THIS PROJECT IS FUNDED BY NATIONAL ENDOWMENT FOR DEMOCRACY
Zaštita uzbunjivača u Srbiji
ANALIZA
Javno zagovaranje kontinuiteta sveobuhvatne reforme sistema bezbednosti sa
specijalnim fokusom na zaštiti uzbunjivača i zakonskom regulativom tajnosti
podataka
Jun 2015
1
Sadržaj
O PROJEKTU ......................................................................................................................................................................... 2
UVOD ....................................................................................................................................................................................... 2
OPŠTI POLITIČKI KONTEKST ....................................................................................................................................... 6
ANALIZA I KOMENTARI ZAKONA O ZAŠTITI UZBUNJIVAČA ......................................................................... 7
PRAVILNIK O PROGRAMU STICANJA POSEBNIH ZNANJA U VEZI SA ZAŠTITOM UZBUNJIVAČA. 14
PREPORUKE ...................................................................................................................................................................... 15
O CENTRU ZA EVROATLANTSKE STUDIJE ........................................................................................................... 17
2
O PROJEKTU
U okviru projekta “Promocija sveobuhvatne reforme sektora bezbednosti” koji je
podržala Nacionalna zadužbina za demokratiju iz Vašingtona, SAD, Centar za
evroatlantske studije je, u toku 2013, nakon iscrpnih konsultacija sa Zaštitnikom
građana (Ombudsmanom), Sašom Jankovićem, Poverenikom za informacije od javnog
značaja i zaštitu podataka o ličnosti (Poverenikom), Rodoljubom Šabićem, i službenicima
njihovih Kancelarija, sproveo detaljnu analizu 14 tačaka1 predloženih od strane
Ombudsmana i Poverenika a u cilju prevazilaženja alarmantnog raskoraka između
ustavom zagarantovanih prava građana na privatnost i zaštitu podataka i stanja u praksi,
nakon čega je predstavljen CEAS Akcioni plan zagovaranja usvajanja preloženih 14 mera
– Totalna rekonstrukcija2.
Uprkos izvesnom napretku, kao što su izmene zakona o BIA3, VOA i VBA, koje su
omogućile da se osetljivi podaci prate uz sudski nalog, i usvajanje Zakona o privatnom
obezbeđenju, jos uvek postoje ozbiljni propusti u okviru normativne regulative prava
građana Srbije na zas titu podataka i privatnosti kada je u pitanju pracenje njihove
elektronske komunikacije, ili upotreba njihovih ličnih dokumenata od strane raznih
organa i institucija. Kao primer možemo navesti činjenicu da se u poslovnim bankama u
Srbiji vrši nedozvoljena obrada podataka o ličnosti time što se od klijenata zahtevaju i
zadržavaju kopije ličnih dokumenata, povodom čega je Poverenik za informacije od
javnog značaja, u martu ove godine, bankama uputio upozorenje – pred izričitu zabranu
nedozvoljene obrade podataka.4
CEAS je, u nastavku ovog projekta - Javno zagovaranje kontinuiteta sveobuhvatne
reforme sistema bezbednosti sa specijalnim fokusom na zaštiti uzbunjivača i
zakonskom regulativom tajnosti podataka - otišao korak dalje i detaljnije analizirao i
1 14 mera Poverenika za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti i Ombudsmana za prevazilaženje jaza između Ustavom zagarantovanih prava o zaštiti ličnih podataka i stanja u praksi, dostupno na: http://ceas-serbia.org/root/images/14_ta%C4%8Daka_%C5%A0abi%C4%87a_i_Jankovi%C4%87a_za_Zakon_o_za%C5%A1titi_podataka_o_li%C4%8Dnosti.pdf 2 Totalna rekonstrukcija, dostupno na: http://ceas-
serbia.org/root/images/extreme_makeover.compressed_1.pdf 3 CEAS analiza Zakona o izmenama i dopunama Zakona o Bezbednosno-informativnoj agenciji, dostupno
na: http://ceas-serbia.org/root/images/CEAS_Analiza_Zakona_o_izmenama_i_dopunama_Zakona_o_BIA.pdf 4 U UDRUŽENJU BANAKA SRBIJE O OBRADI LIČNIH PODATAKA KLIJENATA, Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti, 26.5.2015, dostupno na: http://www.poverenik.rs/yu/saopstenja-i-aktuelnosti/2101-u-udruzenju-banaka-srbije-o-obradi-licnih-podataka-klijenata.html
3
zagovarao specifične preporuke iznete u Akcionom planu zagovaranja 14 mera koje su
predložili Ombudsman i Poverenik. Tokom sprovođenja prethodne faze projekta,
postalo je jasno da je neophodno sprovesti predhodne mere kako bi se postavili osnovi
za sprovođenje pomenutog Akcionog plana.
CEAS se u ovoj fazi projekta fokusirao na Zakon o tajnosti podataka i Zakon o zaštiti
uzbunjivača. Izdali smo dve analize o pitanjima tajnih podataka i uzbunjivača – sa
preporukama kako da se obezbedi jak i efikasan regulatorni okvir.
UVOD
Zakon o zaštiti uzbunjivača5 stupio je na snagu 4.12.2014, a primenjuje se od 4.6.2015.
godine. Početak primene ovog Zakona vremenski se podudara sa dodelom Bjornson6
nagrade od strane norveške Akademije za književnost i slobodu izražavanja - Edvardu
Snoudenu - "zbog rada na zaštiti privatnosti i kritičkog obelodanjivanja američkog
nadzora nad svojim i drugim gradjanima"; kao i usvajanjem Zakona od strane američkog
Senata kojim se zabranjuje neograničeno prikupljanje podataka o elektronskim
komunikacijama Amerikanaca i reformiše program za nadzor koji je obuhvatao milione
zabeleženih telefonskih razgovora američkih državljana – Akt o slobodi (U.S.A. Freedom
Act)7.
CEAS smatra da Zakon o zaštiti uzbunjivača ne bi trebalo da je prevashodno
antikorupcijski već Zakon koji pre svega obezbeđuje poštovanje onih ljudskih prava i
prava građana, zagarantovih Ustavom Republike Srbije koja se odnose na slobodu
i bezbednost, pravo na mišljenje i izražavanje, pravo na privatnost, zaštitu ličnih
podataka i rad.
