Original: Betty J. Eadie EMBRACED BY THE

LIGHT

Naslov: Beti Dž. Idi - U ZAGRLJAJU

SVJETLOSTI

Svoju zahvalnost dugujem Curtisu Tayloru uredniku Gold Leaf Pressa. Bez

njegova talenta i izuzetne osjetljivosti za dušu ova knjiga ne bi ugledala svjetlost

dana.

Betty J. Eadie Ovu knjigu posvećujem:

Svjetlosti, Bogu i Isusu Kristu, kome dugujem sve što imam. On je moj oslonac

bez kog bih sigurno posrnula;

Mom divnom suprugu Joeu, koji u mom životu predstavlja ovozemaljski oslonac i

izvor iz kog crpim snagu i ohrabrenje;

Našoj djeci, koja su svi odreda - Donna Marie, Cheryl Ann, Glenn Allen, Cynthia

Carol, Joseph Lee, Stewart Jeffery, Thomas Britton i Betty Jean - začin mom

životu; i

Našim unucima, koji su moji pravi dragulji, ukras mog života.

BILJEŠKA O PISCU

Betty J. Eadie je majka osmero djece. Ima i osmero unučadi. Njen suprug Joe je

umirovljeni vojni službenik koji trenutno radi za jednu veliku korporaciju za

istraživanje zemljinog omotača.

Kao kći Indijanke iz sjevernoameričkog plemena Sioux, rasla je u Nebraski i u

Indijanskom rezervatu Rosebud u Južnoj Dakoti. Nakon što je u svojoj petnaestoj

godini napustila školu kako bi se mogla brinuti o mladoj sestri, vratila se svom

školovanju i upravo priprema diplomski rad. Uspješna je u svom poslu savjetnika i

hipnoterapeuta. Također, radi kao volonter za jedan veliki centar za istraživanje i

liječenje bolesti raka.

Zbog svog izuzetnog doživljaja gđa. Eadie se pojavljivala na mnogim TV

programima širom SAD i Japana, te je držala brojna predavanja na temu doživljene

smrti. Pored toga imala je na stotine individualnih i grupnih razgovora, a

učestvovala je i u raznim visokoškolskim programima istraživanja fenomena 'tik

do smrti'.

KAZALO

ZAHVALA

UVOD

PRVA NOĆ

MRAK JE SVE CRNJI

DRUGI DAN

SMRT

TUNEL

U ZAGRLJAJU SVJETLOSTI

ZAKONI

IZLJEčENJE - I UMIRANJE

RAZBOJI I BIBLIOTEKA

VRT

DOBRODOŠLICA

MNOGOBROJNI SVJETOVI

IZBOR TIJELA

PIJANAC

MOLITVA

VIJEĆE LJUDI

OPROŠTAJ

POVRATAK

OPORAVAK

MOJ POSEBNI ANĐEO

BILJEŠKA O PISCU

ZAHVALA

Svoju najiskreniju zahvalnost i neizmjernu ljubav dugujem mom suprugu, koji mi

je svojom ljubavlju i vjerom omogućio da napišem ovu knjigu. On je obavio

lavovski dio posla na kompjuteru, a istovremeno me strpljivo podučavao

računarskim vještinama. Zaboravljajući svoj vlastiti ego, marljivo je radio na

uređenju mog rukopisa. Pri tom se odricao mnogih stvari na koje je inače navikao.

Zbog toga ga neobično volim.

Svojoj dragoj prijateljici Nancy Carlisle dugujem posebnu zahvalnost. Nancy me

naučila kako da slobodno i bez ustezanja izrazim svoja osjećanja, ne samo prema

Bogu, već i prema ljudima koje srećem. Ona se potpuno predala mom radu i pratila

me na brojnim putovanjima, slušala bezbroj puta moju priču, ohrabrivala me kad

bih posustala, a da nikad pritom nije pokazala ni trun zamora. Ona mi je pomogla

da počnem sa radom na ovoj knjizi, još davne 1987. godine. Njena vjera u mene

nikada nije bila pokolebana, čak ni u trenucima kad sam ja sama digla ruke od

svega. Njena podrška mi je naročito puno značila u ljeto 1991., kada sam svu brigu

morala posvetiti svom umirućem ocu.

Posebnu zahvalnost želim izraziti Jane Barfuss, koja je nakon mojih triju

predavanja napisala članak o mom iskustvu doživljene smrti. članak je nosio

naslov 'Svijet duše', a obišao je gotovo cijeli svijet. Zahvaljujući njenom članku

upoznala sam mnogo divnih ljudi koji su mi pružali podršku u mom radu na ovoj

knjizi.

O fenomenu doživljene smrti više sam doznao iz ove knjige, nego iz svih svojih

životnih iskustava i čitavog mog desetogodišnjeg proučavanja iskustava 'tik do

smrti', baziranog na razgovorima s djecom i odraslima koji su preživjeli kliničku

smrt. Ova priča nije samo puka pripovijest Betty Eadie o svom umiranju za

vrijeme operacije i ponovnom povratku među žive; to je stvarno putovanje u

smisao našeg postojanja. Sjećam se dječaka koji je nakon preživljenog infarkta u

povjerenju rekao svojim roditeljima: 'Moram vam otkriti divnu tajnu upravo sam se

popeo stepenicama koje vode u Nebo.' Taj je dječarac bio premalen da pobliže

objasni što je doživio. Ova knjiga opisuje tu istu divnu tajnu. I treba reći: tu se ne

radi o tajni života poslije smrti, već o tajni samoga života. Iskustvo doživljene

smrti u stvari je iskustvo umiranja. Svi ćemo mi, bili bogati ili siromašni, ubojice

ili sveci, u trenutku umiranja iskusiti takav isti doživljaj. Nekada sam mislio da

umiranjem jednostavno ulazimo u svijet tame i da time naš život završava. Kao

liječnik na odjelu intenzivne njege imao sam prilike da prisustvujem brojnim

umiranjima, kako djece tako i odraslih, i nisam nikada posumnjao u takvo svoje

razmišljanje. Tek nakon što sam se potrudio da upitam neke od onih što su

preživjeli kliničku smrt što im se u tim trenucima događalo, shvatio sam da proces

umiranja može biti i radostan i produhovljen; na kraju života ne čeka nas tama,

već, naprotiv, svjetlost ispunjena ljubavlju - svjetlost 'u kojoj ćemo naći puno

lijepih stvari', kako je to sjajno reklo jedno dijete.

Iskustva doživljene smrti nisu uzrokovana prestankom dotoka kisika u mozak, ili

upotrebom narkotika, ili psihološkim stresom uslijed straha od smrti.

Dvadesetgodišnje naučno istraživanje dokumentirano je pokazalo da su takva

iskustva prirodan i normalan proces. čak smo dokumentirano utvrdili područje u

mozgu koje nam omogućava doživljavanje takvog iskustva. To znači da su

iskustva doživljene smrti apsolutno stvarna te da se ne radi o halucinacijama uma.

Dakle, ona su stvarna kao i ostale ljudske sposobnosti; stvarna su onoliko koliko je

stvarna matematika ili jezik.

Prošlo je osam godina otkad je moj istraživački tim sa Univerziteta Washington i

Dječje bolnice u Seattleu objavio svoje nalaze o ovom fenomenu u američkim

medicinskim časopisima. Iako su slična istraživanja vršili i drugi istraživači širom

svijeta, uključujući kolege sa Univerziteta Florida, iz Dječje bolnice u Bostonu, i sa

Univerziteta Utrecht u Holandiji, šira javnost još uvijek nije dovoljno upoznata s

ovim fenomenom. Nažalost, naša zajednica još uvijek nevoljko prihvaća naučna

dostignuća koja nam olakšavaju razumijevanje procesa umiranja, a koja su

ostvarena u posljednjih dvadesetak godina. Više je nego nužno da se prisilimo i da

konačno shvatimo da nismo samo biološke mašine već i duhovna bića. Brojni

problemi s kojima se naše društvo susreće, uključujući krizu u zdravstvu, krizu

dostojanstvenog umiranja, kult pohlepe koji je upropastio našu ekonomiju,

nacionalnu sramotu - problem beskućnika, proističu upravo iz činjenice da nismo u

stanju shvatiti da smo duhovna bića koja međusobno ovise jedni o drugima. Ova

knjiga nas uči da su naši pojedinačni životi važni i da su spunjeni smislom. Uvijek

me iznova uzbuđuje saznanje da oni koji se vraćaju 'iz mrtvih' svi odreda donose

istu jednostavnu i divnu poruku: 'Ljubav iznad svega... Samo vladavina ljubavi...

Ono što nas okružuje stvaramo svojim mislima... Ovdje smo da živimo punim

životom, da uživamo stvarajući, da iskusimo uspone i padove, da svojom voljom

obogaćujemo vlastiti život.' Betty se nije vratila iz kliničke smrti sa fantastičnim

poslanjem da osnuje novu crkvu ili da izumi čudotvorni lijek za neizlječive, već sa

jednostavnom porukom ljubavi. Smisao iskustva doživljene smrti leži u onome što

svi znamo ali olako zaboravljamo: 'Tu smo da se volimo, da budemo dobri jedni

drugima, da budemo tolerantni, da pomažemo jedni drugima.'

Ova knjiga je zaista udžbenik za učenje o iskustvu doživljene smrti. Pisana je

jednostavnim jezikom priče koju ćemo svi lako razumijeti. Ja lično nikada nisam

iskusio fenomen doživljene smrti, pa čak ni neko slično spiritualno iskustvo, i

uvijek sam pomalo bio skeptičan prema ljudima koji su samnom željeli podijeliti to

svoje iskustvo. I zaista, jednom skeptiku najteže pada upravo razumijevanje tog

stanja u kome se nalazite izvan vlastitog tijela, ili, na primjer, činjenice da smrt

može da bude prijatno iskustvo. Ova knjiga savršeno dočarava sve faze iskustva

doživljene smrti i upućuje nas na poimanje neshvatljivog.

Dok je umirala, Betty je osjetila da joj je tijelo sve slabije. 'Tada sam osjetila

navalu energije koje se oslobodila negdje u mojoj nutrini. Prvi utisak je bio osjećaj

slobode. Doživljaj nije bio nimalo neprirodan'. Poslije je susrela čuvare duša koji

su joj pomogli da razumije važne aspekte svog života i da shvati svojoj odnos

prema porodici. Oni su joj pomogli da lakše pređe u stanje smrti. Ušla je u tamu i

zatim putovala dugim mračnim tunelom. 'Tada sam pomislila da sam stigla u

Dolinu smrti. Nikada nisam osjećala veću smirenost nego tada.'Njeno iskustvo

pruža odgovore na sva ona pitanja koja su mi ljudi godinama postavljali, a na koja

ja jednostavno nisam znao odgovoriti. Ona živo opisuje 'film' svoga života s onu

stranu i govori kako joj nisu sudili drugi koliko je ona sama sebe osuđivala za

određene postupke. Također, objašnjava značenje i uzroke nekih negativnih

iskustava doživljene smrti i zašto takva iskustva uznemiruju ljude koji su ih

proživjeli. Betty nam tumači zašto je život nerijetko težak i zašto se loše stvari

često dešavaju dobrim ljudima. Isto tako, objašnjava nam zašto se često događa da

mnogi koji su umrli nerado pristaju da se vrate u svoje ovozemaljsko tijelo.

'Nezgrapna težina i hladnoća tijela budili su u meni osjećaj odvratnosti. Nakon

radosti koju donosi duhovno oslobođenje, ponovo sam bila prisiljena biti zatočenik

tijela.' Betty nije imala iskustvo doživljene smrti samo u svojim zrelim godinama

već je za njega bila pripremljena sličnim iskustvom koje je imala kao djevojčica.

Iskustva doživljene smrti kod djece su čista i jednostavna, neopterećena

religioznim i kulturološkim očekivanjima. Djeca ne nastoje potisnuti svoja

iskustva, poput odraslih, i ne ustručavaju se prihvatiti sve implikacije koje

proizlaze iz susreta s Bogom. Nikad neću zaboraviti jednu petogodišnjakinju koja

mi je plaho došapnula: 'Pričala sam s Isusom. Bio je vrlo drag i rekao mi da još nije

došao moj čas.' Djeca se puno bolje sjećaju svojih iskustava doživljene smrti i to

im pomaže da, kasnije, kao odrasli ljudi bolje razumijevaju svoju duhovnost. Ako

kojim slučajem slično iskustvo dožive kasnije, kao odrasli, onda je ono obično

izuzetno snažno i mnogo potpunije.

Betty nas svojom knjigom podsjeća da vrijednost ovih iskustava leži u onome što

nas ona uče o životu. Tek u posljednjih nekoliko stotina godina čovjek je došao do

zaključka da duša ne postoji - odnosno da nakon smrti nema života. Takva

spoznaja nas je dovela do neprirodnog straha od umiranja. Taj strah nas toliko

prožima da jednostavno nismo u stanju svoj život živjeti kako treba. Betty nas uči

da saznanje o umiranju kao o nečem duhovnom ne potiče našu želju da što prije

umremo već želju da živimo punijim životom. 'Sada znam da Bog postoji. Više ne

vjerujem samo u neku Univerzalnu Energiju... jer vidjela sam biće koje je stvorilo

kozmos...'

Jedna mala djevojčica rekla mi je da je, nakon što je umrla, otkrila da 'živi novi

život.' Još mi je povjerila da, iako je čula na vjeronauku da Nebo postoji, u to baš i

nije vjerovala. Pošto je umrla pa se opet vratila medu žive, osjetila je da se 'više ne

boji umiranja, jer ipak već nešto o tome zna.' Nije imala želju da opet umre, nego

je shvatila 'da je život za živjeti a svjetlost je za poslije.' Upitao sam je po čemu je

ona sad drugačija, a ona je, nakon poduže pauze, odvratila: 'Lijepo je biti dobar.'

Ova knjiga nosi istu poruku. 'Budemo li dobri, bit ćemo nagrađeni radošću.' Kad je

upitala Isusa 'Zašto to prije nisam znala?', on joj je odgovorio 'Prije nego osjetiš

radost moraš spoznati bol.' Ovaj jednostavan odgovor promijenio je moje poimanje

života. To je nešto što sam i 'prije' znao; u stvari o tome sam slušao čitavog života.

Pročitavši ovu knjigu, shvatio sam da se, zahvaljujući ovoj priči, moj vlastiti život

promijenio i da se moram vratiti onim jednostavnim istinama za koje sam oduvijek

znao ali koje sam uvijek potiskivao u stranu.

Betty, rođena američka Indijanka, školovana u internatu, sjeća se natpisa na svojoj

školi: 'Ljudi bez vizije propadaju'. Naše društvo je izgubilo sposobnost

razumijevanja svojih vlastitih uvjerenja i vizija. Direktna posljedica takvog stanja

duha je i užasna zbrka nastala oko umiranja, pa nam pacijenti umiru sakriveni u

bolnici u društvu hladnih medicinskih naprava, a ne u prisustvu rodbine i prijatelja.

Zaboravili smo kako se umire, kao da umiranje nije više dio naših običnih života.

Istovremeno, zaboravili smo i kako se živi. čuveni mitolog Joseph Campbell tvrdi

da mnogi naši suvremeni problemi, od uživanja droga do nasilja u gradovima,

proizlaze iz kolektivnog nedostatka duhovne vizije. Smetnuli smo s uma da naši

obični životi imaju duhovni značaj.

U ovoj je knjizi i jedna velika tajna. Tu tajnu svi već znamo. To je nešto što nam

veliki proroci i duhovni vođe pokušavaju saopćiti unazad nekoliko hiljada godina.

Betty Eadie ju je otkrila umirući. Tajna o kojoj govorimo ima moć da vam potpuno

izmijeni život.

Dr. Melvin Morse

Nešto nije bilo u redu. Moj suprug, Joe, tek što je napustio moju bolničku sobu, a

mene je već obuzela neka zla slutnja. Bila sam sama, potpuno sama noć uoči

najstrašnijih izazova. U mene se polako uvlačio strah od smrti. Već godinama

nisam osjećala sličan strah. Zbog čega mi se to upravo sada dešava?

Bilo je to uveče, 18. novembra 1973. Te večeri sam primljena u bolnicu radi

djelomične histerektomije. Tada mi je bila trideset i jedna godina, rodila sam

sedmero djece, i bila sam odličnog zdravlja. Odlučila sam poslušati savjet svog

doktora i podvrgnuti se spomenutoj operaciji. Ni ja ni suprug nismo se dvoumili

kod donošenja odluke o pristanku na operaciju. I u trenutku kad sam ostala sama u

bolničkoj sobi nije bilo nikakvih sumnji u ispravnost odluke. Međutim, mučilo me

nešto drugo, nešto što nisam mogla definirati.Otkad smo u braku rijetko smo noći

provodili odvojeno. Pokušala sam razmišljati o našoj porodici i o tome koliko smo

bliski jedno drugom. Iako smo imali šestero djece (jedno je umrlo kao beba)

nerado smo ih ostavljali. čak i na našu godišnjicu braka ostajali bismo kod kuće i

prepuštali djeci da nam prirede proslavu. Znali su se u takvim prilikama pobrinuti

za sve - od večere do vatrometa. Bilo je i muzike koja, možda, i nije bila po našem

ukusu, ali je svejedno bila dobra. Sjećam se kad su nam za večeru poslužili kineske

specijalitete na posebno ukrašenom stoliću oko kog su umjesto stolica bili veliki

jastuci. Prigušili su rasvjetu u salonu, dali nam poljubac za laku noć i smijuljeći se

povukli u svoje sobe. činilo nam se kao da smo u raju na zemlji.

Razmišljala sam koliko sam sretna što za životnog saputnika imam Joea. Joe je bio

divan bračni drug, pun razumijevanja i uvijek pri ruci. Uzeo je odmor kako bi bio

samnom prije odlaska u bolnicu. Planirao je da uzme još sedam dana po mom

izlasku iz bolnice. Sa najstarijim kćerima već je isplanirao i novogodišnju večeru.

Zle slutnje su se sve više pojačavale. Možda je uzrok mojoj tjeskobi bila tama u

sobi, tama koje se užasavam još od djetinjstva. A, možda je razlog mojim crnim

slutnjama ležao u davnoj prošlosti, kada sam isto tako ležala u bolnici i kada se

dogodilo nešto što ni dandanas ne mogu objasniti.

Moji roditelji su se razveli kad mi je bilo četiri godine. Moj otac je znao reći da je

brak s Indijankom bila najgora stvar koju je čovjek mogao uraditi u ono vrijeme.

Otac je bio plavokosi Irac, a majka čistokrvna Indijanka iz plemena Sioux. Kao

sedmo od ukupno desetero djece, jedva da sam i imala prilike bolje upoznati svoje

roditelje prije razvoda. Nakon razvoda majka se vratila u rezervat, a otac je otišao u

grad da živi sa svojim roditeljima. Nas šestero djece smjestili su u katolički

internat.

Prvu zimu u internatu pamtim po učestalim groznicama koje su me neprestano

tresle. U jednoj spavaonici bilo je četrdeset djevojčica.

Sjećam se da sam se jedne noći uvukla u krevet svoje sestre Joyce.

Ležale smo tako jedna kraj druge i plakale - ja od groznice a ona od straha za

mene. časna sestra koja je obilazila sobe našla me kod sestre i vratila u moj hladan

i vlažan krevet. Sestrina objašnjenja i molbe da me pusti jer sam bolesna nisu

pomogle. Tek treće noći su me otpremili u bolnicu.

U bolnici su dijagnosticirali veliki kašalj i upalu obaju plućnih krila. Sjećam se da

je doktor tražio da se obavijeste moji roditelji i da je izrazio bojazan da neću

preživjeti do jutra. Ležeći tako u groznici, čas budna čas u bunilu, osjetila sam

nečije ruke na svojoj glavi. Otvorila sam oči i ugledala bolničarku. čula sam je

kako govori: 'Pa ona je još beba!'. Nikada neću zaboraviti sa koliko je nježnosti

izgovorila te riječi. Njene riječi su djelovale umirujuće i ja sam ubrzo utonula u

san.

Probudile su me riječi liječnika: 'Gotovo je. S njom je svršeno!'.

Osjetila sam da netko navlači pokrivač preko moje glave. Bila sam zbunjena.

Nisam znala šta znače te riječi. Okrenula sam glavu i pogledom obuhvatila sobu.

Pri tom mi nije bilo čudno što sam sve mogla vidjeti iako mi je preko glave bio

navučen prekrivač. Ugledala sam doktora i sestru kako stoje pored mog uzglavlja.

Primijetila sam da je svjetlo u sobi jače nego što je bilo čas ranije. Pričinilo mi se

da je krevet ogroman a da ja na njemu izgledam poput malog smeđeg zečića. Kad

je doktor izašao, postala sam svjesna da je u sobi još netko. Odjednom sam se našla

u nečijem naručju. Podigla sam pogled i ugledala čovjeka s divnom bijelom

bradom. I on je posmatrao mene. Njegova me brada opčinila. činilo se kao da

svjetluca jarkom svjetlošću koja je dolazila odnekud od ispod brade. Ja sam se

smiješila i prstima mu mrsila bradu. Osjećala sam smirenost i neobičnu sreću.

Nježno me ljuljao obujmivši me svojim rukama, i premda ga nisam poznavala

željela sam da zauvijek ostanem uz njega.

U sljedećem trenutku čula sam sestru koja je uskliknula 'Ona ponovo diše!' U sobu

je utrčao doktor. Bila je to neka druga soba. U međuvremenu su me, naime,

prebacili u jednu malu, puno tamniju sobu. čovjek s bijelom bradom je nestao. Bila

sam sva mokra od znoja i bilo me jako strah. Upalili su svjetlo i potom me vratili u

sobu gdje sam ranije ležala.Mojim roditeljima, koji su već bili stigli, saopćili su da

su me umalo izgubili. čula sam ih kako razgovaraju, ali još uvijek nisam bila u

stanju da ih razumijem. Ipak, bilo je lijepo opet biti uz roditelje, uz ljude koji su me

znali i voljeli - kao i uz čovjeka s bijelom bradom. Pitala sam ih tko je taj čovjek s

bijelom bradom i kuda je otišao, ali oni nisu imali pojma o čemu govorim. Rekla

sam i kako je doktor rekao da je samnom gotovo i da me tada u svoje naručje uzeo

čovjek sa svjetlećom bijelom bradom, ali oni nisu ništa shvaćali, ni tada ni kasnije.

To iskustvo nisam imala s kim podijeliti i s njim sam provela svoju mladost kao u

nekoj oazi Ijubavi. Sjećanje na to iskustvo ostalo je u meni zauvijek

nepromijenjeno, i kad god bih ga se kasnije sjetila obuzimalo me neko čudno

osjećanje smirenosti i sreće, isto onakvo kao kad me čovjek s bijelom bradom

držao u naručju.Pokušavala sam dozvati to sjećanje dok sam ležala u tamnoj sobi

čekajući operaciju. Strah od tame koji me prati od onih dana kada sam otrgnuta od

roditelja bivao je sve jači. U sobi je bilo nečeg zastrašujućeg. Smrt kao da se

šuljala oko mene. Misli su mi bile zaokupljene samo njome smrću! Smrt i Bog.

Dvije vječno povezane riječi. Što me čeka tamo, s one strane? Umrem li sutra, što

ću tamo preko naći? Vječnu smrt? Vječnost uz osvetoljubivog Boga? Nisam bila

sigurna šta me očekuje. Na koncu, kako li izgleda taj Bog? Nadala sam se samo da

nije onakav kakvog su nam ga predstavljali u internatu.

Još uvijek se sjećam svih detalja te prve školske zgrade i njenih divovskih zidova

od opeke i tamnih, hladnih učionica. žičana ograda dijelila je ženski dio internata

od muškog, a slična ograda je opasivala cijeli kompleks zgrada internata. Bili smo

podjednako izolirani od vanjskog svijeta kao i jedni od drugih. I danas dobro

pamtim ono prvo jutro kada su moja braća odvedena u jednu, a ja i moje sestre u

drugu zgradu internata. Nikada neću zaboraviti strah i užas u očima moje braće kad

su su se okrenuli prema nama da bi nas još jedanput, prije konačnog rastanka,

pogledali. Mislila sam onda da će mi srce prepući od bola.

