva Art (Fažana). Na Motovun Art 2010. dobio je Promotivnu nagradu Opći-ne Motovun. Knapić je autor par skulptura na otvorenom: Oprtaljska vrata/La porta di Portole, Ronilac (Kostrena), a realizirao je i Park skulptura Jurcan (2010.) u mjestu Radoši kraj Poreča. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi, te sudjelovao na više likovnih kolonija. Izlagao je i u inozemstvu, na Grand Salon d’Art Abordable u Parizu. Veći broj njegovih radova nalazi se u domaćim i inozemnim privatnim zbirkama.

Knapićev ciklus skulptura Akcenti vremena plijeni pozornost svojom elementarnom formom, mo-nolitnošću i time svojevrsnom monumentalnošću. Ciklus je to skulptura-znakova, koje su izve-dene u željezu tehnikom varenja i koje svojim jednostavnim, konciznim oblikom stoje u prosto-ru kao simboli. A kao takvi, predstavljaju istarskog čovjeka- seljaka, rođenog na istarskoj zemlji, pod istarskim nebom. Čovjeka jednostavnog i dobrodušnog, vrijednog i dostojanstvenog, sraslog sa svojim podnebljem i monolitno uraslog u pejzaž. Čovjeka u ovom prostoru stalnog i vječnog, oporog i na nedaće otpornog. Takvog kakve su i Knapićeve skulpture. A one su i megalitski-arhe-tipske i današnje; iskonske i suvremene. Nose u sebi cijelo bogatstvo svoje primarne simbolike koja se odnosi na istarsko podneblje i istarskog čovjeka, ali i univerzalnost elementarne egzisten-cijalnosti. One jednostavnim jezikom sažeto pričaju priču o čovjeku i njegovu životnom prostoru, ali i o materijaliziranim i opredmećenim energijama zemlje i o sveprožimajućem odnosu čovjeka, prirode i svemira uopće.

Promatrajući s likovne strane, motiv je u Knapićevim skulpturama pretvoren u arhitektonski strukturiran znak, koji je uvijek komponiran od dva (ili više) konstruktivna elementa. U cjelini ipak sažete i zgusnute, skulpture tako djeluju istodobno i blokovito i linearno; statično i elegan-tno; strogo i poetično. Njihova kompozicija stvara međutim posebnu igru punih i praznih volu-mena, gdje se ovi prvi odnose na multiplicirane „istanjene“ i „ucrtežene“ elemente samih skul-ptura (nekad se ne možemo oteti dojmu da se tu radi o prostornom crtežu), a drugi na prostor između tih elemenata, čija praznina ustvari djeluje kao punina. Zbog svega toga Knapićeve skul-pture daju dojam nekog začudnog, iskonskog, u sam prostor upisanog zapisa. Zapisa koji s jedne strane upućuje na misaonost i kontemplativnost, dok s druge aktivira emotivnost, čemu između ostaloga pridonosi i sugestivna, hrapavo-pjevna taktilnost epiderme, pozivajući na dodir i na ko-munikaciju. I mi na taj poziv odgovaramo, zaintrigirani izazovom ne samo iščitavanja značenja, nego i odgonetavanja enigme prostornosti: radi li se tu o trodimenzionalnoj dvodimenzionalno-sti, ili o dvodimenzionalnoj trodimenzionalnosti.

akcenti Vremena

e-mail [email protected]/5 - 3/6/2012 emil knapićakcenti Vremena - skulpture accents of time - sculpture

EMIL KNAPIĆ was born in 1976 in Pula, and his work includes paintings, drawings, sculptures and installa-tion, using various materials (glass, iron, etc.). His specialty is also interior decoration, especially creating furniture. He has received several significant regional awards: Pro Futura (Poreč), painting competition for young artists – Motovun, Oleum Olivarum (Krasica), Pro Loco (Corrdignano), Ex Tempore Buje, Ex Tempore Tar, Ex Tempore Pazin, Ex Tempore Novigrad, Vela umjetnička delavnica (Kastav), Open Riva Art (Fažana). At Motovun Art 2010 he won Motovun Promotional Award. Knapić created a couple of sculptures in the open: Portal of Oprtalj/La porta di Portole and Diver (Kostrena), as well as Sculpture park Jurcan (2010) in Radoši, near Poreč. He displayed his work in several individual and group exhibitions, and took part in various art colo-nies. His work was also showcased abroad, at Grand Salon d’Art Abordable in Paris. Most of his artwork is a part of local and foreign private collections.

Collection of sculptures by Emil Klapić attracts the eye with its elementary form, monolithic structure and therefore, a certain monumentalism. It is a group of welded iron sculpture-signs whose simple, concise shapes in the space appear like symbols. As such, they represent Istrian-countryman, born on Istrian soil, under Istrian sky. A man simple and good-hearted, hardwork-ing and dignified, unified with his region and grown into the landscape like a monolith. A man permanent and eternal, coarse and resistant. A man just like these sculptures. And they are both megalithically archetypal and current; primeval and modern. They carry the whole fortune of pri-mary symbolism relating to Istria and its man, but also a universality of elementary existence. The sculptures tell a simple and brief story about a man and his living space, as well as material-ized and un-materialized energies of the earth, and omnipresent relations between a man, na-ture and universe in general.