Jasno je da je u Srbiji bilo potrebno normativno urediti zaštitu uzbunjivača, na čemu
stručna javnost i pojedine nadležne institucije, pre svega Poverenik za zaštitu
informacija od značaja, insistiraju već godinama. Podsećamo da je Poverenik 2012.
5 Zakon o zaštiti uzbunjivača. „Službeni glasnik RS“ br. 128/2014. dostupno na: 6 The Nobel Prize in Literature 1903 was awarded to Bjørnstjerne Bjørnson "as a tribute to his noble, magnificent and versatile poetry, which has always been distinguished by both the freshness of its inspiration and the rare purity of its spirit" – dostupno na: http://www.nobelprize.org/nobel_prizes/literature/laureates/1903/ 7 USA Freedom Act, dostupno na: https://www.congress.gov/bill/114th-congress/house-bill/2048
4
godine ponudio Model Zakona o zaštiti uzbunjivača8 Ministarstvu pravde, nakon
višemesečne izrade od strane radne grupe koja je u svom sastavu brojala niz stručnih
lica iz raznih oblasti prava koji nije primećen od strane nadležnih institucija.
Upravo suprotno, 26.12.2013. godine, Ministarstvo pravde objavilo je na svojoj internet
strani svoju „Radnu verziju nacrta Zakona o zaštiti uzbunjivača“ (što nije uobičajena
forma dokumenta za javnu raspravu) i pozvalo zainteresovane da upute sugestije i
komentare tokom „javne rasprave“ koja je trajala do 31.01.2014. godine.
U junu 2014. godine Ministarstvo je objavilo novi, u nedovoljnoj meri izmenjen, sada
samo - Nacrt Zakona o zaštiti uzbunjivača, koji je krajem septembra upućen Vladi na
usvajanje, nakon čega se Nacrt Zakona o uzbunjivačima našao u skupštinskoj proceduri.
Smatramo da je važno na samom početku dati jasne i detaljne smernice za buduće
tumačenje kako predviđenih situacija, tako i „učesnika“ u Zakonu, kako bi sama primena
i eventualni sudski epilozi bili zaštićeni od praznog hoda koji bi omogućile pravne
zaobilaznice.
Tri osnovne smernice morale bi dominirati u zakonskom uređivanju zaštite uzbunjivača
– odmazda kao štetna radnja, nagrada uzbunjivaču kao motiv i pravda, i krivična
odgovornost za nepoštovanje propisanih odredbi za sve učesnike kao suma sumarum.
Uzbunjivaču bi trebalo pružiti zaštitu od povreda njegovog radnog prava, mobinga, od
kršenja svih njegovih ljudskih prava zagarantovanih Ustavom i drugim zakonima. Iako
su sva navedena prava i njihova zaštita regulisani posebnim propisima, Zakon o zaštiti
uzbunjivača trebalo bi da bude jedna objedinjena celina koja će štititi sva ta prava
uporedo. Smatramo da je pogrešno ograničavati normativno uređivanje Zaštite
uzbunjivača na samo one situacije koje nisu propisane nekim drugim Zakonom jer ovde
nije predmet regulacije sama ta radnja već zaštita uzbunjivača – kao Ustavna obaveza.
Smatramo da je veoma važno normirati savesnost kod uzbunjivača – pažnja pri proceni
i naročita informisanost o potencijalnom obaveštavanju ključne su odrednice kako za
odgovornost tako i za sam autoritet Uzbunjivača. Moramo pažljivo birati sredstva kojima
ćemo naterati društvo da budući normativni okvir uzme za ozbiljno.
8 Model Zakona o uzbunjivanju i zaštiti uzbunjivača. 2012. Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti.
5
Isto tako smatramo da kaznena politika u ovoj oblasti mora biti oštra i davati jasno do
znanja da se zaštiti pristupa ozbiljno, da Zakon ne bi dobio karakteristike preporuke.
Kazna je pečat svakog imperativa - ocrtava intenciju i sprovodi nameru, te shodno tome
mislimo da bi se svako kršenje budućeg zakona trebalo podvesti pod krivično delo. Pod
tim podrazumevamo kako lica koja su predmet obaveštavanja tako i lica koja su dužna
sprovoditi zaštitu i naravno – najviše od svih same uzbunjivače, jer ukoliko oni sami nisu
obuhvaćeni kaznenim odredbama – oslobođeni su odgovornosti i time ceo projekat gubi
smisao. Ukoliko sami uzbunjivači ne preuzmu odgovornost – onda je malo verovatno da
će to učiniti ostatak učesnika u ovom pravnom saobraćaju – počev od države pa nadalje.
CEAS smatra da je trebalo uvesti i nagradu za uzbunjivače pod određenim uslovima.
Rezultati istraživanja koji su često pominjani u stručnoj javnosti nam govore da je 2/3
građana za dodelu nagrade uzbunjivaču – što bi uz inkriminisanu zloupotrebu prava –
dalo na značaju celoj ideji uzbunjivanja.
Kako se često čuje od relevantnih predstavnika tela nadležnih za borbu protiv korupcije
- upravo su zakoni ti koji omogućvaju nepravilnosti odnosno korupciju – sa čime se
Centar za evroatlantske studije u potpunosti slaže. Zakon, čija je intencija da se omoguće
propusti je najmoćnije oružje za legalizovanje korupcije. Upravo iz tih razloga uporno
insistiramo na tome da Zakon o zaštiti uzbunjivača bude takav da predstavlja efikasnu
zaštitu uzbunjivačima – a ne samo deklarativni akt koji u suštini nema adekvatnu snagu i
dovoljno efikasne mehanizme da sprovede svoju glavnu namenu. Baš iz tih razloga
smatramo da je model Zakona o uzbunjivanju i zaštiti uzbunjivača koji je na
raspolaganje Vladi Srbije stavila Služba Poverenika za informacije od javnog značaja i
zaštitu podataka o ličnosti – rešenje koje je trebalo biti usvojeno.
Iako je Savet Evrope postojeći Zakon ocenio kao dobar, struka, nevladin sektor i
uzbunjivači se slažu da je on, u uslovima srpskog pravosuđa, trebao biti mnogo oštriji i
precizniji. Mi se slažemo sa njima.
6
OPŠTI POLITIČKI KONTEKST
Iako uzbunjivanje ima širu upotrebu, ono je u Srbiji do sada uglavnom bilo tretirano na
zakonskom nivou u kontekstu borbe protiv korupcije. Glavni razlozi za to su aktivizam
antikorupcijskih organizacija i institucija u Republici Srbiji i globalno, međunarodne
konvencije o borbi protiv korupcije koje je Republika Srbija ratifikovala i međunarodni
monitoring koji prati sprovođenje tih konvencija.