Moje dvije sestre i ja odvedene smo u jednu malu prostoriju gdje su nas opatice

posule praškom protiv ušiju i ošišale. Dobile smo i odjeću, odnosno uniforme po

kojima su svi lako mogli prepoznati one koji bi eventualno pobjegli iz internata.

Našu najstariju sestru Thelmu odveli su u drugu prostoriju gdje su kroz isti

postupak prolazile starije djevojčice. Te prve večeri postrojili su nas uz krevete, a

onda je jedna od časnih sestara zviždaljkom dala znak za lijeganje u krevet. čim

smo legle, ugasili su svjetlo u spavaonici, a vrata su zaključali izvana. Prestravljena

sam ležala u toj ogromnoj, mračnoj i zaključanoj sobi, čekajući da me san izbavi

tog užasa.

Nedjeljom su sva djeca morala u crkvu. Tada smo imale priliku da vidimo našu

braću, tamo na drugoj strani kapele. Dok sam se te prve nedjelje probijala kroz

gomilu djevojčica, osjetila sam da me nešto udarilo u glavu. Okrenula sam se i

ugledala dugačak kolac na čijem kraju je bila gumena loptica. časne sestre su tim

štapom održavale red u crkvi. To je bio samo prvi u nizu udaraca koje sam primila

u internatu. Kako nisam nikako mogla ustanoviti što koje zvono najavljuje i kada

kleknuti ili moliti, udarci su često pljuštali po mojoj glavi. Mogla sam vidjeti

braću, a u tome me ni udarci gumenom kuglom nisu mogli omesti.U internatu su

nas učili o Bogu, i tamo sam naučila mnoge stvari o kojima nikada nisam previše

razmišljala. Rekli su nam da smo mi, Indijanci, pagani i grešnici, a ja sam im,

naravno, vjerovala. časne sestre su, očito, bile u posebnoj milosti Boga, a nas su

učili da su one tu samo da nam pomognu. Moju sestru Thelmu često su tukle

gumenim crijevom, a ona im je morala na tome zahvaljivati. U slučaju da zahvala

izostane mlaćenje bi se ponavljalo. Kako su te časne bile Božje izabranice, u meni

se, prirodno, rodila neizmjerna bogobojaznost. Sve što sam o njemu tamo naučila

taj je strah od Boga znatno pojačavalo. U mojim očima on je bio bijesan, nestrpljiv

i neizmjerno moćan, što je značilo da će me, naljutim li ga, ili smlaviti ili poslati

pravo u Pakao, ako ne prije a ono o Sudnjem danu. Potajno sam se nadala da tom

internatskom Bogu nikad neću morati pred oči. Pogledala sam na veliki zidni sat

nasuprot mog kreveta. Prošlo je tek nekoliko minuta otkad je Joe napustio moju

bolničku sobu. Samo nekoliko minuta! Slabašno svjetlo nad umivaonikom bilo je

dovoljno jako da po zidovima baca sjenke - sjenke koje su poput košmara

opterećivale moju maštu još od ranog djetinjstva. Uslijed samoće i mraka misli su

mi jurile tamnim hodnicima mojih sjećanja. Znala sam da ih na svaki način moram

obuzdati ili će se u protivnom ova noć pretvoriti u beskrajnu moru. Malo sam se

pribrala pokušavajući naći vedrije trenutke iz moje prošlosti. Pojavio se tračak

svjetlosti.

* * *

Metodisti iz Wesleya upravljali su školom za Indijance koja se zvala Brainard

Indian Training School. Nikad neću zaboraviti natpis koji se nalazio ispred škole

'Ljudi bez vizije propadaju'. Bila sam sigurna da se to odnosi na Indijance, a kako

se natpis nalazi na školi za Indijance, smatrala sam da će nas tu naučiti kako doći

do vizije. Takvo moje shvaćanje navedenog natpisa potkrepljivali su neki drugi

natpisi koje sam vidjela po gradu, poput onoga 'Indijancima i psima ulaz

zabranjen!'Pokazalo se da će Brainard Indian Training School biti mnogo

pozitivnije iskustvo od prethodnih kroz koje sam prošla. Tu je vladala prijatna i

opuštena atmosfera, a nastavnici kao da su uživali u svom poslu. Tu sam shvatila

da Bog ima različito značenje za različite ljude. Za ove ljude ovdje, Bog nije bio

ljut i osvetoljubiv, već biće koje se radovalo našoj sreći. Premda sam naučila da

postoje različiti načini poimanja Boga, bojim se da sam i dalje bila uvjerena da će

me i takav, različit, ipak kazniti ako ikad umrem i stanem pred njega.Tokom ljeta

odlazila sam i u luteranske i u baptističke crkve, a povremeno i u Vojsku spasa.

Bitno je bilo da idem u crkvu, a manje mi je bilo važno o kojoj se crkvi radi. Kako

sam sazrijevala tako je raslo moje zanimanje za Boga. Shvatila sam da on igra

važnu ulogu u mom životu, iako mi baš nije bilo potpuno jasno kakva je to uloga, i

kakav će utjecaj imati na moj život. Pokušala sam mu se približiti molitvama i tako

doći do odgovora, ali imala sam osjećaj da me nije čuo. činilo se da moje riječi

nemaju odjeka. Kad mi je bilo jedanaest skupila sam svu svoju hrabrost i upitala

upravnicu da li ona stvarno vjeruje da Bog postoji. Bila sam sigurna da je ona prva

koja mora znati odgovor na to pitanje. No, umjesto odgovora dobila sam

šamarčinu, uz uobičajeno oštar prekor u smislu 'kako se usuđuješ sumnjali u

Njegovo postojanje?!' Potom mi je naredila da kleknem i molim za oprost, što sam

ja, naravno, i učinila. No, tada sam shvatila da sam osuđena na vječnu vatru Pakla,

što zbog potpunog nedostatka vjere, što zato jer sam se usudila posumnjati u

postojanje Boga. Bila sam sigurna da mi nikada neće biti oprošteno.

Kasnije tog ljeta odselila sam ocu, a tamo sam se jednom zgodom naužila straha.

Jedne noći, kad sam legla u krevet, odgrnula sam zastore kako bih mogla

posmatrati zvijezde i oblake. Bila je to moja omiljena zabava još iz ranog

djetinjstva. Iznenada sam ugledala kako s oblaka silazi bijela zraka svjetla. Bila

sam prestravljena. Zraka se pomjerala lijevo - desno, kao da nešto traži, nas,

nekoga. Bila sam sigurna da to Isus dolazi po Drugi Put. Vrisnula sam iz sveg

glasa. Učili su nas da će Isus doći prerušen u provalnika, noću, i da će pravedne

povesti sa sobom, a one ostale, zle, spržiti. Prošli su sati i sati prije nego što me

otac uspio smiriti i konačno uvjeriti da se ne radi o Isusu već o reklamnim

reflektorima cirkusa koji je upravo stigao u naš grad. Nakon ove zgode neko se

vrijeme nisam zabavljala posmatranjem noćnog neba.

No, moja potraga za istinskom prirodom Boga i dalje se nastavila. Sjećam se da

sam obišla brojne crkve i popamtila mnoge rečenice iz Novog zavjeta. Došla sam

do zaključka da duša umrlog počiva u grobu zajedno s tijelom sve do časa

uskrsnuća, kada pravedni ustaju zajedno s upravo pristiglim Isusom. često sam o

tome razmišljala, još uvijek se plašeći svoje vlastite smrti i vječne tame koja će

uslijediti.Zastori moje bolničke sobe bili su navučeni. M Jesam li ih ja navukla?

Ponovo sam pogledala na sat. Vrijeme kao da je stalo. Imala sam potrebu da s

nekim razgovaram. Možda da pozovem sestru, ili, još bolje, da nazovem kući.

Posegnula sam za telefonom. Minutu kasnije javila se moja petnaestgodišnja kći.

Zabrinuto me upitala je li sve u redu. Bilo je divno čuti iskrenu brigu u njenom

glasu.

Rekla sam joj da je sve u redu osim što sam pomalo usamljena. 'Tata se još nije

vratio', rekla je. Moje oduševljenje je naglo splasnulo. Toliko sam željela da ga

čujem. 'Mama, jesi li dobro?', upitala me Donna. 'Ništa ne brini, sve je u redu',

odgovorila sam. A, ustvari, željela sam reći 'Molim te, nađi tatu što prije možeš i

odmah ga pošalji ovamo!' Sve me više obuzimao nesavladiv strah.Čula sam u

slušalici telefona glasove svoje djece kako žamore: 'I ja hoću da pričam s mamom'.

'Daj meni telefon da čujem mamu', 'Tužit ću te tati'. Odmah mi je bilo lakše kad

sam čula poznate i drage glasove. Sljedećih pola sata provela sam na telefonu,

opraštajući se sa svojom djecom. Kad sam spustila slušalicu, osama me ponovo

poklopila poput teškog prekrivača. Soba je izgledala još mračnija, a moja kuća,

tako mi se činilo, kao da je bila tisućama milja daleko od moje bolničke sobe. Moja

porodica je bila sav moj život. Ova me odvojenost plašila i ubijala. Međutim, već

samo razmišljanje o djeci i Joeu pomoglo mi je da se osjećam bolje. U tim

trenucima nitko živ me ne bi mogao uvjeriti da će mi za samo nekoliko sati biti

potpuno svejedno hoću li se vratiti svojoj porodici, štoviše da ću moliti i preklinjati

da se ne vratim.

Oduvijek sam mislila da će mi, možda, moj muž i moja djeca nadomjestiti

porodicu koju nisam imala dok sam bila dijete. Dala sam samoj sebi obećanje da će

porodica koju sama zasnujem biti moj jedini interes i moje glavno utočište. Sebi

sam se zavjetovala da ću dovijeka voljeti svoga supruga i s njime dijeliti i dobro i

zlo, te da će moja djeca u nama uvijek imati čvrst oslonac. Kad sam napunila

petnaestu poslali su me majci. Otac je smatrao da djevojka u tim godinama treba da

bude uz majku, a ne u internatu ili s ocem. Majci je u to vrijeme trebao netko tko bi

joj pripazio na bebu dok je ona na poslu. I tako su me izvukli iz internata da čuvam

svoju najmlađu sestru. Provodeći dane sama u kući počela sam samu sebe

sažaljevati, naročito kad bih ugledala djecu iz susjedstva kako odlaze i dolaze iz

škole. Tada nisam puno patila zbog same škole i obrazovanja koje eventualno

propuštam, koliko zbog društva svojih vršnjaka i svoje braće koje mi je strašno

nedostajalo. Ubrzo sam zaključila da je jedini izlaz brak i vlastita porodica. Imala

sam osjećaj da mojim životom upravljaju potrebe drugih i da mi polako izmiče

pravo na moju osobnu sreću. Željela sam da imam svoju odjeću, svoj krevet i svoj

dom. Željela sam muža kome mogu vjerovati i koga ću voljeti bez obzira na sve

što se oko nas događa. Zato se ne treba nimalo čuditi što sam se beznadežno

zaljubila u dječaka iz susjedstva i što smo se već narednog proljeća vjenčali. Moj

se otac tome žestoko protivio, a majka, s kojom sam tada živjela, u mom mi je

naumu pružila svu podršku. Bilo mi je samo petnaest godina, bila sam beskrajno

naivna i nisam imala pojma kakve sve zamke sa sobom nosi bračni život. Naša

nezrelost, i činjenica da smo od života imali potpuno suprotna očekivanja,

neminovno su, nakon šest godina, dovela do razvoda. Moj se san raspršio, a duša je

bila teško ranjena. Trebalo je puno strpljenja i ljubavi da se takva duša zaliječi.

Nikad nisam požalila zbog tog braka, jer podario mi je četvero divne djece: dvije

djevojčice, Donnu i Cheryl, sina Glenna, i još jednu kćer, Cynthiju, koja je

nažalost umrla u trećem mjesecu života.

Joea sam upoznala na božičnom balu nakon što sam se razvela. Bilo je to u Renou,

u Nevadi, gdje sam tada živjela. On je služio u obližnjoj vojnoj bazi i također je

već imao iza sebe neuspio brak. Imali smo puno toga zajedničkog. Njegova je

sudbina veoma nalikovala mojoj. Činilo se kao da smo stvoreni jedno za drugo.

Čak su ga i moja djeca odmah zavoljela. Ubrzo smo se i vjenčali. U početku je sve

bilo tako sjajno da se činilo nestvarno. Joea je krasila nježnost kakvu nikad prije

nisam sretala. Bio je beskrajno strpljiv s djecom, ali i dosljedan pa su ga djeca i

voljela i cijenila. Uveče bi se takmičila tko će ga prvi dočekati kad bi se vraćao s

posla. Joe im je, u svakom pogledu, od prvog dana bio pravi 'Tata'. Mi smo stvarno

željeli biti zajedno, i ta želja, u kombinaciji s našom sve većom zrelošću, nas je i

održala kroz sve ove godine. I kako smo se seljakali iz mjesta u mjesto, i kako smo

se prilagođavali jedno drugom, samo po sebi došlo je i do naše uzajamne odluke da

u hodu rješavamo probleme i da naš život posvetimo održanju naše zajednice, bez

obzira na cijenu.

U julu 1963. godine Joe je dobio premještaj u vojnu bazu u San Antoniju, u

Texasu. Bilo je to vrijeme prvih kompjutera, a Joe je bio odabran da se školuje za

programera. U te četiri teksaške godine rodila sam dva sina - Josepha mlađeg i

Stewarta Jefferya. Živjeli smo život iz snova. Imali smo nov novcat automobil i

novu kuću s klima uređajima! Djeca su imala sve što su trebala, a Joeova primanja

su mi omogućavala da stalno budem uz djecu. Osjećala sam se blaženo. Sigurnost i

radost kojima sam tada bila okružena činili su se čitavu vječnost daleko od mojih

internatskih dana, osame mog djetinjstva i mog neuspjelog braka. Ipak, znala sam

da nešto nedostaje.

I dalje sam se molila, ali je izgledalo da je moj odnos s Bogom nekako hladan i

ispunjen strahom. Bila sam svjesna da bi on, s vremena na vrijeme, i uslišio neke

moje molitve. Na primjer, u vrijeme nakon mog razvoda, kada sam ga molila da

nađem nekoga tko je strpljiv i pun ljubavi i kad me bukvalno doveo Joeu.

Vjerovala sam da Bog postoji i da voli svu svoju djecu, uprkos tome što neki kažu

da je osvetoljubiv. Unatoč svojoj vjeri, nisam znala kako da tu božju ljubav

unesem u svoj život i da je podijelim sa svojom djecom. O tome sam razgovarala i

sa suprugom. Predložila sam mu da počnemo redovito posjećivati crkvu. Joe nije

bio oduševljen. Rekao je da su njegova religiozna iskustva negativna i da ih ne bi

htio ponavljati. Poštovala sam njegov stav, ali sam i dalje nastojala da u porodicu

usadim čvršća religiozna uvjerenja. Pohađali smo nekoliko lokalnih crkvi, ali u

njima nismo našli što smo tražili, pa sam nakon nekog vremena i ja posustala. Od

tada pa nadalje moj odnos prema vjeri bio je prilično nedefiniran.

Moja razmišljanja prekinuo je ulazak bolničarke. Nosila je malu bočicu s pilulama

za spavanje. Odbila sam ih, jer još od ranije imam averziju prema svim vrstama

medikamenata. Sestra je otišla, a ja sam opet ostala sama. Opet sam počela

razmišljati o operaciji koje me očekivala sljedećeg jutra. Hoće li sve proći kako

treba? Čula sam bezbrojne priče o ljudima koji su umrli na operacionom stolu.

Hoće li se to i meni desiti? Po glavi su mi se počele motati neke slike groblja,

nadgrobnih spomenika, križeva, mrtvačkih kovčega. Kakvi su rituali sahrane?

Čemu služi križ? Da li on dokazuje da je netko svet? Ili je on znak da se radi o

grešnicima i da ih on ima braniti od demona Pakla. Sve me više obuzimala

potištenost i nelagoda. Pozvonila sam. Kad se sestra opet pojavila, upitala sam je:

'Imate li pri ruci one pilule?' Nije krila čuđenje, ali je ubrzo donijela tablete. Bila

sam joj zahvalna. Tek što sam izmrmljala molitvu utonula sam u san.

Jutro je došlo brzo. Sunce se probijalo kroz zastore. Operacija je bila zakazana za

podne. Mogla sam birati: ili ću se probuditi i satima čekati na operaciju, ili ću

nastaviti spavati. Još sam bila omamljena od tablete za spavanje, a možda je

ošamućenost bila posljedica iscrpljenosti od noćašnjih košmara. Jutarnja svjetlost i

sunce malo su me umirili, pa sam krenula razmišljati o mom posljednjem boravku

u bolnici. Moji noćašnji strahovi bili su mačji kašalj u usporedbi s onima. Sada

sam bar mislila da znam što me čeka.

Joe je otišao u penziju 1967. godine. Razmišljali smo o brojnim mogućnostima

koje su mu se pružale. Kompjuterska tehnologija je bila u zamahu, pa je Joe sa

svojim znanjem mogao birati posao u civilnom sektoru. Na nama je samo bilo da

odlučimo u kom dijelu zemlje bismo željeli živjeti. Odabrali smo sjeverozapadnu

obalu Pacifika gdje su Joeu ponudili posao u jednoj korporaciji za proučavanje

zemljinog omotača. Smatrali smo da će nam dobro doći promjena klime. Pored

toga, bit ćemo bliže mom ocu. Preselili smo se i vrlo brzo nakon preseljenja ostala

sam u drugom stanju. Nismo bili pretjerano sretni, jer smo smatrali da imamo

taman dovoljno djece. Osim toga, liječnici su mi preporučili da više ne rađam, jer

su me prethodne trudnoće prilično iscrpile.

U trećem mjesecu trudnoće počela sam osjećati jake grčeve, a pojavilo se i

krvarenje. Rekli su mi da je trudnoća problematična i da se može očekivati

spontani pobačaj. Kako krvarenje nije prestajalo, hospitalizirana sam. Do

spontanog pobačaja nikako nije dolazilo, pa mi je predloženo da se trudnoća

prekine abortusom, jer je postojala bojazan da će u slučaju poroda fetus biti

oštećen. Imala sam povjerenje u mišljenje doktora, i nakon konsultacija sa

suprugom odlučila sam se za abortus.

Prije same operacije pregledao me još jedan tim liječnika. I oni su smatrali da je

abortus najbolje rješenje. Jedan od liječnika je rekao: 'Ne razumijem zašto se taj

momčić tako čvrsto drži unutra'. Ta rečenica je promijenila moju odluku. Naježila

sam se od pomisli na abortus, jer sam shvatila da to dijete želi da bude rođeno.

Opet sam razgovarala sa suprugom. Ni on ni ja nismo željeli defektno dijete, ali i

on se složio da nakon svega abortus ne dolazi u obzir. Iste večeri našu smo odluku

saopćili liječnicima. Kad su nas saslušali, pokušali su nas uvjeriti da oštećeni fetus

treba odstraniti i da ni jedan liječnik ne bi odobrio nastavak trudnoće i da oni, u

slučaju da mi ostanemo kod svoje odluke, ne žele u tome imati nikakvog udjela.

Sutradan sam bila otpuštena iz bolnice. Odmah sam se dala u potragu za

liječnikom koji će prihvatiti moju odluku i pratiti moju trudnoću do samog kraja.

Konačno sam našla mladog liječnika koji je upravo otvorio vlastitu ordinaciju

nakon što je napustio vojnu službu. Rekao je da postoje izvjesni izgledi da beba

preživi, ali je i on strahovao da bi mogla biti rođena s odleđenim deformitetom.

Rekao mi je da moram ležali i držali se svih njegovih uputa.

Joe je sa djecom preuzeo brigu oko kuće, a ja sam odlučila da iskoristim vrijeme

koje je predamnom i da završim svoje srednje školovanje. Kako se približa vao čas

poroda tako sam bivala sve prestrašenija. Djecu smo pripremili na sve mogućnosti:

od toga da beba može biti rođena sa nekom deformacijom ili bez nekog dijela

tijela, do toga da se može desiti da pri porodu i umre. U to vrijeme još se nije

udomaćila praksa da očevi prisustvuju porodu, a ja nisam imala hrabrosti da to

dijete rodim sama. Ipak je osoblje bolnice pristalo da Joe bude uz mene, premda su

strahovali od njegovih reakcija. Tražili su da potpiše izjavu kojom ih oslobađa

svake odgovornosti za ono što bi mu se u toku porođaju moglo desiti. Oni su,

rekoše, odgovorni isključivo za mene i moje stanje.

Trudovi su počeli 19. lipnja 1968. Odmah sam prebačena u bolnicu. Bila sam

toliko uplašena da sam se nekontrolirano tresla od straha. Joe je bio uz mene u

rađaoni, držao me za ruku i milovao po kosi. Bio je obučen kao i svi ostali u

rađaoni: u zelenom mantilu i s bijelom maskom koja mu je pokrivala usta i nos.

Njegove čelično-plave oči pokušavale su me umiriti i utješiti, ali po ubrzanom

disanju koje se moglo vidjeti na njegovoj maski znala sam da je bio jednako

uplašen kao i ja. Kako se bližio čas poroda tako su se naše ruke stezale u

neraskidiv stisak.

Kad se beba konačno rodila, pogledala sam doktora u oči. Odmah sam znala da su

strahovanja i zle slutnje koje su nas opsjedale ovih proteklih mjeseci bili uzaludni.

Položio je bebu na moj stomak tako da sam je mogla uzeti u naručje. I Joe i ja brzo

smo je ispitali pogledom od glave do pete. Zaplakali smo. Naš je sin bio savršeno

zdrav i normalan. Držeći ga tako u svom naručju znala sam da mi je bio suđen i da

je i on sam žarko želio da dođe na ovaj svijet.

Iako ni pod kakvim uvjetima ne bih bila promijenila svoju odluku oko rođenja

ovog djeteta, ovaj je porođaj na meni ostavio traga. Narednih mjeseci došlo je do

brojnih komplikacija, pa je na kraju moj liječnik predložiohisterektomiju. Opet

smo odluku donijeli Joe i ja. Odlučili smo prihvatiti savjet našeg doktora i

prijatelja. U moju je sobu sada došla neka druga bolničarka. Prodrmala me blago

ne bi li me probudila. Ustvari, htjela me uspavati injekcijom kako bih lakše

dočekala operaciju. Bilo mi je u tom času smiješno da me netko budi kako bi me

tren kasnije opet uspavao. Bila bih se i nasmijala da injekcija nije odmah počela

djelovati. Oblila me neka prijatna toplina. Mora da je par sekundi kasnije ušao i

doktor, jer sam ga čula kako pita: 'Je li spremna?' časak iza toga sve je bilo crno.

Kasno popodne tog istog dana došla sam k sebi. Pored mene je stajao doktor, koji

mi je govorio da je sve proteklo u redu i da ću veoma brzo biti kao nova. Sjećam se

da sam tada pomislila: 'Divno, sada se mogu konačno odmoriti i prestati brinuti

zbog operacije.' Zatim sam opet utonula u san.

Probudila sam se usred noći, u dvokrevetnoj sobi u kojoj sam bila potpuno sama.

Zidovi su bili obojeni živim bojama. U sobi su bila dva noćna ormarića, televizor,

veliki prozor. Moj krevet je bio do prozora, baš kako sam i tražila, jer još od

djetinjstva patim od klaustrofobije. Vani je bilo mračno. Jedino svjetlo je dopiralo

iz noćne lampe nad umivaonikom. Pozvonila sam sestri i zamolila je da mi donese

čašu vode. Rekla mi je da su mi već davali komadiće leda tokom popodneva.

Nisam se ničega sjećala. Dodala je još da me posjetio moj suprug s nekim

prijateljima, ali ni toga se nisam sjećala. No, bila sam svjesna da nisam bila

našminkana i da moj ogrtač baš nije bio prikladan za primanje posjeta jer je jedva

išta pokrivao. Morat ću još popričati s mužem o tome. Kako može dovoditi posjete

bez mog znanja!?

