Download - Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

Transcript
Page 1: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

Suvremeni svjetski sistem

Immanuel Wallerstein

Prijevod

Janko Paravić

Page 2: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

Naslov originala

celkadeImmanuel Wallerstein The Modern World-System

Capitalist Agriculture and the Origins of the European World-Economy in the Sixteenth Century The Modern World-System II Mercantilism and the

Consolidation of the European World-Economy, 1600-1750

Copyright by Academic Press, INC. New York, 1974, 1980.

Suvremeni svjetski sistem

KazaloPrvi dio

Kapitalistička poljoprivreda i izvori evropske svjetske privrede u šesnaestom stoljeću

Zahvale 9

Izvori citata 10

Uvod: O izučavanju društvenih promjena 131. Srednjovjekovna predigra 21

2. Nova evropska podjela rada: cca 1450-1640. 58

3. Apsolutna monarhija i etatizam 106

4. Od Seville do Amsterdama: neuspjeh carstva 129

5. Snažne države-matice: formiranje klasa i

međunarodna trgovina 172

6. Evropska svjetska privreda: periferija protiv

vanjskog poprišta 228

7. Teoretska repriza 261

Drugi dio

Merkantilizam i konsolidacija evropske svjetske privrede,1600-1750.

Zahvale 273

Page 3: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

Naslov originala

Uvod: Kriza u sedamnaestom stoljeću? 275

1. Faza B 281

2. Nizozemska hegemonija u svjetskoj privredi 298

3. Borba u matici — Faza I: 1651-1689. 325

4. Periferije u eri sporog rasta 364

5. Poluperiferije na raskršću 400

6. Borba u matici — Faza II: 1689-1763. 448

Registar imena 483

Prvi dio

Kapitalistička poljoprivreda i izvori evropske svjetske privrede u šesnaestom stoljeću

ZahvaleUvijek je teško navesti neposredne izvore ideja i pomoći — autore,

kolege i studente — kad je riječ o koncepciji i pisanju knjige, tim više kad je riječ o knjizi koja ima pretenzije da bude sinteza empirijskog djela drugih. Pri tom je najopasnije zanemarivanje.

U slučaju ove knjige, najneposrednije su me nadahnula da pođem putom na koji sam se konačno odlučio opsežna djela dvaju autora — Fernanda Braudela i Mariana Malovvista.

Pošto sam napisao koncept, Fernand Braudel ga je pažljivo pročitao i ohrabrio me u trenutku kada mi je to bilo potrebno. Pročitao ga je pažljivo i Charles Tilly te, postavljanjem primjerenih pitanja, prisilio me da pojasnim svoju argumentaciju. To se osobito odnosi na ulogu državne vlasti i »apsolutizma« općenito, te posebno na njihov »kontrapunkt«, banditizam. Douglas Dowd me uputio na djelo Frederica Lanea, i na tome sam mu zahvalan jer Frederic Lane zaista zaslužuje pažnju.

Terenceu Hopkinsu dugujem dvadeset godina intelektualnih diskusija i suradnje. Takav se dug ne može svesti ni na kakvu rečenicu.

Ovu sam knjigu napisao tokom jednogodišnjeg boravka u Studijskom centru bihevioral- nih znanosti. Bezbrojni autori su o njemu pjevali hvalospjeve. Uz predivnu okolinu, neograničenu knjižnicu i administrativnu pomoć, te trenutačnu raspoloživost stručnjaka raznih profila, Centar isto tako omogućuje znanstveniku da se snalazi kako zna, na vlastitu korist ili štetu. Kamo sreće da su svi tako mudri.

Page 4: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

Naslov originala

Konačnu verziju dovršio sam uz financijsku pomoć Potkomisije za stipendije na polju društvenih znanosti Fakulteta za postdiplomski studij i istraživanje Sveučilišta McGill.

Izvori citataCitat iz djela Violet Barbour Capitalism in Amsterdam in the Seventeenth Century (Kapitalizam u Amsterdamu u 17. stoljeću) na str. 211-214 objavljeni su dopuštenjem University of Michigan Press. Copyright 1963. University of Michigan Press.

Citati iz djela Jeroma Bluma Lord and Peasant in Russia from the Ninth to the Nineteenth Century (Feudalac i seljak u Rusiji od 9. do 19. st.) na str. 303, 305-306, 315, 317-318, 320-322, te djelomične parafraze na str. 212, objavljeni su dopuštenjem Princeton University Press (copyright 1961. Princeton University Press; brosirano izdanje Princeton 1971).

Citati na str. 16-340 passim su iz The Mediterranean and the Mediterranean World in the Age of Philip II (Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II), I i II knjiga, Fernanda Braudela (oko 2600 riječi passim); djelo je prvobitno objavljeno u Francuskoj pod naslovom La Mediterranee et te mon- de Mediterranee i I’epoque de Philippe II.

Copyright Librairie Armand Colin 1966.

Preveo na engleski Immanuel Wallerstein posebnim dopuštenjem Harper & Row, Publishers, Inc.

Citati iz djela Rural Economy and Country Life in the Medieval West (Ruralna privreda i seoski život u srednjovjekovnoj zapadnoj Evropi Georgesa Dubyja (prijevod Cynthia Postan) na str. 26-27, 30-31, 34, 103, 105-106, objavljeni su dopuštenjem University of South Carolina Press.

Citati iz djela Christophera Hilla Reformation to the Industrial Revolution, 1530-1780(06 reformaci- je do industrijske revolucije, 1530-1780), The Pelican History of Britain, Vol. II, na str. 153, 161, 207, 232-234, 244 — copyright Christopher Hill, 1967,1969. Citati na str. 203, 206-209 iz djela H. G. Koe- nigsbergera »The Organization of Revolutionary Parties in France and the Netherlands During the Sixteenth Century« (Organiziranje revolucionarnih partija u Francuskoj i Nizozemskoj u toku 16. st.), The Journal of Modern History, XXVII, 4, dec. 1955, str. 335-351. Copyright University of Chicago Press. Objavljeno s dopuštenjem.

Citati na str. 215, 267-268 iz H. G. Koenigsbergera, »Western Europe and the Power of Spain« (Zapadna Evropa i moć Španjolske), u New Cambridge Modem History, III: ur. R. B. VVernham, The Counter-Reformation and the Price Revolution, 1559-1610 (Protureformacija i revolucija cijena, 1559-1610), dopuštenjem Cambridge University Press. Copyright 1968. Cambridge University Press.

Citati na str. 40 iz R. S. Lopez, H. A. Miskimin i Abraham Udovitch »England to Egypt, 1350-1500: Long-Term Trends and Long-Distance Trade« (Od Engleske do Egipta, 1350-1500: dugoročna kretanja i međunarodna trgovina) u M. A. Cook, ur., Studies in the Economic History of the Middle East from the Rise of the Islam to the Present Day (Ekonomska povijest Srednjeg istoka od uspona Islama do danas), London, Oxford University Press, 1970. Dopuštenjem Oxford University Press i School of Oriental and African Studies.

Citati na str. 102, 174, 185, 187, 216, 218, 306 iz J. H. Parry, »Transport and Trade Routes« (Prometni i trgovački putovi) u Cambridge Economic History of Europe, IV: ur. E. E. Rich and C. Wilson, The Economy of Expanding Europe in the 16th and 17th Centuries, dopuštenjem Cambridge University Press. Copyright 1967. Cambridge University Press.

Citati na str. 150, 160-161, 227, 229 iz M. M. Postan, »The Trade of Medieval Europe: The North« (Trgovina u srednjovjekovnoj Evropi: Sjever), u Cambridge Economic History of Europe, II: ur M. M. Postan and E. E. Rich, Trade and Industry in the Middle Ages, dopuštenjem Cambridge University Press. Copyright 1952. Cambridge University Press.

Citati na str. 44, 48, 188, 327 iz E. E. Rich, »Colonial Settlement and Its Labour Problems« (Naseljavanje kolonija i problemi radne snage) u Cambridge Economic History of Europe, IV: ur. E. E. Rich and C. H. Wilson, The Economy of Expanding Europe in the 16th and 17th Centuries, dopuštenjem

Cambridge University Press. Copyright 1967. Cambridge University Press.

Citati na str. 198-199, 211, 214, 218, 235, iz Frank C. Spooner, »The Economy of Europe 1559-1609« (Privreda Evrope 1559-1609) u New Cambridge Modern History, III: ur. R. B. Wernham,

Page 5: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

Naslov originala

The Counter-Reformation and the Price Revolution, 1559-1610, dopuštenjem Cambridge University Press. Copyright 1968. Cambridge University Press.

Krizom feudalnih prihoda završava srednji vijek i započinje suvremeno doba.

Marc Bloch

Taj pad realnih nadnica (u Evropi) bio je pandan revolucionarnom povećanju cijena u šesnaestom stoljeću. Operaciju su u potpunosti platili povećani trud, nedaće, osiromašenje i potiš- tenost većine. Suvremenici su često bili svjesni činjenice da dolazi do pogoršanja.

Fernand Braudel i Frank Spooner

Otkriće zlata i srebra u Americi, istrebljivanje, porobljavanje i pokapanje domorodačkog stanovništva u rudnicima, početak osvajanja i pljačkanja Indije, pretvaranje Afrike u rezervat za komercijalni lov na crnokošce, najavili su ružičastu zoru ere kapitalističke privrede. Ti su idilični događaji dali glavni zamah prvobitnoj akumulaciji. Slijedi ih u stopu trgovački rat evropskih nacija, s cijelim svijetom kao bojištem.

Karl Marx

Uvod

O izučavanju društvenih promjenaPromjena je vječna. Ništa se ne mijenja. Oba su klišea »istinita«.

Strukture su oni koraljni grebeni ljudskih odnosa koji stabilno postoje tokom razmjerno dugih vremenskih razdoblja. No i strukture se rađaju, razvijaju i umiru.

Ako izučavanje društvenih promjena ne želimo koristiti kao sinonim za ukup- nost društvenih znanosti, njegovo bi značenje trebalo ograničiti na izučavanje promjena onih pojava koje su najtrajnije — pri čemu je, naravno, i samo definiranje trajnosti ovisno o promjenama u povijesnom vremenu i prostoru.

Jedna od glavnih postavki u svjetskoj društvenoj znanosti govori o postojanju nekoliko velikih prekretnica u povijesti ljudskog društva. Jedna od tih općenito priznatih prekretnica, iako je izučava samo manjina znanstvenika, jest tzv. neolitska ili poljoprivredna revolucija. Druga velika prekretnica je stvaranje suvremenog svijeta.

Ova druga prekretnica je u središtu pažnje većine suvremenih teorija društvenih znanosti kao i, štoviše, teorija devetnaestog stoljeća. Naravno, nema kraja raspravama o karakteristikama koje definiraju suvremeno doba (i, prema tome, o njegovim vremenskim granicama). Osim toga, brojna su i neslaganja što se tiče pokretačkih snaga tog procesa promjene. Međutim, čini se da općenito postoji suglasnost da su se u svijetu tokom posljednjih nekoliko stoljeća zaista zbile neke velike strukturne promjene, promjene po kojima se svijet današnjice kvalitativno razlikuje od svijeta jučerašnjice. Razliku struktura priznaju čak i oni koji odbacuju evolucionističke pretpostavke o- određenom napretku.

Koje bi jedinice trebalo izučavati ako želimo opisati tu »razliku« i objasniti je? U određenom smislu, velik dio najznačajnijih teoretskih diskusija našega doba može se svesti na raspravu oko ovog pitanja, i ono je glavni predmet istraživanja u suvremenim društvenim znanostima. Bilo bi stoga primjerno započeti rad, kojeg je svrha analiza procesa društvenih promjena u suvremenom svijetu, s intelektualnim putem vlastitog koncepcijskog traganja.

Page 6: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

Naslov originala

Počeo sam zanimajući se za društvene osnove političkog sukoba u vlastitoj zemlji. Smatrao sam da ću razumijevanjem modaliteta tog sukoba moći pridonijeti, kao racionalno biće, oblikovanju tog društva. To me suočilo s dvjema velikim nedoumicama. Prva se odnosila na stupanj u kojem je »sva povijest povijest klasne borbe«. Drugim riječima, jesu li klase jedine značajne jedinice koje djeluju na društvenom i političkom polju? Ili, kao što tvrdi Weber, jesu li klase samo jedna jedinica u trojstvu jedinica — klasa, statusna grupa i stranka — koje postoje i čije interakcije objašnjavaju politički proces? Unatoč vlastitim pristranostima u tom pogledu ustanovio sam, kao i drugi prije mene, da nije lako raščistiti ni definiciju tih pojmova niti opis njihovih odnosa. Sve sam više osjećao da je to mnogo više pojmovni nego empirijski problem, te da ću morati, kako bih barem riješio pitanje za sebe, postaviti problem u širi intelektualni kontekst.

Druga velika nedoumica, povezana s prvom, odnosila se na stupanj mogućeg ili stvarnog postojanja, u određenom društvu, suglasnosti o vrijednostima, te, u onoj mjeri u kojoj takva suglasnost postoji, na stupanj u kojem njena prisutnost ili odsutnost zaista uvjetuje ljudske postupke. Ova je nedoumica povezana s prvom jer se pitanje ne može ni postaviti bez odbacivanja prvobitnog karaktera društvene borbe u građanskom društvu.

Vrijednosti je, naravno teško promatrati, pa me počelo vrlo zabrinjavati opsežno teoretiziranje o vrijednostima koje je, kako mi se činilo, često objedinjavalo odsutnost stroge empirijske osnove i nepoštovanje zdravog razuma. Ipak, bilo je jasno da ljudi i grupe zaista opravdavaju vlastite postupke pozivajući se na ideologije. Bilo je nadalje isto tako jasno da grupe postaju koherentnije, a time i politički efikasnije, ako su svjesne vlastite osobenosti, što znači da razvijaju zajednički jezik i »Weltanschauung«.

Prenio sam područje empirijskog zanimanja iz vlastite zemlje u Afriku, nadajući se da ću time otkriti razne teorije potvrđene nalazima, ili da će mi pogled na daleke sredine izoštriti zapažanje skrećući mi pažnju na pitanje koje bih inače propustio. Očekivao sam da će se dogoditi prvo, iako se dogodilo upravo potonje.

Prvi sam put posjetio Afriku u kolonijalno doba i bio sam svjedokom procesa »dekolonizacije«, pa stjecanja nezavisnosti cijelog niza suverenih država. Kao bijelac, osjetio sam nalet kolonijalnog mentaliteta Evropljana koji su dugo živjeli u Africi. Kao simpatizer nacionalističkih pokreta, bio sam upućen u gnjevne analize i optimističke strasti borbenih mladih pripadnika afričkih pokreta. Nije mi trebalo dugo da shvatim kako situacija nije podrazumijevala samo dvije skupine različitih pogleda na politička pitanja već i činjenicu da su te dvije skupine pristupale situaciji s posve različitog pojmovnog stanovišta.

U intenzivnom sukobu oči potlačenih općenito mnogo oštrije sagledavaju stvarnost sadašnjosti. Naime, ispravno sagledavanje situacije je u njihovom interesu kako bi mogli razotkriti hipokrizije vlastodržaca. Njih manje zanima ideološko odstupanje. Tako je bilo i u Africi. Nacionalisti su smatrali stvarnost u kojoj su živjeli »kolonijalnom situacijom«, tj. situacijom u kojoj su i njihovo društveno djelovanje i djelovanje Evropljana, koji su uz njih živjeli kao administratori, misionari, nastavnici i trgovci, bili određeni ograničenjima jednog jedinog pravnog i društvenog entiteta. Oni su nadalje uviđali da se politički mehanizam temelji na kastin- skom sistemu u kojem se rang, a prema tome i nagrada, dodjeljuju na rasnoj osnovi.

Afrički nacionalisti su čvrsto nakanili da promijene političke strukture u kojima su živjeli. O tome sam govorio na drugom mjestu i

Page 7: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

Naslov originala

bilo bi irelevantno spominjati taj proces u ovom kontekstu. Međutim, relevantna je zato činjenica da sam time shvatio koliko je društvo kao apstrakcija svedeno na političko-pravne sisteme kao empirijsku stvarnost. Bilo bi stoga pogrešno, sa stanovišta perspektive, uzeti jedinicu poput »plemena« i pokušati analizirati njeno djelovanje ne obazirući se na činjenicu da u kolonijalnoj situaciji upravne institucije »plemena« nisu ni izdaleka bile »suverene« već tijesno ograničene zakonima (i običajima) većeg entiteta, tj. kolonije, čiji su nedjeljivi dio bile. To me štoviše navelo na širu generalizaciju, tj. na to da je izučavanje društvene organizacije uglavnom manjkavo zato što općenito ne uzima u obzir pravni i politički okvir u kojem djeluju i organizacije i njihovi članovi.

Pokušao sam otkriti opće značajke kolonijalne situacije i opisati njenu »prirodnu povijest«, kako sam je nazvao. Ubrzo mi je postalo jasno da moram zadrzati barem neke faktore svjetskog sistema kao konstante. Zato sam se ograničio na analizu djelovanja kolonijalnog sistema u onim zemljama koje su bile kolonije evropskih sila u devetnaestom i dvadesetom stoljeću i koje su bile »prekomorski posjedi« tih sila. Uz tu konstantu smatrao sam da ću moći dati općenito primjenjljive prika

Page 8: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

UVOD: O IZUČAVANJU DRUŠTVENIH PROMJENA

8

ze o utjecaju nametanja kolonijalne vlasti na društveni život, razlozima i modalitetima otpora na tu vlast, mehanizmu kojim su kolonijalne sile ojačavale i nastojale ozakoniti svoju vlast, kontradiktornoj prirodi snaga koje su mogle djelovati u tom okviru, razlozima koji su navodili ljude da osnivaju organizacije koje su osporavale kolonijalnu vlast, te o strukturnim elementima koji su omogućili ekspanziju i, s vremenom, politički uspjeh antikolonijalnih pokreta. U svemu tome analizirana jedinica bio je kolonijalni teritorij kako ga je pravno definirala kolonijalna uprava.

Zanimalo me isto tako što se događalo s tim »novim državama« nakon nezavisnosti. Dok je proučavanje kolonijalnih teritorija bilo usredotočeno na uzroke sloma postojećeg političkog reda, proučavanje razdoblja nakon stjecanja nezavisnosti odnosilo se upravo na suprotno, tj. na način uspostavljanja zakonite vlasti i način širenja osjećaja pripadnosti nacionalnom entitetu.

Međutim, potonji pravac proučavanja obuhvaćao je niz problema. Kao prvo, proučavanje politike afro-azijskih država nakon nezavisnosti nalikovao mi je na trku za novinskim naslovima, što je bezuvjetno značilo razmjerno malu povijesnu dubinu. Slijedeći problem bilo je zamršeno pitanje Latinske Amerike. Situacija se na tom kontinentu u mnogo čemu činila paralelnom, pa je sve više ljudi počelo nazivati tri kontinenta »Trećim svijetom«. Međutim, latinskoameričke zemlje su već nezavisne 150 godina. Njihove su kulture mnogo tješnje pove2ane s evropskom tradicijom nego bilo koja kultura u Africi ili Aziji. Cijeli pothvat našao se naizgled na vrlo nesigurnom terenu.

U potrazi za odgovarajućom jedinicom za analizu, prešao sam na »države u razdoblju nakon stjecanja formalne nezavisnosti, ali prije postizanja onoga što bismo mogli nazvati nacionalnom integracijom«. Ovakva bi definicija mogla obuhvatiti većinu Latinske Amerike, ili cijelu Latinsku Ameriku, za cijelo — ili gotovo cijelo — razdoblje do danas. No, ona je očito obuhvaćala i druga područja. Obuhvaćala je, na primjer, Sjedinjene Američke Države, barem u razdoblju prije — recimo — Građanskog rata. Ona je svakako obuhvaćala istočnu Evropu, barem do dvadesetog stoljeća, a možda i do danas. Obuhvaćala je čak i zapadnu i južnu Evropu, barem u ranijim razdobljima.

Ovakva me logika stoga natjerala da posvetim pažnju ranoj suvremenoj Evropi. To me najprije dovelo do prvog pitanja, pitanja polazne točke tog procesa koji sam privremeno formulirao — u nedostatku boljeg pojmovnog pomagala — kao proces modernizacije. Nadalje, morao sam uzeti u obzir ne samo pitanje polaznih točaka već i završne točke ukoliko nisam želio da Britaniju ili Njemačku dvadesetog stoljeća obuhvatim kao primjere tog istog društvenog procesa. Budući da mi se to činilo prima facie dvojbenim, morao sam razmisliti o završnim točkama.

U tom trenutku našao sam se očito zaokupljen razvojnom shemom i nekakvim implicitnim shvaćanjem razvojnih stadija. To je opet nametnulo dva problema, povezana s kriterijima u određivanju stadija i mogućnosti usporedbe jedinica u povijesnom vremenu. Koliko je stadija bilo? Koliko ih je moglo biti? Je li industrijalizacija prekretnica ili posljedica neke političke prekretnice? Kakvo bi u ovakvom kontekstu bilo empirijsko značenje izraza kao što je »revolucija«, npr. francuska revolucija ili ruska revolucija? Jesu li ti stadiji bili unilinearni ili se jedinica mogla protezati »unatrag«? Tako sam se po svemu sudeći našao u golemom pojmovnom spletu.

Osim toga, izlaženje iz tog pojmovnog spleta bilo je vrlo teško zbog odsutnosti prihvatljivih mjernih instrumenata. Kako izraziti misao da je Francuska sedamna-estog stoljeća bila u određenom smislu ekvivalentna Indiji dvadesetog stoljeća. Laicima se takva konstatacija mogla činiti apsurdnom. No, da li pri tom doista toliko griješe? Iako je bilo lako pribjeći školskim formulama o prednostima znanstvenog apstrahiranja, praktičke teškoće usporedbe bile su goleme.

Jedan od načina rješavanja »apsurdne« zamisli o usporedbi dviju toliko različi-tih jedinica podrazumijevao bi prihvaćanje opravdanosti prigovora i dodavanje

Page 9: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

9

još jedne varijable — svjetskog konteksta bilo kojeg danog razdoblja, ili onoga što je

Wolfram Eberhard nazvao »svjetskim vremenom«. Drugim riječima, iako je Francuska sedamnaestog stoljeća možda i imala neke zajedničke strukturne karakteristike s Indijom dvadesetog stoljeća, trebalo ih je sagledavati kao dva vrlo različita entiteta u dimenzijama svjetskog konteksta. Ovakav pristup bio je pojmovno jasan, ali je s druge strane činio mjerenje još složenijim.

Napokon, javljala se još jedna poteškoća. Ako su određena društva prolazila kroz »stadija«, tj. imala »prirodnu povijest«, što je sa samim svjetskim sistemom? Nije li on imao »stadije« ili barem »prirodnu povijest«? Ako in je imao, nismo li izučavali evolucije unutar evolucija? U tom slučaju, nije li teorija postajala nestabilna u epiciklusima? Nije li ni zahtijevala pojednostavljenje? Meni se činilo da je takvo nešto bilo potrebno. Tada sam i posve napustio zamisao da uzmem bilo suverenu državu bilo onaj neodređeniji pojam, nacionalno društvo, kao jedinicu za analizu. Zaključio sam da ni jedan ni drugi pojam ne predstavljaju društveni sistem, te da se o društvenim promjenama može govoriti samo u društvenim siste- lima. Jedini društveni sistem u toj shemi bio je svjetski sistem.

To je, naravno, značilo izvanredno pojednostavljenje. Dobio sam jedan tip jedinice umjesto jedinica unutar jedinica. Mogao sam objasniti promjene u suverenim državama u smislu posljedica evolucije i interakcije svjetskog sistema. No, ovakav je pristup istovremeno bio i izuzetno složen. Vjerojatno sam imao samo jedan primjer ovakve jedinice u modernom vremenu. Pretpostavimo da sam doista . bio u pravu, da je ispravna jedinica za analizu bio svjetski sistem, te da je suverene , države trebalo sagledavati kao jednu vrstu organizacione strukture među ostalima } u okviru tog jednog jedinog društvenog sistema. U tom slučaju, ne bi li mi preostalo samo da napišem njegovu povijest?

Nije me zanimalo pisanje njegove povijesti, a nisam ni izdaleka posjedovao empirijsko znanje potrebno za takav zadatak. (S obzirom na njegovu prirodu, malo bi se pojedinaca moglo i nadati da će ga ikada posjedovati). No, postoje li zakonitosti koje upravljaju jedinstvenim? Strogo govoreći, naravno, ne mogu postojati. Prikaz uzročnosti ili vjerojatnosti odnosi se na niz sličnih pojava ili sličnih primjera. Čak i kad bismo u takav niz uključili pojave ili primjere koji bi se vjerojatno ili čak i eventualno mogli dogoditi u budućnosti, u ovom slučaju nije se radilo o dodavanju niza mogućih budućih primjera mreži sadašnjih i prošlih primjera. Radilo se o dodavanju niza mogućih budućih primjera jednom jedinom prošlo-sadašnjem primjeru.

Postao je samo jedan »suvremeni svijet«. Možda ćemo jednog dana otkriti usporedive pojave na drugim planetima ili dodatne suvremene svjetske sisteme na ovom planetu. Međutim, sada i ovdje, realnost je bila jasna — i samo jedna. U tom sam kontekstu i bio potaknut analogijom s astronomijom, koja nastoji objasniti zakonitosti što upravljaju svemirom iako do sada (koliko nam je poznato) postoji samo jedan svemir.

Što astronomi čine? Kako je ja shvaćam, logika njihovih argumenata podrazumijeva dvije zasebne operacije. Oni koriste zakone izvedene proučavanjem manjih fizičkih entiteta, zakone fizike, i tvrde (možda s nekim specifičnim izuzecima) da ti zakoni po analogiji vrijede za sistem u cjelini. Drugo, oni rezoniraju a posteriori. Ako bi cijeli sistem trebao biti u određenom stanju u vremenu y, vrlo je vjerojatno da je bio u određenom stanju vremenu x.

Obje su metode riskantne, i upravo stoga na području kozmologije, koja proučava funkcioniranje sistema u cjelini, nalazimo posve oprečne hipoteze uglednih astronoma. Kao što ih nalazimo i u tumačenjima suvremenog svjetskog sistema, a to će se stanje vjerojatno zadržati još neko vrijeme. Zapravo, izučavateljima djelovanja svjetskog sistema možda je lakše nego

Page 10: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

10

izučavateljima djelovanja svemira s obzirom na količinu raspoloživih empirijskih dokaza.

U svakom slučaju, nadahnuo me epigram T. J. G. Lochera: »Ne smijemo miješati ukupnost s potpunošću. Cjelina je više od sklopljenih dijelova, ali svakako i manje«.1

Page 11: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

UVOD: O IZUČAVANJU DRUŠTVENIH PROMJENA

17

Htio sam opisati svjetski sistem na određenoj razini apstrakcije, na razini evolucije struktura cijelog sistema. Opis pojedinih događaja zanimao me samo u onoj mjeri u kojoj su oni pojašnjavali sistem kao tipični primjeri nekog mehanizma ili u kojoj su bili presudne prekretnice u nekoj značajnoj institucionalnoj promjer

S ovakvim se pothvatom može izići na kraj s obzirom na postojanje znatne količine empirijskog materijala te s obzirom na činjenicu da je taj materijal barem djelomice u obliku kontrapunktalnih kontroverznih djela. Na sreću, to je danas slučaj s velikim brojem tema u suvremenoj povijesti.

Jedan od glavnih pravaca razvoja suvremene društvene znanosti usmjeren je na kvantificiranie istraživačkih nalaza. Korištenje naglašeno narativnih prikaza kakve nalazimo u većini povijesnih istraživanja ne pogoduje kvantifikaciji. Koliko su, u tom slučaju, takvi podaci pouzdani, i u kojoj se mjeri mogu bez opasnosti izvoditi zaključci iz materijala o djelovanju sistema kao takvog? Našavši se licem u lice s tom dilemom, mnogi su društveni znanstvenici digli ruke, i to je jedna od velikih tragedija društvenih znanosti dvadesetog stoljeća. Povijesni podaci su im se činili neodređenima i sirovima, i prema tome nepouzdanima. Smatrali su da se u tom pogledu ne može mnogo učiniti te da je, stoga, najbolje izbjegavati njihovo korištenje. A najbolji način ne-korištenja podataka bio je formuliranje problema na način | koji ne ukazuje na njihovo korištenje.

Tako je mogućnost kvantifikacije podataka uvjetovala izbor područja istraživa- ) nja, a izbor je pak uvjetovao pojmovne aparate definiranja i manipuliranja empirijskim podacima. Trebalo bi odmah biti jasno da je to inverzija znanstvenog procesa. Konceptualizacija bi trebala uvjetovati istraživačka pomagala, barem u većini slučajeva, a ne obrnuto. Stupanj kvantifikacije trebao bi održavati samo maksimalnu točnost koja je moguća za dane zadatke i dane metode u danim vremenskim presjecima. Kvantifikacija je češće poželjna nego obrnuto s obzirom da govori u potvrdu pitanja izvedenih iz koncepcijskog zadatka. U ovom stadiju analize svjetskog sistema postignuti stupanj kvantifikacije koji se može odmah iskoristiti . je ograničen. Trudimo se što bolje možemo, i nastavljamo na toj osnovi.

J

Napokon, tu je i pitanje objektivnosti i opredjeljenja. Ne vjerujem da postoji društvena znanost koja nije opredijeljena. Međutim, to ne znači da je nemoguće biti objektivan. Radi se prije svega o jasnom definiranju premisa. Devetnaesto stoljeće, pobunivši se protiv prizvuka bajke u zaista mnogim prethodnim povijesnim prikazima, dalo nam je ideal iznošenja povijesti wie es eigentlich gewesen ist. Međutim, društvena realnost je efemerna. Ona postoji u sadašnjosti i nestaje prelaskom u prošlost. Prošlost možemo prikazati samo onakvom kakva ona jest, a ne l kakva je bila — jer prikaz povijesti je društveni čin sadašnjosti, djelo ljudi sadaš- i njosti, i utječe na društveni sistem sadašnjosti. '

»Istina« se mijenja zato što se društvo mijenja. U svakom trenutku ništa nije uzastopno; sve je istodobno, čak i ono što je prošlo. U sadašnjosti svi smo nenadoknadivo proizvod svog porijekla, obrazovanja, ličnosti i društvene uloge, kao i strukturiranih pritisaka unutar kojih djelujemo. To ne znači da nema mogućnosti izbora. Posve suprotno. Društveni sistem i sve njegove sastavne institucije, uključujući suverene države suvremenog svijeta, obuhvaćaju širok raspon društvenih grupa — koje su međusobno u vezi, dosluhu i, iznad svega, sukobu. Budući da svi pripadamo višestrukim grupama, često moramo donositi odluke u odnosu na prioritete što ih zahtijevaju naše lojalnosti. Znanstvenici (kako humanisti tako i prirodnjaci) nisu zbog nekog razloga izuzeti od ovog

Page 12: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

UVOD: O IZUČAVANJU DRUŠTVENIH PROMJENAzahtjeva. Isto tako, zahtjev nije ograničen na njihove neznanstvene, neposredno političke uloge u društvenom sistemu.

2 SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Page 13: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

18

Znanstvenik nedvojbeno igra određenu ulogu u društvenom sistemu, ulogu koja se potpuno razlikuje od uloge apologeta za bilo koju grupu. Ne mislim time ocrnjivati ulogu zagovaratelja. Ona je bitna i časna, ali se razlikuje od uloge znanstvenika, humanista ili prirodnjaka. Uloga je znanstvenika da zapaža, u okviru svojih angažmana, sadašnju realnost pojava što ih proučava, da iz tog proučavanja izvede opće principe koji konačno mogu dovesti do određene primjene. U tom smislu nema područja proučavanja koje nije »relevantno« — jer ispravno razumijevanje društvene dinamike sadašnjosti zahtijeva teoretski obuhvat koji se može temeljiti samo na proučavanju što je moguće šireg raspona pojava, uključujući cijelo povijesno vrijeme i prostor.

Kad spominjem »sadašnju realnost« pojava ne mislim time reći da bi arheolog, na primjer, kako bi podržao političke zahtjeve određene vlade, trebao tvrditi da artefakti što ih otkriva pripadaju jednoj grupi iako zapravo vjeruje da pripadaju nekoj drugoj. Hoću time reći da je arheološki pothvat — društveno ulaganje u ovu granu znanstvene aktivnosti, istraživačka orijentacija, koncepcijska pomagala, načini prikazivanja i prenošenja rezultata — od svog začetka funkcija društvene sadašnjosti. Svako suprotno mišljenje predstavljalo bi u najboljem slučaju samoza- varanje. U ovakvom okviru objektivnost znači poštenje.

/ Objektivnost je funkcija cijelog društvenog sistema. U onoj mjeri u kojoj je si-stem jednostran u smislu koncentriranja određenih vrsta istraživačke aktivnosti u rukama određenih grupa, rezultati će biti »pristrani« u korist tih grupa. Objektivnost je vektor takve raspodjele društvenih ulaganja u takvu aktivnost pri kojoj tu aktivnost obavljaju osobe ukorijenjene u svim glavnim grupama svjetskog sistema na uravnotežen način. Prema ovoj definiciji danas nemamo objektivnu društvenu j znanost. S druge strane, to nije neizvediv cilj u predvidivoj budućnosti.

Već smo napomenuli da je proučavanje svjetskih sistema posebno zamršeno zbog nemogućnosti pronalaženja usporedivih primjera. Ono je također posebno zamršeno zato što je društvenLutjecaj prikaza svjetskog sistema jasno i neposredno očit svim glavnim sudionicima u političkoj areni. Zbog toga su i društveni pritisci na znanstvenike, humaniste i prirodnjake, u obliku razmjerno oštre društvene kontrole njihovih aktivnosti, osobito veliki na ovom području. Time dobivamo uz metodološke dileme, još jedno objašnjenje zašto se znanstvenici nerado prihvaćaju posla na ovom području.

S druge strane, međutim, to je upravo razlog zbog kojeg je takvo proučavanje i važno. Čovjekova sposobnost da inteligentno sudjeluje u evoluciji vlastitog sistema ovisi o njegovoj sposobnosti sagledavanja cjeline. Priznavajući težinu tog zadatka samo još više naglašavamo potrebu da se s tim zadatkom započne prije, a ne kasnije. To, naravno, nije u interesu svih grupa. Ovdje se javlja naše opredjeljenje. Ono zavisi o našoj predodžbi dobrog društva. S obzirom da želimo svijet koji će se više temeljiti na ravnopravnosti i pravima ličnosti, moramo shvatiti uvjete pod kojima su takva stanja ostvariva. To prije svega zahtijeva jasan prikaz prirode i dosadašnje evolucije suvremenog svjetskog sistema, te raspona mogućih razvoja u sadašnjosti i budućnosti. Ovakvo bi znanje davalo moć. U okviru mojih opredjeljenja, bila bi to moć koja bi najviše koristila grupama koje zastupaju interese većeg i

Page 14: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

UVOD: O IZUČAVANJU DRUŠTVENIH PROMJENA

19

potlačenijeg dijela svjetskog stanovništva. Imajući upravo to u vidu upustio sam se u ovo nastojanje da analiziram elemente koji uvjetuju suvremeni svjetski sistem. Taj će zadatak zahtijevati nekoliko knjiga čak i u neizbježnom preliminarnom formatu.

Podijelio sam rad, barem u ovom početnom stadiju, u četiri glavna dijela u skladu s dosadašnja četiri glavna razdoblja (po mom mišljenju) suvremenog svjetskog sistema. Prva će knjiga obrađivati ishodišta i početne okolnosti svjetskog sistema

— tada još samo evropskog svjetskog sistema. Približno razdoblje je 1450-1640. Druga će se knjiga odnositi na konsolidiranje tog sistema, i odnosi se grubo govoreći na razdoblje između 1640. i 1815. Treća će knjiga obuhvaćati pretvaranje svjetske privrede u globalnu inicijativu zahvaljujući tehnološkoj transformaciji suvremenog industrijalizma. Ta je ekspanzija bila tako iznenadna i opsežna da je zapravo trebalo iznova stvoriti sistem. U grubim crtama riječ je o razdoblju 1815-1917. Četvrta će knjiga opisivati konsolidaciju te kapitalističke svjetske privrede od 1917. do danas, kao i pojedine »revolucionarne« napetosti što ih je ta konsolidacija izazvala.

Dobar dio suvremene društvene znanosti bavi se proučavanjem grupa i organi-zacija, a često se ona svodi na prerušenu socijalnu psihologiju. U ovom se radu, međutim, ne radi o proučavanju grupa već društvenih sistema. Kod proučavanja društvenog sistema, klasične podjele društvenih znanosti su besmislene. Antropo-logija, ekonomika, politologija, sociologija — i povijest — su podjele discipline usi-drene u određenom liberalnom poimanju države i njenog odnosa prema funkcio-nalnim i geografskim sektorima društvenog poretka. Te podjele imaju određenog, ograničenog smisla ako je proučavanje usredotočeno na organizacije. No, one ne-maju nikakvog smisla ako je u žarištu pažnje društveni sistem. Ne tražim multidis- ciplinarni pristup proučavanju društvenih sistema, već unidisciplinarni pristup. Nadam se da će stvarni sadržaj ove knjige pojasniti što time hoću reći i kako to ozbiljno shvaćam.

Bilješke

Page 15: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

Srednjovjekovna predigraKoncem petnaestog i početkom šesnaestog stoljeća pojavilo se nešto što bismo

mogli nazvati evropskom svjetskom privredom. To nije bilo carstvo, ali je bilo isto toliko prostrano koliko i veliko carstvo, i odlikovalo se nekim analognim značajka-ma. Ali bilo je drukčije, i novo. Bio je to društveni sistem kakav svijet prije doista nije poznavao, sistem koji je izrazita značajka suvremenog svjetskog sistema. Za razliku od carstva, gradova-država i nacionalnih država to je ekonomski, ali ne po-litički entitet. U stvari, njegovi okviri (bilo bi teško govoriti o granicama) zapravo obuhvaćaju carstva, gradove-države i nove »nacionalne države«. To je »svjetski« si-stem ne zato što obuhvaća cijeli svijet već zato što je veći od bilo kakve pravno de-finirane političke jedinice. Isto tako, riječ je o »svjetskoj privredi« jer su osnovne spone između dijelova sistema ekonomske prirodeTiako su o određenoj mjeri bile ojačane i kulturnim vezama kao i, kasnije (kako ćemo vidjeti), političkim savezima, pa čak i konfederativnim strukturama.

Carstvo je, naprotiv, politička jedinica. Shmuel Eisenstadt, na primjer, definira carstvo slijedećim riječima:

Izraz »carstvo« obično označava politički sistem koji obuhvaća prostrane, razmjerno vrlo centralizirane teritorije čije središte, utjelovljeno u osobi cara i u centralnim političkim institucijama, sačinjava autonoman entitet. Nadalje, iako se obično temelje na tradicionalnim zakonitostima, carstva često obuhvaćaju određenu širinu, potencijalno univerzalnu političku i kulturnu orijentaciju koja prelazi orijentaciju bilo kojeg sastavnog dijela carstva.*

U ovom smislu, carstva su bila konstantna značajka svjetske scene tokom 5000 godina. Nekoliko takvih carstava postojalo je stalno u raznim dijelovima svijeta u svako doba. Politička centraliziranost carstva bila je istodobno i njegova snaga i njegova slabost. Snaga carstva temeljila se na činjenici što je ono garantiralo eko-nomske tokove od periferije do centra, i to silom (danak i porez) kao i monopoli- stičkim prednostima u trgovini. Slabost carstva bila je u tome što je birokracija koju je zahtijevala politička struktura obično apsorbirala previše profita, osobito u slučajevima u kojima su represija i eksploatacija poticale pobunu, što je opet po-većalo vojne izdatke.2 Politička carstva su primitivno sredstvo ekonomske domi- nacije. Upravo suvremenom svijetu dugujemo društveno postignuće, ako hoćete, tj. izum tehnologije koja omogućava povećanje toka viška od nižih prema višim slojevima, od periferije do centra, od većine do manjine, eliminirajući »uzaludne troškove« preglomazne političke nadgradnje.

Spomenuo sam da je svjetska_grivreda izum suvremenog svijeta. Doduše, ne posve. Svjetske privrede postojale su i ranije. No, uvijek su se pretvarale u carstva:Kina, Perzija, Rim, I suvremena svjetska privreda mogla je poći istim putem — da-pače, povremeno se čini da će se to i dogoditi — ali su metode suvremenog kapita-lizma i tehnologije suvremene znanosti, koje su kao što znamo povezane na odre-đen način, omogućile toj svjetskoj privredi da prosperira, proizvodi i širi se bez pojave ujedinjene političke strukture.3

Kapitalizam zapravo nudi alternativni i unosniji izvor prisvajanja viška (unosniji barem u dugoročnom smislu). Carstvo je mehanizam za sakupljanje danka što u sadržajnoj definiciji Frederica Lanea znači »plaćanje zaštite, ali plaćanje koje prelazi troškove zaštite«.4 U kapitalističkoj svjetskoj privredi politička se energija koristi za osiguranje monopolističkih prava (do granice u kojoj je to moguće). Država postaje

*

Page 16: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

ne toliko centralno ekonomsko poduzeće koliko sredstvo za osiguranje određenih uvjeta razmjene u drugim ekonomskim transakcijama. Time djelovanje tržišta (ne slobodno djelovanje, ali ipak djelovanje) stimulira povećanje produktivnosti i sve popratne pojave suvremenog privrednog razvoja. Svjetska privreda je arena u kojoj se odvijaju ti procesi.

Čini se da je svjetska privreda ograničene veličine. Ferdinand Fried primjećuje:Ako uzmemo u obzir sve faktore, dolazimo do zaključka da se prostor »svjetske«

privrede u starorimsko doba mogao preći za otprilike 40 do 60 dana koristeći najbolje transportno sredstvo ... I danas je [1939] potrebno 40 do 60 dana kako bi se prešao prostor suvremene svjetske privrede ako pribjegnemo uobičajenim kanalima transporta robe.5

Ferdinand Braudel dodaje da bi se isto moglo reći za vremenski raspon sredo-zemnog svijeta u šesnaestom stoljeću.6 Ovdje nas zanimaju izvori i funkcioniranje takve 60-dnevne evropske svjetske privrede.7 Ne smijemo međutim ni u kojem slu-čaju zaboraviti činjenicu da Evropa nije bila jedina svjetska privreda tog doba. Bilo je i drugih.8 Međutim, samo se Evropa uputila stazom kapitalističkog razvoja koja joj je omogućila da pretekne te druge. Kako je do toga došlo, i zašto? Pogledajmo najprije što se događalo u svijetu tokom tri stoljeća prije 1450. U dvanaestom stoljeću istočna je hemisfera sadržavala niz imperija i malih svjetova koji su na rubovima bili svi isprepleteni. U to doba, jedno od žarišta trgovine bilo je Sre-dozemlje, gdje su se susretali Bizant, talijanski gradovi-države i, u određenoj mjeri, dijelovi sjeverne Afrike. Drugo žarište tvorio je kompleks Indijskog oceana i Crvenog mora. Područje Kine bilo je treće žarište. Centralno-azijska kopnena masa od Mongolije do Rusije bila je četvrto. Baltička regija tek što nije postala petim žarištem. Međutim, s ekonomskog aspekta sjeverozapadna Evropa bila je vrlo marginalno područje. U tom dijelu svijeta glavni društveni modalitet ili organizacija bio je — kako su ga kasnije nazvali — feudalizam.

Moramo jasno biti svjesni onoga što feudalizam nije bio. Feudalizam nije bio »naturalna privreda«. Nije bio privreda samo održanja. Zapadnoevropski feudali-zam razvio se raspadanjem carstva, raspadanjem koje nikada nije bilo potpuno, niti čak dejure? Mit Rimskog carstva je još uvijek povezivao to područje u kulturnom, pa čak i pravnom smislu. Kršćanstvo je služilo kao skup parametara u čijem je okviru društvo djelovalo. Feudalna Evropa bila je »civilizacija«, ali ne svjetski sistem. Bilo bi besmisleno zamisliti da su područja u kojima je postojao feudalizam imala dvije privrede — tržišnu privredu gradova i naturalnu privredu seoskih vlastelinskih posjeda. U dvadesetom stoljeću ovakav se pristup — kad je riječ o tzv. nerazvijenom svijetu — naziva teorijom »dvojne privrede«. Štoviše, kao što navodi Daniel Thorner:

Nema dvojbe da ćemo sami sebe zavaravati ako smatramo da su seljačke privrede orijentirane isključivo na vlastito preživljavanje, a izraz »kapitalistički« primijenimo na svaku orijentaciju prema »tržištu«. Bilo bi razumnije poći od pretpostavke da su tokom mnogo stoljeća seljačke privrede slijedile obje orijentacije.10

Koliko stoljeća? Koliko? U svom kapitalnom djelu o evropskoj agrarnoj povijesti B.H. Slicher van Bath locira prekretnicu oko 1150. godine. No ni prije toga, po njegovom mišljenju, zapadna Evropa se nije bavila naturalnom poljoprivredom već prije — od 500. do otprilike 1150. godine — onime što on naziva »neposrednom poljoprivrednom potrošnjom«, tj. sistemom djelomične autarhičnosti u kojem većina ljudi proizvodi vlastitu hranu, ali je isto tako razmjenjuje za drugu robu s ne- poljoprivrednim stanovništvom. Nakon 1150, smatra van Bath, zapadna Evropa dostigla je stadij »posredne poljoprivredne potrošnje« u kojem se još nalazimo."

Page 17: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

Prema tome, kad govorimo o zapadnoevropskom feudalizmu morali bismo zamisliti niz sitnih ekonomskih čvorića čije su se stanovništvo i produktivnost polako povećavali i u kojima je, prema važećim pravnim mehanizmima, većina viška pre-lazila u ruke zemljoposjednika koji su uživali plemićki status i upravljali pravosud-nim aparatom. Budući da je dobar dio tog viška bio u naturi, bio je od male koristi ako ga vlasnik nije mogao prodati. Razvili su se gradovi, podržavajući obrtnike koji su kupovali višak i razmjenjivali ga za svoje proizvode.

Izvori trgovačke klase su dvojaki: s jedne strane, bili su to zastupnici zemljopos-jednika koji bi se ponekad osamostalili, kao i srednje imućni seljaci kojima bi pre-ostalo dovoljno viška, nakon podmirenja obaveza prema gospodaru, za prodaju na tržištu12; s druge strane, bili su to lokalni zastupnici putujućih trgovaca (koji su če-sto djelovali u gradovima-državama sjeverne Italije, a kasnije u hanzeatskim gra-dovima) koji su iskorištavali loše komunikacije i, prema tome, visoke međuregio- nalne disparitete cijena, osobito kad bi neka područja pretrpjela prirodne kata-strofe.13 Razvijajući se, gradovi su, naravno, pružali mogućnost utočišta i zaposlenja seljacima, što je počelo mijenjati neke odnose na feudalnom posjedu.14

Feudalizam kao sistem ne smijemo zamišljati kao antitezu trgovini. Naprotiv — do određenog momenta feudalizam i ekspanzija trgovine idu jedno uz drugo. Ako su znanstvenici često zapažali tu pojavu, kako ukazuje Claude Cahen, u područjima izvan zapadne Evrope,15 možda su zbog ideološke jednostranosti propustili zapaziti istu pojavu u zapadnom feudalizmu. »Pošto smo time uzeli u obzir mogućnost konvergencije — samo do određenog stupnja razvoja — razvitka feudalizma i trgovine, trebali bismo s tog stajališta preispitati povijest samog Zapada®.16

Međutim, feudalni sistem je mogao podržavati samo ograničeni opseg vanjske (međuregionalne) trgovine — za razliku od unutrašnje (lokalne) trgovine. Naime, vanjska se trgovina bavila luksuznim artiklima, a ne masovnom robom. Ona se ko-ristila prednostima dispariteta cijena i zavisila o političkoj popustljivosti i eko-nomskim mogućnostima zaista bogatih. Vanjska je trgovina tek ekspanzijom pro-izvodnje u okviru suvremene svjetske privrede mogla djelomice preći na masovnu robu, koja je sa svoje strane podupirala proces proširene proizvodnje. Sve do tog trenutka, kao što primjećuje Owen Lattimore, trgovina zapravo nije bila ono što danas podrazumijevamo tim pojmom:

Još u doba Marca Pola (ako ne i kasnije) poslovanje trgovca koji bi se usudio pokušati sreću izvan svog područja zavisilo je o hirovima moćnika ... Cilj dalekog i opasnog puta nije bila trgovina masovnom robom, već egzotičnim, rijetkim i luksuznim artiklima ... Trgovac je tražio one koji će mu pružiti naklonost i zaštitu ... Ako nije imao sreće, opljačkali bi ga ili porezima stjerali na prosjački štap; no, ako je imao sreće, primio bi za svoju robu ne ekonomsku cijenu već prije velikodušan novčani dar... Trgovina svilom kao i mnogim drugim artiklima temeljila se na darivanju a ne na trgovanju«.'7

Prema tome, razina trgovačke aktivnosti je bila ograničena. Glavna privredna aktivnost bila je i dalje proizvodnja hrane i obrt, te razmjena tih proizvoda unutar malih ekonomskih područja. Usprkos tome, opseg te ekonomske aktivnosti se po-lako širio. A time su rasle i razne ekonomske jezgre. Počela su se obrađivati nova granična područja. Osnivali su se novi gradovi. Stanovništvo se povećavalo. Križarski ratovi su pružili neke od prednosti kolonijalne pljačke. A tada je, negdje u četrnaestom stoljeću, ta ekspanzija prestala. Obrađena područja su se ponovo smanjila. Stanovništvo je opadalo. U cijeloj feudalnoj Evropi, pa i izvan nje, kao da je došlo do »krize« obilježene ratom, bolešću i ekonomskim nedaćama. Odakle ta »kriza« i koje su njene posljedice?

Page 18: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

Kao prvo, u kojem je to smislu bila kriza? U tom pogledu nailazimo na određena neslaganja, ne toliko u vezi s opisom procesa koliko u vezi sa značajem koji se pripisuje određenim uzrocima. Edouard Perroy smatra da se pitanje prvenstveno svodi na optimum što ga je dosegao proces ekspanzije, na demografsko zasićenje, »ogromnu gustoću s obzirom na još uvijek primitivno stanje poljoprivredne i obrt-ničke tehnologije«.18 U nedostatku boljih plugova i gnojiva, situacija se teško mogla poboljšati. To je dovelo do manjka hrane, a nedostatak hrane do epidemije. S obzirom na stabilnu ponudu novca došlo je do umjerenog povećanja cijena što je pogodilo rentijere. Polagano pogoršanje situacije prešlo je u akutnu fazu u počet-nim godinama Stogodišnjeg rata (1335-1345) zbog kojeg su zapadnoevropski državni sistemi prešli na ratnu privredu i time doveli do potrebe za povećanim oporezivanjem. Povrh već teških feudalnih nameta, porezi su previše opteretili proizvođače pa je došlo do krize likvidnosti, a kriza je sa svoje strane dovela do povratka na posredno oporezivanje i oporezivanje u naturi. Time je započeo silazni ciklus: fiskalno opterećenje izazvalo je smanjenje potrošnje, koje je dovelo do smanjenja proizvodnje i cirkulacije novca, što je još više otežalo likvidnost, potičući kraljevsko zaduživanje i — s vremenom — nelikvidnost ograničenih kraljevskih blagajni, a to je sa svoje strane izazvalo krizu kredita, dovodeći do zgrtanja zlata i srebra u šipkama koje je poremetilo hod međunarodne trgovine. Cijene su naglo porasle i time još više ugrozile opstanak, pa je stanovništvo počelo opadati. Zemljoposjednik je izgubio kupce i zakupnike. Obrtnik je izgubio mušterije. Oranice se pretvaraju u pašnjake jer oni zahtijevaju manje radne snage. Međutim, javlja se i problem kupaca vune. Nadnice se povećavaju, što posebno opterećuje male i srednje zemljoposjednike koji se obraćaju državi da ih zaštiti od povećanja nadnica. »Dezagre- giranje vlastelinske proizvodnje, koje postaje sve naglašenije nakon 1350, dokaz je kontinuirane krize ... osrednjosti u stagnaciji«.19

Na prvi pogled stagnacija je čudna posljedica. Čovjek bi možda očekivao slijedeći scenario: smanjenje stanovništva povećava nadnice što bi — s razmjerno neela-stičnom rentom — značilo promjenu u sastavu potražnje, prebacivanje dijela viška s gospodara na seljaka i, prema tome, manje stvaranje zaliha. Nadalje, smanjenje stanovništva u pretežno poljoprivrednoj ekonomiji trebalo je izazvati paralelna smanjenja potražnje i ponude. Međutim, budući da će proizvođač obično smanjiti proizvodnju eliminiranjem manje plodnih parcela, trebalo je doći do povećane produktivnosti, a ona je trebala smanjiti cijene. I jedno i drugo je trebalo poticati trgovinu, a ne destimulirati je. Usprkos tome, trgovina je u stvari »stagnirala«.

U ovom je proračunu pogrešno implicitno pretpostavljanje elastičnosti potražnje. North i Thomas nas podsjećaju da su — s obzirom na stanje tehnologije i obujam međunarodne trgovine — troškovi transakcija bili vrlo veliki, pa bi svako smanjenje volumena (izazvano smanjenjem stanovništva) uzrokovalo proces povećanja troškova koji bi doveo do daljnjeg smanjenja trovine. Po njihovom mišljenju proces je tekao ovako:

[Ranije se] trgovcima isplatilo smanjiti troškove transakcija postavljanjem zastupnika, u udaljenim gradovima, za prikupljanje podataka o cijenama i trgovačkim prilikama; padom volumena trgovine to više nije bilo svrsishodno. Tokovi informacija su presušili, i volumen trgovine se još više smanjio. Nije stoga čudno što ekonomski povjesničari nalaze depresiju (koja za njih znači smanjeni ukupni volumen privredne aktivnosti) i u tom svijetu gdje je, po svoj prilici, viši dohodak per capita slijedio razmjerno povećanje realnih nadnica što su ga seljaci i radnici morali osjetiti.20

R.H. Hilton prihvaća Perroyjev opis događaja.21 Međutim, on zamjera obliku analize prema kojoj se ta kriza može usporediti s jednom od povratnih kriza razvi-

Page 19: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

jenog kapitalističkog sistema, što sa svoje strane pretjerano naglašava stupanj dje-lovanja financijskih i monetarnih dilema na feudalni sistem u kojem je element toka gotovine mnogo manji dio ljudske interakcije nego u kapitalističkom društvu.22 Hilton nadalje ukazuje na to da Perroy uopće ne spominje još jednu pojavu, koja proizlazi iz događaja što ih Perroy opisuje i koja je za Hiltona od središnje važno- sti, tj. pojavu neuobičajeno snažnog društvenog konflikta, »klimu endemskog ne-zadovoljstva«, seljačkih pobuna koje su poprimile oblik »revolta protiv društvenog sistema kao takvog«.23 Zbog toga to po Hiltonovom mišljenju nije bila samo ko-njunkturna kriza, jedna točka na krivulji cikličkih trendova, već prije kulminacija 1000 godina razvoja, odlučujuća kriza sistema. »Tokom posljednjih stoljeća rimskog carstva kao i u srednjem vijeku, društvo je bilo paralizirano sve većim troškovima društvene i političke nadgradnje, troškovima bez odgovarajućeg, kompenzi- rajućeg povećanja proizvodnih kapaciteta društva«.24 Hilton se slaže s Perroyjevim mišljenjem prema kojem neposredni uzrok toj dilemi valja tražiti u tehnološkim ograničenjima, nedostatku gnojiva i nesposobnosti povećanja ponude gnojiva po-većanjem stočnog fonda budući da je klima ograničavala količinu zimske hrane za stoku. Međutim, »morali bismo naglasiti nedostatak značajnog reinvestiranja profita u poljoprivredu koje bi značajno povećalo produktivnost«25 A to je posljedica ograničenja sistema nagrađivanja svojstvenih feudalnoj društvenoj organizaciji.

Hiltonovo naglašavanje opće krize feudalizma nudi nam, u odnosu na Perroyje- vo poimanje konjunkturnog aspekta, objašnjenje društvenih promjena do kojih je došlo navedenim razvojem događaja. Naime, ako je sistem prešao optimalni stu-panj produktivnosti te ako su ekonomske teškoće dovele do općeg klasnog rata iz-među feudalnih gospodara i seljaka, kao i do katastrofalnih sukoba unutar klase feudalaca, jedino rješenje koje bi moglo spasiti zapadnu Evropu od desetkovanja i stagnacije bilo bi rješenje koje bi povećalo ekonomski kolač za raspodjelu, a ono je zahtijevalo,"s obzirom na tehnologiju tog doba, proširenje zemljišnih površina i demografske baze. To se u stvari i dogodilo u petnaestom i šesnaestom stoljeću.

Praktički nema dvojbe da je zapadna Evropa postala poprištem seljačkih buna u razdoblju od jedanaestog do petnaestog stoljeća. Hilton za Englesku nalazi ne-posredno objašnjenje u činjenici »da je u 13. stoljeću većina velikih zemljoposjed-nika, svjetovnih i crkvenih, povećala proizvodnju svojih posjeda radi prodaje po-ljoprivrednih proizvoda na tržištu ... [Uslijed toga] potreba za radnom snagom se povećala, pa čak i podvostručila«.26 Kosminsky također napominje da je to razdoblje »najintenzivnije esploatacije engleskog seljaštva...«27 Na »kontinentu« došlo je do niza seljačkih ustanaka: na prelazu iz 14. u 15. stoljeće u sjevernoj Italiji i obalnom dijelu Flandrije, 1340. u Danskoj, 1351. na Majorki, 1358. u Francuskoj (Jacquerie), te raštrkani ustanci po Njemačkoj mnogo prije velikog seljačkog rata iz 1525. Seljačke republike pojavile su se u Friziji u dvanaestom i trinaestom stoljeću, te u Švicarskoj u trinaestom stoljeću. Prema B.H. Slicheru van Bathu, »seljački ustanci bili su popraćeni ekonomskom recesijom«.28 Recesiju je, prema Dobbu, posebno teško osjetio »gornji sloj imućnih seljaka, koji su imali mogućnost da privedu nova zemljišta obradi i poboljšaju poljoprivredu, pa su stoga često predvodili pobunu«29, a ne najniži sloj radnika koji vjerojatno nije nikada dobro stajao.

Iznenadni pad prosperiteta nije izazvao samo nezadovoljstvo seljaka. Popratna depopulacija — uzrokovana ratovima, gladi, i epidemijama — dovela je do pojave poznate pod nazivom Wiistungen, do uzmicanja naselja iz marginalnih područja,

Page 20: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

ponekad do nestanka cijelih sela. Napuštanje sela ne smijemo smatrati isključivo znakom recesije. Naime, mogli bismo navesti još najmanje dva značajna razloga zbog kojih je dolazilo do napuštanja naselja. Jedan od njih, i to kontinuiranog ka-raktera, bilo je traganje za fizičkom sigurnošću kad god bi neko područje zahvatio rat.30 Drugi razlog, manje »slučajne« i više strukturalne prirode, bila je promjena agrarne društvene strukture, »ograđivanje« ili »prisvajanje« zemljišta, tj. proces pretvaranja općinskog zemljišta u privatno. I taj se proces, po svemu sudeći, odvi-jao u kasnom srednjem vijeku.31 Pri današnjem stanju saznanja bilo bi donekle te-ško razmrsiti navedena tri elementa.

Što se tiče prestanka krčenja i recesije naselja, dvije su stvari čini se jasne. Kao što primjećuje Karl Helleiner, bio je to »selektivan proces s obzirom na veličinu posjeda. Kako se čini, postotak malih zakupljenih dobara napuštenih u kasnom srednjem vijeku bio je viši od postotka napuštenih velikih farmi«.32 Proces je bio selektivan i u regionalnom smislu. Pojava Wiistungena bila je izgleda rasprostra-njena ne samo u Njemačkoj i centralnoj Evropi33 već i u Engleskoj.34 Nema sumnje da djelomično objašnjenje treba tražiti u činjenici da je Francuska,35 kako iz povi-jesnih tako i iz pedagoških razloga, bila gušće naseljena i ranije raskrčena u odnosu na druge dijelove Evrope.

U to doba opadanja potražnje za poljoprivrednim proizvodima povećavale su se nadnice u gradovima, a prema tome i cijene obrtničkih proizvoda, zbog manjka radne snage uzrokovanog opadanjem stanovništva. To je sa svoje strane izazvalo povećanje troškova poljoprivredne radne snage i smanjilo rentu (s obzirom na to da su rente bile fiksne dok su nominalne cijene rasle). To je dovelo do procesa ko-jeg Marc Bloch naziva »trenutnim osiromašenjem gospodske klase«.36 Profit je opao, a troškovi upravljanja se povećali, kao što je to uvijek slučaj u teškim vreme-nima,37 pa su vlasnici počeli razmatrati načine kako da se riješe neposrednog upravljanja. Ekonomski škripac povećao je namete seljaštva koji su zbog toga po-stali protuproduktivni i dovodili do bijega seljaka.38 Jedan od načina kojima je plemstvo moglo povratiti prihode i koji se često pokazao djelotvornim za najbogatiji sloj, bilo je traženje nove i unosne službe na dvoru vladara.39 Međutim, ni ovo rješenje nije moglo spriječiti posljedice recesije i, time, zaustaviti propadanje slo-bodnog vlastelinskog posjeda (domene).40 Proces je uz to, odlaskom gospode s posjeda, vjerojatno poticao i nezainteresiranost za upravljanje.

Što se tada dogodilo s velikim imanjima? Prodavali su ih, ili davali u zakup za novac, glavnoj skupini koja je bila spremna i sposobna da ulazi u takve transakcije— imućnijim seljacima koji su mogli postići povoljnije uvjete.41

Međutim, u Francuskoj je bilo znatno ograničenije (manje). Ne smijemo međutim zaboraviti da društvena organizacija poljoprivredne proizvodnje nije bila posvuda ista. Slobodni zemljišni posjedi (domene) bili su najveći u zapadnoj Evropi, djelomice zato što je veća gustoća stanovništva zahtijevala relativnu efikasnost ve-ćih jedinica. U srednjoj Evropi posljedice ekonomske recesije dovele su također do napuštanja marginalnih područja, iako analizu ovih Wiistungena komplicira činje-nica da su to bila djelomično ograđivanja, a ne samo napuštanja.42 Istočnije, u Brandenburgu i Poljskoj (o čemu će biti riječi kasnije), gdje je gustoća stanovništva bila još manja, posjedi feudalaca — koji su ranije zajedno posjedovali manje zemlje nego seljaci — »protegli su se na sva zemljišta koja su ostala napuštena zbog

Page 21: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

iznenadnog demografskog sloma« 43 Koliko će se to pokazati unosnim (za feudalce) u šesnaestom stoljeću, koliko će to duboko izmijeniti društvenu strukturu istočne Evrope, koliko će to važno biti za razvoj zapadne Evrope — sve je to nedvojbeno bilo iznad shvaćanja sudionika u četrnaestom i petnaestom stoljeću. Međutim, u nemarginalnim obradivim područjima zapadne Evrope suviše velikislobodni posjed (domena) ustupa pred manjim gospodarstvima. Prema tome, ima- i mo istodobno rast srednjeg seljaštva na obradivom zemljištu zapadne Evrope, po- j četak ograđivanja manje obradivih zemljišta u zapadnoj Evropi (što će predstavljati osnovu za proširenje stočarstva) i koncentraciju vlasništva u velikim posjedima / u istočnoj Evropi (koja će kasnije služiti novoj funkciji kao područje izvoza žitari- < ca).

Je li ovo razdoblje ekonomskog »sloma« ili »stagnacije« bilo dobro ili loše za razvoj kapitalističke svjetske privrede? Odgovor na to pitanje zavisi o rasponu perspektive. Michael Postan smatra petnaesto stoljeće regresijom u odnosu na razvoj u četrnaestom stoljeću,44 nazatkom koji je, naravno, kasnije nadoknađen. Eugen Kosminsky smatra ga dijelom likvidacije feudalizma i, prema tome, potrebnim korakom u razvoju kapitalističke privrede.45 Činjenice su iste. Razlikuje se samo teoretska perspektiva.

Za sada gotovo i nismo spomenuli razvoj događaja na političkom planu, osobito polagani uspon centralizirane državne birokracije. U naponu zapadnog feudalizma, kad je država bila najslabija, prosperirao je zemljoposjednik, feudalni gospodar. Koliko je god plemstvo, u kasnijim razdobljima, moglo koristiti državni aparat za ostvarivanje svojih interesa, nema dvojbe da mu je još više pogodovala slabost kraljeva i careva. Bilo je osobno nezavisnije u odnosu na vlast i oporezivanje i, štoviše, slobodnije da upravlja seljacima i oporezuje ih. U takvim društvima gdje ne postoji stvarna veza između centralne vlasti s njenim pravnim poretkom i masa, djelovanje nasilja se podvostručuje jer, kako primjećuje Bloch, »igrom običaja zloupotreba je uvijek mutacijom mogla postati presedanom, a presedan pravom«.46

Prema tome, feudalni gospodari ne bi nikada pozdravili jačanje centralnog aparata da se nisu našli u oslabljenom položaju u kojem im je bilo teže oduprijeti se zahtjevima centralne vlasti pa su stoga spremnije prihvatili koristi nametnutog poretka. Upravo takvu situaciju nametnule su privredne teškoće četrnaestog i petnaestog stoljeća, te opadanje feudalnih prihoda.

Uz ekonomske dileme došlo je i do tehnološke promjene u vještini ratovanja — od luka do topa i puške, od konjaničkog ratovanja do ratovanja u kojem je napadala pješadija, što je zahtijevalo više uvježbavanja i discipline. Sve je to značilo veće troškove ratovanja, veći broj ljudi i, pogotovo, poželjnost stalne vojske u odnosu na ad hoc formacije. S obzirom na te nove zahtjeve, ni pojedini feudalci niti grado- vi-države nisu mogli snositi troškove ni regrutirati ljudstvo, pogotovo ne u doba depopulacije 47 Dapače, čak su i teritorijalne države teško održavale red, na što ukazuje i učestalost seljačkih pobuna.48

U svakom slučaju, petnaesto stoljeće je doba velikih obnovitelja unutrašnjeg reda u zapadnoj Evropi kao što su Luj XI u Francuskoj, Henry VII u Engleskoj, te Ferdinand Aragonski i Izabela Kastilska u Španjolskoj. Kao i u slučaju njihovih manje uspješnih prethodnika, glavni mehanizmi koji su im stajali na raspolaganju u tom zadatku bili su financijske prirode, tj. podrazumijevali su naporno stvaranje (civilne i vojne) birokracije koja će biti dovoljno snažna za ubiranje poreza i, time, financiranje još snažnije birokratske strukture. Taj je

Page 22: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

proces počeo još u dvanaestom i trinaestom stoljeću. S prestankom invazija koje su ranije brinule i iscrpljivale vladare, rastom stanovništva, obnovom trgovine i, otuda, obilnijom cirkulacijom novca, pojavila se osnova za oporezivanje, tj. prikupljanje sredstava za izdržavanje plaćenih oficira i vojnika.49

To vrijedi ne samo za Francusku, Englesku i Španjolsku već i za njemačke kneževine.