Dakle do stupanja na snagu Zakona o uzbunjivačima njih je trebalo da štiti Zakon o
agenciji za borbu protiv korupcije9, tačnije Pravilnik o zaštiti lica koje prijavi sumnju na
korupciju10, međutim Odlukom Ustavnog suda11 od 26.1.2015, ovaj Pravilnik je
proglašen neustavnim. Kako se vidi iz obrazloženja pomenute Odluke Ustavnog suda
sporno je to što je u članu 56 Zakona o agenciji za borbu protiv korupcije – bliže
uređenje postupka zaštite uzbunjivača ostavljeno „drugom propisu“ odnosno
podzakonskom aktu koji donosi Direktor Agencije – a ni osnovno uređenje ove zaštite
nije definisano u samom Zakonu. To praktično znači da je sporni Pravilnik donesen bez
zakonskog osnova i kao takav nije u skladu sa Ustavom.
U predhodno opisanoj situaciji uzbunjivači su, do početka primene Zakona o zaštiti
uzbunjivača (5.6.2015) ostali bez faktičke zaštite, povodom čega se u javnosti oglasio i
zamenik direktora Agencije za borbu protiv korupcije Vladan Joksimović12. Po njegovim
rečima do tada je na osnovu Pravilnika Agencije postojala kakva-takva zaštita
uzbunjivača. Tatjana Đakonov – uzbunjivač čiji je slučaj dospeo u žižu javnosti - je od
2012. godine ukazivala na malverzacije u Zavodu za zdravstvenu zaštitu radnika, na
kraju je dobila otkaz u ovoj ustanovi13 iako joj je 2013. godine Agencija za borbu protiv
korupcije dodelila status uzbunjivača (na osnovu Pravilnika koji je kasnije ocenjen kao
neustavan i ukinut). Aneksom ugovora prvo je premeštena na slabije plaćeno radno
9 Zakon o Agenciji za borbu protiv korupcije., "Službeni glasnik RS" br. 97/2008, 53/2010, 66/2011 - Odluka US RS, 67/2013 - Odluka US RS i 8/2015 - Odluka US RS. Autentično tumačenje - 112/2013-3. Odluka - 112/2013-3. 10 Pravilnik o zaštiti lica koje prijavi sumnju na korupciju. „Službeni glasnik RS“ broj 56/11. 11 Odluka Ustavnog suda. "Službeni glasnik RS" br. 8/2015 od 26.1.2015. godine. 12
Joksimović: Agencija traži način da zaštiti uzbunjivače. 26.11.2014. Blic online. Dostupno na: http://www.blic.rs/Projekat-EU/514443/Joksimovic-Agencija-trazi-nacin-da-zastiti-uzbunjivace 13 Još jedan uzbunjivač dobio otkaz. 8.4.2014. B92. Dostupno na: http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2014&mm=04&dd=08&nav_id=834341
7
mesto, a početkom aprila 2014. uručen joj je i otkaz. U saopštenju iz Zavoda, navodi se
da je Tatjana Đakonov dobila otkaz u skladu sa zakonom o radu i kolektivnim
ugovorom, što poslodavac, kako ističu, može da učini u slučaju kršenja radne
discipline.
Ono što je karakteristično jeste da se novi Zakon neće primenjivati retroaktivno, pa tako
ni početak njegove primene neće doneti pravdu postojećim uzbunjivačima. Takva
odluka, pre svega, nije u skladu sa osnovnim ciljem ovog Zakona – zaštitom ljudskih
prava, pa ni sa onim javno proklamovanim – beskompromisnom borbom protiv
korupcije. Obzirom na reformski proces, obaveze po pregovaračkim poglavljima 23 i 24,
i činjenicom da u Srbiji ne postoji vladavina prava – kao osnovni preduslov za reformu
sistema bezbednosti – ostaje nejasno zašto se u ovom slučaju Zakon ne primenjuje
retroaktivno. Opšti interes, kao uslov za retoaktivnu primenu svakako postoji.
Ministarstvo pravde, u saradnji sa USAID-om (Američka agencija za međunarodni
razvoj) kroz Projekat za reformu pravosuđa i odgovornu vlast sprovodi kampanju „Sad
su uzbunjivači jači“ sa ciljem da se sa novinama novog Zakona upozna što veći broj
građana Srbije.14
U organizaciji Pištaljka, čiji je tim bio u radnoj grupi izrade Zakona, kažu da nisu
prihvaćeni svi njihovi predlozi – i kao najproblematičnije ističu rešenje da su prava
uzbunjivača ograničena ako informacija sadrži tajni podatak.15
I dok su uzbunjivači nepoverljivi prema novom Zakonu, ministar pravde Nikola
Selaković uverava javnost da će uzbunjivači od sada imati apsolutnu zaštitu. 16
ANALIZA I KOMENTARI ZAKONA O ZAŠTITI UZBUNJIVAČA17
Ovim zakonom uređuje se uzbunjivanje, postupak uzbunjivanja, prava uzbunjivača,
obaveza državnih i drugih organa i organizacija i pravnih i fizičkih lica u vezi sa
uzbunjivanjem, kao i druga pitanja od značaja za uzbunjivanje i zaštitu uzbunjivača.
14 Sad su uzbunivači jači, dostupno na : http://www.mpravde.gov.rs/obavestenje/9048/predstavljanje-javne-kampanje-sad-su-uzbunjivaci-jaci.php 15 Objavljen novi nacrt zakona o zaštiti uzbunjivača. 24.6.2014. Portal Pištaljka. Dostupno na: http://pistaljka.rs/home/read/455 16 Uzbunjivači: Posle ovog zakona niko neće prijaviti korupciju. 2.6.2015. N1. Dostupno na: http://rs.n1info.com/a66200/Vesti/Uzbunjivaci-Posle-ovog-zakona-niko-nece-prijaviti-korupciju.html 17
Zakon o zaštiti uzbunjivača. „Službeni glasnik RS“ br. 128/2014
8
Uzbunjivanje može biti unutrašnje, spolјašnje ili uzbunjivanje javnosti.
Unutrašnje uzbunjivanje je otkrivanje informacije poslodavcu.
Spolјašnje uzbunjivanje je otkrivanje informacije ovlašćenom organu.