Oko devet sati sestra mi je donijela večernju porciju lijekova. Izuzev lagane boli od

operacije, osjećala sam se sasvim dobro. Progutala sam lijekove i smjestila se da

gledam televiziju. Mora da sam zadrijemala, jer kad sam sljedeći put pogledala na

sat bilo je devet i trideset. Osjetila sam laganu vrtoglavicu ali i potrebu da nazovem

muža. Nekako sam napipala telefon i okrenula naš broj. Razgovora se ne sjećam.

Samo znam da sam bila užasno pospana i jedino što sam željela bilo je da što prije

zaspim. Uspjela sam isključiti televizor i povući prekrivač do brade. Hvatala me

drhtavica, osjećala sam hladnoću u kostima i neku slabost koju nikada ranije nisam

poznavala.

Mora da me opet uhvatio san, ali samo nakratko, jer kad sam pogledala na sat još

uvijek je bilo pola deset. Odjednom sam bila potpuno budna. Uhvatilo me neko

čudno osjećanje. Instinktivno sam osjećala neku opasnost koja se nadamnom

nadvila. Pogledala sam oko sebe: vrata sobe su bila napola odškrinuta; svjetlo nad

umivaonikom i dalje je gorjelo. Bila sam u stanju potpune uzbunjenosti i užasnog

straha. Osjetila su mi govorila da sam sama samcata i da mi je tijelo iz trenutka u

trenutak sve slabije i slabije.Krenula sam da dohvatim zvonce, da pozovem

bolničarku. Ali, makoliko se trudila nisam se mogla ni pomaknuti. Osjetila sam da

tonem, kao da iz mene curi i posljednja kap krvi. U glavi mi je zujalo, i dalje sam

tonula sve dok nisam osjetila da mi je tijelo potpuno nepomično i beživotno. A

onda sam osjetila bujicu energije i nekakav prasak koji je dolazio iz nutrine mog

bića, a moja duša kao da se vinula iz mojih prsa povučena nekom neodoljivom

silom magneta. Prvi utisak je bio osjećaj slobode. U tom osjećanju nije bilo ničeg

neprirodnog. Našla sam se iznad svog kreveta, lebdjela sam pod samim stropom

sobe. Osjećaj slobode bio je bezgraničan i činilo mi se kao da sam oduvijek bila u

takvom stanju. Na svom krevetu sam vidjela tijelo koje nepomično leži. Htjela sam

znati tko to tamo leži. Primakla sam se bliže. Bilo je to moje tijelo. To saznanje

nije me ni malo uznemirilo; samo sam osjetila neko sažaljenje. Izgledala sam na

tom krevetu nekako mlađe i ljepše nego što sam inače bila. činilo mi se kao da sam

tu, na taj krevet odložila neku svoju iznošenu haljinu koju više nikada neću obući.

To me malo rastužilo jer je haljina još bila dobra, mogla se još nositi. Tad sam

shvatila da se nikad prije nisam vidjela ovako trodimenzionalno: vidjela sam se u

ogledalu, naravno, ali to je uvijek bila samo plošna slika. Međutim, oči duše vide

više dimenzija nego oči smrtnog bića. Sada sam imala priliku da svoje tijelo

gledam iz raznih uglova od sprijeda, otpozadi i sa strane. Vidjela sam ono što

nikad prije nisam mogla, a o cjelovitosti izgleda da i ne govorim. Možda se baš

zato u početku i nisam mogla prepoznati.

Moje novo tijelo je bilo bez težine i neobično pokretno. Bila sam opčinjena svojim

novim stanjem. Iako sam samo nekoliko časaka ranije osjećala bol od operacije,

sada sam bila oslobođena svih neugoda. Bila sam u svakom pogledu savršena.

Pomislila sam 'Ustvari, tek sada sam ona prava.'

Ponovo sam svoju pažnju usmjerila ka svom nepomičnom tijelu. Shvatila sam da

još nitko ne zna da sam umrla, pa sam poželjela da im ja to saopćim. 'Umrla sam, a

nitko ne mari!'. No, prije nego što sam se uspjela pomaknuti, pored mene se

pojaviše tri muškaraca. Na sebi su imali divne svijetlosmeđe mantije. Jedan je

imao i kapuljaču. Sva trojica su bila opasana zlatnim gajtanima. Iz njih je zračila

neka svjetlost koja nije zasljepljivala. Tada sam primijetila da i ja zračim nekom

svjetlošću i da se sva ta svjetlost stapa i okružuje nas. Nisam bila nimalo

prestrašena. Muškarci su izgledali kao da imaju oko sedamdeset ili osamdeset

godina, ali znala sam da se njihova starost ne može mjeriti zemaljskim godinama.

Imala sam utisak da su mnogo stariji - da su upravo drevni. Osjećala sam da zrače

duhovnošću, znanjem i mudrošću. Mantije su samo pajačavale takav utisak.

Izgledali su poput monaha - uglavnom zbog svojih mantija - i nekako sam znala da

im mogu vjerovati. Konačno su me oslovili.

Rekli su mi da me prate odvajkada. Nisam odmah shvatila o čemu govore. Naime,

oduvijek me mučio pojam vječnosti, a ovo njihovo odvajkada me potpuno zbunilo.

Za mene je vječnost bila tamo negdje u budućnosti, a ova trojica sad kažu da mene

znaju oduvijek iz tamo neke prošlosti. A, onda su mi se počele ukazivati neke slike

iz davnina, iz vremena kad me još nije bilo na svijetu, slike koje pokazuju moj

odnos s ovom trojicom 'otprije'. Kako se film vrtio tako sam shvaćala da se zaista

poznajemo odvajkada. Bila sam veoma uzbuđena. Saznanje o predzemaljskom

životu polako se uvlačilo u moj um. Postepeno sam saznavala da je smrt, u stvari,

ponovno rađanje u viši stepen života koji donosi razumijevanje i znanja što se

prostiru kroz vrijeme, prošlo i buduće. Znala sam da su njih trojica moji izabrani

prijatelji u tom višem životu i da su upravo oni odabrani da budu samnom.

Objasnili su mi da su upravo oni bili moji anđeli čuvari tokom mog zemaljskog

života. Rekli su mi da sam umrla prije vremena i da o ničemu ne brinem jer će sve

biti kako treba. Osjetila sam u njihovim riječima istinsku brigu i ljubav. U početku

mi se učinilo da komuniciramo uobičajenim putem, govorom, ali sam ubrzo

shvatila da je komunikacija mnogo direktnija i da se odvija između duša, između

umova. Takva je komunikacija daleko brža i neposrednija, a oni je nazivaju 'čistim

znanjem'. Pojam koji bi je na zemaljskom jeziku najbolje definirao je telepatija, ali

ni on nije potpuno točan. Jer, ja sam bila u stanju da osjetim njihove emocije,

njihovu ljubav, daiskusim njihova osjećanja. To me ispunjavalo radošću, jer sam

znala koliko me vole. Jezik kojim sam se ranije služila, jezik moga tijela, bio je

zaista ograničen, i tek tada sam shvatila da ustvari uopće nisam posjedovala

sposobnost izražavanja svojih osjećaja.

Bilo je toliko toga što su željeli da mi povjere. I ja sam imala puno toga što sam

željela njima reći, ali svi smo bili svjesni da je u tom času bilo i prečih stvari. U

tom momentu sjetih se svog muža i naše djece. Brinula sam kako će oni primiti

vijest o mojoj smrti. Kako li će jadni Joe brinuti o šestero djece? Kako će se djeca

međusobno slagati bez mog prisustva? Morala sam ih bar još jedanput vidjeti, ako

zbog ničega a onda zbog sebe same.

Morila me samo jedna misao - otići odavde i vidjeti porodicu. Nakon tolikih

godina traganja za porodicom, nakon tolikog truda da se porodica sačuva i održi na

okupu, uhvatio me strah da ću ili izgubiti. Ili, možda, da će oni izgubiti mene.

Pogledom sam počela tražiti izlaz. Ugledala sam prozor. Izašla sam kroz prozor, ali

sam gotovo istog trena shvatila da sam isto tako mogla izaći i kroz zid. Prozor sam

odabrala samo zato jer je moj um još uvijek bio opterećen zemaljskim

ograničenjima. Primijetila sam, također, da se još uvijek krećem u nižem stupnju

brzine, jer su moje misli još uvijek radile po zemaljskom obrascu i na bazi fizičkih

zakona.

Put do kuće mi nije ostao u sjećanju. Kretala sam se veoma brzo, jer sam konačno

shvatila da brzina nije u pitanju, i samo nejasno pamtim krošnje stabala koje su

promicale podamnom. Nije bilo potrebe da donosim bilo kakve odluke ili da

određujem pravac kretanja. Moje misli su bile usmjerene na moju kuću i ja sam

znala da ću doći kući. U tren oka bila sam u svom domu. Ušla sam u dnevnu sobu

gdje je moj muž u svojoj omiljenoj fotelji čitao novine. Vidjela sam i svoju djecu

kako se muvaju po kući, spremajući se na spavanje. Dvoje naše djece je bilo usred

borbe jastucima, što je bio i inače dio rituala pred lijeganje. Nisam imala želju da s

njima komuniciram, ali me brinulo kako će od sad pa nadalje bez mene. Dok sam

tako posmatrala jedno po jedno, pred mojim očima promicale su slike iz njihove

budućnosti. Tada mi je sinulo da je svako od moje djece došlo na ovaj svijet zato

da samo proživi svoj život, i da je greška što sam mislila da su to 'moja' djeca.

Svako od njih je duša za sebe, baš kao i ja sama, s intelektom koji im je dat prije

nego što su došli na ovaj svijet. Svako od njih je obdareno slobodnom voljom da

živi životom koji odabere i nitko nema pravo da im tu slobodu uskrati. Ja sam tu

bila samo zato da se o njima brinem. Iako se ne sjećam svih detalja, znam da sam

vidjela da svako od moje djece ima svoju zadaću na ovome svijetu. Kad ta zadaća

bude obavljena i njihovo poslanje na zemlji bit će okončano. Vidjela sam, tada, i

određene izazove koji očekuju pojedinu moju djecu i znam da su oni nužni za

razvoj njihovih duša. Ništa od onoga što sam vidjela nije me rastužilo ili zabrinulo.

U krajnjoj liniji svoj mojoj djeci će biti dobro, a na koncu ćemo, uskoro, svi opet

biti zajedno. Od svega toga osjetila sam nekakvu blagost i milinu: s mojim mužem

i mojom djecom, mojom cijelom obitelji koju sam oduvijek željela i prizivala, bit

će, dakle, sve u redu. Oni mogu nastaviti svojim putem, pa mogu i ja nastaviti

svojim.

Osjetila sam duboku zahvalnost zbog ovog saznanja koje će mi olakšati moje

putovanje kroz smrt. Tada sam osjetila želju da nastavim sa svojim životom i da

iskusim sve ono što me još očekivalo. Vratila sam se, ili bolje rečeno, vratilo me u

bolnicu. Samog se putovanja nazad opet ne sjećam, kao da se radilo o treptaju oka.

Moje je tijelo još uvijek ležalo u bolničkoj sobi, neke dvije i po stope niže mene. I

moji prijatelji su još uvijek bili tu. Znala sam da neće putovati samnom. Odjednom

sam začula prodoran šum.

Osjetila sam da se nalazim u blizini neizmjerne energije. Sobu je ispunjavao

potmuo tutanj. Iza tog zvuka mogla se osjetiti ogromna energija, neko neodoljivo

kretanje. Iako su zvukovi bili zastrašujući mene su ispunjavala prijatna osjećanja -

kao da sam pod hipnozom. U daljini su se čula zvona - te divne zvuke neću nikada

zaboraviti. Opet sam bila u potpunoj tami. I krevet, i svjetlo nad umivaonikom i

cijela soba kao da su polagano nestajali u mrak, a ja sam osjetila da me nešto

podiže i odvlači u neku beskrajnu uskovitlanu masu.

Bilo je to kao da me progutao snažni tornado. Predamnom je bila samo gusta,

skoro opipljiva, neprobojna tama. Nije se radilo samo o pukom izostanku svjetla;

bilo je to gusto crnilo koje nije nalikovalo ničemu što sam ranije iskusila. Zdrav

razum mi je govorio da bih trebala biti uplašena, i da bi svi moji strahovi vezani uz

tamu sada trebali izaći na površinu punom silinom. Ali, ja sam se, naprotiv, u toj

tami osjećala veoma prijatno i smireno. Osjećala sam da se krećem nekud naprijed,

a zvukovi su postajali tiši. Kretala sam se tako da su mi stopala bila naprijed a

glava lagano podignuta. Brzina je bila tako velika, da je, valjda, ne bi mogli mjeriti

ni brzinom svjetlosti. S brzinom se povećavala i smirenost, koja me tjerala na želju

da ovo stanje potraje zauvijek. Znala sam da bi mi se ta želja mogla i ispuniti,

ukoliko to poželim.

Osjetila sam da samnom, na izvjesnoj udaljenosti, putuju i drugi ljudi ali i

životinje. Nisam ih vidjela, ali sam osjećala da prolaze kroz isto iskustvo kao i ja.

Nisam s njima imala nikakve osobne kontakte, ali sam znala da ne predstavljaju

nikakvu opasnost, pa sam polako prestala na njih obraćati pažnju. Osjetila sam još

nešto: da se neki od njih ne kreću naprijed već da lebde u ovoj divnoj tami. Oni ili

nisu željeli naprijed ili nisu znali kako da se pokrenu. U svakom slučaju nisu

pokazivali da ih je strah.

Osjetila sam da me zahvatio proces izlječenja. Ljubav je ispunjavala uskovitlanu

masu, a ja sam sve dublje uranjala u njenu toplinu i tamu radujući se osjećanju

sigurnosti i mira koje me obuzimalo. Pomislila sam 'Znači, ovo mora da je ta

Dolina smrti'.

Nikada ranije nisam osjetila takvo spokojstvo.

U daljini ugledah tračak svjetlosti. Crna masa što me okruživala počela je

poprimati oblike tunela, a ja sam još većom brzinom nastavila putovati prema

svjetlu. Ta me svjetlost instinktivno privlačila. Pritom sam bila potpuno svjesna da

sa drugima i ne mora biti tako. Kad sam se sasvim približila ugledah figuru nekog

čovjeka kako stoji nasred te svjetlosti. Oko njega su se na sve strane širile zrake

svjetla. Kad sam prišla još bliže svjetlost je postala još sjajnija. Njen sjaj je

naprosto neopisiv, sjajniji od sunca, a naše zemaljske oči ne bi ga izdržale. Samo

duhovne oči mogu uživati u tom sjaju. Sada sam već bila u uspravnom položaju.

Primijetila sam da je svjetlost oko figure onog čovjeka zlatna, kao da mu je cijelo

tijelo optočeno zlatnom aurom. Oko aure je sijala blještava svjetlost koja se

nadaleko širila, stvarajući oko nas veličanstvenu bjelinu. Osjećala sam da se

njegova svjetlost miješa s mojom i da njegovo svjetlo upija moju svjetlost. Naša

dva svjetla postala su jedno. Iako je iz njega zračila puno snažnija svjetlost, ni

moja nije bila zanemariva. I kako su nam se svjetlosti sve više stapale tako sam

osjećala da me preuzima neki njegov potpuni spokoj: kao da sam se našla usred

najdivnije eksplozije ljubavi, ljubavi koja je bila bezuvjetna. Vidjela sam da širi

svoje ruke kako bi me prigrlio. I kada me potpuno obgrlio ja sam samo ponavljala

'Stigla sam kući, konačno sam kod kuće'. Osjećala sam njegov beskrajni duh i

znala sam tada da sam oduvijeka bila dio njega, i da se od njega nikad nisam ni

odvajala. Nešto mi je govorilo da zaslužujem da me on drži u zagrljaju. Znala sam

da je upoznat sa svim mojim grijesima i nedostacima ali i to da to sada uopće nije

važno. On je samo želio da me drži i da samnom podijeli svoju ljubav, baš kao što

sam ja željela s njim podijeliti svoju ljubav.

Nije bilo nikakve sumnje u njegov identitet. Znala sam da je to moj Spasitelj, i

prijatelj i Bog. Bio je to Isus Krist, koji me oduvijek volio, čak i onda kad sam

pomišljala da me mrzi. On je bio utjelovljenje života, i ljubavi. Njegova ljubav

preplavila me radošću koje je i preticalo. Bilo mi je jasno da ga znam odavna, od

vremena prije mog zemaljskog života, moja duša ga je pamtila. čitavog života sam

ga se bojala, a sada sam vidjela, znala, da je on moj najveći prijatelj. Nježno je

raširio ruke i pustio me da koraknem toliko unazad da ga mogu pogledati u oči.

Rekao je: 'Tvoja smrt je došla prerano. Još nije kucnuo tvoj čas.' Nikada me

nijedna riječ nije toliko dirnula kao ove njegove dvije rečenice. Do tog momenta

nisam imala predodžbe o smislu našeg postojanja. Muvala sam se po svijetu tražeći

ljubav i dobrotu, ali se nikad nisam zapitala jesu li moji postupci ispravni. Sada su

mi njegove riječi pokazale put. Shvatila sam da postoji svrha, smisao. Nisam znala

koji smisao i koja svrha, ali sam shvatila da moj život na zemlji nije bio besmislen.

Još nije kucnuo moj čas.

Moje će vrijeme doći onog časa kad ispunim svoje poslanje, svoju svrhu i svoj

smisao života. Dakle, postoji razlog mog postojanja. No, iako sam to sada shvatila,

moj se duh pobunio. Znači li to da se sad moram vratiti nazad, na zemlju? 'Ne

želim te napustiti sad kad sam te pronašla', rekoh. Razumio me potpuno, i ni u

jednom trenu nisam osjetila da se njegov odnos prema meni promijenio. Kroz

glavu mi je projurila misao: 'Zar je to onaj Isus, Bog, stvor kog sam se cijelog svog

života toliko bojala? Ne, nije mu ni nalik! Ovaj ovdje pun je ljubavi i

razumijevanja.'

Počela su da se redaju pitanja. Htjela sam da saznam zašto sam umrla ovako kako

sam umrla - ne zašto sam umrla prije vremena, već zašto je moja duša došla k

njemu prije sudnjeg dana. Još uvijek su me opterećivala učenja i vjerovanja iz mog

djetinjstva. Tada je njegova svjetlost obasjala i moj um, pa su odgovori na moja

pitanja stizali i prije nego što bi ih postavila. Njegova svjetlost je bila znanje, ono

me ispunjavalo istinom. Kad sam se malo oslobodila, pitanja su navirala još većom

brzinom. A odgovori su bivali sve brži i brži, apsolutni i potpuni. U mojim

strahovima, moja interpretacija smrti bila je potpuno pogrešna. Grob nije bio

namijenjen duši, već samo tijelu. Moja pogrešna tumačenja nisu mi uzimana za

zlo. Shvatila sam da je on Sin Božji, ali da je i sam Bog, te da je još prije nego što

je svijet i stvoren odlučio da bude naš Spasitelj. Shvatila sam, ili bolje rečeno

sjećala sam ga se kao Stvoritelja. Njegova misija na zemlji bila je da poučava

ljubavi. Prisjećala sam se stvari iz vremena prije mog postanka na zemlji. Ta su

sjećanja namjerno bila zapretena, prekrivena nekim 'velom' zaborava u času mog

rođenja.

Pitajući ga tako, shvatila sam da ima smisla za šalu. Skoro u smijehu me zamolio

da malo usporim s pitanjima jer da će mi ionako reći sve što me zanima. A ja sam

željela znati sve, od početka do kraja. Moja znatiželja je u djetinjstvu izluđivala

moje roditelje, a kasnije i mog muža, a često i mene samu. Sada je konačno ta

znatiželja imala blagoslov: drhtala sam od sreće što mi je data sloboda saznavanja.

A učitelj je bio majstor nad majstorima. Moja sposobnost učenja postala je

neizmjerna. Jednim pogledom mogla sam pročitati i najdeblju knjigu. Sve u

jednom jedinom trenu. I čim bih shvatila jednu stvar, nahrupila bi nova pitanja i

novi odgovori, preplićući se međusobno i pletući jednu univerzalnu istinu. Riječ

'sveznajući' bila mi je sada potpuno bliska i jasna. Znanje je prosto prodiralo u

mene. U određenom smislu, znanje i ja smo bili jedno te isto.

Htjela sam znati zašto na svijetu ima toliko crkvi. Zašto nam Bog nije dao samo

jednu crkvu i jednu čistu vjeru? Odgovor je bilo lako razumijeti. Svaka je jedinka,

reče mi, na različitom stupnju duhovnog razvitka i sposobnosti razumijevanja.

Svaka je osoba prema tome pripremljena za različit nivo duhovnih saznanja. Svaka

od svjetskih vjera je nužna, jer postoje ljudi kojima je potrebno baš njeno učenje.

Ljudi koji slijede jednu vjeru možda nikada neće shvatili božje evanđelje. Ali ako

je ta vjera samo jedna stepenica ka višem znanju, onda ona ispunjava svoju svrhu,

svrhu koje druge vjere, na primjer, ne mogu ispuniti. Nema crkve koja će

zadovoljiti svačije potrebe na svakom nivou. Kako pojedina osoba podiže svoj

prag razumijevanja Boga i njegov vječni progres, tako postaje nezadovoljna

učenjem svoje crkve te počinje tražiti drugačiju filozofiju ili vjeru koja će ispuniti

prazninu koja se pojavila. Kada u tome uspije, znači da je dostigla naredni, viši

nivo razumijevanja, pa će tada krenuti u potragu za novim istinama i znanjima, i

prilikama da se i dalje usavršava. A na putu spoznaje, svakome se pruža prilika da

nauči još više.

čuvši ovakvo objašnjenje shvatila sam da nemamo nikakva prava kritizirati nijednu

crkvu ili vjeru, jer su sve podjednako dragocjene i važne. U svakom mjestu, u

svakoj zemlji, u svakoj crkvi, u svakoj zajednici, naići ćemo na izabranike koji

imaju poslanje da nas prosvijetle. Da bismo shvatili što je istina moramo se

prepustiti Duhu i zaboraviti naš mali i beznačajni ego.

Htjela sam saznati što je svrha života na zemlji. Zašto smo ovdje? Ovako okupana

ljubavlju Isusa Krista, nisam mogla da shvatim zašto bi ijedna duša dobrovoljno

napustila predivni raj i sve ono što on nudi nove neistražene svijelove, mogućnosti

stvaranja i neslućena znanja. Zašto bi, dakle, itko poželio da bude na zemlji? U

odgovoru sam se prisjetila stvaranja svijeta. Zaista sam ga doživjela kao da se

odvija pred mojim očima. Upravo to je bilo važno: Isus je htio da usvojim to

znanje, da saznam kako sam se osjećala u vrijeme stvaranja svijeta. A to se moglo

samo tako da ponovo budem svjedok stvaranja i osjetim ono što sam osjećala tada.

Svi ljudi su, tada kao duše, u predsmrtnom svijetu učestvovali u stvaranju zemlje.

čin stvaranja nas je sve podjednako uzbuđivao: bili smo uz Boga, znali smo da nas

je on stvorio, da smo njegova djeca. Bio je zadovoljan našim napretkom i svakog

od nas iskreno je i bezuslovno volio. Bio je tu i Isus Krist. Iznenadila sam se kad

sam vidjela da je Isus biće odvojeno od Boga, biće sa svojim božanskim

poslanjem. Shvatila sam da je Bog naš zajednički Otac. Moj protestantski nauk me

učio da su Bog, Otac i Isus Krist jedno. Kad smo se svi okupili, Otac nam je

objasnio da će nam boravak na zemlji omogućiti duhovno usavršavanje. Svaka

duša koja bude boravila na zemlji učestvovat će u utvrđivanju uvjeta života,

uključujući i zakon smrtnosti koji će važiti za sve. Tu su bili i zakoni fizike, onakvi

kakve ih znamo, ograničenja našeg tijela, i duhovna snaga koju ćemo biti u slanju

da postignemo.