Porezi su u svakom slučaju ključno pitanje. I nije lako početi s uzlaznim ciklu-som.50 Zapreke koje su u kasnom srednjem vijeku stajale na putu uspješnom siste-mu oporezivanja doimaju se u retrospektivi poraznima. U stvarnosti se može opo-rezivati samo neto proizvodnja, a neto proizvodnja je bila mala kao i količina novca te njegova cirkulacija. Provjera poreza bila je izuzetno teška zbog nedostatka osoblja kao i zbog niske razine kvantificirane evidencije. Nije stoga čudno što su vladari stalno pribjegavali alternativnim izvorima prihoda: konfiskaciji, posuđivanju, prodaji državnih službi, »falsificiranju« odnosno smanjenju finoće kovanog novca. No sve su te mogućnosti, iako su možda rješavale trenutačne financijske dileme, imale određeno negativno dugoročno djelovanje na političko-ekonomsku snagu kralja.51 Doduše, bilo bi ipak netočno naglašavati teškoće. Ono što impresionira jest veličina pothvata. Brojne kompromise možemo smatrati bitnim koracima na putu k uspjehu. Zakup poreza52 i mogućnost kupovine državne službe53 su upravo dva primjera takvih korisnih kompromisa. Osim toga, povećani priliv novca kralju štetio je plemstvu ne samo zato što je jačao moć države već i zato što je slabio izvore prihoda samog plemstva, osobito u težim ekonomskim prilikama četrnaestog i petnaestog stoljeća, i to naročito onih koji se nisu povezali s novim birokratskim aparatom. Duby kaže: »Dobar dio prihoda što su ih seljaci ostvarivali na zemlji i dalje je dospijevao u ruke feudalnog gospodara, ali je beskonačno napredovanje oporezivanja znatno povećalo udio što su ga uzimali zastupnici države« .54

Jačanjem države povećala se i unosnost monetarnih manipulacija. Kad su u četrnaestom i petnaestom stoljeću financijske krize država opterećenih ratom još više komplicirale zbog niskih oporezivih profita na selu, države su morale iznaći druge izvore prihoda, osobito s obzirom na činjenicu da su vladari, u uvjetima de-populacije, nudili izuzeće od plaćanja poreza onima koji su bili spremni ponovno naseliti napuštena područja. Prema tome, prednosti monetarne manipulacije bile su mnogostruke. Leopold Genicot navodi tri moguća objašnjenja čestog »falsificiranja« metalnog novca u navedenom razdoblju: smanjivanje državnih dugova (iako obezvređivanje novca smanjuje i stalne državne prihode koji su predstavljali većinu dohotka krunskih dobara; nedostatak platežnih sredstava, u doba kad je trgovina rasla više nego zalihe srebra i kad su nemiri poticali zgrtanje nekovanog zlata i srebra; ili namjerna ekonomska politika smanjenja tečajeva radi zaustavljanja deflacije, suzbijanje zgrtanja zlata i srebra, olakšavanja izvoza i — time — oživ-ljavanja trgovine. Bez obzira na objašnjenje, obezvređivanje je djelovalo »uglavnom inflaciono« te je »time smanjivalo stvarnu vrijednost stalnih prihoda«.55 Glavni primaoci stalnih prihoda bile su gospodske klase, pa su one stoga bile oslabljene u odnosu na državu.

Državu? Stoje država? U to doba, bio je to vladar čiji se ugled uzdizao, čije se veličanstvo održavalo, i koji se malo pomalo udaljavao od svojih podanika.56 Bila je to i birokracija koja se sada pojavila kao izrazita društvena grupacija s posebnim karakteristikama i interesima, glavni saveznik vladara57 ali ipak saveznik koji je, kao

Page 23: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

što ćemo vidjeti, ostao ambivalentan. Bila su to i razna parlamentartia tije- laJšto su ih suvereni stvarali kao mehanizme koji će im pomoći u zakonodavnom oblikovanju poreza, tijela koja su se sastojala uglavnom od plemića i koja je kralj koristio u borbi protiv plemstva, a plemstvo u borbi protiv kralja.58

Ta država je tvorevina koja je u zapadnoj Evropi nastala u trinaestom, ne u šes-naestom stoljeću. Yves Renouard je pokazao kako su se današnje granice Francus-ke, Engleske i Španjolske više-manje definitivno ustalile u nizu bitaka koje su se odigrale između 1212 i 1214.59 Kasniji nacionalni osjećaji konstruirani su na temelju tih granica, a ne nekih drugih (ne, na primjer, na temelju nekakve sredozemne okcitanske* države koja bi obuhvaćala Provansu i Kataloniju, ili nekakve atlant-

ske države koja bi obuhvaćala zapadnu Francusku iz doba Anžuvinaca kao dio Engleske). »Najprije granice a zatim stxasti« vrijedi isto toliko za ranu suvremenu Evropu koliko i za Afriku dvadesetog stoljeća. U tom je razdoblju donijeta odluka ne samo o granicama već i, što je još važnije, o postojanju samih granica. Edouard Perroy to naziva »temeljnom promjenom« u po 1 itičkojstrukt uri zapadne Evrope.60 Po njegovom mišljenju transformaciju Evrope možemo vremenski smjestiti u razdoblje između sredine dvanaestog i početka četrnaestog stoljeća, ukratko u razdoblje najvećeg trgovačkog i poljoprivrednog napretka u srednjem vijeku.

Zašto nacionalne države a ne carstva? U tom pogledu moramo biti oprezni s ter-minologijom. Možda bismo Francusku trinaestog i četrnaestog stoljeća morali smatrati nacionalnom državom, Francusku petnaestog i šesnaestog stoljeća carst-vom, a Francusku sedamnaestog stoljeća ponovno nacionalnom državom. Tako barem, kako se čini, misli Fernand Braudel.61 Zašto ta naizmjeničnost? Po Braude- lovom mišljenju, »privredna ekspanzija 15. i 16. stoljeća dovela je do konjunkture koja je uporno pogodovala velikim pa čak i vrlo velikim državama, tim 'debelim državama’. ... U stvari, povijest je naizmjenično povoljna i nepovoljna za velike političke strukture«.62 Fritz Hartung i R. Mousnier ukazuju na potrebu za mini-malnom veličinom (ali i maksimalnom?) u uspostavljanju apsolutne monarhije, oblika koji nije uspijevao u malim državama. »Očito je da male države nisu bile dovoljno velike, kao vojne i privredne jedinice, da bi podržavale apsolutnu monar-hiju«.63 Sve to međutim samo nagovještava odgovore na pitanje koje zavrijeđuje znatnu teoretsku pažnju. Možda nam pri tom najviše pomaže V. G. Kiernan sa sli-jedećim koncepcijskim objašnjenjem:

Cilj ni jedne dinastije nije bilo izgrađivanje nacionalne države; svaka je dinastija težila neograničenom proširenju. . . a što je više uspijevala, to je ishod sve više bio raznoliko promašeno carstvo. Ono je moralo biti dovoljno veliko kako bi preživjelo i moglo oštriti zube na susjedima, ali i dovoljno maleno kako bi se moglo organizirati iz jednog centra i kako bi se moglo osjećati jedinstvenim entitetom. Na pretrpanom zapadnom rubu Evrope svako pretjerano širenje teritorija sprečavali su suparnici i geografska ograničenja.64

Naravno, ako nisu širili carstvo na prekomorska područja. Takva su promašena carstva razvijala različite »imperijalne« raisons d’etat, različite ideologije. Nacio-nalna država je teritorijalna jedinica koju vladari nastoje (ponekad, često, svakako ne uvijek) pretvoriti u nacionalnu jedinicu — iz razloga o kojima ćemo govoriti kasnije. Cijela stvar postaje još nejasnija ako se sjetimo činjenice da su od šesna-estog stoljeća nadalje nacionalne države u zapadnoj Evropi nastojale stvoriti razmjerno homogena nacionalna društva u metropoli carstva koristeći imperijalni pothvat kao pomagalo — možda i neophodno pomagalo — u stvaranju nacionalnog društva.

Page 24: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

Govorili smo o krizi zapadnog feudalizma u četrnaestom i petnaestom stoljeću kao osnovi i predigri za ekspanziju Evrope i njenu ekonomsku transformaciju nakon šesnaestog stoljeća. Diskusija i objašnjenja su se do sada odnosili uglavnom na društvenu strukturu (organizacija proizvodnje, državni aparat, odnos raznih društvenih grupa). Mnogi međutim smatraju da bi se »kriza« četrnaestog stoljeća i »ekspanzija« u šesnaestom stoljeću mogle objasniti, barem u značajnom dijelu, faktorima fizičke okoline — klimom, epidemiologijom, uvjetima tla. Te argumente ne bismo smjeli olako odbaciti, i te bi faktore valjalo procijeniti i pridati im pravi značaj u objašnjenju društvene promjene koja je zaista uslijedila.

Faktor klime najsnažnije naglašava Gustaf Utterstrom:Zahvaljujući industrijalizmu, a svakako i tehničkom napretku, čovjek je danas

manje izložen hirovima prirode nego u ranijim stoljećima. Međutim, kako se često uzima u obzir — kao još jedan faktor — činjenica da živimo u doba u kojem je klima, osobito u sjevernoj

Page 25: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

30

Evropi, neobično blaga? U toku posljednjih 1000 godina. . . razdoblja uspješnih ljudskih aktivnosti poklapaju se u cjelini, iako ima i važnih iznimaka, s toplim intervalima između velikih glacijacija. U tim istim intervalima bilježimo i najveći napredak kako privrednog života tako i broja stanovnika.63

Kako bi još snažnije dokazao svoju tvrdnju, Utterstrom nas podsjeća na činjenicu da su klimatske promjene mogle posebno utjecati na transformaciju Evrope. »Primitivna poljoprivreda srednjeg vijeka morala je znatno više zavisiti o povoljnim vremenskim prilikama nego suvremena poljoprivreda s njenim visokim tehničkim stupnjem«.66

Utterstrom na primjer ukazuje na oštre zime u četrnaestom i ranom petnaestom stoljeću, blage zime od 1460. do sredine šesnaestog stoljeća, oštre zime u drugoj polovici sedamnaestog stoljeća, što grosso modo odgovara ekonomskoj recesiji, ekspanziji i recesiji.

Ako demografski pritisak smatramo odlučujućim faktorom, nećemo dobiti zadovoljavajuće objašnjenje navedenih ekonomskih razvoja. Činjenica da se stanovništvo povećavalo na poznati način nameće pitanje koje do sada nije postavljeno: zašto se stanovništvo povećavalo?. . . Stanovništvo se znatno povećalo. . . općenito u cijeloj Evropi. U sjevernoj i srednjoj Evropi proces je dobio zamaha u razdoblju neuobičajeno blage klime. To bismo teško mogli nazvati slučajnom koincidencijom: mora postojati nekakva uzročna veza.6"

Za Utterstroma su i epidemiološki faktori utjecajne varijable. On objašnjava ve-liku kugu iz 1665. vrućim ljetima koja su dovela do razmnažanja crnog štakora, do-maćina štakorske buhe, jednog od dvaju prenosnika kuge.69

Georges Duby priznaje da tu hipotezu valja shvatiti ozbiljno. Prestanak uzgajanja nekih kultura u četrnaestom stoljeću (žitarice na Islandu, skandinavske kolonije na Grenlandu, niža granica šume u Sudetima, kraj vinogradarstva u Engleskoj i njegova regresija u Njemačkoj) može se svakako vjerodostojno objasniti klimatskim promjenama. Međutim, postoje i druga vjerodostojna objašnjenja. Što je najvažnije, Duby nas podsjeća da je »recesija poljoprivrede, kao i demografski slom, počela prije početka četrnaestog stoljeća«70, tj. prije pretpostavljenih klimatskih promjena. Za razliku od Utterstroma Duby klimatske faktore, a nakon njih epidemiologiju, smatra kumulativnim nedaćama koje su, u četrnaestom stoljeću, »nanijele porazan udarac već krhkoj demografskoj strukturi«.71 Sličan skepticizam u odnosu na vremenski primat klimatskih promjena u objašnjavanju uspona i padova izražavaju i Helleiner72, Slicher van Bath73 i Emmanuel Le Roy Ladu- rie.74

Budući da su klimatske promjene postojale, očito je da su utjecale na djelovanje društvenog sistema. Međutim, isto je tako očito da će klimatske promjene različito djelovati na različite društvene sisteme. Usprkos razlikama u mišljenju, glacijacija je vjerojatno zahvatila cijelu sjevernu hemisferu, ali se razvoj društva u Aziji i Sjevernoj Americi jasno razlikovao od onoga u Evropi. Bilo bi stoga korisno da se vratimo na kronični faktor napregnutih resursa u feudalnom sistemu društvene organizacije, ili na pretjeranu potrošnju manjine s obzirom na općenito nisku razinu produktivnosti. Norman Pounds nas podsjeća na »zaista malenu sigurnosnu granicu na koju je srednjovjekovni seljak mogao računati, čak i u uvjetima koje bismo mogli nazvati normalnima ili prosječnima.. .«75 Slicher van Bath je također sklon toj hipotezi produžene pothranjenosti jer primjećuje da je stanovništvo bilo najotpornije na kugu upravo u područjima koja su proizvodila bjelančevine.76

Međutim, ako je najprije došlo do ekonomske regresije zbog kronične prevelike eksploatacije i rezultirajućih pobuna o kojima smo govorili, a tada su klimatski faktori još više naglasili nedostatak hrane i epidemije, lako je shvatiti kako je stjecaj društvenih i fizičkih prilika mogao poprimiti razmjere »krize«. A krizu će jošviše pogoršati činjenica da je kuga, nakon što se proširila, postala endemska.77 Nadalje, iako bi manji broj stanovnika trebao značiti više hrane budući da je zemljišna masa ostala ista, to je značilo i prelaz na ispašu i, prema tome, smanjenje energetskog outputa. Tako je i demografsko propadanje postojalo

Page 26: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

31

endemskom pojavom.78 »Propast rente, smanjenje profita i pogoršana situacija u kojoj su se našli feudalni gospodari«, kako dodaje Pierre Chaunu, možda su još više otežali situaciju odvraćajući ulaganje kapitala od zemlje.79 Dobb sa svoje strane navodi da je re- zultirajuća pojava pretvaranja radne rente u novčanu možda još više opteretila seljaka, umjesto da mu olakša situaciju kako se obično pretpostavlja, i time pogoršala škripac u kojem se našao.80 Prema tome, uvođenje varijabli fizičke okoline ne poništava našu raniju analizu. Ono je obogaćuje dodajući .još jedan element koji nam pomaže da objasnimo stjecaj povijesnih okolnosti koji je urodio tolikim posljedicama u kasnijoj povijesti svijeta, još jedan primjer kako razdobljima dugoročne stabilnosti i polaganim stoljetnim promjenama možemo objasniti stjecaje događaja koji posjeduju moć promjene prelaznih društvenih struktura — pre- laznih sa stanovišta vremenskog trajanja.

Za sada nam analiza pokazuje slijedeće: u Evropi je u kasnom srednjem vijeku i postojala kršćanska »civilizacija«, ali .ne svjetsko carstvo jlLsvjetska privreda. Ve- ' čina Evrope bila je feudalna, tj. sastojala se od razmjerno malih, razmjerno autar- hičnih ekonomskih čvorića koji su se temeljili na obliku eksploatacije s razmjerno neposrednim prisvajanjem malog poljoprivrednog viška što ga je, u okviru vlastelinske privrede, proizvodila malobrojna klasa — plemstvo. Unutar Evrope postojale su najmanje dvije manje svjetske ekonomije — jedna, srednje veličine, usredotočena oko gradova — država sjeverne Italije i druga, manja, usredotočena oko gradova — država Flandrije i sjeverne Njemačke. Većina Evrope nije bila neposredno uključena u te mreže.

Od otprilike 1150. do 1300. došlo je u Evropi do ekspanzije u okviru feudalnog*'] načina proizvodnje — do ekspanzije koja je bila istodobno geografska, trgovačka i demografska. Od otprilike 1300. do 1450. ono što se proširilo se skupilo, i ta se kontrakcija ponovno odigrala na sve tri razine — geografskoj, trgovačkoj i demo-i grafskoj.

Kontrakcija koja je uslijedila nakon ekspanzije izazvala je »krizu«, i to krizu koja je bila vidljiva ne samo u ekonomskoj sferi već i u političkoj sferi (ratovi među plemstvom i seljačke bune su dva glavna simptoma). Kriza je bila vidljiva i na kulturnoj razini. Srednjovjekovna kršćanska sinteza našla se izložena mnogobrojnim napadima u svim onim oblicima koji će kasnije postati poznati kao prva buđenja »suvremene« zapadne misli.

Postoje tri glavna objašnjenja krize. Prema prvom, kriza je u osnovi bila posljedica cikličkih privrednih trendova. Pošto je dostignuta optimalna točka ekspanzije s datom tehnologijom, uslijedila je kontrakcija. Prema drugom objašnjenju, kriza je u biti bila posljedica stoljetnog trenda. Nakon tisuću godina prisvajanja prema feudalnom modalitetu, dostignuta je točka opadajućeg prinosa. Dok je produktivnost i dalje stagnirala (ili se čak možda i smanjivala zbog iscrpljivanja tla) zbog nedostatka strukturirane motivacije za tehnološkim napretkom, opterećenje što su ga morali snositi proizvođači viška stalno je raslo zbog sve brojnije i rastrošnije vladajuće klase. Više se nije moglo iscijediti ništa. Treće je objašnjenje klimatološ- ko. Zbog promjene meteoroloških uvjeta u Evropi produktivnost tla je opala uz istodobno povećanje epidemije.

Prvom i trećem objašnjenju može se prigovoriti da ne uzimaju u obzir činjenicu da je do sličnih cikličkih i klimatoloških pomaka dolazilo na drugim mjestima i u drugim vremenima, iako posljedica nije bila stvaranje kapitalističke svjetske priv-

Page 27: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

32

rede kao rješenja problema. »Stoljetno« objašnjenje krize je možda ispravno, ali su s njime nerazdvojno povezane teškoće u vezi sa stvaranjem onakve ozbiljne statističke analize kakva bi pokazala da je to dostatno objašnjenje društvene transformacije. Vjerujem da bi bilo najvjerodostojnije pretpostaviti da je »kriza feudalizma« bila stjecaj niza okolnosti — stoljetnih trendova, neposredne cikličke krize i nepovoljnijih klimatoloških faktora.

Upravo su ogromni pritisci tog stjecaja okolnosti omogućili ogromne društvene promjene. Naime, Evropa je sada morala razviti i održati novi oblik prisvajanja viška, kapitalističku svjetsku privredu. Njena osnova nije bilo neposredno prisva-janje poljoprivrednog viška u obliku danka (kao što je to bio slučaj sa svjetskim carstvima) ili feudalne rente (u sistemu evropskog feudalizma). Umjesto toga, razvilo se prisvajanje viška koje se temeljilo na djelotvornijoj i proširenoj produk-tivnosti (najprije u poljoprivredi a zatim u industriji) zahvaljujući mehanizmu

vjetskog tržišta uz »umjetnu« (tj. ne-tržišnu) pomoć državnih aparata, iako ni je-dan od njih nije upravljao svjetskim tržištem u potpunosti.sOva knjiga nastoji dokazati da su tri momenta bila bitna za uspostavljanje

takve kapitalističke svjetske privrede: ekspanzjja geografske veličine svijeta o kojem je riječ, razvoj raznovrsnih metoda upravljanja radnom snagom s obzirom na različite proizvode i različita područja svjetske privrede, te stvaranje razmjerno snažnih državnih aparata u budućim metropolama (»državama-maticama«) te kapitalističke svjetske privrede.

Drugi i treći aspekt zavisili su u velikoj mjeri o uspjehu prvoga. Prema tome, te- ritorijalna ekspanzija Evrope bila je teoretski ključni preduvjet za rješenje »krize feudalizma«. Bez nje, Evropa bi lako bila mogla upasti u stanje razmjerno stalne anarhije i daljnje kontrakcije. U tom slučaju, kako je Evropa iskoristila alternativu koja će je spasiti? Odgovor glasi: nije to učinila Evropa već Portugal, odnosno Por-tugal je barem preuzeo vodstvo.

Pogledajmo sada što to u portugalskoj društvenoj situaciji može objasniti ten-denciju prema prekomorskim istraživanjima u koja se Portugal upustio upravo us-red »krize«. Kako bismo shvatili tu pojavu moramo se prije svega sjetiti činjenice da je geografska ekspanzija Evrope počela ranije, na što smo već ukazali. Archi-bald Lewis tvrdi da je »od jedanaestog do sredine trinaestog stoljeća razvoj zapadne Evrope gotovo klasičan primjer širenja granica«.81 Lewis se poziva na postepeno ponovno osvajanje Španjolske od Maura, vraćanje Balearskih otoka, Sardinije i Korzike u okvir kršćanske Evrope, normansko osvajanje južne Italije i Sicilije. Poziva se i na križarske ratove i osvajanje najprije Cipra, Palestine i Sirije, pa Krete i Egejskih otoka. U sjeverozapadnoj Evropi imamo ekspanziju Engleske u Wales, Škotsku i Irsku. U istočnoj Evropi, Nijemci i Skandinavci su prodrli u zemlje Balta i Slavena, pokorili ih i pokrstili. »Najvažnija granica [međutim] bila je interna granica — granica šuma, močvara, pustara i baruština. Upravo su tu pustoš evropski seljaci naselili i uglavnom priveli obradi između 1000. i 1250. godine«.82 A tada je, kao što smo već vidjeli, tu ekspanziju i procvat prekinula »kriza«, koja je bila i kontrakcija. U političkom smislu, ona je obuhvaćala ponovno jačanje Maura u Granadi, izbacivanje križara s Bliskog istoka, ponovno bizantsko osvajanje Carigrada 1261, mongolsko osvajanje ruske nizine. Interno, u samoj Evropi, razvili su se Wiistungen.

Prema tome, velika istraživanja, atlantska ekspanzija, nisu bila prvi već drugi prodor Evrope, prodor koji je uspio jer je moment bio jači, društvena i tehnološka osnova čvršća, a motivacija intenzivnija. Zašto, međutim, prodor s početnim sre-

Page 28: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

33

dištem u Portugalu? 1250. pa čak i 1350. godine rijetko je tko smatrao Portugal vjerojatnim kandidatom za takvu ulogu. U retrospektivnom smislu, sa stanovišta

Page 29: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

dvadesetog stoljeća, predodžba se kosi s našim osjećajem vjerojatnosti, s našim pristranim gledištem s obzirom na činjenicu da je Portugal u suvremeno doba, pa i kroz cijelu povijest, bio zapravo sila drugog reda.

Pokušat ćemo odgovoriti na ovo pitanje u smislu motivacije i sposobnosti. Moti-vacije su bile evropskog domašaja, iako su se neke od njih možda akutnije manife-stirale u Portugalu. Što su istraživači tražili? Plemenite metale i mirodije, kažu nam udžbenici. Što je svakako točno — do neke granice.

U srednjem vijeku kršćanska Evropa i arapski svijet bili su u simbiotskom odnosu što se tiče zlata i srebra. Kao što kaže Andrew Watson, »u monetarnom smislu. . . te dvije regije valja tretirati kao jednu«.83 Prva je kovala srebrni novac, druga zlatni. Zbog dugoročne neuravnoteženosti cijena, čiji su izvori složeni i ne moraju nas ovdje zanimati, srebro je kolalo prema istoku uzrokujući obilje u arapskom svijetu. Izvoz srebra nije više mogao dovesti do uvoza zlata. Stoga su 1252. Firenca i Genova iskovale novi zlatni novac. Motivacija je postojala. Jedan od faktora koji je to omogućio bila je ekspanzija trans-saharske trgovine zlatom u trinaestom stoljeću.84 Watson smatra da bi stoga bilo neuvjerljivo govoriti o manjku zlata u zapadnoj Evropi između 1250. i 1500. jer je to bilo doba sve veće ponude. Usprkos tome, dolazilo je do stalnog odliva plemenitih metala iz Evrope u Indiju i Kinu preko Bizanta i arapskog svijeta, iako se nerazmjer smanjivao. Watson pomalo misteriozno govori o »moći Indije i Kine u privlačenju plemenitih metala iz drugih dijelova svijeta«.85 Prema tome, potražnja za nekovanim zlatom i srebrom ostala je visoka. U razdoblju između 1350. i 1450. počeli su u Srbiji i Bosni86 djelovati rudnici srebra koji su postali važnim izvorom te kovine sve dok turska invazija u petnaestom stoljeću nije prekinula vezu sa zapadnom Evropom. Isto tako, počevši od 1460. iznenada je poraslo dobivanje srebrne rude u srednjoj Evropi zahvaljujući tehnološkim poboljšanjima koja su omogućila eksploataciju prethodno marginalnih rudnika. Prema Perroyjevoj procjeni, proizvodnja srebra u srednjoj Evropi se povećala peterostruko u razdoblju od 1460. i 1530.87 Ipak, ponuda nije dostigla potražnju, pa je potraga za zlatom pomorskim putovima (čime su se, što se tiče sudanskog zlata, izbjegavali sjevernoafrički posrednici) bila nedvojbeno jedan od razloga koji su poticali prve portugalske moreplovce.88 Prema tome, kad je otkriće Amerike pružilo Evropi izvor zlata koji je bio bogatiji od Sudana, a osobito izvor srebra daleko bogatiji od srednje Evrope, ekonomske su posljedice bile velike.89

Zlato i srebro u šipkama se tražilo radi osiguranja monetarne osnove za opticaj u Evropi, ali još više radi izvoza na istok. Zašto? Odgovor i na to pitanje poznat je svakom đaku: za mirodije i dragulje. Za koga? Za bogate, koji su ih koristili kao simbole vlastite upadljive potrošnje. Mirodije su pretvarane u afrodizijake, kao da aristokracija drugačije nije mogla voditi Ijubav. Odnos Evrope i Azije u to doba mogli bismo svesti na razmjenu skupocjenih artikala. Zlato u šipkama je odlazilo na istok radi ukrašavanja hramova, palača i odjeće azijskih aristokratskih klasa, a dragulji i mirodije su kolali na zapad. Te komplementarne preferencije uvjetovane su slučajnostima u kulturnoj povijesti (pa možda i samo fizičkom deficitarnošću). Henri Pirenne, kao i kasnije Paul Sweezy, daju toj potražnji za luksuznim artiklima počasno mjesto u ekspanziji evropske trgovine.90 Međutim, osobno dvojim da je razmjena skupocjenih artikala, ma kako prisutna bila u svijesti evropskih viših klasa, mogla podržati tako kolosalan pothvat kao što je ekspanzija atlantskog svi-

Page 30: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

33

jeta. Isto tako smatram da se njom još manje može objasniti stvaranje evropske svjetske privrede.

U dugoročnom smislu, ekonomska ekspanzija je motivirana više osnovnim pro-izvodima nego luksuznim artiklima. U četrnaestom i petnaestom stoljeću zapadnoj Evropi trebala je hrana (više kalorija i bolja raspodjela prehrambenih vrijed-

3 SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Page 31: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

34

nosti) i gorivo. Hranu i gorivo osigurala je ekspanzija u Sredozemlje i na atlantske otoke, pa u sjevernu i zapadnu Afriku te preko Atlantika, kao i ekspanzija u istočnu Evropu, ruske stepe i, kasnije, srednju Aziju. Ona je proširila teritorijalnu bazu evropske potrošnje razvijajući političko-ekonomsku situaciju u kojoj je zapadna Evropa neravnomjerno i nerazmjerno trošila tu sirovinsku osnovu. To nije bio jedini put. Javile su se i tehnološke inovacije koje su povećale poljoprivredne prinose, inovacije koje su započele u Flandriji već u trinaestom stoljeću pa se proširile na Englesku, ali tek u šesnaestom stoljeću91. Međutim, takav je tehnološki razvoj bio najvjerojatniji upravo u područjima velike gustoće stanovništva i rasta proizvodnje — kao što je to slučaj u srednjovjekovnoj Flandriji — jer su to upravo bila mjesta gdje je postalo rentabilnije preći na komercijalne poljoprivredne kulture, stočarstvo i vrtlarstvo, što je kao posljedicu zahtijevalo »uvoz velikih količina žita [pšenice]. Tek je tada složeni i isprepleteni sistem poljoprivrede i industrije mogao početi najpovoljnije funkcionirati«.92 Prema tome, proces inovacije u poljoprivredi je poticao, a ne isključivao potrebu za ekspanzijom.

Pšenica je bila jedno od žarišta nove proizvodnje i nove trgovine u petnaestom i šesnaestom stoljeću. Evropa je isprva u sjevernim šumama i sredozemnim nizinama pronašla svoju »internu Ameriku« kako se primjereno izrazio Fernand Braudel93. Ali interne Amferike nisu bile dovoljne. Došlo je do ekspanzije na rubovima, najprije na otoke. Prema radnoj hipotezi koju je razradio Vitorino Magalhaes- Godinho, poljoprivreda je predstavljala glavnu motivaciju za portugalsku kolonizaciju atlantskih otqka. Njegovu hipotezu razvija i Joel Serrao, primjećujući da je razvoj tih otoka bio brz i odlikovao se »tetralogijom žitarica, šećera, boja i vina. . . [Postojala je] uvijek tendencija prema monokulturi, te se uvijek preferirao jedan od navedena četiri proizvoda«.94 Novoproizvedena pšenica počela je kolati evropskim kontinentom, od Baltika do Nizozemske počevši od četrnaestog stoljeća95 pa sve do Portugala u petnaestom96, te od Sredozemlja do Engleske i Nizozemske u četrnaestom i petnaestom stoljeću97.

Prehrambene artikle možemo svrstati određenom hijerarhijom u odnosu na njihovu cijenu za 1000 kalorija. Prema M. K. Bennettu ta je hijerarhija prilično stabilna bez obzira na vrijeme i prostor. Na dnu njegovih osam stepenica nalaze se proizvodi od mljevenih žitarica te škrobnato korijenje i gomoljike, što znači da su to najjeftiniji, najtemeljniji prehrambeni artikli98. Međutim, dobra prehrana ne sastoji se samo od žitarica. Jedna od najvažnijih dopuna u evropskoj prehrani je šećer, koji služi kao izvor kalorija i kao zamjena za masnoće. Nadalje, može se upotrijebiti i za proizvodnju alkoholnih pića (osobito ruma). Kasnije će ga koristiti i za čokoladu, piće s kojim su Španjolce upoznali Asteci i koje će postati vrlo cijenjeno, barem u Španjolskoj, u sedamnaestom stoljeću99.

I šećer je bio jedan od glavnih faktora koji je pridonio ekspanziji na otoke. Osim toga, zbog načina proizvodnje, sa šećerom je povezano ropstvo. Proces je počeo u istočnom Sredozemlju u dvanaestom stoljeću, a zatim se proširio na zapadlou. Atlantska ekspanzija bila je jednostavno njegov logički nastavak. Dapače, E. E. Rich navodi da su afrički robovi prisutni u Portugalu već 1000. godine kao rezultat trgovine s muhamedanskim pljačkašima.101 Šećer je bio vrlo unosan i, što se tiče obrade tla, »težak« proizvod koji je istisnuo pšenicu102 ali

Page 32: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

35

zatim doveo do iscrpljivanja tla, pa je stalno zahtijevao nova zemljišta (da ne govorimo o radnoj snazi iscrpljenoj obradom).

Riba i meso su više na Bennettovom popisu kategorija. Međutim, oni su traženi kao izvori bjelančevina. Godinho ubraja ekspanziju ribarskih područja u ključne dinamičke poticaje ranih portugalskih istraživanja103. Meso je nedvojbeno bilo manje važno od žita i njegova je Važnost znatno i konstantno opadala u razdoblju od 1400. do 1750.104 — što dokazuje (na to ćemo se još kasnije vratiti) da su evropski radnici platili dio cijene evropskog privrednog razvoja10S. S druge strane, želja za mesom bila je jedan od faktora koji su motivirali trgovinu mirodijama, ne azijskim mirodijama koje su bogatima služile kao afrodizijaci već zapadnoafrič- kim »grains of paradise«, Amomum melegueta*, koji se upotrebljavao kao zamjena za papar i kao dodatak vinu (kordijalu) poznatom pod nazivom »hippocras«.106 No ta je mirodija »jedva uspijevala poboljšati tek rijetkoj zobenoj kaši«.'07

Ako su potrebe za hranom diktirale geografsku ekspanziju Evrope, koristi od hrane bile su još veće no što se moglo očekivati. Svjetska ekologija je izmijenjena i to na način koji će, zbog društvene organizacije nove evropske svjetske privrede, prvenstveno koristiti Evropi108. Uz hranu, javlja se i druga temeljna potreba — za drvom kao gorivom i materijalom za izgradnju brodova (i kuća). Privredni razvoj u srednjem vijeku — pri čemu moramo uzeti u obzir sirove metode iskorištavanja šuma — doveo je do polaganog smanjivanja šumskog fonda u zapadnoj Evropi, Italiji i Španjolskoj, kao i na sredozemnim otocima. Hrastovina je postala posebno deficitarna109. U šesnaestom stoljeću baltičko područje počelo je izvoziti velike količine drva u Nizozemsku, Englesku i na Pirinejski poluotok.

Valja spomenuti još jednu potrebu koju je trebalo podmiriti — potrebu za odje-ćom. I tu se, naravno, javlja trgovina luksuznim artiklima, potražnja za svilom čija je drevna povijest povezana s potražnjom za draguljima i mirodijama. Međutim, sve snažnija tekstilna industrija, prva velika industrijska grana u industrijskom razvoju Evrope, nije bila samo trgovina luksuznim artiklima, te je zahtijevala i materijale za obradu: boje za pamučne i vunene tkanine, te biljne smole za ukrućiva- nje svile u procesu dorade110.

Zlato i srebro u šipkama bilo je traženo kao skupocjeni artikl, za potrošnju u Evropi i još više za trgovinu s Azijom, ali je ono bilo i bitan artikl za ekspanziju evropske privrede. Moramo se zapitati zašto je bilo tako. Na kraju krajeva, novac kao platežno sredstvo može se izraditi iz bilo čega pod uvjetom da ga ljudi priznaju. U stvari, danas kao platežna sredstva koristimo gotovo isključivo ne-zlatno-po- lužni novac. Nadalje, Evropa je pošla tim putem u kasnom srednjem vijeku s razvitkom »računskog novca« ili, kako su ga ponekad varljivo nazivali, »fiktivnog novca«.

Bit će međutim potrebna stoljeća da metalni novac poprimi status simboličnog novca111. Do tog stupnja nismo potpuno stigli ni danas. Zbog toga je Evropa bila opsjednuta stalnim promjenama vrijednosti zbog obezvređivanja (smanjenja finoće), a te su promjene bile toliko konstantne da ih je Marc Bloch nazvao »univerzalnom niti monetarne povijesti«.112 Međutim, u to doba nitko nije ozbiljno predlagao eliminiranje zlata i srebra u šipkama.

Do toga nije došlo iz raznih razloga. Savjetnici vladara bili su i sami zainteresi-rani za sistem113. Ne smijemo zaboraviti da su u kasnom srednjem vijeku kovnice novca još uvijek bile komercijalni pothvati koji su služili privatnim interesima114. No još je temeljniji razlog (od osobnog interesa) bila kolektivna psihologija straha koja se bazirala na strukturnoj realnosti loše artikuliranog privrednog sistema.

Page 33: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

36

Računski novac je uvijek mogao propasti. U svakom slučaju nije bio ni u čijim ru-kama, i nitko — ma kako bogat bio — nije mogao njime upravljati, sam ili u dosluhu s drugima. Dapače, tko je mogao reći da cijela monetarna ekonomija neće ponovno propasti? Kao što se već dogodilo. Zlato i srebro u šipkama je predstavljalo osiguranje protiv takvih opasnosti. Realni novac se uvijek mogao koristiti kao roba pod uvjetom da se dvije primjene novca — kao mjerila vrijednosti i kao plate-

1*3 Košuljica ploda zapadnoafričke biljke koja se upotrebljava kao mirodija ili lijek (prev.) žnog sredstva — nisu previše razdvojile115. Zbog toga je primjena zlata (i srebra) u šipkama bila bitna. Evropi bi, prema tome, bez toga nedostajalo kolektivno pouzdanje da razvije kapitalistički sistem u kojem se profit temelji na raznim odgodama ostvarene vrijednosti. To je a fortiori točno s obzirom na sistem ne-imperijalne svjetske privrede koja je iz drugih razloga bila bitna. U odnosu na tu pojavu kolektivne psihologije, koja je sastavni element društvene strukture tog doba, nekovano zlato (srebro) moramo posmatrati kao bitnu »kulturu« prosperiraj uče svjetske privrede.

Razloge u prilog istraživanju nalazimo ne samo u proizvodima koje je Evropa htjela dobiti već i u potrebi za zapošljavanjem pojedinih grupacija stanovništva u Evropi. Kao što nas podsjeća H. V. Livermore, upravo su iberski kroničari tog doba (i doba koje je neposredno uslijedilo) prvi zapazili daje »zamisao o Reconquisti u sjevernoj Alrici potakla potreba za pronalaženjem korisnog zaposlenja za osobe koje su gotovo četvrt stoljeća živjele od pljačkaških pohoda preko granice«.116

Moramo se ponovno sjetiti ključnog problema — opadanja prihoda feudalaca u četrnaestom i petnaestom stoljeću. M. M. Postan je ponašanje engleskog plemstva u tom procesu nazvao »gangsterizmom«, primjenom nezakonitog nasilja u cilju povrata izgubljene razine prihoda. Slične su se pojave dogodile u Švedskoj, Danskoj i Njemačkoj. Jedan od oblika tog nasilja bila je svakako ekspanzija117. Opći je princip slijedeći: ako feudalno plemstvo dobiva manje prihoda od zemlje, ono će aktivno nastojati da se domogne više zemlje iz koje će izvlačiti prihod i time vratiti realni dohodak na razinu društvenih očekivanja. Ako se prema tome upitamo zašto se Portugal širio preko mora a ne ostale evropske zemlje, jednostavan odgovor bi bio: plemstvo u drugim zemljama bilo je sretnije ruke. Plemstvu u tim zemljama ekspanzija je bila lakša, udaljenosti manje, i moglo je koristiti konje umjesto brodova. Portugal zbog svog geografskog položaja nije imao drugog izbora.

Nema dvojbe da je prekomorska ekspanzija tradicionalno povezana s interesi-ma trgovaca kojima je proširenje trgovine značilo profit, kao i s interesima vla-dara koji su time nastojali osigurati kruni i slavu i prihod. No vrlo je lako moguće da je početna motivacija iberskih istraživanja potjecala prvenstveno iz interesa plemstva, osobito iz redova notornih »mlađih sinova« koji nisu imali zemlje, te da su se oprezniji trgovci (koji su često imali manje poduzetničkog duha nego plemstvo suočeno s prijetnjom deklasiranosti) oduševili za ideju tek pošto je trgovačka mreža počela funkcionirati118.

Da li je ekspanziju izazvala prenapučenost? To je jedno od pitanja što unose zbrku u situaciju. Braudel nam kaže da je zapadno Sredozemlje, naravno, bilo prenapučeno, te kao dokaz navodi ponovljeni izgon Zidova i, kasnije, španjolskih Maura iz raznih zemalja119. Međutim, E. E. Rich nas uvjerava da je kao motivacija za ekspanziju u petnaestom i šesnaestom stoljeću »mogućnost prelijevanja suvišnog stanovništva bila zanemarljiva. . . Suvišak stanovništva je vjerojatno

Page 34: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

37

(jer može se raditi samo o vjerojatnosti) odlazio u rat ili u gradove«.120 Možda je Rich u pravu, ali kako su se oni koji su odlazili u gradove (ili u rat) hranili — te odijevali, stanovali itd.? Evropa je imala fizičkog prostora za stanovništvo, pa čak i za rastuće stanovništvo. U stvari, to je bio dio upravo onog problema koji je doveo do ekspanzije. Fizički prostor bio je jedan od elemenata snage seljaštva vis-a-vis plemstvu i, prema tome, jedan od faktora koji je doveo do opadanja prihoda feudalaca u krizi feudalizma. Evropska su društva mogla reagirati na različite načine. Mogla, su, na primjer, utvrditi (barem implicitno) prenapučenost i, time, potrebu za većom zemljišnom bazom121. Ono što je plemstvu (i buržoaziji) u stvari trebalo, i što će dobiti, bila je poslušnija radna snaga.

Nije bio u pitanju broj stanovnika, već društveni odnosi koji su upravljali inter

Page 35: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

38

akcijom između viših i nižih klasa. Napokon, može li se prekomorska ekspanzija objasniti »križarskim duhom«, potrebom za evangelizacijom? I ovo pitanje zamu- ćuje problem. Nema dvojbe da je kršćanstvo poprimilo posebno borben oblik na pirinejskom poluotoku gdje su se nacionalni sukobi tako dugo odlikovali vjerskim sadržajem. Nema dvojbe da je to bilo doba u kojem su muslimanski Turci porazili kršćane u jugoistočnoj Evropi (doprijevši do Beča). Atlantska ekspanzija je stoga vrlo lako mogla biti odraz psihološke reakcije na te događaje, »fenomen kompenzacije, neka vrsta napada iz nužde« kako pretpostavlja Chaunu122. Nema dvojbe da zanosi kršćanstva objašnjavaju mnoge odluke Portugalaca i Španjolaca, pa možda i dio intenziteta angažmana ili prevelikog angažmana. Međutim, čini nam se vjerodostojnijim smatrati to vjersko oduševljenje racionalizacijom, koju su mnogi sudionici svakako shvatili vrlo subjektivno i prema tome procesom koji je pojačavao i podržavao — i ekonomski izobličavao sliku. Međutim, u povijesti se zanos previše redovito pretvara u cinizam pa se stoga možemo samo sa sumnjom pozivati na takve sisteme uvjerenja kao na primarne faktore u objašnjenju geneze i dugoročne upornosti značajne društvene akcije.

Sve što smo do sada rekli o motivaciji ne daje nam uvjerljiv odgovor na pitanje: zašto Portugalci? Govorili smo o materijalnim potrebama Evrope, o općoj krizi gospodarskih (feudalnih) prihoda. Doduše, naveli smo da je Portugal bio posebno zainteresiran za rješenje tog problema atlantskim istraživanjem; no to nije dovoljno uvjerljiv razlog. Prema tome, moramo preći s pitanja motivacije na pitanje sposobnosti. Zašto je Portugal, od svih evropskih država, bio najsposobniji da izvrši početni prodor? Jedan od očitih razloga nalazimo na svakoj geografskoj karti. Portugal se nalazi na Atlantiku, odmah uz Afriku. Što se tiče kolonizacije atlantskih otoka i istraživanja zapadne obale Afrike, bio je očito najbliži. Osim toga, oceanske struje su takve da je bilo najlakše, osobito s obzirom na tehnologiju tog doba, krenuti na put iz portugalskih luka (kao i iz luka u jugozapadnoj Španjolskoj).123

Portugal je nadalje već imao bogato iskustvo u trgovini s udaljenim krajevima. Iako Portugal nije bio ravan Mlečanima ili Genovežanima, novija su istraživanja pokazala da je imao značajnu trgovačku tradiciju i da je vjerojatno bio ravan sje- vernoevropskim gradovima.124

Treći je faktor bila raspoloživost kapitala. Genovežani, veliki suparnici Mlečana, već su vrlo rano počeli ulagati u trgovačke pothvate na pirinejskom poluotoku i poticati prekomorsku ekspanziju Španjolaca i Portugalaca125. Već koncem petnaestog stoljeća Genovežani su davali Španjolcima prednost u odnosu na Portugalce, iako uglavnom zbog toga što su se Portugalci do tog doba već mogli riješiti geno- veškog pokroviteljstva i tutorstva, i uključiti se u diobu profita. Verlinden naziva Italiju »jedinom stvarno kolonizirajućom nacijom srednjeg vijeka«.126 Prva pojava trgovaca iz Genove i Pize u Kataloniji127, u dvanaestom stoljeću, te u Portugalu128 u trinaestom stoljeću, uklapa se u nastojanja Talijana da privuku stanovnike Pire- nejskog poluotoka u međunarodnu trgovinu tog doba. No, pošto su doprli na poluotok, Talijani su počeli igrati inicijatorsku ulogu u španjolskim i portugalskim kolonizatorskim aktivnostima jer su, pristigavši tako rano, »mogli zauzeti ključne položaje na samom poluotoku«129. Već 1317, kako navodi Virginia Rau, »Lisabon i njegova luka postali su velikim središtem genoveške trgovine. .. «130. Doduše, krajem četrnaestog i početkom petnaestog stoljeća portugalski trgovci počeli su se žaliti na »pretjerano uplitanje [Talijana] u maloprodajne aktivnosti u kraljevstvu, što je ugrozilo dominantni položaj nacionalnih trgovaca u toj grani trgovine«131. Rješenje je bilo jednostavno i u određenoj mjeri klasično. Talijani su se asimilirali brakovima i postali aristokrati i zemljoposjednici kako u Portugalu tako i na Ma- deiri.

Page 36: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

39

Još je jedan aspekt trgovačke privrede pridonio većoj poduzetnosti Portugala u odnosu na, recimo, Francusku ili Englesku. Naime, ironična je činjenica da je ta poduzetnost bila najmanje usredotočena na područje kasnije evropske svjetske privrede, već značajno povezana s islamskom zonom Sredozemlja. Zbog toga je privreda Portugala bila razmjerno »monetiziranija«, a njegovo stanovništvo urba- niziranije1.32.

Međutim, prednost Portugala nije posljedica samo njegovog geografskog po-ložaja ili trgovačke snage. Nju valja tražiti i u snazi državnog aparata. U tom pogledu Portugal se znatno razlikovao od ostalih zapadnoevropskih država, naravno kad je riječ o petnaestom stoljeću. Dok su ostale države bile zaokupljene internim ratovima, Portugal je uživao mir133. Stabilnost države nije bila važna samo zato što je stvarala klimu u kojoj su poduzetnici mogli uspješno djelovati i zato što je poticala plemstvo da nalazi oduška svojoj energiji na drugim stranama, a ne u internim ili interevropskim ratovima. Stabilnost države bila je presudna i zato što je sama država u mnogim pogledima bila glavni poduzetnik134. Stabilna država mogla je posvetiti svoju energiju rentabilnim trgovačkim aktivnostima. U slučaju Portugala, kao što smo vidjeli, logika njegove geohistorije nametala je atlantsku ekspanziju kao najrazumniji trgovački pothvat za državu.

Zašto Portugal? Zato što je on jedini od svih evropskih država maksimirao volju i mogućnosti. Evropi je trebala veća teritorijalna baza kao podrška ekspanziji njene privrede, baza koja će nadoknaditi kritično opadanje feudalnih prihoda i presjeći u začetku potencijalno vrlo opasni klasni rat što ga je podrazumijevala kriza feudalizma. Evropi je trebalo mnogo toga: zlato i srebro, osnovni proizvodi, bjelančevine, sredstva za očuvanje bjelančevina, hrana, drvo, materijali za obradu tekstila. Trebala joj je isto tako poslušnija radna snaga.

Međutim, ne smijemo konkretizirati »Evropu«. Nije postojala nikakva central-na institucija koja bi djelovala u smislu tih dugoročnih ciljeva. Stvarne odluke do-nosile su grupe ljudi koji su se rukovodili vlastitim neposrednim interesima. U slučaju Portugala, »posao otkrivanja« nudio je po svemu sudeći koristi brojnim grupacijama — državi, plemstvu, trgovačkoj buržoaziji (domaćoj i stranoj), pa čak i gradskom poluproletarijatu.

Za državu, malu državu, prednost je bila očita. Ekspanzija je bila najvjerojatniji put ka ekspanziji prihoda i stjecanju slave. Osim toga, Portugal je u to doba bio možda jedina evropska država koju nije ometao interni sukob. Portugal je posti-gao stanje umjerene političke stabilnosti najmanje stotinu godina prije Španjols-ke, Francuske i Engleske.

Upravo je ta stabilnost dala poriva plemstvu. Suočeni s istim financijskim te-škoćama kao i evropsko plemstvo, portugalski plemići bili su lišeni mogućnosti međusobnog ratovanja koje bi ih »uspavalo« i osiguravalo financijsku dobit (u slučaju pobjede). Nisu se isto tako mogli nadati ni da će ponovno osvojiti svoj financijski položaj internom kolonizacijom. Portugalu je nedostajalo zemlje. Zato su portugalski plemići s naklonošću gledali na koncepciju prekomorske ekspanzije i nudili svoje »mlađe sinove« kao neophodne vođe ekspedicija.

Ovaj put interesi buržoazije nisu se sukobili s interesima plemstva. Pripremlje-na za suvremeni kapitalizam dugim naukovanjem u međunarodnoj trgovini kao i iskustvom stečenim djelovanjem u jednom od najmonetiziranijih dijelova Evrope

Page 37: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

40

(zbog ekonomske povezanosti s islamskim sredozemnim svijetom), i buržoazija je nastojala preći granice malog portugalskog tržišta. Ako im je nedostajao kapital, nalazili su ga bez poteškoća kod Genovežana koji su — iz vlastitih razloga povezanih s rivalitetom u odnosu na Veneciju — bili spremni financirati Portugalce. Osim toga, potencijalni sukob domaće i inozemne buržoazije ublažavala je spremnost Genovežana da se tokom vremena asimiliraju s portugalskom kulturom.

Napokon, istraživanja i trgovački tokovi kojima su istraživanja urodila pružili su mogućnost zaposlenja urbanom poluproletarijatu kojeg je značajan dio pobjegao u gradove zbog pojačane eksploatacije do koje je došlo nakon krize feudalaca. Tako je ekspanzija prema van još jednom svela na minimum mogućnost unutraš-njih nereda.

Povrh tog povoljnog spleta okolnosti — volje i mogućnosti — Portugal je zaista uživao pogodnosti najpovoljnijeg geografskog položaja za ovakav pothvat — najpovoljnijeg kako zbog isturenosti prema Atlantiku i prema jugu tako i zbog konvergencije povoljnih oceanskih struja. Prema tome, ne treba nas.u retrospektivi čuditi što je Portugal prvi pokušao sreću.

No, prije nego što nastavimo s glavnom temom ove knjige moramo se pozabaviti s još jednim, posljednjim aspektom. Do sada smo se bavili objašnjenjem procesa koji su doveli Evropu na rub stvaranja kapitalističke svjetske privrede. S obzirom na naglašavanje činjenice da je kapitalizam jedino ostvariv u okviru svjetske privrede a ne u okviru svjetskog carstva, moramo ukratko ispitati zašto je to tako. U tom pogledu bilo bi prikladno usporediti Evropu s Kinom, jer su obje imale otprilike isti broj stanovnika od trinaestog do šesnaestog stoljeća135. Pierre Chaunu vrlo primjereno konstatira:

Činjenica da Kristof Kolumbo i Vasco da Gama. . . nisu bili Kinezi. . . svakako zavrijeđu- je. . . određeno razmišljanje. Na kraju krajeva, koncem 15. stoljeća, koliko znamo iz povijesnih izvora, Daleki istok, kao entitet usporediv sa Sredozemljem. . . nije ni u kojem pogledu zaostajao, barem ne izvana, za krajnjim zapadom eurazijskog kontinenta136.

Nije ni u kojem pogledu zaostajao? Ova tvrdnja zahtijeva tradicionalnu uspo-redbu tehnologija, i tu su stručna mišljenja podijeljena. Lynn White, Jr. tvrdi da se Evropa proširila u šesnaestom stoljeću zato što je pretekla ostatak svijeta u tehnologiji poljoprivrede već u devetom stoljeću naše ere:

U razdoblju između prve polovice 6. stoljeća i kraja 9. stoljeća sjeverna Evropa je stvorila ili primila niz izuma koji su se ubrzo stopili u potpuno novi sistem poljoprivrede. U odnosu na rad seljaka, to je bio najproduktivniji skok u povijesti svijeta. [White govori o teškom plugu, tropoljnom sistemu plodoreda, otvorenim pašnjacima, suvremenoj ormi i potkovi].. . Usavršenjem i širenjem raznih elemenata tog novog sistema povećala se proizvodnja hrane i porastao je broj stanovnika. . . Osim toga, nova produktivnost svakog sjevernog seljaka omogućila je većem broju seljaka da napusti zemlju i ode u grad, u industriju i trgovinu137.

White također tvrdi da je sjeverna Evropa pretekla ostale u vojnoj tehnologiji u osmom stoljeću, te u industrijskoj proizvodnji u jedanaestom. Govoreći o razlozi-ma, White ih pripisuje dubokim prevratima do kojih su dovele barbarske invazije i na koje je zapad vjerojatno odgovorio toynbeeanskom kreativnom reakcijom138.

Međutim, drugi se autori ne slažu s tom procjenom činjenica. Uzmimo na primjer vojnu tehnologiju. Carlo Cipolla tvrdi:

Kineski topovi su vjerojatno bili isto toliko dobri koliko i zapadni, ako ne i bolji, sve do početka 15. stoljeća. Međutim, u toku 15. stoljeća evropska tehnologija je ostvarila zamjetan napredak. . . Evropska artiljerija bila je neusporedivo snažnija od svakog topa što je ikada izrađen u Aziji, pa u tekstovima [16. stoljeća] nije

Page 38: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

41

teško naći odjeke straha i iznenađenja što ih je izazvala pojava evropske artiljerije139.

Slično tome, Joseph Needham — koji još uvijek radi na svom monumentalnom prikazu povijesti kineske znanosti i tehnologije — datira trenutak evropske tehnološke i industrijske nadmoći nad Kinom tek u 1450.140 Kako objasniti nagli napredak Evrope? Ne jednom stvari, kaže Needham, već »organskom cjelinom, paketom promjena«.

Činjenica je da u spontanom autohtonom razvoju kineskog društva nije uopće došlo do drastične promjene koja bi se mogla usporediti s Renesansom i »znanstvenom revolucijom« na zapadu. Razvoj Kine po mom mišljenju nalikuje na blago uzlaznu krivulju koja je na značajno višem nivou od Evrope od, recimo, 2. do 15. stoljeća. Međutim, nakon znanstvene renesanse koja je na zapadu otpočela s galilejskom revolucijom, nakon otkrivanja onoga što bismo mogli nazvati osnovnom metodom samog znanstvenog otkrića, krivulja znanosti i tehnologije u Evropi počinje naglo, gotovo eksponencijalno rasti, pretječući nivo azijskih društava.. . . Taj se nagli poremećaj tek sada počinje ispravljati141.

Neki znanstvenici ističu presudnu ulogu koju je u Evropi u petnaestom stoljeću odigrao razvoj kormila142. Needham međutim tvrdi da je kormilo u Kini postojalo od otprilike prvog stoljeća naše ere, te da se izum vjerojatno proširio iz Kine u Evropu u dvanaestom stoljeću143. .

Ako je Needhamov prikaz kineske tehnološke stručnosti i nadmoćnosti u odnosu na Zapad — sve do iznenadnog prodora Zapada — ispravan, iznenađuje nas još više činjenica da su kineska i portugalska prekomorska istraživanja počela gotovo istodobno, te da su se nakon samo 28 godina Kinezi ponovno povukli u kontinentalnu ljusku i prekinuli svč daljnje pokušaje. I to ne zbog neuspjeha. Putovanja ad- mirala-eunuha Cheng Hoa između 1405. i 1433. bila su vrlo uspješna. Na tih sedam putovanja Cheng Ho je prešao cijeli Indijski ocean, od Jave i Cejlona do Istočne Afrike, donoseći kineskom dvoru — koji je visoko cijenio rezultate tih ekspedicija— danak i egzotične proizvode. Putovanja su prestala Hoovom smrću u 1434. Nadalje, kad je 1479. Wang Chin, također eunuh, zainteresiran za poduzimanje vojne ekspedicije u Annam, zatražio dokumente Cheng Hoa u Annamu, zabranjen mu je pristup u arhiv. Dokumenti su postali nepristupačni, kao da je netko htio izbrisati i sam spomen na Cheng Hoa144.

Razlozi iz kojih je došlo do tih ekspedicija i uzroci njihovog prestanka podjednako su nejasni. Čini se da je riječ o stalnom otporu službene birokracije, konfuci- jevskih mandarina145. Pitanje je zašto. Car ih je izgleda podržavao. Kako bi se ekspedicije inače i mogle lansirati? T’ien Tse-Chang nalazi daljnje dokaze u činjenici da je početkom petnaestog stoljeća funkcija Ureda za trgovačke đžunke, državne institucije koja je postojala od osmog stoljeća naše ere, prešla s naplate carina (carine su preuzele provincije) na prijenos danka, što je svakako bilo od znatne va- žnosti u doba Cheng Hoa. Govoreći o decentralizaciji naplate carina, koja je vjerojatno omogućila sniženje barijera u nekim regijama, Chang se pita: »[Nije li car] imao u vidu poticanje vanjske trgovine čija je Važnost za Kinu bila i previše očita?«146

I previše očita, ali je poticaj ipak ubrzo prestao. Zašto? Po mišljenju Williama Willettsa, razlog je povezan s Weltanschauungom Kineza. Njima je, tvrdi on, nedostajao kolonizacioni poziv upravo zato što su arogantno smatrali da već

Page 39: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

42

jesu cijeli svijet147. Willetts navodi i dva neposrednija objašnjenja prestanka istraživanja: »patološku mržnju konfucijevske birokracije prema eunusima«148 i »iscrpljivanje državne blagajne zbog izdataka na opremanje prekomorskih pothvata«149. Drugi je razlog neobičan jer bi se izdaci vjerojatno kompenzirali dohotkom kolonijalnih aktivnosti. Barem se tako činilo evropskim državnim blagajnama istoga doba.

Ima i drugih objašnjenja koja gbvore o alternativnim politički aktualnim žarišti-ma zbog kojih je pažnja skrenuta s početnog zanimanja za istraživanja u In-dijskom oceanu. Tako na primjer G. F. Hudson navodi da je carsku pažnju možda odvratilo preseljenje prijestolnice na sjever, iz Nankinga u Peking (1421), zbog sve veće opasnosti od barbarskih nomada — Mongola.150 Boxer smatra da je do odvraćanja pažnje došlo do opasnosti s istoka, tj. od japanskih gusarskih bandi (Wako) koje su napadale kinesku obalu151. M. A. P. Meilink-Roelofsz pretpostavlja daje ki

Page 40: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

43

neskom povlačenju možda pridonio i pritisak muslimanskih trgovaca u Indijskom oceanu152.

Čak i kad bi sve to bilo točno, ne čini nam se dovoljnim. Zašto nije postojala interna motivacija koja bi te vanjske teškoće smatrala privremenim neuspjesima a ne definitivnim zaprekama? Leži li razlog u činjenici, koju pretpostavljaju neki autori, da se Kina jednostavno nije htjela širiti?153 Pierre Chaunu nas navodi na trag pretpostavkom da je jedan od momenata koji u Kini nije bio prisutan nedostatak »grupacija konvergentnih htijenja« u prilog ekspanziji154. Taj je razlog snažniji ako se sjetimo, u slučaju Portugala, upadljivosti paralelnih interesa što su ih za prekomorsko istraživanje i ekspanziju pokazivale razne društvene grupacije. Razmotrimo stoga aspekte razlika između evropskog i kineskog svijeta.

Kao prvo imamo značajno razliku u agronomiji. Govorili smo o naglasku koji je stavljen na potrošnju mesa u Evropi i koji se pojačao s »krizom« četrnaestog sto-ljeća. Iako je potrošnja mesa za masu stanovništva kasnije opadala od šesnaestog do devetnaestog stoljeća, to nije neophodno značilo i opadanje u korištenju zemljišta za stočarstvo umjesto za uzgoj žitarica. S obzirom na to da se apsolutna veličina viših klasa u Evropi povećavala od šesnaestog stoljeća nadalje, iste su se površine mogle koristiti za proizvodnju mesa. To ne protuslovi razmjernom opadanju potrošnje mesa kod nižih klasa koje su dobivale potrebne žitarice uvozom iz perifernih područja kao i intenzivnijom obradom — rezultatom tehnološkog napretka— u zapadnoj Evropi.

Nasuprot tome, Kina je težila stvaranju snažnije poljoprivredne osnove razvija-njem proizvodnje riže u jugoistočnim dijelovima zemlje. Naglašavanje stočarstva u Evropi dovelo je do ekstenzivne primjene životinja kao proizvodnih »strojeva«. Riža daje po jutru mnogo više kalorija, ali i zahtijeva mnogo više radne snage.

Prema tome, primjećuje Chaunu, korištenje životinjske snage u Evropi značilo je da je »Evropljanin u 15. stoljeću posjedovao motor koji je bio više manje pet puta snažniji od snage Kineza, stanovnika slijedeće najpovlaštenije svjetske regije u doba otkrića«155.

Međutim, za naša razmatranja još je važnija — od tog tehnološkog napretka — implikacija drukčijeg odnosa čovjeka prema zemlji. Chaunu kaže:

Evropljanin troši prostor. Evropi je nedostajalo prostora čak i pri najnižoj demografskoj točki početkom 15. stoljeća. . . . No, ako je Evropi nedostajalo prostora, Kini je nedostajalo ljudi. . .

Zapad je naizgled »startao« istodobno (11-13. stoljeće) s kineskim »startom« u proizvodnji riže, ali start Zapada je bio neizmjerno revolucionarniji jer je prisilio veliko sredozemno područje na osvajanje svijeta. . .

U svakom pogledu, kineski neuspjeh u 15. stoljeću nije toliko rezultat razmjerno ograničenih sredstava koliko posljedica nedostatka motivacija. Glavna motivacija je i dalje potreba — često podsvjesna — za prostorom156.

Ovdje imamo barem vjerodostojno objašnjenje razloga zbog kojih se Kina nije htjela širiti preko mora. Kina se u stvari širila, ali interno, šireći proizvodnju riže unutar vlastitih granica. S obzirom na agronomiju koja je zavisila o više prostora, evropske »interne Amerike« petnaestog stoljeća su se brzo iscrple. Ni ljudi ni društva se badava ne upuštaju u teške zadatke. Istraživanje i kolonizacija su teški zadaci.

Page 41: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

44

Kao posljednji razlog možemo navesti činjenicu da je, iz ovog ili onog razloga, petnaesto stoljeće bilo za Kinu razdoblje »protu-kolonizacije«, kako to naziva Van der Sprenkel, tj. pomaka stanovništva iz područja proizvodnje riže157. Iako je možda ublažio »prenapučenost«, koja je uvijek razmjerna u odnosu na definiciju društva, proces je možda oslabio potencijal Kine — u smislu neke buduće industrijalizacije — bez kompenzirajućih prednosti kolonijalnog carstva. Tako je možda »start« i propao.

Postoji još jedna velika razlika između Evrope i Kine. Kina je u to doba bila go-lemo carstvo, kao i tursko-muslimanski svijet. Evropa to nije bila. Evropa je bila svjetska privreda u začetku, sastavljena od malih imperija, nacionalnih država i gradova-država. Ta je razlika značajna iz brojnih razloga.

Počnimo s Weberovim argumentima u vezi s implikacijama dvaju oblika raspadanja carstva: to su feudalizacija kao u zapadnoj Evropi i prebendalizacija kao u Kini158. Weber tvrdi da će se novo-centralizirana država vjerojatnije razviti iz feudalnog nego iz prebendalnog sistema. Weber kaže:

Vlastelinstva — na Zapadu, te na istoku u Indiji — razvila su se raspadanjem centralne vlasti patrimonijalne države — raspadanjem karolinškog carstva na Zapadu, odnosno propadanjem kalifata, maharadža i velikih mogula u Indiji. Međutim, u karolinškom carstvu novi se sloj razvio na osnovi seoske naturalne poljoprivrede. [Te je, prema tome, vjerojatno bio na nižem stupnju ekonomskog razvoja u odnosu na svoje istočne pandane]. Vazalskim odnosom, potvrđenim prisegom i oblikovanim prema vjernosti u službi (ratu), sloj gospodara se vezivao s kraljem i ubacio se između slobodnjaka i kralja. Feudalne odnose nalazimo i u Indiji, ali tu oni nisu bili presudni za stvaranje bilo plemstva bilo zemljoposjedništva. U Indiji, kao i općenito na Istoku, »gospodarstvo« se razvilo prije iz zakupa poreza [vjerojatno zato što je centralna vlast bila još dovoljno snažna da inzistira na porezima, a privreda dovoljno razvijena i s dovoljno cirkulacije novca što je pružalo osnovni višak za oporezivanje — za razliku od vjerojatno slabije razvijenog Zapada ranog srednjeg vijeka], te iz vojne i porezne prebende daleko birokratskije države. Prema tome, istočno gospodarstvo je u biti ostalo »prebenda« i nije postalo »lenom«; došlo je do prebendalizacije, a ne do feudalizacije, patrimonijalne države. Usporediva iako nerazvijena zapadna paralela nije srednjovjekovno leno već kupovina službi i prebendi za vrijeme papinskog Seicenta ili u doba Noblesse de Robe u Francuskoj. . . Za'objašnjenje različitog razvoja na istoku i zapadu važan je i posve vojni faktor. U Evropi je konjica bila glavna snaga feudalizma. U Indiji, usprkos brojnim konjanicima, konjica je bila razmjerno manje važna i efikasna od pješadije, koja je igrala primarnu ulogu u vojsci od Aleksandra do mogula159.

Logika Weberove argumentacije teče otprilike ovako: vojni faktor (važnost ko-njice) jača snagu feudalaca vis-a-vis centru kroz proces dezintegracije carstva. Prema tome, novi društveni oblik koji se javlja je feudalizam, a ne prebendarna država u kojoj je centar razmjerno jači nego u feudalnom sistemu. Isto tako, privreda feudalnog sistema je manje razvijena od privrede prebendarnog sistema. (Međutim, je li to uzrok ili posljedica? Weber u tom pogledu ne daje jasno objašnjenje). U kratkoročnom pogledu feudalizam je očito bolji sa stanovišta zemljoposjednika jer im daje više moći (i veći dohodak?). Međutim, u dugoročnom smislu, prebendarna klasa koja upravlja zemljištem može se bolje oduprijeti rastu zaista centralizirane monarhije nego feudalna zemljoposjednička klasa budući da kralj može koristiti feudalni sistem vrijednosti, u onoj mjeri u kojoj se uspije dokopati vrha jednog jedinog hijerarhijskog sistema feudalnih odnosa (Capetima je za to trebalo nekoliko stoljeća), kako bi izgradio sustav vjernosti prema sebi, a taj sistem, pošto je jednom izgrađen, može jednostavno odbaciti osobni element i postati vjernost naciji koju kralj utjelovljuje. Budući da se prebendalizam temelji na zaista pravim ugovornim odnosima, i to mnogo više nego feudalizam, taj se sistem ne može prevesti žedan preko vode takvim

Page 42: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

45

mističnim vezama. (U tom slučaju — spomenimo to usput — mogli bismo smatrati sve jači prebendalizam u Francuskoj osamnaestog stoljeća regresijom, a Francusku revoluciju pokušajem da se nadoknadi regresija).

U svojoj knjizi posvećenoj pitanju »zašto ne Kina?« Joseph Levenson navodi odgovor koji se previše ne razlikuje od Weberovog:

Idejno i logički, feudalizam kao sociološki »idejni tip« je čista suprotnost kapitalizma. Međutim, historijski i kronološki on ga je stimulirao. Upravo je odsutnost feudalnih ograničenja u Kini nametnula veću zapreku ekspanziji kapitalizma (i ekspanziji kapitalističkog svijeta) nego njihova prisutnost u Evropi. Upravo zato što je idejno više odgovaralo (od feudalnog društva) osnovnim oblicima kapitalizma, kinesko ne-feudalno, birokratsko i postojano društvo prihvatilo je i zaštitilo embrio kapitalizma, i uništilo njegov revolucionarni potencijal. Treba li nas tada čuditi činjenica da je čak u Portugalu, koji je na kraju ispao jednom od najmanjih kapitalističkih sila, društveni proces koji je bio posve suprotan procesu u Kini oslobodio silu ekspanzije umjesto da je ograniči? Bio je to proces svojstven Portugalu i općenito zapadnoj Evropi, protokapitalističko izvlačenje iz feudalizma i erozije feudalizma. Bio je to isto tako proces koji se posve razlikovao od postojanosti ne-feudalnog, birokratskog društva u Kini, koje je potiskivalo feudalizam — a i kapitalizam160 također.

Ovdje imamo argument na koji ćemo često naići: početna prijemljivost nekog sistema na nove oblike ne dovodi do postepene trajne promjene već prije do gušenja promjene, dok početni otpor često kasnije dovodi do prodora.