Uzbunjivanje javnosti je otkrivanje informacije sredstvima javnog informisanja, putem
interneta, na javnim skupovima ili na drugi način kojim se obaveštenje može učiniti
dostupnim javnosti.
Javnost se može uzbuniti, bez prethodnog obaveštavanja poslodavca ili ovlašćenog
organa u slučaju neposredne opasnosti po život, javno zdravlјe, bezbednost, životnu
sredinu, od nastanka štete velikih razmera, odnosno ako postoji neposredna opasnost od
uništenja dokaza.
Iako u našem zakonodavstvu nije praksa da se kaznenim odredbama obuhvataju i
pojedinci u nadležnim državnim organima, mišljenja smo da intencija zakonodavca
opravdava i takvo kažnjavanje i time postiže svoj cilj u potpunosti.
U Radnoj verziji Nacrta zakona o zaštiti uzbunjivača - „uzbunjivanje” je definisano kao
obaveštavanje državnog ili drugog organa i organizacije o ugrožavanju ili povredi javnog
interesa, koje učini uzbunjivač u skladu sa ovim zakonom – pozdravljamo usvajanje
predloga da se bliže definiše povreda javnog interesa - pa je sada, u Zakonu ono
definisano kao otkrivanje informacije o kršenju propisa, kršenju lјudskih prava, vršenju
javnog ovlašćenja protivno svrsi zbog koje je povereno, opasnosti po javno zdravlјe,
bezbednost, životnu sredinu, kao i radi sprečavanja štete velikih razmera.
U stavu 7 člana 2 Zakona: "štetna radnja" je svako činjenje ili nečinjenje u vezi sa
uzbunjivanjem kojim se uzbunjivaču ili licu koje ima pravo na zaštitu kao uzbunjivač
ugrožava ili povređuje pravo, odnosno kojim se ta lica stavlјaju u nepovolјniji položaj –
obzirom, da je u Zakonu „štetna posledica“ izbačena kao pojam, štetna radnja je trebala
da se veže za još neke radnje koje bi mogle biti predmet uzbunjivanja ili odredbom – i
sve druge štetne radnje koje se u skladu sa ovim Zakonom mogu smatrati štetnim
radnjama – pa bližu regulaciju ostaviti podzakonskim aktima, ali svakako ne zatvarati
definiciju u startu i staviti u Zakonu na znanje da će se povreda ceniti na osnovu svih
okolnosti i da je kategorizacija u skladu sa intencijom, odnosno da je zaštita uzbunjivača
širok i obiman poduhvat, pravno i faktički siguran. U skladu sa tim smatramo da se
9
štetna radnja trebala okarakterisati strožije odnosno nazvati pravim imenom –
odmazdom npr. - kako je to stručna javnost ranije predlagala.
Uspostavljanje ravnoteže intencije zakonodavca sa zakonskom celinom - bila bi značajna
baza za stvaranje sigurnog pravnog okruženja u ovoj oblasti i tako bi ovaj „poduhvat“
imao veći autoritet kod svih učesnika. U vezi sa tim odredbe koje se odnose na same
uzbunjivače morale su se oštrije i kompletnije urediti.
Član 11 Zakona reguliše Zabranu zloupotrebe uzbunjivanja - Zloupotrebu uzbunjivanja
vrši lice koje dostavi obaveštenje za koje je znalo da nije istinito, i kada pored zahteva za
postupanje u vezi sa informacojom kojom se vrši uzbunivanje traži korist za sebe ili
drugo lice. Ovde je jasno da je intencija predlagača bila da propiše dobru veru kao
obavezu uzbunjivača, međutim, obzirom na iskustva u EU, odnosno u zemljama u
okruženju – sam Zakon i kada se donese, obično nema ozbiljnu podršku u sprovođenju,
pa bi poučeni time trebali davati oštrije definicije onih situacija koje nadalje determinišu
sam Zakon, kako bi pokazali nameru i na neki način nametnuli obavezu u kasnijem
sprovođenju Zakona. Iz tih razloga smo smatrali da se definiciji iz člana 3 treba dodati i
Savesnost kao uslov uzbunjivanja: na razuman i očekivan način proverio tvrdnje koje
iznosi ili obaveštenje je dato po saznanju ili nakon izvršene provere podataka, odnosno
dokaza, bez neopravdanog odlaganja. Razuman i očekivan način uvek se može ceniti u
konkretnom slučaju a moglo bi da podrazumeva ustaljene/opšteprihvaćene obrasce
ponašanja u zdravim poslovnim okruženjima. Ostvarivanje koristi i sama namera može
biti komplikovana za dokazivanje, širenje definicije na lične motive doprinelo bi jačanju
poverenja od strane svih kojih se Zakon eventualno tiče.
Nadalje, ako je cilj Zakona zaštita uzbunjivača, deo Zakona koji se konkretno odnosi na
taj cilj trebalo je jasnije urediti. Moramo tačno determinisati pojmove dobre vere, jasne
namere i ostale pojmove koje kategorišu delovanje uzbunjivača, kako bi kasnije, cilj koji
je usmeren ka njihovoj zaštiti bio moguć. Po ranijem Nacrtu Uzbunjivač je imao pravo
na zaštitu (član 5) u skladu sa Nacrtom, ako u dobroj veri dostavi obaveštenje koje se
odnosi na:
1) radnju koja ima obeležja krivičnog dela za koje se po zakonu može izreći kazna
zatvora od 3 godine ili teža kazna, kojom se povređuje ili ugrožava javni interes;
10
2) radnju kojom se izaziva neposredna opasnost po život, zdravlje ili bezbednost ljudi,
opstanak biljnog ili životinjskog sveta, životnu sredinu, kršenje osnovnih ljudskih prava i
sloboda ili štetu velikih razmera, a koja nije zabranjena zakonom ili drugim propisom.