Pomagali smo Bogu da razvije pojedine biljne i životinjske vrste koje će obitavati

na zemlji. Fizičkoj kreaciji je uvijek prethodila duhovna kreacija. To se odnosilo

na sve - sunčeve sisteme, sunca, mjesece, zvijezde, planete, život na planetima,

planine, rijeke, mora i drugo. Pratila sam pažljivo cijeli proces, a da bih ga bolje

razumijela Spasitelj mi je objasnio da se duhovna kreacija može najbolje uporediti

s izradom fotografija; duhovna kreacija, dakle, nalikuje oštroj, jasnoj

besprijekornoj fotografiji, a zemlja je njen tamni negativ. Zemlja, dakle,

predstavlja samo sjenu ljepote i divote duhovne kreacije, a tu je samo zato da nam

pomogne u našem razvoju. Bilo je veoma važno da shvatim da smo svi odreda

učestvovali u stvaranju života na zemlji.

često su naša stvaralačka nadahnuća na ovome svijetu posljedica nevidljive

inspiracije. Mnogi naši epohalni izumi pa čak i tehnološka dostignuća najprije su

stvoreni u duhu. Duh je taj koji nadahnjuje kreativnom inspiracijom pojedince na

zemlji. Shvatila sam da postoji vitalna, dinamična veza između svijeta duša i

smrtnosti, te da nam duša treba radi daljnjeg usavršavanja 's onu stranu'. Naučila

sam da smo u predsmrtnom svijetu bili upoznati sa sadržajem misije i da smo

mogli birati misiju koju ćemo imati na zemlji. I tok našeg života određen je u

skladu s ciljevima odabranog poslanja. Posredstvom božanske spoznaje svjesni

smo kakva nas iskušenja očekuju, pa se za njih i pripremamo. Da bismo svoju

misiju što uspješnije izvršili vežemo se u porodice i sklapamo prijateljstva.

Rodbina i prijatelji nam pomažu u uspješnom okončanju našeg poslanja. Svi smo

na zemlju stigli kao dobrovoljci željni da naučimo i iskusimo sve ono što je za nas

stvorio Bog. Svi odreda smo podjednako odvažni. čak i oni među nama koji su na

zemlji najslabije razvijeni, tamo su snažni i odvažni.

Na zemlji smo prepušteni sami sebi. Naše aktivnosti određuju tok naših života, pa

smo u stanju da svoj život preusmjeravamo kad god to zaželimo. U tome je ležala

suština cijele stvari: Bog se zavjetovao da neće intervenirati izuzev ako to od njega

zatražimo. Samo u tom slučaju on će nam svojim bezgraničnim sveznanjem

pomoći da ostvarimo naše pravedne ciljeve. Tako smo u mogućnosti da

prakticiramo svoju slobodnu volju ali i da se koristimo njegovom moći, da

odaberemo radost ili tugu. Izbor je na nama, i ovisi o našim odlukama.Iskreno mi

je laknulo kad sam shvatila da zemlja nije naše prirodno stanište, da nam porijeklo

nije zemaljsko. Odahnula sam sa zadovoljstvom kad sam ustanovila da nam je

zemlja samo privremeno boravište i učilište, te da grijeh nije dio naše prave

prirode. U duhovnom smislu, mi se nalazimo na različitim stepenicima svjetlosti

koja predstavlja znanje - a uslijed naše božanske, duhovne naravi gonjeni smo

željom da činimo dobro. Međutim, naša zemaljska priroda u stalnoj je opreci s

našim dušama. Spoznala sam svu slabost, ali i izdržljivost ljudskog tijela. Premda

su naša duhovna tijela sazdana od svjetlosti, istine i ljubavi, ona su primorana na

stalnu borbu sa našim smrtnim tijelom koja ih jača. Oni od nas koji su dostigli

zavidan nivo razvoja uživat će u savršenoj harmoniji duha i tijela; taj blaženi sklad

podarit će im smirenost i sposobnost da pomažu drugima.Naučimo li poštovati

zakone stvaranja, znat ćemo i kako ih koristiti za vlastito dobro i kako živjeti u

skladu sa stvaralačkim silama koje nas okružuju. Bog nas je obdario raznim

vještinama, od kojih neke jesu, a druge, opet, nisu u suglasnosti s našim

potrebama. Koristeći se tim vještinama, učimo kako slijediti zakone stvaranja i

kako prevazići ograničenja zemaljskog života. Razumijevanjem zakona stvaranja

dovodimo se u položaj da pomažemo svojoj okolini. Sve što postignemo za

zemaljskog života postaje besmisleno ako nije na korist onih koji nas okružuju.

Naš talenat i naše vještine date su nam samo zato da pomažemo drugima. Služeći

drugima razvijamo se u duhovnom smislu. Prije svega, naučila sam da je ljubav na

prvom mjestu. Shvatila sam da smo bez ljubavi nitko i ništa. Na svijet smo došli

samo zato da jedan drugome pomažemo, da praštamo, da se razumijemo, da

brinemo o bližnjima i da jedni drugima služimo. Tu smo da volimo sve one što su,

kao i mi, poslani na zemlju. Pri tome nas ne smije zavesti boja nečije kože, nečija

ljepota, bogatstvo, pamet, znanje, neznanje, debljina, siromaštvo, jer svaka je duša

sposobna za čistu ljubav i posjeduje vječnu energiju. U početku života, svaka duša

u sebi sadrži određenu količinu svjetlosti i istine, koja se kasnije razvija i

dopunjuje. Te su kategorije nemjerljive. Samo Bog je u stanju upoznati ljudsko

srce i samo Bog o tome može donositi savršene sudove; samo on poznaje naše

duše, a mi poznajemo samo prolaznu snagu i slabosti. Uslijed naših ograničenja

rijetko smo u prilici da zavirimo u ljudsko srce.

Znala sam da je vrijedno truda sve ono što činimo kako bismo iskazali našu ljubav:

osmijeh, riječ ohrabrenja, mala žrtva. Takvo ponašanje pomaže nam da se

usavršavamo, da se razvijamo. Teško je voljeti baš svakoga, ali kad naiđemo na

nekoga koga je teško zavoljeti, onda se najčešće radi o ljudima koji imaju neke

osobine koje nas podsjećaju na naše nedostatke, na nešto što ni kod sebe baš ne

volimo. Naučila sam da neprijatelje moramo voljeti, a zaboraviti bijes, mržnju,

zavist, ogorčenost i odbijanje oprosta, jer to su osjećaji koji razaraju dušu. Jer, doći

će čas kad ćemo morati odgovarati za postupke prema ljudima.

Kad nam je dat plan stvaranja, radosno smo zapjevali, ispunjeni Božjom ljubavi.

Radost nas je ispunjavala i zbog onoga što nas je očekivalo na zemlji: razvoj, rast,

usavršavanje, međusobni odnosi i zajednice koje ćemo sami stvarati.

Tada smo posmatrali samo stvaranje zemlje. Gledali smo kako duše naše braće i

sestara ulaze u tijela kako bi odradili svoju smjenu na zemlji, prolazeći kroz sva

iskušenja, boli i radosti koje će im pomoći da napreduju na svom putu. živo se

sjećam kako sam posmatrala prve doseljenike kako osvajaju američki kontinent i

kako se raduju što su izdržali sva iskušenja i što su uspješno izvršili svoju misiju.

Znam da su tamo bili samo oni kojima je to iskustvo bilo nužno. Vidjela sam i

anđele koji su se radovali zbog onih koji su izdržali i tugovali zbog onih koji nisu

uspjeli. Vidjela sam da neki nisu uspjeli zbog vlastite slabosti, a drugi zbog tuđe

slabosti. Osjećala sam da mnogi od nas, da smo se kojim slučajem tamo zatekli, ne

bi uspješno obavili zadaću. Baš kao što ljudi nekih prošlih vremena možda ne bi

izdržali terete našeg vremena. Zato i jesmo tamo gdje trebamo biti. Tada sam

shvatila koliko je plan stvaranja savršen. Vidjela sam da smo se svi odreda

dobrovoljno javili na naša mjesta i položaje na ovome svijetu, i da svatko od nas

ima pomoć koje nije ni svjestan. Jer, vidjela sam kako nas Bog sve odreda obasipa

svojom bezuslovnom ljubavlju, ljubavlju koju smrtni život uopće ne poznaje.

Vidjela sam i anđele koji su uvijek bili uz nas, kako se raduju našim postignućima,

uvijek spremni da nam pomognu. Na koncu, vidjela sam Krista, Stvoritelja i

Spasitelja zemlje, svog prijatelja i najboljeg prijatelja kog ćemo ikad imati. Imala

sam osjećaj da se topim od radosti u njegovu zagrljaju, u svom jedinom pravom

domu; i dala bih sve što je u mojoj moći, sve što sam ikad bila, samo da me opet

preplavi takva ljubav - da me obujme ruke njegove vječne svjetlosti.

Još uvijek sam se nalazila u blizini Gospoda i još uvijek me obasjavala njegova

topla svjetlost. Ne znam na kom smo mjestu bili, niti što se oko nas nalazilo. On je

vidio što ja vidim; on mi je omogućio da vidim i razumijem.

I dalje sam uživala u njegovoj svjetlosti, a pitanja i odgovori i dalje su prštali.

Dijalog je bivao sve brži i sve obimniji i činilo se da smo obradili sve aspekte

postojanja. Ponovo sam se vratila na zakone kojima se upravljamo na zemlji; i

ponovo sam osjetila kako svoje znanje presipa u mene. Bio je primjetno sretan što

svoje znanje može podijeliti samnom. Saznala sam da postoji sva sila zakona po

kojima se imamo vladati - duhovni zakoni, zakoni fizike i zakoni univerzuma - i da

o svima njima znamo veoma malo ili ništa. Ti zakoni imaju svoju svrhu i

međusobno se nadopunjuju.

Kad u potpunosti shvatimo ove zakone i kad naučimo koristiti njihove pozitivne i

negativne sile, bit će nam dopušten pristup nezamislivoj moći. Prekršimo li neki od

ovih zakona i tako poremetimo prirodan red stvari, počinili smo grijeh.

Vidjela sam da su sve stvari stvorene zahvaljujući snazi duha. Svaki elemenat,

svaka čestica kreacije posjeduje svoj razum ispunjen dušom i životom, te je stoga u

stanju iskusiti radost. Svaki je elemenat neovisan, djeluje po svom nahođenju i

tako se odnosi prema zakonima i silama koje ga okružuju. Kad se Bog obrati tim

elementima, oni reagiraju, radujući se da mogu udovoljiti njegovu nalogu. Dakle,

Krist je stvorio svijet služeći se prirodnim silama i zakonima stvaranja. Shvatila

sam da uvažavanje zakona koji vladaju našim životom donosi blagoslov i još veće

znanje. Ali, shvatila sam i to da kršenje tih zakona, ili 'činjenje grijeha', može

oslabiti, ali i uništiti sve ono što smo do tad postigli. Kod grijeha postoji uzročno-

posljedična veza. često sami sebe kažnjavamo svojim vlastitim djelovanjem. Ako,

na primjer, zagađujemo okolinu, činimo grijeh prema zemlji, pa će nam se taj

grijeh vratiti kao kazna za učinjeno zagađenje. Naše djelovanje protiv zakona

života može oslabiti naš organizam ili organizam naših bližnjih, koji zbog našeg

grijeha mogu i umrijeti. Postoji i grijeh protiv tijela prežderavanje, neuhranjenost,

nedostatak kretanja, uživanje droge. Svi ovi grijesi jednako su teški, jer sami

snosimo odgovornost za svoje tijelo.

Vidjela sam da je svaka duša dobila svoje tijelo. Na zemlji živimo tako da duša

kontrolira tijelo i njegove potrebe. Duša se manifestira kroz tijelo, ali tijelo i

njegove karakteristike ne mogu da utiču na dušu protiv njene volje, jer duša je ta

koja se pita; ona vlada. Da bismo postigli ovozemaljsko savršenstvo, moramo

dovesti svoj um, tijelo i dušu u potpuni sklad. A za savršenstvo duše treba nam

harmonija Kristovske ljubavi i pravednosti.

Kad sam postala svjesna ovih istina moja vlastita duša htjela je da zavrišti od

radosti. Sve sam shvatila i Bog je znao da sam razumjela sve što mi je pokazao.

Oči moje duše opet su bile širom otvorene: gledala sam kako Bog stvara mnogo

svjetova i kako sve elemente drži pod kontrolom. Imao je vlast nad svim zakonima,

energijom i materijom. U našem kozmosu postoje i pozitivne i negativne energije,

a obje su važne za stvaranje i razvoj. Te energije posjeduju razum - one tvore našu

volju. One su sluge po svojoj volji. Bog ima apsolutnu vlast nad ovim energijama.

Pozitivna energija je upravo ono šio i mislimo da jest: svjetlost, dobrota.

Ijubaznost, ljubav, strpljenje, dobročinstvo, nada i slično. A, negativna energija je

isto ono što bismo pomislili da jest: tama, mržnja, strah (najjače Sotonino oružje),

neljubaznost, netolerantnost, sebičnost, beznađe, obeshrabljenost i tome slično.

Pozitivna i negativna energija djeluju u suprotnim pravcima. Kad dobro upoznamo

ove dvije energije onda one postaju naše sluge. Pozitivno privlači pozitivno, a

negativno privlači negativno. Svjetlo teži svjetlosti, a tama voli mrak. Postanemo li

pretežno pozitivni ili pretežno negativni, počet ćemo se družiti sebi sličnima.

Međutim, izbor je na nama. Jednostavnim korištenjem pozitivnih misli i pozitivnog

govora privući ćemo pozitivnu energiju. Uvjerila sam se da je tome tako. Vidjela

sam da razne ljude okružuju različite energije. Vidjela sam kako riječi čovjeka

stvarno djeluju na energetsko polje kojim je okružen. Dakle, riječi kao takve -

njihovo treperenje u zraku

- privlače jedan ili drugi tip energije. Isti učinak imaju i čovjekove želje. Naše

misli su moćne. Mi sami svojim mislima stvaramo svoje okruženje. Posmatrano

fizički, to može i potrajati, ali u duhovnom smislu to se dešava u trenu. Kad bismo

znali kolika snaga leži u našim mislima, bili bismo prema njima puno pažljiviji.

Kad bismo znali koju strašnu i razornu moć imaju naše riječi, radije bismo šutjeli

nego rekli nešto negativno. Svojim mislima i svojim riječima stvaramo svoje

slabosti i svoju moć. Naša ograničenja i naša radost počinju u našim srcima. Uvijek

nam je na raspolaganju mogućnost da negativno zamijenimo pozitivnim.

Zbog činjenice da svojim mislima možemo utjecati na ovu vječnu energiju, one

predstavljaju izvor stvaralaštva. Svako stvaranje počinje u umu. Svako stvaranje se

najprije mora osmisliti. Nadareni ljudi u stanju su upregnuti svoju maštu za

stvaranje novih stvari, i divnih i strašnih. Mnogi ljudi na ovaj svijet dolaze sa već

dobro razvijenom imaginacijom, i vidjela sam neke kako tu sposobnost

zloupotrebljavaju. Neki ljudi koriste negativnu energiju kako bi stvarali štetne

stvari naprave ili riječi koje mogu razarati. Drugi, opet, svoju imaginativnost

koriste na pozitivan način i tako pomažu da svi zajedno bolje živimo. To su

blagoslovljeni ljudi koji oko sebe stvaraju radost. Kreacije uma bukvalno posjeduju

moć. Misli su djela.

Shvatila sam da se najpotpuniji život živi u mašti, da je mašta ključ za stvarnost.

To je nešto čega se nikad ne bih sama sjetila. Poslati smo na zemlju da život

živimo u njegovoj punoći i svem bogatstvu, da pronađemo radost u vlastitom

stvaralaštvu, bez obzira radi li se o originalnim mislima, stvarima, emocijama ili

iskustvima.

Na nama je da kreiramo svoje živote, da ispoljimo svoje talente i iskusimo kako

padove tako i uspjehe. Na nama je da se služimo svojom slobodnom voljom kako

bismo poboljšali i unaprijedili svoje živote.

Sa svim ovim saznanjima, opet se ispostavilo da je ljubav iznad svega. Ljubav

mora zavladati našim životima. Ljubav vlada i dušom, a duša mora ojačati kako bi

zavladala umom i tijelom. Zapazila sam da se ljubav nalazi posvuda. Najprije

moramo voljeti svog Stvoritelja. To je najveća ljubav koju čovjek može imati (iako

toga možda nismo svjesni dok ga ne sretnemo). Potom moramo voljeti sebe. Znam

da bez osjećanja ljubavi prema sebi, svako iskazivanje ljubavi prema drugom

postaje lažno. I, na kraju, moramo voljeti sve druge onako kako volimo sebe.

Kad u sebi prepoznamo svjetlost Kristovu, prepoznat ćemo je i u drugima, pa će

biti nemoguće da ne zavolimo taj dio Boga koji se nalazi u drugim ljudima.

Dok sam stajala u Spasiteljevoj svjetlosti, u njegovoj apsolutnoj ljubavi, shvatila

sam da me moj strah od njega, tamo još u mom djetinjstvu, udaljio od Boga. Kad

sam mislila da me ne voli, moja ljubav je bježala od njega. On je uvijek bio na

istom mjestu, a ja sam se udaljavala. On je bio sunce moje galaksije. Ja sam kružila

oko njega, čas sam bila bliže, a čas dalje, a njegova ljubav me nikad nije

iznevjerila.

Shvatila sam da su se neki svojski trudili da me udalje od njega. Vidjela sam da su

ljudi koji su me tada okruživali postali žrtve negativne energije i da su me Bogu

htjeli približiti pomoću straha. Njihovi ciljevi su bili pozitivni, ali djela su im bila

negativna. Zbog vlastitih strahova, strahom su se služili kako bi ovladali drugima.

Strašili su one pod sobom da vjeruju u Boga, i 'ako se ne budu plašili Boga otići će

u Pakao'. Takav me pristup udaljavao od Boga. Shvatila sam da je strah nešto što je

suprotno ljubavi i da je strah Sotonino najjače oružje. Kako sam se Boga bojala,

nisam ga mogla istinski voljeti. Prema tome, nisam mogla voljeti ni sebe, a ni

druge ljude. Dakle, u tom slučaju, bio je prekršen zakon ljubavi.

Krist mi se i dalje smješio. Bio je zadovoljan vidjevši moje zadovoljstvo i

oduševljenje onim što sam naučila i doživjela.

Sada sam konačno bila sigurna da Bog postoji. Nije to više bila samo neka

apstraktna kozmička energija, već je tu bio čovjek koji stoji iza te Energije. Vidjela

sam biće puno ljubavi koje je stvorilo univerzum i svo znanje u njemu; vidjela sam

da Bog upravlja tim znanjem i da kontrolira njegovu moć. Shvatila sam da Bog želi

da postanemo kao i on, te da nas je obdario božanskim svojstvima: sposobnostima

imaginacije i stvaralaštva, volje, inteligencije, i iznad svega, sposobnošću da

volimo. Shvatila sam da on zaista želi da nas približi božanskim moćima, te da nas

uvjeri da ćemo, iskrenovjerujući, stvarno i biti u stanju ovladati tim moćima.

Učenje i razumijevanje u prisustvu Spasitelja i dalje se nastavljalo.

Nakon što sam doznala za postojanje dviju glavnih energija, naučila sam kako one

na nas djeluju u fizičkom smislu. Prisjećajući se da duša i um neizmjerno utječu na

naše tijelo, shvatila sam da bukvalno možemo djelovati na vlastito zdravlje.

Doznala sam da duša ima takvu moć koja može tijelo čuvati od bolesti, a ako je

bolest već napala organizam duša će ga svojom moći izliječiti. Duša ima moć da

zavlada umom, a um da vlada tijelom. Razmišljajući o ovoj interakciji sjetila sam

se stiha iz Biblije: 'Jer on (čovjek) je ono što u srcu nosi'.

Naše misli raspolažu izuzetnom snagom koja može privući pozitivne ili negativne

energije koje se oko nas nalaze. Kada se dulje vrijeme hrane negativnom energijom

naši će obrambeni mehanizmi oslabiti. To će naročito doći do izražaja onda kad se

negativne misli usredotoče na nas same. Shvatila sam da smo sebi najviše okrenuti

u trenucima depresije. No, potrudimo li se da svoje misli odagnamo od sebe i da

mislimo o potrebama drugih, na putu smo ozdravljenja. Pružanje pomoći onima

koji nas okružuju melem je za dušu i tijelo.

Proces izlječenja kreće iznutra. Naša duša liječi naše tijelo. Sigurna ruka kirurga

izvršit će i najsloženiju operaciju, a lijekovi će omogućiti da se stvore idealni uvjeti

za zdravlje, ali duša je ta koja će odigrati odlučujuću ulogu u izlječenju. Tijelo bez

duše neće moći ozdraviti i neće dugo živjeti. Pokazali su mi da su ćelije našeg

organizma građene tako da osiguraju vječni život. U početku su programirane tako

da se mogu regenerirati, da mogu zamijeniti stare stanice koje više ne

funkcioniraju kako treba ili su, pak, oštećene. Ali desilo se nešto što je sve

izmijenilo; nisu mi rekli o čemu se točno radi, ali sam shvatila da se 'smrt' ušuljala

u Rajski vrt. Pokazali su mi da Rajski vrt postoji i rekli su mi za odluku koja je

onemogućila da život na zemlji bude vječan.

Naša tijela moraju umrijeti, ali moć nam je i dalje ostavljena. Ona se koristi vjerom

i pozitivnom energijom te nam pomaže da mijenjamo naše stanice i tako stignemo

do ozdravljenja ukoliko je ono opravdano.

Moramo upamtiti da je Božja volja uvijek uključena u proces izlječenja i

ozdravljenja.

Uvidjela sam da su mnoge moje bolesti bile rezultat mog depresivnog stanja ili

osjećanja da nisam voljena. Ukazano mi je na moje često samosažaljevanje koje se

izražavalo rečenicama poput 'Oh, koliko samo moram patiti', 'Nitko me ne voli', 'Ja

to više ne mogu izdržati' i tome slično. Bilo je u tim mojim kuknjavama previše

egocentrizma. Ja, pa ja i opet ja. Takvim sam stavom širom otvarala vrata

negativnoj energiji. Naprosto sam prisvojila svu negativnu energiju koja se oko

mene nalazila. Bila sam sama sebi prorok. Rekavši 'Teško meni', ustvari sam

priznala: 'Ja sam bolesna'. Tada sam shvatila koliko je moje učešće u vlastitoj

bolesti, i koliko je za ozdravljenje važan takozvani 'pozitivni govor'. Kad

ustanovimo gdje je problem, moramo početi s procesom verbalnog liječenja.

Razmišljanje o bolesti moramo zamijeniti razmišljanjem o traženju lijeka, a

izgovorenim riječima jačat ćemo misao o izlječenju. Takvim ponašanjem uzbudit

ćemo inteligenciju koja nas okružuje i potaknuti je da poradi na našem

ozdravljenju. Najbolja verbalizacija, kako sam shvatila, je ona koja se vrši kroz

molitvu. Ako se ustanovi da je naše ozdravljenje opravdano Bog će nam pomoći da

do njega i dođe.

Nije na nama da poričemo postojanje bolesti ili problema, već da poreknemo da je

moć bolesti snažnija od našeg božanskog prava da je izliječimo. Kroz život nas

vodi vjera a ne vid. Vid je povezan s kognitivnim, analitičkim umom. On

racionalizira i opravdava. Vjerom upravlja duša. Duša je emotivna, ona prihvaća i

usvaja. I baš kao i sa svim drugim stvarima, tako je i sa vjerom: budemo li je

prakticirali steći ćemo je. Naučimo li koristiti ono što imamo, dobit ćemo još. To je

zakon duše.

Razvijanje vjere je poput sijanja sjemena. čak i onda kad neke sjemenke padnu

daleko od brazde, rod neće izostati. Svaki čin vjere bit će blagoslov. I što upućeniji

u vjeru budemo (a bit ćemo budemo li je prakticirali) to će urod biti bolji. Jer,

dobro će uroditi dobrim. I to je zakon duše.

Sad sam stvarno počinjala shvaćati moć koju duša ima nad tijelom i da duša djeluje

na nivou kog većina nas uopće nije svjesna. Naravno, znala sam da su moje misli

proizvod mog uma, i da se moje tijelo povodi za mojim mislima, ali duša je za

mene uvijek bila tajna. Sada znam da je duša tajna za većinu ljudi. Shvatila sam,

sada, da duša djeluje, a da um o tome, uglavnom, pojma nema. Duša komunicira s

Bogom, pri čemu vrši funkciju prijemnika koji od Boga prima znanje i

pronicavost. Bilo je važno da upravo to shvatim i da zamislim našu dušu kao

fluoroscentnu cijev smještenu u našem tijelu. Kad ta cijev svijetli i mi bivamo

ispunjeni svjetlom i ljubavlju i upravo ta energija daje našem tijelu život i snagu.