Feudalizacija je sa sobom donijela demontiranje imperijalne konstrukcije dok ju je prebendalizacija održala. U prvom slučaju moć i dohodak su dijelili sve auto- nomniji zemljoposjednici, ukorijenjeni u jednom području i vezani s danim seljaštvom, a u drugom sloj rasut po cijelom carstvu, namjerno ne-povezan s određenim područjima i polu-univerzalnog porijekla — i stoga zavisan o naklonosti centra. Jačanje središta carstva bio je golem posao, i tek ga je u dvadesetom stoljeću započela kineska komunistička partija. Stvaranje centraliziranih jedinica u manjim područjima bilo je nemoguće sve dok je centar bio i dalje koherentan, što je i bio slučaj u doba dinastije Ming i njenog nasljednika, dinastije Manchu; s druge strane, stvaranje centraliziranih jedinica u feudalnom sistemu bilo je, kao što znamo, teško ali izvedivo. Weber posve jasno izlaže razloge:

Orijentalni patrimonijalizam sa svojim novčanim prebendama doveo je općenito i karakteristično do situacije u kojoj su samo vojna osvajanja ili vjerske revolucije mogle uništiti čvrstu konstrukciju prebendarskih interesa i time dovesti do nove raspodjele moći i novih ekonomskih uvjeta. Navedene zapreke, međutim, sprečavale su svaki pokušaj interne inovacije. Kao što smo primijetili, suvremena Evropa je velika povijesna iznimka od tog pravila jer joj je prije svega nedostajala pacifikacija ujedinjenog carstva. Sjetimo se samo činjenice da su u razdoblju Zaraćenih država upravo državni prebendari, koji su kočili racionalizaciju administracije u svjetskoj imperiji, bili nekoć njeni najsnažniji pokretači. Zatim je stimulans nestao. Kao što je bitka za tržišta nametala racionalizaciju privatne inicijative, tako je i bitka za političku moć nametala racionalizaciju državne privrede i privredne politike, kako na Zapadu tako i u Kini u doba Zaraćenih država. U privatnoj privredi kartelizacija slabi racionalnu kalkulaciju koja je duša kapitalizma; u međudržavnim odnosima, monopolizacija moći osujećuje racionalno rukovođenje javnom upravom, financijama i privrednom politikom.

. . . . Uz navedene razlike na Istoku, postojale su i snažne i nezavisne snage. S njima je vladar mogao sklopiti savezništvo kako bi zbacio tradicionalne okove; u vrlo posebnim uvjetima te su snage mogle koristiti vlastitu vojnu moć kako bi zbacile spone patrimonijalne moći161.

U sagledavanju odnosa regionalnog centra ili isturenog kraja sistema s periferijom u svjetskoj privredi odnosno u carstvu, valja razmotriti još jedan faktor. Carstvo je odgovorno za upravljanje i obranu goleme zemljišne i populacione mase. Time se iscrpljuje pažnja, energija i profit koji bi se mogao

Page 43: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

46

uložiti u kapitalni razvoj. Uzmimo na primjer japanske gusare, Wako, i njihov pretpostavljeni utjecaj na kinesku ekspanziju. Principijelno govoreći, Wako su za Kinu predstavljali manji problem nego Turci za Evropu. No kada su Turci počeli napredovati s istoka, nijedan evropski vladar nije opozvao portugalske ekspedicije. Nitko nije skrenuo Portugal s njegovog puta, s puta prekomorskih pothvata, zato što Portugal nije imao nikakvih političkih obaveza da to učini, niti je postojao aparat koji bi ga mogao prisiliti, kao ni bilo kakva evropska društvena grupacija u čijem bi to interesu bilo.

Osim toga, ni evropskim vladarima se ekspanzija nije činila neposredno koris-nom, za razliku od portugalskog kralja. Spomenuli smo kako su kineski car (mo-žda) i kineska birokracija (svakako) smatrali Cheng Hoove ekspedicije iscrpljiva-njem državne blagajne, dok je jedan od razloga evropske ekspanzije bila upravo potreba za povećanjem financijskih sredstava države. Za razliku od države u svjetskoj privredi, carstvo ne možemo zamisliti kao poduzetnika. Naime, carstvo sebe smatra cjelovitim. Carstvo ne može obogatiti svoju privredu iscrpljivanjem drugih ekonomija zato što je ono jedina privreda. (To je nedvojbeno bila kineska ideologija i, vjerojatno, kinesko uvjerenje). Može se, naravno, povećati udio cara u distribuciji ekonomije. No, to znači da je državi stalo ne do poduzetničkog profita već do povećanog danka. Osim toga, sam oblik danka može ekonomski osujećivati vlastitu svrhu čim politička snaga centra počne slabiti jer se pod takvim okolnostima plaćanje »danka« može pretvoriti u oblik trgovine koji je nepovoljan za carstvo162.

Postoji i veza između vojne tehnologije i prisutnosti imperijalne strukture. Car-lo Cipolla se pita zašto Kinezi nisu usvojili vojno-tehnološke prednosti što su ih imali prilike vidjeti kod Portugalaca, te navodi slijedeće moguće objašnjenje: »Strahujući od unutrašnjih razbojnika isto toliko, koliko i od vanjskih neprijatelja, te od unutrašnjih pobuna koliko i od vanjske invazije, carski dvor je nastojao čim više ograničiti širenje saznanja o artiljeriji kao i proliferaciju obrtnika kvalificiran-ih za proizvodnju topova«163. U Evropi, s obzirom na brojnost suverenih država, bilo bi beznadno ograničavati širenje oružja. No, po svemu sudeći, to je još bilo moguće u Kini,-pa se stoga centralizirani sistem odrekao tehnološkog napretka koji bi u dugoročnom smislu bio bitan za održavanje vlastite moći. Imperijalni okvir je prema tome ponovno vjerojatno nametnuo strukturno ograničenje, utječući u ovom slučaju na tehnološki razvoj.

Preostaje nam još jedna zagonetka. U to se doba pojavila u Kini ideologija indi-vidualizma (Wang Yaing-ming) koju William T. Bary uspoređuje s humanističkim doktrinama na Zapadu, nazivajući je »kvazi-revolucijom u mišljenju«, iako se, međutim, nije nikada »potpuno razvila«164. Nije li individualizam kao ideologija najavio snagu buržoazije u začetku, podržavajući je protiv tradicionalističkih snaga?

Posve suprotno, čini se, ako uzmemo u obzir mišljenje Rolanda Mousniera. Mousnier u svojoj analizi društvenih sukoba u mingovskoj Kini tvrdi da je indivi-dualizam bio oružje konfucijevskih mandarina, birokratske klase koja je bila toli-ko »suvremenih« pogleda, u borbi protiv eunuha koji su istodobno bili predstavnici »poduzetničkog« i »feudalnog« duha i koji su predstavljali »nacionalističku« agresivnost Kine u doba dinastije Ming165. Evo Mousnierove argumentacije:

Kako bi napredovali u karijeri [za vrijeme dinastije Ming u Kini] brojni pripadnici obrazovanih, srednjih slojeva dali su se dobrovoljno kastrirati. Zahvaljujući

Page 44: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

47

obrazovanju, oni su mogli igrati nadmoćnu ulogu, i carstvom su u stvari upravljali eunusi. Domogavši se visokih položaja eunusi su pomagali svojim obiteljima, stvarali su sebi sljedbenike dijeleći državne službe i lena, te postali pravi centri moći unutar samog carstva. Prema tome, čini se da je njihova značajna uloga bila u funkciji uspona buržoazije. Kneževi plemenitog porijekla i uglednici [les grands] nastojali su se braniti okupljajući sljedbenike — također obrazovane osobe porijeklom iz srednjih slojeva, te podržavajući ih u napredovanju u državnoj službi. . . [Potonji su] bili ponekad učenici Wang Yang-minga te su se pozivali na njegove pouke kako bi se suprotstavili eunusima koji su čvrsto držali vlast u rukama. Eunusi su bili za Chu Hija, zagovaratelja tradicije i vlasti [koja je u to doba bila prvenstveno dostupna eunusima]. Te su borbe bile tim ozbiljnije budući da su i kneževi i uglednici i eunusi imali bazu moći kao upravljači zemljišta [maitres du sol]. Vladari dinastije Ming su nastojali ojačati svoj položaj stvaranjem neke vrste feudalizma tj. oslanjajući se na rođake i sljedbenike... Žrtva ovakvog stanja stvari bio je seljak. Izdaci države su neprestano rasli166.

Rasli su, naravno, i u Evropi, ali je u Evropi taj izdatak snosila buržoazija, koja se rađala, i aristokracija koja se kasnije, kako ćemo vidjeti, nastojala spasiti postajući buržoazijom — kao što je buržoazija postajala aristokaracijom. Ideologija koja je poslužila zapadnoj buržoaziji da se napokon domogne moći bila je u min- govskoj Kini usmjerena upravo protiv buržoazije kojoj je (domogavši se dijela moći prerano?) dodijeljena uloga zagovaratelja tradicije i vlasti. Mnogo bi toga trebalo razjasniti u tom pogledu, ali možemo dovesti u sumnju svaku kauzalnu konstataciju o primarnom značaju pojave takve ideologije.

Razmatranje Kine možemo svesti na slijedeće: pitanje je da li su u petnaestom stoljeću postojale bilo kakve značajne razlike između Evrope i Kine što se tiče nekih osnovnih momenata kao što su stanovništvo, površina ili stanje tehnologije (kako u poljoprivredi tako i u pomorskoj tehnici). Ako su razlike i postojale, bilo bi ih teško koristiti kao objašnjenja veličine razlike u razvoju koja je uslijedila u kasnijim stoljećima. Nadalje, čini se da je razlika u vrijednosnim sistemima grubo pretjerana te da, u onoj mjeri u kojoj je postojala, ni ona ne objašnjava različite posljedice. Naime, kao što smo pokušali ilustrirati, idejni sistemi se mogu primjenjivati u službi suprotnih interesa i vezivati s posve različitim strukturnim prodorima. U žaru pobijanja materijalističkih argumenata zagovaratelji primata vrijednosti pretpostavljaju, kako se čini, daleko doslovniju vezu ideologije i društvene strukture (iako obrću kauzalni redoslijed) no što je to ikada bio slučaj u klasičnom marksizmu.

Bitna razlika između Kine i Evrope još jednom odražava splet stoljetnog trenda s neposrednijim privrednim ciklusom. Dugoročni stoljetni trend ide od antičkih imperija Rima i Kine, od načina i stupanja njihovog raspadanja. Dok je rimska struktura ostala blijedo sjećanje čiju je srednjovjekovnu stvarnost uglavnom pos-redovala zajednička crkva, Kinezi su uspjeli zadržati imperijalnu — iako oslablje-nu — političku strukturu. To je bila razlika između feudalnog sistema i svjetskog carstva koje se temeljilo na prebendarnoj birokraciji. Zahvaljujući tome Kina je na mnogo načina mogla održavati napredniju privredu od Evrope. Isto tako, vrlo je lako moguće da je stupanj eksploatacije seljaštva u toku hiljadu godina bio manji.

Toj danoj pretpostavci moramo dodati kasnije agronomske prodore obiju regi-ja: prema stočarstvu i pšenici u Evropi, te prema riži u Kini. S obzirom na to da riža zahtijeva manje prostora ali više ljudi, stoljetni škripac je svaki sistem pogo-dio na poseban način. Evropi je geografska ekspanzija trebala više nego Kini. Iako je nekim grupacijama u Kini ekspanzija možda bila probitačna, ograničavala ih je činjenica da su presudne odluke bile centralizirane unutar imperijalnog

Page 45: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

48

okvira koji se prije svega morao baviti kratkoročnim održavanjem političke ravnoteže svog svjetskog sistema.

Tako je Kina — iako je u najmanju ruku bila naizgled u boljem položaju, prima facie, da pređe u kapitalizam s obzirom na to da je već imala opsežnu državnu birokraciju, te bila naprednija u smislu monetarizacije privrede, a možda i u smislu tehnologije — bila ipak u lošijem položaju. Bila je opterećena imperijalnom političkom strukturom. Bila je operećena »racionalnošću« svog vrijednosnog sistema koji je državu lišavao sredstva za postizanje promjena (da ga je država htjela koristiti), sredstva što su ga evropski vladari našli u mističnosti evropskih feudalnih vjernosti.

Sada možemo krenuti s našom argumentacijom. U Evropi — ali ne drugdje — pripremljena je 1450. scena za stvaranje kapitalističke svjetske privrede. Sistem se bazira na dvjema ključnim institucijama — na »svjetskoj« podjeli rada i birokratskim državnim aparatima u nekim područjima. Obradit ćemo uzastopno i globalno i jednu i drugu. Zatim ćemo pojedinačno razmotriti tri zone svjetske privrede koje ćemo nazvati polu-periferijom, maticom i periferijom. Obradit ćemo ih tim redoslijedom uglavnom zbog povijesnog slijeda koji će postati jasan u izlaganju argumentacije. To će nam omogućiti da cijeli pristup razmotrimo na apstraktnijoj razini. Odlučili smo da to učinimo na kraju a ne na početku, ne samo zato što vjerujemo u veću uvjerljivost nakon prikaza empirijskog materijala već i zato što smo uvjereni da bi konačna teoretska formulacija trebala proizići iz susreta s empirijskom stvarnošću, pod uvjetom da se taj susret temelji na osnovnoj perspektivi koja omogućava sagledavanje te stvarnosti.

Page 46: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

2.

49

Nova evropska podjela rada: cca 1450-1640.

I Evropska svjetska privreda koja se temeljila na kapitalističkom načinu proiz- ; vodnje pojavila se u šesnaestom stoljeću. Najneobičniji aspekt tog početnog razdoblja jest činjenica da se kapitalisti nisu otvoreno razmetali pred svijetom. Vladajuća ideologija nije bila ideologija slobodne inicijative, niti čak individualizma ili znanosti ili naturalizma ili nacionalizma. Sve su te ideologije sazrele, kao svjetonazori, tek u osamnaestom ili devetnaestom stoljeću. Ako je neka ideologija i prevladavala, bila je to

ideologija etatizma, raison d’etat. Zašto je kapitalizam, pojavu koja nije poznavala granica, podržavao razvoj

jakih država? Na to pitanje ! nema jednog jedinog odgovora. No to nije paradoks: posve suprotno. Kapitalistička svjetska privreda odlikuje se specifično time što su ekonomske odluke orijentirane prvenstveno na arenu svjetske privrede, dok su političke odluke prvenstveno orijentirane na manje strukture koje imaju pravu vlast, na države (nacionalne države, gradove-države, carstva) u okviru svjetske privrede.

Ta dvostruka orijentacija, ta »distinkcija« ako hoćete, ekonomskog i političkog izvor je zbrke i mistifikacije kad je riječ o odgovarajućoj indentifikaciji grupa, o prihvatljivim i razumnim manifestacijama grupnih interesa. Međutim, budući da se ekonomske i političke odluke ne mogu osmišljeno razdvojiti ili zasebno raspraviti, javljaju se akutni analitički problemi. Pristupit ćemo im pokušavajući da ih obradimo uzastopno, aludirajući na povezanosti i moleći čitaoca da pričeka sa zak ljučkom sve dok ne bude mogao sagledati cijeli dokazni materijal u sintetiziranom obliku. Nema sumnje da ćemo, svjesno ili nesvjesno, prekršiti vlastito pravilo uza- stopnosti mnogo puta, no to je barem princip koji smo usvojili u organizaciji pri kaza. Ako se čini da govorimo o većim sistemima kao izrazu kapitalizma i manjim sistemima kao izrazima etatizma (ili, da upotrijebimo terminologiju koja je danas u modi, nacionalnog razvoja), nikada ne poričemo jedinstvo konkretnog povijesnog razvoja. Države se razvijaju i mogu shvatiti samo u kontekstu razvoja svjets- ’ kog sistema.

Isto vrijedi i za društvene klase i za etničke (nacionalne, vjerske) grupacije. I one su se društveno pojavile u okviru država i svjetskog sistema, istovremeno i ponekad na kontradiktoran način. One su funkcija društvene organizacije vremena. Suvremeni klasni sistem počeo je poprimati oblik u šesnaestom stoljeću.

Međutim, kada je bilo šesnaesto stoljeće? To nije lako pitanje, ako se sjetimo činjenice da povijesna stoljeća ne moraju biti i kronološka stoljeća. Ovdje ću stoga samo prihvatiti sud Fernanda Braudela — kako zbog solidnosti znanstvenog pri stupa na kojem se taj sud temelji tako i zbog toga što se on tako dobro slaže s mojim tumačenjem podataka. Braudel kaže:Skeptično gledam ... na šesnaesto stoljeće za koje se specifično ne navodi radi li se o jednom ili o više entiteta, koje se smatra

jedinstvenim. Smatra, kao i Lucian Febvre i moj izvanredni učitelj Henri Hauser, da je »naše« stoljeće podijeljeno na dva, prvo stoljeće koje počinje oko 1450. i završava oko 1550, i drugo koje počinje oko te točke i traje do 1620. ili 1640.1

Početne i završne točke se razlikuju prema nacionalnoj perspektivi s koje promatramo stoljeće. Međutim, što se tiče evropske svjetske privrede u cjelini, smatramo razdoblje 1450-1640. relevantnom vremenskom jedinicom u kojoj je stvorena kapitalistička svjetska privreda — koja je, naravno, po Braudelovim riječima bila »opsežna ali slaba«2

A gdje je bila ta evropska svjetska privreda? I na to je pitanje teško odgovoriti, jer povijesni kontinenti ne moraju uvijek biti i geografski kontinenti. Potkraj šesnaestog stoljeća evropska svjetska privreda obuhvaćala je ne samo sjeverozapadnu Evropu i kršćansko Sredozemlje (uključujući Pirinejski poluotok) već i srednju Evropu i baltičko područje. Obuhvaćala je i neka područja obiju Amerika: Novu Španjolsku, Antile, Terrafermu*, Peru, Chile, Brazil — odnosno one dijelove tih područja koji su bili pod stvarnom upravom Španjolaca ili Portugalaca. Možda bismo mogli u nju uključiti i atlantske otoke, kao i eventualno neke enklave na afričkoj obali, ali ne područja u Indijskom oceanu, niti Daleki istok (osim, možda, neko vrijeme dio Filipina), niti Otomansko carstvo, te niti Rusiju (u najboljem slučaju Rusija je bila marginalno uključena na kratko vrijeme). Iako se granice ne mogu jasno i lako povući, mislim da bi bilo najkorisnije zamisliti evropski svijet šesnaestog stoljeća kao strukturu nastalu povezivanjem dvaju prethodno odvojenih sistema — kršćanskog sredozemnog sistema3 usredotočenog na sjevernotalijanske gradove i flandrijsko-hanzeatske trgovačke mreže sjeverne i sjeverozapadne Evrope, uz priključak, na taj novi kompleks, Istočnog polablja* Poljske i nekih drugih dijelova istočne Evrope s jedne strane, te — s druge strane — atlantskih otoka i dijelova Novog svijeta.

Što se tiče prostranstva, to je bila poprilična ekspanzija. Uzimajući u obzir samo bivše prekomorske kolonije evropskih sila, Chaunu primjećuje da je u pet godina od 1535. do 1540. Španjolska stekla vlast nad više od polovice stanovništva zapadne hemisfere i da se u razdoblju od 1540. do 1670-1680. površina pod evropskom upravom povećala s tri milijuna kvadratnih kilometara na oko sedam milijuna (gdje se stabilizirala sve do kraja osamnaestog stoljeća)4. Međutim, prostorna ekspanzija nije značila i ekspanziju stanovništva. Chaunu govori o »demografskim škarama« pri čemu je demografski rast u Evropi »uglavnom poništen na planetarnoj razini opadanjem u golemim vanevropskim sektorima«5. Stoga se omjer zemljišta i radne snage u evropskoj svjetskoj privredi silno povećao, što je jedan od temeljnih faktora u vezi sa sposobnosti Evrope da podrži stalan ekonomski rast u tom kritičnom ranom periodu suvremenog doba. Međutim, ekspanzija nije podrazumijevala samo poboljšan omjer zemljišta i radne snage. Ona je omogućila značajnu akumulaciju osnovnog kapitala koji je upotrijebljen za financiranje racionalizacije poljoprivredne proizvodnje. Jedna od najočitijih karakteristika te evropske svjetske privrede šesnaestog stoljeća bila je sekularna inflacija, tzv. revolucija cijena. Veza između te inflacije i procesa akumulacije kapitala središnja je tema suvre- [ mene historiografije. Pokušat ćemo pažljivo ispitati složenosti te debate kako bismo, u svjetlu zapaženih kretanja, mogli objasniti podjelu rada do koje je evropska svjetska privreda stigla potkraj navedenog razdoblja.

Brojna se djela bave cikličkim kretanjima evropskih cijena, i iako se znanstvenici ne slažu kad je riječ o datumima i još više o

uzrocima, nitko ne poriče realnost te pojave. Ako spojimo dva novija pregleda6 cijena žita, dobit ćemo slijedeću sliku:

1160-1260. — nagli porast

1260-1310 (1330, 1380) — stalno visoke cijene

1310 (1330, 1380) — 1480. — postepeni pad

1480-1620 (1650) — visoke cijene

1620 (1650) - 1734 (1755) - recesija

1734 (1755) — 1817. — povećanje

Ako uzmemo u obzir uži segment kojim se sada bavimo, tj. šesnaesto stoljeće, koje je na gornjem popisu obilježeno »visokim cijenama«, pronaći ćemo, naravno, da je unutar tog razdoblja bilo ekonomskih oscilacija. Pierre Chaunu je otkrio sli jedeći ciklus na

temelju svojeg monumentalnog izučavanja spisa seviljske Časa de Contratacion, glavnog distribucionog centra

* Ostelbien, područje istočno od rijeke Labe (prev.)

Page 47: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

50

transatlantske trgovine. Primjenjujući mjerila volumena (sveukupnog kao i za specifične robe) i vrijednosti Chaunu utvrđuje četiri razdoblja:

1504-1550. — stalno povećanje 1550-1562/3. — razmjerno manja

recesija 1562/3-1610. — ekspanzija 1610-1650. — recesija7

Naravno, volumna i vrijednosna mjerila nisu identična. »Indeks toka se uspoređuje, pomalo pretjerano, s oscilacijom cijena. Tipična krivulja cijena je položenija od krivulje trgovačkog toka«8. Chaunu smatra da se njegova prijelomna točka, 1610. godina, poklapa s onom što je navodi Elsas za Njemačku (1627) i Posthumus za Nizozemsku (1637) jer, kako ćemo vidjeti, opadanje se javlja u različito doba u različitim dijelovima Evrope9.

Te vremenske različitosti podsjećaju nas da se svjetska privreda tek javljala. Chaunu ističe da su u petnaestom stoljeću tri evropska trgovačka područja (kršćansko Sredozemlje, sjeverozapadna i istočna Evropa) imala tri različita nivoa cijena — od skupog do jeftinog. Stvaranje svjetske privrede može se mjeriti upravo »fantastičnim rasponom cijena početkom stoljeća i, konačno, zatvaranjem jaza«10. Iako se u našem slučaju »konačno« proteže i nakon šesnaestog stoljeća, može se razabrati napredak u zatvaranju jaza. Ako je 1500. raspon cijena između kršćanskog Sredozemlja i istočne Evrope bio reda veličine 6 prema 1, 1600. je spao na samo 4 prema 1“, a već 1750. iznosio je samo 2 prema 1. Henryk Samsonowicz kaže da su se od početka šesnaestog stoljeća nadnice i cijene u Pruskoj »sve više približavale« nadnicama i cijenama u Zapadnoj Evropi »usprkos dijametralno oprečnim smjerovima njihovog društvenog i privrednog razvoja«12. Usprkos? Ne bi li trebalo reći »zbog«?

Earl J. Hamilton daje jedno od poznatih objašnjenja povećanja cijena u šesnaestom stoljeću. Hamilton svoju argumentaciju isprva dovodi u vezu s andalu- zijskim cijenama u šesnaestom stoljeću, a kasnije je primjenjuje općenitije na zapadnu Evropu:

U razdoblju što ga istražujemo postojala je tijesna veza između uvoza američkog zlata i srebra i cijena u Andaluziji ... Počevši s

razdobljem 1503-1505. javlja se uzlazni trend u pristizanju blaga sve do 1595, dok od 1503. do 1597. vidimo stalno povećanje cijena u

Andaluziji. Najveća povećanja cijena poklapaju se s najvećim povećanjem uvoza zlata i srebra. Korelacija između uvoza blaga i cijena

traje i nakon 1600, kad oboje opadaju13.

Do 1960. Hamiltonova teorija je doživjela brojne empirijske i teoretske napade. Usprkos tome, on ju je iznio ponovno i još energičnije:

Page 48: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

NOVA EVROPSKA PODJELA RADA: cca 1450-1640.

i

51

Povećanje ponude nekovanog zlata i srebra bilo je procentualno govoreći mnogo veće nego prevrat cijena. Prema tome, umjesto

da tražimo pomoćne uzroke revolucije cijena ... morali bismo objasniti zašto cijene ne uspijevaju držati korak s povećanjem količine

plemenitih metala. Sve veće korištenje zlata i srebra za suđe, ukrase, nakit i druge ne-monetarne svrhe, do kojeg je došlo zato što su

zlato i srebro postali razmjerno jeftiniji zbog sve većih cijena robe, neutraliziralo je dio novopridošlog nekovanog zlata i srebra ...

Likvidacija nepovoljne trgovinske bilance [s Istokom] apsorbirala je velike količine nekovanog zlata i srebra ... Konverzija naturalne

rente u novčanu, prelaz s djelomično naturalnih nadnica na monetarno nagrađivanje i pad razmjene robe za robu također su negativno

djelovali na ponudu zlata i srebra14.

Kao što su to primjetili mnogi njegovi kritičari, Hamilton primjenjuje Fishero- vu kvantitativnu teoriju novca — prema kojoj je PQ =

MV — i implicitno pretpostavlja da V i Q ostaju konstantni (P su cijene, Q količina roba i usluga, M količina novca, a V brzina opticaja

novca). Hamiltonovi kritičari dovode pretpostavku u sumnju i zahtijevaju empirijsko istraživanje.

U jednom od najoštrijih napada na Hamiltonovu teoriju, Ingrid Hammastrom tvrdi da je Hamiltonov slijed pogrešan, da je

povećanje ekonomske aktivnosti dovelo do povećanja cijena, koje sa svoje strane objašnjava rudarske djelatnosti i povećanu ponudu

zlata i srebra. Na to Hamilton odvraća:Očito je da bi »povećanje cijena« što obično proizlazi iz »ekonomske aktivnosti koja se zbog nekog razloga događa« ... ograničilo,

a ne povećalo rudarsku proizvodnju plemenitih metala zbog sve većih troškova proizvodnje u sprezi s fiksnim kovničkim cijenama plemenitih metala. Nadalje, povećanje cijena bi smanjilo, a ne povećalo pretvaranje zlata i srebra u kovani novac razmjernim pojeftinjenjem njihovog ne-monetarnog korištenja15.

Ali zašto su kovničke cijene trebale biti fiksne? To je bila politička odluka, i de- stimuliranje proizvodnje zlata i srebra ne bi koristilo onima koji su crpili korist iz toka nekovanih plemenitih kovina u doba ekspanzije (što uključuje i španjolsku kraljevsku kuću) s obzirom na iznenadnu raspoloživost tako velike količine dobivene po tako niskim realnim troškovima (s obzirom na oblik radne snage). Kao što to ističe Ingrid Hammarstrom, osnovno pitanje svodi se na objašnjenje načina korištenja nekovanog zlata i srebra:

Zašto je zapadnoj Evropi trebalo američko zlato i srebro, ne da ga zgrće kao blago niti da ga koristi za ukrašavanje svetih mjesta

(kao što je to bio slučaj u Aziji i kod američkih domorodaca), već kao važan dodatak količini kovanog novca u opticaju — tj., kao

platežno sredstvo?16

Y. S. Brenner smatra da pogled na podatke za Englesku potvrđuje mišljenje Hammarstromove. Po njegovom mišljenju, promjene

nivoa cijena robe »nisu toliko posljedica povećanja, ili ne-povećanja, količine metala u Evropi koliko načina korištenja te količine« 17.

Brenner primjećuje da povećanje cijena prethodi pristizanju američkog blaga18, i tvrdi da bismo morali uzeti u obzir činjenicu da su

svi faktori Fisherove jednadžbe bili varijabilni u to doba:

Prema tome, povećanje cijena u prvoj polovici 16. stoljeća bilo je posljedica povećane brzine i volumena novca u opticaju kao i

relativno smanjene ponude poljoprivrednih proizvoda te intenzivnije potražnje za tim proizvodima...Brzina (V) opticaja povećala se razvojem industrije i ekspanzijom trgovine, naglim porastom špekulacije sa zemljištem i na

legaliziranom tržištu gotovine, te prelazom većih dijelova društva iz ruralnih, autarhičnih zajednica u urbanizirane zajednice koje su ovisile o tržištima (ponudi novca) kako bi sebi osigurale hranu19.

Prema tome, tvrdi Brenner, upravo opći uspon kapitalističke aktivnosti objašnjava način korištenja nekovanog zlata i srebra.

Bulionistička (metalistička) teorija ekonomske ekspanzije pretpostavlja barem gornje granice brzina (V) i količina roba (Q), ako već ne njihove fiksne veličine.

Ima li dokaza koji to podržavaju? Što se tiče količine robe i usluga, teorija se ne čini naročito vjerodostojnom. Prije svega, kako nas

podsjeća Jorge Nadal, ona pretpostavlja potpunu zaposlenost:

Bilo kakvo povećanje potrošnje (ekvivalentno produktu količine novca i brzine [la masa monetaria en circulation]) pretvorit će se u odgovarajuće povećanje cijena tek tada kada se volumen proizvodnih roba ne može povećati20.

Pretpostavimo stoga da povećanje količine zlata i srebra nije dovelo do povećanja cijena neposredno, već samo time što je moglo

povećati zaposlenost. Tako npr. Miskimin tvrdi da je »rana merkantilistička opsjednutost tokovima zlata i srebra« imala smisla budući

da bi

... priliv plemenitih metala vjerojatno zaposlio ljude i izvore i, istovremeno, povećao raspoloživu gotovinu za financiranje države,smanjujući time troškove vodjenja ratova.

U tom slučaju, možemo analizirati koje su zemlje najefikasnije iskoristile zlato i srebro

u smislu sposobnosti, određene institucionalno ili fizički, svake pojedine zemlje da proširi okvir potpune zaposlenosti kako bi priliv

zlata i srebra mogla pretvoriti u stvarni privredni rast21.

A što je s ograničenjima brzine? U polemici s Michaelom Postanom W. C. Robinson se pita mogu li tokovi zlata i srebra objasniti opadanje u četrnaestom stoljeću. U privredi s primitivnim kreditnim mehanizmima, tvrdi Robinson, »V nije bila da leko od stvarnog fizičkog prometa po jedinici kovanog novca i po vremenskom razdoblju...« Stoga je ekspanzija u trinaestom stoljeću, koja je bila potaknuta smanjenim zgrtanjem blaga i povećanjima brzine, bila podložna sebi svojstvenim ograničenjima:

S vremenom je ponuda novca dostigla svoju gornju granicu, osim skromnih godišnjih povećanja, i brzina se nije više mogla povećati. Trgovina je u tom momentu bila stegnuta i osjećao se pritisak usmjeren na smanjenje cijena. Pesimizam i štednja zamijenili su poletni optimizam i visoke profite ranijeg razdoblja. Zgrtanje novca započelo je kao zaštita protiv sve nižih cijena. Ukratko, opadanje je moglo sebe pojačavati22.

U svom odgovoru Postan navodi da Robinson što se tiče činjeničnog stanja gri ješi kad govori o tome da je dosegnuta granica budući da se zgrtanje blaga i dalje smanjivalo, da su kreditni mehanizmi bili elastičniji no što to tvrdi Robinson, i da su psihološki stavovi poslovnih ljudi u to doba bili manje važna ekonomska varijabla23. Međutim, Postan u osnovi ne osporava koncepciju granice. Miskimin je sa svoje strane osporava i to, po mom mišljenju, efikasno:

Isto je tako točno, po svojoj prilici, da je — s obzirom na stupanj razvijenosti kreditnih in stitucija — postojala fizička gornja granica brzine opticaja bilo koje dane količine zlata i srebra nakon što je ono pretvoreno u konačan broj jedinica kovanog novca. Međutim, smanjenjem broja jedinica u kojima je zlato i srebro cirkuliralo, obezvređivanje (smanjenje finoće) bi podiglo gornje fizičke i institucionalne granice nametnute brzini opticaja nekovanog zlata i srebra. S obzirom na povezane pritiske unutarnje migracije, urbanizacije i podjele rada čini se mogućim, dapače vjerojatnim, da je ta nova mogućnost iskorištena kad je obezvređivanje podiglo tehničke granice brzine, te da su brojna obezvređjenja u Evropi šesnaestog stoljeća djelovala preko brzine opticaja kako bi se iiadproporcionalno povećale cijene u odnosu na nivo samog obezvređenja24.

Vraćamo se prema tome na činjenicu da je upravo sveukupni sistem, sa svojim strukturiranim pritiscima usmjerenima na određene političke odluke (npr. obezvređivanje), presudni moment u objašnjenju ekspanzije. Nisu bili presudni zlato i srebro za sebe, već zlato i

Page 49: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

52

srebro u kontekstu kapitalističke svjetske privrede. Po mišljenju Charlesa Verlindena, upravo monopolistički oblici kapitalizma u tom ranom stadiju uglavnom objašnjavaju stalnu inflaciju cijena:

U objašnjavanju cikličkih kriza moramo ostaviti dosta prostora spekulaciji. »Monopol« nije regulirao kretanja cijena. On ih je u kratkoročnom pogledu »dere- gulirao«, osim u slučaju nekih luksuznih proizvoda (vino). On je odgovoran za katastrofalni aspekt tih kretanja. Posredno je nedvojbeno utjecao i na osobitost kretanja. Nakon svakog djelomično umjetnog povećanja cijene se nisu spustile na pretkrizni nivo. Tako je monopol u određenoj mjeri pridonio intenziviranju i ubrzavanju dugoročnog povećanja25.

Da li je, u tom slučaju, priliv zlata i srebra bio dobar ili loš? Ne mislimo time postavljati nikakvo apstraktno etičko pitanje. Naprotiv

— zanima nas jesu li posljedice priliva zlata i srebra bile korisne za stvaranje nove kapitalističke svjetske privrede. Hamilton u svakom

slučaju smatra da jesu. Međutim, Joseph Schumpeter je posve oprečnog mišljenja:

Povećanje ponude monetarnih metala ne daje, kao ni bilo kakvo autonomno povećanje ko ličine bilo koje druge vrste novca, nikakve ekonomski određene efekte. Očito je da su ti efekti potpuno uvjetovani načinom korištenja novih količina ... Prvo što moramo napomenuti [u vezi sa šesnaestim stoljećem] je činjenica da je novo bogatstvo, što se tiče same Španjolske, služilo za financiranje habsburške politike... Priliv je pružio alternativu obezvređivanju novca kojem bi inače trebalo pribjeći mnogo ranije, pa je time postao instrumentom ratne inflacije i nosiocem poznatog procesa osiromašenja i popratne društvene organizacije. Spektakularno povećanje cijena, koje je uslijedilo, bilo je isto toliko poznata karika u tom lancu događaja...

U svim tim pogledima, navedena ekspanzija platežnog sredstva u opticaju je zaista utjecala na razvoj kapitalizma, iako ga je na kraju usporila umjesto da ga ubrza. Francuska i Engleska se u tom pogledu razlikuju, ali samo zato što su efekti bili razrađeniji ... Sva trajna postignuća engleske industrije i trgovine mogu se objasniti bez pozivanja na preobilje plemenitih metala...26

Schumpeterova se argumentacija temelji na njegovom čvrstom uvjerenju da je »inflacioni utjecaj — koji je, po mišljenju autora, pretjeran i povijesno i teorijski, iako ga autor ne poriče — bio gotovo u potpunosti destruktivan«27. Iako ne moramo prihvatiti Schumpeterovu pristranost u korist racionalno kontroliranih i protiv eventualno impulzivnih i ponekad nepredvidivih posljedica inflacije,

njegova tirada ipak nameće pomisao da su globalni efekti inflacije bili daleko manje značajni od diferencijalnih efekata28.

Razmotrimo najprije ponudu hrane. Zašto je, s obzirom na opću ekonomsku ekspanziju, ponuda poljoprivrednih proizvoda bila

smanjena?Prije svega, ona nije bila smanjena u apsolutnom smislu29. Ponuda se smanjila u odnosu na povećano stanovništvo samo ako uzmemo u obzir brojke za zemlje poput Španjolske ili Engleske zasebno, a ne evropsku svjetsku privredu kao entitet. U zemljama gdje je došlo do širenja industrije veći dio zemljišta trebalo je skrenuti na zadovoljenje potreba konjogojstva 30. No, ljudi su još bili tu, samo što su se sada sve više hranili baltičkim žitom 31. Međutim, to je žito bilo skuplje zbog očite oskudice, transporta i profita posrednika. Da li je, u tom slučaju, ponuda zlatnih i srebrnih šipki bila irelevantna? Ni u kojem slučaju, jer zlato i srebro su vršili važne funkcije u ekspanziji evropske svjetske privrede. Zlato i srebro podržali su prodornost ekspanzije i štitili još slabi sistem od nasrtaja prirode. Michel Morineau ističe da su se u srednjovjekovnoj Evropi cijene pšenice dizale i padale kao neposredna reakcija na žetvu. U samom šesnaestom stoljeću, zlatne i srebrne šipke nisu toliko podizale cijene koliko su sprečavale njihov pad32. Carlo Cipolla čak sumnja da je uopće i doš

lo do stvarnog povećanja cijena33, i smatra da stvarno značajni aspekt financijske strukture šesnaestog stoljeća nije povećanje cijena već pad kamatne stope. Cipolla tvrdi da je kamatna stopa u kasnom srednjem vijeku bila 4-5%, između 1520. i 1570. popela se na 5,5%, a zatim naglo pala, između 1570. i 1620, na prosjek od 2%.

Plemeniti metali su pojeftinili novac34.To nam pokazuje, kako se čini, da je kritički_£aktor bila pojava kapitalističkog si- /stema koji vremenski počinje, kako kaže Marx

»stvaranjem, u šesnaestom stoljeću, j svjetske trgovine i svjetskog tržišta«35. Ključna varijabla bila je pojava kapitalizma kao

dominantnog načina društvene organizacije privrede. Vjerojatno bismo mogli reći da je to bio jedini način u tom smislu što su, nakon ustanovljavanja kapitalizma, ostali »načini proizvodnje« preživjeli u funkciji svog uklapanja u političko- društveni okvir izveden iz kapitalizma. Ipak, vrijedi se podsjetiti činjenice da barem u to doba »nije postojao samo jedan kapitalizam, već nekoliko evropskih kapitalizama, svaki sa svojom zonom i svojim krugovima«36. Dapače, upravo je to postojanje nekoliko kapitalizama dalo Važnost povećanoj količini zlata i srebra u šipkama jer je brzina opticaja plemenitih metala bila u početku manja u sjeverozapadnoj Evropi u odnosu na sredozemnu Evropu. Kao što zaključuju Braudel i Spooner, »kvantitativna teorija novca ima smisla kad je uzimamo zajedno s brzinom opticaja i u kontekstu dispariteta evropske privrede«37.

To nas dovodi do druge polovice Hamiltonove argumentacije. Nije postojalo samo povećanje cijena, već i zaostajanje nadnica. I na

tom području vlada veliko razmimoilaženje u pogledu postojanja i uzroka tog zaostajanja38. Hamilton tvrdi da nadnice i rente, kako su

cijene rasle, nisu uspijevale držati korak s cijenama zbog institucionalnih krutosti — u Engleskoj i Francuskoj, ali ne u Španjolskoj 39. To

je stvorilo jaz, neku vrstu izuzetnog i neočekivanog profita, koji je bio glavni izvor akumulacije kapitala u šesnaestom stoljeću:

Golemi raskorak, u Engleskoj i Francuskoj, između cijena i nadnica koji je nastao zbog revolucije cijena lišio je radnike znatnog dijela dohotka što su ga do tada uživali, i skrenuo to bogatstvo korisnicima drugih dijelova nasljedstva ... Rente su, kao i nadnice, zaostajale za cijenama, pa zemljoposjednici nisu ništa dobili gubitkom radnika... Neočekivano bogatstvo stečeno na taj način, zajedno s dobicima trgovine s Indijom, osiguralo je novac za razvoj kapitalnih dobara, a silni profit koji se time mogao postići dao je stimulaciju za grozničavu kapitalističku inicijativu40.

Tvrdnja da su rente zaostajale za cijenama podvrgnuta je posebno oštrim napadima, u čemu se ističe Eric Kerridge kad je riječ o

Engleskoj u šesnaestom stoljeću41, kao i drugi autori u vezi s drugim mjestima i vremenima42. Hamilton se do 1960. povukao što se

tiče rente, tvrdeći, međutim, da to ne otupljuje oštricu njegove argumentacije:

Možemo pretpostaviti da su u početku revolucije cijena isplaćene nadnice predstavljale tri petine troškova proizvodnje ... Otprilike

procjenjujemo da je 1500. zemljišna renta mogla iznositi jednu petinu nacionalnog dogotka u Engleskoj i Francuskoj, te da je renta s

obzirom na tendenciju povećanja poljoprivrednih cijena radi povišenja rente, i njenu protutežu, ukidanje ugovora o renti radi njenog

smanjenja — rasla isto toliko brzo koliko i cijene u toku revolucije cijena. Preostala petina nacionalnog dohotka odlazila je na profit,

uključujući kamate. S obzirom na to da su tri petine troškova daleko zaostajale za osjetno rastućim cijenama ... profit je u šesnaestom

stoljeću morao dostići visok nivo u Engleskoj i Francuskoj, zadržao se na visokom nivou četiri ili pet desetljeća, i ostao na visokoj razini

za vrijeme velikog, iako sve manjeg, jaza između cijena i nadnica, sve do kraja sedamnaestog stoljeća43.

Ima i drugih kritika Hamiltonove hipoteze o zaostajanju nadnica44. Jedan od važnih argumenata u tom pogledu navodi John Nef,

koji ukazuje na mogućnost da registrirane novčane nadnice nisu bile ekvivalentne ukupnim nadnicama budući da su postojale nadnice

u naturi koje su se mogle povećati kako bi se premostio jaz, kao i povećanja cijena pšenice koja možda nisu bila popraćena

povećanjima cijena svih osnovnih roba:

Page 50: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

NOVA EVROPSKA PODJELA RADA: cca 1450-1640.

53

Prije svega, do sada izračunati indeksni brojevi uveličavaju povećanje egzistencijalnih troškova u toku revolucije cijena. Drugo,

povećanje troškova prehrane radnika snosili su dje

Page 51: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

NOVA EVROPSKA PODJELA RADA: cca 1450-1640.

65

lomično poslodavci. Treće, mnogi su radnici imali male parcele zemljišta s kojih su dobivali neke od potrebnih namirnica. Iz toga

slijedi da su vjerojatno mogli trošiti nezanemarljivi dio novčanih nadnica i na drugu robu osim hrane45.

Phelps-Brown i Hopkins se slažu da je pogoršanje nadnica možda bilo manje izraženo no što se čini budući da su cijene žita zaista rasle brže od cijena prerađevina. Stoga je cijena sve važnijih prerađenih prehrambenih proizvoda rasla manje od cijene osnovnih žitarica, a poboljšanja u proizvodnji još su više smanjila troškove prerađenih artikala46. Usprkos tome, noviji dokazi (1968), koji se temelje na boljim podacima (u odnosu na one koje je Hamilton prvobitno primijenio), uključujući i dokaze što ih nude Phelps-Brown i Hopkins, kao da potvrđuju opću hipotezu prema kojoj je u zapadnoj Evropi u toku šesnaestog stoljeća došlo do pada realnih nadnica 47. Pad realnih nadnica izrazito pokazuje tabela 1 sastavljena prema Sliche- ru van Bathu48. Tabela prikazuje realne nadnice engleskog tesara, plaćenog na dan, u kilogramima pšenice.

Iz tabele treba izvesti tri činjenice. Realne nadnice engleskog tesara u 1851. ne razlikuju se izrazito od nadnica u 1251. Najviša točka nadnica (155,1) pada neposredno prije »dugog« šesnaestog stoljeća, a najniža točka (48,3) potkraj tog istog stoljeća. Pad u toku šesnaestog stoljeća je bio golem. Taj je pad još indikativniji ako uzmemo u obzir činjenicu da nadnice u Engleskoj u razdoblju 1601-1650. nisu ni u kom slučaju bile na donjem kraju evropske ljestvice urbanih nadnica.

Izraziti pad nadnica bio je posljedica djelovanja tri strukturna faktora — ostataka karakteristika pretkapitalističke privrede koji još nisu bili eliminirani u šesnaestom stoljeću. Pierluigi Ciocca pažljivo i detaljno objašnjava kako su te strukture smanjivale realne nadnice u doba jake inflacije i navodi razloge zbog kojih su svi ti strukturni faktori bili uglavnom eliminirani u kasnijim stoljećima. Ta su tri faktora monetarne iluzije kao i diskontinuitet zahtjeva (u pogledu nadnica), utvrđivanje nadnica običajem, ugovorom ili zakonom, te odgoda plaćanja. Monetarne iluzije prema Ciocci znače nesposobnost točnog sagledavanja postepenih inflacionih povećanja osim u diskontinuiranim točkama u vremenu. Međutim, čak i da su sagledane, nadnice su se mogle dogovarati samo u određenim intervalima. Nadalje, država je u šesnaestom stoljeću često intervenirala, kad bi običaj ili ugovor zataji li, i zabranjivala povišenja nadnica. Napokon, u to su doba mnogi radnici dobivali »plaću« samo jednom godišnje, što je u inflacionom razdoblju značilo depreciran novac. U dvadesetom stoljeću djelovanje monetarnih iluzija suzbija se organizira-

5 SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

TABELA 1 Realna nadnica engleskog tesara1251-1300, 81,01300-1350. 94,61351-1400. 121,81401-1450 155,11451-1500. 143,51501-1550. 122,41551-1600. 83,01601-1650. 48,31651-1700. 74,11701-1750. 94,61751-1800. 79,61801-1850. 94,6*1721-45 = 100

Page 52: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

66

njem sindikata, širenjem obrazovanja, postojanjem indeksa cijena i stjecanjem sve većeg iskustva s inflacijom. Osim toga, političko

organiziranje radnika otežava nastojanje države da ograniči nadnice. I, naravno, učestalost isplate nadnica je već davno stečeno pravo.

No, u ovom razdoblju ranog kapitalizma radnici nisu imali istu sposobnost manevriranja49.

Ono što podržava vjerodostojnost ove analize — tj. da je postojalo zaostajanje nadnica zbog strukturnih faktora u evropskoj svjetskoj privredi šesnaestog stoljeća koja se temeljila na ranim oblicima kapitalizma — nisu samo empirijski podaci koji ju potvrđuju već i dvije poznate empirijske iznimke: gradovi centralne i sjeverne Italije, i gradovi Flandrije. Carlo Cipolla primjećuje da su u kasnom šesnaestom i ranom sedamnaestom stoljeću »troškovi radne snage u Italiji bili izgleda previsoki u odnosu na razine nadnica u konkurirajućim zemljama«. Prema Cipolli, do toga je došlo zato što su »organizacije radnika uspjele nametnuti nadnice koje su bile nerazmjerne samoj produktivnosti rada«50. I Charles Verlinden nalazi da su nadnice u belgijskim gradovima u stopu slijedile cijene pšeničnih proizvoda u šesnaestom stoljeću51. Zašto te dvije iznimke? Upravo zato što su to bili »stari« centri trgovine52, pa su stoga

radnici bili razmjerno jaki kao političko-ekonomska snaga. Iz tog razloga ti su se radnici mogli bolje oduprijeti galopirajućim špekulacijama. Pored toga, »nastup« kapitalističkih običaja djelomično je narušio stare strukture. Međutim, baš su »snaga« radnika i prodiranje kapitalističkih običaja u šesnaestom stoljeću izazvali slabljenje sjevernotalijanskih i flamanskih gradova kao industrijskih centara, te njihovo ustupanje pred pridošlicama i kasnijim predvodnicima: gradovima Nizozemske, Engleske i, u manjoj mjeri, Francuske.

Pomisao da su neki radnici (upravo oni u »najnaprednijim« sektorima) mogli izdržati pogoršanje nadnica bolje nego drugi navodi nas

na razmatranje različitih gubitaka53 što ih je izazvala dugoročna inflacija. Pierre Vilar kao mogućnost navodi jednostavnu alternaciju matice i periferije54. Ta je dihotomija međutim previše jednostavna. Naime, gubitak nisu pretrpjeli samo radnici periferije, oni koji su se bavili — kao što ćemo vidjeti — mučnim radom u španjolskoj Americi i istočnoj Evropi u šesnaestom stoljeću. Gubitak su isto tako i istovremeno pretrpjeli i nadničari u većini zapadnoevropskih zemalja, iako možda ne toliko — tko će to znati — kao radnici u istočnoj Evropi (»gubitak« radnika španjolske Amerike je nemjerljiv budući da ranije uopće nisu pripadali istom privrednom sistemu). J. H. Elliot tvrdi da je položaj španjolskog radnika u tom razdoblju opadanja bio sličniji položaju istočnoevropskog radnika nego položaju radnika u Engleskoj55.

Prema tome, ako su po logici nekakvog kontinuuma poljski pa španjolski radnik zarađivali najmanje, a — recimo — venecijanski najviše, gdje se točno nalazio engleski radnik, koji je predstavljao poluperiferna područja u procesu prelaza u matična područja? Kao jedan od načina razmatranja događaja u tim zemljama Phelps-Brown i Hopkins predlažu uviđanje činjenice da je »kontrakcija košare [engleskog] nadničara bila većinom posljedica izmijenjenih uvjeta razmjene na relaciji manufaktura-farma«56. S jedne strane,' promjenu uvjeta razmjene osjetio je najteže nadničar (bio bezemljaš bilo s dopunskim zemljišnim prihodom). Prema procjeni Phelps-Browna i Hopkinsa, u prvoj polovici šesnaestog stoljeća broj takvih nadničara iznosio je već jednu trećinu zaposlenog stanovništva u Engleskoj. Prema njihovim riječima, »druga strana medalje [osiromašenja nadničara] je obogaćivanje onih koji su prodavali poljoprivredne

proizvode ili iznajmljivali farme za rentu koju bi uspjeli postićP1 .To baca određenu sumnju na Hamiltonovu tvrdnju da je zaostajanje nadnica bilo neposredni izvor akumulacije kapitala, ili nas barem upozorava na činjenicu da je zapadna Evropa bila ključni posrednik u akumulaciji kapitala.

Ipak, Hamiltonova temeljna poanta, koju potvrđuje i John Maynard Keynes, dobro je izabrana. Inflacija je dovela do preraspodjele dohodaka — i to složene preraspodjele zbog višestrukih slojeva evropske svjetske privrede. Usprkos tome, bila je to metoda opterećivanja politički najslabijih sektora kako bi se dobio fond akumulacije kapitala što ga je zatim netko mogao investirati58. Zamljoposjednici su posebno stalno pronalazili nove načine izvlačenja novca od seljaka59. Ne zaboravimo da se tvrdnja ne odnosi samo na izuzetan i neočekivan profit već i na to da inflacija potiče ulaganja60.

To nas dovodi do još jednog prigovora hipotezi zaostajanja nadnica, tj. do prigovora Johna Nefa. Nef tvrdi da je argument neodrživ zbog Francuske koja, usprkos istom zaostajanju nadnica kao i u Engleskoj, nije industrijski značajno napredova la u to doba61. Nadalje, Nef ističe da se ne bavi samo usporedbom Francuske i Engleske budući da je, što se tiče industrijskog razvoja, situacija Francuske bila (tvrdi Nef) usporediva sa situacijom južne Njemačke i španjolske Nizozemske, dok se Engleska mogla usporediti s Holandijom, Škotskom, Švedskom i Liegeom. To jest, prva skupina pokazuje usporavanje u usporedbi s »razdobljem Renesanse«, dok se sve

zemlje u drugoj skupini odlikuju ubrzanjem. Ipak, drvo i radna snaga su bili jeftiniji, ne skuplji, u Francuskoj nego u Engleskoj.

Možda je problem bio u tome što su bili previše jeftini62.

Doduše, ova Nefova usporedba ruši Hamiltonovu tezu samo ako se Engleska i Francuska uspoređuju in vacuo. Ako ih, međutim, razmatramo u kontekstu evropske svjetske privrede, Nefova usporedba samo stavlja nivo realnih nadnica u Francuskoj negdje između nivoa Španjolske i Engleske. U tom bismo slučaju mogli tvrditi da je u okviru svjetske privrede u cjelini došlo do akutne redukcije u raspodjeli proizvedenog dohotka na radnike. Stope su se razlikovale prema zemlji. Za investirajuću klasu određene zemlje optimalna bi situacija podrazumijevala mogućnost profita na temelju niskih nadnica na periferiji i dodatnih profita na temelju srednjih (za razliku od visokih) nadnica u vlastitom području. Srednji nivo nadnica bio je optimalan budući da je s jedne strane previsoki nivo

nadnica (Venecija) previše utjecao na profitnu maržu, dok je s druge strane previše nizak nivo nadnica (Francuska, a fortiori Španjolska) negativno utjecao na veličinu lokalnog tržišta za nove industrije. U tom evropskom sistemu najbliže su optimalnoj situ aciji Engleska i Holandija. Međutim, činjenica da je Evropa bila svjetska privreda predstavljala je sine qua non za vjerojatnost rentabilnog ulaganja inflacionih profita u nove industrije.

Stoga je inflacija bila važna i kao mehanizam prisilne štednje — a time i akunv ulacije kapitala — i zato što je služila za neravnomjernu raspodjelu tih profita u sistemu, tj. nerazmjernu raspodjelu na novu maticu svjetske privrede, kako smo je nazvali, podalje od njene periferije i njene polu-periferije odnosno »starih« razvijenih područja.

Naličje te slike, koje je čitalac možda već nazreo iz diskusije o utjecaju inflacije,^ jest činjenica da se u okviru svjetske privrede

pojavila podjela rada ne samo izme- ! đu poljoprivrednih i industrijskih zadataka, već i između poljoprivrednih zadata- ; ka. Ta je

specijalizacija (podjela rada) bila povezana s različitim oblicima upravlja- i nja radnom snagom i različitim vrstama raslojavanja što je sa

svoje strane imalo^: različite političke posljedice za »države«, tj. za arene političke akcije.

Do sada smo pokušali objasniti zašto se Evropa širila (a ne, recimo, Kina), zašto je unutar Evrope Portugal bio prvi u tom pogledu, i zašto je ta ekspanzija morala biti popraćena inflacijom. Nismo se zapravo suočili s razlozima zbog kojih bi ta ekspanzija morala biti tako značajna. To jest, zašto je stvaranje te svjetske privre- ] de bilo glasnik suvremenog industrijskog razvoja dok ranije imperijalne tvorevine/

u povijesti svijeta, koje su se po svemu sudeći temeljile na razmjerno produktivnom poljoprivrednom sektoru i razmjerno snažnom

birokratsko-političkom aparatu, nisu pošle tim smjerom? Kad bismo kao odgovor na to pitanje naveli tehnologiju, takav bi nas odgovor

samo naveo da se upitamo kakav je to sistem poticao ^ 4oliki tehnološki napredak. (Sjetimo se Needhamove metafore o iznenadnom

skoku Zapadne tehnologije). E. L. Jones i S. J. Woolf vide izrazitu značajku šesnaestog stoljeća upravo u činjenici da je, po prvi put u

povijesti, ekspanzija poljoprivredne produktivnosti utrla put ekspanziji realnog dohotka:

Page 53: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

NOVA EVROPSKA PODJELA RADA: cca 1450-1640.

67

Tehnički napredna i fizički produktivna poljoprivreda ne mora neizbježno dovesti do kontinuiranog rasta realnog dohotka per capita, a kamo li potaći industrijalizaciju, i to je jedna od manje probavljivih pouka povijesti. Civilizacije starog vijeka sa svojim složenim poljoprivredama pružaju polaznu točku. Ni jedna od njih — bio to Bliski istok, Rim, Kina ili Srednja Amerika — nije dovela do industrijske privrede. S tehničkog stanovišta njihova je poljoprivredna organizacija bila fantastična... Fizički volumen proizvodnje žitarica bio je isto tako impresivan. Pa ipak, povijest tih društava otkriva nam zapanjujuću priču o proizvodnim ciklusima bez trajnog povećanja realnih dohodaka mase ljudi ni u usponima niti u padovima...

Zajednička činjenica, pogotovo u carstvima gdje se u poljoprivredi primjenjivalo navodnjavanje, je golema moć državnog aparata

koji se temelji na birokraciji zaokupljenoj obranom od vanjske opasnosti i internim održavanjem vlastitog položaja. Gledajući povijest

u cjelini, mogli bismo bez pretjerivanja zaključiti da su ti birokratski aparati težili postići, i s uspjehom održavali, golema seljačka društva kroz duga razdoblja i pri svim gustoćama stanovništva u stanju prave homeostaze.6,

Autori tvrde da u takvom sistemu povećanje bruto proizvodnje dovodi samo do »statičke ekspanzije« 64, tj. do povećanja

podnošljivog stanovništva s održavanjem iste apsolutne raspodjele dobara, u istim relativnim omjerima, različitim društvenim

klasama.

Što to u društvenoj strukturi svjetske privrede šesnaestog stoljeća objašnjava irukčiju društvenu transformaciju, preobrazbu koju bismo teško mogli nazvati homeostazom? Birokracije šesnaestog stoljeća imale su nedvojbeno motivacije koje se nisu mnogo

razlikovale od motivacija što ih Jones i Woolf pripisuju ranijim aparatima. Ako je ishod bio drukčiji, mora da je svjet§kaj>rivreda bil a organizira- na drukčije nego ranija, .carstva i to tako da su postojali društveni pritisci drukči- , jegtipa. Konkretnije govoreći, mogli

bismo razmotriti sve one napetosti što ih je ! takav sistem stvarao među vladajućim klasama i, prema tome, mogućnosti što ih je pružao masi stanovništva.

Već smo ukratko naveli što smatramo pritiscima koji su Evropu natjerali na ekspanziju. Ekspanzija podrazumijeva vlastite imperative. Sposobnost uspješne ekspanzije je funkcija sposobnosti održavanja relativne društvene solidarnosti kod kuće (što je sa

svoje strane funkcija mehanizma raspodjele, tj. nagrađivanja) kao i funkcija mogućnosti korištenja jeftine radne snage daleko od kuće (pri čemu je sve važnije da bude to jeftinija što je udaljenija, zbog transportnih troškova).

Ekspanzija obuhvaća i nejednak razvoj i, stoga, razlike u nagrađivanju, tj. neravnomjeran razvoj koji se odlikuje višeslojnom strukturom pri čemu je svaki sloj polariziran u smislu bimodalne raspodjele nagrada. Tako su, konkretno govoreći, u šesnaestom stoljeću postojale razlike između matice evropske svjetske privrede i njenih perifernih područja, razlike između država unutar evropske matice, razlike između regija i slojeva unutar država, razlike između grada i sela unutar regije, te, . napokon, razlike između još manjih jedinica65.

Solidarnost sistema temeljila se u krajnjoj liniji na toj pojavi nejednakog razvoja budući da je višeslojna složenost pružala mogućnost višeslojjie^identifikacije i stalnog prestrojavanja političkih snaga, što je istodobno bilo uzrokom osnovnog

komešanja koje je omogućavalo tehnološki razvoj i političke transformacije kao i uzrokom ideološke zbrke koja je obuzdavala pobune — bez obzira na to da li je pobuna značila usporavanje, nasilje ili bijeg. Takav sistem višestrukih slojeva društvenog statusa i društvene nagrade u gruboj je korelaciji sa složenim sistemom raspodjele proizvodnih zadataka: grubo govoreći, oni koji ’uzgajaju’ radnu snagu podržavaju proizvođače hrane koji podržavaju proizvođače drugih sirovina koji podržavaju one koji se bave industrijskom proizvodnjom (i, naravno, kako industrijalizacija napreduje, ta hijerarhija proizvodnih usluga postaje sve složenija s usavršavanjem posljednje kategorije).

Svjetska privreda vremena o kojem govorimo imala je razne vrste radnika: robovi su radili na plantažama šećerne trske i u lakšim rudarskim aktivnostima tj. površinskim kopovima. »Kmetovi« su radili na velikim posjedima uzgajali žitarice i skupljali šumske plodove. »Zakupnici« su se bavili proizvodnjom raznih tržišnih kultura (uključujući žitarice).' U poljoprivrednoj proizvodnji radili su i nadničari. Na te kategorije otpadalo je 90-95% stanovništva evropske svjetske privrede. Pojavila se i nova klasa samostalnih seljaka (»yeomen«). Uz to imamo i tanak sloj posrednog osoblja — nadzornike nadničara, samostalne obrtnike, mali broj kvalificiranih radnika te isto tako tanak sloj vladajućih klasa koje su se bavile nadziranjem velikih zemljišnih posjeda, vođenjem glavnih institucija društvenog poretka i, u određenoj mjeri, vlastitim užicima. Posljednja grupa uključivala je i postojeće plemstvo i patricijsku buržoaziju (kao i, naravno, kršćansko svećenstvo i državnu birokraciju).

Ako na trenutak razmislimo o tim kategorijama zvanja, vidjet ćemo da nisu bile raspodijeljene nasumce, ni geografski niti etnički, unutar rastuće svjetske privrede. Nakon nekoliko lažnih početaka, dobivamo brzo sliku o ropskoj klasi afričkog porijekla u zapadnoj hemisferi, te o klasi »kmetova« koja je podijeljena na dva segmenta: veći segment u istočnoj Evropi i manji (Indijanci) u zapadnoj hemisferi. Seljaci zapadne i južne Evrope bili su uglavnom »zakupnici«. Radnike-nadničare nalazimo gotovo isključivo u zapadnoj Evropi. Samostalni seljaci (yeomen) su uglavnom ograničeni na još uže područje — sjeverozapadnu Evropu. Među-klase su panevropskog porijekla (uz dodatak meleza i mulata), i geografski su raspoređene po cijeloj areni. I vladajuće klase su panevropske iako, vjerujem, nerazmjerno dominira zapadna Evropa.

Zašto se javljaju različiti načini organiziranja radne snage — ropstvo, »feudalizam«, najamni rad, samozapošljavanje — u isto doba u okviru svjetske privrede? Zato što svaki način upravljanja radnom snagom najbolje odgovara odgovarajućim vrstama proizvodnje. A zašto su ti načini bili koncentrirani u različitim zonama svjetske privrede — ropstvo i »feudalizam« na periferiji, najamni rad i samozapošljavanje u matici i, kao što ćemo vidjeti, napoličarstvo na poluperiferiji? Zato , što načini upravljanja radnom snagom značajno utječu na politički sistem (osobito na snagu državnog aparata) i na uspješnost domaće buržoazije. Svjetska privreda temelji se upravo na pretpostavci da su te tri zone postojale i da su se u stvari razlikovale po načinima upravljanja radnom snagom. Da nije bilo tako, ne bi bilo moguće osigurati onakav tok viška kakav je omogućio pojavu kapitalističkog siste- , ma.

Razmotrimo načine upravljanja radnom snagom i njihov odnos prema proizvodu i produktivnosti. Zatim ćemo vidjeti kako to utječe na uspon kapitalističkih elemenata. Počet ćemo s ropstvom. Ropstvo nije bilo nepoznato u srednjovjekovnoj Evropi66, ali je bilo nevažno u usporedbi s njegovom ulogom u evropskoj svjetskoj privredi od šesnaestog do osamnaestog stoljeća. Jedan od razloga bila je ranija vojna slabost Evrope. Kako kaže Marc Bloch:

Iskustvo je to dokazalo: od svih vrsta uzgoja, uzgoj ljudske stoke je među najtežima. Ropstvo se isplati, kad je riječ o velikim pothvatima, ako na tržištu postoji obilje jeftinog ljudskog mesa. A to se može postići samo ratom ili nasilnim porobljavanjem. Prema tome, određeno društvo bi teško moglo zasnivati dobar dio svoje privrede na domesticiranim ljudskim bićima ako pri ruci nema slabija društva koja će poraziti ili čije će stanovništvo otimati67.

Ovakav inferiorni način proizvodnje rentabilan je samo ako je tržište veliko, pa se mali profit per capita kompenzira velikom količinom proizvodnje. Zato je ropstvo moglo cvasti u doba rimskog carstva, i zato je ono prvenstveno kapitalistička institucija prilagođena ranim pred-industrijskim fazama kapitalističke svjetske privrede.68.

Page 54: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

68

Međutim, robovi nisu korisni pri velikim pothvatima kad god se traže određene vještine. Rob može obaviti samo ono na što je prisiljen, i ništa više. Čim se radi o vještini, ekonomičnije je pronaći alternativne metode upravljanja radnom snagom budući da u suprotnom slučaju niski troškovi daju Vrlo nisku produktivnost. Proizvodi koji su zaista radno-intenzivni jesu oni koji — zato što »žetva« zahtijeva malo vještine — traže mala ulaganja u nadzor. Zato je uglavnom šećer, a kasnije i pamuk, pogodovao masovnoj primjeni nekvalificiranih radnika kojima su upravljali brutalni nadzornici69.

Uzgoj šećera započeo je na sredozemnim otocima. Kasnije je prešao na atlantske otoke, pa preskočio Atlantik u Brazil i karipsko područje. Za šećerom je išlo ropstvo70. Tim seobama mijenjao se i etnički sastav ropske klase71. Ali, zašto Afri- kanci kao novi robovi? Zbog iscrpljivanja ponude domaćih radnika u regijama s plantažama, i zato što je Evropi trebao izvor radne snage iz razmjerno gusto naseljenog područja koje je bilo pristupačno i razmjerno blizu području upotrebe. Međutim, taj je izvor morao biti iz regije izvan svjetske privrede tako da se Evropa nije morala brinuti za ekonomske posljedice (u regiji »uzgoja«) opsežnog odstranjivanja radne snage (robova). Tom je cilju najbolje odgovarala zapadna Afrika12.

Iscrpljivanje alternativnih izvora radne snage je jasno. Monokulture nametnute sredozemnim i atlantskim otocima iscrpjele su ta područja i pedološki i u smislu ljudskog stanovništva. Tla su ogoljela, stanovništvo je izumrlo (kao npr. Guanches na Kanarskim otocima) ili emigriralo kako bi izbjeglo pritisku73. Indijansko stanovništvo karipskih otoka potpuno je nestalo. U Novoj Španjolskoj (Meksiku) došlo je do dramatičnog pada stanovništva od oko 11 milijuna 1519. na oko 1,5 mili jun oko 165074. Sličan pad nalazimo u Brazilu i Peruu75. Kako se čini, taj demografski pad izazvala su neposredno dva faktora: bolest i uništavanje indijanske poljoprivrede što su ga izazvale domaće životinje Evropljana16. Doduše, mora da je bilo značajno i krajnje iscrpljivanje radne snage, osobito u rudnicima. Stoga su Špa -njolci i Portugalci razmjerno rano prestali regrutirati Indijance kao ropsku radnu snagu u zapadnoj hemisferi, te se počeli gotovo isključivo oslanjati na uvezene Afrikance kao robove na plantažama. Troškovi transporta vjerojatno još nisu prelazili potencijalne troškove sprečavanja bijega domaćeg stanovništva. Osim toga, domaće stanovništvo je brzo izumiralo.

Ipak, ropstvo se nije primjenjivalo posvuda. Nije se koristilo u istočnoj Evropi gdje se pojavilo »drugo kmetstvo«, niti u zapadnoj Evropi gdje se javljaju novi oblici »rente« i najamni rad. Nije se koristilo ni u mnogim privrednim sektorima španjolske Amerike gdje su,

umjesto plantaža s robovima, Španjolci primjenivali sistem poznat pod nazivom encomienda. Zašto se sva proizvodnja u španjolskoj Americi nije temeljila na radu robova? Vjerojatno zato što ponuda afričkih robova, ma kako velika bila, nije bila

neograničena. Isto tako, s obzirom na veliku vje- rojatnost pobune, nije se s ekonomskog stanovišta isplatilo nadzirati domaću ropsku populaciju (što je bila jedina razumna alternativa s obzirom na količinu svjetski raspoložive ne-domaće ropske radne snage). Tim više što su proizvodnja žitarica, stočarstvo i rudarstvo zahtijevali viši nivo radne vještine (»kvalifikacije«), kod radnika u osnovnoj proizvodnji, nego proizvodnja šećera. Stoga je kod tih radnika bila potrebna kompenzacija u obliku nešto manje tegobne metode upravljanja radnom snagom77.