From the artistic aspect, the motif in the sculptures is transformed into architecturally struc-tured sign, always made out of two (or more) constructive elements. Overall concise and con-densed, the sculptures seem both as a block and linear; static and elegant; strict and poetic. Their composition creates an exceptional interplay of full and empty volumes, first referring to mul-tidisciplinary thinned and drawn elements of the sculptures (sometimes we cannot help but feel the artwork is a spacial drawing), and the second one to the area between the elements, whose emptiness seems like a filled space. Those are all reasons why the sculptures by Emil Knapić give the impression of some odd, primeval inscription that is written in the space itself. The inscrip-tion that, on the one hand, refer to contemplation, while on the other, activates emotion which is also supported by a suggestive, roughly melodic tactility of epidermis, inviting the audience to touch and communicate. We respond, intrigued by the challenge of not only reading the artwork, but discovering the enigma of space: are we looking at a three dimensional two dimensionality here, or two dimensional three dimensionality.

accents of time

bjankinijeva 12a, 10000 zagreb

tel +385 91 655 0879

e-mail [email protected]

web www.antonvrlic.com

5/6 - 17/6/2012 anton Vrlićterra incognita - slike/kombinirana tehnikaterra incognita - paintings/combined technique

ANTON VRLIĆ was born in 1957 in Split, and completed his primary and secondary education in Sinj. In 1977 Vrlić enrolled in Academy of Fine Arts in Zagreb from which he graduated in painting, under the mentorship of professor Raul Goldoni, in 1982. Since then, he has been painting continuously, at times doing graphic art, and the past fifteen years he has been exploring the glass medium. In 2003 he became an associate lecturer at the Academy of Fine Arts in Zagreb, where he teaches the course Glass. Since 2007 Vrlić has been working at Academy of Applied Arts in Rijeka where he teaches a course in painting as a docent. Since 1982 he has been exhibiting his artwork individually, adding up to around 60 individual shows in Croatia and abroad, and has taken part in more than 100 group exhibitions around the world. So far he has published 6 graphic art portfolios (linocut in color, engraving, cork printmaking). His work can be found in numerous public and private collections (paintings, graphics, objects/sculptures), and his vitrages, mosaics and glass reliefs are a part of many sacral, private and public structures. He has been awarded numerous times for his work.

In 2009 his monograph was released, written by Borivoj Popovčak, published by Knjigra and National and University Library in Zagreb.

The artist lives and works in Zagreb and Rijeka.

For Anton Vrlić, urban scenery has been a longtime inspiration, so it’s not surprising that sev-eral of his significant art series refer to that subject. First of all, a famous installation series The Cities of Glass (objects and sculptures supported by light), and certainly not less important Terra Incognita – a series of matter paintings created in combined technique on canvas (color, drawing and colored glass slivers) stressing the tactile features. In the first series he deals with the cleansed face of the city – a fascinating urban architecture bathed in countless lights creating visually at-tractive effects, focusing primarily on the artistic aesthetics, while in the second series he intro-duces the problem of ecology and shows what you cannot immediately see on that cleansed urban face – garbage, the view behind the dumpster, waste material, etc. This responsible concept makes his second series a part of today immensely widespread context of urban ecology, pointing to the un-wanted trash-accomplishments of the modern civilization and omnipresent environment devas-tation. While doing that, Vrlić does not identify the region, place or the city, and does not give identifying details even though he had specific areas as the initial inspiration. Thus, his work has a global and very general context. As art critic Milan Bešlić has already noticed about Terra Incognita, the artist deals less with critical social aspects of the problem, and puts emphasis on the artistic side. Still, we need to notice the vice versa, by stressing the artistic elements and painting tech-niques, the subject of ecology is becoming visually more intensive.

Closely monitoring and visually listening to the world around him, Vrlić has, as an artistically sensitive and ethically sensitized artist, detected a problem in the environment and the great-ness of that problem. Cumulated waste in urban surroundings has activated, besides critical, an aesthetic reaction in the artist, as he found some unexpected beauty in the colorful heaps. That way he relates to the poetics of trash-art and arte povera, but above all, as Bešlić pointed out, to the experiences of the major historical styles in modern art, especially action painting and mat-ter painting, as well as art informel. Vrlić bases his approach on the primeness of actions, on masterful use of color and on extreme tactile sensation of the surface (pasty, lumpy and smeared color, as well as colored collage of glass slivers), which in the end results in immediacy of expres-sion, directness and, above all, extreme expressiveness.

Urbani krajolik već je niz godina za stvaralaštvo ANTONA VRLIĆA izazovna inspiracija, pa je na tu temu on do sada realizirao par velikih, značajnih ciklusa. Prije svega, poznati ciklus instala-cija Stakleni gradovi (objekti i skulpture kojima je pridruženo svjetlo), ali i ne manje znani ciklus materičkih slika Terra Incognita, u kombiniranoj tehnici na platnu (boja, crtež i obojene staklene

„krhotine“), naglašeno haptičkih osobina. I dok se u prvome bavi onim „umivenim“ licem grada – fascinantnom urbanom arhitekturom okupanom bezbrojnim svjetlima koja stvaraju vizualno atraktivne efekte, fokusirajući se tu poglavito na likovnu estetiku, u drugi uključuje problema-tiku ekologije i pokazuje ono što se na tom „umivenom urbanom licu“ na prvi pogled ne vidi – smeće, „stražnje vizure“, „pogled iza kontejnera“, nakupine otpadnog materijala... Svojim an-gažiranim konceptom ovaj njegov drugi ciklus ulazi u danas planetarno aktualni kontekst urbane ekologije, ukazujući na neželjene trash-tekovine suvremene civilizacije i općeprisutnu devastaciju okoliša. Vrlić pritom ne identificira podneblje, mjesto, ili grad, te ne postavlja neke oznake raspoznavanja, premda su mu pojedinačni, konkrertni primjeri bili polazišna inspiracija. Time ovi njegovi radovi mahom nose predznak općega i globalnoga. Kako je već o Terri Incogniti pri-mijetio i likovni kritičar Milan Bešlić, umjetnik se tu ipak manje bavi kritičkim društveno-soci-jalnim aspektima problema, a više stavlja naglasak na likovnost. Treba međutim uočiti da se, vice versa, „akcentuacijom likovnih elemenata i slikarskih postupaka ekološka tema nepobitno vizualno intenzivira“.