Negativna iskustva - poput nedostatka ljubavi, nasilja, i sličnih pojava mogu tu

svjetlost prigušiti i tako oslabiti našu dušu. A kad je oslabljena duša, onda je

oslabljeno i tijelo. Rezultat ne mora biti oboljenje, ali u svakom slučaju naše tijelo

postaje neotporno, i ostaje oslabljeno sve dok se duša ne oporavi. Našu dušu

možemo obnoviti pomažući drugima, vjerom u Boga ili jednostavnim otvaranjem

prema pozitivnim energijama, služeći se pritom pozitivnim mislima. Svim tim

aktivnostima sami upravljamo. Izvor energije je Bog koji je uvijek tu, samo ga

moramo pronaći. želimo li uživati u plodovima Božje moći moramo znati prihvatiti

tu moć.

Iznenadilo me kad sam ustanovila koliki od nas radije prihvaćaju patnju i bolest, pa

čak i smrt. Ponekad do izlječenja ne dolazi odmah, a ponekad nikako. To se

događa zbog potrebe našeg razvoja, jer svako proživljeno iskustvo je tu samo za

naše dobro, pa se dešava da nam je za razvoj naše duše potrebno i negativno

iskustvo. često nam se, kao dušama, dešavalo da upravo željno i nestrpljivo

dočekujemo nevolje, bolesti i nesreće samo zato da bismo se što više usavršili.

Shvatila sam da je naš zemaljski život, u duhovnom pogledu, potpuno beznačajan.

Bol koja nas u životu snađe kratko traje, i duša je vrlo rado izdržava, a naša je smrt

samo jedna stepenica na putu razvoja naše duše. Kad, na primjer, čovjek umire od

raka, on užasno pati uslijed velikih bolova. Ti bolovi su, očigledno, nužni za razvoj

njegove duše. Znam da je moja majka umrla od raka i sjećam se da je tada,

umirući, sa svojom porodicom uspostavila odnos koji ranije nije imala. Odnosi su

se popravili, ozdravili. Dakle, ona je umiranjem razvijala svoju dušu. Neki ljudi

izabiru takav način umiranja kojim će pomoći nekom drugom.

Netko će, na primjer, odabrati da umre tako što će zakoračiti na ulicu i dopustiti da

ga udare kola kojima upravlja pijanac. To će nam se učiniti strašnim. Ali, uz Božju

providnost, njegova je duša znala da na taj način spašava pijanca mnogo težih

muka. Taj isti pijani vozač bi, na primjer, mogao samo sedam dana kasnije naletjeti

na grupu mladića i djevojaka i unakaziti ih za cio život. Tako bi nevolja bila

mnogo veća. Ovako, on će biti u zatvoru zbog onog prvog prekršaja u kom je

zgazio čovjeka čija je misija na ovom svijetu ionako već bila okončana. Na taj

način, gledano iz nutarnje perspektive, spriječena je veća i nepotrebna bol, a

pijanac u zatvoru možda krene putem razvoja vlastite duše.

Na zemlji ima mnogo manje nesreće nego što mi to mislimo, posebno ako na stvari

gledamo iz perspektive vječnosti. Ruka Boga, i put koji sami odabiremo prije

dolaska na ovaj svijet, vode nas čak i onda kad mislimo da se sve odigrava pukim

slučajem. Bilo bi besmisleno da pokušamo identificirati sva naša iskustva, ali

budite uvjereni da nam se sve događa s nekom svrhom. čak i razvod, iznenadna

nezaposlenost, fizički napad, ili neke druge neugode, imaju svrhu da nam podare

neko novo saznanje i doprinesu našem duhovnom usavršavanju. Makoliko bila

bolna, ta iskustva nam koriste u našem razvoju. Kao što je i sam Isus kazao, dok je

još boravio na zemlji, jer sablazni moraju da dođu, ali teško onome koji ih donosi!'

(Mateja 18:7).

Pod vodstvom Spasitelja naučila sam da je važno da sva iskustva prihvaćamo kao

potencijalno korisna. Bilo je nužno da prihvatim sve zadatke koji su mi povjereni

za mog boravka na zemlji. Na taj sam način mogla izdvojiti negativne stvari i

poništiti njihove učinke; mogla sam oprostiti svojim neprijateljima, čak sam ih

mogla i voljeti, i tako potpuno izbrisati svaki loš utjecaj koji su na mene mogli

imati; mogla sam potražiti dobre misli i lijepe riječi, i tako staviti melem na vlastitu

dušu, ali i na duše drugih. Shvatila sam da sam u stanju samu sebe liječiti, najprije

u duhovnom smislu, a potom i emocionalno, mentalno i fizički. Shvatila sam da

sam u stanju da se poštedim razornih učinaka očaja. Imala sam pravo na potpun

život.

Shvatila sam kakvo se zlo krije u predavanju krivnji i strahu najmoćnijem oružju

Sotone; shvatila sam da se moram otarasiti prošlosti. Ako sam kršila zakone i

sagriješila, na meni je bilo da se promijenim, da sebi oprostim i da krenem

naprijed. Ako sam nekoga povrijedila, na meni je bilo da se okrenem iskrenoj

ljubavi i da zatražim njegov oprost. Ako sam povrijedila vlastitu dušu, na meni je

bilo da se primaknem Bogu i ponovo osjetim njegovu ljubav koja iscjeljuje.

Pokajanje može biti jako jednostavno, ali i teško, ako ga sami takvim učinimo.

Padnemo li, na nama je da se podignemo, sa sebe otresemo prašinu i krenemo

dalje. Padnemo li opet, i još milion puta, opet ćemo se pridići i nastaviti dalje, jer

samo tako ćemo nekud stići. U svijetu duša grijeh nije isto što i na zemlji. Sva

iskustva mogu biti pozitivna, jer sva su iskustva poučna.

Nikad ne smijemo razmišljati o samoubistvu, jer će nas taj čin lišiti prilike da se

još više usavršimo u zemaljskom životu, pa će nam kasnije, kad budemo u prilici

da razmislimo o tim propuštenim prilikama, biti žao. Ipak, važno je znati da je -

Bog taj koji donosi konačni sud o svakoj duši i njenim iskušenjima. Zato potražite

nadu u nekom pozitivnom činu, pa ćete, možda, ugledati plamičak svjetla koje ste

ranije propustili. Očaj nikad nema opravdanja, jer nam je nepotreban. Ovdje smo

da učimo, eksperimentiramo i činimo greške. Nemojmo sebi presuđivati; kroz

život treba ići korak po korak, ne vodeći računa o tome što drugi misle o nama i ne

mjereći se tuđim aršinom. Sebi treba da praštamo i da budemo zahvalni za sve ono

što nam pomaže da se razvijamo. Ispostavit će se da su najteži izazovi bili i naši

najbolji učitelji.

Kako znam da svako stvaranje započinje u mislima, tako znam da se stvaranje

grijeha, krivnje, očaja, nade i ljubavi začinje u nama. Svako ozdravljenje dolazi iz

nas samih. Sve nevolje izviru iz nas samih. Naše misli imaju nevjerovatnu moć.

Mi smo poput beba što puze naokolo i pokušavaju dokučiti kako iskoristiti sve

svoje potencijale. A ti potencijali su moćni; njima upravljaju zakoni koji nas štite

od nas samih. Međutim, tragajući za pozitivnim oko nas, otkrit ćemo i same

zakone. Dobit ćemo sve što nam je namijenjeno.

Usvojivši ova saznanja, razvila sam odnos i znanje o Spasitelju koje ću uvijek

poštovati. Oduševila me njegova briga za moje osjećaje; nikada nije uradio ili

rekao išta što bi me povrijedilo. Znao je koliko mogu shvatiti, pa me pažljivo

pripremio kako bih bila u stanju usvojiti sva ona znanja za kojima sam žudjela. U

svijetu duša, nikoga se ne dovodi u nelagodu i nikoga se ne prisiljava na nešto za

što nije spreman. Tamo je strpljivost nešto što se samo po sebi podrazumijeva.

Nikada neću zaboraviti Gospodov smisao za humor; on oduševljava, brz je i

nimalo sličan našem poimanju humora. Gospoda odlikuje savršena sreća i savršena

dobra volja. U njegovu prisustvu osjeća se mekoća i milost, i ni u jednom trenutku

nisam posumnjala u njegovu savršenost. Poznavala sam ga, njegovu dušu, njegove

osjećaje, njegovu brigu za mene. Osjećala sam da mi je naklonjen, kao da smo u

rodu. Prema meni se odnosio kao otac ili stariji brat. Bio mi je blizak, ali to nije

umanjivalo njegov autoritet. Bio je nježan i blage naravi, ali i odgovoran. Bila sam

uvjerena da nikada neće zloupotrebiti svoj autoritet.

Okrenuo se k meni a potom nalijevo te me predstavio dvjema ženama koje su se

upravo pojavile. Odmah potom, pridružila nam se i treća žena. Ali, ona kao da je

došla po nekom zadatku, pa se samo nakratko zadržala u našem društvu. Moje

nove pratilje su mi bile odnekud poznate. Bile su to moje prijateljice iz

predzemaljskog doba. Sve tri smo bile sretne zbog ponovnog sureta. Na rastanku

Isus mi je došapnuo: 'Idi, moraš još puno toga naučiti!' Uzbuđivalo me saznanje da

ima još puno toga što ne znam. Spasitelj nas je ostavio, a moje su me prijateljice

zagrlile. Iako je svjetlost kojom su zračile bila slabija od Isusove, i moje dvije

prijateljice su bile pune čiste ljubavi. Osjećala sam da me vole svim srcem.

Nisam zapamtila sve što sam vidjela dok sam bila s njima. Znam da su me dovele u

veliku prostoriju gdje su ljudi bili zabavljeni poslom, ali se ne sjećam kako smo

tamo došle niti kako je zgrada izgledala izvana. Prostorija je bila predivna. Zidovi

su bili obloženi nekom materijom koja je nalikovala tankom mramoru koji je

propuštao vanjsku svjetlost. Kad sam prišla bliže vidjela sam da ljudi tkaju na

starinskim razbojima. Prvo što mi je prošlo kroz glavu bila je pomisao 'Kakvi

starinski razboji u svijetu duša'. Uz razboje su stajali ženski i muški stvorovi koji

su me pozdravljali sa osmjehom na licima. Bili su oduševljeni što me vide, a neki

su se pomjerili u stranu kako bih mogla bolje vidjeti šta se tu radi. željeli su mi

pokazati djelo svojih ruku. Prišla sam jednom razboju i dohvatila komad tkanja.

Tkanina je izgledala kao je istkana od niti stakla i niti šećera; svjetlucala je kao da

je živa; s jedne je strane bila neprozirna, a kad sam je okrenula mogla sam kroz nju

vidjeti! Radnici su mi objasnili da je tkanina namijenjena onima što sa zemlje stižu

u svijet duša. Bili su ponosni na svoj rad i bilo im je drago da sam pokazala interes

za ono što rade. Prošli smo kroz tkaonicu i kroz mnoge druge prostorije u kojima

sam vidjela fantastične stvari i srela predivne ljude, ali mi očito nije bilo dopušteno

da se svega sjećam. činilo mi se kao da putujem danima i nedjeljama, a da pritom

ne osjećam ni najmanji umor. Iznenadilo me što vidim da ljudi tamo, oni koji to

žele, toliko vole stvarati vlastitim rukama. Uživaju stvarati predmete i naprave koje

ljudima koriste i tamo i ovdje, na zemlji, primjetila sam jednu veliku mašinu, nalik

kompjuteru, ali mnogo složeniju i moćniju. I ljudi oko te mašine bili su sretni što

mi mogu pokazati na čemu rade. Ponovo se potvrdilo da su sve važne stvari

najprije stvorene u duhovnom smislu a tek potom u materijalnom obliku. O tome

ranije nisam imala pojma.

Moje su me pratilje zatim odvele u jednu veliku prostoriju sličnu biblioteci. Ta je

prostorija izgledala kao spremište znanja, ali nigdje nisam vidjela knjige. Tada sam

primijetila da u moj um ulaze ideje i znanja o predmetima o kojima nikad prije

nisam razmišljala. Shvatila sam da se radi o biblioteci uma. Već sama pomisao na

određenu temu aktivira dotok informacija. Svo znanje mi je bilo nadohvat uma.

Bilo je nemoguće da nešto ne razumijem. Ništa se od mene nije skrivalo.

Nesporazumi su bili nemogući. Razumjela sam ne samo ono što ljudi rade, već i

zašto to rade, te kako to utiče na druge ljude i njihovu percepciju stvarnosti. Svaku

sam temu mogla razmotriti iz svih mogućih uglova, tako da bih dobila cjelovitu

sliku o događaju, principu ili osobi, što je na zemlji nemoguće i pojmiti.

Bilo je to nešto više od pukog mentalnog procesa. Bila sam u stanju osjetiti što

ljudi osjećaju kad vrše određene radnje. Shvaćala sam njihove patnje ili radosti, jer

sam bila u stanju živjeti u njima. Neka od saznanja nisam mogla ponijeti sa sobom,

ali neka su mi ostavljena. Naročito su mi dragocjena ona saznanja koja sam stekla

o određenim događajima i osobama iz naše historije. Bila sam željna novih

iskustava iz ovog divnog i nevjerovatnog svijeta, pa su me moje pratilje radosno

odvele u vrt pred zgradom biblioteke.

Kad smo izašle van, ugledala sam planine, nepregledne doline i rijeke u daljini.

Moje pratilje su me napustile i dalje sam nastavila sama.

Vjerojatno zato da bih u ovim divotama mogla uživati, a da me pri tome nitko ne

ometa. Vrt je bio fantastično uređen: sve je bilo na svom mjestu, isplanirano do

najsitnijih detalja. Šetala sam neko vrijeme travnjakom. Trava je bila gusta i svježa

i predivno zelena, pod nogama sam je osjećala kao da je živa. Boje koje sam srela

u tom vrtu bile su nešto najneobičnije što sam ikada vidjela. Bile su toliko

intenzivne da nisu ni malo nalikovale bojama na zemlji: sjene i nijanse u

bezbrojnim varijantama i intenzitetima. Svjetlo je dolazilo iz biljaka i cvijetova i

kao da je bilo živo.

Cvijeće je tako živo obojeno i tako prozračno u isto vrijeme da izgleda kao da

lebdi. Zbog jarke svjetlosti sve izgleda tako mekano i magličasto da je teško

odrediti gdje počinje a gdje završava list, ili cvijet, ili stabljika. Izgleda da svaka

čestica svake biljke posjeduje svoj zasebni duh. Jedino tako mogu opisati ono što

sam tamo vidjela. Svaki sićušni dio ispunjen je vlastitim životom, te se može

transformirati u što god zaželi. Elemenat koji, na primjer, obitava u cvijetu može u

nekom drugom trenutku biti dio nečeg drugog, isto tako živog. U biljaka nema

duše kakvu mi imamo, već je to neki drugačiji duh koji je, isto tako, u stanju

reagirati na djelovanje Božje volje ili drugih zakona univerzuma. Sve vam to

postane tako očigledno kad jednom prisustvujete procesu stvaranja, a najočitije je

kod cvijeća. Kroz vrt je tekla divna rijeka koja me odmah privukla svojom

ljepotom. Bio je tu i veliki vodopad sa besprijekorno bistrom vodom, a na jednom

mjestu je rijeka stvarala jezero. Površina jezera ljeskala se pod božanskom

rasvjetom. život je bio i u vodi; svaka je kap imala svoj duh i svoju svrhu. Melodija

pršteće vode miješala se sa drugim melodijama kojih sam tek sada postala svjesna.

Muzika je dolazila iz vode, iz njenog duha, a svaka je kap proizvodila svoj ton;

melodije su se miješale i nadopunjavale tvoreći fantastičnu simfoniju koju na

zemlji ne poznajemo. Naša muzika bi prema onoj iz nebeskog vrta zvučala kao

lupanje po dječjem limenom bubnju. Ovdje, na zemlji, nismo u stanju shvatiti

kakva se snaga i kakvo se prostranstvo nalazi u toj muzici. Kad sam prišla bliže

sjetih se biblijske 'žive vode' i poželjeh da se okupam. Na samoj obali primijetila

sam jednu ružu koja kao da se odvojila od ostalog cvijeća: bilo je nešto posebnog u

toj ruži - njihala se u ritmu muzike i slatkim tonovima pjevušila ode. Vidjela sam

kako pred mojim očima raste u Gospodu.

Poželjela sam da uđem u nju, da osjetim njenu dušu. I čim sam to pomislila već

kao da sam bila mikroskop koji gleda u nutrinu cvijeta. Ali nisam samo gledala.

živjela sam u njoj, oko mene je bila ruža, ja sam bila dio nje. Osjetila sam njeno

njihanje u ritmu muzike i čula je kako stvara svoju vlastitu muziku svim svojim i

najmanjim djelovima: latice su proizvodile svoju muziku, i svaki pojedini duh te

ruže je stvarao svoje melodije. Melodije su se stapale jedna s drugom, a konačni

rezultat je bila neizmjerna radost. U toj sam biljci ponovo osjetila Boga i njegovu

ljubav koja se ulijeva u naše duše. Svi smo bili jedno!

Neću nikada zaboraviti one trenutke kad sam bila ruža. Doživljaj sjedinjenja, kad

svi postajemo jedno, nezaboravan je.

U vrtu se pojavila grupa pridošlica. Bile su to duše odjevene u mantije pastelnih

boja u kojima se odražavao sjaj ambijenta, ali i prigode. Kad su me potpuno

okružili shvatila sam da su se okupili meni u čast. Bila je to kao neka promocija. Ja

sam umrla (ili sam diplomirala, kako bi oni to rekli) pa su se okupili kako bismo taj

događaj dostojno obilježili. Lica su im blistala od oduševljenja: kao da je pred

njima stajalo dijete koje je po prvi put doživjelo nešto ugodno. Shvatila sam da

cijelo društvo poznajem još otprije, iz predsmrtnog vremena. Sa svima sam se

izgrlila i izljubila, baš kao i sa svojim anđelima čuvarima, mojim dragim

monasima, koji su također u međuvremenu pristigli. Došli su da mi izraze podršku.

Moje pratilje, koje su me i dalje vodile, rekoše mi da sam umrla prije nego što je

trebalo i da ovo i nije prava proslava promocije, već prije neka vrsta generalne

probe za ono što će mi prirediti kad dođem kad kucne moj čas. Bili su neobično

sretni što me mogu pozdraviti i pružiti mi svu moguću podršku, iako su znali da se

moram vratiti. Onda su mi objasnili sve u vezi sa smrću.

Kad umremo, objasnile su mi moje pratilje, prelazimo iz jednog stanja u drugo, i

ništa više. Naše duše napuštaju zemaljsko tijelo i prelaze u carstvo duša. Ako je

naša smrt posljedica traumatskih stanja, tranzicija se odvija veoma brzo, ponekad i

prije trenutka same smrti. Ako se desi da čovjek strada u požaru, na primjer, tada

duša napušta tijelo prije nego što nastupi agonija. Može se, pritom, učiniti da tijelo

još pokazuje znakove života, ali duša je već daleko i u stanju apsolutnog mira.

U smrtnom času, pred nama je izbor: ili ćemo sačekati da naše tijelo bude

sahranjeno, ili ćemo se krenuti do razvojnog nivoa koji je naša duša dostigla, kao

što sam to ja učinila. Shvatila sam da postoji mnogo nivoa razvoja, a naša će se

duša vinuti do onoga stupnja na kom će se osjećati najugodnije. Većina duša

odabire mogućnost ostanka na zemlji, kako bi utješile svoje najbliže, jer veća tuga

obuzima one koji ostaju nego umrle. Ponekad se duše zadržavaju na zemlji dulje

vremena, pogotovo ako su njihovi najdraži obuzeti očajem.

Rečeno mi je i to da naše molitve jednako pomažu našim dušama i dušama onih

koji su ostali na zemlji. Rekli su mi, također, da je važno spoznati svoju dušu dok

smo još živi, jer će nam to omogućiti brže napredovanje kasnije. Neznanje ili

nevjerovanje čini mnoge duše pravim zatvorenicima ovozemaljskog života. Neki

koji umru kao bezbožnici, ili koji su se čvrsto vezali za ovozemaljski život

pohlepom, tjelesnim užicima ili drugim ovozemaljskim porocima, suočit će se s

velikim poteškoćama u svom rastu i napredovanju, pa će im rastanak sa zemljom

biti veoma težak. Te duše ostaju na zemlji sve dok ne nauče prihvaćati višu silu

koja ih okružuje. Još dok sam bila usred one crne mase osjećala sam da su oko

mene duše onih što oklijevaju. Oni se u toplini i ljubavi tog crnila zadržavaju sve

dok ne nauče kako da krenu naprijed prema još većoj toplini i sigurnosti Boga.

Od svih znanja i saznanja najbitnije je ono o Isusu Kristu. Rečeno mi je da on

predstavlja kapiju kroz koju se svi vraćamo, jedina vrata kroz koja se možemo

vratiti. Bilo da smo ga spoznali kao ljudi od mesa i krvi ili, pak, kao duše, moramo

ga prihvatiti i predati se njegovoj neizmjernoj ljubavi.

Moji prijatelji iz vrta bili su puni ljubavi dok su tako stajali tvoreći krug oko mene,

i znali su da još ne želim nazad i da hoću da vidim još. Zato su odlučili da mi

pokažu još puno, puno toga.

Moje pamćenje vratilo se u vrijeme prije stvaranja našeg svijeta. Sjećala sam se da

je Bog stvorio mnoge svjetove, galaksije i carstva s onu stranu poimanja, a ja sam

ih željela sve vidjeti. Sama želja je bila dovoljna da me misli svojom snagom

ponesu daleko od onog divnog vrta. Pratila su me neka druga dva bića sazdana od

svjetla. Bili su to moji novi vodiči. Naša duhovna tjelesa otplovila su daleko od

naših prijatelja u vrtu i zaronila u tamu kosmosa.

Naša brzina se rapidno povećavala. Osjetila sam radost letenja. Mogla sam činiti

što god sam htjela. Ići tamo i ovamo, juriti, lebdjeti, stajati. Svidjela mi se ta

sloboda. Uronila sam u beskraj kozmosa i shvatila da nisam u ništavilu.

Naprotiv, i tu sam naišla na beskrajnu ljubav i svjetlo - opipljivu prisutnost Duha

Božjeg. Začula sam nježan i prijatan zvuk, zvuk koji je dolazio iz daljine, zvuk

koje me ispunjao srećom. Bio je to ton, kao neka muzička nota, ali univerzalniji,

zvuk koji je ispunjavao sve što me okruživalo. Iza prvog, stigao je i drugi, samo

viši, a onda se čula cijela melodija, kozmička pjesma koja me umirivala i tješila.

Tonovi su proizvodili lagane vibracije koje su imale iscjeliteljsko djelovanje. Znala

sam: koga ove vibracije dodirnu bit će izliječen. Od svojih sam pratilaca doznala

da nemaju sve vibracije iscjeliteljska svojstva, te da neke u nama mogu izazvati

negativne emotivne naboje. Sada mi je bilo jasno da se Sotona na zemlji koristi

negativnim tonovima u muzici koji su zaista nepovoljno utjecali na moj um i na

moje tijelo. Neke od detalja nisam smjela pamtiti, oni su izbrisani iz mog

pamćenja, ali su mnogi utisci ipak ostali. činilo mi se kao da moje putovanje traje

nedjeljama, mjesecima. I dok sam tako putovala, upoznajući Božje kreacije, uvijek,

je uza me bila ugodna ljubav našeg Boga. Osjećala sam se kao svoj na svome, a

činila sam samo ono što je bilo prirodno.

Posjetila sam mnoge svjetove - zemlje poput naše, ali i puno ljepše sa

stanovnicima punim ljubavi, ljudima daleko pametnijim. No, svi smo mi bili

Njegova djeca, a sva prostranstva svojih svjetova stvorio je samo za nas. Putovala

sam daleko u prostranstva gdje su zvijezde koje se ne mogu vidjeti sa zemlje.