Mnogi nazivaju i »drugo kmetstvo« u istočnoj Evropi i sistem encomienda u španjolskoj Americi — koji su, što valja primijetiti, bili sinhroni — »feudalizmom«, što je urodilo opsežnim i beskorisnim polemikama o tome jesu li ti sistemi usporedivi, i na koji

su način usporedivi, s »klasičnim« feudalizmom srednjovjekovne Evrope. Debate se u osnovi svode na to ie li odreduiuća karakteristika feudalizma hijerarhijski vlasnički odnos (dodjela lena vazalu, pružanje zaštite u zamjenu za rentu i usluge), politička jurisdikcija seniora nad seljaštvom, ili postojanje velikih zemljišnih posjeda na kojima je seljak u neku ruku »prisiljen« raditi barem dio godine u zamjenu za nekakvu minimalnu naknadu (u obliku gotovine, u naturi, ili u obliku prava korištenja zemljišta za vlastitu proizvodnju u svrhu upotrebe ili prodaje). Očito je da su moguće sve kombinacije78. Nadalje, može varirati ne samo oblik obaveze podređenog prema pretpostavljenom već i stupanj potčinjenosti, a kao što primjećuje Dobb, »promjena tog oblika nije ni u kojem slučaju uvijek povezana s promjenom stupnja...«79.

Sa stanovišta kojim se ovdje bavimo postoji temeljna razlika između feudalizma srednjovjekovne Evrope i »feudalizama« istočne Evrope i španjolske Amerike šesnaestog stoljeća. U prvom slučaju, zemljoposjednik (feudalac) je proizvodio prvenstveno na lokalnu privredu i crpio moć iz slabosti centralne vlasti. Ekonomske granice njegovog eksploatatorskog pritiska bile su određene njegovom potrebom da opskrbi svoje kućanstvo ograničenim stupnjem luksuza koji se smatrao društveno optimalnim i troškovima ratovanja (koji su se mijenjali tokom vremena). U drugom slučaju, zemljoposjednik (feudalac) je proizvodio za kapitalističku svjetsku privredu- Ekonomske granice njegovog eksploatatorskog pritiska bile su određene krivuljom potražnje-ponude određenog tržišta. Njega je na vlasti držala snaga, a ne slabost centralne vlasti, tj. barem njena snaga u odnosu na poljopriv rednog težaka. Kako bismo izbjegli svaku zbrku, nazvat ćemo taj oblik »kmetstva« »prisilnom tržišnom proizvodnjom« iako je izraz nesavršen i nezgrapan.

»Prisilna tržišna proizvodnja« je sistem upravljanja poljoprivrednom radnom snagom u kojem su seljaci prisiljeni, pravnim procesom što ga nameće država, raditi barem dio vremena na velikom posjedu proizvodeći neki proizvod za pro'daju na svjetskom tržištu. Posjed je obično bio »vlasništvo« pojedinca što ga je odredila država, iako nije morao biti nasljedan. I sama država mogla je biti neposredni vlasnik takvog posjeda, ali je u tom slučaju postojala tendencija mijenjanja mehanizma upravljanja radnom snagom80. Ovako definiran, ovaj oblik upravljanja radnom snagom postao je dominantom poljoprivredne proizvodnje u perifernim dijelovima evropske svjetske privrede šesnaestog stoljeća.

Henri H. Stahl vrlo jasno objašnjava »kapitalističko« porijeklo »drugog kmetstva« u Istočnom polablju (i, općenitije, istočnoj Evropi)81. Niz drugih autora priznaje da je ono što smo nazvali »prisilnom tržišnom proizvodnjom« oblik upravljanja radnom snagom u kapitalističkoj, a ne feudalnoj privredi. Govoreći o Španjolskoj Americi, Sergio Bagu ga naziva »kolonijalnim kapitalizmom«82. Govoreći o

Lombardiji sedamnaestog stoljeća, Luigi Bulferetti ga naziva »feudalnim kapitalizmom«83. Govoreći o španjolskim latifundias, Luis Vitale inzistira da su to »vrlo kapitalistička poduzeća«84. Eric Wolf ne vidi nikakvu nedosljednost u tome što zemljoposjednik održava »patrimonijalnu vlast u granicama svog posjeda« i istovremeno vodi posjed kao »kapitalističko poduzeće«85.

Sistem se pojavio već s Venecijancima na Kreti, i drugdje, u četrnaestom stolje ću86, a u šesnaestom se proširio na cijelu periferiju i poluperiferiju evropske svjetske privrede. Što se tiče naše perspektive, ključni su aspekti dvojaki. Prvo, valja shvatiti da oblik »prisilne

tržišnejjroizvodnje« nije, kako kaže Pietro Vaccari, »takav da bi se ona mogliTnazvati pravom ponovnom uspostavom ranijeg

feudalnog ropstva«87; to je novi oblik društvene organizacije. Drugo, ne radi se o istodobnom (postojanju dvaju oblSa društvene organizacije, kapitalističkom i feudalnom, niti o Jmogućnosti istodobnog postojanja. Svjetska privreda je jednog ili drugog oblika. Čim je postala kapitalistička, treba predefinirati odnose koji pokazuju neke formalne sličnosti s feudalnim odnosima u smislu dominantnih

principa kapitalističkog sistema88. To vrijedi i za encomiendun španjolskoj Americi i za tzv. »drugi feudalizam« u istočnoj Evropi.

Encomienda u španjolskoj Americi je neposredna tvorevina kraljevske kuće. Njeno ideološko opravdanje bilo je pokrštavanje, a njena glavna funkcija osiguranje radne snage za rudnike i stočarske rančeve, kao i proizvodnja svile i poljoprivrednih

proizvoda za encomenderose i radnike u gradovima i rudnicima89. Encomienda je prvobitno bila feudalna privilegija — pravo korištenja radne snage Indijanaca90.

Pošto su ekscesi prvih encomenderosa ugrozili ponudu radne snage — tako su, na primjer, Indijanci na karipskim otocima

izumrli — kraljevska cedula je 1549. izmijenila obaveze encomiende, pa je umjesto rada valjalo plaćati danak, što je značilo prelaz sa sistema nalik na ropstvo na sistem koji bismo mogli nazvati prisilnom tržišnom proizvodnjom. Kako ističe Silvio Zavala, nova

verzija encomiende bila je »slobodna« iako je u pozadini stajala prijetnja prisile91. Kad je »sloboda« dovela do značajnog pada

ponude radne snage, došlo je do još jedne pravne promjene i do instituiranja prisilnog najamnog rada koji su nazivali cuatequil u

Novoj Španjolskoj i mita u Peruu92.

Page 55: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

NOVA EVROPSKA PODJELA RADA: cca 1450-1640.

69

Prema tome, iako je točno da je encomienda u španjolskoj Americi (kao i dona- taria u Brazilu) možda nastala kao feudalno darovanje, pravne reforme ubrzo su je pretvorile u kapitalističko poduzeće93. To, kako se čini, potvrđuje i činjenica da su

cuatequil i mita uvedeni upravo zato da bi se izbjegao centrifugalni karakter feudalnog sistema94.U stvaranju kapitala i prisilnom korištenju seljačke radne snage zemljoposjednika nije podržavao samo španjolski vladar. On je

obično imao sporazum s tradicionalnim poglavicom indijanske zajednice, pri čemu je poglavica svojom vlašću nadopunjavao vlast kolonijalnih upravljača u procesu prisile95. Snaga poglavica bila je, naravno, u velikoj mjeri funkcija pretkolonijalnih sistema 96. Interes

poglavice — cacique-a — postaje posve jasan ako pogledamo kako su radnici bili u stvari plaćeni. Alvaro Jara opisuje sistem uspostavljen 1559. i način njegovog djelovanja u Chileu. Tu su Indijanci, koji su radili na ispiranju zlata, dobivali šestinu vrijedno- sti.

Međutim, taj se iznos — zvan sesmo— nije isplaćivao pojedinačno već zajednici kojoj su Indijanci pripadali97. Možemo zamisliti kakvu je nejednaku podjelu mogao izazvati ovakav sistem globalnog plaćanja.

Razvoj prisilne tržišne proizvodnje u istočnoj Evropi bio je postepeniji nego u španjolskoj Americi gdje je sistem uveden kao

posljedica osvajanja. U dvanaestom i trinaestom stoljeću dobar dio istočne Evrope (tj. Istočno polablje, Poljska, Češka, Šlezija,

Mađarska, Litva) prošao je isti proces sve većih ustupaka seljaštvu i sve jače transformacije feudalnih radnih obaveza u novčane

obaveze kao i zapadna Evropa, te također Rusija98. Proces je posvuda uslijedio iz istih razloga, tj. zbog utjecaja prosperiteta i

ekonomske ekspanzije na pregovaračke odnose kmeta i gospodara99. Međutim, recesija u četrnaestom i petnaestom stoljeću dovela je

do suprotnih posljedica u zapadnoj odnosno istočnoj Evropi. Na Zapadu je, kao što smo vidjeli, dovela do krize feudalnog sistema. Na

istoku, javila se »vlastelinska reakcija«"’0 koja je u šesnaestom stoljeću kulminirala »drugim kmetstvom« i novom zemljoposjedničkom klasom101

Do tih suprotnih reakcija na istu pojavu (ekonomsku recesiju) došlo je zato što su, iz razloga koje smo već objasnili, ta dva područja postala komplementarnim dijelovima složenijeg, jedinstvenog sistema, tj. evropske svjetske privrede, u kojem je istočna Evropa igrala ulogu proizvođača sirovina za zapad (koji se industrijalizirao) i time razvila — kako kaže M. Malowist — »privredu koja je u osnovi bila slična klasičnom kolonijalnom tipu«102. Pogled na prirodu baltičke trgovine dovoljna je provjera. Od petnaestog stoljeća nadalje proizvodi koji su kolali s istoka na zapad bili su uglavnom rasutog tipa (žitarice, drvo i, kasnije, vuna), iako se nastavio i raniji izvoz krzna i voska. Sa zapada je na istok odlazio tekstil (kako luksuzne tako i osrednje kvalitete), sol, vina i svila. Već potkraj petnaestog stoljeća Nizozemska je ovisila o baltičkom žitu, a nizozemsko i englesko brodarstvo ne bi se mogli ni zamisliti bez istočnoevropskog drveta, konoplje, smole i masti. Pšenica je postala najvažniji izvozni artikl istoka, dopirući čak do pirinejskog poluotoka i Italije103.

Doduše, ovakav kolonijalni tip trgovine postojao je i ranije što se tiče uvjeta trgovine (terms of trade) i odgovarajućih odnosa u Evropi. Takav je bio odnos između Venecije i njenih kolonija kao i sfere utjecaja104. U kasnom srednjem vijeku imamo Kataloniju kao trgovački centar 105. U trinaestom i četrnaestom stoljeću Portugal je bio proizvođač sirovina za Flandriju106, a Engleska za Hanzu l07. Proiz-vodnja primarnih proizvoda namijenjenih razmjeni za prerađevine iz naprednijih područja bila je uvijek, kako Braudel kaže za žitarice, »marginalna pojava podložna čestim geografskim revizijama«. I, kako kaže Braudel, »svaki put mamac je bi la gotovina«108. Ono po čemu se šesnaesto stoljeće razlikuje jest postojanje tržišta, za primarne proizvode, koje je obuhvaćalo veliku svjetsku privredu. Prema Sliche- ru van Bathu, stvaranje međunarodnog tržišta žitarica usredotočenog na Nizozemsku javlja se tek 1544109.

Ako ozbiljno prihvatimo Braudelove »česte revizije«, moramo se upitati kako se neko područje određuje kako periferija, a ne kako rnatica. U srednjem vijekuTpa čak i u kasnom srednjem vijeku nije uopće bilo jasno da je istočnoj Evropi namije njena sudbina periferije evropske svjetske privrede. Niz autora naglašava uspore- divost razvoja na istoku i zapadu. Tako npr. Reginald R. Betts kaže, govoreći o četrnaestom stoljeću: »Začudo [sic!], plaćanja u novcu preferirali su ne samo veliki francuski i engleski zemljoposjednici ... već i češki, poljski i mađarski zemljoposjednici ...«110 Slično tome Zs. S. Pach tvrdi da je još u petnaestom stoljeću »trend ruralnog razvoja [u Mađarskoj] bio temeljno u skladu s trendom zapadnoevropskih zemalja...«111.

Zašto je u tom slučaju došlo do razilaženja? Na to bismo pitanje mogli odgovori ti faktorima — geografskim i društvenim — koji

objašnjavaju nagli skok zapadne Evrope. To smo u neku ruku već i učinili. Mogli bismo djelomice odgovoriti i specifičnim karakteristikama istočne Evrope. Tako je npr. važan faktor slabost gradova 112. Mala razlika u trinaestom stoljeću pretvorila se u veliku razliku u šesnaestom budući da su zbog komplementarne divergencije zapadni gradovi jačali a istočni razmjerno slabili. Mogli bismo naglasiti i činjenicu da je već krajem trinaestog stoljeća obrada zemljišta u zapadnoj Evropi' bila razmjerno ekstenzivnija dok je u istočnoj Evropi ostalo mnogo više praznog prostora113. Proces prisilne tržišne proizvodnje se mogao lakše uvesti na »novim« zemljištima.

No tada se moramo pitati: zašto i male razlike između zapada i istoka? Postoji možda jedinstveno geopolitičko objašnjenje:

turske i mongolsko-tatarske invazije kasnog srednjeg vijeka koje su mnogo toga uništile, izazvale emigraciju i razne padove te, prije svega, oslabile relativnu vlast kraljeva i vladara114.

'i I ovo je primjer djelovanja općeg principa: u procesu društvene interakcije male početne razlike postaju sve jače, ustaljuju se i

definiraju kao »tradicionalne«. Tada kao i uvijek »tradicionalno« je aspekt i tvorevina sadašnjosti, nikadajjrošlosti. Go-

1 voreći o suvremenom svijetu Andre Gunder Frank tvrdi: »Privredni razvoj i nerazvijenost su lice i naličje iste medalje. Oboje su neophodni rezultat i suvremene manifestacije internih kontradikcija svjetskog kapitalističkog sistema«115. Međutim, proces je

daleko općenitiji. Kao što kaže Owen Lattimore, »civilizacija je rodi- la barbarstvo«116. Govoreći o odnosu između nenomadskog i nomadskog društva na granicama svijeta, Lattimore navodi da se njihovo porijeklo i odnos mogu za misliti promatranjem

formiranja dvaju divergentnih tipova prvobitno sjedinjenog društva. Pogodnosti radi možemo ih nazvati »progresivnim«

(poljoprivreda postaje primarna aktivnost, a lov i skupljanje plodova sekundarne aktivnosti) i »zaostalim« (lov i skupljanje plodova

ostaju primarne aktivnosti, a poljoprivreda postaje sekundarna aktivnost i u nekim slučajevima ne napreduje dalje od nesređene,

površne faze)117.

Prema tome, ako u bilo kojem vremenskom trenutku jedna regija zbog niza faktora iz ranijeg vremena — ima malu prednost

pred drugom u odnosu na jedan ključni faktor, te ako zbog spleta okolnosti ta mala prednost poprima centralan značaj što se tiče uvjetovanja društvene akcije, mala prednost se pretvara u veliki disparitet, i traje i nakon navedenog spleta okolnosti 118.

To je u petnaestom i šesnaestom stoljeću bio slučaj u Evropi. Zahvaljujući velikoj ekspanziji geografskog i j demografskog djelokruga

svijeta trgovine i industrije, neki dijelovi Evrope mogli j su zgrtati profit te ekspanzije tim više ako su se uspjeli specijalizirati za aktivnosti^ bitne za zgrtanje profita. Prema tome, morali su utrošiti manje vremena, radne snage, zemljišta i ostalih prirodnih resursa na održavanje vlastitih osnovnih potreba. Istočna Evropa je mogla postati »žitnicom« zapadne Evrope, ili obratno. I jedno i drugo

rješenje služilo bi »potrebama situacije« s obzirom na splet okolnosti. Mala prednost je određivala koja će alternativa pretegnuli. U

tom trenutku, mala~~) prednost petnaestog stoljeća postala je veliki disparitet u sedamnaestom i monu- / mentalna razlika u devetnaestom119.

Bitni faktori u vezi s oblikom upravljanja radnom snagom koji je usvojen u istočnoj Evropi bili su mogućnost velikih profita pod uvjetom povećanja proizvodnje (zbog postojanja svjetskog tržišta) te kombinacija relativnog nedostatka radne snage i velikih

Page 56: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

70

neiskorištenih zemljišnih površina120. Prema tome, u šesnaestom stoljeću je prisilna tržišna proizvodnja u istočnoj Evropi i dijelovima privrede španjolske Amerike bila poželjna (rentabilna), potrebna (s obzirom na interes zemljoposjednika) i moguća (s

obzirom na vrstu traženog rada). Ropstvo je bilo neizvedivo zbog relativnog manjka radne snage. Domaća ropska radna

snaga je uvijek deficitarna jer je njome teško upravljati, a uvoz robova iz udaljenijih krajeva nije bio rentabilan za proizvode koji traže mnogo nadzora, npr. pšenicu. Osim toga, troškovi robova nisu bili zanemarljivi. Iako seljak vjerojatno preferira sistem prisilne tržišne proizvodnje ropstvu zbog minimalnog dostojanstva i prava što mu ih daje ta formalna sloboda, to ne mora značiti da su materijalni uvjeti prisilnog tržišnog proizvođača bili bolji od uvjeta roba. Dapače, Fernando Guillen Martinez tvrdi da su s

Indijancima na encomiendi postupali gore nego s robovima, uglavnom zbog nesigurnog društvenog položaja

encomendera'21. Alvaro Jara tvrdi također da je životni standard Indijanaca na encomiendi, u ovom slučaju u Chileu, bio »na minimalnom nivou, i to u najstrožem smislu riječi«122.Prema tome, u geoekonomski perifernim područjima nove svjetske privrede postojale su dvije primarne aktivnosti: rudnici

(uglavnom plemenitih metala) i poljoprivreda (uglavriom određeni prehrambeni artikli). U šesnaestom stoljeću španjolska Amerika je prvenstveno osiguravala plemenite metale123, a istočna Evropa prvenstveno hranu. U oba slučaja tehnologija je bila intenzivna radom, a društveni sistem se temljio na eksploataciji radne snage. Višak je općenito nerazmjerno odlazio na podmirenje potreba stanovništva maticnlfTpodrucja. Neposredne profite poduzetništva dijelile su, kako ćemo vidjeti, grupe u matičnim područjima, međunarodne trgovačke grupe i lokalno nadzorno osoblje (koje obuhvaća, na primjer, i aristokraciju u Poljskoj i državne službenike i

encomenderose u španjolskoj Americi). Masa stanovništva podlijegala je prisilnom_radu — sistemu što ga je određivala, definirala i nametala država sa svojim sudskim aparatom. Robovi su se koristili u onoj mjeri u kojoj je to bilo rentabilno, dok se u slučajevima gdje je takav pravni ekstremizam bio preskup na posjedima za uzgoj tržišnih kul tura primjenjivala alternativa formalno slobodne ali pravno prisilno vrbovane poljoprivredne radne snage124.

U matici svjetske privrede, u zapadnoj Evropi (uključujući sredozemni kršćanski s\ajetJ7 situacija se razlikovala u nizu aspekata. Gustoća stanovništva bila je u osnovi mnogo viša (čak i u razdobljima demografskog pada kao što su četrnaesto i petnaesto stoljeće) 125. Poljoprivreda je stoga bila intenzivnija126. Osim toga, dio zemljišta (oranica) pretvoren je u pašnjake. Uslijed toga bilo je manje prisile,

djelomično zbog toga što kvalificiranija radna snaga može zahtijevati smanjenje pravne prisile. Zapravo, u tom slučaju prisila mora

biti posrednija, putem tržišnih mehanizama. Nadalje, u stočarstvu postoji uvijek iskušenje, osobito zimi, prebaci- vanja potrošnje hrane sa stoke na ljude. Vlastelinski sistem nije mogao efikasno ri ješiti taj problem127. Međutim, šesnaesto stoljeće je bilo doba povećane potražnje za mesom, koja je bila elastična i koja se povećavala sa sve višim životnim standardom128. Isto tako, zbog ekspanzije stanovništva javila se i veća potražnja za žitaricama. Posljedice su bile jednostavne. Stočarstvo — koje je bilo rentabilno — zahtijevalo je drukčiju društvenu organizaciju rada. Ako se iz bilo kojeg razloga nije razvilo, pastoralizam se stvarno smanjio 129. Stoga se u cijeloj Evropi pitanje svelo na pojačanu podjelu rada.

U matičnom području cvali su gradovi, razvijale se industrije, i trgovci su postali značajna ekonomska i politička-snaga. Naravno, poljoprivreda je i dalje, u cijelom šesnaestom stoljeću, ostala aktivnost većine stanovništva. (Što dapače vrijedi za sjeverozapadnu Evropu sve do devetnaestog stoljeća, te za južnu Evropu sve do dvadesetog stoljeća). Usprkos tome, uključivanje istočne Evrope i španjolske Amerike u evropsku svjetsku privredu u šesnaestom stoljeću dalo je ne samo kapital (zahvaljujući pljački i visokim profitnim stopama) već je isto tako oslobodilo dio radne snage, u matičnim područjima, za specijalizaciju, tj. za druge zadatke. Profesionalni raspon zadataka u matičnim područjima bio je vrlo složen. Raspon je obuhvaćao velik ostatak zadataka analognih

zadacima na periferiji (npr. proizvodnja žitarica). No u matici trend je išao prema raznovrsnosti i specijalizaciji, dok je trend na periferiji išao prema monokulturi.

Ekspanzija šesnaestog stoljeća nije bila samo geografska ekspanzija. To je bila i ekonamska.£kspanzija — razdoblje

demografskog rasta, povećane poljoprivredne produktivnosti i »prve industrijske revolucije«. To je doba uspostavljanja redovne trgovine između Evrope i ostatka nastanjenog svijeta130. Do kraja stoljeća privreda je jednostavno izgledala drukčije i bolje131.

Do sada smo opisali nove oblike proizvodnje i upravljanja radnom snagom u pe riferiji, te ih obradili s obzirom na njihove eksplicitne i implicitne suprotnosti u odnosu na matična područja. U stvari, struktura matičnog područja je složenija no što smo do sada pokazali.

Međutim, prije nego što se pozabavimo tom slože- nošću morali bisrop razmotriti poljoprivrednu proizvodnju treće strukturalne zone HpoIuperiferije.jNismo još objasnili funkciju poluperiferije u djelovanju svjetskog sisTemaTZa sada će biti dovoljno konstatirati da

poluperiferija — u odnosu na niz ekonomskih kriterija (ali ne sve) — predstavlja srednju točku u kontinuumu koji se prqteže od matice prema periferiji. To osobito vrijedi za složenost privrednih institucija, stupanj ekonomskog nagrađivanja (u smislu prosječnog nivoa i raspona) i — prije svega — za oblik upravljanja radnom snagom.

Periferija (istočna Evropa i španjolska Amerika) je koristila prisilni rad (ropstvo i prisilnu tržišnu proizvodnju). Matica je, kao što ćemo vidjeti, sve više koristila slobodnu radnu snagu. Na poluperiferiji (bivšim matičnim područjima koja su skrenula prema perifernim

strukturama) razvio se posredni oblik, napoli- čaxstvo, kao opća alternativa. Napoličarstvo je naravno bilo poznato i u drugim

područjima. Međutim, u to doba zauzimalo je primarno mjesto samo na poluperi feriji. Mezzađria u Italiji i facherie u Provansi

su poznate još od trinaestog stoljeća nadalje, a metayage u drugom dijelu južne Francuske od četrnaestog. S povećanjem ekonomskih teškoća vlastelina u četrnaestom i petnaestom stoljeću posjedi su se sve više davali u zakup, ne kao cjelina već u manjim jedinicama koje su mogle uzdržavati obitelj prije nego cijelo selo. Duby primjećuje da su do sredine petnaestog stoljeća »nestali veliki posjedi za proizvodnju žitarica koji su još mogli postojati u zapadnoj Evropi. ..« On to naziva »jednom od temeljnih transformacija seoskog života. . ,«132

Međutim, zašto je transformacija poprimila upravo takav oblik? To jest, zašto se feudalac — ako mu je prijetila transformacija — nije obratio državi kako bi ona prisilila seljake da ostanu na zemlji, kao što je to bio slučaj u istočnoj Evropi? S druge strane, zašto je transformacija — ako je bilo ustupaka — poprimila oblik na- poličarstva, a ne prijenosa zemlje malim seljacima koji su ili odmah kupovali zemlju ili plaćali fiksnu rentu, što je bilo glavno (ali ne, naravno, i jedino) rješenje u sjeverozapadnoj Evropi?

Uspoređujući zapadnu i istočnu Evropu u smislu feudalne reakcije na pojave bi jega i depopulacije, i smatrajući zapadnu Evropu arenom »ustupka« a istočnu Evropu arenom »obnovljene prisile«, Dobb pripisuje različite reakcije »snazi se ljačkog otpora«133. Ian Blanchard se s druge strane slaže s postavkom da je stupanj seljačkog nemira faktor, ali smatra da je on manje neposredan. Presudni faktor bila je raspoloživost radne snage. Blanchard tvrdi da je do dvadesetih godina 16. stoljeća u Engleskoj vladao nedostatak radne

snage, te da su zakonodavci zaista nastojali prisiliti težake da ostanu na zemlji dok su se zemljoposjednici nevoljko ograđivali faute de mieux,3A. Tako je prisila, tvrdi Blanchard, primijenjena i u Engleskoj sve dok je postojala depopulacija. Seljačka erupcija je uslijedila tek kad je stanovništvo počelo rasti, i značila je u stvari zahtjev za zemljom.

Bilo kako bilo, stupanj seljačkog otpora ne objašnjava mnogo jer bismo morali znati zašto su se seljaci opirali više u Engleskoj nego u Poljskoj — zar Dobb zaista vjeruje u to?135 — zašto su zemljoposjednici bili snažniji ili slabiji, zašto su kraljevi jačali feudalnu vlast ili je slabili. Razloge ćemo najvjerojatnije naći u postojanju komplementarne divergencije unutar jedinstvene svjetske privrede, za koju smo činjenicu naveli dva objašnjenja: komparativnu snagu gradova u početnoj točki divergencije i stupanj napuštenosti zemlje.

»Napuštenost« zemljišta može se preformulirati u smislu omjera zemljišta i radne snage. Ako ima mnogo zemljišta, može se nešto

učiniti s razmjerno neefikasnim sredstvima proizvodnje. Moguća je ekstenzivna poljoprivreda. Mogu se koristiti robovi ili sistem prisilne

Page 57: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

NOVA EVROPSKA PODJELA RADA: cca 1450-1640.

71

tržišne proizvodnje. Intenzivna poljoprivreda zahtijeva slobodne radnike. Ali, u tom slučaju, zašto napoličarstvo? Očito zato što je situaci-

ja negdje između.

Obratimo pažnju na činjenicu da je sa stanovišta seljaka napoličarstvo možda bolje od prisilne tržišne proizvodnje, iako ne mnogo bolje. Čisti prihod je nizak, iako se može povećati u doba prosperiteta. Prisila dugovnim mehanizmima je često isto toliko realna koliko i

pravna prisila. Prema H. K. Takahashiju metayers su »polu-kmetovi« koji rade za »lihvarske zemljoposjednike«136. Za Blocha je razvoj situacije u Francuskoj proces regresije odnosno odstupanja od postepenog oslobađanja seljaka (od feudalaca) do kojeg je došlo u kasnom srednjem vijeku:

Da je — što je apsurdna hipoteza — francuska revolucija izbila oko 1480, zemlja bi bila prešla, ukidanjem feudalnih prihoda

(charges seigneuriales), gotovo isključivo u ruke mase malih seljaka. Međutim, od 1480. do 1789. prošla su tri stoljeća u kojima su se veliki posjedi obnovili137.

Međutim, zašto napoličarstvo, a ne zakup s jedne strane ili prisilna tržišna pro izvodnja s druge? Iako je napoličarstvo, u usporedbi s prisilnom tržišnom proizvodnjom, podrazumijevalo veće teškoće u nadzoru, što je bio nedostatak, ono je pružalo i određenu prednost u tome što je poticalo napore seljaka da povećaju produktivnost, naravno pod uvjetom da će seljak i dalje raditi za feudalca bez pravne prisile138. Ukratko, kad radne snage ima mnogo, napoličarstvo je vjerojatno rentabilnije od prisilne tržišne proizvodnje139.

Što se tiče zakupa, nema sumnje da bi po istoj logici zakup bio još rentabilniji od tržišne proizvodnje. Doduše — pod jednim uvjetom. Zakupnici imaju fiksne ugovore i na dobitku su u trenucima inflacije, barem u onoj mjeri u kojoj su ugovori razmjerno dugoročni. Naravno, obratno vrijedi ako situacija na tržištu postane nepovoljnija. Prema tome, napoličarstvo je način minimiziranja rizika140. Iz toga slijedi da će se napoličarstvo najvjerojatnije uzimati u obzir kao mogućnost u područjima specijalizirane poljoprivrede gdje će opasnosti od varijanse biti veće od troškova transakcija.

Međutim, to je upravo bio trenutak velikog rizika. Stalna inflacija cijena može biti izvor velike nesigurnosti. Napoličarstvo se ukazalo kao lijek141. U nekim područjima seljaci su imali sreće i uživali pravnu zaštitu, pa je nametanje napoli- čarstva bilo preskupo za zemljoposjednike, koji su u tom slučaju radije birali neposredni zakup. Takav je primjer Engleska. Cheung navodi da je ključni faktor bio

neograničeni zakup slobodnog posjeda (freehold tenure), što je bilo poznato u Engleskoj, ali ne, na primjer, u Francuskoj142.

Pravni faktori nisu jedine odrednice. Naime, još uvijek nas čeka objašnjenje razlike između sjeverne Francuske, koja se ekstenzivno kretala prema zakupu, i južne Francuske gdje je napoličarstvo bilo sve češći oblik. U oba područja zakon je u biti bio isti. Duby nalazi ključni faktor u razlici između razmjernog bogatstva seljaka na sjeveru i uvjeta »privredne depresije« u kojima je živio seljak na jugu, »radeći na zemlji čija se produktivnost vjerojatno nije povećala poboljšanjem metoda kao na sjeveru. . .«143

Ako se, međutim, radi samo o tehnologiji, vraćamo se samo jedan korak natrag, na pitanje zašto su se tehnološka usavršavanja jednog područja usvajala na drugom koje nije bilo toliko udaljeno (op. prev.: mislim da je autor ispustio jedan »not« — vidi str. 106

originala — te da bi dio prednje rečenici morao glasiti ».. . zašto se tehnološka usavršenja jednog područja nisu — kurz. prev. — usvajala...«) ni u geografskom niti u kulturnom pogledu. Braudel kao mogućnost navodi temeljne pedološke razlike između sredozemne i sjeverozapadne Evrope, tj. slabija tla u Sredozemlju144. Porchnev navodi da bi trebalo uzeti u obzir i stupanj angažiranosti u svjetskoj privredi, pri čemu je postojanje velikih posjeda (i stoga nepostojanje napoličarstva) u korelaciji s visokim stupnjem angažiranosti145.

Ne bismo li u tom slučaju mogli smatrati napoličarstvo nekom vrstom drugog najboljeg rješenja? S obzirom na to da im nije uspjelo

da se dokopaju velikih posjeda, koji su se temeljili bilo na ograđivanju i zakupu kao u Engleskoj bilo na pri silnoj tržišnoj proizvodnji kao

u istočnoj Evropi, zemljoposjedničke klase južne Francuske i sjeverne Italije odabrale su kompromis 146 napoličarstva, kao djelomičnu

reakciju na stvaranje kapitalističke svjetske privrede, u obliku polukapitalistič- kih poduzeća koja su zaista odgovarala poluperifernim

područjima.

Visoki omjer zemljišta i radne snage nije jedini razlog zbog kojeg su poluperi- ferna područja ostala poluperiferija, a ne potpuni

sateliti u koje su se razvila periferna područja. Razlog je možda i u tome što je postojanje snažne domaćeJmržoai zije posebno

utjecalo na razvoj poljoprivredne proizvodnje u teškim vremenima. Duby ističe da su u područjima gdje su gradski trgovci bili brojni i razmjerno moćni mnogi posjedi pripali tim građanima koji su tražili zaštitu od gladi kao i društveni status zemljoposjedništva, ali ne i teškoće stvarnog poljodjelstva. Davanje zemljišta u napolicu bilo je prihvatljiv kompromis 147. G. E. de Galguerolles prilično sumnja u »prihvatljivost« tog kompromisa sa stanovišta seljaka budući da je gradska buržoazija bila orijentirana na kratkoročni profit prilikom ulaganja u zemljište, što je dovelo do opustošenja zemlje u toku slijedećeg stoljeća148.

Evo još jednog paradoksa što se tiče »najnaprednijeg« područja. Već smo naveli da je snaga gradskih radnika održavala visok nivo nadnica i time dovela sjevernu Italiju u industrijski nepovoljniji položaj u odnosu na sjeverozapadnu Evropu. Možda ta ista snaga radnika objašnjava zašto je u ruralnim područjima i dalje ostajao nerazmjeran broj težaka zbog cehovskih restrikcija koje su sprečavale njihovo zapošljavanje u gradovima. Riječ je, naravno, o razdoblju naglog demografskog rasta u šesnaestom stoljeću. Time je oslabljen pregovarački položaj seljaka.

U svakom slučaju, čini se da je »snaga« gradske buržoazije više pogodovala na- poličarstvu, a time onemogućila pojavu

samostalnih seljaka (yeomen) koji su kasnije odigrali tako značajnu ulogu u privrednom napretku sjeverozapadne Evrope.

Pređimo sada na područja koja su se do 1640. našla u matici (jezgri) evropske svjetske privrede: to su Engleska, Nizozemska i, u

nekoj mjeri, sjeverna Francuska. U tim područjima razvila se kombinacija ispaše i ratarstva koja se temeljila na slobodnoj ili slobodnijoj

radnoj snazi i jedinicama razmjerno efikasne veličine. Španjolska je pošla tim putem, a zatim skrenula i postala dijelom poluperiferije. O

razlozima tog skretanja privredne uloge govorit ćemo detaljnije u jednom od budućih poglavlja.

Kao što smo već vidjeli, u krizi kasnog srednjeg vijeka, u kojoj je pad stanovništva doveo do smanjenja potražnje za poljoprivrednim proizvodima kao i do povećanja nadnica urbanih radnika (i, stoga, do poboljšanja pregovaračkog položaja ruralnih radnika), došlo je u zapadnoj Evropi do propadanja velikih posjeda. Ti posjedi nisu mogli preći na proizvodnju tržišnih kultura kao što je to bio slučaj u istočnoj Evropi u šesnaestom stoljeću budući da na općenito tmurnoj privrednoj sceni nije postojalo nikakvo međunarodno tržište. Zemljoposjednicima su preostale samo dvije značajne mogućnosti. S jedne strane, mogli su pretvoriti feudalne obaveze u novčanu rentu149 što bi smanjilo troškove i povećalo prihod vlasnika posjeda, ali je isto tako podrazumijevalo i postepeni prijenos upravljanja zemljom. To jest, proces je omogućio pojavu sitnog samostalnog seljaka (yeoman) — bilo kao zakupnika s fiksnom rentom bilo, ako je bio imućniji, kao samostalnog vlasnika (kojeg možemo smatrati osobom koja je kupovinom zemljišta platila paušalni iznos u ime rente za određeni broj godina)150. Zemljoposjednik je isto tako mogao pretvoriti svoju zemlju u pašnjake za goveda ili ovce. U petnaestom stoljeću cijene vune i mesa kao da su se bolje opirale efektima depresije; osim toga, i troškovi de ficitarne — i stoga skupe — radne snage bili su manji151.

Page 58: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

72

U to doba, i Engleska i Španjolska su povećale površinu pod pašnjacima. S ekspanzijom privrede u šesnaestom stoljeću pšenica je pretekla vunu152, ali ne i goveda koja su davala ne samo meso već i loj, kožu i mliječne proizvode, a potrošnja svih tih proizvoda rasla je s većim blagostanjem153. Najvažniji aspekt u vezi s ispašom u šesnaestom stoljeću, pogotovo ispašom goveda, jest činjenica da je ona sve više postajala regionalno specijalizirana aktivnost. Više goveda ovdje, što je koristilo velikim zemljoposjednicima, značilo je također manje goveda drugdje, što je često značilo smanjenje potrošnje mesa i mliječnih proizvoda kod seljaka, tj. pogoršanje njegove ishrane154. Do tog prevelikog naglašavanja stočarstva došlo je upravo u Španjolskoj. Navedene dvije mogućnosti — konverzija posjeda u zakupljeno zemljište i oranica u pašnjake — išle su ruku pod ruku. Naime, konverzija oranica u pašnjake smanjila je površinu oranica i time povećala vrijednost rente155. Nadalje, kako se površina oranica smanjivala, obrada zemljišta morala je biti intenzivnija, što je značilo da je kvaliteta radne snage bila vrlo važna — i time dalo još jedan poticaj prelazu s radne na novčanu rentu156.

Uspon ovčarstva u šesnaestom stoljeću doveo je do velikih ograđivanja u Engleskoj i Španjolskoj. Međutim, paradoksalna je činjenica da ograđivsrnJSTnje tražio veliki posjednik već jedna nova »vrsta«, sitni samostalni posjednik 157. Stalni rast tih sitnih samostalnih seljaka omogućio je, naravno, privredni oporavak u šesnaestom stoljeću.

Jer, kako kaže poslovica iz tog doba, »ovce su jele ljude«, pa je uspon ovčarstva doveo do nedostataka hrane koje je trebalo

nadoknaditi i efikasnijom ratarskom proizvodnjom u Engleskoj (yeomen) i baltičkim žitom (prisilna tržišna proizvodnja)158.

Nadalje, sve veća ograđivanja omogućila su rast obrta u ruralnim područjima159. U Španjolskoj, međutim, Mesta je bila prečvrsto

»ukopana« i nije dopuštala malom vlasniku da previše napreduje. Isto tako, kao što ćemo kasnije vidjeti, snagu velikih zemljoposjednika

povećavala je donekle i imperijalna politika Karla V. Umjesto da ruralnu nezaposlenost iskoristi za industrijski razvoj, Španjolska je prot-

jerivala i izvozila radnu snagu.

Moramo se još malo zadržati na tom pitanju razvoja zapadnoevropske poljoprivrede i na razlozima zbog kojih nije mogla poći putem

istočne Evrope, tj. prema stvaranju velikih posjeda s prisilnom tržišnom proizvodnjom. U krajnjoj liniji, razlog je u pojavi kapitalističke

svjetske privrede. Paul Sweezy govori o nekoj vrsti ekološkog kontinuuma: »U blizini centara trgovine, ekspanzija trgovine razarajuće

djeluje na feudalnu privredu; podalje od njih, efekt je obično posve suprotan«160. To je zaista prejednostavna formulacija — kako tvrdi

Postan, a s njim i Dobb161. Sweezy svoju konstataciju temelji na alternativama koje su stajale seljaku na raspolaganju, na mogućnosti

bijega u grad, na »civilizirajućoj blizini urbanog života«162. On zanemaruje mogućnost, koju je seljak imao u mnogim perifernim po-

dručjima, na primjer u istočnoj Evropi, preseljenja u granična područja, koja su često bila isto toliko privlačna koliko i gradovi. Dapače,

upravo su zato što je seljak koristio tu mogućnost u šesnaestom stoljeću uvedena pravna sredstva koja će ga vezati za zemlju.Razlika nije bila toliko u alternativama seljaka, iako je i to igralo određenu ulogu, koliko u alternativama zemljoposjednika. Odakle će

izvući najveći i najnepos- redniji profit? S jedne strane, mogao je zemljište koristiti u druge svrhe (kao pašnjake s višom stopom profita ili iznajmljujući ga, za novac, malim seljacima — oba su ga načina oslobađala nametanja feudalnih radnih obaveza) i iskoristiti nov ostečeni profit za ulaganja u trgovinu, industriju i/ili aristokratski luksuz. S druge strane, mogao je nastojati ostvariti veći profit intenzivirajući proizvodnju osnovnih tržišnih kultura (osobito žitarica) i, zatim, investirajući novoostvareni profit u trgovinu (ali ne u industriju i/ili aristokratski luksuz)163. Prva mogućnost bila je vjerojatnija u sjeverozapadnoj Evropi, a druga u istočnoj Evropi, uglavnom zato što je već

uspostavljena mala razlika u proizvodnim specijalnostima značila postizanje maksimiranja profita (ili se barem smatralo da je profit maksimiran) zahvaljujući ekstenzivnijem i efikasnijem obavljanju aktivnosti koja je već bila najbolje razvijena164. Stoga su državni organi poticali ograđivanja za ispašu (i vrtlarstvo) u Engleskoj, a stvaranje velikih posjeda za uzgoj pšenice u istočnoj Evropi.

Što se tiče razloga zbog kojih je sjeverozapadna Evropa osiguravala radnu snagu ugovorom a istočna Evropa prisilom, neće biti dovoljno istaknuti razliku u korištenju zemljišta, tj. razliku između pašnjaka i oranica, jer bi u tom slučaju španjolska Amerika bila imala ugovornu radnu snagu. Naprotiv, demografija igra ključnu ulogu, kao što smo već natuknuli. Zapadnoevropska alternativa je pretpo -stavila da će zaliha radne snage biti dovoljno velika, i dovoljno jeftina, kako bi zadovoljila potrebe zemljoposjednika bez prevelikih troškova165. U istočnoj Evropi i španjolskoj Americi nije bilo dovoljno radne snage, u usporedbi s površinama koje se moglo rentabilno eksploatirati, zbog postojanja svjetske privrede. U prisutnosti takvog nedostatka, »ekspanzija tržišta i rast proizvodnje može dovesti i do povećanja i do smanjenja usluga radne snage«166. Dapače, upravo opadanje stanovništva u španjolskoj Americi objašnjava uspon govedarstva i ovčarstva, aktivnosti koje su se proširile u šesnaestom stoljeću i koje su poprimile oblik velikih poduzeća sa značajnom komponentom prisilnog rada zbog nestašice radne snage167.

Pogledajmo, napokon, što je značio uspon novčanog zakupništva. Ne zaboravimo da se u zapadnoj Evropi konverzija feudalnih

obaveza u novčanu rentu proširila u kasnom srednjem vijeku, o čemu smo govorili u prošlom poglavlju, zbog opadanja stanovništva. Ne smijemo međutim misliti da je to bila situacija »ili/ili«. Feudalna davanja mogla su se podmiriti radom, u naturi ili u

novcu. Zemljoposjedniku je često odgovaralo prelaženje s jedne vrste rente na drugu168. Iz tog razloga sama promjena oblika feudalne rente nije sama po sebi bila kritična. Takahashi čak tvrdi da je ona sporedna pojava169, iako se meni njegova tvrdnja čini posve pretjeranom. Čak i da je točna, u određenoj mjeri, u odnosu na trinaesto i četrnaesto stoljeće, sve učestalije podmirivanje obaveza

novcem se svakako razvilo u značajnu razliku do šesnaestog stoljeća, i to upravo zato što su »van-privredne« prisile vršile pritisak na zemljoposjednike — a ne na seoske radnike — da idu dalje no što su namjeravali 170. U najmanju ruku pritisak su osjetili neki zemljoposjednici. U doba ekspanzije vladala je jagma za radnom snagom. Najbogatiji zemljoposjednici mogli su sebi priuštiti kupovanje radne snage od drugih. Najmanji zemljoposjednik često nije imao drugog izbora osim iznajmljivanja zemlje zakupcima. Možda su upravo posjednici srednje veličine najduže zadržali stare feudalne odnose171.

Engleska i Francuska su išle istim putem u kasnom srednjem vijeku. U objema nalazimo oslobađanje od kmetstva, uspon novčanog zakupništva i, u korelaciji s time, jačanje najamnog rada. Međutim, nešto se neobično dogodilo u šesnaestom "stoljeću. Engleska je nastavila istim putem. Istočna Evropa je krenula prema »drugom kmetstvu«. Južna Francuska je pošla prema napoličarstvu. U sjevernoj Francuskoj transformacija kao da je zastala. Kako primjećuje Bloch, »sela koja do šesnaestog stoljeća nisu uspjela steći sloboštine sve su teže'dolazila do njih«172.

Page 59: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

NOVA EVROPSKA PODJELA RADA: cca 1450-1640.

81

Situaciju možemo razmatrati kao ograničenje mogućnosti kmeta da se oslobodi. Bloch to naprotiv smatra ograničenjem sposobnosti feudalaca da prisili kmeta u zakupnički odnos173. Bloch tu presudnu francusko-englesku različitost objašnjava ranijim razlikama. Francuska je privredno bila razvijenija od Engleske s obzirom na to da se u njoj novčana privreda proširila ranije i ekstenzivnije. Engleska je politički bila »razvijenija« od Francuske budući da je imala snažnije centralne institucije, koje su u krajnjoj liniji posljedica činjenice da je u Engleskoj kraljevska vlast nastala u kontekstu osvojenja, dok su francuski kraljevi morali polako izgra -đivati svoju vlast usred prave feudalne disperzije. Razmotrimo malo logiku obaju argumenata.

Prvo, Francuska je bila locirana bliže tokovima evropske trgovine i tehnologije nego Engleska, pa se stoga njena zemljoposjednička klasa razvila ranije, a i proces konverzije feudalnih davanja u novčanu rentu se također odigrao ranije 174. Međutim, budući da su se protupritisci na raspadanje vlastelinstava javili više manje istodobno u Engleskoj i Francuskoj, u početku »dugog« šesnaestog stoljeća engleska vlastelinstva su još ostala cjelovitija nego ona u Franouskoj. Stoga, kako impli cira Bloch, engleski zemljoposjednici su bili razmjerno slobodniji (samostalniji) od svojih francuskih pandana u iskorištavanju novih mogućnosti komercijalizacije velikih posjeda. Englezi su prešli na sistem najamnog rada i nastavili s oslobađanjem kmetova. Francuzi su se morali snalaziti kako su najbolje znali pa su zemljoposjednici nastojali povećati svoje prihode obnovljenim »starinskim« pritiscima.

Drugi se argument odnosi na odnos kralja i plemstva još u dvanaestom stoljeću. Englezi su uspostavili čvrstu centralnu

kontrolu nad sudstvom. Naličje tog postignuća, međutim, bila je činjenica da je u okviru vlastelinstva plemić, iako je izgubio moć da presuđuje o krivičnim prijestupima, dobio potpuno slobodne ruke što se tiče držanja (imanja) u posjedu. U četrnaestom i petnaestom stoljeću vlastelinski su sudovi svojim tumačenjima običajnog prava nastojali umanjiti značaj uživanja lenskog zemljišnog

posjeda. Pošto je kraljevski sud napokon uspio intervenirati u takvim pitanjima potkraj petnaestog stoljeća, otkrilo se daje »običajno pravo« dopuštalo varijabilnu rentu.

U Francuskoj, međutim, nije postojao centralni kazneni sud. S druge strane, vlastelin nikad nije imao apsolutnu vlast u zemljišnom pravu. Stoga se patrimoni- jalnost nije mogla tako lako potkopati. Pitanje pravog »vlasnika« bilo je često vrlo nejasno s pravnog stanovišta. U šesnaestom stoljeću bilo je već pravnika koji su bili spremni tvrditi da se zakupnika ne može izbaciti sa zemlje. Prema tome, budući da nisu mogli promijeniti rentu, feudalci su morali ponovno doći do zemlje — sudski manipulirajući dokumentima i proširujući, »ponovnim otkrivanjem«, obavezna feudalna davanja175. U dugoročnom smislu ta će se razlika pokazati presudnom176.

Prema tome, Bloch izgleda hoće dokazati da su se, budući da je engleski pravni sistem omogućavao zemljoposjedniku veću elastičnost, novčano zakupništvo i najamni rad i dalje širili, i time pridonosili procvatu kako velikih pašnjačkih posjeda tako i samostalnih seljaka (yeomen). Sistem je također natjerao više ruralne radne snage u urbana područja i time omogućio formiranje proletarijata za industrijalizaciju. U Francuskoj, što je paradoksalno, upravo je snaga monarhije prisiljavala feudalnu klasu da održava ekonomski manje funkcionalne, »feudalnije« oblike držanja zemljišta u posjedu, što je usporilo razvoj.

Rješenje načina i uvjeta držanja posjeda znatno je sa svoje strane utjecalo na ulogu što će je određena zemlja igrati u svjetskom sistemu. Sistem upravljanja posjedom poput onoga u istočnoj Evropi zahtijeva brojno nadzorno osoblje. Da su engleski zemljoposjednici pošli tim putem, možda ne bi bilo dovoljno osoblja za brojne nove upravne položaje što ih je zahtijevala nova svjetska privreda — za

6 SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Page 60: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

82

trgovačke upravitelje, kasnije prekomorsko osoblje itd. Naravno, zemljoposjednici nisu ustupali svoje osoblje za te druge djelatnosti

već se širenjem tih drugih djelatnosti sve više smanjivao broj osoba raspoloživih za nadzorne funkcije na imanjima. Zakupništvo je bilo

jedan od izlaza iz te situacije.

Prema tome, razmotrimo opću sliku. Sjeverozapadna Evropa je u procesu razdvajanja upotrebe zemljišta na ispašu i oranice. To je postalo moguće tek pošto je sve veće tržište stvorilo još šire tržište za stočarske proizvode 177 i pošto je periferija svjetske privrede osigurala dodatne žitarice za matična područja. Poluperiferi- ja se okretala od industrije (zadatka koji je bio sve više ograničen na

maticu) i prema relativnoj autarhiji u poljoprivredi. Poljoprivredna specijalizacija matice poticala je monetarizaciju seoskih radnih odnosa budući da je rad bio složeniji (tj. zahtijevao određeni stupanj »kvalifikacije«) i budući da su se zemljovlasnici htjeli riješiti tereta, tj. viška poljoprivrednih radnika. Najamni rad i novčana renta postali su sredstvima upravljanja radnom snagom. U takvom sistemu mogao se pojaviti sloj samostalnih malih seljaka, dapače i ojačati zahvaljujući kako svojim poljoprivrednim proizvodima tako i vezama s novim obrtima. S obzirom na povećanje stanovništva i pad nadnica, iz toga bi slijedilo, kako kaže Marx, da su se ti samo stalni seljaci (yeomen) »obogatili i na račun svojih težaka i na račun zemljoposjednika«178. Oni su prisvojili (ograđivanjem) zemlju prvih, javno navodeći kao opravdanje potrebu za garantiranjem snabdijevanja nacije hranom179, a tada ih unajmljivali uz niske nadnice, istoremeno dobivajući, po fiksnim zakupninama, sve više i više zemljišta od vlasnika velikih posjeda. Ne bismo htjeli prenaglasiti snagu tog novog yeomanskog sloja. Dovoljno je shvatiti da je on postao značajna privredna — a prema tome i politička — sila. Ekonomska snaga yeomena temeljila se na tome što su bili u svemu stimulirani na »poduzetništvo«. Težili su bogaćenju i mobilnosti prema gore: put prema uspjehu vodio je kroz ekonomsku efikasnost. No, još nisu bili opterećeni ni tradicionalnim obavezama darežljivosti niti statusnim obavezama trošenja na luksuz niti gradskim životom180.

Očito je da je takva preraspodjela seoske privredne aktivnosti značajno utjecala na karakter gradskih područja. Što se događalo u gradovima? Znamo da je šesnaesto stoljeće bilo općenito doba rastućeg stanovništva i sve većih gradova — posvuda u apsolutnom smislu, ali relativno u matičnim područjima. Znamo da iz toga — na temelju logike i empirijskih dokaza — slijedi zaključak, kako kaže Helleiner, da »moramo pretpostaviti da je [u šesnaestom stoljeću] sve više rastao pritisak stanovništva na zemljišne resurse«181. U istočnoj Evropi neki su se preselili u granična područja. Na pirinejskom poluotoku neki su otišli u Ameriku, a neki su bili istjerani (Zidovi, kasnije Mauri) u druga područja Sredozemlja. U zapadnoj Evropi došlo je općenito do emigracije u gradove i sve jačeg, »endemskog«JiLskitanja. Ne radi se pri tom samo o ruralnom egzodusu, o seoskom težaku koji je istisnut ograđivanjem i izbačen, o težaku-migrantu koji je silazio s brda u ravnicu na nekoliko tjedana u doba žetve, o »pravim ruralnim proleterima« kako kaže Braudel183. Javila se i skitnja »izazvana padom broja feudalnih pratilaca i raspuštanjem golemih armija koje su pohrlile da služe kraljevima u borbi protiv njihovih vazala.. .«184

Čime su se sve te lutalice bavile? Oni su, naravno, postali izvorom nekvalificirane radne snage za nove industrije. Po Marxovom gledištu, »brzi razvoj manufaktura, osobito u Engleskoj, postepeno ih je apsorbirao«185. I, kao što smo vidjeli, njihova raspoloživost bila je jedan od preduvjeta za spremnost zemljoposjednika da feudalne usluge konvertiraju u rentu186.

Međutim, teško je pomiriti ovu sliku sve brojnije radne snage koja ne proizvodi hranu s jednom drugom činjenicom. Jones i Woolf tvrde da je jedan od preduvjeta industrijskog razvoja, koji je povijesno ispunjen prvi put u sjeverozapadnoj Evropišesnaestog stoljeća, bila činjenica da je, uz povećanje produktivnosti i šire tržište, »došlo do predaha od intenzivnog demografskog pritiska u kojem se mogao multiplicirati dohodak a ne ljudi.. .«187

Ali, u tom slučaju, što je bilo s viškom stanovništva koji je prepunjavao gradove matičnih područja i koji se skitao zemljom? Pa, kao prvo, imamo masovno umiranje. Neke su vješali zbog skitnje188. Glad je bila česta pojava, osobito s obzirom na »polaganost i nemoguću cijenu prometa, i neredovite žetve. . .«189. Kako kažu Braudel i Spooner, analiza ove privrede »mora uzeti u obzir ’mladost’ te [skitničke] populacije čiji je životni vijek u prosjeku bio kratak zbog gladi i epidemija.. .«190

To bi, prema tome, objasnilo inače zagonetnu pojavu koju primjećuje Braudel: »Gradski se proletarijat ne bi mogao održati u tom broju, a kamo li povećavati, da nije bilo stalnih valova imigracije« 191. To nam objašnjava i zbunjujuću okolnost koju primjećuju Phelps—Brown i Hopkins, tj. da je, usprkos značajnom padu radničkih nadnica, bilo tako relativno malo društvenih previranja. Oni kažu: »Možda je dio odgovora u tome što je do pada došlo nakon visokog nivoa [u 15. stoljeću], pa je pad, iako velik, ipak još uvijek pružao nadničaru sredstva za održavanje egzistencije. . ,«192

Međutim, to egzistencijalno održavanje nivoa nadnica u sjeverozapadnoj Evropi bilo je moguće samo zato što je postojala periferija s koje se mogla uvoziti pšenica, zlato i srebro koji su omogućavali taj uvozni tok, te zato što je dio stanovništva prepušten umiranju (što bi svakako bila vrlo zanimljiva tema za istraživanje). Nije

li vjerojatno da je već u šesnaestom stoljeću postojalo sistematsko etničko rangiranje unutar radničke klase u pojedinim evropskim gradovima? Tako npr. Kazi- mierz Tyminiecki primjećuje upravo tu pojavu u gradovima Ističnog polablja (u šesnaestom stoljeću), u kojima su njemački radnici isključivali slavenske migrante iz viših zanimanja 193. Etnička distribucija gradske radničke klase početkom suvremenog doba u Evropi slabo je istražena, iako mi se čini da bi opis Tyminieckog mogao biti karakterističan za cijelu svjetsku privredu. Ne radi se samo o neravnomjernoj raspodjeli gradova u okviru te svjetske privrede, već i — vjerojatno — o neravnomjernoj raspodjeli etničkih grupa unutar pojedinih gradova. Ne smijemo pri tom smetnuti s uma koncepciju slojeva unutar slojeva.

Ako moramo paziti na koga mislimo kad govorimo o gradskim radnicima, moramo paziti i pri razmatranju viših klasa. U

srednjovjekovnoj Evropi visok su status uživali ratnici—zemljoposjednici, tj. plemići. U većini slučajeva oni su u pogledu zanimanja

bili homogena grupa i razlikovali su se uglavnom po rangu koji je bio u korelaciji s veličinom posjeda i brojem vazala. Naravno,

pojedinci i obitelji su se pomicali gore-dolje po skali rangiranja. U nizu gradova pojavio se i gradski patricijat. Već smo u

prethodnom poglavlju govorili o nekim koncepcijskim nejas- noćama oko identiteta do kojih je to dovelo.

Ali, da li je u šesnaestom stoljeću zemljoposjednik-trgovac bio aristokrat ili bu- ( ržuj? Očito je da je to bilo nejasno, i generički

i u konkretnijem smislu. Sliku je zamutilo stvaranje svjetske privrede koja se temeljila na trgovini i kapitalističkoj poljoprivredi.

Razmotrimo, jedne za drugima, najprije međunarodne trgovce a zatim »industrijalce«, i pogledajmo njihovu geografsku

distribuciju kao i njihove veze sa zemljoposjedničkim klasama.

Metode stjecanja trgovačke dobiti koje su se primjenjivale u šesnaestom stoljeću u mnogočemu su bile samo produžetak metoda što su ih gradovi uspješno poče

li primjenjivati u odnosima sa svojim neposrednim zaleđem u kasnom srednjem vijeku. Problem koji je mučio sve gradove bio je kako upravljati vlastitim tržištem, tj. kako smanjiti troškove artikala nabavljenih sa sela i istodobno minimižiratiulogu stranih trgovaca194. Gradovi su primjenjivali dvije metode. S jedne strane, nastojali su sebi osigurati ne samo legalna prava na oporezivanje tržišnih operacija već i pravo na reguliranje trgovine (tj. tko će trgovati, gdje bi se trgovina morala odvijati, i što bi se trebalo razmjenjivati). Gradovi su osim toga nastojali što više ograničiti mogućnost trgovanja svojih seoskih zaleđa putem nekih drugih

Page 61: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

NOVA EVROPSKA PODJELA RADA: cca 1450-1640.

83

posrednika. Rezultat Dobb naziva vrstom »urbanog kolonijalizma«195. Tokom vremena ti su mehanizmi skrenuli uvjete razmjene (terms of trade) u korist građana, tj. u korist gradskih trgovačkih klasa, a na štetu zemljoposjednika i seljaka.

No profit tih aktivnosti, iako je bio važan, bio je malen u odnosu na ono što se moglo zaraditi trgovinom na velike udaljenosti, osobito kolonijalnom ili polukolo- nijalnom trgovinom. Prema procjeni Henrija Seea, profitne stope prvih kolonijalnih trgovačkih operacija bile su vrlo visoke: »negdje iznad 200 ili 300% za transakcije koje se nisu mnogo razlikovale od gusarstva«196. U stvari, taj visoki koeficijent profita podrazumijevao je dva zasebna aspekta. Jedan od njih bila je »monopsoni- stička« situacija u kolonijalnim područjima, tj. monopsonija u »kupovini« zemlje i radne snage. Kao što smo vidjeli, to se rješavalo legalnom prisilom, bila to špa njolska Amerika ili istočna Evropa. Drugi aspekt bila je odsutnost stvarne konkurencije u područjima prodaje primarnih proizvoda, tj. u zapadnoj Evropi. Pomanjkanje konkurencije bilo je djelomično posljedica pomanjkanja tehnološkog razvoja, a djelomično posljedica vertikalno povezanog trgovanja.

Tehnologija poslovnih transakcija je nedvojbeno značajno napredovala u kasnom trinaestom stoljeću i početkom četrnaestog stoljeća: javlja se depozitno bankarstvo, mjenice, senzali, filijale centralnih trgovačkih organizacija. Chaunu procjenjuje da su te metode omogućile trgovačkom kapitalizmu da poveća, »možda dese- torostruko«, svoju sposobnost u obiranju viška i da time osigura »brodove, ljude i sredstva potrebna za avanturu istraživanja, a zatim za eksploataciju novog prostora, u tijesnoj vezi s državom«197. Ipak, zbir svih tih inovacija nije bio dovoljan, tj. nije omogućavao međunarodnim trgovcima da se pojave na svjetskom tržištu bez znatnog kapitala i, obično, stanovite državne pomoći. Stoga se mnogi nisu mogli pojaviti na svjetskom tržištu, a oni koji su na njemu već bili nisu se aktivno trudili da izmijene tu situaciju19*.

Još su važnije bile vertikalne veze. Izvori kapitala bili su ograničeni. Ne smijemo zaboraviti činjenicu da su i državni aparati bili krupni pozajmljivači. Profit portugalskih plantaža šećerne trske (s robovskom radnom snagom), na primjer, nije odlazio samo Portugalcima koji su neposredno bili u to uključeni već i osobama u »naprednijim« evropskim privredama koje su osiguravale i početni kapital i industrijsko tržište199. Ne radi se samo o tome da je sjeverozapadna Evropa mogla razviti tvornice, već i o tome da su njene vertikalne trgovačke veze poticale financijsku ovisnost. Dapače, ne bi bilo pretjerano govoriti o sistemu međunarodnog dugovnog robovanja koji su prvi usavršili hanzeatski trgovci u svojim odnosima s norveškim ribarima i lovcima na krzna u kasnom srednjem vijeku200, a kasnije njemački trgovci u gradovima poput Rige, Revala i Gdanska u svojim odnosima s istočnoevropskim zaleđem. Metoda je bila poznata i drugdje: koristili su je trgovci Toulousea, Genovežani na pirinejskom poluotoku kao i, djelomično, u englesko- španjolskoj trgovini vunom. O kakvoj je metodi riječ? Bila je vrlo jednostavna: roba se kupovala prije proizvodnje, tj. plaćalo se unaprijed za robu koja će se isporučiti u budućnosti. Time se sprečavala prodaja na otvorenom tržištu. Metoda je omogućavala

trgovcima, a ne proizvođačima, da odluče o optimalnom trenutku preprodaje na svjetskom tržištu. Budući daje posuđeni novac bio obično potrošen do trenutka isporuke roba (ako nije bila potrošena i veća suma), proizvođač je uvijek bio u iskušenju da produži aranžman. Taj su sistem, koji je zakon teoretski zabranjivao, mogli primjenjivati samo trgovci koji su imali potrebna sredstva i utjecaj za održavanje takve prakse, tj. »inozemni trgovci, ili bogati trgovci, koji su lako dopirali do inozemnih tržišta« 201. Time su ti trgovci mogli pokupiti profit revolucije cijena i umnožiti ga. M. Malowist jasno opisuje vertikalnu mrežu eksploatacije i ostvarivanja profita na primjeru Poljske:

U šesnaestom stoljeću i početkom sedamnaestog stoljeća trgovci Gdanska poklanjali su manje pažnje pomorskoj trgovini, te su

počeli sve jače utjecati na poljoprivredu u svim dijelovima Poljske. Potkraj šesnaestog stoljeća, kad su uvjeti za izvoz žitarica bili

osobito povoljni, zastupnici trgovaca iz Gdanska bili su stalno prisutni na tržnicama poljskih gradova i sela gdje su otkupljivali

žitarice. .. U sedamnaestom stoljeću bogati trgovci iz Gdanska, kao i trgovci iz Rige, isplaćivali su akontacije ne samo nižim plemićima

već i bogatom višem plemstvu Poljske i Litve. . . Taj veliki procvat gdanjske trgovine u ekstenzivnom zaleđu može se objasniti silnim

povećanjem bogatstva trgovaca Gdanska u doba revolucije cijena. .. Trgovci Gdanska primali su akontacije od Nizozemaca a... Nizozemci su ponekad u tu svrhu naplaćivali određene svote od trgovaca iz Antwerpena202.

Taj sistem međunarodnog dugovnog »robovanja« omogućio je grupi međunarodnih trgovaca da zaobiđu (i time na kraju unište) domaće trgovačke klase istočne Evrope (i u određenoj mjeri, trgovce južne Evrope), te da uspostave neposredne veze sa zemljoposjedničkim poduzetnicima (uključujući plemstvo) koji su u osnovi bili kapitalistički farmeri, proizvodeći robe i kontrolirajući njihov tok sve do prve velike luke, gdje su ih preuzimali trgovci zapadnoevropske (ili sjevernotalijanske) nacionalnosti203, koji su sa svoje strane radili preko sve snažnije financijske klase (i s njom) usredotočene u nekoliko gradova.

Ako su međunarodni trgovci evropske svjetske privrede bili uglavnom određenih nacionalnosti, je li to vrijedilo i za »industrijalce«,

i kakav je bio odnos tih dviju grupa? Industrijska proizvodnja postojala je već u srednjem vijeku, ali je bila raštrkana, sitna i uglavnom

prilagođena tržištu luksuza. Industrijski poduzetnici mogli su se pojaviti samo s usponom kapitalističkog sistema u okviru svjetske

privrede204.Pritisak za industrijalizacijom javio se upravo u područjima veće poljoprivredne specijalizacije, ne samo u trenucima ekspanzije već

i u trenucima kontrakcije. Marian Malowist govori o spletu rasta suknarske industrije i poljoprivredne krize u tim područjima u četrnaestom i petnaestom stoljeću205. Joan Thirsk konstatira da je ruralni pritisak, potreba za pronalaženjem alternativnih mogućnosti zaposlenja za izbačenu seosku radnu snagu, i dalje djelovao u Engleskoj šesnaestog stoljeća206.

Međutim, taj seoski pritisak nije djelovao u »najnaprednijim« područjima budući da je činjenica da su mnoge od tih industrija tada bile locirane u ruralnim područjima i bile funkcija ne samo seoskog traganja za zaposlenjem već i gradskog odbijanja. Mnogi centri srednjovjekovne tekstilne industrije u Flandriji i sjevernoj Italiji investirali su svoj kapital u proizvodnju luksuzne robe, te nisu mogli ili nisu htjeli preći na novo tržište što ga je monetarna kriza četrnaestog i petnaestog sto ljeća najprije nametnula, a stvaranje svjetske privrede u šesnaestom stoljeću zatim učinilo rentabilnim. U ovom slučaju ti se poduzetnici nisu brinuli za granice 207. Jedan od dobro poznatih i ključnih poteza te vrste bio je bijeg flamanskih kapitalista u Englesku. Moramo svakako imati u vidu činjenicu da su u toj fazi sve industrije počivale na nesigurnoj osnovi. Uzdizale su se i padale. Bile su poput lutalica što traže utočište: »Nalikovale su na tisuću krhkih vatri upaljenih u isto doba na prostranom polju obraslom suhom travom«208. Očito je da stari napredni centri, koji su upravljali međunarodnom trgovinom, nisu morali biti i centri maštovitosti i smionosti. To, kako se čini, potvrđuje uvjerenje Henri Pirennea u ne-kontinuitet kapitalističkih poduzetnika209.

Zbog toga moramo biti oprezni u primjeni terminologije. U objašnjenju koje koristi kategorije klase za tumačenje društvene promjene građansku klasu ne smijemo smatrati, kao što se to obično čini, sinonimima za »trgovce« odnosno »zemljoposjednike«. U dugom razdoblju stvaranja evropske svjetske privrede u matičnim zemljama te svjetske privrede bilo je trgovaca kao i zemljoposjednika kojima se isplatilo zadržati oblike proizvodnje povezane s »feudalizmom« tj. one oblike u kojima je seljak na određeni način, sistematski i legalno, morao predavati najveći dio svog proizvoda zemljoposjedniku (npr. u obliku tlake, feudalne rente itd.) Bilo je isto tako trgovaca i zemljoposjednika kojima je pogodovao uspon novih oblika industrijske proizvodnje koji se temeljio na ugovornom radu. U šesnaestom stoljeću ta je podjela često odgovarala, kao prva aproksimacija, velikim odnosno malim trgovcima ili zemljoposjednicima. Velikim trgovcima i velikim zemljoposjednicima bio je unosniji stari feudalni sistem, a malima (srednjima? onima u usponu?) novi kapitalistički oblici. Međutim, tu dihotomiju »veliko-malo« moramo koristiti oprezno i nijansirano, i ona vrijedi samo u tom trenutku povijesnog vremena. Teoretski, naravno, ona ima mnogo smisla. Novi oblici društvene organizacije obično manje privlače one kojima ide dobro u postojećem sistemu nego one koji su energični i ambiciozni,

ali još ne arrive. S empirijskog gledišta, situaciju kompliciraju drugi aspekti.