Pomno promatrajući i „vizualno osluškujući“ svijet oko sebe Vrlić je, kao likovno senzibilan i etič-ki senzibiliziran umjetnik detektirao problem u okolišu i obim tog problema. Nagomilani otpad svega i svačega u urbanom krajoliku aktivirao je, međutim, u ovoga izrazitog koloriste pored kri-tičke i estetsku reakciju, jer je on u svim tim raznobojnim gomilama pronašao i neku neočekiva-nu ljepotu. Nadovezao se time, na neki način, na poetiku trash-arta i arte povere, ali prije svega, kako je istaknuo i Bešlić, na iskustva velikih povijesnih stilova moderne umjetnosti, ponajviše akcionog i materičkog slikarstva, te enformela. Jer Vrlić ovdje svoj pristup temelji na primarnosti postupka, na majstorskom kolorizmu i na izrazitoj taktilnosti površine (pastozna, grumenasta i razlivena boja, kao i u boju „ukolažirani“ djelići stakla), što u konačnici rezultira neposrednošću izričaja, direktnošću djelovanja i prije svega naglašenom ekspresivnošću.

ANTON VRLIĆ rođen je 1957. godine u Splitu. Osnovno i srednjoškolsko obrazovanje polazi u Sinju. U Zagre-bu je 1977. godine upisao Akademiju likovnih umjetnosti, na kojoj je 1982. godine diplomirao slikarstvo, u klasi prof. Raula Goldonija. Od završetka studija do danas kontinuirano se bavi slikarstvom, povremeno gra-fikom, a posljednjih petnaestak godina istražuje medij stakla. Godine 2003. postaje vanjski suradnik na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje do danas vodi izborni kolegij Stakla. Od 2007. godine stalni je zaposlenik na Akademiji primijenjene umjetnosti u Rijeci, gdje u zvanju docenta predaje slikarstvo. Izla-že samostalno od 1982. godine i do sada je održao šezdesetak samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu, a sudjelovao na više od stotinu skupnih u Hrvatskoj i širom svijeta. Izdao je do sada 6 grafičkih mapa (linorezi u boji, duboki tisak, plutotisak). Radovi mu se nalaze u mnogim javnim i privatnim zbirkama (slike, grafi-ke, objekti/skulpture), a njegovi vitraji, mozaici i reljefi od stakla postavljeni su u niz sakralnih, privatnih i javnih objekata. Za svoj rad do sada je više puta nagrađivan.

Godine 2009. izdana mu je monografija, u autorskoj obradi Borivoja Popovčaka, a u izdanju Knjigre i Naci-onalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Umjetnik živi i radi u Zagrebu i Rijeci.

terra incognita terra incognita

KORALJKA KOVAČ rođena je 1971. godine u Zagrebu, gdje je završila Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, slikarski smjer. Godine 1991. upisala je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu/pedagoški odjel, slikarski smjer, na kojoj je diplomirala u klasi prof. Zlatka Kesera. Aktivno izlaže od 1994. godine, do sada na više od 40 samostalnih i na šezdesetak skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnica je Rektorove nagrade za 1996. godinu, nagrade na Fashion News u Rijeci 1997., Pohvale žirija na 2. Drava Art Annaleu (Koprivnica, 2004.) i 1.Otkupne nagrade na Ličkom likovnom analeu (Gospić, 2005.). Od 2004. vodi brojne kreativne li-kovne radionice. Članica je HDLU-a od 1998. godine, a Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika od 2008. godine. Živi u Zagrebu, gdje radi kao docentica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu.

Ova fascinantna luminokinetička audiovizualna ambijentalna instalacija sastoji se od četiri objekta-kubusa, u čije su unutrašnjosti smještene gibljive kružne forme (zanimljiva neo-geo si-nergija kvadrata i kruga). Sve je oslikano fluorescentnim bojama i osvjetljeno UV-svjetlom, a in-stalaciju prati zvučna kulisa - ambijentalna glazba. Glavna izražajna sredstva su, dakle, boja, svjetlo, pokret, zvuk – ali i prostor. Korištena fluo-boja je specifična, jer ona pod UV – osvjetlje-njem poprima novu dimenziju, postajući virtualno-prostorna i djelujući poput ekrana digitalnih medija. Svjetlo je u nju na neki način već ugrađeno i u njoj „zarobljeno“, a oslobađa se kad se promijeni karakter rasvjete. Jer pod dnevnom rasvjetom ta boja se ponaša kao svaka druga. Ali osvjetljena UV – svjetlom, postaje drukčija: sve se mijenja i oživi, dinamizira i zatreperi. I upra-vo je ta preobrazba kod nje fascinantna, što je bio izazov i Koraljki Kovač za njezinu instalaciju. Pogotovo zato što ovu autorica posljednjih godina inspiriraju teme vezane uz promišljanja o sve-mirskim prostranstvima i planetarnim vrtnjama, pa su joj vizualni efekti fluo-boje i UV-svjetla posebno atraktivni. U ovaj projekt uključila je još i kinetiku, što je koloritu dalo dodatnu optiku i energiju, stvarajući čudesne efekte obojenih energetskih krugova koji se šire kroz prostor.