Posjetila sam galaksije u kojim su svjetovi naseljeni Božjim stvorenjima, našom

braćom i sestrama, i svega sam se sjećala, kao poslije dugog sna. Znala sam da sam

na svim tim mjestima već bila.

Mnogo kasnije, kad sam se već bila vratila u svoje smrtno tijelo, osjećala sam se

kao prevarenom kad nisam bila u stanju da se sjetim detalja mog doživljaja, ali sam

poslije i sama shvatila da je taj zaborav bio za moje dobro. Da sam upamtila sve

one slavne i savršene svjetove koje sam posjetila, moj život na majčici zemljici bio

bi prava mora. Osim toga, to bi vjerovatno potpuno pokvarilo moje vlastito

poslanje na ovome svijetu. Napokon, shvatila sam da moram biti zahvalna za sve

ono što sam doživjela, jer Bog mi nije morao pokazati sve svoje svjetove, ili mi je

mogao izbrisati iz pamćenja i ono što nije. Ali milostiv kakav jest, dao mi je

mnogo: vidjela sam svjetove koje ni naš najmoćniji teleskop ne može otkriti;

spoznala sam ljubav koja tamo vlada.

Vratila sam se u predivni vrt gdje su me čekale moje dvije pratilje od ranije. Na

svom sam putu sretala ljude koji su u svom razvoju težili savršenstvu, koji su

željeli nalikovati našem zajedničkom Ocu.

Zanimalo me dokle smo mi na zemlji stigli u razvoju. Kakva su naša dostignuća?

Moje pratilje su bile zadovoljne mojim pitanjem, pa su me odvele do mjesta gdje

se vrši priprema duša koje će biti poslane na zemlju. Sve su to odreda bile zrele

duše - tokom svog putovanja nisam srela ni jednu dječju dušu. Zamijetila sam da se

svi raduju odlasku na zemlju. Na život na zemlji su gledali kao na neku vrstu škole

gdje mogu naučiti mnoge korisne stvari i razviti sposobnosti koje su im

nedostajale. Tu sam doznala da smo svi mi izrazili želju da dođemo na ovaj svijet,

te da smo sami izabrali svoje slabosti i sve one teškoće koje nas na zemlji očekuju,

samo s jednim ciljem - da se što bolje razvijemo i usavršimo. Neke od mana su

nam date za naše dobro. Bog nam je podario i neke talente i vještine po svom

nahođenju. Zato nikada ne smijemo svoje sposobnosti ili nedostatke upoređivati sa

onima u drugih. Svatko od nas je dobio ono što treba; svaki je od nas jedinstven i

neponovljiv. Jednakost ovdje nije važna.

Ispod i oko mene kao da se otvorilo nebo: ugledala sam pod sobom zemlju. Mogla

sam da vidim i svijet duša i materijalni svijet. Uočila sam da su neke pravedničke

duše djece našeg Oca na Nebesima odbila da pođu na zemlju. Oni su radije ostali

uz Boga vršeći dužnost naših anđela čuvara. Bili su tu i 'anđeli ratnici'. Njihova je

dužnost da se umjesto nas bore protiv Sotone i njegovih anđela. I do jednih i do

drugih najlakše dopiremo molitvom. Bili su to snažni džinovi, mišićave građe i

divnog izraza lica. To su veličanstvene duše: već sam pogled na njih govori vam da

je svaka borba protiv njih uzaludan posao. Bili su obučeni kao ratnici, sa šljemom

na glavi i oklopom na grudima, a pokreti su im bili brži i graciozniji nego u ostalih

anđela. No, najviše je imponiralo njihovo samopouzdanje; bili su apsolutno

ubijeđeni u svoje sposobnosti. Nije bilo te zle sile koja bi im mogla naudili i oni su

to znali. I kad su u jednom času krenuli na jedan od svojih zadataka (nije mi bilo

dato da saznam o kakvom je zadatku bila riječ) dirnuo me izraz zabrinutosti na

njihovim licima; shvaćali su značaj svoje misije, i znali su, baš kao i ja, da se neće

vratiti dok ne okončaju povjereni im posao.

Sotonin je san da nas preotme od Boga. I kad on svoje sluge nahuška na nekoga od

nas, onda nam je vraškipotrebna pomoć. Svi smo mi zaštićeni već samom

činjenicom da Sotona ne može da pročita naše misli. Ali, zato može da čita s naših

lica, koja odaju naše osjećaje i emocije naše duše. S naših lica čita i Bog i anđeli ali

i Sotona. S naših lica mogu da čitaju i izuzetno osjetljivi stanovnici zemlje. Zaštititi

se možemo tako da uznastojimo upravljati svojim mislima, i da dopustimo da

svjetlost Kristova ispuni naše živote. Tada će na našim licima blistati Kristovo

svjetlo.

Ponovo sam posmatrala duše koje silaze na zemlju. Gledala sam ih kako lebde nad

zemaljskim smrtnicima. Pratila sam jednoga koji je pokušavao spojiti muškarca i

ženu - svoje buduće roditelje. Glumio je kupidona i nije mu, jadnom, bilo lako.

žena je željela na jednu stranu, a muškarac na drugu, i nisu pokazivali ni trun želje

da sarađuju s našim kupidonom, koji se, opet, trudio na sve načine ne bi li ih

poučio što im je činiti. Stvari su se toliko zakomplicirale da su morali priskočiti i

ostali dusi, nastojeći satjerati to dvoje mladih ljudi 'uza zid'.

Rekli su mi da se u svijetu duša vežemo za onu braću i sestre koje smatramo

veoma bliskim. Sa tim dušama dogovaramo se da na zemlju dođemo kao porodica

ili prijatelji. Ta duhovna veza rezultat je ljubavi koju smo razvili tokom vječnosti

koju smo proveli zajedno u svijetu duša. Na zemlju dolazimo već s predodređenim

vezama i zato da bismo tamo što uspješnije obavili svoja poslanja. Ujedinjujemo se

i zato da bismo složno mogli mijenjati određeno stanje koje vlada na zemlji. Neki

od nas jednostavno žele učvrstiti ono što je već postignuto ili popločati put za one

koji dolaze poslije nas. Znali smo sve o utjecajima koje ćemo vršiti jedni na druge,

kao i o svojstvima, manama i vrlinama koje ćemo naslijediti od svojih porodica.

Bili smo svjesni zakona genetike koji vlada smrtnim tijelima i svih fizičkih

obilježja koja će nas na zemlji krasiti. Sve to što nas je na zemlji čekalo bilo nam je

potrebno i upravo to smo sami poželjeli.

Shvatili smo da će naša memorija biti pohranjena u ćelije našega tijela. To je za

mene bilo nešto novo. Naučila sam da su sve misli i iskustva našeg života

zabilježene u podsvijesti, ali i u svim našim ćelijama. Tako se ispostavilo da ćelije

ne sadržavaju samo naš genetski kod već i svo naše iskustvo. Nadalje, naše se

sjećanje genetskim kodom prenosi na našu djecu. Upravo to sjećanje je, onda,

odgovorno za ono što zovemo nasljednjim faktorom. Otuda u pojedinim

porodicama naslijeđeni alkoholizam, ili naslijeđeni strah, snaga i tako dalje.

Naučila sam i to da nitko od nas ne ponavlja život na zemlji: naše 'prisjećanje' na

neki prošli život, nije ništa drugo nego oživljavanje memorije pohranjene u našim

ćelijama.

Vidjela sam da shvaćamo sve izazove vezane za naš složeni fizički izgled i da sve

to prihvaćamo s punim povjerenjem. Za našu misiju data su nam i odgovarajuća

duševna svojstva koja su bila prilagođena našim ličnostima. Naši roditelji imali su

svoja vlastita duševna svojstva, od kojih ćemo i mi neka naslijediti. Tokom

sazrijevanja stječemo neka nova svojstva. I kad budemo potpuno opremljeni

duhovnim oruđima moći ćemo nastaviti s učenjem koje će nam pomoći da pravilno

koristimo naša svojstva, ili ćemo odlučiti da ih uopće ne koristimo. Bez obzira na

našu dob, bit ćemo u stanju usvajati nova duhovna svojstva koja će nam pomoći u

nekim starim ali i novim situacijama. U svakom slučaju, izbor nam je uvijek na

raspolaganju. Vidjela sam da uvijek možemo odabrati pravo svojstvo koje će nam

biti od pomoći, iako se može desiti da nećemo znati kako to svojstvo upotrijebiti.

Zato moramo vjerovati u vlastite sposobnosti; moramo znati što posjedujemo, tada

ćemo vidjeti da nam je uvijek na raspolaganju baš ono pravo duhovno oruđe.

I dalje sam posmatrala duše što se spremaju za put na zemlju. Jedan izuzetno bistar

i živahan duh upravo se uvlačio u majčinu utrobu. Ta je duša odlučila da svijet

ugleda kao mentalno retardirana osoba. Takva ga je mogućnost neobično

uzbuđivala, znajući što će ona značiti za duhovni rast njegovih roditelja i njega

samog. Njih troje je sve to isplaniralo već mnogo ranije. Sada je jedva čekao da

osjeti neizmjernu ljubav svojih smrtnih roditelja. Shvatila sam da duše mogu birati

bilo koji trenutak u toku trudnoće u kom će se useliti u majčinu utrobu. U času

ulaska u maternicu počinje njihov smrtni život. Rečeno mi je da je abortus u

suprotnosti s prirodnim zakonima, jer duša izbačena iz majke osjeća odbijanje i

tugu, jer se radi o njegovu tijelu, bez obzira radi li se o vanbračnom djetetu,

hendikepiranom djetetu ili o djetetu koje će poživjeti samo nekoliko sati. No, duša

istovremeno suosjeća i sa svojom majkom, jer zna da je ona donijela odluku na

osnovu svojih saznanja.

Srela sam mnogo duša koje su na zemlji proživjele tek nekoliko sati, ili dana, po

rođenju. Ali, i te su duše ispoljavale jednako uzbuđenje kao i sve ostale, jer su

znale da su i one bile dio misije koja ima svoju svrhu. Shvatila sam da je njihova

smrt bila zacrtana još prije njihova rođenja

- baš kao i smrt svakoga od nas ponaosob. Tim dušama nije bio potreban razvoj

koji bi zahtijevao duži boravak na zemlji, a njihova je smrt trebala biti izazov koji

će omogućiti njihovim roditeljima da se usavrše. Bol koja nastaje uslijed gubitka

novorođenčeta snažna je ali kratko traje. Poslije takvog gubitka roditelji se još više

zbliže, bol ubrzo iščezava, a ostaje samo radost zbog novog rasta i zajedništva.

Bila sam iznenađena činjenicom da se za dobrobit drugih donose toliki brojni

planovi i odluke. Svi smo pokazivali želju da se žrtvujemo za druge. Sve što se

radi, čini se za razvoj duše - sva iskustva, sve vrline i sve mane služe da se duša što

bolje razvije. Ovozemaljski problemi tamo su tričarije, ne predstavljaju gotovo

ništa, jer na sve se gleda očima duše.

Naše vrijeme za odlazak na zemlju unaprijed je utvrđeno. Neke će duše na zemlji

provesti kratko vrijeme, tek onoliko koliko je potrebno da se rode. Neke će na

zemlji dočekati duboku starost kako bi do kraja obavili svoju misiju i omogućili

drugima da im služe. Neki će biti poslati kao naše vođe ili sljedbenici, vojnici,

bogataši ili siromasi. Svi će imati istu svrhu - da nam omoguće da naučimo voljeti.

Svi koje ćemo na našem životu susresti pomoći će nam da stignemo do konačnog

cilja. Pri tome ćemo prolaziti kroz najteža iskušenja i iskusit ćemo najveće izazove,

kako bi se vidjelo na koji ćemo način postići ono najvažnije ljubav za bližnjega.

Svi smo mi odreda međusobno povezani, ujedinjeni u tom najvišem poslanju -

učenju kako voljeti.

Zapazila sam još jednu dušu. Bila je neobično živahna, vesela, radosna, upravo

očaravajuća. Iz nje je izvirala energija, a oko sebe je širila zaraznu veselost.

Gledajući je u čudu, osjetila sam da između nas postoji neka veza, osjetila sam

njenu ljubav. Moje sjećanje na nju potpuno je izblijedilo, ali znam da je neću

nikada zaboraviti. I znam da će upravo ona biti nečiji veoma poseban anđeo.

Gledajući tako scene predzemaljskog postojanja, bila sam fascinirana ljepotom i

veličanstvenošću svih tih duša. Znala sam da sam tamo bila već ranije, da smo svi

već bili tamo, te da nas sve ispunjava svjetlost i ljubav. Pomislih tada: 'Kad bismo

bili u stanju da se vidimo prije rođenja, bili bismo zadivljeni svojim duhom i

njegovom veličanstvenošću. Rođenje je san i zaborav.'

Dolazak na zemlju nalikuje izboru fakulteta ili predmeta studija. Svatko od nas je

na određenom nivou duhovnog razvitka, i na svijet je došao kako bi zauzeo mjesto

koje najbolje odgovara njegovim duhovnim potrebama. Onog časa kad počnemo

suditi drugima zbog njihovih nedostataka i mana, i sami iskazujemo iste slabosti.

Ovdje, na zemlji, jednostavno ne raspolažemo znanjem koje bi nam dozvoljavalo

da sudimo drugim ljudima.

I kao da su mi željeli pokazati taj princip na djelu, predamnom se opet ukaže

zemlja. Moja je pažnja bila usmjerena na jedno raskršće u jednom velikom gradu.

Na pločniku, uz sam zid velike i luksuzne zgrade, ležao je pijan čovjek. Jedan od

mojih vodiča upita me :'Što vidiš tamo dolje?' 'Pa, vidim pijanduru kako se valja u

svojoj vlastitoj prljavštini', rekoh, još uvijek u čudu zašto mi to uopće pokazuju.

Moj je odgovor uzbudio moje vodiče. 'Dobro', rekoše, 'sad ćemo ti pokazati tko je

to!'

Tada ugledah njegovu dušu: bio je to veličanstven čovjek koji je zračio predivnu

svjetlost. Ljubav je naprosto izbijala iz njegova bića. Shvatila sam da mu se na

Nebu svi neobično dive. Njegova je duša poslata na zemlju da bude učitelj, da

pomogne prijatelju s kojim je bio duhovno povezan. Njegov prijatelj je bio čuveni

advokat koji je svoju kancelariju imao nekoliko blokova dalje od raskršća koje sam

maločas ugledala. Iako pijani čovjek nije tog trena imao pojma o svojoj misiji,

njegov neposredni zadatak je bio da svog prijatelja podsjeti na potrebe drugih.

Shvatila sam da je advokat po svojoj prirodi bio pun saosjećanja za druge, ali da ga

je pogled na pijanog bijednika trebao potaknuti da to i u praksi pokaže. Znala sam

da će se njih dvojica sresti, te da će advokat u pijancu prepoznati duh svoga

prijatelja i da će ga to nagnati da čini dobro. I mada neće biti svjesni svojih

zemaljskih poslanja, njihove će misije biti uspješno obavljene. Pijanac je, dakle,

svoje zemaljsko vrijeme tratio za dobrobit nekog drugog. On će se i dalje razvijati,

a ono što mu, možda, ustreba za njegovo napredovanje bit će mu dato kasnije.

Sjetila sam se da sam i ja susretala ljude koji su mi se učinili odnekud poznati. čim

sam ih ugledala osjećala sam neku bliskost koja me s njima veže, ali tada nisam

znala za uzrok te bliskosti. Međutim, sada sam znala da su oni na moju životnu

stazu poslati s razlogom.

Dato mi je do znanja da zbog činjenice da ne raspolažem sa dovoljno saznanja

nikada ne smijem drugim suditi. Oni što su prolazili pored pijanca izvaljenog na

pločniku nisu bili u stanju zaviriti u njegovu plemenitu dušu, već su ga sudili po

njegovoj vanjštini. I ja sam griješila na isti način, sudeći o ljudima na osnovu

njihova bogatstva ili izvanjskih manifestacija njihovih sposobnosti. Sada sam

shvaćala da sam bila nepravedna, i da o njihovim životima nisam imala ni

najmanjeg pojma, a o dušama da i ne govorim. Sjetih se tada i rečenice iz

evanđelja: 'Ako se oko vas nalazi sirotinja, gledajte da joj činite dobro'. Ta me

misao uznemirila. Zašto uopće postoje siromasi? Zašto im Bog ne dade sve što im

treba? Zašto onog bogatog advokata ne natjera da svoju imovinu podijeli sa

drugima? Tu moje misli prekine jedan od vodiča: 'Među vama su anđeli kojih niste

svjesni.'

Bila sam zbunjena. Ali, pomoć je odmah došla. Moji vodiči su mi sve objasnili: svi

imamo potrebe, ne samo siromašni; svi smo se, još u svijetu duša, zavjetovali da

ćemo jedni drugima pomagati.

Međutim, na zemlji nam često treba dugo da se prisjetimo naših zavjeta. Zato Bog

šalje anđele koji nas podsjećaju na date zavjete. U tom podsjećanju nema prisile, a

anđeli se pojavljuju u raznim oblicima i s nama su češće nego što mislimo.

Nisam osjetila nikakav prekor, ali znala sam da sam pokazala nerazumijevanje i

potcjenjivanje Božje pomoći. Na njegovu pomoć možemo računati u svakom

trenutku. On će nam pomoći, a da pritom neće ugroziti naše osobno poslanje i našu

slobodu volje. Mi moramo biti spremni da pomažemo jedni drugima; da jednako

cijenimo i sirotinju i bogate; da prihvatimo sve, makoliko bili različiti od nas, jer

svi zaslužuju našu ljubav i dobrotu. Nemamo pravo na netrpeljivost, bijes, srdžbu.

Nemamo pravo gledati s visoka na druge, a sve što sa sobom sa zemlje možemo

ponijeti jest dobrota koju smo činili drugima. Vidjela sam da se sva ona dobra djela

koja smo činili drugima vraćaju kao višestruki blagoslov. Naša će snaga izvirati iz

našeg milosrđa.

Na tren je nastala šutnja. Pijanac je nestao, a moju dušu je preplavilo razumijevanje

i ljubav. O, kad bih bar mogla pomoći drugima kao što je taj pijanac pomogao

svom prijatelju. O, kad bi bar moj život bio blagoslov drugima. Duša mi je

zadrhtala od nepobitne istine: našu snagu crpst ćemo iz našeg milosrđa.

Ponizno sam upijala saznanja o čovječnosti, o nebeskoj veličini svake duše.

Osjećala sam da žudim za još svjetla i još znanja. Nebo se opet otvorilo i ja

ugledah obrise zemlje koja se vrti u svemiru. Sa zemlje su dopirale mnoge zrake

svjetlosti. Neke su bile jake poput laserskih, a druge slabašne poput onih od

baterijske svjetiljke, a neke tek iskrice u mraku. Zaprepastila sam se kad sam

saznala da su to molitve ljudi sa zemlje.

Ugledah anđele kako žure da usliše molitve. Anđeli su bili organizirani tako da

nam pruže pomoć. Radeći unutar svoje organizacije, oblijetali su oko ljudi i oko

njihovih molitvi, ispunjeni zadovoljstvom što mogu pomoći. Bili su oduševljeni a

naročito ih je veselilo kad su molitve bile tako intenzivne da je pomoć mogla biti

gotovo trenutna. Uvijek su prvo servisirali one najsnažnije i najsvijetlije molitve.

Primijetila sam, također, da neiskrene molitve gotovo da i nemaju svjetla, pa se

takve, bez snage i sjaja, i ne čuju.

Jasno mi je rečeno da sve prave molitve budu uslišane. Kad smo u velikoj potrebi,

ili kad molimo za druge ljude, zrake koje emitiramo molitvom veoma su jasne i

uočljive. Također sam doznala da su najvažnije molitve majke koja moli za svoju

djecu. To su najčistije molitve, jer majka ima sposobnost da svoje srce dade djetetu

i da se za svoju djecu pred Bogom zaklinje. Međutim, svi odreda imamo

sposobnost da svojim molitvama dopremo do Boga.

Nakon što smo uputili svoje molitve, na nama je samo da vjerujemo u Božju moć i

da čekamo da naše molitve budu uslišane. Bog je u svakom trenutku svjestan naših

potreba i samo čeka da zatražimo njegovu pomoć. Premda posjeduje svu moć

potrebnu za uslišanje naših molitvi, njega obavezuju njegovi vlastiti zakoni i naša

volja; zato moramo moliti da njegova volja postane naša volja, moramo mu

vjerovati. Kad naša molitva bude iskrena, i kad ne bude opterećena sumnjom, bit

će uslišana.

Naše molitve za druge imaju veliku snagu, a bit će uslišane samo onda ako ne

povređuju druge, njihovu volju i njihove potrebe. lako nas je Bog prepustio da

sami brinemo o sebi, on je uvijek tu da nam pomogne. Ako je vjera naših prijatelja

slaba, snaga naših duša im može pomoći. Razbole li se, naše molitve pune vjere dat

će im snagu da ozdrave, osim ako im bolest nije poslata kao dio njihovog

razvojnog procesa. Ukoliko su na pragu smrti, moramo biti svjesni da se Božja

volja mora izvršiti. U protivnom, možemo izazvati konflikt u njihovu poslanju.

Mjera naše pomoći drugima je ogromna. Za naše porodice, prijatelje i sve ostale

možemo učiniti daleko više nego što bismo ikada mogli pretpostaviti.

Sve je to izgledalo tako jednostavno, u početku čak i prejednostavno. Oduvijek

sam smatrala da molitva mora trajati satima i da Boga moramo gnjaviti sve dotle

dok se nešto ne desi. Ja sam imala svoju posebnu metodu: počela bih s molbom da

mi dade nešto za što sam mislila da mi treba; potom bih ga nastojala podmititi,

uvjeravajući ga da je u njegovu interesu da mi pomogne. Ako ni to ne bi upalilo,

počela sam se cjenjkati, nudeći mu neku žrtvu koja će mi priskrbiti njegov

blagoslov. Na kraju bih, u očajanju, počela da ga moljakam i na koncu bih se

predala bijesu i srdžbi. Moja metoda je davala veoma mršave rezultate. Sad mi je

jasno da su moje molitve ustvari bile demonstracija sumnje. Moje ponašanje je bilo

rezultat nedostatka vjere u njegovu želju da usliši moje molbe. Sumnjala sam u

njegovu pravednost pa i u njegovu moć. Nisam baš bila sigurna da me uopće i

sluša. Sve te sumnje su stvorile barijeru koja se ispriječila između mene i Boga.

Sada znam da Bog čuje sve naše molitve i da za naše potrebe zna i prije nego što ih

mi izgovorimo. Vidjela sam da on i njegovi anđeli odgovaraju na naše molitve s

najvećim oduševljenjem. Bog je tu u prednosti koju mi nismo u stanju pojmiti. On

ima uvid u naše vječne prošlosti i našu vječnu budućnost i zna za sve naše potrebe.

U svojoj neizmjernoj ljubavi on odgovara na naše molitve rukovodeći se svojom

vječnom i sveznajućom perspektivom. On savršeno odgovara na sve molitve.

Primijetila sam da nije potrebno ponavljati molitvu; potrebno je samo strpljenje i

vjera. On nas je podario slobodnom voljom, a mi dopuštamo njegovoj volji da nas

upravlja kad ga pozovemo.

Shvatila sam i koliko je važno da zahvalimo za ono što nam je Bog dao.

Zahvalnost je jedna od vječnih vrlina. U poniznosti tražimo, a sa zahvalnošću

primamo. Što više zahvaljujemo Bogu na blagoslovu, to ćemo više blagoslova

primiti. I onda ćemo postati poput anđela i bit ćemo u stanju pomagati onima

kojima je pomoć potrebna. U molitvi i u službi Božjoj uvijek ćemo sjati svojom

svjetlošću.