Koje god bilo njeno porijeklo, ta nova klasa »industrijalaca«, od kojih su neki iznikli i£ redova yeomena, a neki među rekonvertiranim trgovcima, opredijelila se za ono'što Vilar smatra bitnom karakteristikom suvremene privrede: »Postizanje "'i

srednjih'profita na mnogo većim tržištima: prodavanje veće količine uz manju za^J1 radu po jedinici«210. Dio profita potjecao je

Page 62: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

84

iz zaostajanja nadnica211. Dio profita odnosio se na neočekivanu ili izuzetnu dobit. Dio je bio posljedica niskih realnih kamatnih stopa. Dio je bio profit posuđen kao osiguranje za budućnost u smislu neobračunate amortizacije 212. No profita je bilo, a iznos profita je stvorio ne samo političku osnovu za tu klasu, već je i neposredno utjecao na cjelokupnu privredu.To se osjetilo na mnogo načina: kao stimulans za proizvodnju sirovina i mobilizaciju radne snage, kao način zadovoljavanja sve veće potražnje koja je postala masovna potražnja. Međutim, i osim toga, to je omogućilo industriju koja je bila odgovorna za stvaranje mnogih vanjskih ekonomija: cesta, sredstava za zaštitu od poplava, luka213.

Jasno je također da je u šesnaestom stoljeću došlo do značajnog pomaka lokaci je tekstilne industrije. Krajem petnaestog i

početkom šesnaestog stoljeća ta se industrija širila u »starim« centrima: sjevernoj Italiji, južnoj Njemačkoj, Lorraini, Franche-

Comteu, španjolskoj Nizozemskoj, te u Engleskoj — ali samo na jugozapadu i samo što se tiče vunenih tkanina. A tada su izrasli

novi centri, uglavnom u Engleskoj i sjevernoj Nizozemskoj, u zemljama koje su, kako primjećuje Nef, bile »industrijski zaostale

početkom šesnaestog stoljeća...«214

U ovom smo poglavlju nastojali prikazati pojavu novog privrednog okvira djelovanja u šesnaestom stoljeću — pojavu evropske

svjetske privrede koja se zasnivala, na kapitalističkim metodama. Ona je podrazumijevala podjelu proizvodnog rada i koja se može ispravno sagledati samo uzimajući u obzir svjetsku privredu u cjeli- ■ ' ni. Pojava industrijskog sektora bila je svakako važna, ali nju je omogućila transformacija poljoprivredne aktivnostLiz feudalnih u kapitalističke oblike. Ti kapitalistički »oblici« nisu se svi

bazirali na »slobodnoj« radnoj snazi — već samo oni u , matici (jezgri) privrede. No, motivacija zemljoposjednika i radnika u ne »slobod- \ nom« sektoru bila je isto toliko kapitalistička koliko i ona u centru. )

Ne bismo smjeli napustiti ovu temu a da se ne osvrnemo na prigovore što se upućuju ovakvoj analizi. Ernesto Laclau prigovara Andreu Gunderu Franku zbog

Page 63: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

NOVA EVROPSKA PODJELA RADA: cca 1450-1640.

85

tvrdnje da je španjolska Amerika šesnaestog stoljeća imala kapitalističku privredu. Ne upuštajući se u dug excursus o marksističkoj egzegezi, htio bih samo reći da je Laclau u pravu što se tiče Marxovih argumenata u njihovom doslovnom smislu, ali ne u odnosu na njihov duh. Što se tiče biti samog spornog pitanja, glavni Laclauov argument svodi se na to da su Frankova definicija kapitalizma kao proizvodnje za profit i tržište pri čemu profit ne ide neposrednom proizvođaču, te definicija feudalizma kao zatvorene naturalne privrede, obje koncepcijski pogrešne. Laclau tvrdi da Frankova definicija, ispuštajući »proizvodne odnose« (tj., u biti, pitanje da

li je radna snaga »slobodna« ili nije), omogućava ne samo uključivanje španjolske Amerike šesnaestog stoljeća već i »roba na

rimskom latifundiumu ili srednjovjekovnog evropskog kmeta, barem u onim slučajevima — koji predstavljaju pretežnu većinu

— u kojima je gospodar namjenjivao dio [kurziv je moj] ekonomskog viška izvučenog iz kmeta prodaji«215. Ako je Frank u pravu, nastavlja Laclau, »morali bismo zaključiti da su elizabetanska Engleska i renesansna Francuska bile zrele za socijalizam...« 216 Napokon, feudalizam po Laclauovom mišljenju nije bio ni izdaleka inkompatibilan s kapitalizmom, te je ekspanzija vanjskog tržišta u španjolskoj Americi služila »jačanju i konsolidaciji [feudalizma]«217.

Laclau baš zamućuje problem. Prvo, razlika između srednjovjekovnog kmeta i roba ili radnika ne encomiendi u španjolskoj Americi šesnaestog stoljeća, ili »kmeta« u Poljskoj, bila je trojaka: tu je razlika između namjenjivanja »dijela« viška tržištu i namjenjivanja »većine viška«; razlika između proizvodnje za lokalno tržište i proizvodnje za svjetsko tržište; napokon, razlika između situacije u kojoj eks- ploatatorske klase troše profit i situacije u kojoj su one motivirane da ih maksimi- raju i djelomično reinvestiraju. Što se pak tiče Laclauovog zaključka o elizabetans- koj Engleskoj, ona je apsurdna i polemička. U vezi s tvrdnjom da je uključivanje u kapitalističko svjetsko tržište pojačalo feudalizam, ona je točna — ali radi se o »feudalizmu« nove vrste.

Radi se o tome da su »proizvodni odnosi« koji definiraju sistem »proizvodni odnosi« cijelog sistema, a u ovom vremenskom momentu sistem je evropska svjetska privreda. Slobodna radna snaga je u svakom slučaju određujuća značajka kapitalizma, ali ne slobodna radna snaga u cijelom proizvodnom pothvatu. Slobodni rad je oblik upravljanja radnom snagom koji se koristi za kvalificirane poslove u matičnim zemljama, dok se za poslove koji zahtijevaju manje vještine u perifernim područjima koristi prisilni rad. Njihova kombinacija je bit kapitalizma. Kad rad bude posvuda slobodan, imat ćemo socijalizam.

Međutim, kapitalizam ne može uspijevati u okviru svjetskog carstva. To je jedan od razloga zbog kojih se nije~Trikada pojavio u Rimu. Razne prednosti što su ih trgovci uživali u novoj svjetskoj privredi postizale su se politički lakše no što bi to bio slučaj da su ih morali tražiti u okviru jedne jedine države čiji bi vladari morali reagirati na višestruke interese i pritiske 218. Upravo zato tajna

kapitalizma leži u uspostavljanju podjele rada unutar svjetske privrede koja nije bila carstvo, a ne unutar neke nacionalne države. U nerazvijenim zemljama dvadesetog stoljeća, primjećuje K. Berrill, »međunarodna trgovina je često mnogo jeftinija i lakša ne go interna trgovina, a... specijalizacija zemalja je često lakša i javlja se ranije nego specijalizacija pojedinih regija unutar jedne zemlje« 219. To je vrijedilo i u Evropi šesnaestog stoljeća. U ovoj knjizi ćemo nastojati pokazati kako je to uspjelo, i zašto.

Rezimirajući, koja su ekonomska dostignuća šesnaestog_ stoljeća i kako smo ih razjasnili? To nije bilo stoljeće velikog tehnološkog

napretka, izuzevši jedino uvođenje ugljena kao goriva u Engleskoj i sjevernoj Francuskoj. A. Rupert Hali vidi industriju i poljoprivredu »u

posljednjim fazama niza promjena, tehnoloških i organizacionih«. Međutim, primjećuje on, upravo je u šesnaestom stoljeću došlo do

»širenja metoda od matice prema periferiji evropske civilizacije«220. Šesnaesto stoljeće je doba četiriju izrazitih promjena.

Evropa.sejDroširila na obje Amerike. To samo po sebi nije moralo biti odlučno, ali je bilo važno 221. Presudnu činjenicu u vezi s

ekspanzijom najbolje je izrazio Braudel: »Zlato i srebro Novog svijeta omogućili su Evropi da živi iznad svojih mogućnosti, da investira

nerazmjerno svojim ušteđevinama«222.

... da investira nerazmjerno svojim ušteđevinama, i da ih poveća revolucijom cijena i zaostajanjem nadnica. Bez obzira na to da li je ekspanzija zlata i srebra bila odgovorna za ekspanziju proizvodnje, te bez obzira na stupanj u kojem je demo grafska ekspanzija bila uzrok ili posljedica, samo zlato i srebro bili su »roba, a ća ekspanzija trgovine bila je temelj ’prosperiteta’, u šesnaestom stoljeću, koji nije bio ni igra ni fatamorgana, niti monetarna iluzija«223.

Treća izrazita promjena odnosi se na strukturu ruralne radne sjiage — tj. na Uspon prisilne tržišne proizvodnje u periferiji i pojavu samostalnog seljaka (yeo- mena) u matici. Takahashi možda pretjerava kad naziva yeomena »glavnim pokretačem«224 kraja feudalizma, iako je pitanje da li bi kapitalistički sistem bio moguć bez njega. Kao i bez prisilne tržišne proizvodnje.

Jean Nere napada Dobba zbog isključivog naglašavanja raspoloživosti proleterskog rada u objašnjenju uspona kapitalizma. Nere kaže da taj faktor treba spojiti sa stoljetnim kretanjima cijena225. S druge strane, Braudel i Spooner upozoravaju na mogućnost brkanja slučajnih oscilacija (revolucija cijena) i strukturnih promjena226. Jasno je, međutim, da se u šesnaestom stoljeću javlja

»kapitalistička era«227 i da poprima oblik svjetske privrede. »Krhkost te prve svjgiskejedinice«228 predstavlja presudnu varijablu koja objašnjava političku "evoluciju. No, činjenica je da je ta jedinica preživjela, te da se u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću zaista konsolidirala.

Jedna od glavnih značajki evropskog svjetskog sistema šesnaestog stoljeća jest činjenica da nema jednostavnog odgovora na pitanje: tko je kime dominirao? Moglo bi se opravdano reći da je Nizozemska eksploatirala Poljsku preko Gdanska i, svakako, da je Španjolska eksploatirala svoje američke posjede. Matica je dominirala periferijom. No matica je bila tako velika. Jesu li genoveški trgovci i bankari iskorištavali Španjolsku, ili je španjolski imperijalizam apsorbirao dijelove Italije? Je li Firenca dominirala Lyonom, ili Francuska Lombardijom, ili možda vrijedi i jedno i drugo? Kako da opišem prave veze između Antwerpena (kasnije Amsterdama) i Engleske? Obratite pažnju na činjenicu da u svim tim slučajevima imamo trgovački grad-državu s jedne strane i veću nacionalnu državu s druge strane.

^ , Ako hoćemo bolje razmrsiti sliku, moramo se pozabaviti političkom stranom, načinima na koje su pojedine grupe nastojale iskoristiti državne strukture kako bi ‘ zaštitile i podržale vlastite interese. Upravo ćemo se tim pitanjem pozabaviti u sli jedećem poglavlju.

Page 64: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

BILJEŠKE / DRUGO POGLAVLJE

105

Page 65: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

106

3.

Apsolutna monarhija i etatizamOčito je da se uspon apsolutne monarhije u zapadnoj Evropi vremenski poklapa

s pojavom evropske svjetske privrede. No, je li to uzrok ili posljedica? Postoje so-lidni argumenti u prilog i jednom i drugom. S jedne strane, bez ekspanzije trgovine i uspona kapitalističke poljoprivrede praktički ne bi bilo ekonomske osnove za financiranje povećanih birokratskih struktura države1. No, s druge strane, i same državne strukture su jedna od glavnih ekonomskih osnova novog kapitalističkog sistema (da ne govorimo o političkoj garanciji koju je takva osnova pružala). Kako kaže Braudel, »željele to ili ne, države su bile najveći poduzetnici stoljeća«2. Osim toga, države su bile mušterije trgovaca3.

Postoji niz različitih argumenata u vezi s ulogom države u kapitalističkoj inicija-tivi. Jedan se odnosi na opseg, drugi na ekonomski utjecaj, a treći na klasni sa-držaj. O trećem argumentu bit će riječi kasnije. Sto se tiče prvoga, usprkos znat-nim razmimoilaženjima u vezi s opsegom angažmana države u svjetskoj privredi devetnaestog stoljeća, mišljenja su, kako se čini, više manje jednodušna što se tiče činjenice da su države — u ranijim razdobljima suvremenog svjetskog sistema, barem od šesnaestog stoljeća i barem do osamnaestog stoljeća — bile centralni ekonomski aktefru evropskoj svjetskoj privredi. -

Međutim, iako većina autora smatra da su države doista igrale tu ulogu, neki smatraju da je ona bila nepotrebna i nepoželjna. Tako na primjer Schumpeter, u skladu sa svojim uvjerenjem u dugoročno bolju efikasnost privatne inicijative, ne-gira postavku da je država bila dobra za privredu kao kupac roba ili kredita. »Bila bi neoprostiva greška«, kaže Schumpeter, »zamišljati da bez ekstravagancije dvo-rova ne bi bilo ekvivalentnih roba od seljaka i građana od kojih su oduzeta odgo-varajuća sredstva«4. Možda neoprostivo, ali možda ne greška. Zašto bi bilo neza-mislivo da seljak, kako bi udovoljio poreznim zahtjevima, proizvodi višak koji inače ne bi proizveo ili koji bi inače sam potrošio? Zar Schumpeter zaista pretpostavlja da su seljaci u Evropi šesnaestog stoljeća bili totalno orijentirani na trgovačko tržište?

Sto se tiče teze o bitnoj ulozi dvorske potrošnje u stvaranju kredita, Schumpeter daje dva odgovora. Prema jednom od njih, svaka eventualna korist stečena razvijanjem »strojeva za stvaranje kredita« (credit-engineering machine) mora se ponde- rirati »u odnosu na cjelokupno uništavanje i cjelokupnu paralizu privredne aktivnosti do kojih dolazi kako zbog metoda prikupljanja tog prihoda tako i zbog namjena koje se njime financiraju«5. Valjanost ovakvog zaista protučinjeničnog argu-menta može se ocijeniti samo u odnosu na cjelokupnu argumentaciju izloženu u ovoj knjizi. Gledište koje se u njoj izlaže je slijedeće: razvoj snažnih država u ma- ) tičnim područjima evropskog svijeta bio je bitna komponenta razvoja suvremenog , kapitalizma. Drugi Schumpeterov odgovor glasi da su pandan zajmovima dvoru bile ekonomske privilegije koje su najvjerojatnije bile ekonomski labave sa stanovišta interesa šire zajednice6. Nema sumnje da je to točno, iako to meni nalikuje na opis biti kapitalizma a ne na slučajno iskrivljavanje njegovog djelovanja; to je, prema tome, tvrdnja koja u stvari dobrim dijelom opovrgava Schumpeterovu prvu tvrdnju.

Već smo razmotrili pojedine aspekte ekonomske krize četrnaestog i petnaestog stoljeća koji su pridonijeli polaganom ali stalnom rastu državne birokracije. Spo- i menuli smo i evoluciju vojne tehnologije zbog koje je srednjovjekovni vitez zastario i koja je time ojačala moć centralnih vlasti koje su mogle raspolagati brojnom pješadijom. Glavni politički cilj vladara bila je restauracija reda, preduvjet za privrednu obnovu. »Otkrivajući štetne posljedice

Page 66: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

APSOLUTNA MONARHIJA I ETATIZAM

107

sloma vlasti, nemirna vremena su afirmirala potrebu za centralizacijom«, kaže jezgrovito'Genicot7.

Ali, zašto su takvi politički režimi izbili u prvi plan upravo u to doba? Jedan od klasičnih odgovora govori o centrifugalnim fenomenima novih država, što je argument koji se često upotrebljava kad je riječ o novim državama dvadesetog stoljeća8.

Početni poriv »obnovitelja reda« u petnaestom stoljeću proizišao je iz »krize feudalizma«. Privredne teškoće u kojima se našlo plemstvo dovele su do pojačane eksploatacije seljaka, a time i do seljačkih buna, kao i do međusobnih sukoba. Oslabljeno plemstvo je od kralja očekivalo da ih zaštiti od opasnosti još većeg nereda. Kraljevi su iskoristili okolnosti kako bi povećali vlastito bogatstvo i moć upravo u odnosu na to plemstvo. To je bila njihova cijena za osiguranje sigurnosti, njihova »zaštitna renta« kako je naziva Frederic Lane, podsjećajući nas da je zaštita u to doba bila »jedan od glavnih izvora trgovačkog bogatstva i važniji izvor profita. .. nego nadmoć industrijskih metoda ili industrijske organizacije«9

Naravno, jačanje kralja nije bila samo funkcija prilike već i pritisaka kojima je sam bio izložen. Eisenstadt tvrdi da se »birokratska politika«, kako je naziva, javlja kada se »politički vladari ne mogu oslanjati na mogućnosti koje im pružaju vlastita sredstva (npr. kraljevi posjedi) ili slijepo opredjeljenje drugih grupa. . .«'°No, da li su opredjeljenja ikada bila slijepa? Što se pak tiče raspoloživosti sredstava, činjenica da su osobna sredstva (resursi) kraljeva bila nedovoljna za njihove ciljeve bila je funkcija ambicioznijih ciljeva. Prema tome, moramo razmotriti pritiske koji su navodili vladare da teže ostvarenju ambicioznijih ciljeva.

Jedan od prijedloga daje nam Archibald Lewis, koji problem povezuje s raspoloživosti zemljišta: »Pošto je.. .suveren podijelio slobodno zemljište, i više ga nema, mora početi oporezivati — ponovno uzimati, u drugom obliku, bogatstva kojim je ranije podario svoje ljude«11. Ta potreba za nacionalnim oporezivanjem nije odmah dovela do »apsolutizma«. Naprotiv, suveren je morao osnivati parlamente kako bi osigurao pomoć plemstva u procesu nametanja poreza, ali »samo do onog trenutka dok se ne bi osjetio dovoljno moćnim da se riješi te pomoći«12. Dobb naglašava jedan drugi aspekt. Po njegovom mišljenju, pritisak na kralja na potječe od nedostatka zemlje već od »nedostatka radne snage«. Rast državnog aparata trebao je potaći »upravljanje tržištem radne snage«13.

Iz ove analize mogli bismo zaključiti, ako je privredna kriza povećala moć vla-dara, da bi privredna ekspanzija šesnaestog stoljeća bila imala suprotan efekt. Kao što ćemo vidjeti, to je u određenoj mjeri točno. »Prvo« šesnaesto stoljeće bilo je era imperijalnih težnji, a ne jakih država, o čemu će biti riječi u slijedećem poglavlju. Jake države ponovno dolaze u prvi plan tek nakon »neuspjeha carstva«, o čemu ćemo govoriti u tom poglavlju. Osim toga, povjesničari tek osamnaesto stoljeće smatraju »stoljećem apsolutizma«.14

Međutim, suočeni smo u stvari, usprkos oscilacijama krivulje, sa stoljetnim jačanjem državne moći u cijelom suvremenom dobu. Ćini se da je kapitalistička svjetska privreda zahtijevala i omogućila taj stoljetni proces povećane centralizacije i interne kontrole, barem u matičnim državama.

Kako su kraljevi, koji su upravljali državnim aparatom u šesnaestom stoljeću,- jačali vlastitu moć? Primjenjivali su četiri glavna mehanizma: birokratizaciju, monopolizaciju sile, stvaranje zakonitosti i homogenizaciju podaničkog stanovništva. / Razmotrit ćemo te mehanizme pojedinačno. Ako je kraljeva moć jačala, bilo je to nesumnjivo zato što je kralj stekao novi aparat, zbog stalnih i ovisnih funkcionara15. U tom pogledu, naravno, Evropa je tek

Page 67: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

108

sustizala Kinu. Prema tome znamo da birokratska državna struktura sama za sebe nije dovoljna za razgraničenje velikih promjena šesnaestog stoljeća, a kamo li za njihovo objašnjenje. Ipak, razvoj državne birokracije je bio presudan jer je on bitno izmijenio pravila političke igre, i nakon njenog uvođenja odluke u vezi s privrednom politikom se nisu mogle lako donositi izvan državne strukture. To je značilo da su ljudi svih slojeva morali posvetiti znatan dio svoje energije osvajanju političke vlasti. Naravno, u toj eri govorimo još uvijek o relativno maloj birokraciji, pogotovo ako je usporedimo sa suvremenom Evropom16. Međutim, radi se svakako o kvalitativnom skoku ako usporedimo razlike veličine i strukture sa situacijom u kasnom srednjem vijeku.

Kako je kralj dolazio do tih ljudi? Kupovao ih je. Problem kralja bio je u tome što nije imao zastupnika. Bilo je ljudi koji su obavljali upravne i vojne funkcije u kraljevstvu, ali oni ranije uglavnom nisu bili ovisni o kralju, pa prema tome nisu bili obavezni da izvršavaju njegove naloge, pogotovo ako uzmemo u obzir suprotni pritisak njihovih interesa, ili pritisak interesa obitelji i osoba koje su im bile ravne. Kralj je pribjegavao osobama obično »skromnog porijekla«17 kako bi dobio plaćeno, stalno osoblje. Glavna institucija koja je to omogućila bila je »kupovina funkcija«. U usporedbi s birokracijom koja se temelji na normi financijske nezainteresiranosti i univerzalističkog regrutiranja, ovi oblici nedvojbeno naglašavaju ograničenu moć kralja, kao i vjerojatnost skretanja državnog prihoda na plaćanje te kupljene birokracije. Međutim, za razliku od ranijeg feudalnog sistema, kupovina je omogućila relativnu nadmoć sistema države. »Usprkos vanjskoj formi, kupovina funkcija bila je u najvećem broju slučajeva povoljna za apsolutnog monarha«, kažu Hartung i Mousnier18.

Kralj je političke odluke donosio birajući jednu od realnih alternativa. Kako bi uspostavila racionalnu birokraciju, država je unaprijed trebala siguran izvor sredstava, bez obzira na sredstva koja će joj donijeti birokraciju. K. W. Swart ukazuje da je vladarima šesnaestog stoljeća, za razliku od kasnijih državnih sistema, nedostajala mogućnost »emisija zajmova bez asignacije posebnog dijela njihovog dohotka kao jamstva za kamate«19. Vladari su se našli u krugu jer im je za postizanje te mogućnosti bilo prije svega potrebno stvaranje jačeg državnog aparata. Dobra strana kupovine funkcija bila je u tome što je sistem pružao i neposredni prihod (od prodaje funkcija) i osoblje. Naravno, proces je zatim neizbježno vodio stvaranju udružene grupe osoba na kupljenim funkcijama zainteresirane za vlastite interese20. Doduše, kupovanje funkcija izaziva »začarani krug«, kako ističe Richard Ehrenburg, u kojem sve veća birokracija ’jede’ dohodak i stvara dugove, i time još više povećava fiskalne potrebe države21. Problem je bio u tome kako pretvoriti taj krug u uzlaznu spiralu u kojoj će birokracija biti dovoljno uspješna u istiskivanju,

Page 68: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

APSOLUTNA MONARHUA I ETATIZAM

109

iz stanovništva, viška većeg od troškova održavanja aparata. Neke su države uspjele u tome. Druge nisu. Rezultat je presudno utjecao na njihovu ulogu u svjetskoj privredi.

Uzlazna spirala je djelovala otprilike ovako: momentalne prednosti što ih je kralj stekao u kasnom srednjem vijeku zahvaljujući ekonomskim teškoćama plemstva osigurale su sredstva koja su omogućila početak »kupovine« birokracije. To je sa svoje strane omogućilo i veće oporezivanje i veće posuđivanje. U onim dijelovima svjetske privrede gdje se ekonomska transformacija razvijala prema osiguravanju nerazmjernog udjela u svjetskom višku, državama je bilo lakše oporezivati i posuđivati, što je bio čisti odraz samopouzdanog optimizma elemenata koji su posjedovali novac. Države su te povećane prihode koristile za povećanje vlastite moći prisile, što je pak povećalo ono što bismo mogli nazvati »povjerenjem u prisilni potencijal« države.

Proces je omogućio pojavu nacionalnih dugova, tj. deficitarnih državnih budže-ta. Nacionalni dug je bio nepoznat u starom vijeku i nemoguć u srednjem vijeku zbog slabosti centralne uprave i neizvjesnosti nasljedstva. Na taj ekonomski feno-men prvi put nailazimo tek za vladavine Francoisa I u Francuskoj, u šesnaestom stoljeću22. Naime, nacionalni dugovi mogu postojati samo ako država može prisiliti privatne osobe da odgode njihovu naplatu ili odbiti, u odgovarajućim trenucima, da ih isplati, istovremeno prisiljavajući određene grupacije da joj posude — u goto-vu ili raznim transakcijama vrijednosnih papira — tekući suvišak. To je dio akcije za osiguranje većih prihoda kraljevskoj blagajni. Kralju je trebao novac za stvara-nje državnog aparata i imao je dovoljno razvijen državni aparat za stjecanje novca. Sistem koji je pri tom upotrebljen još nije bio toliko merkantilizam, politika jačanja dugoročne porezne osnove države, koliko »fiskalizam«, kako ga naziva Martin Wolfe23, politika orijentirana na povećanje neposrednog dohotka države.

U tom trenutku, međutim, nalazimo još uvijek izrazit nedostatak ozbiljnog fi-nancijskog državnog aparata, što je, kako kaže Braudel, »još jedan znak slabosti« države šesnaestog stoljeća u usporedbi s državama kasnijih razdoblja24. Ipak, sla-bost koju je država pokazivala u financijskim manipulacijama ne umanjuje značaj činjenice da su nacionalni dugovi održavali sve snažnije autonomne interese drža-va kao privrednih aktera — aktera, međutim, koji su pokazivali posebnu vještinu u postizanju svojih privrednih ciljeva.

Stvaranje stalne vojske bio je možda najvažniji vid primjene viška novca nakon odbijanja troškova upravnog aparata koji je bio potreban za prikupljanje tog viška. I tu su države isprva dolazile do ljudi kupovinom. Pandan »kupljenim« birokratima bili su »plaćeni« vojnici, plaćenici.

Međutim, koga se moglo kupiti? Ne bilo koga jer je zanimanje plaćenika bilo opasno iako ponekad unosno. Općenito govoreći, to nije bilo zanimanje slobodnog izbora. Tko god se mogao bolje snaći, činio je to bez oklijevanja. Stoga je regrutiranje plaćenika bilo geografski i društveno nesimetrično, te sastavni dio nove evropske podjele rada.

Kao što smo već napomenuli, rast stanovništva u zapadnoj Evropi doveo je do pojave »sitništva«. Broj »lumpenproletera« se posvuda povećavao. Oni su prijetili ne predobro uspostavljenom poretku novih država. Uključivanje nekih od njih u vojsku služilo je višestrukoj svrsi. Neki su time dobili zaposlenje, a država ih je za-tim koristila za obuzdavanje ostalih25. Kraljevi su time dobili novo oružje za kon-trolu, ali i podržavanje plemstva. V. G. Kiernan navodi koliko je plaćenika potjecalo iz »manje razvijenih« kutova zapadne Evrope: iz Gaskonje, Pikardije, Bretanje, Walesa, Korzike, Sardinije, Dalmacije: »Sve u svemu, izrazit broj tih područja za regrutiranje plaćenika nalazimo u brdovitim područjima na rubovima Evrope, na-stanjenima tuđim narodima kao što su Kelti ili Baski«26. Kako se čini, plaćenici su

Page 69: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

110

iznad svega dolazili iz Švicarske27. Kiernan tvrdi da je ovakav sistem regrutiranja neposredno omogućio kontrolu društvene eksplozije šesnaestog stoljeća28, ali na-vodi još jedan, posredniji ali isto toliko važan aspekt ako se sjetimo da govorimo o svjetskoj privredi:

Rezervoari za regrutiranje plaćenika su politički stagnirali, u usporedbi sa susjedima, kao što je to npr. dugo bio slučaj s Nepalom i Pandžabom, dvjema značajnim izvorima ljudstva britanske vojske. Što se tiče Švicarske, tri stoljeća simbioze s despotskom Francuskom izazvala su kobne posljedice.

Kantonalni političari su bili korumpirani novcem što su ga primali za odobravanje izvoza vojnika, a patricijski krugovi su postajali sve moćniji na račun naroda. . . Kako je Alfieri kasnije ogorčeno primijetio, brdski slobodnjaci su postali glavni čuvari tiranije. Možda bi evropska povijest pošla drugim putem da su Švicarci 1524, u doba Seljačkog rata, bili isto toliko revolucionarni koliko pedeset godina ranije29.

U većini slučajeva država nije čak ni neposredno regrutirala plaćenike. Postojeći aparat to nije dopuštao. Država je stoga ugovarala regrutiranje s »vojnim podu-zetnicima« kojima je bilo stalo do profita. Redlich sumnja da je to bilo optimalno sredstvo akumulacije kapitala zato što su usprkos »izuzetno visokom prihodu... njihovi izdaci bili golemi«30. Međutim, i to svjedoči kako je izgrađivanje države ut-jecalo na uspon kapitalizma. »U društvu s kronično nedovoljnim iskorištenjem iz-vora, povećani vojni izdaci često stimuliraju proizvodnju drugih vrsta tako da se količina viška povećava u doba rata«31, barem privremeno. Doduše, vojno poduzetništvo nije obuhvaćalo samo trgovinu i prozvodnju. Sistem je stvarao kredit. Naime, vladari nisu bili jedini koji su posuđivali novac od bankara; činili su to i vojni poduzetnici kojima su kapital osiguravali veliki trgovački bankari poput Fuggera. To je vrijedilo sve do Tridesetogodišnjeg rata32.

Nadalje, plaćenička vojska nije nudila samo zaposlenje siromašnima i mo-gućnost profita poduzetnicima. Vojsku je trebalo hraniti. Trgovci hranom su obično pratili vojsku na bojištima, te služili i kao posrednici u prodaji plijena33. Alan Everitt tvrdi da je opskrba vojske hranom bila jedna od glavnih stimulacija za regionalnu specijalizaciju na žito u tudorskoj Engleskoj34, te da je čak poticala izvoznu trgovinu35. Ta tvrdnja poprima još veću vjerodostojnost ako uzmemo u obzir činjenicu da se država također osjećala odgovornom za osiguranje dovoljne količine hrane i za svoju sve brojniju birokraciju36. Tako je ekspanzija kapitalizma služila kratkoročnim potrebama države.

I ovdje, kao u slučaju civilne birokracije, vladar je bio suočen s dilemom. Vojni poduzetnik je bio neophodni dodatak vladarevoj težnji za moći. On je isto tako od-nosio dobar dio viška. Nema sumnje u to da je vojni poduzetnik bio bolji zastupnik vladara nego plemić-vazal, ali u krajnjoj liniji i on je bio prvenstveno zainteresiran za vlastitu dobit. Teško vladaru koji bi postao nelikvidan!37 No, vjerojatnost nelikvidnosti je ponovno bila neposredna funkcija uloge države u svjetskoj privre-di.

U svakom slučaju, vojska se do određene mjere sama isplaćivala — jer je omo-gućavala više poreza. Budući da je »teret tih poreza padao gotovo potpuno na na-rod — osobito onaj koji je živio na selu«38, narod ga je teško podnosio i, ako je mo-gao, dizao bune39. Vojska bi tada uskočila da uguši bunu, ako je mogla. Najlakši oblik pobune, jer ga je država najteže suzbijala, bio je banditizam, koji je naravno bio to lakši što je područje bilo brdovitije40. Državna policija je još bila preslaba da bi postigla nešto značajno u suzbijanju banditizma — osim u centralnim po-dručjima — pa je banditizam često nalazio podršku u otporu što ga je dio tradicio -nalnog plemstva pružao novim državama41.

Nema sumnje, kako kaže Delumeau, da je »banditizam često značio pobunu sela protiv grada«42. Ali koga na selu i, što je najvažnije, kada? Jasno je da je povezanost seljaka s odmetnicima u vrlo visokoj korelaciji s razdobljima manjka žitarica43. Kad je dolazilo do nereda zbog hrane, u njih su naravno bili umiješani vrlo siromašni; međutim, kad je riječ o banditizmu kao pokretu, osobito u

Page 70: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

APSOLUTNA MONARHIJA I ETATIZAM

111

Sredozemlju, srž pokreta nisu sačinjavali vrlo siromašni. Bili su to, očitije, novi slobodnjaci koji su u banditizmu — potkraj šesnaestog stoljeća — našli oblik protesta protiv »refeu- dalizacije«, protiv poluperiferizacije svojih zemalja44. U tim zemljama osobito su se mali poduzetnici, npr. massarijužne Italije — koji su slabije mogli izdržati slabe žetve nego veći zemljoposjednici — bojali naglog pada među seoske siromahe, pa su stoga banditizam primjenjivali protiv tih velikih posjednika u kojima su gledali neposredne neprijatelje45.

U banditizam je bio uključen još jedan element, plemstvo. No, i ovdje se postav-lja pitanje: koje plemstvo? Kako se čini, oni koje su »iscijedila« ekonomska previ-ranja. Govoreći o plaćenicima, istaknuli smo da je rast stanovništva uz prodor ograđivanja stvorio problem skitništva, te da je razvoj plaćeničkih armija služio, uz ostale svrhe, zapošljavanju dijela tih »skitnica« i držanju ostalih pod kontrolom. Plaćenička vojska je jačala položaj vladara. Time je i slabila položaj tradicionalnog plemstva — ne samo uspostavljanjem snaga koje su bile dovoljno jake da provedu u djelo kraljevu volju već i stvaranjem vakuuma, što se tiče zaposlenja, za niže plemstvo46. Naravno, u mnogim područjima osiromašenim vitezovima se pružala alternativa. Mogli su stupiti u službu kralja. Nadalje, tamo gdje je kralj bio moćniji banditizam je bio teži. S druge strane, slab vladar značio je rentabilniji banditizam i manje mogućnosti zaposlenja u njegovoj službi. Upravo u tom smislu banditizam je implicitno bio zahtjev za jačom državom, a ne bijeg u »tradicionalni« otpor. Banditizam je bio oblik opozicije, u nekim slučajevima »najjača opoziciona snaga u kraljevstvu«47, ali opozicija u okviru suvremene države.

Bilo bi stoga vrlo pogrešno smatrati banditizam oblikom tradicionalne feudalne opozicije državnoj vlasti48. Banditizam je posljedica neadekvatnog razvoja državne vlasti, nesposobnosti države da kompenzira poremećaje izazvane privrednim i društvenim previranjima, nespremnosti države da osigura ravnomjerniju ra-spodjelu u doba inflacije, rasta stanovništva i manjka hrane. U tom smislu banditi-zam je stvorila sama država lišavajući neke plemiće tradicionalnih prava (a time i izvora bogatstva) i neke seljake njihovih proizvoda radi ishrane nove birokracije, te stvarajući — u samoj državi — veće koncentracije bogatstva koja je dovodila u veće iskušenje. Banditizam je bio simptom poremećaja izazvanih golemim privrednim premještanjima-pomicanjima, posljedicama stvaranja evropske svjetske privrede. Politički organizmi su uvijek stabilniji ako postignu i djelomičnu zakonitost. Analize procesa ostvarivanja zakonitosti obiluju mistifikacijama zbog gotovo isključivog svođenja na odnos državnih organa i mase stanovništva. Pitanje je da li je većina onih koje su njihovi državni organi eksploatirali, tlačili i maltretirali smatrala brojne državne aparate u ljudskoj povijesti »zakonitima«. Mase se mogu podmiriti sa sudbinom, ili biti mrzovoljno nemirne, ili se iznenađivati ako ih privremeno posluži sreća, ili biti aktivno neposlušne. Državne organe, međutim, ljudi trpe — ne cijene ih, niti im se dive niti ih vole, pa ni ne podržavaju. Tako je sigurno bilo i u Evropi šesnaestog stoljeća.

Zakonitost ne interesira mase već državne strukture. Pitanje političke stabilnosti zavisi o tome u kojoj će mjeri mala grupa upravljača državnog aparata uspjeti uvjeriti veću grupu centralnog osoblja i regionalnih moćnika da je režim formiran

i da funkcionira na temelju neke konsenzualne vrijednosti (u čije postojanje može uvjeriti te strukture), te kako je u interesu tih grupa da režim nastavi funkcionirati bez većih smetnji. Ako postoje takve okolnosti, možemo režim nazvati »zakonitim« .

Osim toga, zakonitost nije ništa definitivno, već pitanje stalnog kompromisa. U šesnaestom stoljeću, ideologija koja se pojavila kao sredstvo ozakonjenja, nove vlasti monarha bilo je bo /.an s k o prav Q_kr_a lj^a — sistem koji danas nazivamo apsolutnom monarhijom. Budući da je apsolutizam bio ideologija, moramo paziti da ne prihvatimo njegove postavke bez provjeravanja. Bilo bi

Page 71: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

112

stoga korisno razmotriti koje su to postavke, i kako su odgovarale realnostima društvene strukture.

Kao prvo, u kojoj je mjeri »apsolutno« zaista značilo apsolutno? Teorija prema kojoj nema ljudskih ustanova koje bi mogle, u većini okolnosti, zakonito odbiti da provedu proklamiranu volju vladara nije bila posve nova. Doduše, u to je doba bila šire izložena i intelektualno više prihvaćena nego u ranijim i kasnijim razdobljima. Međutim, izraz »apsolutan« je i teoretski i faktički pogrešan. U teoretskom smislu, »apsolutan« nije značilo »ne ograničen« jer je, kako ističu Hartung i Mousnier, »apsolutno« bilo »ograničeno božanskim i prirodnim zakonom«. Hartung i Mousnier tvrde da »apsolutno« ne bismo smjeli tumačiti kao »neograničeno« već kao »nekontrolirano« pas contrćlće). Monarhija je bila apsolutna za razliku od prethodnog feudalnog rasipanja moći. »Ona nije značila despotizam i tiraniju«49. I Maravall kaže da »’apsolutna monarhija’ nije značila neograničenu monarhiju ni u početnoj niti u kasnijim fazama razvoja suvremene države. To je bila relativna ap- solutnost«50. Glavna operativna postavka bila je da monarh ne bi smio biti ograničen pravnim stegama: ab legibus solutus.

Bez obzira na postavke, moć vladara je faktički bila vrlo ograničena, ne samo teoretski nego i stvarno. U većini situacija ovlaštenja kralja su bila daleko manja od ovlaštenja vrhovnog rukovodioca neke liberalne demokracije dvadesetog stoljeća, usprkos svim institucionalnim i etičkim ograničenjima u posljednjem slučaju. Kao prvo, državni aparat dvadesetog stoljeća ima iza sebe organizacioni kapacitet koji obilno kompenzira povećana ograničenja. Kako bismo shvatili stvarnu moć »apsolutnog« monarha, moramo je staviti u kontekst političkih realnosti vremena i pro- ^stora. Monarh je bio apsolutan u onoj mjeri u kojoj je postojala opravdana vjero- jatnost da će on prevladati druge snage u državi u slučaju političkih konfrontacija51. No, u šesnaestom stoljeću čak je i najjačim državama bilo teško unutar vlastitih granica dokazati očitu prevlast sile ili kontrolu izvora bogatstva52, da ne spominjemo prvenstveni zahtjev, odanost podanika.

Uspon države kao društvene snage i apsolutizma kao njene ideologije ne smijemo brkati s nacijom i nacionalizmom. Stvaranje jakih država u okviru svjetskog sistema bio je povijesni preduvjet za uspon nacionalizma kako u jakim državama tako i na periferiji. Nacionalizam znači prihvaćanje svih članova države kao članova statusne grupe, građana, sa svim potrebnim zahtjevima što ih nameće kolektivna solidarnost. Apsolutizam je afirmacija prvenstvene važnosti opstanka države kao takve. Nacionalizam je po definiciji masovni osjećaj, a apsolutizam osjećaj male /' grupe ljudi koji su neposredno zainteresirani za državni aparat.

Naravno, tokom vremena će predlagači jake države početi gajiti nacionalni osjećaj kao čvrstu podršku svojih ciljeva. U određenoj mjeri oni su već imali materijala za to i u šesnaestom stoljeću53. Međutim, taj je kolektivni osjećaj bio obično i prvenstveno usmjeren, u onoj mjeri u kojoj je postojao, na osobu vladara, a ne na zajedništvo u cjelini54. Apsolutni monarh je bio »herojski«55 lik, a proces deifikaci- je je tokom vremena postao još intenzivniji. To je bilo doba razvoja složenog dvorskog ceremonijala kako bi se monarh što više oslobodio kontakta s banalnim

Page 72: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

APSOLUTNA MONARHUA I ETATIZAM

113

radom (i još bolji razlog , kako bi se dalo posla dvorskim aristokratima, držeći ih time dovoljno na oku).

Prvi stvarni zagovaratelji nacionalizma javili su se među buržoazijom, u okviru merkantilizma, tek potkraj sedamnaestog stoljeća i u osamnaestom stoljeću56. Me-đutim, u šesnaestom stoljeću interesi buržoazije još nisu bili čvrsto vezani s drža-vom. Preveliki je dio buržoazije bio zainteresiran za otvorenu privredu, a ne za zat-vorenu. Što se tiče graditelja država, prerani nacionalizam je često dovodio u opasnost kristalizaciju koncepcije oko premalog etno-teritorijalnog entiteta. U jed-nom ranom trenutku mogli bismo čak reći da je etatizam bio antinacionalistički budući da su granice »nacionalnog« osjećaja često bile manje od granice vladareve države57. Upravljači državnog aparata su tek mnogo kasnije nastojali stvoriti »integrirane« države58 u kojima će dominantna etnička grupa »asimilirati« vanjska područja.

U šesnaestom stoljeću mali je broj država značajno napredovao u centralizaciji vlasti i prihvaćanju (barem djelomično) zakonitosti te centralizacije. Nije suviše teško izložiti uvjete u kojima je do toga moglo doći. Kad god su pojedine strukture (grupe) koje su upravljale sredstvima osjećale da će bolje politički poslužiti svojim klasnim interesima uvjeravanjem i djelovanjem na monarha nego nastojanjima da svoje političke ciljeve postignu drugim pravcima akcije, možemo govoriti o relativ-no efikasnom monarhijskom sistemu, o relativno »apsolutnoj« državi.

Izraz »apsolutan« ima pogrešan ton što su, naravno, kraljevi htjeli i postići. Ap-solutizam je bio retorički nalog, a ne ozbiljna tvrdnja. Bilo bi možda uputno sma-njiti naglasak usredotočen na osobu kralja i jednostavno govoriti o ojačanoj državi, ili o većoj »državnosti«59. Bilo bi također bolje nazvati tu ideologiju »etatizmom«. Etatizam je pretenzija na veću vlast u rukama državnog aparata. U šesnaestom stoljeću to je značilo vlast u~rukama apsolutnog monarha. I sama pretenzija bila je dio nastojanja za postizanje vlasti. Nitko je tada nije shvaćao — niti bi je danas smio shvaćati — kao opis stvarnog svijeta tog doba. Pretenzija se u određenoj mjeri ostvarila u nekim državama, u onima koje će kasnije postati maticom evropske svjetske privrede. Drugdje nije uspjela, iz razloga koje ćemo kasnije ob-jasniti.

Jedan od glavnih znakova uspjeha, i jedan od važnih mehanizama u procesu centralizacije vlasti, bio je stupanj u kojem se stanovništvo moglo pretvoriti, na ovaj ili onaj način, u kulturno^ homogenu grupu. I u tom pogledu manje su rele-vantne mase, a više razne strukture u najširem smislu riječi: kralj, njegova biro-kracija i dvorjani, seoski zemljoposjednici (mali i veliki), trgovci. Dok se u šesna-estom stoljeću matične države razvijaju prema većoj »etničkoj« homogenizaciji tih slojeva, periferna područja kreću posve suprotnim pravcem.

Razmotrimo najprije stav državnog aparata prema trgovcima koji su pripadali »manjinskoj« grupi. Tu kao prvo imamo Židove, koji su kao grupa igrali značajnu ulogu u trgovačkim aktivnostima tokom cijelog srednjeg vijeka. Jedan od mome-nata na koji valja obratiti pažnju je »stalno pogoršanje statusa Zidova u kasnom srednjem vijeku«60, kako u društvenom tako i u ekonomskom pogledu. S jedne strane, stvarajući jače centralizirane strukture Engleska, Francuska i Španjolska su počele protjerivati Židove: Engleska u 1290, Francuska potkraj četrnaestog sto-ljeća, a Španjolska 1492. No taj se fenomen javlja i u Njemačkoj gdje je uloga trgo-vačkih grupa Židova u mnogočemu slabila, ako ih i nisu protjerivali. Upravo su Ži-dovi vodili dobar dio međunarodne trgovine između zapadne i istočne Evrope, duž sjeverne transkontinentalne rute, u razdoblju između 800. i 1200. godine, te bili njen oslonac61. U tom razdoblju njihov je status u oba područja bio prilično povo-ljan62. U trinaestom i četrnaestom stoljeću dolazi do općenitog pada pravnog statu-

7 SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Page 73: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

114

sa i ekonomske uloge Zidova u cijeloj Evropi63. Međutim, već u šesnaestom stoljeću možemo govoriti o geografskoj neravnoteži: Zidova praktički nema u zapadnoj Evropi, ali se, s druge strane, javljaju u sve većem broju u istočnoj Evropi i dijelovima južne Evrope, tj. imamo odsutnost Zidova u matici, a povećanje na periferiji i poluperiferiji64.

Iako su Zidovi igrali sve značajniju ulogu u privrednom životu istočne Evrope, među zanimanjima iznad statusa radničke klase bila im je dopuštena samo uloga trgovaca. Klasični put od poduzetnika do rentijera bio je za njih nemoguć65. Po-ložaj Zidova se počeo donekle poboljšavati — ponovno uglavnom u vezi s njihovom ulogom trgovaca67 — i u sjevernoj Italiji zbog slabljenja financijske snage gradova- država koje je djelomično bilo posljedica njihove ograničene veličine i, stoga, malene porezne osnove, kao i nesposobnosti da zaštite vlastite građane izvan svojih granica66. U očima vladara, židovsko pitanje svodilo se na dilemu: »fiskalizam« ili »merkantilizam« (koji se upravo rađao). S jedne strane, ti židovski trgovci bili su važan izvor državnih prihoda; s druge, ne-židovski trgovci gledali su u Židovima konkurente, a zemljoposjednici vjerovnike, pa su obje grupe često zajednički vršile pritisak na vladara da eliminira Židove. Isprva je prevladavao prvi aspekt kad god je to vladarima polazilo za rukom68. Jačanjem domaće buržoazije u matičnim državama netolerancija prema Židovima je znatno napredovala u pravnom pogledu.

Zidovi su bili vrlo izloženi napadu konkurenata zato što se iz njih moglo lako napraviti ideološko pitanje. Mogla se napadati njihova ekonomska uloga na vjerskoj osnovi. Jedan od načina kojima su vladari rješavali taj problem u zapadnoj Evropi bilo je istjerivanje Zidova, iako su ih zatim nadomještavali nekom drugom grupom koja je bila manje »ranjiva« s vjerskog gledišta iako je, u odnosu na domaće trgovce, bila isto toliko važan konkurent. Tako npr. P. Elman opisuje kako je engleski kralj, pošto je konačno bio prisiljen istjerati Zidove 1290. godine, srdačno umjesto njih dočekao talijanske mjenjače (zajmodavce). Budući da kralj često nije vraćao zajmove, »talijanski zajmovi se praktički možda nisu znatno razlikovali od poreza što su ih kralju morali plaćati Zidovi«69. Doduše, Talijani su istisnuti — kao poduzetnici — iz Engleske već u šesnaestom stoljeću70, dok su se u Španjolskoj zadržali nešto duže71. Međutim, u Poljskoj su Zidovi istiskivali Poljake72. Kako je to bilo moguće?

U zapadnoj Evropi, sve raznovrsnija poljoprivredna baza uz novu industriju oja-čala je trgovačku buržoaziju do te mjere da ju je kralj morao uzeti u obzir kao politički faktor. Osim toga, domaći trgovci su mogli poslužiti kao fiskalna podrška monarhije — kao porezni obveznici, zajmodavci i trgovački partneri — isto tako dobro, ako ne i bolje, kao i inozemni trgovci. Prema tome, »nacionalistički« refleks je bio prirodna pojava73. Međutim, u istočnoj Evropi problem je poprimio posve drukčiji oblik. Monarsi su bili slabiji, kao i trgovci, a poljoprivredni proizvođači snažniji. U istočnoj Evropi šesnaestog stoljeća, kao i u svim drugim dijelovima kapitalističkog svjetskog sistema koji su se sve više specijalizirali za proizvodnju tržišnih kultura, problem nije bilo postojanje odnosno nepostojanje trgovačke buržoazije. Ako postoji novčana privreda, potrebni su ljudi koji će poslužiti kao kanali složene razmjene robe i usluga potaknute upotrebom novca. Pitanje je bilo hoće li ta trgovačka buržoazija biti uglavnom strana ili uglavnom domaća. Ako je bila domaća, bio je to još jedan važan faktor u unutrašnjoj politici. Ako je bila strana, njen je interes bio prvenstveno vezan za interes novih polova razvoja, kasnijih metropola.

Page 74: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

APSOLUTNA MONARHIJA I ETATIZAM

115

Nije li jedan od presudnih razloga zbog kojih je istočna Evropa u šesnaestom stoljeću »pozdravila« dolazak Zidova bila činjenica da su domaći zemljoposjednici (a možda i trgovci u zapadnoj Evropi) preferirali Zidove kao neophodne lokalne trgovce u istočnoj Evropi, a ne domaću trgovačku buržoaziju?74 Domaća bi buržoazija, ako ojača, imala političku bazu (što kod Židova nije uopće bio slučaj), te bi mogla nastojati postati proizvođačkom buržoazijom. Put što bi ga pri tom svakako odabrala podrazumijevao bi smanjivanje »otvorenosti« nacionalne privrede, što bi ugrozilo simbiotske interese istočnoevropskih zemljoposjednika — trgovaca. Iako znamo da je rano suvremeno doba bilo vrijeme slabljenja domaće buržoazije u istočnoj Evropi75, »na selu su, s druge strane, Židovi igrali sve značajniju ulogu kao zastupnici zemljoposjednika, te kao trgovci i obrtnici u zaseocima«76. Ta činjenica baca svjetlo na jednu općenitiju pojavu u svjetskoj privredi. Klasni savezi u okviru političkog sistema države zavise o tome da li vladajućom grupom dominiraju prvenstveno oni čiji je interes vezan s prodajom primarnih proizvoda na svjetskom tržištu ili oni čiji interes leži u trgovačko-industrijskom profitu.

Nisu samo Zidovi bili oruđe u rukama tih transnacionalnih političko-ekonoms- kih saveza. Trgovci u katoličkim zemljama su često bili »protestanti«. Centralna panevropska ideološka kontroverzija u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću — re- formacija protiv protureformacije — nerazmrsivo je isprepletena i sa stvaranjem jakih država i sa stvaranjem kapitalističkog sistema. Nije stoga slučaj što su oni dijelovi Evrope, u kojima je u šesnaestom stoljeću došlo do ponovne agrarizacije, bili isto tako oni u kojima je pobijedila protureformacija, dok su u većini slučajeva zemlje u procesu industrijalizacije ostale protestantske. Njemačka, Francuska i »Belgija« su bile negdje »između«, a dugoročni ishod sveo se na vrstu ideološkog kompromisa. Njemačka se podijelila na protestante i katolike. Francuska i »Belgija« su ostale s malim brojem »protestanata«, ali su razvile antiklerikalnu tradiciju slobodnog mišljenja uz koju su mogle pristati određene grupe.

To nije nikakva slučajnost — ali ne zato što, dijeleći nazore Webera, mislimo da je protestantska teologija donekle podudarnija s kapitalizmom nego katolička teologija. Nema sumnje da taj argument ima temelja. S druge strane, čini nam se općenito točnom činjenica da se svakim složenim sistemom može manipulirati radi poštTzanjaTbdređenog društvenog ili po 1 itickog čTtjaTTKatolička je ideologija svakako dokazala svoju prilagodljivost vlastitom društvenom miljeu. Na razini apstraktnih ideja mogla bi se lako napisati vjerodostojna knjiga pod naslovom »Katolička etika i uspon kapitalizma«. Moglo bi se isto tako tvrditi da kalvinistička teologija ima antikapitalističke implikacije77. Međutim, htio bih naglasiti jedan drugi aspekt. Nizom intelektualno slučajnih78 povijesnih događaja protestantizam se u velikoj mjeri identificirao, u razdoblju reformacije, sa snagama koje su podržavale ekspanziju trgovačkog kapitalizma i sa zemljama u kojima su te snage prevladavale. Zato je, kad su te snage izgubile prevlast u Poljskoj, Španjolskoj, »Italiji« ili Mađarskoj, i protestantizam oslabio, često naglo. Faktori koji su podržavali ekspanziju izvozne poljoprivrede podržavali su reafirmaciju katolicizma.

Reformaciju moramo posmatrati u odnosu na njen razvoj. Kako primjećuje Christopher Hill:

Crkva je dugo bila izvor vlasti, zaštite i bogatstva za vladare velikih sila poput Francuske i Španjolske. Države koje su prekinule vezu s Rimom početkom šesnaestog stoljeća bile su na rubu katoličke civilizacije, sekundarne sile čiji vladari nisu bili dovoljno jaki da iziđu na kraj s papom. To su zemlje poput Engleske, Švedske, Danske, Švicarske, Škotske79.

Page 75: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

116

U tom trenutku javlja se očito element pobune sjeverne Evrope protiv ekonomske snage »naprednijeg«, kršćanskog mediteranskog svijeta80. Međutim, kao što znamo, već potkraj »produženog« šesnaestog stoljeća sjeverozapadna Evropa je postala maticom svjetske privrede, istočna Evropa periferijom, a južna Evropa je naglo tonula u periferizaciju.

P. C. Gordon — Walker pokušava povezati evoluciju protestantizma — najprije Lutera, a zatim Kalvina — s dvjema fazama revolucije cijena: prva je faza, 1520-1540/50, blaga i ograničena na Njemačku i Nizozemsku (srednjoevropska pro-izvodnja srebra); druga faza traje od 1545. otprilike jedno stoljeće (američko sre-bro). On tvrdi da su te sparene faze povezane i s kasnijim strukturnim potrebama novog kapitalističkog sistema:

Društveni problem što ga je nametnula revolucija cijena sastojao se zapravo od dva dijela. Prva je potreba bila primarna akumulacija.. . Druga, slijedeća i zaista osnovna potreba bila je aklimatizacija klasa kapitalističkog društva na nove položaje što su ih zahtijevala sredstva prvobitne akumulacije. . . Te dvije faze uvjetovale su Važnost pojedinih dijelova Evrope. Od 1520. do 1540. vodeća područja bila su Španjolska (koja iz srednjeg vijeka nije naslijedila jaku građansku klasu)81 i Njemačka (koja je imala snažnu feudalnu buržoaziju). Od 1545. do 1580. otpale su i Španjolska i Njemačka, a vodstvo su preuzele Engleska, Nizozemska te dijelovi Francuske i Škotske. Paralelizam tih područja i područja zahvaćenih reformacijom je iz razit; isto vrijedi i za vremensku paralelu prve faze revolucije cijena i Lutera (oba oko 1520-40.), te druge faze i Kalvina (oba oko 1545-80.)82.

Ne moramo prihvatiti sve povijesne detalje da bismo shvatili kako je ova hipoteza relevantna.

Postoje osim toga i dodatni dokazi o tijesnoj vezi vjerskih i političko-ekonoms- kih okolnosti — pogledajmo samo pobjedu protureformacije u Poljskoj. Stefan Czarnowski pažljivo analizira razloge zbog kojih se Poljska iz reformacije vratila na katolicizam, iako se činilo da reformacija napreduje, i zašto je do tog pomaka došlo tako brzo. Czarnowski zapaža sinhroniju preuzimanja političke vlasti sa strane zemljišnog plemstva (noblesse territoriale), tj. »klasne diktature« kako je on naziva, i katoličke ofanzive. U svojoj analizi on razlikuje aristokraciju, zemljiš-no plemstvo i niže (petite) plemstvo, i tvrdi da su pristaše reformacije bili u redo-vima aristokracije (kao i buržoazije). Prema mišljenju Czarnowskog, aristokracija je bacila oko na crkvenu zemlju. Manji zemljoposjednici su se sve teže borili protiv lokalnih župnika s obzirom na to da su potonji uživali podršku još uvijek snažnog katoličkog episkopata. Zbog toga im se protestantizam nije činio toliko korisnim, niti su ga prihvaćali. Dok je poljsko plemstvo bilo sklono kalvinizmu, ističu Czarnowski i drugi autori, kralj i buržoazija su bili skloni luteranizmu83.

Ovo je posve neobična varijacija na Weberovu temu, ali nas ona podsjeća na Erika Molnara i njegovu tvrdnju o savezu monarhije, nižeg plemstva i buržoazije protiv aristokracije. Czarnowski nadalje tvrdi da je »buržoazija« u ovom slučaju bila podijeljena. »Viša buržoazija« gradova, osobito Krakova (»starog« trgovačkog centra), bila je povezana s aristokracijom. Czarnowski ovdje govori o gradskom patricijatu, o onima koji su od kraja petnaestog do otprilike sredine šesnaestog stoljeća »bili dio one klase mjenjača i trgovaca koja se pojavila s kapitalizmom«84. No, Poljskoj nije bilo suđeno da pođe putem Engleske kao jedan od locusa buržoazije evropske svjetske privrede. Velika kriza 1557. godine, o kojoj ćemo kasnije govoriti, uništila je ne samo financijere Lyona, Antwerpena i južne Njemačke već i krakovske bankare:

Od tog trenutka oslabio je elan aristokracije i kalvinizma. . . Vrijednost roba koje su omogućile veliki procvat komercijalizma u ranijim razdobljima — srebra iz Olkusza, mađarskog bakra, industrijskih proizvoda — stalno je opadala. Deprecijacija je užasnom brzinom obezvređivala novac kojim su seljaci plaćali rentu. U međuvremenu se povećala međunarodna potražnja za

Page 76: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

APSOLUTNA MONARHIJA I ETATIZAM

117

poljskom pšenicom, kalijem, hrastovom korom, kožama i rogatom stokom. Što se bolje proizvođač tih dobara mogao snaći bez kovanog novca, koristiti prisilni neplaćeni rad kmetova i razmjenjivati te proizvode s drugima koji su mu bili potrebni, to je bolje mogao izdržati [posljedice financijske krize]. Upravo je to uspjelo malim i srednjim zemljoposjednicima odnosno plemstvu85.

To ne znači, primjećuje Czarnowski, da u Poljskoj nije bilo buržoazije. Kra- kovska buržoazija je možda propala, ali su je zamijenili Talijani, Armenci i Nijem-ci. 1557. pala je jedna međunarodna mreža, a njome i poljska buržoazija — aristokracija koja je bila s njom povezana. Nakon toga pojavila se druga. Poljaci koji su s njom surađivali — »plemstvo« — prihvatili su novu ulogu Poljske u svjetskoj privredi. Dali su djecu Jezuitima da ih odgajaju i odvoje od utjecaja stare aristokracije: »I tako je poljska crkva napokon postala, mogli bimo reći, vjerski izraz plemstva«86. A to je plemstvo, koje je izvojevalo pobjedu, moglo sada definirati poljski »nacionalni« osjećaj kao nešto što je praktički neodvojivo od katoličke pobožno- sti.

I tako je Poljska postala čvrsto katolička zemlja budući da se definitivno pretvorila u periferno područje u svjetskoj privredi. Protureformacija je bila simbol (ne uzrok) »društvene regresije« kakvom su je protestanti i smatrali. Međutim, njihov pobožni šok je bio neumjestan jer je društveni napredak sjeverozapadne Evrope omogućila i »regresija« istočne i južne Evrope, kao i dominacija Amerike. Protureformacija nije bila usmjerena samo protiv protestantizma već i protiv svih snaga humanizma koje povezujemo s Renesansom. Kao primjer možemo uzeti napetost između Venecije i Rima u šesnaestom stoljeću. Spor je dosegao vrhunac 1605. kad su postupci Venecije, koji su ograničili neka prava crkve, doveli do toga da je Rim ekskomunicirao venecijanski senat. U Italiji je protureformacija bila protu-Renes- ansa87, i njena pobjeda u tom dijelu Evrope bila je funkcija transformacije sjeverne Italije u poluperiferno područje svjetske privrede.

Crkva se svim silama suprotstavila suvremenosti upravo zato što je, kao transnacionalna institucija, bila ugrožena pojavom isto tako transnacionalnog ekonomskog sistema koji je crpio svoju političku snagu u stvaranju jakih državnih aparata određenih (matičnih) država, što je ugrozilo položaj crkve u tim državama. Međutim, paradoksalno je upravo to što je uspjeh crkve u perifernim zemljama osigurao dugoročni uspjeh evropske svjetske privrede. Konačno jenjavanje strasti u bitki za reformaciju nakon 1648. nije možda uslijedilo zato što su obje strane bile iscrpljene pa je došlo do mrtve točke, već zato što je geografska podjela Evrope bila prirodno ispunjenje temeljnih poriva svjetske privrede. Što se tiče uloge protestantske etike, slažem se s C. H. Wilsonom:

Ako protestantizam i protestantska etika objašnjavaju ekonomske pojave u manjoj mjeri no što se to ranije činilo, također je očito i to da u doba reformacije i nema toliko pojava ko je bi trebalo objasniti. . . Vodstvo u privredi je polako prešlo sa Sredozemlja na sjever, a slabljenjem talijanskih gradova došlo je do jačanja nizozemskih; međutim, što se tiče poslovnih ili industrijskih metoda koje su se primjenjivale na sjeveru, nije ih bilo mnogo koje bi bile nepoznate venecijanskom trgovcu ili firentinskom suknaru petnaestog stoljeća88.

U šesnaestom stoljeću neki su vladari stekli veliku moć »kupljenom« birokracijom, plaćeničkom vojskom, božanskim kraljevskim pravom i vjerskom ujednače- nošću (cuius regio). Neki pak nisu u tome uspjeli. Kao što smo već napomenuli, to je tijesno povezano s ulogom određenog područja u podjeli rada unutar svjetske privrede. Različite uloge vodile su različitim društvenim strukturama i različitim politikama. To nas dovodi do klasičnog pitanja o ulozi države u odnosu na vodeće klase nove kapitalističke ere, kapitalističke zemljoposjednike i kapitalističke trgovce — što se ponekad ne previše korisno skraćuje u izraze »aristokracija« i »buržoazija«, budući da su neki aristokrati bili kapitalisti, a neki nisu. Na žalost, mišljenja se razilaze kad je riječ o pitanjima kao što su uloga države, koga je država zastupala i u kojoj je mjeri možemo

Page 77: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

118

smatrati trećom snagom. Pierre Vilar je vrlo dobro prikazao osnovno teoretsko pitanje:

Posebno je važan način kojim su se dijelili feudalni prihodi, sistemom »dosuđivanja« i na druge načine, na neradnu aristokraciju i neku posredničku klasu »trgovaca—uzgajivača« ili

Page 78: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

sličnih osoba koje su pretvarale vlastelinske prihode i držale ih u pripremi za nove vrste ula-ganja; drugim riječima, način kojim su se feudalni prihodi mobilizirali za kapitalistička ulaganja89.

Jedan od aspekata tog problema jest stupanj u kojem apsolutnu državu može-mo smatrati posljednjim utočištem feudalne aristokracije suočene s »krizom« feudalizma, smanjenjem vlastelinskih (seniorskih) prihoda i nasrtajem drugih klasa (trgovačke buržoazije, yeomena, poljoprivrednih radnika). Takahashi, na primjer, smatra apsolutizam »samo sistemom koncentrirane snage koja nastoji spriječiti krizu feudalizma izazvanu tim neizbježnim razvojem [u pravcu oslobađanja i osamostaljenja seljaka]«90. To gledište u osnovi dijele i Christopher Hill91, V. G. Kier- nan92, Erik Molnar93 i Boris Porchnev94.

Prema jednom drugom gledištu, aristokracija je imala znatan, možda i odluču-jući utjecaj na politiku apsolutne monarhije; međutim, u sklopu tog utjecaja mo-narh nije bio samo produžetak potreba aristokracije. Tako npr. Joseph Schumpe-ter tvrdi:

Prema tome, aristokracija [pod apsolutnim monarhom] u cjelini je još bila važan faktor koji je trebalo uzimati u obzir. Njena podložnost kruni bila je više nagodba nego predaja. Nalikovala je na izbor — doduše obavezan — kralja kao vođe i izvršnog organa plemstva. . . Razlog zbog kojeg se plemstvo nije ni pasivno opiralo režimu leži u tome što je kralj postupao kako je plemstvo htjelo i stavljao plemstvu na raspolaganje domaće resurse... Gospodar države bila je zapravo klasa, a ne pojedinac95.

Braudel slično tome inzistira da je sukob kralja i aristokracije bio ograničen, što je, s jedne strane, podrazumijevalo nastojanje kralja da podvrgne plemstvo svojoj disciplini, ali s druge, zaštitu plemićkih privilegija od narodnog pritiska96. Stav A. D. Lublinskaje vrlo je blizak Braudelovom97. J. Hurstfield naglašava dilemu monarhija kojima je »bilo teško vladati bez plemstva, ali isto tako teško vladati s njim«98.

Treće gledište, možda najtradicionalnije, je stav Rolanda Mousniera koji sma-tra monarhiju autonomnom snagom koja često stupa u savez s buržoazijom protiv aristokracije, a ponekad igra ulogu posrednika između buržoazije i aristokracije99.

Međutim, jesu li te pretpostavke — o relativno autonomnoj ulozi državnog apa-rata i o klasnoj borbi aristokracije i buržoazije — neophodno povezane? Molnar, kako se čini, ne dijeli to mišljenje. Kao prvo, on upotrebljava više kategorija. Mol-nar govori o feudalnoj aristokraciji prema kojoj je monarh bio u jasnoj opoziciji. Tu su, zatim, »plemstvo« i buržoazija, potencijalni saveznici. Plemstvo, kako se čini, obuhvaća manje zemljoposjednike i zemljoposjednike koji su bili više orijentirani na kapitalističku poljoprivredu, iako to pitanje nije posve razjašnjeno. Iako je apsolutizam izgleda nametao teške poreze seljaštvu, ističe Molnar, raspodjela tog novca manje je jasna. S jedne strane, povećani državni budžet je služio za plaćanje poreznika i birokracije, otplatu državnih zajmova i nabavku vojne opreme, što je sve koristilo buržoaziji. S druge strane, međutim, svi tekući izdaci države tj. održavanje dvora i vojske — plaćali su se aristokraciji. Molnar to smatra taktikom »manevriranja... između plemstva i buržoazije«100. Engels također ukazuje kako državni aparat, ponekad i protiv svoje volje, preuzima ulogu posrednika, barem za vrijeme »izuzetnih razdoblja«101.

Jedan od izvora ovih nejasnoća u vezi s odnosom vladara i aristokracije leži u neodređenosti sastava plemstva. Nema dvojbe da se obiteljsko pripadanje plemstvu mijenja tokom vremena; sva društva koja imaju plemstvo odlikuju se stalnom mobilnošću.

Međutim, u šesnaestom stoljeću nemamo samo obiteljsku već i profesionalnu mobilnost. Na primjer, u zapadnom feudalizmu status plemića je vjerojatno bio nespojiv sa zanimanjem poduzetnika. U kasnom srednjem vijeku to je već vjerojatno bio mit, u znatnoj^mjeri, u gradskim općinama. U šesnaestom stoljeću to jednostavno više ne vrijedi u cijeloj Evropi — ni u urbanim ni u ruralnim

Page 79: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

APSOLUTNA MONARHUA I ETATIZAM

područjima. Plemići su posvuda postali poduzetnici — u Italiji, Mađarskoj, Poljskoj, Istočnom polablju, Švedskoj, Engleskoj102 — i to u tolikoj mjeri da je plemstvo uspješno otklanjalo sve formalne zapreke, koje su stajale na putu ka toj profesionalnoj ulozi, gdje god su one postojale, kao što je to bio slučaj u Španjolskoj103. Ne smijemo isto tako zaboraviti ni činjenicu da je šesnaesto stoljeće — iako je crkva u protestantskim zemljama izgubila zemljišta konfiskacijom — i doba crkve kao kapitalističkog poljoprivrednog poduzetnika, osobito u Italiji104.