Svi koji se nađu unutar ove čudesne Koraljkine instalacije imaju osjećaj da su zakoračili u neku novu dimenziju i svoje senzore prebacili na neku drugu frekvenciju. Pritom, da se fizički nalaze u nekoj neobičnoj, tamnoj supstanci sa svjetlosnim probojima, gdje je sve istodobno i gusto i flu-idno-transparentno; ugodno-taktilno, ali i neopipljivo. Krećući se tom „supstancom“ čini se da je i na neki način oblikujemo, pa time od promatrača postajemo aktivni sudionici. Ali u tu ulogu sudionika autorica nas postepeno i neopazice sama uvlači, znajući da će nas obojeno svjetlo u taj-novitosti tame zasigurno aktivirati zbog svoje magične privlačnosti – i tako navesti na istraživa-nje. Pritom je moć i snagu samoga svjetla znalački usmjerila tako da utječe na percepciju, što nakon nekog vremena dovodi do transformacije osjećaja prostorno-vremenske dimenzije. Pitamo se gdje smo, u kojem smo svijetu! Najsposlije, dolazi do nekog neobičnog iskustva oslobađanja i otvaranja - forme, prostora, duha, spoznaje, te tako do osjetilnih metamorfoza. Kao da smo odjednom preskočili prostore i jurnuli kroz vrijeme. I tad, kao da se pred nama otvara cijeli sve-mir, a mi, dotaknuvši usput Mjesec, krećemo Mliječnom stazom na putovanje galaksijom.

fly me to the moon

18/6 - 30/6/2012 koraljka koVačfly me to the moon

- svjetlosno-zvučna instalacija (oslikani objekti, fluo boje, uV svjetlo, pokret, zvuk) - lumino-audio installation (colored objects, fluorescent colors, uV light, movement, sound)

bačun, 10060 zagreb

tel +385 91 457 5310


KORALJKA KOVAČ was born in 1971 in Zagreb, where she graduated in painting from Fine Arts and Design School. In 1991 she enrolled in Academy of Fine Arts in Zagreb – department of pedagogy, painting course – where she graduated under the mentorship of professor Zlatko Keser. She has been continuously exhibiting her artwork since 1994, in more than 40 individual and 60 group shows in Croatia and abroad. She received the Rector’s Award in 1996, a Fashion News award in 1997 in Rijeka, she was complemented by the jury in 2nd Drava Art Annale in Koprivnica in 2004 and won 1st prize in Lika Art Annale in Gospić in 2005. Since 2004, she has held numerous art workshops. She has been a member of Croatian Association of Artists since 1998, and of Croatian Freelance Artists’ Association since 2008. She lives in Zagreb, where she works as a docent at Faculty of Textile Technology.

This fascinating lumino kinetic audiovisual ambient installation consists of four object-cubes con-taining bendable circular shapes (interesting neo-geo synergy of the square and circle). It is all painted in fluorescent colors and shone by UV light, and the installation is accompanied by audio background – ambient music. Therefore, the key expression points are color, light, movement, sound – but also, space. The specific fluorescent color of the installation gains a new dimension under the UV light, becoming virtually spatial and having the effect of the digital media screens. The light is in a way already built in and entrapped in it, and it is set free when the lighting chang-es. In the daylight the color is like any other, but under the UV light it alters: everything comes alive, becomes dynamic and vibrating. This transformation was a challenge for Koraljka Kovač and it is what makes the installation so fascinating. The artist’s sources of inspiration in recent years are all related to the universe and planetary rotations, thus making the visual effect of the fluorescent colors and UV light especially interesting. Koraljka also included kinetics in this project, adding a sense of optics and energy to the color scheme and creating wonderful effects of colored energy circles expanding through space.

All who find themselves inside this intriguing installation have the feeling of stepping into a new dimension and transferring their sensors onto a different frequency; all the while physi-cally being in some unusual, dark substance letting only rays of light through, where everything is simultaneously dense and fluid-transparent; pleasant to touch but also intangible. Moving through the substance, it seems that, in a way, we give it shape - which makes us active partici-pants, rather than just viewers. The artist draws us in that role gradually and without us notic-ing it, knowing that the magical appeal of the colored light will surely attract us – and therefore encourage us to explore. Koraljka deliberately directed the power of the light in a way to affect the perception, which ultimately leads to transforming the feelings of the time-space dimension. We start to wonder in which world we are! Finally, a unique experience of liberation and expos-ing – of form, space, spirit, cognition, showing the way to sensory metamorphosis. As if we jumped over space and rushed through time. And then, like the whole universe is opening before us, and we – briefly brushing up against the Moon – start our galactic journey on the Milky Way.

fly me to the moon

sportska 6/1, 52420 buzet

tel +385 91 332 2333


2/7 - 15/7/2012 hari iVančićzemlje - slike/ulja na platnuland - paintings/combined technique

HARI IVANČIĆ was born in 1967 in Pazin, and graduated from Zagreb’s Fine Arts and Design School in the field of graphics. In 1994 he obtained a degree in painting at Academy of Fine Arts in Zagreb, under the men-torship of professor Vasilije Josip Jordan. He started showcasing his work in group exhibitions in 1989, and individually in 1990, organizing close to 40 individual shows and taking part in numerous group exhibitions in Croatia and abroad. He was awarded many national and international painting awards: over 20 Grand Prix rewards, first place prizes and many more. He is a member of Croatian Association of Artists in the re-gions of Istria, Rijeka and Zagreb, and Croatian Freelance Artists’ Association.

Hari Ivančić lives and works in Buzet.