Moje pratilje i ja još uvijek smo bile u vrtu. Zemlja se više nije vidjela. Iz vrta su

me otpratile u jednu ogromnu zgradu. čim sam ušla zapazila sam da je u njoj sve

divno i nekako posebno. Uostalom, sve zgrade koje sam tamo vidjela bile su nešto

neviđeno; svaka linija, svaki ugao, svaki detalj, sve je bilo savršeno osmišljeno i

izvedeno, tako da se dobijao utisak cjelovitosti i neponovljivosti. Svaka građevina

je predstavljala remek-djelo za sebe.

Odveli su me do sobe koja je bila ukusno i predivno namještena. čim sam ušla

ugledala sam ovalan stol oko kog je sjedila grupa ljudi. Postavili su me pred njih i

odmah sam zapazila da od dvanaest prisutnih nijedno nije žensko.

I na zemlji sam bila osjetljiva na nejednakost spolova. Moja je reakcija na ovakav

sastav mogla biti i nepo voljna da nisam za svog boravka ondje naučila da se tamo

na te stvari gleda iz ponešto drugačije perspektive. Još dok sam prisustvovala

scenama stvaranja svijeta, vidjela sam razlike između Adama i Eve. Adam je bio

posve zadovoljan svojim statusom, a Eva je, međutim, stalno ispoljavala neki

nemir.

Vidjela sam koliko je očajnički željela da bude majka - bila je za to spremna na

kocku staviti i vlastiti život. Dakle nije bilo riječi o tome da je 'podlegla' iskušenju,

koliko je svjesno stvorila uslove za postizanje svoga cilja. U svemu je, na koncu,

učestvovao i Adam, a krajnji rezultat je bio smrtnost ljudske vrste. Dakle, dato nam

je da imamo djecu ali i da umremo.

Posmatrala sam kako se Božja duša brine oko Eve i znala sam da će žene uvijek

imati posebnu ulogu na svijetu. Vidjela sam da emocionalna građa žene

omogućava bolji prijem ljubavi, te da će omogućiti Božjoj duši da u njih ima

povjerenja. Shvatila sam da je uloga žene kao majke - stvoriteljice omogućila

našem spolu da ima poseban odnos s Bogom.

Shvatila sam i kakva opasnost prijeti ženama od Sotone, jer on se i na zemlji služi

istim zamkama i iskušenjima kojima se služio i u Rajskom Vrtu. Dovodeći žene u

iskušenje, on pokušava da razori porodice, odnosno čitavo čovječanstvo. To me

malo uznemirilo, iako sam znala da je tome tako. Njegov je naum bio veoma očit:

napast će žene koristeći se njihovom nemirnom prirodom i snagom njihovih

emocija istih onih emocija kojima je Eva nagnala Adama da se pokrene iz svog

samozadovoljstva. Znala sam da će se Sotona okomiti na odnos muža i žene,

nastojeći ih udaljiti jedno od drugoga, koristeći se spolnim nagonima i pohlepom

ne bi li im tako razorio dom. Mogla sam vidjeti djecu koja će zbog toga patiti, a na

žene će pasti osuda krivnje i strah: krive će biti zbog razorene porodice, a strahovat

će zbog onoga što ih čeka u budućnosti. Sotona će tada taj strah i osjećaj krivnje u

žena iskoristiti za njihovo konačno uništenje i kraj njihove božanske misije na

zemlji. Saznala sam da će onoga časa kad Sotona obrlati žene i muškarci

pokleknuti. Tada sam u potpunosti shvatila razliku između uloge koju imaju žene i

one koju igraju muškarci. Isto tako, shvatila sam neophodnost i svu ljepotu tih

različitih uloga.

Iz te nove perspektive nisam imala nikakvih primjedbi na sastav vijeća pred kojim

sam se našla. Prihvatila sam činjenicu da oni imaju svoju ulogu a ja svoju. Iz tih

ljudi je izvirala ljubav, i ta činjenica me sasvim umirila. Nešto su se međusobno

dogovarali, a onda mi se jedan od njih obratio. Rekao je da sam umrla prije

vremena i da se moram vratiti na zemlju. Rekao je da je važno da se vratim, jer

moja misija još nije završena. Moje se srce protivilo takvoj odluci. Osjećala sam se

kao kod svoje kuće i činilo se da nema toga čime bi me mogli nagovoriti da

pođem. Opet su se nešto dogovarali, a potom me zapitali želim li da odgledam svoj

dotadašnji zemaljski život. To pitanje je zazvučalo skoro kao naredba. Oklijevala

sam; ima li koga tko bi zaželio da svoj zemaljski život gleda s ovog mjesta

apsolutne čistoće i ljubavi. Rekoše mi da je neobično važno da ga ipak odgledam,

pa nisam mogla a da se ne složim. Uto se s jedne strane pojavi svjetlost i ja osjetim

da sam opet uz Spasitelja.

Rekoše mi da se pomaknem korak ulijevo, pa se na mjestu gdje sam maločas

stajala počeo odvijati moj zemaljski život. Sve je nalikovalo nekom hologramu,

jedino je brzina bila veoma velika. Bila sam zabezeknuta kad sam shvatila da

mogu konzumirati toliko puno informacija u tako kratkom vremenu. Moja moć

shvaćanja bila je daleko šira od sjećanja koje je ostalo od nekog događaja iz mog

života. Ne samo da sam bila u stanju iskusiti i doživjeti svoje emocije, već sam

mogla osjetiti i ono što osjećaju oni oko mene. Neke stvari iz svog života sada sam

posmatrala sasvim drugim očima. 'Pa, da. Naravno. Sad mi je jasno. Ma, tko bi to

posmislio? - bili su moji komentari na te situacije. Tada sam pojmila kakva sam

razočaranja priuštila drugima. Pognula sam se od srama kad sam osjetila njihove

osjećaje razočaranja. Shvatila sam svu patnju koju sam prouzročila. Počela sam se

tresti. Vidjela sam koliko je bola učinila mojoj okolini moja gadna narav. Vidjela

sam svoju sebičnost, i moje je srce zaplakalo: kako li sam samo mogla biti takva?

Usred svoje boli osjetih kako me obasjava ljubav ljudi iz vijeća. Oni su na moj

život gledali s puno razumijevanja i milosti. Uzeli su u obzir sve okolnosti mog

odgoja, mog naukovanja, bol koju su meni nanijeli drugi, prilike koje sam imala i

koje nisam imala. Shvatila sam da mi ne sudi vijeće, već da sudim sama sebi.

Njihova je ljubav, kao i njihova milost, bila apsolutna. Poštovanje koje su mi

ukazali nije se nimalo umanjilo. Njihova ljubav mi je bila utjeha, naročito nakon

onoga što je zatim uslijedilo. Pokazali su mi 'lančani efekt', kako su ga oni nazivali:

vidjela sam sebe kako griješim prema nekome, a onda iste te ljude kako jednako

griješe prema nekom trećem. Lanac je bio dugačak, a ličio je krugu od domina; na

koncu je lanac završio tamo gdje je i počeo - kod mene. Shvatila sam da sam

povrijedila mnogo više ljudi nego što sam mislila. Moja bol je poslala nesnosna.

Uto se predamnom pojavi Spasitelj. Bio je vidno zabrinut, ali i pun ljubavi. Njegov

mi je duh ulio potrebnu snagu. Ukazao mi je da preoštro sudim o sebi. 'Prekritična

si prema sebi', rekao je. Onda mi je pokazao da postoji i jedan drugčiji 'lančani

efekt'. Tada sam vidjela sebe kako činim nešto dobro i nesebično i kako se ta

dobrota širi po principu domina. Ovakav je efekt proizveo neobičnu ljubav i

zadovoljstvo moje okoline. Moju bol je zamijenila radost. Tada me obuzela samo

jedna misao: 'Ljubav je stvarno jedino važna i ljubav je radost!' I opet sam se

sjetila rečenice iz evanđelja: 'Došao sam da bi imali život i da ga imaju u izobilju'

(Ivan 10:10), a moju dušu je ispunila čista i neizmjerna radost.

Sve je izgledalo tako jednostavno. Budemo li dobri, obasjat će nas radost. Pitanje

je nadošlo samo od sebe: 'Zašto to ranije nisam znala?' Isus, ili netko od članova

vijeća odgovorio mi je, a taj odgovor je ostao zauvijek urezan u moje pamćenje.

Spremila sam ga u najskrovitiji kutak moje duše, jer je on zauvijek promijenio

moje gledanje na iskušenja: 'Na zemlji su neophodna i pozitivna i negativna

iskustva. Prije nego što osjetiš radost, moraš upoznati tugu.'

Sva moja iskustva su sada dobila novo značenje. Shvatila sam da u svom životu

nisam počinila neke stvarne greške. Svako moje iskustvo bilo je u funkciji mog

razvoja. Svako neugodno iskustvo omogućilo mi je bolje razumijevanje same sebe,

ali me i naučilo kako da takva iskustva izbjegnem. Također sam shvatila da sam

razvila sposobnost da pomažem drugima. Sva ta iskustva, od kojih su nekima

upravljali i moji anđeli čuvari, pomogla su mi da dosegnem više nivoe spoznaje.

Primijetila sam da su moji anđeli čuvari bili uz mene kad sam prolazila kroz

najteža iskušenja, pomažući mi na svaki način. Ponekad je oko mene bilo puno

anđela čuvara, a drugi put tek poneki, ovisno o mojim potrebama. Primijetila sam

da sam u svom životu neke greške često ponavljala, i time štetila i sebi i drugima,

sve dok konačno ne bih naučila lekciju. Zamijetila sam i to da sam sa svakom

naučenom lekcijom dobijala nove prilike za napredovanje.

Dakle, u mom životu pozitivna su iskustva zamijenila ona negativna: svoje sam

grijehove i mane sagledavala iz nove perspektive, u multidimenzionalnom svjetlu.

Istina, oni su uzrokovali bol i meni i drugima, ali su bili i sredstvo mog

naukovanja, sredstvo kojim sam ispravljala svoje mišljenje i ponašanje. Razumjela

sam da se oprošteni grijesi brišu; kao da ih prekriva neko novo razumijevanje, neki

novi pravac u životu. Takvo novo razumijevanje prirodno dovodi do odbacivanja

grijeha.

Iako se grijeh briše, sjećanje na njegovu edukacijsku ulogu ostaje.

Ovako prošireno znanje dalo mi je perspektivu koja mi je trebala kako bih sama

sebi mogla dati istinski oprost. I shvatila sam da praštanje sebi predstavlja početak

svih praštanja. Ako nisam u stanju da oprostim sebi, neću moći oprostiti ni

drugima. A drugima moram oprostiti. Ono što dajem to ću i primiti. želim li

oproštaj, moram biti u stanju da oprostim. Vidjela sam i da je ponašanje onih koje

sam najviše napadala - i kojima sam posljednjima oprostila - bilo veoma nalik

mom vlastitom ponašanju. Naučila sam i koliko opasna može biti pohota. Sav

istinski razvitak se odvija u duhovnoj sferi, a zemaljske stvari, kao što su glad za

posjedovanjem ili nezasitni apetiti, štete duši. Te stvari tada postaju naši bogovi što

nas upućuju na tjelesne užitke koji nas sprečavaju u našem duhovnom razvoju.

Još jedanput mi je dato do znanja da je najvažnije dostignuće u životu moći voljeti

druge kao što volimo sebe. Da bismo mogli voljeti druge onoliko koliko volimo

sebe, najprije moramo stvarno voljeti sebe.

Konačno smo odgledali cijeli moj zemaljski život. članovi vijeća su mirno sjedili, a

ja sam osjećala kako se oko mene širi njihova ljubav, bio je tu, u svojoj svjetlosti, i

sam Spasitelj; smješkao se blago, bio je zadovoljan mojim razvojem. Poslije kraćih

konzultacija obratili su mi se članovi vijeća: 'Tvoja misija još nije završena, moraš

nazad na zemlju. Mi te ne želimo ni na šta prisiljavati. Sama odluči.'

Bez oklijevanja sam odgovorila: 'Ne, ne želim nazad na zemlju. Ovo je moj pravi

dom.' Bila sam čvrsta u svojoj odluci da me ništa neće natjerati da se vratim na

zemlju. Potom mi se, s jednakom odlučnošću, obratio jedan od one dvanaestorice:

'Nisi završila svoj posao. Najbolje će biti da se vratiš.'

Nisam željela nazad. Poslužila sam se starim dječjim trikom: bacila sam se na pod i

počela plakati: 'Neću nazad', jecala sam, 'i nitko me na to ne može natjerati.

Ostajem ovdje i gotovo. Dosta mi je zemlje.'

Isus je stajao nedaleko od mene, s moje desne strane. Oko njega se i dalje širila

predivna svjetlost. Prišao mi je i osjetila sam da je zabrinut, ali i da se dobro

zabavlja. Osjećala sam njegovu naklonost. Vidjelo se da razumije moju želju da

ostanem. Ja sam tada ustala, a on se obratio vijeću: 'Hajde da joj pokažemo od čega

se sastoji njena misija.' Zatim se okrenuo prema meni: 'Sad ćemo te upoznati sa

tvojom misijom, pa će ti biti lakše da đoneseš konačnu odluku. No, nakon ovoga

morat ćeš odlučiti. Vratiš li se na zemlju, sadržaj tvoje misije i veći dio onoga što

si ovdje vidjela izbrisat ćemo iz tvog pamćenja.' Nevoljko sam pristala na ovaj

njegov prijedlog, pa su mi pokazali od čega se sastoji moja misija.

Poslije svega, znala sam da moram nazad, iako mi nije bilo svejedno: napuštala

sam ovaj predivni svijet svjetlosti kako bih se vratila u svijet nesigurnosti i patnji.

Ali, moja misija je to od mene tražila i ja sam to morala učiniti. Ali sam, ipak,

dobila obećanje da na zemlji neću provesti ni jedan trenutak više nego što je

potrebno za završetak moje misije, te da ću odmah po svršetku svog poslanja biti

vraćena ovdje među njih, kuda i pripadam, jer je to moj jedini pravi dom.

Počele su pripreme za moj povratak. Prišao mi je Spasitelj, želio je da mi izrazi

svoje zadovoljstvo mojom odlukom. Još jednom me podsjetio da se po povratku na

zemlju neću sjećati sadržaja svoje misije: 'Dok budeš na zemlji nećeš se zamarati

sadržajem svoje misije, ona će se odvijati svojim tokom.' Pomislih tada : 'Kako li

me samo dobro poznaje! Jer, poznavajući sebe, znala sam da bih, u slučaju da

upamtim sadržaj misije, željela da je što prije i, vjerovatno što traljavije okončam i

da se vratim u svoj pravi dom. Zato je bilo onako kako je to zamislio Spasitelj: svi

detalji moje misije brisani su iz mog pamćenja. Ničega nije bilo, pa čak ni moje

želje da se nečeg ipak prisjetim.

Sjećam se, zato, dobro Gospodovih riječi: 'Ne brini, zemaljski će dani brzo proći i

ti ćeš uskoro opet biti s nama.'

U času sam bila okružena stotinama anđela. Bili su veseli i zadovoljni što sam

odlučila da se vratim. čula sam kako me ohrabruju, a onda zapjevaše. Bila je to

najljepša pjesma koju sam ikad čula. Bila je to predivna muzika namijenjena samo

meni. Njihovi kristalno čisti glasovi milozvučno su odzvanjali u mojim

blagoslovenim ušima. Bilo je to pravo blaženstvo. Ne sjećam se koju su pjesmu

pjevali ali znam da mi je rečeno da ću ih opet čuti. Zaplakala sam glasno, topeći se

u njihovoj nebeskoj pjesmi, još uvijek u nevjerici - da li je moguće da ovakvo

beznačajno biće poput mene bude predmet ovakvog obožavanja. Ali, s druge

strane, znala sam da u vječnom svijetu nema beznačajnih. Svaka je duša jednako

vrijedna. I tako obuzeta poniznošću i zahvalnošću, još jedanput ugledali zemljinu

kuglu.

Kad se nebo ponovo otvorilo, ugledah zemljinu površinu i na njoj milijarde ljudi.

Vidjela sam kako se bore za opstanak, kako griješe, kako vole, tuguju zbog mrtvih.

Vidjela sam i anđele kako lebde nad svim tim mnoštvom. Anđeli su sve te ljude

znali po imenu i o svakome su od njih vodili brigu. Bilo im je drago kad bi njihovi

štićenici činili dobro, a tugovali su kad bi ovi griješili. Shvatila sam da svatko od

nas može pozvati hiljade anđela upomoć, samo ako to činimo u vjeri.

Vidjela sam da smo u njihovim očima svi jednaki, bili mali ili veliki, nadareni ili

hendikepirani, vođe ili sljedbenici, sveci ili grešnici. Svi smo im jednako

dragocjeni i sve nas jednako paze. Njihovu ljubav nikada nećemo izgubiti.

Nebo se opet zatvorilo i ja sam još jednom, po posljednji put, bila sa svojim

nebeskim prijateljima - s moje dvije pratilje, moja tri vjerna monaha i svima

ostalima koje sam upoznala i koje sam voljela. Bili su veličanstveni, plemeniti i po

svemu predivni, a bila sam svjesna da sam uspjela vidjeti tek sićušan djelić

njihovih božanskih duša. Imala sam tu privilegiju da vidim tek predvorje Neba,

samo dio Rajskog doma; doma u kom je pohranjeno znanje kog nema ni u

najsmjelijim ljudskim snovima; doma u kom obitavaju božanske duše ispunjene

božanskom ljubavlju i znanjem; doma u kom nas čekaju putevi i istine stare kao

vječnost, ali i staze koje tek treba otkriti. Onaj djelić koji sam vidjela, čuvat ću

vječno u svom srcu. Pjesma anđela, koju sam još uvijek čula, bila je zadnje što sam

upamtila. Zaplakala sam: vraćam se majčici zemlji.

Rastanak je protekao bez pozdrava: jednostavno sam se ponovo našla u svojoj

bolničkoj sobi. Vrata su još uvijek bila odškrinuta, svjetlo nad umivaonikom je i

dalje gorjelo, a na krevetu, pod pokrivačem bilo je moje nepomično tijelo. Lebdjela

sam tako u zraku gledajući se s gađenjem. Moje tijelo izgledalo je veoma teško i

hladno i nalikovalo je nekoj staroj vreći koju su vukli kroz blato i prašinu. A ja sam

se osjećala kao netko tko se upravo istuširao i sad mora na sebe navući tu tešku,

hladnu i blatnjavu haljinu. Znala sam da nemam izbora, jer dala sam obećanje.

Morala sam djelovati brzo, jer samo sekunda oklijevanja mogla je biti pogubna za

moju hrabrost. Moja je duša veoma brzo kliznula u svoje zemaljsko tijelo, a dalje

je sve išlo prirodnim tokom nad koji nisam imala nikakvu kontrolu. Nezgrapnost,

težina i hladnoća tijela bili su strašni, upravo odvratni. Potresala sam se kao da

kroz mene prolaze kilovolti električne energije. Ponovo sam osjetila bol i mučninu,

ali i neopisivu tjeskobu: nakon što sam okusila slobodu duha, eto me opet

zarobljene u zemaljskom tijelu!

I dok sam ležala uhvaćena u zamci svoga tijela, moja tri vječna prijatelja, moja tri

monaha opet se pojaviše uz moje zaglavlje: došli su da me utješe. Osjećala sam

takvu slabost da ih nisam mogla pozdraviti onako kako sam željela. Poželjela sam

da ih dotaknem, da im zahvalim za vječnu ljubav koju su mi iskazivali, željela sam

im reći 'Volim vas!'. Ali, samo sam ih gledala kroz suze nadajući se da me

razumiju.

Riječi su bile izlišne; oni su sve razumijeli. Stajali su tako u tišini, gledajući me u

oči, zračeći svojom ljubavlju, dajući mi snagu da savladam bol. Nekoliko trenutaka

gledali smo se u oči i tako komunicirali: naša srca su razgovarala, poručili su mi da

ne brinem, da će uvijek biti uz mene. Jer, oni su znali što me čeka, oni su znali

detalje moje misije, znali su za bol zbog rastanka, za bol zbog frustracija što ih nosi

zemaljski život.

Njihova me poruka umirila i ja sam ubrzo pala u zdrav i dubok san. I dok sam

tonula u san osjetila sam da me okružuju ljepota i ljubav.

Ne znam koliko sam spavala, ali kad sam otvorila oči sat je pokazivao dva ujutro.

Dakle, prošlo je četiri sata otkad sam umrla. Koliko sam od toga provela u svijetu

duša, ne znam. U svakom slučaju, činilo mi se da četiri sata nije ni izbliza dovoljno

da se proživi sve ono kroz šta sam prošla. Ne znam ni to da li su na meni u

međuvremenu bili vršeni pokušaji reanimacije, ili da li me itko došao vidjeti. Malo

sam se pribrala, ali sam još uvijek bila potištena. Tada sam se prepustila svom

doživljaju; prepustila sam mu se u potpunosti. čudila sam se i divila samoj sebi

zbog činjenice da sam zaista bila s našim Spasiteljem.

Osjećala sam da mi se vraća snaga od same pomisli na sva saznanja kojima me

Gospod podario i da će mi on u mojim najtežim časovima uvijek biti izvor utjehe i

snage.

Počela sam ponovo tonuti u san, kad kod vratiju sobe zapazih neko kretanje.

Pokušavajući se pridići na lakat, ugledam nečiju glavu kako proviruje u sobu.

Skupila sam se od straha. Ubrzo se na vratima pojavi i druga glava. Bili su to neki

jezivi i groteskni stvorovi. Ukočila sam se od straha kad sam vidjela da pet tih

monstruma kreće prema meni. Izgledali su kao da su pola ljudi a napola životinje -

bili su omaleni, mišićavi, na rukama su imali pandže, a lica su im bila kao u

zvjeradi, ali s ljudskim crtama. Prilazili su mi režući, pišteći i mumlajući, puni

mržnje, željni moje krvi. Pokušala sam vikati, ali što od straha, što od slabosti,

nisam bila u stanju proizvesti ni glasa.

Odjednom se na mene spusti kao neka staklena kupola ispunjena jarkom

svjetlošću. Oni grozni stvorovi nasrnuše na nju, želeći se uspeti po njoj, ne bi li

nekako došli do mene. No, kupola je bila previsoka i to im nikako nije uspijevalo.

Bili su razjareni: vrištali su, siktali, pa i pljuvali od bijesa. Bila sam prestravljena,

osjećala sam se kao u klopci. Ona stvorenja su uporno navaljivala, a ja nisam bila

sigurna hoće li kupola izdržati, štoviše, nisam znala što ta kupola uopće

predstavlja. I taman kad sam mislila da više neću moći izdržati i kad sam se već

htjela predati, u sobu uđoše moja tri draga monaha, a ona stvorenja učas nestadoše.

Moji anđeli mi rekoše da se ne moram ničega bojati, jer da me oni štite. Rekoše mi

još da se to đavo naljutio na moju odluku da se vratim, te je poslao one demone da

me dokrajče, ali da ne brinem jer da će me do kraja života štititi kupola od svjetla.

'I znaj da smo uvijek uz tebe', rekoše mi još na rastanku.

Bilo je to posljednji moj susret sa ova moja tri monaha. Ja im tepam i zovem ih

svojim monasima, ali znam da su to moji najbolji prijatelji iz vječnoga života. S

nestrpljenjem očekujem dan našeg ponovnog susreta i obnavljanja našeg vječnog

prijateljstva.

čim su anđeli otišli ponovo se pojaviše demoni, ali nisu mi mogli prići jer me štitila

kupola od svjetla. Dohvatila sam telefon i nazvala muža. Rekla sam da su mi u sobi

neki demoni. Pomislio je da haluciniram, pa je slušalicu dao starijoj kćerki a sam je

pohitao u bolnicu. Za kojih desetak minuta Joe se pojavio na vratima moje

bolničke sobe. Nije bio u stanju da vidi demone, ali je sjeo uz moj krevet, i držeći

me za ruku slušao moju priču o onome što mi se dešavalo. Demoni su se,

osujećeni, nevoljko udaljili. Te se noći više nisu pojavljivali. Osjetila sam veliko

olakšanje i napokon sam se malo smirila. Pokušala sam ispričati Joeu ponešto od

onoga što sam doživjela umirući. Nisam ga zamarala pojedinostima, ali je shvatio

da se dogodilo nešto veoma važno. Anđeli su otišli, ali tu je sada bio Joe da me štiti

i tješi. Njegova ljubav možda i nije bila tako snažna kao ona Kristova, ali me

podjednako tješila. Ljubav nas smrtnika nije savršena, ali svejedno posjeduje snagu

kojom liječi i hrani naše duše.