Druga strana ove medalje je činjenica da su uspješni građani neprekidno postajali zemljoposjednici i plemići, pa je trideset godina kasnije postalo zaista teško povući jasne granice. R. H. Tawney smatra to normalnim procesom, iako je on bio znatno ubrzan u šesnaestom stoljeću105.1 Braudel106 i Postan107 se slažu u sagledavanju stalnog procesa prelaza osoba ne-plemenitog statusa iz poduzetnika u rentijere, i vide u tome traganje za dugoročnom sigurnošću. Međutim, presudna je činjenica ta da se, usprkos toj profesionalnoj mobilnosti, snaga zemljoposjedničke klase nije raspala. Kako kaže Mare Bloch: »Vlastelinski režim nije bio podriven.

Samo je imovina plemića u znatnoj mjeri promijenila vlasnika«108. Apsolutizam vladara je sa svoje strane stvorio stabilnost koja je omogućila taj krupni pomak osoba i zanimanja ne narušavajući pri tom, barem ne u ovom vremenskom trenutku, osnovnu hijerarhijsku podjelu statusa i nagrađivanja.

U tom slučaju, što je s pretpostavljenom ključnom ulogom države u podržava-nju nastojanja trgovačke buržoazije da se afirmira, da stekne profit i da ga zadrži? Veza svakako postoji, iako je ovdje riječ o stupnju i tempiranju, budući da se uzajamna podrška u početnim trenucima veze pretvorila u prigušujuću kontrolu kasnijih razdoblja. Nije stoga slučaj što se, u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću, simbiotski odnos trgovca i kralja pretvorio naizgled u direktnu opoziciju. Hartung i Mousnier naziru znakove te napetosti već u šesnaestom stoljeću109. Douglass C. North i Robert Paul Thomas — razmatrajući uspon raznih pravnih i privrednih institucija koje su potakle poduzetničku aktivnost na osnovi povećane produktivnosti, za razliku od oblika trgovine koji su značili samo preraspodjelu dohotka110 — nastoje razjasniti uvjete u kojima bi naglašavanje institucionalne uloge države imalo smisla. Uz ekonomska izobličenja što ih državna intervencija unosi na tržište, utječući time i na vjerojatnost inovacije — tvrde North i Thomas — moramo staviti i »faktor prisile koji omogućava državi da primjenjuje određenu politiku iako dio društva može energično prigovarati toj politici«111. Ovakva formulacija problema upozorava nas na potrebu da funkcije etatizma u odnosu na kapitalizam razmatramo u smislu analize troškova i koristi. Dok je apsolutna monarhija za aristokraciju bila neka vrsta posljednje linije obrane privilegija, osobama koje su ostvarivale dohodak maksimiranjem ekonomskog učinka firme državni aparat je ponekad bio izuzetno koristan112, a ponekad velika zapreka.

Prikazali smo ovdje dva glavna sastavna elementa suvremenog svjetskog sistema. S jedne strane, kapitalistička svjetska privreda se temeljila na svjetskoj podjeli rada u kojoj su pojedinim zonama te privrede (koje smo nazvali maticom, polu- periferijom i periferijom) bile dodijeljene specifične privredne uloge, što je izazvalo različite klasne strukture, različite načine upravljanja radnom snagom i neujednačeno iskorištenje prednosti što ih je sistem pružao. S druge strane, političko djelovanje javlja se prvenstveno u okviru država koje su, zbog različitih

Page 80: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

APSOLUTNA MONARHUA I ETATIZAM

uloga u svjetskoj privredi, bile različito strukturirane, pri čemu su matične države bile najviše centralizirane.

Page 81: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

126

Razmotrit ćemo sada cijelo šesnaesto stoljeće u odnosu na proces kojim su određena područja postala periferijom, poluperiferijom ili maticom te svjetske privrede. Time ćemo nastojati konkretizirati prikaz i izbjeći opasnosti apstraktne analize. Nadamo se isto tako da ćemo time uspjeti pokazati jedinstvo cijelog pro-cesa. Razvoj događaja nije bio slučajan već — unutar određenog raspona mogućih varijacija — strukturno uvjetovan.

Bilješke

Page 82: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

129

Od Seville do Amsterdama: neuspjeh carstvaEvropska svjetska privreda u stvaranju bila je velik plijen, i bilo je očito da će

mnogi pokušati da njome ovladaju. Put imperijalne dominacije bio je klasično rješenje, poznato ljudima tog doba. Mnogi su sanjali o toj mogućnosti. Habsburg- ovci su pod Karlom V hrabro pokušali da cijelu Evropu podrede sebi. Pokušaj je propao već 1557. Španjolska je sa svoje strane neprekidno gubila ne samo politički imperij već i centralni ekonomski položaj. Mnogi su gradovi težili da postanu stožerom evropske svjetske privrede. Takve aspiracije, ako ne i pretenzije, nalazi-mo podjednako u Sevilli, Lisabonu, Antwerpenu, Lyonu, Genovi i Hamburgu. U stvari, do 1600. godine na čelo je izbio kandidat koji se 1450. činio nevjerojatnim — Amsterdam. Posvetit ćemo se sada prikazu tog imperijalnog neuspjeha čija je nužna posljedica bilo slabljenje Španjolske i pridruženih gradova—država u korist pobjedonosnih amsterdamskih pobunjenika.

Zamah ekonomske aktivnosti koji je započeo oko 1450. doveo je najprije do pro-speriteta u svim starim trgovačkim centrima, u tzv. kičmi Evrope — Flandriji, južnoj Njemačkoj, sjevernoj Italiji — i, naravno, zbog otkrića, u Španjolskoj. Zanimljivo je da su upravo ta područja ušla u habsburško carstvo pod Karlom V. U toj ekspanziji, najnoviji značajni element bila je španjolska transatlantska trgovina (u šesnaestom stoljeću) usredotočena u Sevilli i njenoj Casa de Contratacion de las Indias, trgovina koja je postala tako važna da je »cijeli život Evrope i život cijelog svijeta, u onoj mjeri u kojoj je takav svijet postojao, praktički ovisio o njoj. Sevilla i njeni poslovi. . . odražavali su ritam svijeta«1.

Kako je Španjolska preuzela tu centralnu ulogu? Na kraju krajeva, kako smo već napomenuli u prvom poglavlju, Portugal je — a ne Španjolska — preuzeo vodstvo u evropskoj prekomorskoj ekspanziji u petnaestom stoljeću. Osim toga, petnaesto stoljeće nije bilo mirno razdoblje u povijesti Španjolske. Dapače, kako kaže Jaime Vicens Vives, »povijest Španjolske u petnaestom stoljeću je rezime svjetske krize«2.

Kriza je bila politička (razdoblje pobune i unutarnjeg ratovanja) i ekonomska (recesija koja je zahvatila cijelu Evropu). Španjolska je ekonomski reagirala na krizu razvijajući ovčarstvo i osvajanjem, zahvaljujući niskim cijenama, znatnog di-jela (smanjenog) svjetskog tržišta3. Udruženi španjolski proizvođači vune — poznati kao Mesta — bili su tako snažni da su svi pokušaji potencijalne kastilske buržoazije usmjereni na uvođenje protekcionističke politike u četrnaestom i petnaestom stoljeću propali4. Čak i u doba katoličkih vladara, Ferdinanda i Isabelle, navodnih pobornika industrijskih aktivnosti, Vicens nalazi da su te aktivnosti proizvodile

8 SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Page 83: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

128

»luksuzne artikle ili imale vrlo ograničeno tržište«5. Za razliku od Engleske, Špa-njolska nije pošla putem razvoja značajne tekstilne industrije6. Ironična je činjenica da je možda upravo kastilska konkurencija, zajedno s depresijom kasnog srednjeg vijeka, potakla Englesku da krene putem industrijskog razvoja. U svakom slučaju, činjenica je da Španjolska nije pošla tim putem.

Međutim, ako je španjolska privreda bila strukturno tako slaba, kako da objas-nimo centralni ekonomski položaj Španjolske u prvoj polovici šesnaestog stoljeća? Djelomično time što su slabosti bile dugoročne, a ne kratkog daha, a djelomično zato što je na nekim razinama politički sistem bio jak. Kastilija je imala jasan »na-cionalni« cilj u cijelom srednjem vijeku. S jedne strane, tu je Reconquista, poste-peno istjerivanje Maura s pirinejskog poluotoka, koje je kulminiralo padom musli-manske Granade i istjerivanjem Zidova iz Španjolske — a oba događaja padaju u »Kolumbovu« godinu — 1492. S druge strane, tu je poriv za sjedinjenjem kršćans-kih država Hispanije. Poriv je kulminirao unijom samo pri vrhu budući da je Ara- gonija zadržala posebno zakonodavstvo, državni budžet i društveno-pravni sistem.

Budući da se Španjolska razvila na temelju ponovnog osvajanja, feudalizam je kao politički oblik bio slab7. Stoga je, kako kaže Jose Maravall, »politički i društveni poredak koji se nije temeljio na feudalnoj strukturi pružio povoljan teren za razvoj ’državnih’ oblika«8. Prvoklasni sistem cesta relativno je olakšao političke i ekonomske veze centra s periferijom9. Ferdinand i Isabella su podržavali Mestu kako bi stvorili snažan sistem nacionalnih tržišta10. Oni su osigurali sistem indivi-dualne mobilnosti, iako u okviru održanja vrijednosti ranga i hijerarhije11. Oni su pojačali birokraciju, pretvorivši je u aparat koji je bio »ukorijenjen u zajednicu.. . i njen.. .’pars rei publicae’«12. Može se reći, da su nacionalizirali katoličko sve-ćenstvo13. No oni su prije svega stvorili »uvjete u kojima se mogao i te kako ostva-riti postojeći ekonomski potencijal Kastilije«14.

Ako je plemeniti metal kolao Španjolskom, ako se Kastilija mogla vinuti u sre-dište evropskog neba, bila je to, kako kaže Pierre Vilar, »posljedica kao i uzrok« 15. Ali, posljedica čega? U stvari, posljedica dugog niza činjenica povezanih s eko-nomskom ulogom metala kao što su slaba zlatno-srebrna baza sredozemnog svije-ta, raniji centralni položaj Sudana kao dobavljača zlata, utjecaj portugalske eks-panzije na sjevernoafričke posrednike talijanskih gradova-država, uloga Genove- žana u Španjolskoj, te genoveška nastojanja da pronađu izvor zlata i srebra izvan Portugala (nastojanja koja je mogla provesti u djelo samo Španjolska).

Pođimo tragom te složene priče. Već smo govorili o ulozi plemenitih metala u srednjovjekovnoj trgovini, te o tome kako je sudansko zlato dospijevalo u Evropu, tj. u kršćanski mediteranski svijet, preko sjeverne Afrike. Odjednom, sredinom petnaestog stoljeća, uloga sjeverne Afrike se znatno smanjila. Opseg tog smanjenja predmet je određene polemike. Braudel govori o potpunoj propasti sjeverne Afrike16. Malowist priznaje smanjenu ulogu, ali je ne smatra katastrofalnom17. Iznenadna nestašica plemenitih metala pogoršala je financijski teret španjolske države, koji je stalno rastao zbog sve većih vojnih i dvorskih izdataka, dovodeći do pada vrijednosti računskog novca (maravedi)1*.

Financijska kriza je bila ozbiljna pa su Genovežani u Španjolskoj reagirali i kao bankari Španjolske i kao kupci zlata. Genovežani su bili angažirani u životu Špa-njolske na mnogo načina, ne samo kao financijeri19. Međutim, zašto Genovežani nisu mogli pribavljati zlato preko Portugala? Možda je snaga Portugala, kao vodeće zemlje u istraživanju, značila da njegovi uvjeti nisu bili toliko povoljni, za Geno- vu, koliko oni što ih je mogla ponuditi Španjolska20. Možda je ta snaga izazvala i odsutnost inventivnosti. Inventivnost se obično svodi samo na traganje za profitom »na srednje staze« ako su kratkoročni kanali blokirani. Ako kanali nisu blokirani, inventivnost trpi. Portugalu je već išlo dovoljno dobro zahvaljujući brodar- enju niz afričku obalu, i nije osjećao nikakav pritisak da se upušta u riskantne pomorske pothvate prema zapadu21. Chaunu rječito argumentira razumnu postavku prema kojoj Španjolska ne duguje otkriće Amerike pukoj sreći. U kontekstu vremena Španjolska je imala najbolje uvjete »ne samo da iskorištava prilike koje su se nudile, već da ih sama i stvara za sebe«22. Engleska je angažirala Talijana Johna

Page 84: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

OD SEVILLE DO AMSTERDAMA: NEUSPJEH CARSTVA

129

Cabota, ali je njegova druga »engleska« ekspedicija tražila španjolsku podršku. Francuska i Engleska su postale zemlje prekomorskih istraživanja tek u se-damnaestom stoljeću, a stvarno su u tome uspjele tek u osamnaestom23.. Međutim, Španjolska je u šesnaestom stoljeću uspjela stvoriti golemo carstvo u Americi, prostrano onoliko koliko su to dopuštali troškovi pomorskog prometa24. To je dovelo do munjevitog rasta transatlantske trgovine čiji se volumen povećao osam puta od 1510. do 1550, pa još tri puta od 1550. do 161025. Žarište te trgovine bio je državni monopol u Sevilli koji je u mnogočemu postao ključnom birokratskom strukturom Španjolske26. Najvažnija stavka transatlantske trgovine bili su zlato i srebro. Isprva su Španjolci samo skupljali zlato što su ga Inke već iskopali i koristili u obredne svrhe27. To je bio i te kakav zlatni »rudnik« . Baš kad je taj izvor zlata počeo presušivati, Španjolci su otkrili metodu srebrnog amalgama koja im je omogućila da rentabilno eksploatiraju srebrnu rudu, koje je bilo u tolikom obilju i koja je zaista značajno pridonijela prilivu nekovanih plemenitih metala u Evropu28.

»Munjeviti rast« trgovine bio je popraćen i spektakularnom političkom ekspan-zijom u Evropi. Nakon što je Karlo V 1519. godine okrunjen za cara Svetog rimskog carstva, njegovi su posjedi u Evropi obuhvaćali cijeli niz raznovrsnih područja, neka od kojih nisu međusobno ni graničila, kao što su Španjolska (uključujući Aragoniju), Nizozemska, dijelovi južne Njemačke (uključujući Austriju), Češka, Mađarska,Franche-Comte, Milano, te španjolski mediteranski posjedi (Napulj, Si-cilija, Sardinija, Balearski otoci). To je carstvo — čija je struktura paralelna strukturi istodobnog otomanskog carstva Sulejmana Veličanstvenog i moskovskog carstva Ivana Groznog — na trenutak apsorbiralo politički prostor Evrope. Činilo se da će i svjetska privreda, koja se upravo rađala, postati još jedan imperij. Karlo V nije bio jedini koji je pokušao apsorbirati evropsku svjetsku privredu u svoje carstvo. To je isto pokušavao postići i Franjo I29, a prednosti Francuske bile su veličina i centralni položaj.30 Međutim, Francuska nije imala toliko sredstava za takav pokušaj, a i izbor Karla V — a ne Franje I — za cara predstavljao je značajan neuspjeh. Usprkos tome, Francuska — smještena »usred«31 španjolskog carstva — bila je dovoljno snažna, pa se povijest slijedećih pedeset godina svodi na praktično konstantni sukob dvaju imperijalnih divova — Habsburga i Valoisa — sukob koji će napokon dovesti do iscrpljenja i jednog i drugog 1557. godine, te na dugo raspršiti sve snove o imperiji u Evropi.

Duga borba dvaju divova, Francuske i Španjolske, vodila se u vojnom pogledu uglavnom na apeninskom poluotoku — najprije u obliku francusko-španjolskih ra-tova 1494-1516, a zatim kroz suparništvo između dinastije Habsburg i Valois koje se nastavilo do 155932. S imperijalnog stanovišta, razlog zbog kojeg se borba vodila oko Italije bio je jasan. U kasnom srednjem vijeku sjevernotalijanski gradovi-drža- ve bili su centri »najnaprednijih« ekonomskih aktivnosti, industrijskih i trgovačkih, na evropskom kontinentu. Iako nisu više držali monopol međunarodne trgovine, bili su — zahvaljujući akumuliranom kapitalu i iskustvu33 — još uvijek snažni, pa je svaka država koja je imala ambicija da postane svjetskim carstvom morala steći kontrolu nad njima. Na šarenoj političkoj karti Italije34 samo je Lombardija razvila razmjerno snažan državni aparat na području srednje veličine35, iako je po svemu sudeći područje još uvijek bilo premalo da bi politički preživjelo36.

Govorimo u stvari o razmjerno malom području, o »uskom urbanom četverokutu, o Veneciji, Milanu, Genovi i Firenci s njihovim neslaganjima, višestrukim suparništvima i donekle različitim značajem.. .«37 Politički problem koji je dugo mučio te gradove-države (kao i one u Flandriji) svodio se na »oslobođenje od feu-dalnog uplitanja uz istodobnu obranu od novije opasnosti, centraliziranije političke uprave koja se pojavila s novim monarhijama«38. Jedan od načina kojim su se gradovi-države branili od monarhija bilo je povezivanje s nekim carstvom39. Prema tome, iako Gino Luzzatto opisuje ono što se dogodilo između 1530. i 1539. kao potpadanje Italije »pod neposrednu ili posrednu dominaciju Španjolske na gotovo cijelom poluotoku«40, te iako Paul Coles slično kaže da je »dominantna tema međ-unarodne povijesti u prvoj polovici šesnaestog stoljeća borba francuskog i špa-njolskog imperijalizma za Italiju«41, pitanje je jesu li se gradovi — države zaista to-

Page 85: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

130

liko opirali tom obliku »dominacije«. Lako je moguće da su je smatrali najboljom alternativom. Ne smijemo zaboraviti da je riječ o svjetskoj privredi, te da mjesta ekonomske aktivnosti i »nacionalnost« ključnih ekonomskih grupa nisu ni na koji način bili povezani sa žarištima političkog odlučivanja. U takvom okviru, poveziva-nje gradova-država i carstva bilo je prvenstveno »brak iz interesa«42. Metafora je zatim postala stvarnost. Ruth Pike ističe da se broj Genovežana u Sevilli najviše povećao u razdoblju od 1503. i 1530, te da su Genovežani do sredine stoljeća već »uglavnom upravljali trgovinom s Amerikom i snažno utjecali na ekonomski život Seville«43. Međutim, kao što su to već učinili i Portugalci s jednim ranijim valom Genovežana, Španjolci su ih pretopili apsorpcijom: »S naturalizacijom je uslijedila stabilnost i asimilacija, što je u Španjolskoj šesnaestog stoljeća moglo voditi samo tome da su njihovi potomci napuštali trgovinu«44.

Pored kontrole nad tri od četiri glavna talijanska grada-države (Venecija je ostala izvan domašaja) carstvo Karla V je počivalo na još dva ekonomska uporišta: to su trgovačko-bankarske kuće južne Njemačke (osobito Fuggeri) i veliko tržište evropske svjetske privrede u »prvom« šesnaestom stoljeću — Antwerpen.

Situacija trgovačkih gradova južne Njemačke, s druge strane Alpa, nije se zapra-vo previše razlikovala od situacije u sjevernoj Italiji. Tako npr. R. S. Lopez primje-ćuje da su se »u petnaestom stoljeću najbrže razvijali gradovi u južnoj Njemačkoj i Švicarskoj«45. U razdoblju od 1460. do oko 1500. ili 1510. u srednjoj Evropi se vrlo brzo razvijala eksploatacija srebrne rude kao još jedan izvor ekonomske snage46. Izgleda da je ekspanzija trgovine u šesnaestom stoljeću samo ojačala ulogu nje-mačkih gradova kao trgovačkog kanala između sjeverne Italije i Flandrije47. Isprva ni rast atlantske trgovine ni relativno slabljenje mediteranske trgovine nisu utje-cali, kako se čini, na njihov ekonomski prosperitet, osobito nakon što su i sami mogli uživati koristi atlantske trgovine u okviru habsburškog carstva48.

To je doba procvata najspektakularnijih trgovačkih kapitalista suvremenog doba — Fuggera. Doba kulminacije njihove moći, eru Karla V, ponekad nazivaju erom Fuggera. Fuggeri su Karlu kupili imperijalni prijesto49. Oni su bili financijski temelji njegovog carstva, njegovi osobni bankari par excellence. Evo kako ih opisuje njihov suvremenik, kroničar Clemens Sender:

Imena Jakoba Fuggera i njegovih nećaka poznata su u svim kraljevstvima i zemljama; štoviše i među poganima. Gostili su ga carevi, kraljevi, prinčevi i velmože, papa ga je primio kao voljenog sina, i poljubio ga i kardinali su ustali pred njim. Svi trgovci svijeta smatraju ga prosvijećenim čovjekom, i svi mu se pogani dive. On je ponos cijele Njemačke.50

Fuggeri i Karlo dali su jedan drugom moć i bazu. No, to je isto tako značilo da su se zajedno uspinjali i zajedno padali. Naime, aktivnost Fuggera je zapravo bila »ograničena granicama Karlovog carstva, i bila je međunarodna samo u onoj mjeri. .. u kojoj se carstvo može smatrati međunarodnim. . .«51 Kad Karlo i njegovi na-sljednici nisu mogli platiti, Fuggeri nisu mogli zaraditi. Na kraju, ukupni gubitak što su ga Fuggeri pretrpjeli zbog neplaćenih dugova Habsburga do sredine sedam-naestog stoljeća »iznosio je bez pretjerivanja 8 milijuna rajnskih guldena«52.

No još važniji od sjeverne Italije ili od Fuggera bio je Antwerpen, koji je »igrao vodeću ulogu u ekonomskom životu šesnaestog stoljeća«53. J. A. van Houtte je uka-zao na veliku razliku između Bruggea u četrnaestom stoljeću, »nacionalnog« tržiš-nog centra (tj. prvenstveno za Flandriju), i Antwerpena u šesnaestom stoljeću, »međunarodnog« tržišnog centra, koji je povezivao mediteransku i baltičku trgovi-nu s transkontinentalnom trgovinom preko južne Njemačke54. Antwerpen je ne sa-mo koordinirao dobar dio međunarodne trgovine habsburškog carstva, već je bio i stožer koji je povezivao i Englesku i Portugal s evropskom svjetskom privredom55. Antwerpen je uz ostalo služio i kao trgovački centar (engl. staple, njem. Stapel- platz) Engleske56. Antwerpen je mogao igrati tu ulogu usprkos činjenici da bi an- glo-talijanska trgovina, na primjer, bila jeftinija, što se tiče transportnih troškova,

Page 86: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

OD SEVILLE DO AMSTERDAMA: NEUSPJEH CARSTVA

131

da je išla preko Hamburga, i to upravo zato što je trgovcima nudio brojne dodatne prednosti kakve može pružiti samo takvo imperijalno tržište57.

Antwerpen je u to doba postao i vrhunsko novčano tržište u Evropi, »uglavnom zbog sve veće potražnje za kratkoročnim kreditima koja je uglavnom bila posljedi-ca svjetske politike cara Karla V.. .«58 Antwerpen je služio ne samo kao burza vri-jednosnih papira Karlovog carstva: i sam grad je postao jedan od glavnih Karlovih zajmodavaca59. Budući da carstva nisu imala čvrstu poreznu bazu, bilo im je teško doći do kredita kakve suvremene države osiguravaju s relativnom lakoćom. Carst-vo šesnaestog stoljeća imalo je onoliko kredita koliko ga je imao njegov suveren60. Suveren se stoga morao obraćati gradovima kao »središtima javnog bogatstva«61

da mu oni garantiraju zajmove. No i kreditna moć gradova je bila ograničena, pa je i njima bila potrebna garancija neke velike kuće kao što su bili Fuggeri, što ilustrira i Lonchay:

Kredit gradova, kao i kredit provincija i primalaca, bio je ograničen. Zato su neki financijeri tražili garanciju neke solventne trgovačke kuće, po mogućnosti velike banke, prije odobravanja zajma državi. Tako su 1555. trgovci kao garanciju za zajam od 200.000 funti zahtijevali državne obligacije ili »responsion« Fuggera. Marija Mađarska zatražila je odobrenje Ortela, zastupnika navedene kuće, i obećala mu zauzvrat protugaranciju u obliku poreznog prihoda (le produit des aides).62

I tako su Karlo V, Kastilija, Antwerpen i Fuggeri bili svi upleteni u gomilanje kredita na kredite, stvaranje kula od karata na kulama od karata, primamljeni profitima koji su se temeljili na nadi i optimizmu.

Počevši od tridesetih godina šesnaestog stoljeća, sve jača transatlantska trgovi-na potakla je novu fazu ekspanzije Antwerpena63. Spoj dvaju žarišta trgovačke eks-panzije — transkontinentalne trgovine u kojoj su južnonjemački trgovci igrali sre-dišnju ulogu i atlantske trgovine Španjolaca (sa Genovežanima) — na antwerpens- kom tržištu, koje je bilo i novčano tržište, stvorio je atmosferu »grozničavog kapi-talističkog buma«64. Dinamika tog buma preplavila je političko-administrativni okvir habsburškog ’svjetskog’ carstva. Pod teretom nevjerojatnih financijskih naprezanja što ih je s jedne strane izazivala društvena kriza koja je potresala Njemačku, a s druge vojni izdaci, posljedica želje da se obuhvati i opstanak Evrope, bankrot je bio neizbježan — pitanje je bilo samo hoće li bankrotirati carstvo ili kapitalističke snage. Potonje su se pokazale snažnijima. Razmotrimo ta dva naprezanja kojima je bilo izloženo carstvo.

U političkom smislu, razdoblje od 1450. do 1500. bilo je doba »konsolidacije kneževina« u Njemačkoj — težak zadatak koji je ipak djelomično uspio. Geoffrey Barraclough piše: »Kneževi su ... izvukli Njemačku iz naslijeđene anarhije...«65 Me-đutim, konsolidacija je bila previše djelomična. Kad su Reformacija i Seljački rat 1525. poremetili novi prosperitet, političke podjele su onemogućile obuzdavanje previranja, što je uspjelo drugim zemljama u to doba66. Neuspjeh u stvaranju nje-mačke »nacije« objašnjava se na razne načine. Napoleon je jednom rekao da taj neuspjeh treba pripisati Karlu V zato što se nije stavio na čelo njemačkog protest-antizma67. Engels opširno tvrdi da razlog valja tražiti u strahu što su ga Luther i građanska klasa osjećali od revolucionarnih težnji seljaštva68. Tawney ističe razliku između Njemačke i Engleske gdje su seljaci (tj. slobodnjaci, yeomen) našli značajne saveznike u drugim klasama i gdje su ih smatrali dovoljno važnima »kako bi postali predmet pažnje državnika zaokupljenih nacionalnim interesima«69.

Što je izazvalo društvenu krizu s njenim politički samoporažavajućim kvaliteta-ma, krizu koja se — što se tiče posljedica — nije razlikovala od izravnog podjarmlji -vanja velikih dijelova Italije? Vjerojatno isti faktor: nedostatak ranijeg političkog jedinstva, tj. odsutnost svakog, pa i embrionalnog državnog aparata. »Njemačka« ranog šesnaestog stoljeća je odličan primjer podvajajuće moći »nacionalističkog osjećaja« ako taj osjećaj prethodi stvaranju upravnog okvira umjesto da se razvija u njemu. Karlo V nije mogao voditi njemački protestantizam jer je bio zaokupljen carstvom. Njemački državnici nisu mogli uzeti u obzir potrebe slobodnjaka, u ok-viru nacionalnih interesa, kad nije postojala nikakva država u kojoj bi se mogao

Page 87: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

132

registrirati politički kompromis, kakav god on bio. Obratili su stoga pažnju na po-litičke scene na kojima su eventualno mogli postići svoje ciljeve. To su bile kneže-vine, a budući da su kneževine bile premalene da bi bile ekonomski značajne, obraćale su se svojim vanjskim dobročiniteljima. Rezultat je bilo šeprtljanje i pro-past. Ćini se da kritični trenutak pada u rane godine vladavine Karla V. A. J. P. Taylor tvrdi, donekle dramatično ali ne neuvjerljivo:

Prve godine vladavine Karla V nalikuju na Goetheov trenutak koji nam, pošto ga jednom izgubimo, vječnost nikada neće vratiti. Trenutak za stvaranje nacionalne građanske Njemačke izgubljen je 1521, možda zauvijek, u svakom slučaju za nekoliko stoljeća. Već je 1525. bilo očito da je razdoblje nacionalnog buđenja prošlo, i otada počinje stalno napredovanje apsolutizma i politike čvrste ruke koje je trajalo bez prekida više od 250 godina...70

U svakom slučaju, previranje se nastavilo u vrlo akutnom obliku sve do Augzbu- rškog vjerskog mira (1555. godine) i njegovog rješenja — podjele Njemačke uteme-ljene na principu cuius regio eius religio. No previranja nisu prestala ni tada. Po-četkom sedamnaestog stoljeća Njemačka je postala poprištem tridesetgodišnjeg rata te je ozbiljno nazadovala, i demografski i ekonomski.

Društveno previranje rascjepkane Njemačke bilo je, međutim, samo jedan od problema koji su mučili Karla V, možda ne i najveći. On je svakako nedovoljan za objašnjenje propasti njegovog carstva. U tom slučaju, zašto se carstvo raspalo? Zašto se napokon svelo, u biti, na Španjolsku i njene američke posjede? I, zašto je ta Španjolska izgubila svoju nadmoć i postala evropskom poluperiferijom? Prema mišljenju Pierrea Chaunua, uspon ekonomske važnosti španjolske Amerike, njen središnji značaj za privredni život habsburškog carstva, štoviše za cijelu Evropu, »nije posljedica već uzrok diobe država Karla V«71. J. H. Elliott i Ramon Carande također tvrde da je evropski imperijalizam Karla V postao pretjerano skup za Špa-njolsku, osobito za Kastiliju72. Braudel štoviše tvrdi da bi i reducirano carstvo (Španjolska i Nizozemska bez srednje Evrope) bilo »preveliko« s obzirom na spo-sobnost financijskog preživljavanja u uvjetima velike inflacije cijena73. Sudeći po takvoj argumentaciji, u trenucima inflacije politički ekstremi predstavljaju finan-cijski teret koji je veći od njihove vrijednosti u smislu dohotka, osobito (možda) u tom ranom stadiju kapitalizma74. Španjolska je bila carstvo dok je u šesnaestom stoljeću bila potrebna država srednje veličine. Birokracija je bila nedovoljna budući da je imperijalnoj Španjolskoj bila potrebna birokratska struktura koja je prelazila njene ljudske i financijske izvore. To je temeljni uzrok onoga što povjesničari nazivaju »sporostima« španjolske birokracije75.

Ovdje nam se po svemu sudeći, ponovno nameće strukturna prednost svjetske privrede kao sistema pred svjetskim carstvom kao sistemom. Tako na primjer H. G. Koenigsberger opisuje kako Španjolska nije znala iskoristiti svoju sicilijansku koloniju, i pripisuje to odsutnosti političke teorije76. Meni to nalikuje na brkanje uzroka i posljedice. Španjolska nije imala teoriju koja bi je stimulirala da osnuje trgovački monopol na Siciliji zato što je njen birokratski aparat bio previše prori -jeđen za propisano iskorištavanje carstva. Španjolska je energiju prvenstveno pos-većivala održavanju carstva u Americi, kao i vođenju ratova u Nizozemskoj i uprav-ljanju Hispanijom. Radi održavanja carstva u Americi, Španjolska je morala ulagati sve više u birokraciju kojom će držati pod kontrolom španjolske koloniste i svoje saveznike među indijanskim plemstvom77.

Da li je španjolsko carstvo moglo uspjeti? Možda, da je bilo strukturirano druk-čije. Kako kaže Koenigsberger: »Njegova temeljna slabost bila je ... uska porezna baza. Kastilija i srebro su financirali i branili carstvo; ostali dominioni su bili u većoj ili manjoj mjeri promatrači«78. Ferran Soldevilla dokazuje da su Kastilci namjerno isključivali i »blisku« grupu — Katalonce — iz španjolsko-američke trgovine78. Međutim, da je carstvo bilo drukčije strukturirano, ne bi bilo carstvo, što upravo hoćemo naglasiti. Da su Katalonci bili uključeni u jedinstvenu državu s Ka- stilcima (što nije bio slučaj), te da imperijalne ambicije Karla V nisu cijedile Kasti- liju i uvlačile ga u neizbježne interesne sukobe s dijelovima njegovog carstva — sukobe

Page 88: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

OD SEVILLE DO AMSTERDAMA: NEUSPJEH CARSTVA

133

koji su osujećivali vlastitu svrhu80 — Španjolska bi doista bila imala nekakvih izgleda da postane jedna od država-matica u evropskoj svjetskoj privredi. Umjesto toga, preveliko širenje je samo iscrpio Karla V i njegove nasljednike.

Carstvo se raspalo 1556. Karlo V je abdicirao. Filip II Španjolski, sin Karla V, dobio je Nizozemsku, ali su zemlje u srednjoj Evropi postale zasebno kraljevstvo. 1557. Filip je objavio bankrot. U okviru Španjolske-Nizozemske političko težište se tada preselilo natrag u Španjolsku pošto se Filip tamo preselio 1559. Slijedila je Nizozemska revolucija81 koja je završila, nakon mnogo natezanja i obrata, osam-desetak godina kasnije podjelom na sjeverne, kalvinističke, nezavisne Ujedinjene provincije (koje više-manje odgovaraju današnjoj Nizozemskoj) i južnu, katoličku, tzv. Španjolsku Nizozemsku (koja više-manje odgovara današnjoj Belgiji). Međutim, to nije bila samo španjolska kriza, ili habsburška imperijalna kriza. To je bila prekretnica u razvoju evropske svjetske privrede.Naime, jedan od presudnih ele-menata u toj revoluciji bio je mir što su ga Španjolska i Francuska sklopile u Cate- au-Cambresisu 1559. godine. Kako bismo shvatili značaj tog mira moramo se najprije posvetiti imperijalnom drugom aspirantu, Francuskoj.

Ni jedna zemlja ne odražava bolje od Francuske dileme zapadnoevropskih drža-va u »prvom« šesnaestom stoljeću. S jedne strane, vjerojatno ni jedna zemlja nije izišla iz kasnog srednjeg vijeka s razmjerno jačom monarhijom82. Već smo u jed-nom od ranijih poglavlja razmotrili Blochovo objašnjenje razlike između Francuske, Engleske i istočne Evrope, u odnosu na načine držanja posjeda što su se pojavili u šesnaestom stoljeću, koje su se temeljile na različitoj dinamici razvoja pravnih struktura tih zemalja u kasnom srednjem vijeku. Dok je engleski sistem dopuštao, kako smo vidjeli, pravo redefiniranje držanja posjeda kako bi se zadovoljile nove potrebe zemljoposjednika u razdoblju od četrnaestog do šesnaestog stoljeća, te su definicije bile kruće u Francuskoj. Stoga je plemstvo moralo biti politički borbeni- je kako bi zadržalo nadmoć. Prema, tome, dok Bloch ispravno ukazuje na »propa-danje vlastelinskog pravosuđa«83 u Francuskoj do šesnaestog stoljeća, vrijedi isto tako činjenica, kako ističe Rushton Coulbourn, da je politička snaga plemstva do-vela do ekonomske strukture koja nije mogla tako lako manevrirati u novoj svjets-koj privredi84.

U Francuskoj nije (kao u Engleskoj) došlo do relativnog stapanja plemstva i novog trgovačkog nižeg plemstva (merchant-gentry), i posljedice su bile brojne. Da vidimo najprije što je to značilo za državnu politiku u svjetskom sistemu. Edward Wilier ističe da je politička snaga trgovačkih interesa bila veća u Engleskoj nego u Francuskoj. Zbog toga je francuska trgovačka politika bila daleko otvorenija u kasnom srednjem vijeku85. Kao konačni rezultat Francuska je početkom šesna-estog stoljeća, usprkos jačoj birokraciji, imala slabiju »moć usmjeravanja privre-de«86 nego Engleska. Pritisak fiskalizma u takvoj situaciji nametao je francuskom vladaru imperijalne ambicije, a fortiori jer su takve ambicije imali i Habsburzi. Francuska je mogla pokušati s prekomorskom ekspanzijom kao što je to učinila Španjolska, ali joj je zato nedostajala podrška međunarodnog kapitala, to jest sje- vernotalijanskog kapitala87. Alternativa je bila imperijalna ekspanzija u samoj Evropi, usmjerena upravo protiv sjeverne Italije.

I Francuska je imala međunarodnu mrežu financija i trgovine, sa središtem u Lyonu, koja je konkurirala Italiji. U ranom srednjem vijeku sajmovi u Champagni su neko vrijeme bili vrlo poznato sastajalište trgovaca iz sjeverne Italije i Flandrije. Sajmovi su služili i kao međunarodni financijski centri. A tada je, krajem trinaestog i početkom četrnaestog stoljeća, došlo do opadanja.88 U petnaestom stoljeću francuski vladari su pažljivo podržavali rast Lyona89 i stimulirali njegove veze s Fi-rencom90 — velikim bankarom toga doba91. Okupljajući goleme količine kapitala početkom šesnaestog stoljeća, i Lyon i Antwerpen su sveli moć pojedinih financije-ra u podnošljive granice i time omogućili namicanje velike mase kapitala po umje-renim stopama...«92 Lyon je kao međunarodni centar zaostajao za Antwerpenom

Page 89: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

134

jer su ga francuski kraljevi istodobno nastojali pretvoriti u »svoj financijski arse-nal«93. Zaostajao je za Antwerpenom i kao trgovački centar. Ukratko, bio je drugi po važnosti.

Francuska je ipak pokušala. Carstva Habsburga i Valoisa su oba propala zajed-no. I Francuska je — ne samo Španjolska — objavila bankrot 1557. Habsburgovci su ipak bili prvi, kao da su htjeli naglasiti primat i u porazu. Financijska propast dvaju imperija brzo je okončala vojne sukobe i dovela do mira sklopljenog u Cate- au-Cambresisu 1559, koji je izmijenio politički okvir Evrope za stotinu godina. Pre-ma tome, bankroti nisu bili samo financijska prestrojavanja, već i propast jednog svijeta.

Nije propala samo određena državna struktura. Nije se radilo samo o tragičnoj abdikaciji Karla V popraćenoj suzama njegovih vitezova. Propao je svjetski sistem. Slijedećih stotinu godina Evropa je uživala novi prosperitet. Mnogi su ga~pofeušali iskoristiti i ostvariti profit na stare načine. Međutim, tehnološki razvoj i izbijanje kapitalističkih elemenata su već previše napredovali, i više nije bilo moguće po-novno stvarati politička carstva koja bi odgovarala ekonomskim arenama. 1557. je označila, ako hoćete, poraz tog nastojanja, uspostavljanje ravnoteže snaga u Evro-pi — ravnoteže koja će omogućiti državama što su težile postati nacijama (nazovi-mo ih nacionalnim državama) da dođu na svoje i da iskoriste još cvatuću svjetsku privredu.

Krize su simbolične prekretnice. Kao što ističu mnogi povjesničari, brojne org-anizacione značajke »prvog« šesnaestog stoljeća nestale su tek mnogo kasnije: 1576. kad je propala španjolska vlast u Nizozemskoj, ili 1588. s porazom Armade, ili 1598. s mirom u Vervinsu (i Nanteskim ediktom). Ne bi se isplatilo raspravljati o

najprimjerenijem datumu budući da je promjena organizacionog naglaska uvijek postepena zbog sporog kretanja temeljnih strukturnih faktora.

No, do promjene je došlo, i vrijedi razmotriti kakvim je posljedicama ona urodila u odnosu na evropsku svjetsku privredu. Počnimo s opisom organizacionog na-glaska u »prvom« šesnaestom stoljeću što ga daje R. H. Tawney:

U ekonomskoj organizaciji aparat međunarodne trgovine dosegao je stanje efikasnosti koje nije bilo zamjetno slabije od stanja tri stoljeća kasnije. Prije nego što su najorganiziranije ekonomske sisteme tog doba uništili sukobi između Španjolske i Nizozemske, te francuski vjerski ratovi, postojalo je možda deset do dvanaest trgovačkih kuća čija su novčana tržišta bila financijski pokretač evropske trgovine, i čiji su stav i politika bili odlučni u određivanju financijskih uvjeta. U flamanskim, francuskim i talijanskim gradovima (i njihovom »učeniku«, Engleskoj) gdje je dosegla svoj zenit, financijska organizacija šesnaestog stoljeća temeljila se u biti na internacionalizmu, na slobodi svakog kapitalista da poduzme svaku transakciju u okviru svojih mogućnosti, na jedinstvu koje se odlikuje usaglašenim međusobnim kretanjem svih glavnih tržišta i koje je dovelo do mobilizacije golemih sredstava na strateškim točkama međunarodnih financija. Njeno središte i simbol bila je burza u Antvverpenu sa svojom značajnom posvetom, »Ad usum mercatorum cujusquegentis ad linguae«, gdje se, kako kaže Guicciardini, mogao čuti svaki jezik pod kapom nebeskom, ili sajmovi u Lyonu koju su bili, prema riječima jednog Venecijanca, »temelj novčanih transakcija cijele Italije, te dobrog dijela Španjolske i Nizozemske«94.

Tawney kaže da je ovaj sistem propao zbog pogubnih ratova. To je točno, ali je kauzalni slijed previše izravan. Kako smo ukazali u prethodnom poglavlju, djelot-vorni _uzrok bila je nemogućnost održavanja imperijalnog sistema, u uvjetima eko-nomske ekspanzije kakva se javlja u Evropi u šesnaestom stoljeću, zbog njegovih strukturnih ograničenja, to jest razmjerno niskog stupnja produktivnosti i nedo- statnog~HTrokratskog aparata suočenog s rastućom privredom koja se temeljila na raštrkanim inicijativama srednje veličine.

Jedno od kritičnih uskih grla bili su sve veći financijski zahtjevi imperijalnih državnih aparata, te kao posljedica, inflacija državnih kredita koja je sredinom stoljeća dovela do imperijalnog bankrota. Karlo V je iskoristio niz država i njihovih trgovaca kao izvore financija: Napulj, Siciliju, Milano, Antwerpen, Kastiliju95. Klasičan prikaz ove teme dao je Henri Hauser koji tvrdi da je evropska financijska kriza 1559. »vjerojatno omela razvoj trgovačkog kapitalizma i potakla promjenu

Page 90: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

OD SEVILLE DO AMSTERDAMA: NEUSPJEH CARSTVA

135

ekonomske geografije«96. Hauser tvrdi da je rat između Španjolske i Francuske, koji je započeo 1557. jednostavno previše opteretio državne kredite, doveo do neizvršenja obaveza, te prisilio obje države da se na brzinu pomire u Cateau-Cam- bresisu 1559.

Posljedice su za prošireno habsburško carstvo bile velike. Put je dalje neposred-no vodio početku slabljenja Španjolske97. Kriza je također kasnije dovela do defini-tivnog raskida veza između Engleske i Antwerpena, pa je Antwerpen time dobio slobodne ruke da razvija svoje novo i dobitničko savezništvo s Amsterdamom98, u samom Antwerpenu okončao je bum koji se temeljio na osovini sa Španjolskom. »Bankrot Filipa II 1557. doveo je do prekida koji je napokon odlučio sudbinu Ant-werpena«99.

U cijeloj Flandriji kriza je dovela do jačanja kalvinističkih tendencija, osobito među kvalificiranim radnicima. 1567. Španjolci su poslali vojvodu od Albe da uguši nove društveno-političke nemire, ali je to na kraju dovelo samo do egzodusa kalvinističkih trgovaca i obrtnika u protestantske zemlje100, te je već 1585. došlo do sloma flamanske industrije i trgovine koje su »stagnirale godinama«101. Nizozems-ka pobuna, koja je objedinila društvena i politička previranja nastala tom kata-strofom, stvorila je u sjevernom dijelu Nizozemske održivu političku bazu za njenu ulogu centra svjetske trgovine počevši od kraja šesnaestog stoljeća102.

I južna Njemačka je bila teško pogođena. Luzzatto ističe da je južna Njemačka »pretrpjela najteži udarac najprije zbog nelikvidnosti a zatim zbog bankrota špa-njolske krune, što je potpuno pomelo osobna bogatstva ne samo Fuggera već i ve-ćeg dijela velikih trgovaca-bankara južne Njemačke«103. Kako se situacija ekonom-ski pogoršavala^ bivši trgovački saveznici južne Njemačke i sjeverne Italije počeli su međusobno prodirati na tuđi teritorij u traganju za trgovačkim poslovima, što se pokazalo destruktivnim za sve104.

Političke posljedice tog sloma za rascjepkanu Njemačku bile su ogromne. Nje-mačku je preplavilo, kako kaže Barraclough, »revolucionarno vrenje protestantiz-ma koje je, kao reakcija na propadanje carstva ... bilo izrazito nacionalnog karak-tera«105. Međutim, kao što smo već spomenuli, Karlo V je bio zaokupljen carstvom i nije stoga mogao uložiti svoj politički imetak u ujedinjenje Njemačke, kao što nije mogao preuzeti ni stavove španjolskog nacionalizma. Kompromis cuius regio još je više učvrstio položaj njemačkih kneževina, potkopao njemačku buržoaziju i odgodio sve nade u ujedinjenje za nekoliko stoljeća. Njemačka se našla uglavnom podijeljena na luteranski sjever i sjeveroistok, pri čemu je potonji bio barem eko-nomski dio istočnoevropske periferije, i bogatiji, katolički jugozapad (uključujući dijelove Porajnja). Kako kaže A. J. P. Taylor: »Oba procesa značila su nazadovanje u odnosu na renesansni procvat koji je obuhvatio cijelu Njemačku...«106 Ćak je i na relativno bogatijem jugozapadu došlo do nazadovanja obrta u sedamnaestom sto-ljeću107. Taylor možda previše naglašava opseg prosperiteta i ekonomskog vodstva Njemačke početkom šesnaestog stoljeća, ali je nedvojbeno u pravu u konstatiranju dramatičnog sloma početkom ekonomskog razvoja108.

Tako su se nastojanja Karla V da politički ovlada evropskom svjetskom privre-dom negativno odrazila na Španjolsku i rascjepkanu Njemačku, na gradove u Flandriji i sjevernoj Italiji, te na trgovačke kuće koje su svoju sudbinu povezale sa sudbinom carstva. Stvaranje carstva činilo se opravdanim, čak i mogućim. Doga-đaji su to opovrgli.

Već smo razmotrili znatan dio povijesti španjolskih kolonijalnih pothvata u Americi. Na ovom mjestu bilo bi najbolje opisati situaciju kao interni fenomen španjolskog carstva, kako bismo time izmjerili utjecaj slabljenja Španjolske na Ameriku. Španjolska je osnovala kolonije u Karipskom području te na dijelu okolnih obala (dosadašnji Meksiko, Guatemala i Kolumbija), kao i u Peruu i Chileu. Te su kolonije zamišljene ne samo kao ekonomske nadopune Evrope u cjelini već po-sebno kao nadopune Španjolske109. Španjolska nije imala administrativne energije

Page 91: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

136

za stvaranje velike birokracije u Americi, pa je stoga pribjegavala klasičnom impe-rijalnom sredstvu, kooptiranju lokalnih poglavica u politički sistem pri čemu su oni služili kao posrednici krune i španjolskih doseljenika110.

Španjolska nije imala ni energije da u potpunosti kontrolira vlastite naseljeni- ke. Stoga im je, kako bi zadržala njihovu političku lojalnost, davala brojne ekonomske ustupke. Tako npr. Indijanci nisu mogli stvoriti samostalne baze ekonomske moći jer im je bilo zabranjeno stočarstvo — aktivnost u kojoj bi mogli efektivno konkurirati u okviru nove kapitalističke privrede111. Osim toga, i sam uspjeh te rentabilne aktivnosti — koja im je bila zabranjena — slabio je ekonomsku snagu Indijanaca jer »ovce su jele ljude« — u srednjoj Americi kao i u Engleskoj ll2. Naseljenici su ipak zavisili o stalnoj španjolskoj podršci, ne toliko zbog pobuna Indijanaca i afričkih robova koliko zbog engleskih i drugih uplitanja u trgovinu i, time, u profit113. Stoga se, iako im je povremeno teško padala kruna i njena biro-kracija, nisu organizirali kao autonomna snaga. Naseljenicima, među kojima su mnogi bili skromnog porijekla, išla je u prilog i činjenica da su kolonije bile izvozne ekonomije114.

Štoviše, kao što je često slučaj u imperijalnim strukturama, razvili su se »pod- imperijalizmi« — slojevi unutar slojeva. Možemo govoriti o načinima kojima je Meksiko (tj. Španjolci u Meksiku) »kolonizirao« Peru. Meksiko je imao daleko brojnije stanovništvo. U šesnaestom i sedamnaestom stoljeću vladao je stalni dis-paritet cijena. Meksiko je izvozio prerađevine, luksuznu robu i robove u Peru, a zauzvrat primao zlato i živu115. Kad su Filipini ušli u španjolsku trgovačku sferu, Španjolci u Meksiku su postali posrednici između Manile i Lime, istiskujući time španjolske Manilenose116. Re-eksport kineske robe iz Meksika u Peru preko Manile postao je glavnim osloncem interkolonijalne trgovine117. Španjolski kralj je neu-spješno pokušavao preuzeti tu ulogu od Meksika budući da su zbog toga trpjeli profiti Kastilije118. »Nitko neće osporiti činjenicu«, kaže Chaunu, »da se u 16. sto-ljeću Meksiko prema Peruu ponašao kao metropola prema svojoj koloniji«U9.

Jedna od posljedica pretjeranog političkog širenja u Evropi kao i ekonomske kontrakcije u »drugom« šesnaestom stoljeću bila je pojačana emigracija Španjola-ca u Ameriku120. Amerika je Španjolcima pružala zaposlenje, a španjolskoj državi neposredni izvor prihoda budući da je prodavala položaje u američkoj kolonijalnoj birokraciji121. S druge strane, zbog sve većeg broja Španjolaca koji su u Americi živjeli od poljoprivrede, ekonomske kontrakcije i katastrofalnog demografskog pada indijanskog stanovništva u ranim razdobljima španjolske vladavine, hispans- ka Amerika je upala u »stoljeće depresije«122, što je postepeno dovelo do razvoja sistema haciendi s dugovnim polukmetstvom123. No, hacienda je bila orijentirana na manji ekonomski svijet nego plantaža124 — na svijet relativne autarhičnosti dose- ljeničke elite125. Sistem koji se razvijao bio je samoj Španjolskoj ekonomski sve manje koristan, a politički sve teži. Kako se kasnije pokazalo, druge evropske države su se lako dokopale ekonomskih koristi hispanske Amerike dok je Španjolska i dalje snosila troškove svoje političke imperije126.

Prema tome, Španjolska je u razdoblju iza 1557. izgubila ne samo sred-njoevropske dijelove svog carstva i, nakon duge borbe, sjevernu Nizozemsku, već i neke koristi svojih preostalih kolonija. Nadalje, i sama činjenica da je Amerika po-stala tako važan izvor prihoda (za Španjolsku) — čak 10% od ukupnog iznosa — navela je Španjolsku da uspori proces ekspanzije kako bi konsolidarala već stečene pozicije127. Međutim, kako se pokazalo, usporavanje nije bilo samo privremeno.

Slabljejye-Španjolske jedna je od velikih tema suvremene evropske historiogra-fije. U odnosu na naša razmatranja, čini se da uzrok tom slabljenju treba tražiti u činjenici da Španjolska nije izgradila (vjerojatno zato što nije mogla) državni aparat koji bi omogućio vladajućim klasama Španjolske da iskoriste stvaranje evropske svjetske privrede, i to usprkos centralnom geografsko-ekonomskom položaju što ga je Španjolska uživala u toj svjetskoj privredi u šesnaestom stoljeću. To pokazuje

Page 92: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

OD SEVILLE DO AMSTERDAMA: NEUSPJEH CARSTVA

137

da »matična« područja ne moraju biti i »najcentralnija« bilo u geografskom smislu bilo u odnosu na trgovačka kretanja.

Španjolska je već početkom šesnaestog stoljeća osjećala negativne posljedice nekih temeljnih grašaka u ekonomskoj strukturi. Kao prvo, što smo već spomenuli, relativno organizirana snaga migrirajućih ovčara bila je važna barijera na putu uspona slobodnog seljaštva budući da su ovčari uspijevali održati svoja prava i ti -me sprečavati ograđivanje obradivog zemljišta. Englesko ovčarstvo nije bilo toliko migracionog tipa, pa je stoga bilo kompatibilnije sa sistemom ograđivanja koji je omogućavao polagani uspon copyholda (držanja posjeda uz neka podavanja vlasniku)128. Drugo, Španjolska nije imala značajan industrijski sektor, a i ono malo industrije (sukno i svila u Kastiliji) propalo je u krizi 1590. godine129. Vicens to po-malo mistično pripisuje »kastilskom neshvaćanju kapitalističkog svijeta«130. U sva

Page 93: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

138

kom slučaju, njegov empirijski opis događaja koji su uslijedili nakon krize pokazuje da je struktura potrošnje u najmanju ruku bila posredna varijabla opadanja:

Upravo su oni koji su zaista posjedovali novac (aristokracija, niže plemstvo u Andaluziji i Extremaduri, i penzionirani državni funkcionari) petrificirali taj novac u obliku građevina (crkava, palača i samostana) ili ga posvećivali u obliku umjetničkih djela. Ali nitko od njih nije podlegao iskušenju da se bavi industrijom, pa čak ni običnom trgovinom131.

Sličan pomak strukture ulaganja utjecao je i na katalonsku buržoaziju koja je bila daleko više orijentirana na novu kapitalističku privredu. Braudel govori o sve većem prelazu s trgovine na ulaganja u obradivo zemljište. »Nije li to jedan od aspekata ekonomske drame Barcelone? Barcelonska buržoazija počela je ulagati novac u zemlju umjesto da ga i dalje riskira na pomorske pothvate«132. Ne navodili nas ta činjenica na slijedeće pitanje: kako se moglo dogoditi da je buržoazija u centru najvažnijeg evropskog carstva tog doba prešla s prekomorskih ulaganja na uzgoj žitarica, umjesto da izgrađuje vlastitu industrijsku bazu?133 To nije jedina za-gonetna okolnost. Mnogi autori navode konstatacije slične Vilarovoj: »... jer su se metali, koji su parazitski obogaćivali Španjolsku ... odlijevali u one zemlje gdje je njihova kupovna moć bila najveća«. I34. Ili Vicensovoj: »Točno je da se Kastilija os-lanjala na injekcije plemenitih metala iz Amerike u kritičnim trenucima borbe s ostakom Evrope«135. Nema dvojbe da je jedan od faktora bila i stalna, ključna fi-nancijska uloga stranaca: Genovežana, Nizozemaca, Portugalaca, Židova, Francu-za136. Faktor je i nesklonost Karla V da zauzme španjolski nacionalistički stav i us-voji merkantilističku politiku137 prije propasti kastilske buržoazije pred naletom sve većih cijena, luksuzne potrošnje aristokracije, te inflacionih i antiprotektioni- stičkih posljedica carevih dugova138 što je sve povezano sa španjolskim angažiranjem u habsburškom panevropskom carstvu. Rezultati djelovanja tih dvaju faktora — velike uloge ne-španjolskih financijskih interesa unutar Španjolske i nesklonosti (ili nesposobnosti) države da poduzme odgovarajuće zaštitne mjere — doveli su do inverzije ekonomske uloge Španjolske139.

Umjesto da krene protiv stranih trgovaca, Španjolska je došla putem istjerivanja španjolskih ne-katolika, putem samouništenja. Međunarodni položaj Španjolske kao vodećeg suparnika snaga protestantizma u Evropi i islama u Sredozemlju doveo je — nakon poraza Armade 1588.140 — do logičnih internih dovršenja međunarodne politike. Pošto je istjerala Židove 1492, Maure 1502. i 1525, te pošto je proganjala marranose i »Erazmijance« u cijelom šesnaestom stoljeću, Španjolska je 1609. istjerala i posljednju pseudo-religioznu manjinu, tzv. Moriscose1*'. Moriscosa je bilo 300.000, i bili su uglavnom poljoprivredni radnici locirani neravnomjerno po Valenciji i Andaluziji142. Istjerivanje Moriscosa predstavljalo je žestok nasrtaj na internu društvenu strukturu Španjolske, i djelomično je posljedica ekonomskih nedaća u prvom desetljeću sedamnaestog stoljeća143, a djelomično rezultat sve sla-bije međunarodne situacije Španjolske144. Taj je potez bio usmjeren protiv zemljiš-ne aristokracije, vlasnika latifundija, a iza njega su stajali buržoaski elementi Špa-njolske: bio je to tako reći posljednji pokušaj da se slomi vlast klase koja se nije prilagodila kapitalističkom razvoju145. Međutim, aristokracija se spasila, nalazeći kompenzaciju u odbijanju da plati zajmove što ih je dugovala buržoaziji, u čemu ju je podržala država146. Pierre Vilar rezimira ishod slijedećim riječima: »Umjesto da naudi feudalnoj privredi, potez je nasuprot svim očekivanjima pogodio njene kre-ditore: imućne slobodnjake (laboureurs riches) i buržoaziju«147. Konačni ishod bio je dvojak. S jedne strane, »istjerivanje Moriscosa poremetilo je za više od sto godina ravnotežu na pirinejskom poluotoku. Odlučeno u Kastiliji, ono je slomilo kičmu Veneciji i Aragonu«148. S druge strane, istjerivanje je još više produbilo ekonomske teškoće149 i navelo Španjolsku na traganje za još efemernijim krivcima njenog opadanja150.

U međuvremenu, država se našla u sve većim inozemnim dugovima, postajala sve sklonija rješavanju budžetske krize nepriznavanjem dugova (1557, 1575, 1596, 1607, 1647), sve dok napokon »nije više mogla posuditi još novca, pa se prema tome nije mogla više boriti«151. Na domaćem planu,

Page 94: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

OD SEVILLE DO AMSTERDAMA: NEUSPJEH CARSTVA

139

»fantastično skupa vanjska politika Karla V i njegova ovisnost o kreditu za njeno financiranje« doveli su, kako tvrdi J. H. Elliott, ne samo do uspostavljanja »dominacije stranih bankara nad nacionalnim izvorima bogatstva« već i do toga da su »u Kastiliji glavni teret ponijele klase koje su ga najmanje mogle ponijeti«152. Rezultirajuću dilemu Španjolske izvrsno je formulirao još 1600. pravnik-teolog Martin Gonzalez de Cellorigo: »Prema tome, ako u Španjolskoj nema zlata ili srebra, to je zbog toga što ga ima; njeno bogatstvo je uzrok njenog siromaštva«153.

Sve izrazitije ekonomske teškoće Španjolske zajedno s njenom nesposobnošću da stvori jaki državni aparat izazvali su bujanje razbojništva s kojim je država slabo izlazila na kraj154. »Sporost« birokracije se pogoršavala umjesto da se poboljša jer su upravo te teškoće stvorile strukturnu krutost u kojoj su se »španjolski kraljevi mogli održati i vladati uz minimalne promjene i reforme«155. Osim toga, usprkos padu državnih prihoda, država je održavala, možda čak i povećavala, visok stupanj luksuzne potrošnje parazitske dvorske birokracije.

Konačni udarac bio je možda demografske prirode (što je, kao što smo već naveli, posredna varijabla). Ako je u »prvom« šesnaestom stoljeću stanovništvo Španjolske (ili barem Kastilije) bilo veliko i povećavalo se156, situacija se iz niza razloga izmijenila u »drugom« šesnaestom stoljeću: zbog emigracije u Ameriku, ratova, gladi i kuge 1599-1600. u Andaluziji i Kastiliji, te — kao što smo vidjeli — istjerivanja Moriscosa 1609. Ne radi se, prema tome, o slabijem poduzetničkom duhu Španjolske u odnosu na ostale dijelove Evrope157. Radi se o tome da je, iz razloga koje smo već naveli, državni aparat bio neprikladan pa su se stoga »nepovoljne okolnosti pokazale prejakima«, kako kaže Elliott158, a Španjolska se pokazala »preosjetljivom... na fenomen stoljetne kontrakcije« kako kaže Chaunu159. U svakom slučaju, Španjolska nije postala vodeća sila Evrope. Naprotiv, bilo joj je suđeno da postane najprije poluperiferno, a zatim i periferno područje, sve dok u dvadesetom stoljeću nije ponovno pokušala da se polagano izvuče iz tog položaja. Osim toga, Špa-njolska u tome nije bila sama. Za sobom je povukla i sve one dijelove Evrope koji su bili povezani s njenim usponom: sjeverim Italiju, južnu Njemačku, Antwerpen, Krakov, Portugal. S izuzetkom Portugala, sve su to bili gradovi-države koji su ’posluživali’ i habsburško (i španjolsko) carstvo i svjetsku privredu u cjelini. Njihov prosperitet nije dugo preživio prestrukturiranje svjetskog sistema u »drugom« šesnaestom stoljeću.

Novi sistem je onaj što prevladava sve do danas — kapitalistička svjetska privre-/ da čije su države-matice isprepletene u stanju konstantne ekonomske i vojne napetosti u natjecanju za pravo eksploatiranja (i slabljenja državnog aparata) perifernih područja, pri čemu se određenim entitetima dopušta specijalizirana, posred^J nička uloga poluperifernih sila.

Same države-matice izvukle su korisnu financijsku pouku iz ekonomskih katastrofa habsburškog i valoiskog carstva, i čvrsto su nakanile da više ne upadnu u nekontrolirani financijski labirint. Kao prvo, nastojale su ostvariti kontrolu uvoza koja će im omogućiti da održavaju povoljnu trgovinsku bilancu — koncepciju koja se pojavila u to doba160. Međutim, nije ih zaokupljala samo trgovinska bilanca. Zaokupljao ih je i bruto nacionalni proizvod, iako ga nisu nazivale tim imenom, te udio države u BNP-u i njena kontrola nad njim. I tako je, do kraja »drugog« šesnaestog stoljeća, kako ističe Carl Friedrich, »sama država postala izvorom kredita, a ne financijske kuće koje su do tada pozajmljivale sredstva«161.

Tako je započeo proces okretanja prema sebi. Sve u svemu, period koji je slije-dio mogli bismo možda smatrati, kako to čini R. B. Wernham, »jednim od najbru-talnijih i najzadrtijih u povijesti suvremene Evrope«162, iako je do sukoba isprva

Page 95: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

140

dolazilo više unutar pojedinih država nego između njih. Na međudržavnom planu vladao je neko vrijeme relativni mir, posljedica umora — »svađalačka i još eksplo-zivna koegzistencija«163.

To političko okretanje države prema sebi — tj. etatizam jer se nije uvijek neizbježno radilo o" nacionalizmu — bilo je tijesno povezano s karakteromoko- nomskog razvoja. Važno je pri tom podsjetiti se komparativnih demografskih po- dataka. Prema procjenama, stanovništvo Francuske brojilo je 1600. godine 16 mili -juna, što je bio evropski maksimum iako je ukupno stanovništvo njemačkih kneže-vina iznosilo 20 milijuna. Španjolska i Portugal (ujedinjeni nakon 1580) imali su oko 10 milijuna, a Engleska i Wales 4,5 milijuna. Redoslijed gustoće stanovništva je posve drukčiji. Na popisu vode područja s tradicionalnim trgovačko-indu- strijskim gradovima-državama: Italija sa 114 stanovnika na četvornu milju i Nizozemska sa 104. Slijede Francuska s 88, Engleska i Wales sa 78, dok Španjolska (i Portugal) imaju samo 44164.

Značaj i apsolutnih brojki i gustoća je dvoznačan. Brojevi su značili snagu u ratu i industriji. No, značili su isto tako i ljude kojima je trebalo upravljati i usta koja je trebalo hraniti. Optimalna veličina nije ni izdaleka očita, što smo već pokazali u ranijoj diskusiji. Govoreći o »drugom« šesnaestom stoljeću Frank C. Spooner sa skepticizmom gleda na ekonomske koristi rastućeg stanovništva, te govori o »sve manjoj rentabilnosti«165. Isprva, nakon Cateau-Cambresisa, »ekonomska aktivnost u zapadnoj Evropi je uživala razdoblje dužeg popuštanja i oporavka«166. To je bilo razdoblje inflacije srebra koja je pogodila njemačko rudarstvo, povećala cijenu zlata i stimulirala evropsku privredu167. Jedna od posljedica inflacije srebra, kako primjećuje Tawney, bila je činjenica da su »već u drugoj polovici šesnaestog stolje-ća poljoprivreda, industrija i vanjska trgovina uglavnom zavisile o kreditima«168. Osim toga, inflacija srebra je definitivno premjestila ekonomsko težište iz srednje Evrope na novu atlantsku trgovinu sa zapadom. Govoreći o mirovnom ugovoru sklopljenom u Cateau-Cambresisu Spooner kaže da on »nije značio toliko zaključe-nje jednog razdoblja koliko otvor u budućnost...«, te dodaje: »Put u budućnost vo-dio je ... preko Atlantika i sedam svjetskih mora«169.

Međutim, u ekonomskom smislu, najupadljiviji događaj tog doba nije bio smje-šten u atlantskom području već sjevernije. Kako tvrdi Astrid Friis, bila je to prije svega »izuzetna ekspanzija pomorske trgovine u Nizozemskoj i Engleskoj s isto-dobnim naglim povećanjem uvoza robe s Baltika, osobito žita, u druge dijelove Evrope«170. Prema njenom mišljenju, krize plemenitih metala, kredita i financija nisu pokretač ekonomskih (i političkih) promjena već njihova posljedica171. U ovom slučaju, kaže ona, nestašica žitarica neposredno je izazvala napetost na novčanom tržištu172. To je uz ostalo silno ojačalo položaj Amsterdama koji je već u to doba bio stožer trgovine baltičkim žitom i koji je time mogao ostati likvidniji od Antwerpena i ostalih gradova u južnim provincijama.

I tako prelazimo sa Seville na Amsterdam] Povijest »drugog« šesnaestog stoljeća pokazuje kako se Amsterdam snašao te na ruševinama habsburškog carstva stvorio okvir za nesmetano djelovanje svjetske privrede koja će omogućiti jačanje engleske i francuske države i, napokon, stvaranje jakih »nacionalnih ekonomija« u tim zemljama.

Ti su događaji bili uglavnom posljedica činjenice da se prva ekspanzionistička faza evropske svjetske privrede bližila svom kraju u tom razdoblju. »Plima se po-čela povlačiti kao da joj je nedostajao potrebni zamah da na vlada zapreke što ih je sama podigla«173. Vratimo se sada na reakciju tradicionalnih središta stanovništva i financija, na Nizozemsku i sjevernu Italiju. Zatim ćemo se, u slijedećem poglavlju, pozabaviti pojavom Engleske, ne samo kao treće političke sile u Evropi (uz Francusku i Španjolsku) već i kao zemlje koja se najbrže razvijala na polju indu-strije, kao i ograničenjima zbog kojih Francuska, prelazeći s imperijalističke na etatističku orijentaciju, nije u potpunosti postigla sve koristi te organizacione promjene.

Page 96: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

OD SEVILLE DO AMSTERDAMA: NEUSPJEH CARSTVA

141

Koliko je Nizozemska bila važna u to doba? U svom uvodu Chaunuovom mag-num opusu o atlantskoj trgovini, Lucien Febvre pretpostavlja — zapravo tvrdi — da trgovina iz i u Nizozemskoj u usporedbi s njom daleko zaostaje.

Sa stanovišta opće ekonomske povijesti, sa stanovišta svjetske i kulturne povijesti u cjelini, bilo bi teško pronaći zajedničke točke između te obalne trgovine masovnom robom, koja je bila korisna ali ni u kojem pogledu dragocjena, sa sjevera prema jugu i s juga prema sjeveru ... te obalne trgovine hranom, zamjene robe, skromnih kupovina, i rezultirajućih kratkih prijevoznih udaljenosti — i, uzimajući u obzir samo trgovačke tokove iz Amerike u Evropu, doprinosa plemenitih metala u dotada neviđenim količinama koje su oživjele i privredu i državu, i »veliku politiku« evropskih sila, i time pospješile društvena previranja nesagledivog dometa, dovodeći do obogaćivanja trgovačke i financijske buržoazije koja se uspjela, poput Fuggera i mnogih drugih, do kneževskog ranga, izazivajući postepeno propadanje plemstva koje je uspijevalo održavati svoj status i sjaj samo parazitskim eksploatiranjem koristi što su ih stekli stvaraoci bogatstva, i omogućavajući Habsburzima, gospodarima prekomorskog zlata i srebra, dugu prevlast u Evropi ... Uza sve te velike momente, možemo li govoriti o važno- sti te lokalne trgovine (trafic casanier), te trgovine tipa »daj što daš« 0resundom, s njenim nezgrapnim bargama* što su oprezno vukle svoje debele trbuhe pod maglovitim nebom?174

Možemo li? U tome i jest pitanje. Čak i da su podaci što ih navodi Febvre potpu-no točni — a postoje razlozi u prilog uvjerenju da je on ozbiljno potcijenio sjevernu trgovinu175 — morali bismo malo promisliti prije no što prihvatimo zastrašujuću kićenost njegove proze. Jer ta je lokalna trgovina, trgovina »daj što daš«, donosila sirovine za nove industrijske grane i hranu za stanovnike gradova176. Kako smo vidjeli, ona je udomila i kodificirala novu evropsku podjelu rada. Na kraju krajeva, plemeniti metali služe za kupovinu realne robe i kako smo također vidjeli, oni Španjolskoj možda i nisu bili mnogo korisniji od knjiženja u poslovnim knjigama.