Land. Materia prima. Elementary matter which is life and which gives life. The matter that we breed, with whose energy we merge and in the rhythm of whose heart our heart beats. We con-nect with it on a regional level because this special, dear land is our source, our identity and our final destination. If we leave, we always come back, for it we die, in it we remain and into it we transform. The land has inscriptions of life cycles – those of man and magnificent nature. Their millennial sediment guards precious roots – as well as generation and civilization codes. Those codes are written in some collective memory, in our subconsciousness. In some of us, these codes have faded, but in others they are vivid, preserved in the silence, under the starlight rather than in the hectic lights of the metropolis. Commonly, they are the most readable and clear in the mind and feelings of an artist, whose sensors are more sensitive than in others, intercepting even the tiniest vibrations of the earth, nature and the mighty universe. And they vibrate with them in some common, synchronized rhythm.

One of such artists is Hari Ivančić, painter of the regional Istrian countryside and its land, painting the same motif his whole career, entering its core. With his artistic approach and poet-ics, he continues the experiences of poetic intimism, expressionism, structuralism and informel, synthetizing the motif of land into the sign and making it a symbol of the countryside. Ivančić treasures the painting of clean artistic values, creating recognizable artwork. He paints the land as warm, live and lively thing; as a matter which functions as one of nature’s basic building ele-ments. However, in his interpretation, this matter has kept its Istrian distinction, despite the continuous reducing of motifs, shape and color – from mimesis to sign, from surface towards inner structure and from richness of color to seemingly reduced palette. It has kept the recogniz-able tricolored characteristic of this land, which determines it locally, but at the same time, se-mantically giving it a global position. In his recent work, the characteristic horizontal layers of red, white and gray soil have been utterly synthesized and structured, very distant from direct describing. However, they are very close to artistically demonstrating the essence of the land as matter: its layering, tactility and tectonics. Furthermore, its strength, energy and inner dynam-ics. But in all those representations, there is always an element of poetic, magical attribute of Hari’s land. Therefore, however metaphysically timeless and spatially universal they may seem, besides the global code, they carry their local, Istrian one.

Zemlja. Materia prima. Elementarna tvar koja život jest i koja život daje. S kojom čovjek diše, s čijom energijom se stapa i u ritmu čijeg bila njegovo bilo otkucava. Za nju se on u nekom svom podneblju zavičajno veže, jer ta posebna, njemu draga zemlja njegovo je ishodište, njegov iden-titet i njegovo konačno odredište. Ako od nje ode, uvijek joj se vraća, za nju umire, u njoj ostaje i u nju se pretvara. U zemlji su zapisani životni ciklusi - njegovi i oni velike prirode. A oni u svim svojim milenijskim sedimentima čuvaju dragocjene korijene – ali i kôdove generacija i civiliza-cija. Ti kôdovi zapisani su u nekoj kolektivnoj memoriji, u podsvijesti svakoga od nas. U nekih ovi zapisi su izblijedjeli, ali u nekih oni još živo postoje, očuvaniji u tišinama pod svjetlima zvi-jezda nego u histeričnoj buci blještavila velegrada. Najčešće, oni su najčitkiji i najjasniji u svije-sti i emocijama umjetnika, čiji su senzori osjetljiviji i otvoreniji nego u ostalih, hvatajući čak i najtananije vibracije zemlje, prirode, pa i širokoga svemira. I titrajući s njima u nekom zajed-ničkom, usuglašenom ritmu.

Jedan od takvih umjetnika je, čini se i HARI IVANČIĆ, slikar zavičajnog istarskog krajolika i istar-ske zemlje, koji ustrajno slika taj motiv cijeli svoj stvaralački vijek, ulazeći u samu njegovu bit. Svojim pristupom i svojom slikarskom poetikom on se naslanja na iskustva poetskog intimizma, ekspresionizma, strukturalizma i enformela, sintetizirajući motiv zemlje u znak i pretvarajući ga u simbol krajolika. Pritom ovaj autor njeguje slikarstvo čistih likovnih vrijednosti, stvarajući radove općeprepoznatljivog autorskog rukopisa. Zemlju on slika kao toplu, živu i životnu tvar; kao materiju koja u prirodi funkcionira kao jedan od njezinih osnovnih gradbenih elemenata. Ta materija zadržala je međutim u Ivančićevoj interpretaciji, unatoč stalnom procesu motivskog, oblikovnog i kolorističkog sažimanja i reduciranja - od mimezisa prema znaku, od površine prema unutrašnjoj dubinskoj strukturi i od kolorističkog bogatstva do naizgled reducirane pale-te, ipak istarsku prepoznatljivost. Onu znanu „trobojnost“ ove zemlje, što je određuje lokalno, ali značenjski smješta globalno. Njegovi karakteristični horizontalni nizovi crvene, bijele i sive zemlje, u najnovijim radovima krajnje sintetizirani i strukturirani, vrlo su udaljeni od direktno-ga opisivanja. Ali su vrlo blizu iskazivanja likovnim sredstvima same biti te zemlje kao materije: njezine slojevitosti, haptičnosti i tektonike. Uz to snage, energije i unutarnje dinamike. Ali u svim tim prikazima postoji uvijek i element neke poetske, magične posebnosti Ivančićeve zemlje. Tako, koliko god se one činile metafizički svevremene i prostorno univerzalne, uz svoj globalni, imaju zapisan i svoj lokalni istarski kôd.

zemlje lands

HARI IVANČIĆ rođen je 1967. godine u Pazinu. Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn (odjel grafike) zavr-šio je u Zagrebu. Godine 1994. diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Vasilija Josipa Jordana. Skupno izlaže od 1989. godine, a samostalno od 1990. Do sada je realizirao blizu četrdeset samostalnih izložbi, te sudjelovao na brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je brojnih nacionalnih i inozemnih nagrada za slikarstvo: preko 20 grand prix-a, prvih nagrada, te mnoštva otkupnih i sponzorskih nagrada. Član je HDLU-a Istre, Rijeke i Zagreba, te Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

Živi i radi u Buzetu.