Tada smo istakli da ova odredba odaje konfuzan utisak, jer ako pogledamo da je
uzbunjivač zaposleno lice u javnom ili privatnom sektoru, primetio nepravilnost i ima
nameru da je prijavi – on prvo mora znati da li je to delo inkriminisano u Zakonu i na
koji način, koje su propisane kazne za takvo delo, a dužan je postupati samo u dobroj
veri – što je bio konfuzan deo koji raduje svakog advokata tužene strane – lako je
oborljivo pri odbrani, pa pozdravljamo što je takva definicija izuzeta iz Zakona te sada
uzbunjivač ima pravo na zaštitu (član 5) ukoliko:
1) izvrši uzbunjivanje kod poslodavca, ovlašćenog organa ili javnosti na način propisan
zakonom;
2) otkrije informaciju iz člana 2. tačka 1) ovog zakona (u dalјem tekstu: informacija) u
roku od jedne godine od dana saznanja za izvršenu radnju zbog koje vrši uzbunjivanje, a
najkasnije u roku od deset godina od dana izvršenja te radnje;
3) bi u trenutku uzbunjivanja, na osnovu raspoloživih podataka, u istinitost informacije,
poverovalo lice sa prosečnim znanjem i iskustvom kao i uzbunjivač
Kada govorimo o zaštiti podataka o ličnosti uzbunjivača, u članu 10 stavu 3 ranijeg
Nacrta (Ako je u toku postupka neophodno da se otkrije identitet uzbunjivača, lice
ovlašćeno za prijem obaveštenja dužno je da o tome, pre otkrivanja identiteta, obavesti
uzbunjivača) – postavljalo se pitanje šta ako uzbunjivač ne pristane? Da li je u
mogućnosti da zaustavi postupak u tom momentu? Pod pretpostavkom da jeste,
predlagali smo da ga o tome ga treba informisati prilikom preuzimanja obaveštenja, te
pozdravljamo rešenje u Zakonu koja predviđa da je lice ovlašćeno za prijem informacije
iz člana 2. tačka 1) ovog zakona dužno da prilikom prijema te informacije, obavesti
uzbunjivača da njegov identitet može biti otkriven nadležnom organu, ako bez
otkrivanja identiteta uzbunjivača ne bi bilo moguće postupanje tog organa, kao i da ga
obavesti o merama zaštite učesnika u krivičnom postupku.
U Članu 20 Zakona regulisano je postupanje sa tajnim podacima - Informacija iz člana 2.
tačka 1) ovog zakona može da sadrži tajne podatke.
11
Ako su u informaciji sadržani tajni podaci, uzbunjivač ne može uzbuniti javnost, ako
zakonom nije drugačije određeno – ovakvo rešenje ostavlja prostor evetualnom
zloupotrebom tajnog podatka kao oružjem za stopiranje uzbunjivanja, posebno ako
imamo u vidu činjenicu da se Zakon o tajnosti podataka ne primenjuje u potpunosti od
strane svih organa javne vlasti – što zbog nedostatka neophodnih podzakonskih akata,
što zbog neobučenosti i nezainteresovanosti kadra.
Teoretski svaki dokument kojim se prikriva neko krivično delo mogao da bude
proglašen tajnom i da se time spreči obaveštavanje javnosti i zaštita uzbunjivača.
Pod tajnim podacima iz stava 1. ovog člana smatraju se podaci koji su u skladu sa
propisima o tajnosti podataka već označeni kao tajni. Obzirom da postojeći Zakon o
tajnosti podataka ne odgovara realnom stanju u zemlji, odnosno da nije obavljena
sveobuhvatna revizija ranije proglašene tajnosti podataka – postoji mogućnost da se
tajni podaci mogu objaviti iako je akt inicijalno određen kao poverljiv – što uzbunivač
naravno ne može da zna. Shodno tome, ova odredba je neefikasna i deklarativna. Bez
novog Zakona o tajnosti podataka – i u ovom Zakonu ostaje nerešen problem
obelodanjivanja tajnih podataka.
Kada govorimo o sudskoj zaštiti uzbunjivača, u članu 23 Zakona ona se ostvaruje
podnošenjem tužbe nadležnom sudu, u roku od šest meseci dana saznanja za preduzetu
štetnu radnju, odnosno tri godine od dana od kada je štetna radnja preduzeta – ovako
dugačak rok nije primeren datoj situaciji, jer u roku od šest meseci od dana nastanka
štetne posledice, a u zavisnosti od toga o kakvoj je posledici reč – poslodavac – počinilac
može otkloniti osnovane sumnje ili preduzeti druge radnje koje bi omele nameru
uzbunjivača da prijavi slučaj. Trebalo bi propisati kraći rok i tako podstaći uzbunjivače
da deluju odmah, bez predomišljanja ili prostora za eventualni odustanak, a opet ostaviti
im dovoljno vremena da sa primerenom pažnjom ocene situaciju i postupe u skladu sa
zakonom. Kratak rok daje oštrinu i dozu strogosti propisu – što bi mogla biti jasna
poruka počiniocima da su institucije spremne da se obračunaju sa postojećom
negativnom situacijom, a istovremeno bi ohrabrilo uzbunjivače da istupe.
U prilog ovom zapažanju ide i stav da je postupak hitan – što i jeste u skladu sa
intencijom zakonodavca, pa bi se pun efekat postigao propisivanjem kraćih rokova.
CEAS pozdravlja odredbu da je revizija uvek dozvoljena ali smatra da onda nije u skladu
sa tim da se, kako to predlaže član 28 Zakona - Stranke na prvom ročištu upoznaju sa
12
mogućnošću sporazuma – CEAS smatra da bi ovu odredbu trebalo zaobići i tako pokazati
rešenost da se počinioci strogo kazne – što bi moglo da natera eventualne počionioce na
uzdržavanje od štetnih radnji (ne samo u smislu Zakona nego uopšteno govoreći).
Nadalje, CEAS smatra da je sporan i član 26 stav 2 Zakona - Tužbom iz stava 1. ovog
člana ne može se pobijati zakonitost pojedinačnog akta poslodavca kojim je
rešavano o pravima, obavezama i odgovornostima zaposlenog po osnovu rada – ne
slažemo se sa opredeljenjem zakonodavca da se manevar uzbunjivača suzi do te mere da
Zakon poprimi karakteristike preporuke. Smatramo da je ova oblast izuzetno važna za
naše društvo i da njegovoj normativizaciji treba mnogo ozbiljnije pristupiti.