Isto tako, ne radi se samo o centralnom ekonomskom položaju trgovine usredo-točene oko Nizozemske. Riječ je i o specijalizaciji, o novim vještinama potrebnima za vođenje financijskog i komercijalnog žarišta svjetske privrede. Upravo je ovla-davanje tim vještinama omogućilo Nizozemcima da preotmu svjetsku trgovinu mi-rodijama od Portugalaca na prelazu iz »prvog« u »drugo« šesnaesto stoljeće177.

Važnost Nizozemske za intra-evropsku trgovinu nije, naravno, ništa novo. Kako nas podsjeća S. T. Bindoff, »od jedanaestog do sedamnaestog stoljeća Nizozemska je bila ... jedno od čvorišta evropske trgovine ...«178 Konstatirali smo ključnu ulogu Antwerpena u »prvom« šesnaestom stoljeću179. Antwerpen je pao 1559.180, i treba primijetiti da nasljednik nije ni u kojem slučaju bio tako očit. Kako znamo, Am-sterdam je preuzeo tu ulogu, iako Lawrence Stone tvrdi da bismo tu činjenicu mogli isto toliko tumačiti kao neuspjeh Engleske koliko i kao uspjeh Nizozemaca, neuspjeh koji će »odgoditi« uspon Engleske u svjetskom sistemu181.

Prema tome, uspjeh Amsterdama bio je važan politički kao i ekonomski. Među-tim, koji je politički okvir omogućio taj uspjeh? Druga polovica šesnaestog stoljeća je razdoblje ne samo uspona Amsterdama već i takozvane Nizozemske revolucije čije su vremenske i prostorne granice isto toliko amorfne (ili, zapravo, isto toliko sporne) koliko i njen društveni sadržaj.

Kao prvo, je li to bila revolucija? Ako je tako, je li to bila nacionalna revolucija ili buržoaska revolucija? Nadalje, postoji li bilo kakva razlika između tih dvaju pojmova? Ne mislim se upuštati u dugi (izlet) o koncepciji revolucije. U odnosu na logički slijed ovog djela još nismo spremni da se pozabavimo tim pitanjem. Htio bih samo u ovom trenutku naglasiti da to pitanje, po mom mišljenju, u slučaju ni-zozemske »revolucije« nije ništa dvosmislenije (niti, naravno, jasnije) od slučaja bilo koje druge velike »revolucije« suvremenog doba.

U povijesnoj literaturi nalazimo velika razmimoilaženja u interpretaciji nizo-zemske revolucije. Neki je u biti smatraju poviješću »nizozemske« nacije — tj. po-viješću sjevernih Nizozemaca, kalvinista i njihove borbe za slobodu i nezavisnost protiv Španjolaca podržanih »belgijskim« (južno-nizozemskim) katolicima. Drugi je

* v. »barge«, Pomorska encikl. JLZ, I (prev.)

Page 97: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

142

smatraju u osnovi pobunom sve-nizozemske (»burgundske«) nacije, uz podršku svih vjerskih grupacija, koja je uspjela osloboditi samo pola nacije. J. W. Smit zak-ljučuje jedan pregled historiografije slijedećom vrlo razboritom primjedbom:

Međutim, ti se problemi mogu riješiti samo ako prestanemo tretirati revoluciju kao oblik, te ako počnemo shvaćati da se radi o nizu pobuna, koje zastupaju interese i ideale raznih društvenih, ekonomskih i ideoloških grupa: pobuna koje su ponekad usporedne, ponekad u međusobnom sukobu, a ponekad stopljene u jedan jedini pokret182.

Sa stanovišta razvoja svjetskog sistema moramo se upitati zašto se upravo u Ni-zozemskoj, i samo u Nizozemskoj, dogodila složena nacionalno-socijalna revolucija u »drugom« šesnaestom stoljeću, u razdoblju relativnog mira i društvenog rada u drugim dijelovima Evrope (osim Francuske kao najvažnije iznimke) i zašto je po-buna bila uglavnom uspješna183.

U doba Karla V, interna politička situacija Nizozemske se nije značajno razliko-vala od situacije u drugim dijelovima Evrope. Plemstvo je održavalo ambivalentan odnos s vladarom, bojeći se njegove sve veće političke i ekonomske moći, gledajući u njemu zaštitnika svojih interesa i protiv buržoazije i protiv puka i njegovih pobuna, nalazeći u službovanju vladaru financijski spas za »mlađe sinove« ili članove svog staža u nevolji i, napokon, stavljajući se na njegovu stranu184. A tada, odjednom, javlja se situacija u kojoj se »razočarana imućna buržoazija cvatućih gradova udružuje s očajničkim, degradiranim obrtnicima, i s bogatim ili osiromašenim ple- mićima, pa se lokalni nemiri stapaju u opću revoluciju«l8S. Kako to?

Mislim da odgovor što se tiče izbijanja revolucije ne leži u društvenom nezado-voljstvu obrtnika i gradskih radnika, niti u buržoaziji koja će nedvojbeno najviše uživati koristi revolucije, već u činjenici da se velik dio »nizozemskog« plemstva odjednom pobojao da vladar nije njihov zastupnik, da će njegova kratkoročna i srednjoročna politika značajno ugroziti njihove interese, te da ga političkim sredstvima neće moći uvjeriti da mijenja svoju politiku budući da je njegova poli-tička arena (španjolsko carstvo) bila mnogo veća od one koju bi — kad bi je uspo-stavili — mogli kontrolirati186. Ukratko, bio je to refleks »nacionalističke« opozicije plemstva187.

Razmotrimo sada neke činjenice. Kao i drugdje, nizozemsko plemstvo se sve više zaduživalo. Car je osim toga sve više zahvatao njihove izvore tekućih priho-da188. Kad je na vlast došao Filip II, ustanovio je pojavu iznenadnog otpora na na-micanje sredstava189. Posljednje godine vladavine Karla V bile su teške zbog velikih financijskih zahtjeva cara spojenih s opadanjem realnog dohotka plemstva zbog inflacije cijena. Situacija se odjednom pogoršala zbog bankrota i ekonomskih teškoća izazvanih mirovinom u Cateau-Cambresisu190.

Page 98: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

OD SEVILLE DO AMSTERDAMA: NEUSPJEH CARSTVA

145

A tada, povrh ekonomskih nedaća, Filip II je 1559. dobio dopuštenje Rima da os-nuje nove biskupije. Potez je trebao racionalizirati političke i jezične granice, pove-ćati broj biskupija i uvesti »kvalificirane« biskupe (tj. teologe umjesto plemićkih sinova). Povrh toga, plan je predviđao da se sredstva namijenjena novim biskupi-jama osiguraju iz prihoda određenih povijesnih i dotada financijski samostalnih opatija, pri čemu bi novi biskupi zamijenili opate u raznim političkim skupštinama. Potez je nedvojbeno pokazao, kako lapidarno primjećuje Pieter Geyl, da je Filip bio »marljiv graditelj države«191. S druge strane, »nije nikakvo čudo što se podigla cijela oluja opozicije u odnosu na plan koji je značio toliko jačanje kraljeve vlasti u trenutku kad su svi s nepovjerenjem gledali na njegove namjere«192.

Sa svoje strane, plemstvo je htjelo pretvoriti državni savjet u »isključivo aristo- kratsko izvršno tijelo«193. Filip je to odbio, iako uz kompromis — povukao je špa-njolsku vojsku i ostavio svojoj upravi u Nizozemskoj samo snage što su ih osigur-avali lokalni plemići i gradovi radi održavanja reda. Ako svemu tome dodamo opće nedaće nižih klasa i srednje buržoazije izazvane recesijom šezdesetih godina šes-naestog stoljeća194, i opću slabost crkve koja je već četrdeset godina bila izložena napadima, očito je da je situacija omogućila pobunu:

Vjerski ravnodušne gomile su napale zatvore, mrske simbole porobljavanja, i oslobađale protestante. Trpeljivost je postala opće geslo i, zajedno sa zahtjevom za slobodnim staleškim saborom, jezgrom političkog programa opozicije. Ta su se gesla neko vrijeme pokazala uspješnima kao savršena, generalizirana uvjerenja nacionalnog ili interprovincijskog domašaja; to su bili jednostavni principi koji su iznad svega bili društveno neutralni195.

Ne smijemo zaboraviti da se to dogodilo ubrzo nakon mira sklopljenog u Cate- au-Cambresisu, te da je mir omogućio nastavak zasjedanja Tridentinskog koncila i, time, institucionalizaciju protureformacije106. Zbog toga je došlo i do većeg poistovjećivanja katolicizma i španjolske krune.

»Revolucija« se odvijala u nekoliko faza: prvi ustanak (koji je obuhvatio i sjever i jug) i njegovo gušenje (1566-1572); drugi ustanak (»protestantskiji«) samo u pro-vincijama Holland i Zeeland (1572-1576), koji je završio Gentskom pacifikacijom; radikalni ustanak na jugu, u Flandriji (1577-1579), podjela zemlje na dva dijela na-kon 1579 (Ujedinjene provincije na sjeveru, lojalistički režim na jugu); pokušaj po-novnog ujedinjenja 1598; zaključenje trajnog primirja 1609.

U toku tog razdoblja treba napomenuti da je sukob — isprva amorfan i višestran — poprimao sve jasnije oblik borbe protestantskog ili zapravo »protestantiziran- og« sjevera za nacionalnu nezavisnost i za režim koji će odgovarati potrebama trgovačke buržoazije, čija je snaga na svjetskom planu rasla tokom cijele borbe i nakon toga, u sedamnaestom stoljeću. Pošto je borba počela, Španjolska je vjero-jatno mogla učiniti vrlo malo, s obzirom na »neuspjeh carstva«, da je prekine197, osobito — kako ćemo vidjeti — s obzirom na novu evropsku ravnotežu snaga.Što-više, činjenica da je praktički svakoj značajnoj političkoj prekretnici u španjolsko- nizozemskim odnosima od 1557. do 1648. neposredno prethodila financijska kriza u Španjolskoj jasno pokazuje kakva su ograničenja djelovala na nju198.

Iako je nizozemska revolucija bila »nacionalistički pokret«, obuhvaćala je od sa-mog početka i religioznu komponentu. Dok je plemstvo isprva pokušavalo mono-polizirati oblik i karakter svađe s kraljem, kalvinistička zajednica je provalila iz svoje inače pasivne uloge u mahnitanje, poznato kao »razbijanje likova«, koje je preplavilo cijelu zemlju, sjever i jug. Prema Geylovom opisu, vlasti su Bile »parali-zirane od straha«, a i sami kalvinistički vođe bili su »iznenađeni i zbunjeni«199. Upravo je vjera dodala revoluciji ideološku notu i omogućila I. šhofferu da »razbi-janje likova« usporedi s napadom na Bastilju i petrogradskim uličnim neredima u martu 1917.200

9 SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Page 99: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

146

Iako je ova faza brzo prošla, snaga kalvinista kao revolucionarne stranke, kao Jakobinaca šesnaestog stoljeća da upotrijebimo analogiju H. G. Koenigsbergera201, značila je ustrajnost dok su drugi zaostajali, mogućnost primjene politike »terori-ziranja stanovništva«202 i sposobnost »mobiliziranja gomile u strateškim trenuci-ma«203. Kad su vlasti Gentskog pacifikacijom pokušale riješiti sukob vjerskog dio-bom, time su samo učvrstile položaj reformističke stranke u provincijama Holland i Zeeland i pridonijele poistovjećivanju političke i vjerske ideje204 koje je napokon dovelo do »protestantizacije« područja pod protestantskom kontrolom. Podjela zemlje 1579. izazvala je konsolidaciju s obje strane i, time, trajnu vjersku polarizaciju205. Stvarne granice administrativne podjele bile su rezultat geo-vojnih faktora. Južna Nizozemska je otvorena nizina u kojoj je španjolska konjica bila nadmoćna. Sjeverni dio je ispresijecan vodenim putevima i drugim zaprekama koje su ometale kretanje konjice. Ukratko, bio je idealan za gerilsko ratovanje206. Tokom vremena, stanovnici na sjeveru su postali protestanti, a oni na jugu su postali katolici.

Dakle, kao što su konstatirali već mnogi, ne radi se o tome da je protestantizam posebno podudaran s društvenim promjenama, bio to nacionalizam ili kapitalizam. Radi se prije o tome da je, kako kaže sir Lewis Namier, »u šesnaestom stoljeću vjera bila sinonim za nacionalizam«207. Protestantizam je poslužio ujedinjenju sjeverne Nizozemske. U prethodnom poglavlju smo vidjeli kako se, i zašto, katoli-cizam povezao s poljskim nacionalnim osjećajem. Isto vrijedi i za katolicizam u Irskoj208. Kad god određena vjera nije bila čvrsto povezana s nacionalnom idejom, nije uspjela preživjeti — kao što je to slučaj s kalvinizmom u Francuskoj209.

Što se zapravo događalo? U vrtlogu sukobljenih interesa nove organizacione strukture mogle su se graditi samo neobičnim i nestabilnim savezništvima. Stoga je svatko nastojao osigurati takve saveznike. H. G. Koenigberger je točno formuli-rao taj aspekt:

Vjera je bila sila koja je povezivala različite iuterese različitih klasa i pružala im organizacioni i propagandni aparat koji je mogao stvoriti prve stvarno nacionalne i internacionalne strane u suvremenoj evropskoj povijesti, jer su te stranke uvijek obuhvaćale samo manjinu »svojih« klasa. Osim toga, one su upravo vjerom mogle poticati najniže klase da daju oduška svom gnjevu, izazvanom siromaštvom i očajem zbog nezaposlenosti, barbarskim pokoljima i fanatičnim pljačkanjem. Društveno i ekonomsko nezadovoljstvo bili su plodno tlo za privlačenje pristalica na objema stranama, pa se pučka demokratska tiranija javila i u kalvinističkom Gentu i u katoličkom Parizu210.

Ako vjera, u tom slučaju, i služi kao sredstvo povezivanja nacije, ona nam ne kaže mnogo o društvenom sadržaju rezultirajućih državnih struktura. J. W. Smit tvrdi da je nizozemska revolucija, usprkos svojim dvoznačnostima, bila u biti bu- ržoaska revolucija koja je dovela buržoaziju na vlast, dok su dioba Nizozemske i rezultirajuće državne granice mjerilo stupnja njene snage u odnosu na njene nepri-jatelje211.

I plemstvo je, svakako, bilo angažirano na raznim mjestima u raznim vremeni-ma, osobito u početku, ali se udaljilo od nacionalističke ideje bojeći se više-manje stalno prisutnog društvenog radikalizma212. Međutim, ako su radikalni društveni pokreti i imali dovoljnu bazu u gradskom lumpenproletarijatu gradova koji je bio posljedica ekonomske ekspanzije / recesije, što pokazuje primjer Jana van Hemby- zea i njegove kratkotrajne vlasti u Gentu (1577-1579)213, oni su brzo ostali osamlje-ni i uništavali sami sebe gubeći iz vida nacionalnu temu i dižući se protiv buržoazi-je — i time, paradoksalno, postajući saveznikom kraljevih snaga214.

Tako se polako pojavila konfederacija gradskih uprava koje su se brzo riješile svih »demokratskih« primjesa, ali i ekonomskih opterećenja što ih je nametalo ra-nije sudjelovanje u španjolskom sistemu215. Trgovci su sebi također stvorili fleksi-bilnu konfederaciju bez administrativnog aparata kakav nalazimo u većini drugih država. Mnogi to nazivaju slabošću, ali Smit je bliže srži stvari kad nas podsjeća da je državni aparat nizozemske republike »omogućio postizanje većeg stupnja

Page 100: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

OD SEVILLE DO AMSTERDAMA: NEUSPJEH CARSTVA

147

ekonomske integracije nego bilo koja evropska monarhija. Nizozemska buržoazija je provela točno onoliko reforme koliko joj je bilo potrebno za stimuliranje eko-nomske ekspanzije, ne upadajući pri tom u pretjeranu centralizaciju«216. Do nizo-zemske revolucije možda ne bi nikada ni došlo da brojni plemići nisu napustili ustaljeni poredak. Možda ne bi nikada ponovno došla do daha bez radikalnih stru-janja odozdo. Međutim, na kraju je buržoazija bila ona snaga koja je čvrsto držala uzde i uživala koristi novog društvenog poretka.

Međutim, zašto je do toga došlo u Nizozemskoj, a ne u nekoj drugoj zemlji? Rekli smo da je »drugo« šesnaesto stoljeće bilo doba okretanja prema sebi, doba odbacivanja imperijalnog ideala u korist stvaranja snažne države. Međutim, u dije-lu tog razdoblja postojalo je još uvijek jedno područje u koje su se uplitale sve veli -ke sile, jedna arena opće zamršenosti. To je bila Nizozemska. Nizozemsku revolu-ciju možemo tumačiti, uz ostalo, i kao nastojanje lokalnih prevladavajućih grupa-cija da postignu isto isključenje autsajdera i njihovog političkog uplitanja, istu samo-upravu, što su ih uživale, ili barem nastojale uživati, Španjolska, Francuska i Engleska.

Mogli bismo isto tako reći da su Nizozemci — zato što je nakon 1559. došlo do ravnoteže u odnosima Španjolske, Francuske i Engleske — dobili potreban društ-veni prostor za afirmaciju svog identiteta i zbacivanje španjolskog jarma. To oso-bito vrijedi nakon poraza španjolske Armade 1588217. Ne mislim time reći da je bilo koja od navedenih zemalja prihvaćala nezavisnost Nizozemske. Španjolska nije htjela izgubiti dio svojih posjeda. Iako je htjela oslabiti Španjolsku, Francuska je oklijevala zbog implikacija za vlastite interne vjerske sukobe. Engleska je htjela iz-baciti Španjolsku, ali nije htjela da njeno mjesto zauzme Francuska, pa je stoga preferirala nizozemsku autonomiju pod nominalnim španjolskim suverenitetom218. Međutim, sve se svodi na to da je taj sukob u okviru svjetskog sistema, to slabljenje španjolske svjetske prevlasti, omogućilo buržoaziji Ujedinjenih provincija da vještim manevrima maksimira svoje interese. Već 1596. Ujedinjene provincije su kao ravnopravan partner mogle sklopiti sporazum s Francuskom i Engleskom, iako su se kratko vrijeme prije toga nudile, kao podanici, jednoj ili drugoj. Kako kaže Geyl: »Ljubomora između Francuske i Engleske se još jednom pokazala korisnom za Nizozemsku«219.

Nizozemska revolucija nije značajna zato što je uspostavila model nacionalnog oslobođenja. Usprkos romantičnoj, liberalnoj historiografiji devetnaestog stoljeća, nizozemski primjer nije postao generatorom ideoloških struja. Njegovu Važnost valja tražiti u ekonomskom utjecaju na evropsku svjetsku privredu. Nizozemska revolucija je oslobodila silu koja je mogla podržati svjetski sistem kao sistem u to-ku nekoliko teških godina prilagođavanja, tj. sve dok se Englezi (i Francuzi) nisu pripremili da poduzmu potrebne korake za njegovu definitivnu konsolidaciju.

Sjetimo se ranije ekonomske povijesti Amsterdama i drugih gradova sjeverne Nizozemske. Nizozemci su igrali sve značajniju ulogu u trgovini s Baltikom202. Ste-kavši uporište u kasnom srednjem vijeku, Nizozemci su već početkom šesnaestog stoljeća počeli istiskivati hanzeatske gradove. Krivulja nizozemske trgovine s Bal-tikom pokazuje stalan uspon u šesnaestom stoljeću, te oko 1560. dosiže točku u kojoj su Nizozemci u svojim rukama držali oko 70% ukupnog baltičkog prometa. Ia-ko je razdoblje revolucije donekle utjecalo na trgovinu, Nizozemci su već 1630. nadoknadili privremeni pad221.

Revolucija nije dovela samo do ekonomskog slabljenja Flandrije već je i kadrov-ski ojačala sjever zbog migracije brojnih flamanskih građana. »Holland i Zeeland su cvali zahvaljujući djelomično i najboljim životnim snagama Flandrije i Braban- ta«222. Nadalje, princip vjerske trpeljivosti što su svojim bogatstvom i poslovnom pronicavošću dopunjavali prosperitet trgovačkih država na sjeveru, postala je po definiciji evropskim fenomenom«223.

Page 101: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

148

Čim se politička situacija u Nizozemskoj stabilizirala, Nizozemci su izvršili još jedan skok: od pukog centra baltičke trgovine Nizozemska je postala centrom svjetske trgovine224. Osim toga, novi trgovački tokovi su povećali — a ne smanjili — značaj baltičke trgovine koju su i sami Nizozemci nazivali »matičnom trgovinom«. Na kraju krajeva, istočna Evropa je bila izvor i žitarica potrebnih nizozemskim gradovima i materijala bitnih za nizozemsko ribarstvo i brodogradnju225. Brodo-gradnja je pak bila ključ nizozemskog uspjeha u drugim dijelovima svijeta226.

To još jednom potvrđuje kumulativnu kvalitetu ekonomske-prednosti. Budući da su Nizozemci bili u prednosti u trgovini s Baltikom, Nizozemska je postala glavnim tržištem za drvo. Kao glavno tržište za drvo Nizozemska je mogla smanjiti troškove brodogradnje i primjenjivati tehnološke inovacije. To joj je opet omogućavalo sve bolju konkurentnost u trgovini s Baltikom, pa je mogla financirati daljnju ekspanziju227. Amsterdam je na toj osnovi postao trojakim centrom evropske privrede — kao robno tržište, brodarski centar i tržište kapitala, pa je s vremenom postalo »teško odrediti koji je aspekt njegove veličine bio najznačajniji, ili izdvojiti jedan od njih ne uzimajući u obzir druga dva«228. Ovakav proces kumulativne prednosti djeluje najbolje u ekspanzionističkom stadiju privrednog razvoja prije nego što vodeće područje osjeti nedostatke zastarjele opreme i relativno fiksnih, visokih troškova rada.

Postoji još jedan razlog zašto su Nizozemci uspjeli. Braudel se pita zašto Englezi nakon 1588. nisu zavladali morima, kako su kasnije i učinili, i nalazi odgovor u nizozemskim ekonomskim vezama sa Španjolskom, koje se relativno nisu prekinule usprkos političkim previranjima229. Nije li Engleska mogla stvoriti istu vezu s američkim blagom Španjolske? Još ne: Engleska je Španjolskoj još uvijek pred-stavljala preveliku prijetnju, te joj se takav odnos još nije mogao dopustiti230. Osim toga, Španjolska je još bila dovoljno jaka da se odupre Engleskoj. Carstvo je pro-palo, ali je upravljanje evropskom svjetskom privredom i dalje ovisilo o mogućnosti pristupa kolonijalnom bogatstvu Španjolske. Iako se pobunila protiv Španjolske, Nizozemska joj je još pripadala. Osim toga, Nizozemska u svakom slučaju nije predstavljala političku prijetnju, za razliku od Francuske i Engleske.

Prema tome, Nizozemskoj je koristila činjenica da je bila mala zemlja. Koristila joj je i njena »financijska solidnost«231. Nizozemska je trgovcima, koji su htjeli koristiti njenu arenu, nudila maksimalne prednosti. Njen put bogatstvu nije bio put početnog merkantilizma drugih država232 — koji je doduše bio bitan za stjecanje dugoročne prednosti, ali ne i za maksimiranje kratkoročnih profita trgovačke i fi-nancijske klase. Njen je put bio put slobodne trgovine233. Zapravo, to je bio njen put u »drugom« šesnaestom stoljeću, kad je prevladavala na morima. Dok se Am-sterdam još borio za mjesto pod trgovačkim suncem, nizozemska je politika bila protekcionistička234.

Sa stanovišta evropske svjetske privrede u cjelini, i kako se razdoblje njene eks-panzije bližilo kraju, nizozemska svjetska trgovina je postala dragocjenim životnim fluidom koji je održavao stroj u pogonu dok su se pojedine zemlje koncentrirale na reorganizaciju svog unutrašnjeg političkog i ekonomskog aparata. Međutim, s druge strane uspjeh nizozemske politike ovisio je o činjenici da ni Engleska ni Francuska još nisu razvile svoje merkantilističke tendencije do te mjere da bi se

Page 102: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

OD SEVILLE DO AMSTERDAMA: NEUSPJEH CARSTVA

149

zaista ugurale na tržište nizozemskih trgovaca koji su djelovali pod pretpostav-kom slobodne trgovine235. Možda su Nizozemci još bili prejaki zbog relativne kon-trole novčanog tržišta koju su mogli zahvaliti stalnim vezama sa Španjolskom236.

Ako je Amsterdam naslijedio Sevillu, ako je sjeverna Nizozemska postala trgo-vačko i financijsko središte evropske svjetske privrede u »drugom« šesnaestom stoljeću, kako da opišemo ono što se događalo u gradovima—državama sjeverne Italije, osobito u Veneciji i Genovi, čija se trgovačka i financijska uloga u to isto doba po svemu sudeći širila umjesto da se smanjuje? Mogli bismo reći da je ta eks-panzija bila kratkog vijeka, te da je skrivala proces slabljenja zaklonjen sjajem, ta-ko da su do kraja »drugog« šesnaestog stoljeća ta područja potisnuta u poluperife- riju evropske svjetske privrede.

Pravi skok Amsterdama nije uslijedio sve do 1590. Između krize 1557. i 1590. došla je nizozemska revolucija. U tom je razdoblju uloga Nizozemske u svjetskoj trgovini bila neizbježno smanjena. Zbog toga je Genova preuzela neke od funkcija što su ih ranije obavljali Antwerpen i, u bankarstvu, Fuggeri237. Zanimljivo je da se Engleska, koja je mogla najviše izgubiti padom Antwerpena jer bi time bila lišena pristupa plemenitim metalima iz Amerike238, upustila u žestoka, kratkoročna vojna otimanja blaga, što je Španjolce navelo na prevoz plemenitih metala preko Genove239. Prema tome, snaga Genove je djelomično posljedica burne situacije u Nizozemskoj, djelomično posljedica njene potpune odanosti prvenstvu ekonomskih faktora240, a djelomično i posljedica stalnih tijesnih veza sa španjolskom mon-arhijom i trgovačkim sistemom241, veza o čijem smo porijeklu već govorili.

Što se tiče Venecije, dok je »prvo« šesnaesto stoljeće bilo doba opadanja sredo-zemne trgovine (zbog utjecaja turskog osvajanja Carigrada i Egipta, te novih por-tugalskih pomorskih putova na istok), u »drugom« šesnaestom stoljeću došlo je do velikog preporoda trgovine, osobito u istočnom Sredozemlju242. Taj je preporod počeo još oko 1540. i bio je djelomično rezultat nemoći Portugalaca da steknu kon-trolu trgovine u Indijskom oceanu243, djelomično posljedica nekih konkurentskih prednosti Venecije u odnosu na Portugal244, a djelomično se može pripisati slabosti Portugala u Evropi245 kao i krizi Španjolske u Nizozemskoj246.

Međutim, preporod sjeverne Italije nije mogao dugo trajati. Ni njena poljopriv-redna ni njena industrijska baza nisu bile solidne, za razliku od sjeverne Nizo-zemske i, a fortiori, Engleske, pa već u sedamnaestom stoljeću govorimo o padu Italije.

Slabost poljoprivredne baze je bila višestruka s obzirom na rast stanovništva u šesnaestom stoljeću, koji je bio posebno naglašen u razdoblju 1580-1620247. Već smo spomenuli jednu od relativnih teškoća — uvjete tla. Točno je da je u »prvom« šesnaestom stoljeću, kako se profit u trgovini smanjivao, došlo do pomaka ulaga-nja prema poljoprivredi, osobito u uzgoj pšenice248. To osobito vrijedi za samost-anske redove koji se nisu smjeli baviti urbanom trgovinom. Trend je bio naglašen, osobito na kopnu oko Venecije249 između 1570. i 1630, zbog reakcije lokalnih ulagača na povećanje poljoprivrednih cijena i pad industrijskih profita.

Međutim, usprkos povećanoj proizvodnji vladala je glad. Dio objašnjenja valja potražiti u faktoru koji je — sa stanovišta društvenog sistema — slučajne i eksterne naravi, tj. u iznenadno većim oborinama i hladnoći u posljednjim desetljećima šesnaestog stoljeća koji su doveli do širenja močvarnog terena, a time i malarije250. Malarija je bila posebno ozbiljan problem jer je Italija već trpjela posljedice njenog širenja izazvanog ekstenzivnijom obradom zemlje u procesu interne kolonizacije251. Ipak, mogli bismo se upitati zašto područje koje je imalo toliko zlata i srebra nije uvozilo pšenicu. Čini se da je uvoza bilo, u određenom stupnju, dovoljno

Page 103: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

150

i

da se posljedice gladi prošire stvaranjem nestašica u drugim dijelovima252, ali očito nedovoljno za održavanje poljoprivredne baze za industrijsku proizvodnju. Zašto nedovoljno? Možda zato što novi, krupni poljoprivredni proizvođači (npr. samostani) nisu politički podržavali povećanje uvoza žitarica253. Tu je, naravno, i faktor troškova. Baltičko žito je bilo daleko, a do žita iz Egipta i Sirije se često nije moglo doći zato što su i te zemlje trpjele od nestašice ili zbog ratnog stanja s Turcima254.

Osim toga, žitarice su se uvozile pod najgorim uvjetima i preko talijanskih trgo-vačkih suparnika, Nizozemaca, jer Amsterdam je držao baltičke zalihe pod kontro-lom i dijelio ih je kako mu se sviđalo255. Ta se konjunkturna prednost Nizozemske pred sjevernom Italijom mogla zatim pretvoriti u nešto trajnije zbog mehanizama što ih je stvorila svjetska privreda. Spooner skreće pažnju na ulogu novih, složenih kreditnih metoda — kao što su žiriranje mjenica, patto di ricorsa (vrsta kratkoroč-nog kredita) i javne banke — koje su se sve pojavile upravo u tom trenutku. Taj je kreditni sistem bio međunarodnog dometa i, kako je sjeverna Italija počela slabiti, centar tih aktivnosti se odmah pomjerio256 jer su se trgovački financijeri spašavali, u Genovi kao i drugdje, ne obazirući se previše na geografsku lojalnost.

Ali što je s industrijom? Nije li sjeverna Italija bila industrijski centar — štoviše, centar koji je iznova oživio, osobito u Veneciji? J. H. Elliott spominje nova ulaganja između 1560. i 1600, i trenutak »bogatog sjaja«257. Međutim, bogatstvo nije dugo trajalo. Sjeverna Italija, koja je 1600. bila jedno od najnaprednijih industrijskih područja Evrope, već je 1670. postala zaostalo poljoprivredna regija. Već smo na-pomenuli da je prosperitet bio varljiv. Govoreći o ekonomskom prosperitetu Vene-cije potkraj šesnaestog stoljeća, Domenico Sella napominje da taj prosperitet nije mogao »prikriti činjenicu da je baza, na kojoj je počivao, bila nešto uža nego u pro-šlosti te da je, prema tome, njena privreda postala ranjivija«258. U ovom slučaju va-lja obratiti pažnju na dva glavna momenta. Jedan je gubitak Francuske i Engleske kao klijenata, izazvan razvojem tekstilne industrije u tim zemljama. Prema tome, tržište je sada bilo ograničeno više-manje na sjevernu Italiju i Njemačku. Drugi je faktor sve veće učešće ne-venecijanskog brodovlja u pomorskom prijevozu. Kako kaže Carlo Cipolla: »Cijela ekonomska struktura zemlje previše je zavisila o njenoj sposobnosti da proda inozemstvu velik dio prerađevina i usluga što ih je mogla po-nuditi«259.

Sto to znači — previše zavisiti o prodaji prerađevina? Na kraju krajeva, tajna uspjeha matičnih regija svjetske privrede leži u tome što one razmjenjuju svoje prerađevine za sirovine perifernih regija. Međutim, ta jednostavna slika ne uzima u obzir dva faktora: to su političko-ekonomska sposobnost održavanja cijena uve-zenih sirovina na niskom nivou (što je, kako smo napomenuli, bilo više moguće Ni-zozemskoj nego sjevernoj Italiji) i sposobnost konkuriranja, na tržištima matičnih zemalja, prerađevinama drugih matičnih zemalja.

U našem slučaju, situacija je vrlo jednostavna. Dok su Nizozemci mogli u Eng-leskoj prodavati jeftinije od Engleza, Talijani su naprotiv vjerojatno bili preskupi260 i staromodni261. Troškovi radne snage su bili visoki zbog talijanskih cehova. I državni porezi su bili razmjerno visoki. Talijani su proizvodili robu za tržište koje traži kvalitetu. Javili su se drugi, s lakšim i slikovitijim tkaninama — koje su bile manje trajne, niže kvalitete, ali jeftinije. Tajna suvremenog industrijskog uspjeha se rano otkrila. Kad je uz to i Tridesetogodišnji rat počeo utjecati na njemačko tržište, došlo je do katastrofe: proizvodnja tekstila se smanjila, prestala su ulaganja, a industrija se počela seliti u ruralna područja kako bi izbjegla skupoj, cehovskoj radnoj snazi i porezniku. Postavši nekonkurentna, industrija je odumrla262.

Da li je sjeverna Italija mogla barem igrati ulogu sjeverne Nizozemske? Možda, ali vjerojatno nije bilo mjesta za obje, a Nizozemska je tom zadatku bila više do-rasla, iz niza razloga, nego Venecija, Milano ili Genova. Italija nije mogla poći ni putem Engleske i Francuske, već i zato što nije bila politički ujedinjena263. Kuga

Page 104: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

OD SEVILLE DO AMSTERDAMA: NEUSPJEH CARSTVA

151

koja je pogodila Italiju 1630.264 smanjila je pritisak na ponudu hrane, ali je isto tako još više povećala nadnice. To je konačno prevršilo mjeru, i zaključilo prijelaz sjeverne Italije iz matice u poluperiferiju. Već smo spomenuli da je Španjolska u to doba doživljavala isti prijelaz. Naravno, sjeverna Italija nije nikada toliko zaostala koliko neka druga sredozemna područja poput južne Italije265 i Sicilije266, ali se to u slijedećim stoljećima pokazalo slabom utjehom. U prikazu svega onoga što je pošlo krivim putem za kršćanski Mediteran nakon 1450. R. S. Lopez tužno zaključuje: »Očito je da primat sredozemnih naroda nije mogao preživjeti tolike nepovoljne okolnosti«267.

Bilješke

Page 105: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

152

5.

Snažne države-matice: formiranje klasa i međunarodna trgovina

Jedna od upornih tema povijesti suvremenog svijeta je kolebanje izmedu »na- cionalizma« i »internacionalizma«. Ne mislim na ideološko kolebanje, iako ono naravno postoji, već na organizaciono. U određenim vremenskim trenucima glav- ! ne ekonomske i političke institucije su sinhronizirane za djelovanje na međunarodnoj areni, svjesne činjenice da su lokalni interesi na neki neposredni način povezani s događajima u drugim dijelovima svijeta. U drugim trenucima, društveni akteri obično usredotočuju svoje napore na lokalni plan, smatraju ojačanje državnih granica primarnim ciljem, te zauzimaju stav relativne ravnodušnosti prema događajima izvan njihove sfere. To su, naravno, samo tendencije i svi akteri se ne moraju držati dominantne tendencije, niti je njihova dosljednost obavezna ili vjerojatna.

Morao bih naglasiti da govorim o organizacionoj tendenciji, a ne o strukturnoj. Pitanje se ne svodi na to da li je svjetska privreda više ITT manje integrirana, da li su trendovi inflacioni ili deflacioni, da li su prava vlasništva više ili manje koncen-trirana. Organizacione alternative temelje se na tim strukturnim varijablama iako je njihova korelacija dugoročna, ne srednjoročna. Organizacione alternative su politički izbori, odluke što ih ljudi donose u vezi s oblicima koji će najvjerojatnije pc> državati njihove interese.

U »drugom« šesnaestom stoljeću, nakon mira sklopljenog u Cateau-Cambresisu, ekonomska ravnoteža se promijenila. Sjeverozapadna Evropa postala je ekonomska jezgra evropske svjetske privrede. Došao je trenutak da pogledamo što je dalo Engleskoj i Francuskoj takvu temeljnu snagu. Budući da je uspon industrijskog sektora važan element te slike, pogledajmo kakve su se industrijske promjene odvijale i kako su one, po svemu sudeći, toliko koristile Engleskoj.

Najvažniji aspekt industrijske transformacije »drugog« šesnaestog stoljeća nije nova teKnoTogija (iako je ne£iK ndvtteTa bilo) niti društvena organizacija. Tvornica i serijska proizvodnja su još u osnovi bile nepoznate. Ni opća razina industrijske proizvodnje evropske svjetske privrede nije toliko porasla. Domenico Sella nas podsjeća da je, usprkos svom ekonomskom razvoju u »drugom« šesnaestom stoljeću, »industrijski sektor Evrope, kakav je bio 1700, daleko više nalikovao na svog srednjovjekovnog prethodnika nego na svog nasljednika u devetnaestom stoljeću«'.

Do ključne promjene došlo je u geografskoj distribuciji industrije. Sve do oko 1550. postojali su čvorovi industrijske aktivnosti u raznim dijelovima Evrope. »Industrijska kičma Evrope protezala se. . . od Flandrije do Toscane«2, ali je posvuda bilo nekakve industrije. Nakon otprilike 1550. industrijska aktivnost se počela koncentrirati u nekim zemljama »sjeverozapadne« Evrope, a slabiti u drugim evropskim zemljama. Upravo zapanjuje razmjer u kojem je to slabljenje pogodilo, jedan za drugim, teritorije koji su sačinjavali carstvo Karla V3.

Dok je industrijska aktivnost slabila u nekim područjima, u ostalim dijelovima Evrope kao da se podijelila na dvije vrste. John Nef razlikuje sjevernu Italiju, Francusku i Švicarsku s jedne strane i »sjever« Evrope (Englesku, Nizozemsku re-publiku, Švedsku, Dansku i Škotsku) s druge. Prema Nefu,

u prvoj skupini nalazimo izrazit rast proizvodnje umjetničkih i luksuznih proizvoda, novi razvoj umjetnosti i obrta, ali samo neznatno povećanje proizvodnje u teškoj industriji i, prema tome,

Page 106: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

OD SEVILLE DO AMSTERDAMA: NEUSPJEH CARSTVA

153

beznačajno povećanje njenog volumena. U drugoj skupini javlja se ekspanzija teške industrije, a time i proizvodnje, i to bez presedana4.

Sellina geografska podjela je donekle drukčija. On uključuje Flandriju i južnu Njemačku, zajedno sa sjevernom Italijom, u područja slabljenja industrijske aktiv-nosti, i to — kako smo vidjeli — posve opravdano. Sella ne spominje Švicarsku, već povlači razliku između Švedske i Francuske, koje pokazuju određeni napredak, i Engleske i Nizozemske republike gdje je postignuti napredak bio »daleko izraziti- ji«5 i u kojima je uspostavljen »širok spektar industrijskih aktivnosti«6.

Međutim, oba se autora slažu u pogledu velikog uspona Engleske. To nas tim više zapanjuje kad se sjetimo činjenice da mnogi autori nazivaju odnos srednjovje-kovne Engleske s evropskim kontinentom »kolonijalnim«7 i da Nef tvrdi kako je još 1547. Engleska »u industrijskom pogledu bila žabokrečina u usporedbi s većinom zemalja na kontinentu, uključujući Francusku«. Međutim, zbog industrijske ekspanzije Engleske, osobito između 1575. i 1620, »te dvije zemlje su izmijenile položaj. . .«8

U kasnom srednjem vijeku svjedoci smo značajnih promjena u sastavu, a time i u odredištima engleske izvozne trgovine. Engleska je počela kao dobavljač sirovi-na — žitarica, vune i, u manjoj mjeri, metala i kože. Već u šesnaestom stoljeću iz-voz tih roba se smanjio u relativnom smislu — odnosno u apsolutnom smislu u slučaju žitarica — a sukno (tekstil) je postalo glavnim izvoznim artiklom Engleske.

Žitarice (osobito pšenica) igraju sve manju ulogu od četrnaestog stoljeća nada-lje. To je djelomično posljedica činjenice da je istočna Evropa počela izvoziti žito te postepeno osvojila vrlo velik dio međunarodnog tržišta žitom. To je možda pri-gušilo svaku tendenciju prema pretjeranoj ekspanziji proizvodnje u Engleskoj9. Umjesto toga, kao što nam je također poznato, Engleska je krenula putem usitnja-vanja velikih zemljišnih posjeda, što se obično tumači padom stanovništva, nižim cijenama (osobito žitarica) i visokim životnim troškovima. Rast londonskog tržišta u petnaestom i šesnaestom stoljeću doveo je svakako do nove potražnje za pše-nicom10, ali tada su engleski posjedi već bili raskomadani, a žito se djelomično na-bavljalo iz inozemstva11. Irska i Norveška su postale ekonomske »kolonije« Eng-leske iako je Engleska još uvijek bila »kolonija« kontinenta12. To je razdoblje pravnog uključivanja Walesa u engleski državni okvir što je Engleskoj dalo internu koloniju koja se u to doba posebno bavila stočarstvom13.

Izvoz vune je »već stalno padao«14 u petnaestom stoljeću zbog španjolske konkurencije, sve većeg izvoza tekstila i potrošnje vune u tekstilnoj industriji same Engleske. Izvozni porezi na vunu koje je država primjenjivala kao fiskalno sredstvo su naročito »djelovali kao carinska zaštita engleske tekstilne industrije koja se upravo rađala«15. Već 1614. izvoz vune je službeno zabranjen, i tada je Engleska pokušala regulirati irsku trgovinu vunom, pretvarajući Irsku u izvoznika vune (ali ne tekstila), i to samo u Englesku16.

Dvije karakteristike engleske tekstilne industrije bile su vrlo važne za svjetsku privredu u nastajanju. U Engleskoj je to bila sve više ruralna industrija, i ona je angažirala Englesku u traganju za širokim izvozninT_tržištima7

Već smo u jednom od prethodnih poglavlja spomenuli teoretsku postavku Ma-riana Malowista prema kojoj je u Engleskoj, kao i u nekim drugim dijelovima Evrope, recesija u četrnaestom i petnaestom stoljeću, koja je izazvala nagli pad po-ljoprivrednog dohotka, dovela do stvaranja ruralne tekstilne industrije kao do-punskog izvora prihoda. Sa stanovišta kapitalista, ruralna industrija je bila povoljna i zato što su se mogle izbjeći visoke nadnice što su ih nametali gradski cehovi17, kao i zato što se na selu mogla koristiti jeftinija vodena energija za pogon mlinova za valjanje sukna18. Ta ruralna industrija proizvodila je tekstil »koji nije bio najviše kvalitete, ali. .. je bio jeftiniji i time pristupačan osiromašenom plemstvu i drugim

Page 107: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

154

manje imućnim kupcima«19. Ekspanzija ruralne tekstilne industrije u Engleskoj je obilno nadoknadila svako opadanje proizvodnje u urbanim centrima20. Doduše, u doba ekonomske kontrakcije, interno tržište je bilo daleko premalo da bi moglo podržavati industriju. »Stoga je ta industrija morala tražiti tržišta u inozemstvu, što je svakako i učinila, u Engleskoj i Holandiji*, od druge polovice četrnaestog stoljeća nadalje«21.

Tako je tekstil postao žarište engleskog izvoza, za razliku od situacije u trina-estom stoljeću kad je izvoz žita igrao značajniju ulogu, i to u kontekstu »prijevre- menog merkantilizma«22 kako ga naziva Postan. Jedan od aspekata tog procesa bilo je istiskivanje stranih trgovaca, naročito Talijana — proces koji se odvijao u petnaestom stoljeću23, svakako ne bez teškoća24. Bilo je još teže istisnuti hanzeats-ke trgovce, ali je i taj cilj postignut do šesnaestog stoljeća25.

Trgovina tekstilom uvalila je Englesku u velike teškoće. Zbog potrebe za proda-jom na brojnim tržištima Engleska je bila izložena većim gubicima, zbog konku-rencije i političkih problema, nego u slučaju razmjerno zaštićene trgovine vunom26. U stvari, zbog svog izloženog položaja tekstilna industrija je u petnaestom stoljeću pretrpjela niz neuspjeha. I Postan i S. T. Bindoff nalaze u tim neuspjesima glavno objašnjenje za stvaranje nove trgovačke organizacije prekomorskih trgovaca, tj. udruženja Fellowship of Merchant Adventurers of London koje je službeno osnovano 1486. i koje je preuzelo monopol nad izvoznim vezama s Antwerpenom27. Međutim, Englezi su količinom nadoknadili ono što su izgubili na širini tržišta. Osim toga, bili su zaokupljeni racionalizacijom i efikasnošću jer je, kako primjećuje Bindoff, »nova situacija značila ne samo povećanu potražnju za tekstilom, osobito za određene asortimane što su ih zahtijevali strani kupci već — što je bilo još važnije — i potražnju za većom količinom tekstila koju je trebalo isporučiti preko-morskim tržištima u određeno vrijeme«28. Englezi su osim toga bili jedinstveniji od Nizozemaca jer je Nizozemce mučila konkurencija među gradovima, pa su stoga Merchant Adventurers mogli »proračunato izbjegavati svaku obavezu o isključivoj vezi s jednim od tih gradova«29, te time osigurati ekonomsku prednost u prego-varanju.

Trgovački položaj Engleske imao je još jedan pozitivni aspekt. Njen porezni si-stem je bio manje nesnosan od onoga u nekim starijim centrima trgovine (Flandri-ja, sjeverna Italija), a njena stručna organizacija je bila suvremena i prema tome ekonomičnija, čime je Engleska stekla konkurentske prednosti već početkom »prvog« šesnaestog stoljeća30. Tako je-početkom »drugog« šesnaestog stoljeća Engleska imala cvatuću izvoznu trgovinu, pri čemu su dvije trećine izvoza odlazile u Antwerpen, a preostala trećina u Francusku i na pirinejski poluotok. Engleska je neto deficit s Francuskom pokrivala plemenitim metalima, rezultatom povoljne bilance s područjima pod vlašću Habsburga. Već početkom Elizabetanske ere eng-leska prekomorska trgovina se može opisati najsjajnijim bojama31.

Početkom »drugog« šesnaestog stoljeća Engleska je uz ekonomske uživala i političke prednosti. Moglo bi še tvrditi da je Engleska na internom planu bila izuzetno uj^diiyejig,! to relativno rano32. Nećemo na ovom mjestu govoriti o razlozima, o kojima smo u određenoj mjeri raspravljali ranije, već samo primijetiti da objašnjenja možemo svrstati u dvije glavne kategorije: smatra se da je oblik srednjovjekovne društvene strukture bio posebno povoljan za razvoj jake monarhije33, a prirodna geografija otočke Engleske pružala je manje zapreka centralizirajućim nastojanjima vladara nego područja na kontinentu34.

S tim objašnjenjima, pogledajmo kako su vladari dinastije Tudor iskoristili te »prirodne« prilike, i objasnimo time sposobnost Engleske da iskoristi svoje prve industrijske prednosti u »drugom« šesnaestom stoljeću.

* ovdje kao i na drugim mjestima u knjizi pojam »Holandija« odnosi se na provinciju Holland, a pojam »Nizozemska« na španjolsku Nizozemsku (do revolucije) kao i na Nizozemsku republiku, već prema kontekstu (op. prev.)

Page 108: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

OD SEVILLE DO AMSTERDAMA: NEUSPJEH CARSTVA

155

Jedan od faktora se ponekad naziva henryjevskom ili tudorskom »administra-tivnom revolucijom« koja se, prema G. R. Eltonu, dogodila između 1530. i 1542., u doba genijalnog i »najradikalnijeg modernizatora«35, Thomasa Cromwella. Elton tvrdi da je to bilo razdoblje stvarne promjene, razdoblje stvaranja suvremene su-verene države: »Tudorska država bila je nacionalna monarhija u mjeri koja je bila nova za Englesku, i iako je naglasak naizgled bio na vladaru, stvarni je naglasak već bio na nacionalnom karakteru«36. Administrativna revolucija je bila popratna pojava veće koordinacije koju su zahtijevali novi kapitalistički interesi. Ako je Engleska htjela postati suvisla cjelina u okviru svjetske privrede, nije se više mogla sastojati od nekoliko donekle zasebnih ekonomija37.

Elton govori o uvođenju cijelog niza novih procedura — o novom načinu uprav-ljanja financijama, o centralizaciji uprave pod glavnim sekretarom, o organizaciji državnog (krunskog) vijeća kao koordinacione sfere, o racionalizaciji kraljevog dvora — a sve je to podrazumijevalo reorganizaciju »prema boljem definiranju, specijalizaciji, birokratskom redu«38. Eltonovo djelo je potaklo jednu od onih bes-krajnih polemika u kojima povjesničari debatiraju, bez pomoći kvantitativnih po-dataka, o stupnju u kojem nekoliko »razlika« zajedno daje kvalitativni skok39.

Da li je heniyjevska reformacija bila zaista nova ili nije? Da li su administrativne promjene bile zaista revolucionarne, ili samo još jedan korak u procesu koji se kontinuirano odvijao od četrnaestog do sedamnaestog stoljeća? Po mom mišljenju, Christopher Hill razumno i objektivno promatra događaje:

Kolebanje se nastavilo u cijelom srednjem vijeku: »birokratskija« uprava pod kontrolom plemića kad je kralj bio slab ili maloljetan; »dvorska« uprava pod osobnom kontrolom kralja kad je bio jak. Međutim, ciklus se prekinuo u šesnaestom stoljeću. Ministarstva su »napusti la dvor«, ali kralj nije izgubio kontrolu nad njima. . .40

Ovo razdoblje administrativnog jačanja države bilo je istovremeno, kako nas Hill također podsjeća, »jedino razdoblje u engleskoj povijesti od 1066. u kojem zemlja nije imala prekomorskih posjeda (osim Irske)«41. Prema tome, svi su se upravni kapaciteti mogli usmjeriti prema unutra. Rezultati su vrlo izravni i vrlo važni.

Engleska je uspjela razviti jaku prijestolnicu kao objedinjujuću kulturnu i eko-nomsku silu42. Engleska je isto tako uspjeTa održati unutrašnji mir u doba previra-nja na kontinentu, bez stalne vojske, što djelomično objašnjava njen industrijski napredak43. Kako to da je Engleska prošla bez vjerskih ratova, koji su potresali kontinent, kad bi se moglo tvrditi, kako to čini R. B. Wernham, da su u razdoblju nakon mira u Cateau-Cambresisu »britanski otoci zbog svoje unutrašnje nestabil-nosti (izazvane uglavnom neizvjesnošću oko engleske baštine)... bili opasno po-dručje i žarište suparništava zapadne Evrope«?44 Uglavnom su upravo to supar-ništvo i relativna iscrpljenost francuskog i španjolskog carstva (o kojem smo već govorili), zajedno sa smjelošću Zakona o vrhovnoj vlasti (Act of Supremacy) kojim je 1559. Engleska postala anglikanska država45, »omogućili pojavu treće velike sile u zapadnoj Evropi i kasnije eliminiranje dvojnog imperijalizma Habsburga i Valo- isa višestrukom ravnotežom snaga«46.

Relativni unutrašnji mir i nepostojanje stalne vojske značili su također manje potrebe za oporezivanjem i za birokracijom, nabujalom preko efikasne veličine prodajom funkcija47. Centralna vlast se širila efikasnijom birokracijom, a ne većim (i neugodnijim) aparatom. Ekspanziju centralne vlasti omogućio je i ekonomski položaj samog vladara, najvećeg zemljoposjednika Engleske48. Međutim, s obzirom na to da je kralj bio najveći zemljoposjednik u relativno izoliranoj i ujedinjenoj nacionalnoj ekonomiji čija se snaga trebala graditi na novim industrijskim aktivnostima, gdje su bili njegovi interesi? Nema dvojbe da su kraljevi interesi bili dvoznačni budući da je kao zemljoposjednik nastojao maksimirati prihode svojih posjeda, a kao kralj maksimirati prihode koje je dobivao od zemljoposjednika49. Kralj je mogao riješiti tu dilemu i reduciranjem svoje zemljoposjedničke uloge. Međutim, u tom je slučaju monarhiji trebao alternativni izvor prihoda. U tu je svrhu 1610. kralj ponudio parlamentu »Veliki ugovor« — razmjenu svojih feudalnih prava

Page 109: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

156

za godišnju rentu50. Prijedlog je propao zbog neslaganja oko godišnjeg iznosa. Budući da se iznos kraljevske rente tada smanjivao, neuspjeh u postizanju dogovora je pridonio političkim napetostima toga doba.

Unutrašnja nestabilnost i unutrašnji mir, administrativna revolucija ali razmjerno mala birokracija, nacionalna mreža tržišta i kralj kao veliki zemljoposjednik — neobična kombinacija, koja vodi do Aylmerovog »paradoksa i banalne istine da je Engleska u doba prvih Stuarta bila istovremeno zemlja s velikim i s vrlo malim upravnim aparatom«5'. Taj je paradoks u stvari tajna relativnog uspjeha Engleske. Kako bismo ga shvatili, moramo preći na jednu od centralnih polemika u suvremenoj engleskoj historiografiji: na karakter engleskih viših slojeva u stoljeću prije engleske revolucije, i na ulogu toliko osporavanog »gentryja«.*

Literatura o toj polemici, »bura oko gentryja«52, kako je naziva J. H. Hexter, podsjeća nas na brzi i naizgled beskrajni pingpongaški volej pri čemu se svaki udarac briljantno parira ad infinitum. Potrebna je rastresenost, a ne koncentracija, kako bi se shvatilo da se radi o dvjema isprepletenim polemikama: jednoj koja se odnosi na stvarne prijeporne momente engleske povijesti u »drugom« šesnaestom stoljeću i drugoj povezanoj s temeljnim pristupima suvremenoj društvenoj znanosti. Oboružani tim saznanjem, moramo se zatim koncentrirati kako bismo zapazili da neki autori u stvari vrlo brzo mijenjaju stranu usred debate, stvarajući time iluziju jedne jedine izravne »igre«.

Tu je polemiku teško rasplesti zato što je i sama priča tako složena. Počnimo ti-me što ćemo pogledati što se, kako se smatra, dogodilo u vezi sa zemljoposjedništ- vom.

Frank C. Sponer tvrdi da je duboka ekonomska kriza koja je potresla Evropu od oko 1540. do 1560. »bila posebno teška u slučaju Engleske...«” To je nedvojbeno

* niže plemstvo, plemići-posjednici bez titula (u Engleskoj i Mađarskoj); društveni sloj između srednje klase i pravog plemstva (op. prev.)

Page 110: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SNAŽNE DRŽAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

177

jedan od faktora koji je doveo do službenog proklamiranja Reformacije, što je omogućilo konfiskaciju samostanskih i ostalih crkvenih posjeda. Kralj je tada prodao većinu tog zemljišta kako bi došao do neposrednog prihoda i istovremeno pridonio političkoj konsolidaciji, dajući kupcima »čvrst interes za protestantizam«54, kako ga naziva Christopher Hill. Ta je politička odluka značajno povećala količinu zemljišta na tržištu, što je ubrzalo cijeli proces proširenja kapitalističkih oblika poslovanja na način i u mjeri kakve u to doba ne nalazimo ni u jednoj drugoj evropskoj zemlji (osim možda sjeverne Nizozemske)55. Jednom prodana zemljišta ponovno su se prodavala (često i mnogo puta). Do čega je sve to dovelo u toku slijedećih 75 godina? To je, kako se čini, jedan od kamena temeljaca debate.

Po svemu sudeći, razmjerno se malo polemizira o dva argumenta što ih navodi R. H. Tawney u svojim prvim esejima. Prvi je od njih »da je aktivno tržište zemljištem u cjelini bilo usmjereno na povećanje broja posjeda srednje veličine uz smanjenje broja najvećih posjeda«56. Obratimo međutim pažnju na činjenicu da nam taj argument automatski ne kaže ništa o tome tko su — plemići (peers) ili »gentry«— vlasnici tih posjeda »srednje veličine«57. Prema drugoj Tawneyjevoj poanti, taj je zemljišni pomak doveo do »poslovnije poljoprivrede«58.1 ovdje imamo relativno malo polemiziranja.

Međutim, kakva je društvena podjela onih kojih su upravljali zemljom? Eto Hexterove »bure«. Ona ide mnogo dalje od semantičkog spora, iako i semantika igra određenu ulogu budući da svatko pridaje različita značenja pojmovima kao što su aristokracija, gentry (viši gentry, niži gentry, obični

Page 111: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SNAŽNE DRŽAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

gentry, rentijeri) i yeomen*. Nije nimalo slučajno što je ovo pitanje predmet žestoke rasprave znanstvenika jer, i u tome je cijela poanta, ovo razdoblje u engleskoj povijesti nije samo trenutak ekonomskih promjena i velike individualne drusjyene mobilnosti već i doba promjene kaTegorlJa^ Nismo samo mi nesigurni u određivanju oznaka značajnih društvenih-grupacija: bili su to i njihovi suvremenici59. Međutim, ukazivanje na neodređenost nekog pojma u danom razdoblju ne znači ukazivanje na njegovu beskorisnost. Dapače, ono bi trebalo potaći istraživača na skeptičnu smionost.

Kako bismo razmrsili konce moramo se prije svega držati kategorija rasprave. Razmotrimo uzastopno aristokraciju, gentry i yeomene. No, podsjetimo se pri tom činjenice da su »ekonomske promjene požurivale inicijativnije [među onima koji su upravljali zemljom, bez obzira na oznaku] na primjenu novih metoda u gospodarenju posjedom.. . Oni su mogli mnogo dobiti prilagođavanjem novim trgovačkim uvjetima. Mogli su mnogo i izgubiti ako su bili konzervativni pa se pridržavali starih metoda«60. Prilično je jasno da ovdje nema sveobuhvatne korelacije društvenog statusa i prilagodljivosti na zahtjeve kapitalističke poljoprivrede. Lawrence Stone okrivljuje aristokraciju za »nestručno gospodarenje« velikim posjedima i »sve veću sklonost prema upadljivom nemaru« tako da se »jaz između prihoda i izdataka povećao od male pukotine do provalije«61. Osim toga, aristokracija je morala snositi visoke troškove parničenja i javnih službi jer su »Tudori djelovali preko neplaćene birokracije«62. No njihovi napori da povećaju prihod bili su uzaludni: davali su zemljište u dugi zakup kako bi brzo došli do gotovine; pretjerano posuđivali; zavisili o naklonosti države sve dok država više nije mogla — ili nije htjela — davati. Sve uzalud:

Proces iscrpljivanja ekonomskih izvora aristokracije... nastavio se bez prekida tokom ci jelog Elizabetanskog razdoblja. . . Već 1603. se činilo da je cijela hijerarhijska struktura tu- dorskog društva na rubu propasti63.

* seljaci — posjednici (maloposjednici), samostalni seoski gospodari, slobodnjaci (prev.)

12 SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Page 112: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

178

Međutim, nekoliko godina kasnije taj isti autor pjeva hvalospjeve inventivnosti i inicijativi tih istih aristokrata u tom istom Elizabetanskom razdoblju:

U tom razdoblju plemstvo je igralo ulogu koju ni jedna druga klasa, ni gentry ni trgovci, nije mogla niti bila spremna nadmašiti... Važnost aristokracije u tom razdoblju posljedica je njene spremnosti da stimulira i financira nove pothvate, koji su se smatrali riskantnima pa stoga nisu imali podršku opreznijih društvenih skupina. Budući da su krupno rudarstvo i metalurgija bili još novi u doba Tudora, aristokracija je preuzela vodstvo u njihovoj ekspanziji. I oceanska trgovina i istraživanje su bili novi, pa je i tu aristokracija odigrala istaknutu ulogu64.

Inicijativa nije izostala, čini se, ni na njihovim posjedima:Starije plemstvo je pokazalo iznenađujuću spremnost. . . za razvijanje novih resursa na

svojim posjedima. .. Ekonomsko i društveno slabljenje plemstva, u odnosu na gentry, između 1558. i 1642. nije ni u kojem slučaju posljedica nedostatka poduzetničke inicijative65.

Bilo bi teško pomiriti ove dvije Stoneove »slike«. Budući da su Stoneovi stati-stički podaci o stupnju financijske krize aristokracije doživjeli toliko napada, i budući da se on nakon toga djelomično ali ne i potpuno povukao66, mogli bismo se lako upitati, zajedno s Trevor-Roperom,

ako su »više od dvije trećine engleskog plemstva 1600. godine živjele ne samo iznad svojih mogućnosti već na rubu financijske propasti«. .. kako ćemo objasniti činjenicu da se plemstvo ne samo oporavilo od te neposredno prijeteće propasti već i preživjelo daleko veću krizu slijedećih šezdeset godina? Njihova neumjerenost se nije smanjila u tom razdoblju. .. Kako im je to uspjelo?67

Prema objašnjenjnu Trevor-Ropera, neugodni položaj aristokracije, »premda autentičan, nije bio ni izdaleka tako ozbiljan kako to pretpostavlja g. Stone sa svojim nategnutim ciframa«; Trevor-Roper također tvrdi da se plemstvo »čvrsto držalo« svog zemljišta, te da je porast vrijednosti zemljišta nakon 1600. pridonio »više nego kralj James, ili bilo koji kralj« održavanju njihovog bogatstva68. Međutim, kako se pokazalo, Stone to nije osporio. Iako prema njemu taj proces počinje 1620, on kaže:

I najnesposobniji [član zemljoposjedničkih klasa] mogao se okoristiti velikim povećanjem prosječne rente početkom sedamnaestog stoljeća, a izravnavanje cijena nakon toga umanjilo je Važnost neefikasnog gospodarenja posjedom69.

J. H. Hexter napada i Stonea i Tawneyja s jedne strane, i Trevor-Ropera s druge, te tvrdi:

Osamdesetih godina šesnaestog stoljeća javlja se bum na tržištu zemljišta i, kako se čini, taj se bum održao slijedećih pedeset godina. . . Opće povećanje vrijednosti zemljišta u cjelini je vjerojatno bilo najrentabilnije uglavnom onima koji su imali najviše zemljišta, tj. upravo onom segmentu zemljoposjedničke klase koji su i Tawney i Trevor-Roper proglasili ekonomski debilnim70.

Doduše, izuzevši nadmudrivanje oko datuma, Hexterov stav u vezi s ovim pita-' njem se ne razlikuje od Stoneovog i Trevor-Roperovog. Pređimo napokon na još jedan, četvrti stav, koji se u mnogočemu razlikuje od prva tri — na stav Christo- phera Hilla. Evo što on kaže u vezi s našim pitanjem:

I tako je dijelu aristokracije Reformacija donijela ekonomski gubitak, iako ne klasi kao cjelini. Moramo paziti da taj proces [prijenosa zemljišta] ne posmatramo kao nešto »anti-feu- dalno«. Dapače, u izvjesnom smislu raspuštanje samostana je dovelo do intenzifikacije feudalizma budući da je znatno povećalo opseg zakupa...

Crkvena imovina koja je prešla u ruke monarhije ubrzo je potraćena... Prema tome, u kratkoročnom smislu Reformacija je ojačala položaj svjetovne zemljoposjedničke i vladajuće klase u cjelini, iako je oslabila neke od njenih do tada moćnih pripadnika71.

Ako, prema tome, pitanje aristokracije nije toliko sporno koliko se činilo na prvi pogled, možemo li reći isto za gentry, prvobitno žarište polemike? Gentry

Page 113: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SNAŽNE DRŽAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

179

je, naravno, mnogo neodredeniji pojam. Cooper navodi neke od teškoća u tom pogledu:

Plemstvo je skupina pojedinaca koji uživaju pravno definirani status koji pripada. .. samo jednom muškom članu svake obitelji. Prema tome, mlađi sinovi plemića i njihovi nasljednici se javljaju kao gentry u klasifikaciji profesora Tawneyja. Kad god su to sebi mogli priuštiti, veliki su zemljoposjednici obično bili darežljiviji prema svojim sinovima, u gotovini ili zemljištu, no što se ponekad smatra... Takva briga je svakako utjecala na raspodjelu imovine... Pripadnici gentryja se ne vrbuju, poput plemstva, samo odozdo, već i odozgo. .. Osim toga, te su grupe inkompatibilne u još jednom pogledu: plemstvo je grupa koja je strogo definirana pravnim statusom, dok se gentry ne može definirati ni na koji sličan način. Radi se o klasifikaciji po bogatsvu i, u određenoj mjeri, načinu života... Iako su se velikaške titule prodavale nakon 1603, samo bogatstvo i način života nisu nikada osiguravali ulazak u redove plemstva72.

U tom slučaju, što je gentry? Pripadnici gentryja još nisu plemići, a iznad su »yeomena«, pojma koji je teško definirati kao i pojam gentryja. Međutim, tada otkrivamo da »gentry« obuhvaća ne samo mlađe sinove plemića već i razne druge kategorije kao što su vitezovi (knights), štitonoše (esquires) i rentijeri (gentlemen). To bi trebalo razjasniti razvoj događaja. U hijerarhijskom poretku feudalnog društva razvio se velik broj kategorija propisanog ranga, dužnosti, prava i počasti. Slojevi su se stalno razvijali, pri čemu je, naravno, obiteljski kontinuitet bio nestabilan, a dohodovni korelati različiti. Ekspanzija kapitalističke poljoprivrede se odrazila u sistemu stratifikacije novom kategorijom »zemljoposjednika« (koju bismo svakako mogli podijeliti na potkategorije prema veličini posjeda). Gentry se pojavio kao pojam koji obuhvaća kapitalističke zemljoposjednike. Ostali pojmovi nisu nestali. Međutim, »gentry« je bila grupna etiketa koja se polako širila te upila i izbrisala ostale kategorije. U Elizabetanskom razdoblju postojali su još uvijek »aristokrati« i »yeomeni« uz, u najmanju ruku, »gentry«. U dvadesetom stoljeću postoje zapravo samo »farmeri« (poljoprivrednici). Nećemo ništa postići ako kon- kretiziramo »gentry« definirajući ga onako kako je bio definiran u određenom vremenskom trenutku ili utvrđujući društvenu realnost kakva je postojala u tom vremenskom trenutku. Cijelo pitanje »gentryja« svodi se na to da gentry nije bila samo klasa u formiranju već i koncepcija u formiranju. No, radi se zapravo o novom vinu u starim bocama. F. J. Fisher to formulira, po mom mišljenju, upravo kako treba: »Ekonomske promjene novog šesnaestog i sedamnaestog stoljeća nisu toliko stvarale nove kategorije ljudi koliko su nudile postojećim kategorijama nove prilike i nadahnjivale ih novim duhom«73.

Cristopher Hill, naprotiv, samo pridonosi zbrci (po mom mišljenju) ovom for-mulacijom problema:

Moramo svakako poći od činjenice da »gentry« nije bila ekonomska klasa. To je bila društvena i pravna klasa; ekonomski je bila podijeljena. Inflaciono stoljeće prije 1640. bilo je velika prekretnica koja je dovela do ekonomskih podjela u svim dijelovima društva. Uspjeh je neke yeomene doveo do gospodstva, dok su drugi potonuli. Neki su plemići akumulirali goleme posjede, a neki su pak bili na rubu bankrota. Lako je tvrditi da je »gentry« bio »u usponu« ili »propadao« ako uzmemo uzorke klase, jer neke su obitelji pošle jednim a druge drugim putem74.