zrcalo

Ono što karakterizira EMILIJU DUPAROVU kao umjetnicu je njezina nepresušna kreativna znati-želja, pa tako gotovo da i nema područja suvremene umjetnosti u koje nije zavirila, gdje se kao autorica nije oprobala, odakle nije crpila inspiraciju. Zato nije neobično da od samih početaka svoga stvaralaštva njeguje interdisciplinarnost i multimediju, ali i neophodnost uvažavanja udjela klasičnih elemenata. Izgradila je na taj način izričaj temeljen na zajedništvu tradicional-nih likovnih disciplina i najrazličitijih oblika „nove umjetničke prakse“, te na taj način stvoria zanimljive integracije – ali i izričajne sinestezije. A to joj je omogućilo da se svakim svojim novim projektom predstavi u jednom novom svjetlu. Mnogi likovni kritičari koji su do sada pratili nje-zin rad rekli su kako ona pokazuje neobičnu dosljednost u multimedijalnosti i kako joj se umjet-nička strategija nikada ne mijenja. Ponekad se jedino drastično mijenjaju vidovi i načini pojav-nosti te multimedijalnosti. Takav pristup nazvan je „dvostruko kodiranje“. Branko Franceschi iskovao je za njezina istraživanja vrlo prikladan termin: „dihotomni projekti“ , misleći na umjet-ničko ponašanje unutar kojega se svjesno i razložno sučeljavaju novi mediji i tradicionalna likov-na umijeća.

Projekt Zrcalo najbolje može ilustrirati rečeno. Ciklus je to slika-objekata sastavljenih od stotina raznobojnih kuglica pričvršćenih na dvodimenzionalnu podlogu, kod čega se autorica op-artistič-ki, na puzzle-način, naizgled „igra“ titravim efektima boja koje se u svakom takvom sliko-objek-tu „rasprskavaju“ u vatrometu nekog iluzivnog, apstraktnog pejzaža. I premda se čini takvom, to ipak nije igra, već rezultat autoričina promišljenog kreativnog procesa, baziranog na slijedu kompleksnih vizualnih istraživanja, u čijem fokusu je boja i njezin odnos prema plohi, volume-nu i prostoru. Istraživanja koja uključuju elemente nekoliko medija i iskustva nekoliko likovnih disciplina – od slikarstva, reljefa i mozaika, do konstruktivnog dizajna i novih digitalnih medija. Tako boji autorica tu pristupa istodobno i dvodimenzionalno i trodimenzionalno, jer je prvo po-moću kuglica „oprostoruje“, ali onda, kao oprostorene obojene fragmente, ugrađuje na podlogu bez dubine, poput mozaika. Pritom, dojam je ipak dvojak: uz red i disciplinu, tu vlada i ta „zai-grana“ kreativna nesputanost; uz postojeću statičnost tu je i optička dinamičnost, te time i ilu-zija širenja boje i kompozicije u prostor. Premda učvršćene, čini se kao da se kuglice gibaju u pro-storu, da ga dubinski „savijaju“, da se guraju i iskakuju, pa tako sve skupa, inače čvrsto i fizički nepokretno, postaje titravo i pokretno. A tu je onda i tendencija sinestezijskog ispreplitanja osje-tila: bojom se aktivira osjeti zvuka, oblikom osjet okusa, a opipom (kuglica) se materijalizira vir-tualna digitalna slika i njezinih bezbroj piksela. Istraživanje i iščitavanje ovih radova tako posta-je opipavanje prostora i energija „s one strane zrcala“, s koje nam Emilija Duparova, vireći kroz njega, pokazuje da svijet možemo drukčije spoznati ako ga gledamo iz jednog novog kuta. A onda s tim svijetom i direktnije komunicirati.

EMILIJA DUPAROVA rođena je 1967. u Splitu, gdje je završila Srednju primijenjenu školu - Centar za odgoj i obrazovanje u umjetnosti i kulturi. Godine 1986. upisala je Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu, a 1988. nastavila je studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je 1991. diplomirala na slikarskom odsjeku, u klasi prof. Zlatka Kauzlarića-Atača. Od 1996. boravi u Rijeci, gdje radi kao izvanredna profesorica na Akademiji primijenjenih umjetnosti, obnašajući i funkciju predstojnice Katedre za slikarstvo, kao i pro-dekanice znanstveno-umjetničke djelatnosti. Uz pedagoški rad paralelno se aktivno bavi i svojim umjetnič-kim radom - slikarstvom, multimedijalnim projektima, ambijentom, instalacijom, fotografijom i videom, kontinuirano i intenzivno izlažući. Dosad je realizirala 38 samostalnih (Split, Zagreb, Rijeka, Opatija, Labin, Novi Vinodolski, Trogir, Vodice, Bakar, Veli Lošinj, Crikvenica, Krk, Skopje, Berlin) i sudjelovala na mnogo-brojnim skupnim i žiriranim izložbama, te likovnim kolonijama u zemlji i inozemstvu. Živi u Hreljinu.

16/7 - 29/7/2012 emilija duparoVazrcalo - slike-objekti mirror - images-objects

hreljin 278, 51226 hreljin

tel +385 91 520 8953


mirror

EMILIJA DUPAROVA was born in 1967 in Split, where she graduated from Fine Arts School – Center for Edu-cation in Arts and Culture. In 1986 she enrolled in Academy of Fine Arts in Sarajevo, and in 1988 she contin-ued her studies at Academy of Fine Arts in Zagreb – graduating in 1991 in painting, under the mentorship of Zlatko Kauzlarić-Atač. Since 1996, she has been working in Rijeka as an associate professor at Academy of Applied Arts, also holding the position of assistant dean for the Arts and Sciences program and head of Paint-ing department. Besides educational career, she actively works on her art – painting, multimedia projects, ambiance, installation, photography and video, showcasing her work continuously. Up to now, she had 38 individual exhibitions (Split, Zagreb, Rijeka, Opatija, Labin, Novi Vinodolski, Trogir, Vodice, Bakar, Veli Lošinj, Crikvenica, Krk, Skopje, Berlin) and took part in numerous group and juried exhibitions, as well as art colonies in Croatia and abroad. She lives in Hreljin.