I dok je Joe tako sjedio uz moj krevet, moja je duša putovala između dvaju

svjetova, kao da još ne može odlučiti na koju će stranu. Sjećam se da su se oko

mene muvali doktori i ostalo medicinsko osoblje; nisam znala što mi rade, ali sam

osjetila da su nervozni i zabrinuti. Ja sam i dalje putovala, čas ovamo čas onamo, a

onda sam imala još jedan snažan doživljaj.

U sobu je ušla malena djevojčica. Bilo joj je dvije ili tri godine; bilo je to jedino

dijete koje sam susrela u svijetu duša. Oko nje se širila zlatna aura od svjetla.

Izgledalo je kao da je posebno privlači Joe: kad je bolničko osoblje na trenutak

napustilo moju sobu, upitala sam Joea da li je vidi. Naravno, nije je mogao vidjeti.

Bila je graciozna poput kakve balerine, kretala se na vršcima prstiju i okretala se

kao da pleše. Njena spontanost i sreća koja je iz nje izbijala oduševile su me.

Doplesala je do Joea i stala na vrh njegove cipele. Stajala je na jednoj nozi dok je

drugu visoko zabacila unazad, baš kao što to rade balerine; nagnula se naprijed i

pokušavala dohvatiti džep njegovih hlača. Bila sam očarana njenim kretnjama.

Upitala sam je što to izvodi. Okrenula se, nasmiješila i pokazala mi da me čuje.

Ali, nije mi odgovorila. Osjetila sam njeno unutrašnje zadovoljstvo, radost, čistu

sreću. Lagano je iščezla, i više je nikad nisam vidjela. No, znala sam da je nikada

neću zaboraviti.

Sljedećih nekoliko sati bolničko se osoblje bavilo oko mene mnogo intenzivnije

nego prošle noći. Međutim, ni Joe ni ja nismo željeli sa njima raspravljati o onome

što sam proživjela. Idućeg jutra obratio mi se jedan od liječnika : 'Prošla noć vam

je zaista bila teška. Možete li mi reći kako ste se osjećali?' Shvatila sam odmah da s

njim o tome ne želim razgovarati. Samo sam mu kratko rekla da sam imala noćne

more. Polako sam dolazila do zaključka do o svom putovanju na onaj svijet teško

mogu razgovarati s ljudima, pa sam ubrzo o tome prestala govoriti i Joeu. Samo

pričanje o događaju kao da ga je razvodnjavalo. To iskustvo je bilo svetinja. Tek

nakon nekoliko nedjelja mogla sam ponovo o njemu razgovarati sa Joeom i sa

svojom starijom djecom. Kod njih sam uživala svu moguću podršku. Predamnom

su stajale godine učenja i razvijanja. U stvari, narednih nekoliko godina bit će

najteži period mog života.

Počela me obuzimati teška tjeskoba. Nikako nisam uspijevala zaboraviti prizore

ljepote i mira u svijetu duša i osjećala sam neodoljivu želju da se tamo vratim.

život na zemlji me plašio; čak sam ga i mrzila, željela sam opet umrijeti. Molila

sam Boga da me uzme, da me oslobodi ovog života i moje nepoznate misije.

Bojala sam se otvorenog prostora, nisam izlazila iz kuće. Sjećam se kako sam kroz

prozor gledala poštanski sandučić pred našom kućom i koliko sam željela da mogu

skupiti hrabrosti da odem do njega. Tonula sam sve dublje, polako sam umirala.

Iako su Joe i djeca bili puni razumijevanja, znala sam da ih gubim, da se polako

udaljavam od njih. Na kraju, ipak me spasila ljubav moje porodice. Konačno sam

shvatila da ničim nisu zaslužili moje samosažaljenje. Morala sam se vratili životu,

zaboravili svijet duša i krenuti dalje. Prisiljavala sam se na izlaske iz kuće i polako

se uključivala u svakodnevne aktivnosti svoje djece. Nije sve teklo tako glatko, ali

ponovo sam počela uživati u životu. Iako se moje srce nikada u potpunosti nije

odvojilo od svijeta duša, moja ljubav prema ovom životu postajala je sve jača, jača

nego ikad prije. Pet godina nakon mog proživljenog iskustva smrti poželjela sam

da se vratim u bolnicu ne bih li ustanovila što me to tamo, u fizičkom smislu,

zadesilo. Do tog vremena nitko o tome nije govorio, ni liječnici a ni ja sama. Svoje

sam iskustvo do tada bila podijelila s nekolicinom prijatelja i svi su mi odreda

postavili isto pitanje: 'Jesu li liječnici uopće znali da si umrla?' Ja sama nisam

trebala njihovu potvrdu da sam stvarno umrla. Meni je to saopćio Isus osobno. No,

moji prijatelji su inzistirali da im pružim više informacija. Dogovorila sam

sastanak s doktorom koji me tada operirao. U čekaonici pred njegovom

ordinacijom bila je gomila žena - sve su čekale istog tog doktora. Njegova sestra

mi reče da će zakasniti. Bilo me stid što tako zaposlenom čovjeku oduzimam

dragocjeno vrijeme. Ove žene što su ga čekale, sigurno su ga više trebale nego ja.

Ipak sam pričekala. čim sam ušla u njegovu ordinaciju prepoznao me. Upitao me

kako mi može pomoći. Rekla sam mu šio me zanima, da mi otvoreno kaže da li je

bilo ikakvih komplikacija noć nakon moje operacije. Zanimalo ga je zašto to želim

znati. Onda sam mu stala pričati o svom iskustvu. Prošlo je četrdeset i pet minuta.

čekaonica je bila dupkom puna, ali moj se doktor nije micao. Zaključila sam

objašnjenjem da mu ovo ne pričam zbog eventualne sudske parnice, već zato što

me naprosto zanima da li je i što je krenulo naopako te noći nakon moje operacije.

Bez riječi se zaputio ka svom stolu. Izvukao je moj karton. Oči su mu bile suzne.

Da, rekao je, te noći je došlo do komplikacija; na trenutak su me izgubili, ali su

smatrali da je bolje da mi o tome tada ništa ne govore. Nastavio je pričati šta se sve

tada samnom događalo: tokom operacije nastupilo je teško krvarenje koje se

kasnije u noći ponovilo. U trenutku moje smrti bila sam sama jer je smrt nastupila

upravo u vrijeme smjene, tako da nisu znali koliko sam dugo bila mrtva. Dežurni

doktor i sestre ostatak su noći proveli nadamnom nastojeći me povratiti u život,

davali su mi injekcije i lijekove i uopće činili sve što je bilo u njihovoj moći. To

me objašnjenje zadovoljilo, kao i saznanje da je dežurna ekipa te noći dala sve od

sebe kako bi me vratila među žive.

Upitala sam doktora zašto plače, a on mi je odgovorio da su to suze radosnice.

Nedavno mu je umro netko veoma blizak i moje su mu riječi dale neku novu nadu,

utjehu da ipak postoji onaj svijet. Također mi je spomenuo da je prije nekoliko

godina sličnu priču čuo od jednog drugog svog pacijenta, te da se mnogi detalji

podudaraju s mojom pričom. Tješilo ga je saznanje da život ne završava smrću i da

ćemo opet jednog dana susresti naše najmilije. Uvjeravala sam ga da postoje veliki

razlozi da se nadamo veličanstvenom životu nakon života na zemlji, života koji će

biti neuporedivo veličanstveniji od onoga što ćemo ikada biti u stanju da

zamislimo. Napustivši njegovu ordinaciju osjećala sam se slobodnom. Detalje

svoje fizičke smrti sada sam zauvijek mogla zaboraviti. A, svima drugima mogu

otvoreno i iskreno reći ono što sam i prije znala: Zaista sam umrla i zaista sam se

ponovo vratila među žive.

Godinu dana nakon ovog razgovora s mojim kirurgom, a šest godina nakon mog

doživljaja, javila mi se moja sestra Dorothy. Ispričala mi je neobičnu priču o ženi

koja čeka dijete koje če odmah dati na usvojenje. I buduća majka i njen muž teški

su alkoholičari. Ovo će im biti drugo dijete, a prvo im je zbog alkoholizma već

oduzeto. Porodica koja je usvojila prvo dijete ne može usvojiti drugo, pa sad svi

traže neku dobru porodicu, prave domorodce, rođene Amerikance, koja bi

posvojila novorođenče.

Dorothy je znala za depresiju koja me već neko vrijeme muči i mislila je da bi mi

bavljenje bebom - to bi mi bilo osmo dijete - pomoglo da se vratim u normalan

život. Rekla je da im za početak treba netko tko bi dijete uzeo samo na nekoliko

mjeseci. O svemu sam popričala s mužem i djecom, i mada sam tek upisala mjesni

koledž, ozbiljno sam razmatrala mogućnost usvajanja te bebe. Moja kći, Cheryil, i

sama je trebala uskoro roditi, pa se ponudila da mi pomogne oko bebe, te da će i

sama tako biti u prilici da se pripremi za vlastito dijete. Joe je rekao da mu neće

nimalo škoditi da opet u naručju ljulja nešto malo i bespomoćno - našem

najmlađem djetetu je bilo već dvanaest. I ja sam rekla da, i kad je socijalna radnica

donijela malu djevojčicu u našu kuću, sve je već bilo spremno: od stare kolijevke

koju smo čuvali za unuke, do svih onih sitnica neophodnih za njegu jedne bebe.

Odmah sam sa svojom novom bebom stvorila vezu za koju sam znala da je nitko

neće moći ugroziti. Stalno sam samu sebe podsjećala da će beba uskoro otići od

nas, ali nije pomagalo: ono što je moj um uporno ponavljao, to je moje srce uporno

odbijalo da prihvati.

Nastale su neke poteškoće oko traženja nove porodice za našu bebu, pa su u tome

prošla još dva mjeseca. Cheryl je rodila dječačića, pa sam je redovno posjećivala,

naravno sa svojom posvojenom kćerkicom. Ta je malena bila vedro biće, vesele

naravi kome nikada nije bilo dosta zagrljaja i ostalih izraza ljubavi. Kad joj ne bi

bilo dobro gurala bi svoj nosić pod moju bradu i jedino tako bi se mogla primiriti.

Svi smo je odmah zavoljeli.

S deset mjeseci već je počela hodati, a njena indijanska put bila je zdrava kao i u

svakog drugog zdravog djeteta. Njegovala sam je i pazila, mazila i čuvala i naskoro

sam zaboravila da to dijete nije moje.

Kad joj je bilo deset i po mjeseci nazvala me socijalna radnica i saopćila mi da su

našli porodicu koja bi usvojila našu mezimicu. Rekla mi je i da će novi roditelji

doći po malenu za koji dan. Osjećala sam se kao da me netko udario maljem. Joe i

ja smo sklopili sporazum da se nećemo upuštati u usvajanje tog djeteta, pa sam bila

još očajnija. Cijelo vrijeme smo znali da neće biti naša, ali unatoč tome ja sam

prolazila kroz najgoru moguću agoniju, agoniju majke koja će izgubiti svoje dijete.

Spakovala sam njene stvari kao u nekom transu. Vidjela sam da mi se obraćaju ali

nisam nikoga čula. Kroz mozak su mi prolazila bezbrojna pitanja, tražila su

odgovore kojih nije bilo. Nikad ne bih povjerovala da je moguća tako snažna

emocionalna vezanost - tako velika zaljubljenost. Kako sam mogla dopustiti da mi

se takvo što dogodi? Gdje mi je bila snaga da to spriječim?

Kad su stigli novi roditelji, ja sam je donijela do auta. U početku je mislila da

idemo nekuda zajedno, pa se priljubila uza me veselo pozdravljajući ostale sa

svojim 'pa-pa'. I ostali moji ukućani bili su u istom stanju oduzetosti kao i ja sama.

Novi roditelji sjedili su u kolima i nisu ništa govorili. Bila sam im zbog toga

neizmjerno zahvalna, jer nije bilo toga koji bi me tada mogao utješiti. Kad su novi

roditelji pružili ruke prema mojoj djevojčici srce mi se popelo u grlo; poželjela sam

pobjeći sa svojom malenom, ali noge su otkazale poslušnost.

Konačno je i ona shvatila da su došli da je odvedu od mene, pa je počela vrištati.

Tada mi je srce prepuklo. Njihov automobil se udaljio, a ja sam nepomično stajala:

slika moje male djevojčice kako plače i širi svoje ručice prema meni usjekla mi se

u dubinu duše. Briznula sam u plač i potrčala u kuću. Slike ovog bolnog rastanka

mučile su me još mjesecima.

Sve u kući me podsjećalo na nju - klavir za kojim je rado sjedila pretvarajući se da

je mamica, kutija s igračkama, kolijevka s njenom praznom bočicom, a najviše mir

i tišina.

Nakon tri mjeseca više nisam mogla izdržati: počela sam moliti Boga da mi je

vrati. Sjećanja su bila isuviše bolna i svježa. Nitko je nije spominjao, ali znala sam

da svi pate; svima nam je bila potrebna. I jedne noći, kad sam opet gorko zaplakala

shvativši da je neću dobiti, počela sam moliti za porodicu koja ju je posvojila.

Molila sam našeg Oca na Nebesima da ih blagoslovi i da joj omoguće sretan život.

Molila sam ga da blagoslovi i nju kako bi prihvatila svoju novu porodicu. Molila

sam svim srcem za novu porodicu moje male djevojčice. Iznurena i iscrpljena

plakanjem i bdijenjem, napokon sam utonula u san.

Te me noći probudio glasnik koji je stajao uz moj krevet. Odmah sam znala da

dolazi iz svijeta duša. Rekao mi je da s mojom malom djevojčicom nije najbolje i

da će morati nazad k meni. Rekao mi je da će me netko nazvati telefonom i da će

mi reći: 'Imam dobre, ali i loše vijesti.' Ostatak noći sam provela budna.

Naredne dvije nedjelje nisam napuštala kuću. Svaki put kad bi zazvonio telefon,

skakala sam da ga prva ščepam: očekivala sam svoj poziv. Samo je Dorothy znala

za mog glasnika iz svijeta duša. Nisam smogla snage da to povjerim i drugim

članovima moje porodice, pa čak ni Joeu. činilo mi se da sam ionako dovoljno

zloupotrebila njihovo strpljenje. čak je i Dorothy bila pomalo zabrinuta za mene.

Telefon je zazvonio jednog ranog jutra, i s druge strane žice mogao se čuti jasan

glas koji je rekao: 'Betty, ovdje Ellen, imam jednu dobru vijest, ali i jednu lošu'.

Skočila sam iz kreveta vičući, 'čekajte! čekajte malo!'. Mislila sam da sanjam. Tek

kad sam se pogledala u ogledalu pored kreveta i uvjerila se da sam budna, ponovo

sam dograbila slušalicu i rekla: 'Dobro, slušam vas'. Srce mi je tako snažno lupalo

da sam osjetila kako mi udara o bubne opne. Glas sa druge strane mi je objasnio da

je moja beba u bolnici. 'Izgleda da se ne može privići na novu porodicu. Stalno

plače i traži svoju mamu, želi se vratiti k vama', rekla mi je još Ellen. Ispričala mi

je da je dijete neprestano plakalo, pa su je u pijanom bijesu roditelji istukli i bacili

niz stepenice. Otpremili su je u bolnicu i tamo je praktički ostavili. Već dvije

nedjelje leži u kritičnom stanju. Njen organizam ne prihvaća terapiju, ona ne

surađuje s doktorima i postoji bojazan da su pri takvom emotivnom stanju šanse za

oporavak minimalne. Na kraju je Ellen priznala: 'Betty, vi ste nam posljednja

šansa. Znamo da puno tražimo, ali uzmite je, molim vas, bar na neko vrijeme, bar

dok se ne oporavi!

Mislila sam da ću se onesvijestiti. Uspjela sam samo promrmljati 'Mogu li vas

nazvati za koji trenutak?' Bilo je pola osam, i Joe je već bio otišao na posao.

Otrčala sam na stepenice i pozvala djecu. Rekla sam da imam dobre vijesti, i to je

bilo sve: grlo mi se steglo, a usne ukočile. Djeca krenuše za mnom u spavaću sobu.

Nazvala sam Joea. Pokušala sam objasniti o čemu je riječ, a djeca su pomno

slušala. Joe je obećao da će odmah doći kući. Bio je puno smireniji od mene i to

me tješilo. Osjećala sam da se u mene polako vraća život. Onda sam tek shvatila da

još nisam nazvala Ellen. Kad sam birala njen broj uhvatila me neka panika. 'Nisam

je valjda pogrešno razumjela?'A što ako je sve neki nesporazum? Kad se javila,

zamolila sam je da mi sve ispriča ispočetka. Ponovila je sve od riječi do riječi i još

dodala da upravo kreće na avion kako bi što prije stigla u grad u kom je dijete

ostavljeno. Rekla sam da želim poći s njom, a ona mi je odvratila da to možda i

nije pametno. čim sam završila razgovor, okrenula sam broj putničke agencije i

rezervirala kartu za isti let. Ponovo sam je nazvala i rekla joj da idem s njom. Ellen

nije bila baš oduševljena ali je rekla da će me sačekati na aerodromu. Na

aerodromu u gradu u koji smo putovale trebao nas je sačekati tamošnji socijalni

radnik i moja draga djevojčica. Let je bio beskrajno dug. Jedva sam dočekala da se

otvore vrata aviona pa da jurnem ususret svojoj bebi.

Znala sam da je socijalni radnik muško i da bi trebao u rukama držati moju

djevojčicu. Tražila sam i tražila i kad ga nisam ugledala uhvatila me strašna

panika, kao da sam bila mahnita. Znala sam kako moje djetešce izgleda, nije

moguće da je ne vidim. A, onda sam ugledala čovjeka koji drži dijele na rukama:

ali to dijete uopće nije bilo nalik mojoj djevojčici. Ipak, znala sam da je to ona. 'To

je moje dijete!', začula sam svoj glas kako se prostire po aerodromskoj zgradi.

Naprosto sam istrgla dijete iz ruku zapanjenog socijalnog radnika. Djevojčica je

bila gotovo bez kose. Izuev dva, tri čuperka glava je bila potpuno gola. Oči su joj

bile natečene, a jedna obrva rasječena. Odmah me prepoznala i priljubila se uza

me, obgrlivši me i rukama i nogama. Ja sam samo ponavljala 'Što su ti to uradili,

što su to uradili od tebe?' Socijalni radnik se polako pribrao od šoka, a Ellen, koja

je u međuvremenu pristigla, mu je objasnila tko sam.

Na povratku, na aerodromu nas je dočeko Joe i sva naša djeca. Svi su sijali od

zadovoljstva, a oči su im se ispunile suzama kad su u mojim rukama ugledali mali

zamotuljak. Djevojčica ih je prepoznala i sa svima se izgrlila, ali se poslije svakog

zagrljaja vraćala i držala me se tako čvrsto kao da joj život ovisi o meni.

Sljedećih nekoliko mjeseci nije me ispuštala iz vida. Bili smo potpuno svjesni

kolika je šteta načinjena njenim krhkim i ranjivim emocijama: ni sa kim nije htjela

razgovarati, nije htjela hodati a izraz lica joj je bio bezizražajan. Jedino se

oglašavala kad bih je napuštala, a plakala je sve dok se ja ne bih vratila. Konačno

sam je morala jednom velikom krpom zavezati za sebe, jer sam jedino tako mogla

obavljati kućne poslove. Tako smo, bukvalno vezane jedna za drugu, provele

nekoliko narednih mjeseci. Tek naveče sam se mogla malo odmoriti, kad bih legla

pokraj njenog krevetića: ni spavati nije htjela ako ja nisam bila uz nju. U početku

je njen krevetić bio odmah uz moj, tako da sam je mogla držati za ručicu dok ne

zaspi. S vremenom sam pomalo pomicala njen krevetić sve dalje i dalje, tako da je

na koncu spavala na drugom kraju sobe.

Joe i ja smo našli advokata koji je odmah pokrenuo postupak za usvojenje. Otišli

smo i u bolnicu na pregled kako bismo imali dokumentaciju o povredama koje je

pretrpjela kod svojih ranijih usvojitelja. Kod pregleda se ustanovilo da je pored

vidljivih ozljeda pretrpjela i frakturu ruke, da je bila neuhranjena i da joj je kosa

bila silom počupana o čemu su svjedočile ozljede na koži glave. O njenom

mentalnom zdravlju moglo se samo nagađati. Doktor je ustanovio da njeno

zdravlje ovisi o stabilnom porodičnom životu.

Nakon uobičajene procedure sud je presudio da djevojčica i zakonski pripadne

nama. Joe joj je želio dati novo ime, ime koje je smatrao najdragocjenijim na

svijetu, i premda sam se ja usprotivila, cijela obitelj me nadglasala: naša kći se

sada zove Betty Jean. Dakle, dobila je ime po svojoj novoj majci: kažu, imamo

slične karaktere, a i naša veza je nešto posebno, pa je to bilo odlučujuće kod izbora

imena.

Do svoje treće godine mala se Betty potpuno oporavila, i fizički i psihički. Ponovo

je bila ono isto drago dijete koje je zračilo vedrinom i koje nas je uvijek iznova

iznenađivalo svojim smislom za šalu. Jednom je nestašno dotrčala do Joea i

vragolasto mu se nasmiješila; časak kasnije popela se jednom nogom na vrh

njegove cipele, zabacila drugu visoko unazad poput neke balerine, a rukom

posegnula za džepom njegovih hlača. Sledila sam se kad sam se sjetila gdje sam tu

scenu već vidjela. Mala Betty se nasmiješila, a ja sam prepoznala glas male

djevojčice koja nam je pravila društvo u bolničkoj sobi, kada se činilo da su Nebo i

Zemlja jedno. Tada sam shvatila još nešto. Vratila mi se u pamćenje slika mlade

žene, sjećanje na prelijepu dušu punu energije koja je čekala da je pošalju na

zemlju. Sjećam se da su naše duše povezane još otprije i sada sam htjela zaplakati

od sreće kad sam vidjela da je ta divna duša ustvari moja mala Betty. Kako je zbog

svoje bolesti i operacije nisam mogla roditi sama, ona je našla načina da mi dođe

obilaznim putem. I sada sam znala što me tjeralo da je posvojim: mi smo

prijateljice odvajkada i bit ćemo to uvijek, za sva vremena.

Moja se porodica rasula po svijetu. Moja su djeca zasnovala svoje obitelji i krenula

svojim spoznajnim i razvojnim stazama. Joe i ja im nastojimo pomoći koliko

možemo, ali smo svjesni da ne možemo i ne želimo živjeti njihove živote. Jasno

nam je da su oni nebeski stvorovi, baš kao i nas dvoje, i da su na ovome svijetu

zato da nauče i iskuse. Mi ne možemo amortizirati njihove tuge, niti možemo

isplanirati njihove radosti. Mi možemo ostati porodica i mi možemo voljeti.

Od onoga 18. studenoga 1973., doživjela sam još neka iskustva o kojima ne bih

ovom zgodom. Trebalo mi je devetnaest godina da se odlučim da opišem ove

doživljaje. Sve u svoje vrijeme, kaže mudra izreka. Sad je vrijeme za ovu knjigu.

S vremena na vrijeme pitam se od čega se sastoji moja misija, ali naravno, na ta

pitanja ne znam odgovora. Dovoljno mi je da živim u svjetlosti Isusa Krista i da

nastavim uživati u njegovoj ljubavi. Mislim da je to dovoljno i da ću biti u stanju

uraditi sve ono što on od mene zatraži.

Na nama je da se volimo. To znam. Na nama je da budemo dobri, tolerantni i da

jedni drugima budemo na usluzi. Ljubav će nam omogućiti da doživimo još više

radosti. To će biti naša najveća nagrada. Pojedinosti mog doživljaja važne su samo

u onoj mjeri u kojoj nam pomažu da volimo. Sve drugo je samo nadgradnja.

Jednostavno treba slijediti Spasiteljevu poruku koja je veoma jasna a glasi: 'Prije svega, volite se!' Ja ću se i dalje truditi.

KRAJ