U Članu 27 Zakona predviđena su prava uzbunjivača u posebnim postupcima, odnosno
po tužbi za ocenu zakonitosti pojedinačnog akta poslodavca kojim je rešavano o
pravima, obavezama i odgovornosti uzbunjivača po osnovu rada, po posebnim
propisima, u kojoj uzbunjivač može istaći navod da pojedinači akt poslodavca
predstavlјa štetnu radnju u vezi sa uzbunjivanjem i to u samoj tužbi ili na pripremnom
ročištu, a posle toga samo ako podnosilac navoda učini verovatnim da bez svoje
krivice nije mogao da ranije iznese taj navod. – na ovaj način zakonodavac je
pokušao da ublaži kritikovanu odredbu Nacrta po kojoj je radni spor u potpunosti
tretirao povredu pojedinačnog pravnog akta, međutim opet na štetu uzbunivača – tj
stavljajući ga u nepovoljniji položaj nego što je to potrebno. Moglo se Zakonom
predvideti da je povreda ugovora o radu, ili bilo koja povezana radnja – štetna
radnja/odmazda i tretirati je u postupku zaštite uzbunjivača. Uostalom, u tom slučaju
bilo bi lakše poverovati da je zakonodavac imao iskrenu nameru da apsolutno
beskompromisno zaštiti uzbunjivača.
Ranijim Nacrtom regulisano je zastupanje od strane drugih organa - U sudskom
postupku za zaštitu uzbunjivača i povezanog lica, punomoćnik može biti i Poverenik za
informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti (u dalјem tekstu: Poverenik),
Zaštitnik građana, pokrajinski ombudsman, ombudsman jedinice lokalne samouprave i
Agencija za borbu protiv korupcije, po pismenom punomoćju – još tada smo postavili
pitanje da li su ove institucije obučene za pružanje advokatskih usluga na Sudu, da li
imaju dovoljan broj zaposlenih za te svrhe, da li i za njih važi advokatska tarifa ili su oni
dužni to činiti pro bono? CEAS stoga pozdravlja što je zastupanje od strane drugih
organa izuzeto iz Zakona.
13
Određivanje privremene mere je dobar preventivni korak u zaštiti prava uzbunjivača, jer
se time, s jedne strane podstiče načelo pretpostavke nevinosti, a s druge strane bolje i
jače štiti uzbunjivač u konkretnom slučaju – što je potuno u skladu sa ranije navedenom
ocenom da samo ravnoteža u zakonu može obezbediti potpunu pravnu sigurnost. U
ranijem Nacrtu (čl 33), je određivanje privremene mere ex officio bilo poprilično
neprimereno – predviđalo je da u toku postupka sud može i po službenoj dužnosti da
odredi privremene mere u skladu sa zakonom koji uređuje izvršenje i obezbeđenje radi
sprečavanja nasilnog postupanja ili radi otklanjanja nenadoknadive štete. Pre svega,
razlozi po kojima se privremena mera određuje ex officio moraju biti mnogo jasnije
određeni. Nenadoknadiva šteta je širok pojam i na kraju krajeva kako se ona ceni – u
svakom slučaju ne u ovom postupku i pod ovim nadležnostima. Nadalje, nasilno
postupanje je krivično delo zbog kog se podnosi krivična prijava i započinje krivični
postupak, tako da se bi se privremena mera u tom slučaju podrazumevala. U Zakonu ex
officio uvođenje privremene mere radi sprečavanja nasilnog postupanja ili radi
otklanjanja nenadoknadive štete zamenjen je manje određenim rešenjem - O predlogu za
određivanje privremene mere sud će odlučiti u roku od osam dana od dana prijema
predloga. Nije navedeno kada i u kom slučaju će sud po službenoj dužnosti odrediti
privremenu meru, što ocenjujemo kao propust. U Zakonu mora biti jasno navedeno u
kom slučaju se postupa po službenoj dužnosti.
Konačno, kaznene odredbe su pečat na zakonu i sumiraju intenciju - njegov ključni
autoritet leži u kazni, posledici kao takvoj i zato je veoma važno, upravo kaznom postići
sve, počev od harmonije pa do jasne namere da se zakon primeni u praksi i da se
uzbunjivačima zaista pruži zaštita – s tim u vezi smatramo da je kaznenim odredbama
Zakona trebalo propisati i krivičnu a ne samo prekršajnu odgovornost za sve učesnike u
Zakonu.
Naime, iako to nije praksa, predlog je da se kazne svi koji imaju bilo kakavu obavezu po
ovom Zakonu. Pod kaznene odredbe treba podvesti i odgovorne pojedince koji su dužni
sprovoditi postupak i poštovati rokove.
Nadalje smatramo da ukoliko uzbunjivači nisu obuhvaćeni kaznenim odredbama –
oslobođeni su odgovornosti i time ceo projekat gubi smisao, jer nosioci ovog projekta
ustvari su uzbunjivači i ako oni ne preuzmu odgovornost – onda je malo verovatno da će
to učiniti ostatak učesnika u ovom pravnom saobraćaju – počev od države pa nadalje.
14
U tom smislu CEAS smatra da je trebalo uvesti i nagradu za uzbunjivače pod određenim
uslovima. Rezultati istraživanja koji su često pominjani u stručnoj javnosti nam govore
da je 2/3 građana za dodelu nagrade uzbunjivaču – što bi uz postojanje adekvatne kazne
– inkriminisano krivično delo – dalo na značaju celoj ideji uzbunjivanja.
PRAVILNIK O PROGRAMU STICANJA POSEBNIH ZNANJA U VEZI SA
ZAŠTITOM UZBUNJIVAČA18
Članom 25 Zakona o zaštiti uzbunivača program sticanja posebnih znanja u vezi sa
zaštitom uzbunjivača propisuje se aktom ministra nadležnog za poslove pravosuđa, te je
u skladu sa ovim donet Pravilnik o programu sticanja posebnih znanja u vezi sa zaštitom
uzbunjivača.
Program ima za cilј da sudije dobiju dodatna teorijska i praktična znanja iz oblasti
uzbunjivanja i zaštite prava uzbunjivača i steknu veštine potrebne za stručno i efikasno
suđenje u postupcima u vezi sa zaštitom uzbunjivača, kao i da dobiju i potrebna stručna
znanja iz drugih oblasti koja će im pomoći da bolјe razumeju pojam uzbunjivanja i štetne
posledice koje trpi uzbunjivač, odnosno lice koje ima pravo na zaštitu kao uzbunjivač.
Program sadrži tri tematske celine, i to: međunarodni i domaći pravni izvori; osnovni
pojmovi propisani Zakonom o zaštiti uzbunjivača i vrste uzbunjivanja (unutrašnje
uzbunjivanje, spolјašnje uzbunjivanje, uzbunjivanje javnosti) i zaštita uzbunjivača i
naknada štete, odnos Zakona prema prema opštim pravilima parničnog postupka,
primena Zakona u sporovima iz radnih odnosa, kao i kaznene odredbe predviđene
Zakonom.