Eternal creative curiosity is what characterizes Emilija Duparova as an artist, so there practically isn’t a segment of modern art that she hasn’t peeked into, tried or where she hasn’t searched for inspiration. It is no wonder that from the very start, her work has been interdisciplinary and re-lated to multimedia, with mandatory share of classical elements. That way she built her own style based on traditional art disciplines and various forms of novel artistic practice, thus creating interesting integrations, as well as expressive synesthesia. It enabled Duparova to present her-self in new light with each project. Numerous art critics following her work described her as showing unusual consistency in multimedia and overall art strategy. The only thing that drasti-cally changes at times is the aspect and manner in which the multimedia appears, the approach known as double coding. Emilija’s explorations are best described by Branko Franceschi as dichotomy projects, referring to the artistic behavior involving conscious confronting of the new media and traditional art.

The project Mirror best illustrates what has been said. It is a collection of images-objects made out of hundreds of colorful beads attached to the two dimensional surface, where the artist seems to use op-art and puzzle to play with vibrating color effects which burst in each image-object as a firework of some illusive, abstract scenery. Even though it seems like it, it is not a play but the result of artist’s rational creative process based on the array of complex visual research, the focus of which is color and its relation to the surface, volume and space. The explorations that involve different media elements and experience of several art disciplines – from painting, relief and mo-saic, to constructive design and new digital media. At the same time Duparova approaches the color in two dimensional and three dimensional way, “spacifying” the colored fragments, and as such, builds them into the surface without any depth, like a mosaic. It makes a double impres-sion: order and discipline, but also a playful creative liberty; there is a sense of static and optically dynamic, which adds the illusion of expanding color and composition into the space. Although fixed, the beads seem to move, to bend space, to push and rise, making what is firm and static - vibrating and dynamic. There is also a synesthetic tendency: to activate sound by color, taste by shape, and to use touch (bead) to materialize virtual digital image and its countless pixels. Ex-ploring and reading Emilija Duparova’s artwork turns into feeling the space and energy “on the other side of the mirror”, from where the artist, peeking through, shows us that the world can be seen differently if looked at from a new angle. Having done that, we can communicate with that world more directly.

klanjčić 23, 10000 zagreb

tel +385 91 579 0862


13/8 - 26/8/2012 đurđica skelinutVrda - grupna skulpturafortress - group sculpture

Smirenost, uravnoteženost i rafinirana jednostavnost forme osnovne su značajke radova ĐURĐI-CE SKELIN, umjetnice koja u keramičkome mediju razmišlja kiparski. Njezin pristup određen je sklonošću ove autorice prema misaonom i metafizičkom, ali i elementarnom i egzistencijalnom. U svojim kiparskim formama ona nikad nije voljela utilitarnosti, niti dopadljivosti (koji se još uvijek tradicionalno vežu uz keramiku), već joj je važan suvremeni kiparski koncept i simbolika forme, te čista likovna priča: odnosi volumena i prostora, struktura i oblikovna konstrukcija. Pri-tom joj je površina volumena većinom zadržala svoju prirodnu rustiku (što daje posebnu ekspre-sivnost), tek rijetko podnoseći koloristički proplamsaj, jer autorici je najdraža boja same tvari. Međutim, ona na površini rado reda svoje elementarne, „arhaične“ crteže, zapise, ureze, znako-ve i simbole, koje tu ostavlja kao svojevrsne osobne „pečate“- i kao „šifre“ za duhovnu komuni-kaciju.

Njezina grupna skulptura Utvrda u skladu je s umjetničkim credom autorice. Sastoji se od niza zbitih, sažetih, zgusnutih, blokovitih, naglašeno jednostavnih formi, koje su po dimenzijama relativno male, ali po dojmu monumentalne. U sebi one sadrže slojevitu simboliku. „Utvrdom“ se želi sugerirati važnost prostora koji funkcionira kao duhovno i fizičko utočište. Kao zaštićeno mjesto i točka stabilnosti čovjekove unutrašnjosti, pogotovo u onim vremenima kad se pojave vanjske, turbulentne mijene. Utvrda u nekom protoku vremena služi kao mjesto da bi se preživje-lo – ali i da bi se osjetio kontinuitet svojih korijena. Jer ona je mjesto uspomena kojima se uvijek vraćamo. Ali i mjesto smirenja gdje, kad se u njoj „zatvorimo“, poniremo u nutrinu, tražeći oslonce i snagu u sebi i u sedimentima svoga biološko-socijalnog bića.

Đurđičina Utvrda svojim snažnim, blokovitim formama naglašava važnost uspostave čovjekove unutarnje ravnoteže i sklada unutar društva. Uz to naglašava i važnost održanja njegova staništa i ognjišta. Likovni vokabular kojim je autorica ispričala tu svoju priču arhetipski je jednostavan, a sama priča ljudska je, svakodnevna i vječno aktualna (posebno danas). Upravo zbog toga stva-ralaštvo ove umjetnice mnogima je blisko i razumljivo. Posebno stoga što svojim Utvrdama ona poručuje da stanište ne znači zatvaranje, već naprotiv, pružanje ruke, što svojim radom i doka-zuje. Jer za nju umjetničko djelovanje znači uspostavljanje jedne opće, fizičke i duhovne komu-nikacije – s ljudima, stvarima, pojavama, s cijelim svemirom – i konačno, sa samim Bogom.

Serenity, balance and refined simplicity of form – these are the basic characteristics of artwork by Đurđica Skelin, who uses the ceramics medium as a sculptor. Her approach is determined by her inclinations towards contemplative and metaphysical, as well as rudimentary and existen-tial. In her sculpting work, she never cared for utility or appeal (traditionally still connected with ceramics), but found importance in contemporary sculpting concept and the symbolism of form, as well as pure art story: relationship between volume and space, structure and construction. The surface of the volume preserves its natural rusticity (giving it a particular expressiveness), with color occurring only rarely, as the artist prefers the color of the material. However, Skelin likes to present her rudimentary, archaic drawings, inscriptions, incisions, signs and symbols on the surface, as certain personal stamps and codes for spiritual communication.

Skelin’s sculpture Fortress is in accordance with her artistic credo. It includes many dense, con-cise, blockish forms characterized by extreme simplicity, and although physically small they leave a monumental impression. Inside, they conserve a layered symbolism. Through Fortress the artist suggests the importance of space – functioning as spiritual and physical sanctuary. It is a preserved place and the stable point of human psyche, especially in times of turbulent changes in the outside world. With time passing, the Fortress serves as a place of survival, as well as a place to sense the continuity of one’s roots. It is the place of memories that we always return to. But also a place of tranquility where, once closed inside, we dive in, searching for support and strength within and in the sediments of one’s own biological and social being.

With its powerful blockish forms, Skelin’s Fortress emphasizes the importance of human inner balance and harmony within society. Furthermore, she stresses the significance of preserving its habitat and the flame. Art vocabulary used to express her story is simple, in an archetypal way, and the story itself is human, common and eternally current (especially nowadays), which is why people understand and connect with the artwork of Đurđica Skelin. Through her Fortress, she sends a message that habitat does not mean shutting everyone out, but completely the op-posite, reaching out, which she proves in her work. Because for her, art means setting a general, physical and spiritual communication – with people, objects, occurrences, the whole universe – and finally, with God.

ĐURĐICA SKELIN rođena je 1955. godine u Zagrebu. Diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Keramikom se bavi od 1985, čije je osnove i tehnologiju učila kod keramičarke Mirjane Rajković, u Centru za kulturu POU Zagreb u Zagrebu, da bi se potom usavršavala u Švicarskoj i Austriji, posebno u starim japanskim tehnikama paljenja gline – raku. Izlaže skupno od 1990., a samostalno od 1992. Do sada je ostvarila 15 samo-stalnih izložbi (Zagreb, Rijeka, Malinska, Đurđevac...), a sudjelovala na preko pedeset skupnih, žiriranih izložbi u zemlji i svijetu (Salon mladih, triennali male keramike, triennali hrvatskog kiparstva, Zagrebački saloni, međunarodni biennali keramike u Italiji, Francuskoj i Portugalu...) Izgradila je osebujni autorski stil umjetnički oblikovane keramike, stvarajući modeliranjem skulpture, reljefe i zidne ploče. Dobitnica je nekoliko nacionalnih i inozemnih nagrada i priznanja. Članica je ULUPUH-a, HDLU-a, LIKUM-a i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Živi u Zagrebu.

utVrda fortress

ĐURĐICA SKELIN was born in 1955 in Zagreb, where she graduated from Faculty of Economics. She learned the basis and the technology of ceramics from Mirjana Rajković at the cultural center in Zagreb, and has been using ceramics in her artwork since 1985. She then perfected her skills further in Switzerland and Aus-tria, especially in raku - the old Japanese technique of burning clay. She started showcasing in 1990, and in-dividually in 1992. So far, she has had 15 individual exhibitions (Zagreb, Rijeka, Malinska, Đurđevac, etc.), and took part in over 50 group and juried exhibitions in Croatia and abroad (Youth Salon, Ceramics Triennale, Croatian Sculpture Triennale, Zagreb Salon, international ceramics biennales in Italy, France and Portugal, etc.). She created a distinctive style for artistic ceramics, modeling sculptures, reliefs and wall plaques. She was awarded several national and international prizes. She is a member of Croatian Association of Artists of Applied Arts, Croatian Association of Artists, Croatian Visual Artists Association and Croatian Freelance Artists’ Association. She lives in Zagreb.

impresum

nakladnik Udruga Kastafsko kulturno leto Stari put 1, 51 215 Kastav TEL: +385 51 691 610 E-mail: [email protected] Web: www.kkl.hr urednik kataloga i organizator izložbi Renato Stanković tekst Višnja Slavica Gabout prijevod CIPMANN dizajn CIPMANN tisak Helvetica naklada 700

Kastav, svibanj 2012.

Izložbeni program 2012. realiziran je uz potporu Grada Kastva, Turističke zajednice grada Kastva, Primorsko-goranske županije i Ministarstva kulture Republike Hrvatske

imprint

publisher Kastav Cultural Summer Association Stari put 1, 51215 Kastav Tel: +385 51 691 610 E-mail: [email protected] Web: www.kkl.hr editor and exhibition organizer Renato Stanković text Višnja Slavica Gabout translation CIPMANN design CIPMANN print Helvetica circulation 700

Kastav, May 2012

Exhibition program 2012 is supported by the Town of Kastav, Kastav Tourist Board, Primorsko-goran-ska County and Croatian Ministry of Culture.

impresum / imprint

Kastafsko kulturno leto 2012. - Izlozbeni program

Documents

Transcript of Kastafsko kulturno leto 2012. - Izlozbeni program