Tematske celine iz Programa realizuju se u toku jednog radnog dana tako što su
raspoređene u pet časova u trajanju do 60 minuta.
Nakon realizacije tematskih celina obavlјa se praktična vežba kroz simulirani slučaj, radi
primene stečenih znanja.
Ostaje da se vidi koliko će ovaj Program uticati na efikasnost same zaštite uzbunjivača,
posebno u pogledu tematske celine koja se bavi primenom Zakona u sporovima iz
18
Pravilnik o Programu sticanja posebnih znanja u vezi sa zaštitom uzbunjivača. "Službeni glasnik RS" br. 4/2015. Pravilnik je stupio na snagu 24.1.2015.
15
radnih odnosa – što je možda najosetljivije pitanje, obzirom da je radni odnos
uzbunjivača ostao, kako je ranije objašnjeno, prilično nezaštićen.
PREPORUKE
Smatramo da je donošenje harmonizovanog Zakona značajna baza za stvaranje sigurnog
pravnog okruženja u oblasti zaštite uzbunjivača.
CEAS se ne slaže sa ocenom da je Zakon o zaštiti uzbunjivača prevashodno
antikorupcijski, već smatra da je to Zakon koji bi pre svega, trebalo da obezbedi
poštovanje onih ljudskih prava i prava građana, zagarantovih Ustavom Republike Srbije
koja se odnose na slobodu i bezbednost, pravo na mišljenje i izražavanje, pravo na
zaštitu podataka, pravo na rad i sl.
Uzbunjivaču bi trebalo pružiti zaštitu od povreda njegovog radnog prava, mobinga, od
kršenja svih njegovih ljudskih prava zagarantovanih Ustavom i drugim zakonima, i iako
su sva navedena prava i njihova zaštita regulisani posebnim propisima, Zakon o zaštiti
uzbunjivača trebalo bi da bude jedna objedinjena celina koja će štititi sva ta prava
analogno.
Smatramo da su tri osnovne smernice trebale dominirati u uređivanju normativnog
okvira – odmazda kao štetna radnja, nagrada uzbunjivaču kao motiv i pravda, i
krivična odgovornost za nepoštovanje propisanih odredbi za sve učesnike kao suma
sumarum.
Smatramo da je veoma važno normirati savesnost kod uzbunjivača – pažnja pri proceni i
naročita informisanost o potencijalnom obaveštavanju ključne su odrednice kako za
odgovornost tako i za sam autoritet Uzbunjivača. Moramo pažljivo birati sredstva kojima
ćemo naterati Društvo da budući normativni okvir uzme za ozbiljno.
CEAS smatra da je trebalo uvesti i nagradu za uzbunjivače pod određenim uslovima.
Rezultati istraživanja koji su često pominjani u stručnoj javnosti nam govore da je 2/3
građana za dodelu nagrade uzbunjivaču – što bi uz inkriminisanoj zloupotrebi prava–
dalo na značaju celoj ideji uzbunjivanja.
Isto tako smatramo da kaznena politika u ovoj oblasti mora biti oštra i davati jasno do
znanja da se zaštiti pristupa ozbiljno, da normativizacija nije u duhu preporuke. Kazna je
pečat svakog imperativa - ocrtava intenciju i sprovodi nameru, te shodno tome mislimo
16
da bi se svako kršenje budućeg zakona trebalo inkriminisati, odnosno podvesti pod
krivično delo.
Konačno, CEAS podseća da je Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu
podataka o ličnosti, Rodoljub Šabić, 2012 godine ponudio Model Zakona o zaštiti
uzbunjivača Ministarstvu pravde, nakon višemesečne izrade od strane radne grupe koja
je u svom sastavu brojala niz stručnih lica iz raznih oblasti prava, koji CEAS, kao i dobar
deo stručne javnosti ocenjuje kao kompletan, harmonizovan, prilagođen našem društvu
pa samim tim i efikasan.
O CENTRU ZA EVROATLANTSKE STUDIJE
Centar za evroatlantske studije (CEAS) je nezavisna, ateistička, socio-liberalna, političko
istraživačka think-tank organizacija, vođena ideologijom i vrednostima. Osnovana je
2007. godine od strane male grupe kolega istomišljenika koji dele svest o međusobnoj
povezanosti globalnih i regionalnih trendova, orijentacije državne spoljne politike,
reforme sektora bezbednosti i odbrane i tranzicione pravde u Srbiji. Imajući na umu te
ideje, CEAS je osnovan sa sledećim misijama:
- da ubrza proces integracija Srbije u EU i ojača kapacitete Srbije da se suoči sa globalnim
izazovima kroz zajedničko međunarodno delovanje, koje će rezultirati punopravnim i
aktivnim članstvom u EU,
- da ojača saradnju sa NATO i zagovara puno i aktivno članstvo Republike Srbije u
Alijansi,
- da promoviše regionalnu saradnju i podiže javnu svest o njenom značaju
- da nametne snažnu konstrukciju demokratskog nadzora nad sistemom bezbedosti,
- da podrži razvoj mehanizama tranzicione pravde, njeno sprovođenje u Srbiji i
Zapadnom Balkanu, kao i razmenu pozitivnih iskustava, da naglasi važnost mehanizama
tranzicione pravde za uspešnu reformu sektora bezbednosti u post konfliktnim
društvima koja prolaze kroz tranziciju ka demokratiji.
Kako bi ostvario svoju misiju, CEAS targetira kreatore srpske politike i javno mnjenje u
Srbiji, kao i međunarodne organizacije, vlade i druge aktere koji se bave Srbijom i
regionom Zapadnog Balkana, ili temama kojima se i CEAS bavi, kroz promovisanje i
zagovaranje inovativnih, primenjivih i praktičnih politika, usmerenih na:
- održavanje koraka sa trendovima i razvojima u socio- liberalnim studijama i praksom, i
sa jačanjem socio-liberalne demokratije u Srbiji;
- prihvatanje principa primata individualnih nad kolektivnim pravima, uz poštovanje
onih prava koje pojedinci mogu ostvarivati samo kroz zajedničko delovanje;
- jačanje principa sekularne države i promovisanje ateističkog poimanja sveta;
- doprinos podizanju i očuvanju otvorenijeg, slobodnijeg, prosperitetnijeg i
kooperativnijeg internacionalnog poretka, zasnovanog na inteligentnoj globalizaciji i
ravnopravnom održivom razvoju;
Kvalitetnim istraživanjem i posvećenim radom, CEAS generiše tačne i priznate analize
prvenstveno iz oblasti spoljne, bezbednosne i odbrambene politike sa preporukama
baziranim na njihovim suštinskim vrednostima, sa posebnim fokusom na:
- ubrzavanje procesa evropskih integracija Srbije i jačanje njenih kapaciteta da se suoči
sa globalnim izazovima kroz zajedničku internacionalnu akciju, u cilju punopravnog i
aktivnog članstva Srbije u EU;
- jačanje saradnje sa NATO i zagovaranje punopravnog i aktivog članstva Srbije u
Alijansi;
- promociji značaja regionalne saradnje;
- podržavanje razvoja mehanizama tranzicione pravde, njeno sprovođenje u Srbiji i
Zapadnom Balkanu, kao i razmenu pozitivnih iskustava, naglašavanje važnosti
mehanizama tranzicione pravde za uspešnu reformu sektora bezbednosti u post
konfliktnim društvima koja prolaze kroz tranziciju ka demokratiji;
- promovisanje humanitarne i bezbednosne doktrine Odgovornost da se zaštiti koja kaže
da države nose primarnu odgovornost zaštite svojih građana od genocida, ratnih zločina,
zločina protiv čovečnosti i etničkog čišćenja, da međunarodna zajednica ima
odgovornost da pomaže državama u nošenju ove odgovornosti i da bi međunarodna
zajednica trebalo da koristi prikladna diplomatska, humanitarna i druga mirnodopska
sredstva da zaštiti populaciju od ovih zločina ako država u tome ne uspe ili ukoliko je
ona sama izvršilac zločina;
- promovisati politiku otvorene uprave, sa ciljem da se uprava konkretno obaveže da
promoviše transparentnost, jačanje građana, borbu protiv korupcije i koristi nove
tehnologije za jačanje uprave.
CEAS sprovodi svoju misiju kroz različite projekte u okviru 5 stalnih programa:
I Sveobuhvatno praćenje aktuelnih međunarodnih odnosa i spoljne politike Republike
Srbije
II Zagovaranje punopravnog aktivnog članstva Srbije u EU i NATO
III Zagovaranje sveobuhvatne reforme sektora bezbednosti u Srbiji
IV Zagovaranje jačanje energetske bezbednosti u Srbiji
V Liberalizam, ljudska prava, Odgovornost da se zaštiti, Tranziciona pravda i Otvorena
uprava u globalizovanom svetu
CEAS je aktivni član koalicije za REKOM, koja okuplja više od 1.800 organizacija civilnog
društva, pojedinaca iz svih država nastalih raspadom bivše SFRJ. Među njima su i
udruženja roditelja i porodica nestalih osoba, veterana, novinara, predstavnika
manjinskih etničkih zajednica, organizacija za zaštitu ljudskih prava i sl. Koalicija za
REKOM predlaže da vlade (ili države) osnuju REKOM, nezavisnu, međudržavnu
Regionalnu komisiju za utvrđivanje činjenica o svim žrtvama ratnih zločina i drugih
teških kršenja ljudskih prava počinjenih na teritoriji bivše SFRJ u periodu 1991–2001.
Tokom 2012. godine, CEAS je postao i prva organizacija civilnog društva iz regiona
Jugoistočne Evrope primljena kao punopravni član Međunarodne koalicije za
odgovornost da se zaštiti – ICRtoP. Koalicija okuplja nevladine organizacije iz svih
delova sveta radi zajedničkog delovanja na jačanju normativnog konsenzusa oko
doktrine odgovornosti da se zaštiti (Responsibility to Protect, skraćeno: RtoP), u cilju
boljeg razumevanja norme, pritiska na jačanju kapaciteta međunarodne zajednice da
spreči ili zaustavi zločine genocida, ratne zločine, etničko čišćenje i zločine protiv
čovečnosti i mobilizacije nevladinog sektora za zalaganje za akcije spasavanja ljudskih
života u situacijama gde je primenljiva doktrina RtoP. Među istaknutim članovima
Koalicije nalaze se i organizacije poput human Rights Watch i International Crisis Group.
U aprilu 2013. CEAS je postao prva organizacija civilnog društva u Srbiji koja je
pristupila Komisiji Udruženja Privredne komore Srbije za javno-privatno partnerstvo u
sektoru bezbednosti u Srbiji. Komisiju, pored predstavnika privatnog sektora
bezbednosti, sačinjavaju i predstavnici MUP i drugih državnih organa i institucija, koji su
u obavljanju poslova državne uprave, nadležni i za saradnju javnog i privatnog sektora
bezbednosti.
U septembru 2013. godine CEAS je postao i član Sektorskih organizacija civilnog društva
- SEKO, za sektor vladavine prava. Program saradnje sa organizacijama civilnog društva
u oblasti planiranja razvojne pomoći Kancelarije za evropske integracije, posebno
programiranja i praćenja korišćenja Instrumenta za pretpristupnu pomocć za 2011.
predvideo je formiranje konsultativnog mehanizma sa OCD koji kao glavne nosioce
aktivnosti podrazumeva Sektorske organizacije civilnog društva (SEKO). Pod
Sektorskom organizacijom civilnog drustva podrazumeva se konzorcijum organizacija
civilnog društva od najviše tri partnera od kojih je jedna vodeći partner.
U septembru 2014. godine CEAS je postao punopravni član Asocijacije za otvoreno
društvo – PASOS, međunarodne asocijacije ekspertskih nevladinih organizacija (think-
tanks) iz Evrope i Centralne Azije, koja podržava izgradnju i funkcionisanje otvorenog
društva, naročito u vezi sa pitanjima političke i ekonomske tranzicije, demokratizacije i
ljudskih prava, otvaranja privrede i dobrog javnog upravljanja, održivog razvoja i
međunarodne saradnje. PASOS ima 40 punopravnih i 10 pridruženih članova, među
kojima je i prestižni European Council on foreign Relations – ECFR.
CENTAR ZA EVROATLANTSKE STUDIJE
ADRESA: DR DRAGOSLAVA POPOVIĆA 15/II/15
11000 BEOGRAD, SRBIJA
TELEFON/FAX +381 11 323 95 79
WWW.CEAS-SERBIA.ORG
Top Related