Iako mi se empirijski opis društvenih činjenica čini besprijekornim, ovakvo te-oretiziranje (po mom mišljenju) ispušta iz vida poantu, i to upravo marksističku poantu. »Obilježje gentryja«, kaže Julian Cornwall, »bilo je vlasništvo nad zem-ljom«75. Izraz »gentry«je počeo obuhvaćati grupu ljudi koji su svi bili u istom od-nosu prema sredstvima proizvodnje: vlasnike otuđive zemlje koji su proizvodili za tržište. Na jasnoću tog procesa negativno utječe činjenica da su se još uvijek cijenile društvene beneficije jedne starije pravne kategorije76, iako je opći ekonomski poriv bio dominantni faktor koji je objedinio tu kategoriju u šesnaestom stoljeću i kasnije. Unutar neke ekonomske klase pojedinci mogu

Page 114: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

180

biti bogatiji, uspješniji na tržištu, od ostalih. Razlika dohotka ne dokazuje da neka grupa nije klasa.

Prema tome, što to znači u smislu već klasične debate o gentryju? Tawney u osnovi tvrdi da je gentry bila grupacija čiji je način života bio bolje prilagođen preživljenju, u eri inflacije, nego način života rastrošnog plemstva i nesolidnih špekulanata. »U usporedbi s avanturistima koji su trgovali imovinom koju nikada nisu vidjeli, lokalni posjednici [gentry] su bili stalni stanovnici suočeni s običnim pljačkašima«77. U odnosu na svoje francuske pandane oni su bili u prednosti »jer su samo malobrojni i najotporniji mogli opstati zbog nesmiljenosti engleskog obiteljskog sistema koji je pojedinca žrtvovao instituciji«78. U političkom smislu, bili su daleko jači od svojih nizozemskih pandana, »potpuno odvojenih od svojih korijena79 jer su »objedinjavali vezu s lokalnom i pučkom sredinom, bitnu za predstavničku ulogu, s aristokratskom aromom nobiles minores, te povlačili svaki potez s taktičnim, ali nemilosrdnim realizmom«80.Stoga su oni epitom procesa slijeda elita koji je, kako tvrdi Pirenne, bit društvene povijesti kapitalizma81. Zbog toga »političke institucije nisu bile u skladu s ekonomskim realnostima« što je neizbježno dovelo do engleske revolucije koju je vodio »nadobudni« gentry i koju su izazvale »bezlične snage koje su bile prejake pa ni parlament ni vladar nisu mogli njima upravljati«82.

Kao što je dobro poznato, Trevor-Roper u svom napadu, pored osporavanja Tawneyjevih statističkih podataka i kodiranja83, u osnovi izražava mišljenje da je osnovni model političke arene pogrešno postavljen:

Već sam natuknuo da su funkcije, a ne zemljište, bile osnova nedvojbenog »uspona« mnogih obitelji. Htio bih sada poći dalje. Umjesto razlike između »starih« i »novih« zemljoposjednika, između plemstva i gentryja, predložio bih — kao značajnu razliku tipičnu za zemljišno društvo u doba Tudora i Stuarta — razliku između »dvora« i »provincije« između funkcionara i običnih zemljoposjednika...

Kako su se samo obogatili funkcionari Henrika VIII koji su obavili nacionalizaciju sa-mostanskih posjeda! Naravno, najbolje prilike pripale su njima i njihovim lokalnim zastupni -cima, pripadnicima gentryja i istovremenim funkcionarima u grofovijama...

Međutim, što se dogodilo s običnim pripadnicima gentryja, onima koji nisu bili na takvim položajima? Kako je svaki plijen postajao vredniji, tako je za njih bio i nedostižniji84.

Pri tome, engleski građanski rat možemo smatrati, barem djelomično, pobunom porezima preopterećenog »običnog« gentryja protiv renesansnog dvora.

Napokon, J. H. Hexter uporno tvrdi da postoji i »treća skupina engleskih zem-ljoposjednika«85. Ako pogledamo parlamentarnu opoziciju Stuartima, kaže Hexter, vidjet ćemo da to nije Tawneyjev »ruralni srednji stalež gladan moći« jer je »bogati seoski gentry« (zar se to zaista toliko razlikuje od Tawneyja?); niti su to Trevor- Roperovi »gnjevni siromašni seljaci« jer su oni bili »neobično dobro obrazovana grupa ljudi« (je li to zaista inkompatibilno sa stavom Trevor-Ropera?)86.

Međutim, ako slijedimo Hexterove uporne tvrdnje, one će nas dovesti do prilično jasne slike o društvenoj ulozi gentryja, iako ne do one koju on, po svemu sudeći, ima na umu. Na jednom mjestu u svojoj kritici Hexter kaže: »Još uvijek smo suočeni s problemom koji je naveo Tawneyja na njegovo istraživanje ... Zašto je upravo u tom povijesnom trenutku 'provincija’ pronašla svoje vodstvo u društvenim slojevima ispod vrha? Zašto ga je našla u gentryju a ne među plemstvom?«87 Hexterov odgovor svodi se u osnovi na to da politički

Page 115: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SNAŽNE DRŽAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

181

uspon gentryja treba objasniti sve većom vojnom moći kralja i istodobnim slabljenjem vojne moći teritorijalnih velikaša. »Stoga je gentry u doba Tudora djelovao sa više samostalnosti od svojih prethodnika u doba Lancastera i Yorka...«88 Kao što su mnogi primijetili, tko je ikada tvrdio suprotno? I, kako umjesno primjećuje Stone: »Hexterov deus ex machina u objašnjenju uspona gentryja do političke vlasti je sve u svemu previše površan: on kaže da je aristokracija izgubila vojnu kontrolu. Naravno; ali zašto se to dogodilo?«891 tako se vraćamo na središnje varijable o kojima smo govorili (kao i Tawney i Trevor-Roper): na rast birokratskog državnog aparata i na razvoj kapitalističke poljoprivrede — te na vezu između njih90.

Hexter se zatim obara na »mit srednjeg staleža«. Ovdje, međutim, on zapravo osporava liberalizam devetnaestog stoljeća a ne »nesvjesni« marksizam koji, po njegovom mišljenju, nalazimo u osnovi znatnog dijela suvremene ekonomske povijesti91. U stvari, ni njegova analiza nije tako daleko od analize Tawneyja i Trevor- Ropera. Tudori, kaže Hexter, nisu bili skloni srednjem staležu, osim »male interne klike tudorskih trgovaca-bankara«, grupe »dvorski vezanih kapitalista«92.

Politika Tudora je zaista bila vrlo dosljedna:Bila je obično vrlo osjetljiva na uvriježene interese. Štitila je stare interese i stvarala nove, u

novim oblicima inicijative... Tudori se u svojoj politici nisu tvrdoglavo opirali promjenama niti su im s druge strane davali punu slobodu, već su ih vodili i nastojali prilagoditi, kako neki kažu, pravilima u skladu s određenim redom93.

Hexter zatim još dodaje da su »Tudori smatrali srednji stalež kravom muzarom države«94.

Međutim, upravo je Lawrence Stone naglasio stupanj ekonomske kontrole Tudora, njihovo favoriziranje malog broja poduzetnika ali ne buržoaskih slojeva u cjelini, te poticanje odnosno jačanje vojne moći države95; isto tako, bit Trevor-Rop- erove argumentacije se svodi na to da se gentry pobunio protiv uloge krave muzare.

Napokon, kaže Hexter, nije točno da se kapitalistički duh pojavio tek u šesnaestom stoljeću jer je već postojao dugo prije toga, niti je točno da su »zemljoposjednici u šesnaestom stoljeću čekali na primjer i inspiraciju gradskih trgovaca«96 kako bi se počeli baviti kapitalističkom poljoprivredom. Upravo tako! No, tada se vraćamo na predodžbu nove kapitalističke klase iznikle iz raznih društvenih sredina97.

Zašto bi to trebalo biti čudno? Kao što smo već vidjeli, to se događalo posvuda u evropskoj svjetskoj privredi98. Nema dvojbe da se politički izraz različitih pod- grupa u okviru »gentryja« razlikovao. Tako na primjer Barrington Moore govori o političkoj opoziciji Trevor-Roperovog »propadajućeg gentryja« na način koji taj fenomen čini posve kompatibilnim s političkom opozicijom Tawneyjevog »gentryja u usponu«. On citira Tawneyja: »Mnogi pripadnici gentryja stagniraju ili propadaju. Bilo bi lako naći plemiće-zemljoposjednike koji slijede vrijeme i do maksimuma iskorištavaju svoje posjede«99. Moore na to kaže, govoreći o onima koji su »stagnirali«:

Ta »gunđala« su možda dala dio radikalnog elementa koji je stajao za Cromwellom i pu-ritanskom revolucijom, iako se glavni počeci tog poriva javljaju niže na društvenoj ljestvici. Tako se, pod utjecajem trgovine i nešto industrije, englesko društvo raspadalo odozgo nado lje na način koji je omogućavao grupicama radikalnih nezadovoljnika, što su ih proizvele te iste snage, da se privremeno pojave na pozornici... U tom procesu raspadanja starog reda na na površinu izranjaju dijelovi društva koji su pretrpjeli neuspjeh zbog dugoročnih ekonomskih trendova i obavljaju dobar dio nasilnog »prljavog posla« u uništavanju ancien regime-a, utirući

Page 116: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

182

time put novom skupu institucija. U Engleskoj je glavni prljavi posao te vrste bio simbolički čin pogubljenja Charlesa I100.

Page 117: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SNAŽNE DRŽAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

183

Hexter je vjerojatno u pravu kad izražava mišljenje da su postojale tri vrste zemljoposjednika — »u usponu«, »propadajući« i ostali. Isto je tako vjerodostojna pretpostavka da je politička opozicija obično u korelaciji s prvim dvjema vrstama više nego s trećom. U objašnjavanju političke situacije u doba prvih Stuarta ti su detalji presudni101. U procjeni trendova društvenih promjena daleko je važnije sagledati uspon gentryja kao društvene kategorije, a ne kao ekonomske snage ili političkog entiteta.

Usmjeravanje pažnje na detalje — iako često razgolićuje prazninu slabih generalizacija — može isto tako zasjeniti stoljetne promjene. Nakon upravo takve detaljne analize složenosti društvene mobilnosti u Engleskoj u to doba, Lawrence Stone ističe da oblik te analize ispušta iz vida dvije važne promjene u engleskom društvu:

Prva je od njih bila polarizacija društva na bogate i siromašne: viši slojevi su brojčano re-lativno narasli i njihovi su se realni prihodi smanjili. Druga se promjena odnosi na veću jed-nakost viših slojeva: kao prvo, bogatstvo i moć gentryja su se općenito povećali u odnosu na bogatstvo i moć aristokracije; drugo, bogatstvo, broj i status obrtnika i školovanih ljudi su porasli u odnosu na zemljoposjedničke slojeve102.

J. Hurstfield navodi sličan moment i naglašava njegov utjecaj na političku situaciju u »drugom« šesnaestom stoljeću:

Aristokracija u Engleskoj nije nikada postala kasta, a zemljoposjednici-gentry nisu nikada postali niže plemstvo. Stoga je odnos između srednjih i viših slojeva bio mnogo tješnji nego njihov odnos s monarhijom; u doba krize, oni su imali mnogo više dodirnih točaka međusobno nego s krunom10’.

I Stone i Hurstfield ukazuju na presudni moment: na proces pojave nove klasne kategorije u kojoj je »stara« distinkcija aristokracija-gentry gubila značaj TKako to rezimira Perez Zagorin, opća je tendencija dugog šesnaestog stoljeća u Engleskoj bila »dati ljudima ... koji su mogli uložiti kapital u poljoprivredu, trgovinu i industriju ... vlast nad društvenim životom«104. A ta je združena klasa napredovala na račun seljaštva105. Engleska situacija je dobar primjer LattTmbreove generalizacije: »U svakom društvu koje se postepeno mijenja ima uvijek onih koji se drže najboljih ostataka starog poretka i istovremeno iskorištavaju najbolje prednosti novoga, što s vremenom dovodi do znatne diversifikacije...«106

Ako je »gentry« jednostavno naziv za kapitalističke zakupnike u doba kad su postali klasom, što su yeomeni? »Yeomen« je izraz posve poput »gentryja«, tj. prethodno postojeći društveno-pravni izraz čiji se sadržaj razvijao u šesnaestom stoljeću. U svojoj knjizi o engleskim yeomenima Mildred Campbell podrobno razmatra razne upotrebe te riječi i njen odnos s izrazima kao što su farmer*, gentlemen†, freeholder‡, husbandman§ i laborer**, pa jetko primjećnjuje: »Može se odmah reći da nema ničega toliko eksplicitnog koliko upravo odbačena distinkcija«'07. Njen je zaključak da

status yeomena, u smislu njegovog odnosa s drugim grupama u društvenoj strukturi, po-prima prilično određen karakter. Oni su bili solidni ruralni srednji sloj koji se uglavnom bavio zemljištem i poljoprivredom, grupa koja je živjela »u umjerenoj zoni između veličine i oskudice« služeći Engleskoj kao »posrednik« ... između gentryja i seljaštva108.

* zakupnik (prev.)

† rentijer (prev.)

‡ neograničeni vlasnik nekretnine (prev.)

§ poljoprivrednik, seoski gospodar (prev.)

**[***♦*] težak (prev.)

Page 118: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

184

L-

Kako bismo ocijenili ulogu te grupe moramo se vratiti na temu o kojoj smo govorili u jednom od ranijih poglavlja, o razvoju sistema držanja posjeda u engleskoj

Page 119: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SNAŽNE DRŽAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

185

poljoprivredi. U svojoj diskusiji geneze kapitalističke zemljišne rente Marx daje presudnu poantu koja se često previđa u egzegezi njegovih pogleda:

Čim renta poprimi oblik novčane rente, i time odnos između seljaka koji plaća rentu i zemljoposjednika poprimi oblik ugovornog odnosa — promjena koja je općenito moguća tek pošto svjetsko tržište, trgovina i manufaktura dosegnu određeni relativno visoki nivo — nastupa neizbježno i zakupljivanje zemlje kapitalistima. Oni su dotada stajali izvan ruralnih okvira, a sada na selo i u poljoprivredu prenose kapital stečen u gradovima i, s njim, razvijeni kapitalistički način rađa — tj. stvaranje proizvoda koji je samo roba i isključivo sredstvo prisvajanja viška vrijednosti. Ovakav oblik može postati općim pravilom samo u onim zemljama koje vladaju svjetskim tržištem u razdoblju prelaza s feudalnog na kapitalistički način proizvodnje109

Relevantnost Marxove poante je u tome što proces transformacije sistema držanja posjeda nije svojstven samo Engleskoj, što je očito. Međutim, kako Engleska (i Nizozemska republika) postaju sve više i više matični teritoriji evropske svjetske privrede u »drugom« šesnaestom stoljeću (i još više potkraj sedamnaestog stoljeća i u osamnaestom stoljeću), proces se u tim područjima nastavlja i ubrzava upravo zato što ta područja predstavljaju maticu. Izvori se moraju efikasnije upotrebljavati — i to je kritični moment — kako bi se iskoristio centralni trgovački i financijski položaj u svjetskoj provredi. Zemljovlasničkim slojevima u Engleskoj se isplatilo preći na sistem potpuno otuđivog zemljišta, kao što se zemljovlasničkim slojevima u Poljskoj (pa čak i u, recimo, južnoj Francuskoj) isplatilo da ograničavaju promjene u tom smjeru.

Postizanje potpune otuđivosti zemlje, i robne_ proizvodnje kao najvažnijeg aspekta poljoprivrede, zaTTtTjevane samo eliminiranje raznih vrsta feudalnog sistema držanja posjeda. Treba eliminirati i seljaka jer seljak može zauzimati zemlju i baviti se marginalnim proizvodnim aktivnostima koje ne maksimiraju kratkoročnu rentabilnost. Kako je u stvari postignuta ta eliminacija?

Kako ističe H. John Habakkuk, postoje tri načina izvlaštenja seljaka: istjerivanje s posjeda i uklapanje zemljišta u domenu; prisiljavanje seljaka da ustupe doživotna prava držanja posjeda i prihvate ograničeni zakup; ograničavanje općinskih prava seljaka. Habakkuk tvrdi da su u »drugom« šesnaestom stoljeću takvim oblicima eksproprijacije bili stvarno izloženi samo oni seljaci koji su bili zakupnici na ogra-ničeni rok ili doživotno bez prava obnove zakupa, i procjenjuje da je njihov broj iz-nosio ukupno samo oko 35% seljaštva110. Što se tiče prodaje zemljišta, situacija nije ni izdaleka jednoznačna:

U tom razdoblju ... bilo je svakako plemića (seigneurs) koji su kupovali zemlju od seljaka; bilo je isto tako seljaka koji su akumulirali toliko dobara da su se uzdigli u redove gentryja. U oba slučaja rezultat je bio smanjenje seljačkih posjeda. No, bilo je i seljaka koji su kupovali velike posjede (domene) što su se nudili na prodaju, ili uzimali zemlju u zakup pod određenim uvjetima (copyhold). Opći saldo tih transakcija nije poznat. Doduše, lako je moguće da je, sve u svemu, seljaštvo time više dobilo nego izgubilo; dok su s jedne strane plemići izvlaš- ćivali seljaka, seljaci su s druge strane, stjecanjem dobara, nagrizali domene plemića111.

No, engleska poljoprivreda se još nije potpuno kapitalizirala. Yeomen je u šes-naestom stoljeću još uvijek igrao određenu ulogu. Sve jača komercijalizacija poljo-privrede u to doba nudila je maloposjedniku ne samo »opasnost« već i »prilike«. Campbell donekle romantično opisuje yeomene kao herojske figure:

Spletkarski veleposjednici i susjedi gladni zemlje bili su uvijek spremni da iskoriste ljudske nedaće. Iako su se cijene uglavnom stalno povećavale, javljale su se ponekad i oscilacije koje bi nastupale bez upozorenja te neizvjesnim slijedom. I druga su zla pridonosila nesigurnosti tog doba. Strah od nekontroliranih epidemija bio je stalno prisutan. Požari su bili česti, a osiguranje bilo kakve vrste praktički nepoznato. Čovjek je za takve crne dane morao imati pri ruci ušteđevinu, ili se zaduživati... Međutim, kada se radi o biti ili ne biti, čovjek obično nastoji postići prvo ako ima i malo izgleda... Usprkos opisanim neizvjesnim uvjetima, mali je čovjek, više nego ikada prije u povijesti zemljoposjedništva u Engleskoj, marljivošću i inicijativom mogao iskoristiti priliku. Oni koji su uspjeli preživjeti nedaće nalazili su u višim cijenama i boljim tržištima prilike za stjecanje profita koje su ih poticale na još veći trud. Dobitak rađa želju za još većim dobitkom112.

Ako se yeomen i nije neposredno okoristio raspuštanjem samostana, s vremenom je ipak mogao dobiti svoj komad kolača113. Kao što ističu mnogi autori, to je doba dviju vrsta ograđivanja: veliki su se posjedi ograđivali radi ispaše, a male parcele

Page 120: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

186

spajale komasacijom radi efikasnije obrade. Yeomeni su igrali centralnu ulogu upravo u tom drugom procesu, ulogu koja je bila još važnija zbog važnih društvenih posljedica, tj. povećanja ponude hrane bez političke opozicije na koju je nailazilo ograđivanje pašnjaka114. Dio poboljšanja pridonijeli su drugi faktori koji su povećali učinak rada. Joan Thirsk to pripisuje

primjeni intenzivnijih plodoreda popraćenih obilnijim gnojenjem, upotrebi boljih sorta žita i, što je vjerojatno najvažnije, značajnom povećanju ukupnih ratarskih površina zahvaljujući obradi zemljišta na ugaru i konverziji pašnjaka... Naravno, obilnije gnojenje polja postalo je moguće zahvaljujući većem broju stoke, što je dovelo do velikog povećanja ponude mesa, vune i drugih životinjskih proizvoda. Intenzivnije stočarenje omogućila su poboljšanja pašnjaka i livada ostvarena gnojenjem, intenzivnija proljetna ispaša, navodnjavanja livada u jugozapadnom dijelu zemlje, uzgoj grahorica na drugim površinama te intenzivnija ljetna ispaša na tresetištima i melioriranim obalnim močvarama. Prema tome, poboljšanja u ratarstvu i stočarstvu išla su ruku pod ruku, međusobno se pomažući i potičući regionalnu specijalizaciju i međuzavisnost"s.

Uklapanje Walesa u englesku podjelu rada, koje se odigralo u to doba, pridonijelo je tom procesu poljoprivrednog napretka. Uz ostalo, nametanje engleskih pravnih oblika, osobito prava prvorodstva, dovelo je do velike neizvjesnosti u pogledu sistema držanja posjeda. To je bilo povoljno za stvaranje velikih posjeda u Walesu. »Od jednog kraja Walesa do drugog to je doba stvaranja posjeda i polaganja temelja obiteljskih bogatstava«116. To posebno vrijedi za »anglizirane nizine« koje su se odlikovale »izrazitom nejednakošću veličine posjeda. . .«U7Slutim da su zemljoposjednici bili nerazmjerno Englezi. Kako se čini, stupanj poljoprivrednog napretka izazvan ograđivanjem bio je veći u Walesu nego u Engleskoj. Wales je do tog doba još uvijek trpio od »pljačkaških metoda«118. Međutim, to je značilo još veće pomjeranje stanovništva, koje je migriralo u Englesku, gdje se vjerojatno stapalo s lumpenproletarijatom, dok su mnogi, kako smo već spomenuli, postajali plaćenici.

Campbell kaže da je to bilo doba »gladi za zemljom«119. »Među gladnima za zemljom nitko nije bio pohlepniji od yeomena«120. Glad se očito isplatila sudeći po podacima o seoskoj stambenoj izgradnji u Engleskoj od 1570. do 1640, u razdoblju »velike obnove« (The Great Rebuilding) koja je djelo, prema W. G. Hoskinsu, »krupnijih seoskih gospodara, yeomena i nižeg gentryja, koji su svi bili uglavnom istog društvenog porijekla u srednjovjekovnim stoljećima«121. Lawrence Stone citira istu činjenicu, iako kao još jedan dokaz »uspona gentryja«122, što je ponovno znak neodređenosti oznaka kojima se služimo. Nisu li ti yeomeni jednostavno manje kapitalizirana verzija gentryja, tj. kapitalističkih zakupnika?123

Stvar postaje jasnija ako pogledamo tko je u stvari bio na gubitku u procesu ograđivanja (obiju vrsta). Nastavkom ograđivanja — bilo da se radi o krupnim ograđivanjima ovčara bilo da je riječ o sitnim ograđivanjima sve bolje stojećih yeo-mena — određeni broj ljudi koji je prije živio na zemlji i od nje, bio je prisiljen da je napusti, dok su drugi svedeni na status seoskih bezemljaša, težaka-nadničara124. Taj se proces već dugo smatra centralnim elementom u stvaranju viška radne snage koji je kritični element u »komercijalizaciji engleskog života«125. Do prelaza je došlo između 1540. i 1640. U ekonomskom škripcu neki su sitni seljaci prošli bolje, ali je mnogo veći broj prošao gore126. Štoviše, možda je upravo sam proces oslobađanja seljaka od feudalnih ograničenja poslužio kao dodatni način osiromašenja. U svom članku o ostacima feudalnog kmetstva u tudorskoj Engleskoj Alexander Savine primjećuje paradoksalnu činjenicu da je »kmetu šesnaestog stoljeća njegova osobna zavisnost o vlastelinu postala najteža u trenutku kad je stekao slobodu«127. Taj je paradoks lako razmrsiti. Sloboda nije bila besplatna. Ona se kupovala. Štoviše, mora da je cijena bila visoka, jer Savine primjećuje:

Oslobađanje kmetova smatralo se redovitim izvorom vlastelinskog prihoda.. . Oslobađanje posljednjih kmetova se isplatilo. U šesnaestom stoljeću to se obavljalo tako otvoreno da su Elizabetanski dvorjani znali primati, kao posebni znak naklonosti suverena, punomoć za oslobađanje određenog broja kmetskih obitelji na krunskim posjedima; drugim riječima, mogli su se financijski oporaviti novcem što su ga kmetovi plaćali za oslobađanje128.

Page 121: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SNAŽNE DRŽAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

187

Kmetovi više nisu služili, tokom tjedna, na vlastelinovom imanju129. Naprotiv, »osobna ovisnost kmeta postala je pukom izlikom za iznuđivanje«130. U tom procesu mnogi su nedvojbeno postali siromašni bezemljaši.

Daljnje dokaze u prilog toj pauperizaciji nalazimo u praktičkom nestajanju kate-gorije husbandmana (seoskog gospodara). S jedne strane, neki od njih »napredovali su do statusa yeomena, pa su razlike između husbandmena i yeomena postajale sve nejasnije«131. S druge strane, siromašniji seoski gospodar se postepeno našao u gorem položaju od mnogih seoskih težaka, kolibara (cottagers), pa je djelomično morao nadničariti kako bi izišao na kraj132. Nisu li na mahove zaposleni zemljoradnici smatrali da bi bilo poželjno da postanu redovito zaposleni težaci?

U svakom slučaju, upravo su te dvije kategorije zemljoradnika osjetile utjecaj ograđivanja i kršenja njihovih općinskih prava. Potonje je osobito dovelo do na-puštanja sela i migracije133. Everitt ističe daje sve veća razlika između yeomena i »siromašnih squattera i lutalica, praktički bez zemlje, koje su često tek odnekud iz-bacili«, fenomen koji se mogao zapaziti pogotovo u tek naseljenim šumskim po-dručjima134, i da se »iz potonje grupe, zbog njenog polu-skitničkog karaktera, uglavnom vrbovala sve veća vojska sezonskih radnika koju su stvorile potrebe ko-mercijalne poljoprivrede135.

Tako se pojavio kritični politički problem prosjačenja i skitništva koji je notorna značajka Elizabetanske Engleske136. Prema Franku Aydelotteu, tri su zasebna faktora združeno djelovala na nagli porast skitništva u Elizabetansko doba: to su svakako ograđivanja, kao najvažniji faktor, ali i mir u doba Tudora koji je doveo do raspuštanja ogromne-pleroićke pratnje, te ukidanje samostana i prestanak njihove uloge udjeljivača milostinje. Aydelotte te skitnice smatra društvenim problemom, i njegovo se gledište ne može mnogo razlikovati od gledišta vladara tog doba:

Skitnice šesnaestog stoljeća nisu ni izdaleka bili ni bespomoćna ni neškodljiva klasa. Dapače, oni su jedna od značajnih snaga srednjovjekovne Engleske. Mnogi od njih bili su solidnog porijekla, ali nisu uspjeli pronaći korisno mjesto u ekonomskoj shemi moderne Engleske.

Bili su domišljati u planiranju lopovluka i smioni u njihovom izvršavanju. U njihovim redovima našli su se politički, vjerski i društveni nezadovoljnici i agitatori. Zato su oni u Eliza- betinoj Engleskoj bili i opasnost i pokora. Skitnice su bili tolika napast da su zakonodavci, od Henrika VII nadalje, morali svesrdno razmišljati o rješenju tog problema, donošenjem zakona i osiguranjem njihovog provođenja, sve dok problem nije konačno riješen, u onoj mjeri u kojoj se mogao riješiti zakonodavnim putem, izvanrednim zakonima o siromasima iz 1572, 1597. i 1601.137

Izvanrednim? Možda, iako ne, nedvojbeno, u onom jednostavnom smislu u kojem bi Aydelotte htio da im se divimo.

Ipak, ti zakoni pridonose objašnjenju uloge državnog aparata. Obratimo kao prvo pažnju na činjenicu da se u to doba na mnogim mjestima na sceni javlja »sp-ecijalno« zakonodavstvo, ranije nepoznato u Evropi. Nadale, nije cak riječ ni o istovremenom izumu, već o svjesnom kulturnom širenju138. Drugo, odnos takvog ( zakonodavstva s ekonomskim preobražajima je dvoznačan. Ono je svakako bilo : reakcija na društvenu krizu uzrokovanu ekonomskim promjenama, sredstvo spre- \ čavanja političke pobune139. Međutim, u ekonomskom smislu to zakonodavstvo ne znači izravnu podršku kapitalističkih slojeva. Bio je to oblik političke stabilizacije čije je djelovanje ograničavalo poslodavce isto toliko koliko i radnike, pa čak možda i više140. Takva politika monarhijskog ograničavanja slobodnog djelovanja ka-pitalizma u šesnaestom stoljeću u izrazitoj je opreci sa suradnjom države odnosno njenom intervencijom u procesu velikih i definitivnih ograđivanja osamnaestog stoljeća141.

Često se smatra da su Tudori i prvi Stuarti »zatajili« zato što je konačni ishod njihove politike bila engleska revolucija. Međutim, možda bi englesku revoluciju trebalo smatrati mjerilom »uspjeha« vladara navedenih dinastija budući da su tako dugo uspjeli sprečavati pobunu. Razmotrimo reakcije engleskih seljaka šesnaestog stoljeća pod stresom. Mnogi su odabrali skitništvo. Jedna od mogućnosti bila je i pobuna, i pobune je svakako bilo. Doduše, treba zapaziti da ih je to doba u

Page 122: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

188

Engleskoj bilo manje nego ranije, te manje nego u Francuskoj ili drugdje na konti-nentu.

Vrijedi razmotriti sve te kontraste. R. H. Hilton tvrdi da su ograđivanja šesna-estog stoljeća imala svoju »pretpovijest«. Proces napuštanja zemljišta vodi nas još u trinaesto stoljeće. Naravno, tu je fenomen depopulacije, ali Hilton smatra da je siromaštvo temeljnije objašnjenje ruralnog egzodusa142. Zatim je došlo inflaciono, »dugo« šesnaesto stoljeće. Dok su u istočnoj Evropi zemljoposjednici silom tjerali radnike natrag na zemlju zbog ekspanzije proizvodnje za tržište, Engleska je odab-rala put stočarstva (koje je zahtijevalo manje radne snage) i povećane efikasnosti ratarstva (što je također zahtijevalo manje radne snage). Nimalo ne želeći nepos-redno gospodariti imanjima, veleposjednici su tražili zakupnike i preferirali su »kapitalističke farmere« mjesto »seljaka«143. Budući da je to išlo na štetu mnogih u ruralnim područjima, zašto se seljaci nisu više opirali? Hilton tvrdi da su bili preslabi da bi se opirali144.Daljnju potvrdu nalazimo u zapažanju C. S. L. Daviesa prema kojem je u »prvom« šesnaestom stoljeću bilo razmjerno više seljačkog otpora nego u »drugom«; kad bi teški uvjeti predstavljali dovoljan razlog seljačkih buna, bilo bi se dogodilo suprotno. Renta se počela povećavati brže od cijena tek nakon 1590. Davies navodi dva objašnjenja. S jedne strane, koncepcija varijabilne rente bila je razmjerno nova i prema tome mrska u »prvom« šesnaestom stoljeću, dok su se u »drugom« šesnaestom stoljeću seljaci već navikli na nju145. Drugi, možda još i važniji razlog jest činjenica da ograđivanja nisu negativno utjecala na »yeomene«146.

Pređimo sada na usporedbu sudbine »yeomena« u Engleskoj i Francuskoj u istom razdoblju. Tu je, kako primjećuje Davies, porezni teret najizravnije dovodio do pobuna protiv centralne vlasti, a taj je teret prema Daviesu bio manji u Engleskoj nego u Francuskoj zbog manje veličine države, relativno manjeg broja kupljenih funkcija i stoga relativno jeftinije birokracije, te zbog institucionalne slabosti regija koja je smanjila opterećenje državnog aparata i eliminirala žarišta pobune147.

Pogledajmo napokon još jedan kontrast, onaj između seljačkih buna u Engleskoj u šesnaestom stoljeću i buna u osamnaestom stoljeću. Tawney ističe da je to kontrast između njihovog »prevladavanja... sredinom šesnaestog stoljeća« i njiho-

ve »komparativne rijetkosti dvije stotine godina kasnije«, iako je bio prisutan isti potencijalni uzrok, ograđivanje148. Tawney tvrdi da agrarna previranja u šesnaestom stoljeću »označavaju prelaz s feudalnih pobuna petnaestog stoljeća, koje su se temeljile na jedinstvu svih klasa određenog lokaliteta u borbi protiv centralne uprave, na pobune u kojima se jedna klasa suprotstavlja drugoj opozicijom ekonomskih interesa«149.

Što, prema tome, hoćemo reći? Čini se da je šesnaesto stoljeće, osobito razdoblje između 1540. i 1640, period formiranja klase, kapitalističke poljoprivredne klase (čiji se bogatiji članovi zovu »gentry«, a manje imućni članovi »yeomen«). Društveni proces komasacije zemljišta u Engleskoj toga doba odlikuje se povećanjem prihoda te klase, uključujući tu i njene manje imućne pripadnike, dok se istovremeno javljaju i počeci stvaranja proletarijata, koji se još nije stalno naselio u gradovima, već se prije sastojao off »skitnica«, sezonskih najamnih radnika s egzistencijalnim parcelama i lumpenproletarijata u gradovima.

DržavnLaparat nije bila suvisla i snažna nezavisna sila već bojište dviju suprot- stavljenih Tendencija — poprište sukoba između osoba tradicionalno visokog statu- sa koje su se u najboljem slučaju djelomično prilagođavale novim ekonomskim mogućnostima i onih novih elemenata (bez obzira na porijeklo u smislu tradicionalnog statusa i bez obzira na njihovo tadašnje relativno bogatstvo) koji su energično zahtijevali potpunu komercijalizaciju privrednog života.

Iako su oba navedena elementa nastojala osigurati pomoć države, te od vremena do vremena u tome i uspijevala, ni jedan nije bio siguran da će mu vrlo ojačani državni aparat koristiti, uglavnom zato što su se i jedni i drugi

Page 123: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SNAŽNE DRŽAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

189

bojali da će druga strana dominirati državnom birokracijom. Politika »socijalne skrbi« služila je očuvanju reda i nije davala tržišnim silama da se potpuno"razmahnu. Ona je olakšala prelaz, pa je stoga koristila svim snagama koje su bile u igri.

Upravo je položaj Engleske u svjetskoj privredi omogućio to održavanje ravno-teže. Ona je bila zaštićena od prevelikog utjecaja borbe dviju velikih vojnih sila: Španjolske i Francuske. Nije bila opterećena imperijalnim obavezama150. Prema tome, mogla se slobodno posvetiti ekonomskoj specijalizaciji, osobito uz pomoć istočnoevropskih sirovina što ih je djelomično dobivala zahvaljujući trgovačkom savezu s Nizozemskom republikom, koja je također težila za zaštitom od vojnih di-vova i koja je »plaćala troškove« rada svjetskog trgovačkog aparata. Engleski državni aparat je bio upravo toliko jak koliko je bilo potrebno za odvraćanje štetnih vanjskih utjecaja, ali još uvijek nedovoljno jak da bi previše popuštao bilo »tra-dicionalističkim« elementima bilo novim parazitima državne birokracije, tako da ni jedni ni drugi nisu mogli potpuno ’pojesti’ višak najproduktivnijih snaga. Ukrat- . ko, radilo se o optimalnom položaju: relativnajpolitička izolacija uz ekonomske j prednosti svjetske privrede, relativna interna rjwnoteza snaga koja je maksimirala v unutrašnji mir ali svodila na minimum greške arogantnog državnog aparata.

U tom slučaju, mogli bismo se s pravom upitati: kako to da je došlo do_ejigleske revolucije? Moglo bi se u ovom trenutku reći kako tvrdimo da dokaz »uspjeha« Engleske u ovoj eri leži u činjenici da se engleska revolucija dogodila upravo tada kada se dogodila — ni ranije ni kasnije — i da su u njoj snage suvremenog kapitalizma očito pobijedile usprkos njihovom navodnom »porazu« i navodnoj »restauraciji« staroga. Sagledavanje tog pitanja, tj. tempiranja, zahtijevalo bi razmatranje tri zasebne pojave: to su politika savezništva u toj eri, tokovi migracije i tzv. trgovačka kriza u doba prvih Stuarta. To će nam omogućiti da govorimo o »stvarnim uzrocima u pozadini engleske revolucije.

H. R. Trevor-Roper insistira da je bitan sukob između dvora i provincije. Ako je to njegova ključna poanta, onda je pobijedio jer je njegovi navodni suparnici —npr. Stone i Hill151 — priznaju. Međutim, pitanje se ne svodi na to. Ono se svodi na političku igru dvora, na odnos te igre prema društvenim i ekonomskim preobraža-jima, kao i na njen utjecaj, u smislu posljedice i uzroka, na ulogu Engleske u evropskoj svjetskoj privredi.

Državni aparat, dvor, bio je istodobno i protagonist drame i posrednik, vektor različitih sila. To vrijedi za sve tako-zvane apsolutne monarhije. One su uravnote- žavale snage, služile kao posrednici vlasti i sklapale kompromise. Međutim, svaka- kđ su se nadale da će ojačati, postati apsolutne na djelu a ne samo u teoriji i te -žnjama.

S obzirom na dvoznačnost svoje uloge i ciljeva dvor je bio ambivalentan u pogledu uspona kapitalističkih elemenata. S jedne strane, kralj se dodvoravao »buržoaziji«, tj. konglomeratu kapitalističkih zemljoposjednika i imućnih zakupnika, učenih ljudi (pravnika, teologa i liječnika) i bogatijih trgovaca152. »Obuzeta strahom od feudalnih pobuna«153, kako to formulira Tawney, država je u njima vidjela saveznike za postizanje vlastitih ciljeva. Doduše, dvorom je u krajnjoj liniji dominirala aristokracija, s kraljem kao prvim među njima — starim aristokratima, osobama koje su tek došle do titule pa su je tim više cijenile, ostalima u službi kralja koji su se nadali plemstvu — pa dvor nije mogao optimistički gledati na podrivanje sistema hijerarhijskog statusa na čijem se vrhu nalazio. Niti ga je optimistički gledao. Dvor je njegovao taj sistem, jačao ga, razvijao, plaćao ga. Renesansni dvor je sjajem nadmašio sve dotada poznate evropske dvorove.

Potreba za novcem i političkim saveznicima navela je dvor na proširenje trgovine i komercijalizacije. Zbog potrebe za stabilnošću i poslušnošću, agresivni uspjesi nove

Page 124: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

190

klase izazivali su na dvoru zabrinutost. Dvor je nastojao zakočiti, u onoj mjeri u kojoj je bio sposoban, sve brži proces kapitalističkog preobražaja, istovremeno povećavajući politički centralizam državnih institucija. U tom pogledu tudors- ka Engleska se ne razlikuje od Francuske u doba Valoisa ili Španjolske u doba Habsburga. Međutim, različita je i povijesna pozadina i međunarodni položaj u šesnaestom stoljeću, i to je relativno ojačalo novu englesku kapitalističku klasu i omogućilo joj da upije vrlo značajne elemente stare aristokracije.

Mnogi autori navode da je razdoblje oko 1590-1600. bilo kritični trenutak u eng-leskoj političkoj situaciji. Tawney piše:

Malo je vladara nesmiljenije od prvih Tudora prihvatilo maksimu o ekonomskim temeljima vlasti. Tudori su povećanje kraljevih posjeda i zaštitu zemljoradnika pretvorili u dva kamena temeljca nove monarhije. Kasnije, U doba Elizabete, prva je politika doživljavala slom dok je druga, oduvijek nepopularna među većim zemljoposjednicima, nailazila na sve žilaviji otpor15''.

Tokom vremena kraljeve odluke su se sve više priklanjale kapitalističkim zakup-nicima umjesto aristokraciji kao takvoj155. Kako bi opstala, aristokracija se u svojim postupcima sve više bližila »gentryju u usponu« i, prema tome, sa stanovišta seljaštva, pojačala svoj eksploatacijski pritisak156. Stoga su veze između gospodara i seljaka slabile, i od seljaka se vjerojatno nije više moglo očekivati da će reagirati na regionalne vertikalne apele na odanost u nacionalnim sukobima157. Međutim, i sama kraljevska birokracija je postajala preglomazna i »rasipna«, i taj je proces imao svoje prirodne granice, kako zaključuje Trevor-Roper158. Tada je — slažu se i Stone i Trevor — Roper — 1590. pretjerano trošenje dovelo do redukcije. Mir u Evropi (interval između 1598. i 1618) smanjio je troškove za sve države159. U Engleskoj, James I je prodajom naslova povećao prihode160 i kriza je bila time osujećena. Kriza je bila osujećena, ali rasipnost se povećavala zbog logike dvoznačne politike kralja.161

Jedno stoljeće vlasti Tudora možda nije izazvalo nagli pad plemićkog zemljov- lasništva kako je Tawney prvobitno smatrao. Kako se čini, dogodilo se vjerojatno samo to da je kraljev posjed bio djelomično raspodijeljen ne-plemićkim kapitali-stičkim zakupcima162. Vladavina Tudora koristila je nedvojbeno i plemićima i ne- plemićima koji su uspjeli ovladati novom privredom163. Zahvaljujući tudorskim smicalicama uspijevali su se održati bez obzira na trenutnu situaciju. Međutim, »dugo« šesnaesto stoljeće bližilo se kraju, i napetosti njegovih kontradikcija osjetit će se u doba prvih Stuarta. Upravo je to moment što ga naglašava Trevor-Roper:

Čak i devedesetih godina šesnaestog stoljeća samo je mir spasio daleko jeftiniju i efikasniju birokraciju; kako je taj mnogo mrskiji sistem [Stuarta i drugih suvremenih evropskih vladara] mogao opstati ako dugi prosperitet šesnaestog stoljeća ili spasonosni mir sedamnaestog propadnu?

U stvari, dvadesetih godina sedamnaestog stoljeća oba su propala odjednom. Politička kriza do koje je 1618. došlo u Pragu pokrenula je evropske sile. . . U međuvremenu, evropsku privredu. . . odjednom je pogodila jaka depresija, sveopće »propadanje trgovine« 1620.164

Eto nas tako ponovno kod djelovanja svjetskog sistema. Engleska reakcija na tzv. »krizu sedamnaestog stoljeća« donekle se razlikovala od reakcije drugih zemalja. Zato je Engleska i mogla ući u eru merkantilizma s toliko više snage. Jedan od aspekata te snage bio je visok stupanj komercijalizacije engleske poljoprivrede, tj. proces koji smo upravo opisivali. Drugi aspekt bila je »industrijalizacija« Engleske.

John Nef tvrdi da je Engleska doživjela »ranu industrijsku revoluciju« u razdoblju 1540-1640. dok Francuska nije165. Po njegovom mišljenju, događaji u Engleskoj se mogu svrstati u tri glavne skupine. Uvedene su nove industrijske aktivnosti, prethodno poznate na kontinentu ali ne u Engleskoj (tvornice papira i baruta, lje-vaonice topova, tvornice alauna i zelene galice, šećerane, tvornice salitre, proizvod-nja mjedi). S kontinenta su se uvezle nove metode proizvodnje, osobito u rudarstvu i metalurgiji. Napokon, i Englezi su pozitivno pridonijeli tehnologiji, naročito u vezi sa zamjenom drveta ugljenom166. Nef nadalje tvrdi da su se »ulaganja kapitala uz tehničku inventivnost orijentirala kao nikada prije na proizvodnju radi količine«'61. Ako međutim »pitamo« Nefa otkuda taj nagli prelaz Engleske iz stanja industrijske »zaostalosti« u stanje relativnog napretka, Nef uglavnom nudi geografsko

Page 125: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SNAŽNE DRŽAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

191

objašnjenje. »Mogućnosti jeftinog pomorskog transporta što ih je Velika Britanija, zahvaljujući svom otočkom položaju i dobrim lukama, uživala u većoj mjeri od bilo koje druge zemlje osim Nizozemske«168 stvorile su veliko interno tržište, preduvjet za koncentraciju industrije. To je svakako točno, ali, s obzirom na to da je geografija bila ista i u ranijim stoljećima, još uvijek ne znamo zašto je iznenada došlo do tog skoka.

U svakom slučaju, čini se da je očito došlo do skoka: u industrijskoj tehnologiji, stupnju industrijalizacije i korelativno u stanovništvu. Govoreći o podvostručenju engleskog stanovništva za vladavine Tudora K. W. Taylor nudi dva objašnjenja: do-maći mir i novu geografiju svjetske trgovine koja je izmijenila mjesto Engleske u »svijetu« i time prekinula proces koncentracije stanovništva na jugu i istoku. »Poput lončanice koja dugo nedirnuta stoji na prozoru pa se zatim presadi u vrt, privreda Engleske je počela bacati nove listove i grane«169. Taylorovo geografsko objašnjenje — budući da govori o položaju Engleske u odnosu na svjetsku privredu za razliku od Nefovog argumenta, tj. internih geografskih prednosti — nas više zadovoljava upravo zato što uzima u obzir element koji se izmijenio u šesnaestom stoljeću. Argument poprima još veću Važnost ako se sjetimo novog značaja baltičke kao i atlantske trgovine. Ipak, sam za sebe on još uvijek nije dovoljan kao objašnjenje razlike u odnosu na Francusku. Možda ćemo morati razmotriti koji su interni faktori spriječili Francusku da iskoristi novu geografsku situaciju u onoj mjeri u kojoj je to učinila Engleska.

Obratimo pažnju i na činjenicu da je podvostručenje stanovništva Engleske bilo selektivno jer je podrazumijevalo ne samo demografski rast već i kvalitetnu imi-graciju i korisnu emigraciju. S jedne strane, imamo često spominjani priliv obrtnika s kontinenta — flamanskih suknara, njemačkih metalurga itd. — čiji se dolazak obično pripisuje prevratima vjerskih ratova. Međutim, ako su dolazili u Englesku, činili su to zato, kako zaključuje G. N. Clark, jer je Engleska postala »mjesto gdje se kapital i gospodarenje bolje isplatilo«170. Ne zaboravimo ipak činjenicu da je kraj Elizabetanske ere bio trenutak ekonomske i društvene napetosti — zbog prevelikih izdataka dvora, te rasta stanovništva povezanog s ograđivanjem i, stoga, sve izrazitijim skitništvom. Kako nas podsjeća F. J. Fisher, suvremenici su Elizabe- tansku Englesku smatrali »zemljom u kojoj demografski pritisak postepeno baca mnoge u siromaštvo i možda smanjuje nacionalni dohodak po glavi stanovnika«171.

Problem viška stanovništva može se riješiti na dva načina: odstranjivanjem iz gradova (što znači geografsku segregaciju) ili odstranjivanjem (posvemašhim) iz zemlje. Oba su načina iskušana u Engleskoj Tudora i Stuarta. S jedne strane, zakoni o siromasima, »zakoni protiv siromaha« kako ih je nazvao Braudel172, tjerali su siromahe u ruralna područja, u život na granici egzistencije. S druge strane, Engleska je upravo u to doba počela razmišljati o prekomorskoj kolonizaciji — najprije u Irskoj nakon otprilike 1590, a zatim u Sjevernoj Americi i karipskom području. U slučaju eksterne emigracije, emigrante je privlačila društvena mobilnost173. Malowist napominje da bi objašnjenje drugog vala evropske ekspanzije Engleske, Nizozemske i, u manjoj mjeri, Francuske — valjalo potražiti ne samo u često navođenim trgovačkim faktorima već i u potrebi za eliminiranjem viška stanovništva. Malowist primjećuje da mnogi autori smatraju demografsku ekspanziju stimulansom ekonomske ekspanzije, ali nas podsjeća da u tOm procesu postoji optimalna točka. »Prema tome, čini se da teške ekonomske situacije i određene društvene situacije koje ne pogoduju ekonomskom napretku stvaraju uvjete koji pogoduju emigraciji, pa čak i onoj najriskantnijoj«174. Ponovno, samo se optimumi mogu uzimati u obzir u »prerano prenapučenoj« zemlji175. Poput Engleske i Francuska je izvozila stanovništvo — u Španjolsku u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću (kao zamjenu za istjerane Moriscose), a kasnije na američke »otoke«, dok je mnoge stanovnike poubijala u progonima protestanata176. Naravno, potkraj osamnaestog stoljeća stanovništvo Francuske je već pokazivalo bolju ravnotežu177. Međutim, Francuskoj je trebalo mnogo duže vremena da postigne tu ravnotežu nego Engleskoj. Osim toga, postigla ju je samo po cijeni internih sukoba koji su ojačali neke pogrešne snage i

Page 126: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

192

istjerali neke ispravne snage — pogrešne i ispravne sa stanovišta industrijskog preobražaja. Te pozitivne značajke engleskog razvoja postale su očite prilikom ishoda evropske ekonomske krize dvadesetih godina sedamnaestog stoljeća. Međutim, prije nego što se pozabavimo time, moramo pogledati što se dogodilo u Francuskoj u razdoblju između Cateau-Cambresisa i krize.

Prema Franku C. Sponeru, »desetljeće 1550-1560. je odlučujuće [za Francus-ku]«178. Njegova je značajka iznenadna nestašica zlata koja je skrenula pažnju Francuske na istraživanje Afrike i dovela do razvoja zapadnih pomorskih regija. U tom razdoblju Pariz postaje sve važnijim financijskim centrom (na štetu Lyona koji je već 1580. definitivno u opadanju)179. Nadalje, u tom razdoblju izbijaju vjerski ratovi koji će zaokupljati Francusku do kraja stoljeća. Između tog dvostrukog razvoja (pomorskih regija i Pariza) i vjerskih ratova postoji u svakom slučaju određena veza.

Inflacija je utjecala na prihod plemstva, osobito nižeg plemstva koje je živjelo od fiksne rente. Doduše, iako bismo to obično očekivali, proces nije koristio seljacima zbog razaranja izazvanih građanskim ratom. Jedna od glavnih posljedica bila je znatno veća Važnost državnog aparata, ne samo zbog opsežne ekspanzije zakup-ljivanja poreza koja se javlja u to doba, već i zato što su plemići koji su htjeli eko-nomski opstati tražili financijsko utočište vezujući se uz dvor180.

U nastojanjima da se preorijentira na novi evropski svijet poslije Cateau-Cam- bresisa Francuska je u to doba bila suočena s jednim velikim problemom. Više ni je bila carstvo, ali još nije posve postala nacionalna država. Bila je orijentirana napola na kopneni, a napola na pomorski transport. Njen državni aparat bio je istodobno i prejak i preslab.

Ta se dvoznačnost izbora najočitije vidi na dvjema područjima. Jedno je od njih područje trgovine, a drugo područje politike i religije. Ekonomske trgovačke zone nisu se poklapale s političkim granicama. To je, naravno, u određenoj mjeri vrije-dilo za cijelu Evropu (te je u određenoj mjeri još uvijek točno), ali je taj aspekt bio posebno izražen u slučaju Francuske, pogotovo ako Francusku usporedimo s nje-nim velikim budućim ekonomskim suparnicima: Engleskom i sjevernom Nizo-zemskom. Emile Coornaert opisuje situaciju početkom šesnaestog stoljeća slijede- / ćim riječima:

Zauzimajući područje koje se općenito govoreći proteže od Pariza i okuke Loire do Sredozemlja, Francuska je bila dio ekonomske zone koja je još uvijek bila pod snažnim utjecajem Talijana, glavnih poslovnih ljudi i trgovačkih majstora — od kraja srednjeg vijeka — u cijeloj zapadnoj Evropi. Zahvaljujući posebno njima ta je zona bila najrazvijenija sa stanovišta organizacije i načina rada. U Francuskoj, pol i istodobno izlazna luka u ovom dijelu zemlje bio je Lyon, koji je osiguravao vezu tog dijela s južnim i centralnim dijelovima kontinenta i prilično aktivno pridonosio njenim vezama sa sjeverozapadom. Sjeverozapad je predstavljao drugu zonu i obuhvaćao je sjevernu Francusku, zapadnu obalu Francuske, Nizozemsku, Englesku i rajnski rub carstva. Njen je pol bio Antwerpen koji je upravljao vezama sa sjevernom Evropom i, dobrim dijelom, s Njemačkom. Sa stanovišta razvoja trgovačkih metoda, ta je zona bila na putu da dosegne nivo južnoevropske zone181.

Ta ekonomska podjela znači da Francuska nije bila toliko blizu nacionalnoj eko-nomiji koliko Engleska, iako je u tom pogledu bila daleko ispred Španjolske. Me-đutim, dok je problem Španjolske bio u tome što je bila dio većeg, habsburškog carstva koje, barem pod Karlom V, nije zapravo kontrolirala, Francusku je nakon 1557. mučio problem privlačenja u najmanje tri različita pravca. Političko središte zemlje — grubo govoreći, sjeveroistok uključujući prijestolnicu — privlačila je kon-tinentalna kopnena masa, privreda koja je dominirala u »prvom« šesnaestom sto-ljeću, tj. ono je bilo povezano s Antwerpenom i nakon njegovog opadanja182. Sje-verozapadni i zapadni dio Francuske privlačila je nova evropska svjetska privreda i njena atlantska i baltička trgovina183. Francuski jug je razvijao sistem metayagea,o kojem smo ranije govorili, u okviru općeg kretanja kršćanskog Sredozemlja pre-ma primarnoj proizvodnji, prema izvozno orijentiranoj kapitalističkoj poljoprivre-di184.

Page 127: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SNAŽNE DRŽAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

193

Prema Henriju Hauseru, to šarenilo aktivnosti i orijentacija dovelo je do »sretnog stanja u kojem je [Francuska] mogla bez svojih susjeda dok oni nisu mogli bez nje«185. Hauser bi to čak rado nazvao »autarhijom«. Po mom, posve suprotnom mišljenju, bila je to situacija u kojoj je Francuska bila suma centrifugalnih eko-nomskih sila. Zato su vodeće ličnosti državnog aparata i krenule tako izrazito pre-ma njegovom ojačanju, prema stvaranju najsnažnije države u Evropi, prema ono-me što će pod Lujem XIV postati pravi predložak — za suvremenike i za povijest — apsolutne monarhije.Jedan od kritičnih izvora ekonomske dileme Francuske posljedica je promjene

tehnološkog supstrata evropske svjetske privrede. Kako bismo sagledali njenu Va-

žnost, morat ćemo najprije detaljno razmotriti neke kontradiktorne podatke o re-lativnim troškovima pomorskog i kopnenog prometa u predindustrijskoj Evropi. S jedne strane, tu su česte i naizgled očevidne konstatacije da je, u predindustrijskoj Evropi, »kopneni promet još uvijek bio krajnje skup te da su nacije koje su najbolje ovladale pomorskom trgovinom osigurale sebi najbrži ekonomski rast«186. Nadalje, kako zaključuje Kristof Glamann, teorija sve širih krugova koji slijede iz ekonomskih odnosa odnosi se naročito na pomorsku trgovinu. Dapače, kaže on, »međunarodna trgovina [pomorskim putevima] se u mnogim slučajevima može uspostaviti jeftinije i lakše nego unutrašnja trgovina«187. S druge strane, Wilfrid Brulez ističe slijedeće:

U 16. stoljeću... kopneni transport je zadržao temeljnu ulogu. Ta je činjenica neosporna za trgovinu između Nizozemske i Italije: iako su imali Antwerpen, prvorazredni pomorski izlaz i, štoviše, svjetski centar, Nizozemci su za svoje trgovačke veze s Italijom koristili pretežno kopneni put. Bilo je i isporuka morem između tih dviju zemalja, ali je njihov značaj ostao minimalan188.

Čini se da se situacija u sedamnaestom stoljeću izmijenila. Što se dogodilo? Po svemu sudeći, iako je u to doba došlo do tehnološkog napretka i u kopnenom i u pomorskom prometu, tempo njihovog napredovanja bio je različit, tako da je »po-morski transport bio najekonomičniji bez obzira na okolnosti za vrlo tešku i masovnu robu [s izuzetkom žive stoke]«189. U tom je pogledu vjerojatno od središnjeg značaja bila pojava specifičnih nizozemskih brodova, fluyt, o kojima je već bilo riječi. Nasuprot tome, u šesnaestom stoljeću kopneni je put bio jeftiniji, efikasniji i sigurniji za promet ljudi, lakih i skupih proizvoda, te plemenitih metala190.

Kako se to odrazilo na Francusku? Vidjeli smo kako se politika »prvog« šesnaestog stoljeća vrtjela oko pokušaja Španjolske i Francuske da pretvore evropsku svjetsku privredu u svjetsko carstvo. Usprkos atlantskim istraživanjima, ta su nastojanja bila prvenstveno orijentirana na kopnene puteve. Štoviše, to je možda i dodatni razlog njihovog neuspjeha. Politika »drugog« šesnaestog stoljeća bila je orijentirana na stvaranje cjelovitihjnacionalnih država i stjecanje političko-komer- cijalnih prednosti u okviru neimperijalne svjetske privrede. Ta su nastojanja bila prvenstveno orijentirana na maksimalno iskorištenjerpomorskih puteva (vanjskih i unutrašnjih). U tom pogledu prirodne geografske prednosti dobro su došle sjevernoj Nizozemskoj i Engleskoj. Francuska politika je bila rastrzana, često neodređeno, između orijentacije na kopno i orijentacije na more191. Presudna razlika između Francuske s jedne strane i Engleske i Ujedinjenih provincija s druge bila je u tome što su, u slučaju potonjih, orijentacija na more i želja za izgradnjom snažne države i nacionalne ekonomije bile kompatibilne alternative, dok su te iste alternative u Francuskoj, zbog njene geografije, bile donekle kontradiktorne.

Prvi značajni trag tih suprotnosti nalazimo u vjerskim sukobima i građanskim ratovima koji su potresali Francusku od smrti Franje II 1560. do primirja utjelovljenog Nanteskim ediktom 1598.

Razmotrimo ukratko neke od klasnih i geografskih koordinata vjerskih sukoba. Vjerska tolerancija je bila moguća sve dok je Francuska bila prvenstveno orijentirana na borbu s habsburškim carstvom i računala na Lyon kao svog kandidata za glavni međunarodni trgovački centar192. Nakon Cateau-Cambresisa nestala je međunarodna finacijska potreba za vjerskom tolerancijom. Istovremeno se i prosperitet Lyona počeo smanjivati zbog njegovog manjeg značaja kao financijskog centra kao i zato

Page 128: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

194

što je Lyon bio jedno od glavnih bojišta u vjerskim ratovima193. Ratovi su ujedinili brojne različite snage čija se politika često odijelila od prvobitnih mo

Page 129: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SNAŽNE DRŽAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

193

tivacija, kao što se to obično događa u žaru dugih političkih previranja. Usprkos tome, mogli bismo razmrsiti neke od zamršenih situacija. Evo kako Hurstfield opisuje izvore građanskih ratova u New Cambridge Modern History:

U Francuskoj se u to doba napetost između monarhije i plemstva razbuktala u dugu i krvavu borbu. Naravno, dobro je poznata činjenica da su francuski građanski ratovi nastali isto toliko iz snažnih svjetovnih koliko i iz vjerskih razloga. . . Kalvinistički pokret se u Francuskoj najprije proširio, sredinom šesnaestog stoljeća, među trgovcima i obrtnicima, a njegovi prvi mučenici — kao i u Engleskoj u doba kraljice Mary — potjecali su iz najskromnijih slojeva. Međutim, do 1562, kad su započeli građanski ratovi, pokretu se pridružilo i plemstvo, i visoko i provincijsko, pa čak i preuzelo kontrolu. Suvremenici su shvaćali važnost razlikovanja pojedinih krila pokreta, te su jednu grupu nazivali »vjerskim Hugenotima« a drugu »državnim Hugenotima«. Potonji su predstavljali ne samo izraz vjerskog neslaganja već mnogo šire težnje. Oni su predstavljali dugogodišnje neprijateljstvo što su ga vodeće obitelji provincijske Francuske osjećale prema moći Pariza, prema kruni i njenom savezniku, katoličkoj crkvi, i prije svega prema obitelji Guise, koja je bila najtješnje povezana s tom crkvom i koja se najogorčenije suprotstavljala ciljevima i interesima tih provincijskih i često propa- dajućih plemićkih kuća. (Tradicionalno značenje izraza »provincijsko plemstvo« djelomično stvara zbrku: u Engleskoj bi većinu tih obitelji svrstavali ne u plemstvo već u vitezove* i gentry)194.

Prema tome, Hurstfield u svom opisu Francuske nije daleko od opisa što ga Tre- vor-Roper daje za Englesku, tj. i tu nalazimo sukob provincije i dvora. A takav opis ponovno evocira svu nejasnoću engleske analogije — da li je plemstvo (ili gentry) bilo »u usponu« ili je »slabilo«? U čijem je interesu država zapravo djelovala?

Krenimo odmah nakon Hurstfielda na opis što ga daje Koenigsberger u istom svesku Cambridge History:

Nakon stečaja 1557. Henri II je iscijedio još sedam milijuna livri u izvanrednim porezima od svojih nesretnih podanika. Usprkos tome, dosegnuta je granica. Došlo je do seljačkih buna u Normandiji i Languedocu. Iako izuzeti od plaćanja poreza, plemići su potrošili svoj dohodak, i zalagali ili prodavali imanja kako bi mogli platiti visoke otkupe što su se tražili od zarobljenika plemenitog roda nakon katastrofe kod St. Quentina (1557)*.. .

U gradovima, sitni obrtnici i trgovci su teško pogođeni visokim porezima i povremenim padovima kupovne moći ruralnih područja koji su slijedili nakon loših ljetina poput one 1557. godine. Ni kalfe nisu bili u boljoj situaciji: cijene hrane su rasle brže od nadnica, a sve jači utjecaj i krutost cehova blokirali su napredovanje većine kalfi do položaja majstora.. .

Nakon 1559. plemstvo se pridružilo pokretu u velikom broju, osobito na jugu...Hugenotska organizacija se potpuno razvila tek 1573. u širokom luku koji se protezao od

Dauphinea preko Provansei Languedoca do Bearna i Guiennea. Kao i u Nizozemskoj, uspješna revolucija se lokalizirala savezništvom s otporom provincija protiv upletanja centralne uprave i nadama koje su se polagale u vojnu situaciju195.

Reagirajući na ovakav slijed događaja, ustala su i lokalna katolička udruženja, također naglašavajući svoj regionalni identitet i pretenzije na (tradicionalnu) pro-vincijsku autonomiju. Pariški lokalisti stali su na stranu Svete (katoličke) lige196. Nadalje, oba su tabora bila povezana s vanjskim snagama — Hugenoti s Engleskom i protestantskim knezovima u Njemačkoj, a katolici s Rimdm i vladarima Španjolske i Savoje. »Prema tome, svi revolucionarni pokreti toga doba bili su povezani sa snagama i interesima izvan nacionalnih granica«197.

U svojim nastojanjima da izgladi spor kralj Henri III se na kraju okomio na oba tabora i izazvao njihovu averziju. U određenom smislu, Henri III je povukao briljantan taktički potez kad je, u nastojanju da smiri sukob, priznao protestantskog

[*] vitez ovdje označava osobu koja je vojno služila kralju i zauzvrat dobivala zemljišni posjed (prev.) [*] bitka u kojoj

je Španjolska potukla francusku vojsku (prev.)

13 SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Page 130: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

194

pretendenta, Henrija od Navarre (Henrija IV) kao svog nasljednika pod uvjetom da postane katolik. Tada je Henri IV izdao svoju dobro poznatu proklamaciju: »Pariš vaut une messe«. Pariz je vrijedan jake mise. Obratite pažnju na to da se spominje Pariz, a ne Francuska, i da je to rekla Navarre.

Henri IV je prešao u drugi tabor, što je bilo dovoljno lako budući da se njegova motivacija razlikovala od motivacije masovne baze. Plemstvo se tada uglavnom povuklo iz pokreta i prešlo na katolicizam. To je inaktiviralo vjerski sadržaj sukoba i time oslabilo političku opoziciju198. Takav razvoj događaja također je razočarao niže slojeve koji su pribjegli gnjevnim ali razmjerno uzaludnim žakerijama'99.

Na kraju su Hugenoti spali na regionalnu razinu više nego ikada prije: izgubili su sljedbenike na sjeveru i istoku, a ostali jaki na jugu200.

Jedna od temeljnih napetosti bila je očito regionalnog karaktera. S jedne stra-ne, Normandija i Bretanja su ’vukle’ na svoju stranu; s druge, isto je činio i jug sa svojim latentnim separatizmom koji datira još od doba njegovog poraza u trinaestom stoljeću. Razlozi tih kretanja bili su u oba slučaja isti: stvaranje snažne nacionalne ekonomije ograničavalo je, a ne širilo, trgovačke mogućnosti lokalnih uglednika; buržoazija pomorskog zapada htjela je novcem upasti u atlantsko-bal- tičku trgovinu, a ne graditi državnu birokraciju i vojsku; zemljišni kapitalisti juga težili su za slobodnim međunarodnim tržištem. Orijentacija pristaša centra nije bila antikapitalistička, već u osnovi srednjoročnog karaktera: najprije ojačati državu, pa će trgovačke mogućnosti slijediti za tim.

Kao i u Engleskoj, monarhija je upala u kontradikciju: s jedne strane, htjela je stvoriti nacionalnu ekonomiju, na temelju novih snaga, koja će moći uspješno konkurirati u novoj svjetskoj privredi; s druge strane, htjela je biti na vrhu sistema statusa i privilegija koji se temeljio na društveno konzervativnim snagama. U želji da izbjegne nepromišljenu odluku kralj se — u Francuskoj kao i u Engleskoj —osjećao ugodnije priklanjajući se aristokraciji nego u ulozi vjesnika novoga. Međutim, situacija je u Francuskoj ipak bila drukčija jer su u Engleskoj novi kapitalistički elementi, kako ruralni tako i urbani, osjećali da će im koristiti jača nacionalna ekonomija. Francuska je pak imala trgovačke elemente koji su smatrali da su žrtvovani udaljenom Parizu i, na jugu, kapitalističku poljoprivredu čija je struktura, a time i potrebe, bila bliže strukturi zemljoposjednika u perifernim zemljama poput Poljske (kojima je prije svega trebala otvorena privreda) nego strukturi zemljoposjednika u Engleskoj na čijim se imanjima počela razvijati kućna radinost. Kralj je u Engleskoj u određenom smislu mogao računati na suzdržljivost protivnika budući da je njegov »nacionalni« stav bio u njihovom »kratkoročnom« interesu. Kralj u Francuskoj nije imao te mogućnosti pa je morao pribjegavati strožim sredstvima kako bi zemlju držao na okupu; otuda i građanski rat u drugoj polovici šesnaestog stoljeća, i birokratski centralizam koji će se pojaviti u prvoj polovici sedamnaestog stoljeća. No cijena je bila velika. Vjerski ratovi su ned-vojbeno olakšali uspon apsolutizma. Međutim, kako dodaje Mousnier: »Za razliku od Engleske, razvoj trgovine, industrije i buržoazije je usporen (freine)«20'. Osim toga, cijena nije bila sva ni plaćena. Dodatnu cijenu trebalo je platiti u doba Luja XIII i Richelieua. Međutim, kako bismo procijenili njen opseg, moramo se ponovno vratiti na opću situaciju svjetske privrede.

»Dugo« šesnaesto stoljeće se bližilo kraju. I, tako kaže većina povjesničara, podaci ukazuju na krizu. Krizu ili krize? Naime, tu je privredna recesija devedesetih godina šesnaestog stoljeća, još veća recesija u dvadesetim godinama sedamnaestog stoljeća i, po mišljenju nekih autora, posljednji udarac

Page 131: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SNAŽNE DRŽAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

195

oko 1650. Nećemo se dugo zadržati na polemici oko datuma — o tome da li je idealna prekretnica 1622.ili 1640. ili 1650. Spooner čak zaključuje da je jedna od ključnih pojava te »najviše točke i razvoda« dugog šesnaestog stoljeća činjenica da je prekretnica »trajala prilično dugo vremena«202. Odabrali smo 1640. godinu kao završni datum iz niza razloga, iako se ne obavezujemo da nećemo preći tu granicu. Usprkos tome, činjenica je da povjesničari gotovo bez iznimke prihvaćaju postavku da se otprilike u to doba javlja nekakva kritična prekretnica203.

Prekretnica u kom smislu? Kao prvo, javlja se obrat cijena, kraj inflacije cijena koja je podržavala ekonomsku ekspanziju evropske svjetske privrede. Trend cijena se nije obrnuo odjednom. Kako bismo shvatili to razdoblje i kasniji razvoj svjetske privrede ne smijemo nikako izgubiti iz vida presudnu činjenicu da je općenito do obrata došlo ranije na jugu, zapadu i područjima uz more, a kasnije na sjeveru, istoku i u unutrašnjosti kontinenta204. Javlja se jaz, koji ne traje samo nekoliko godina. Nevolje su počele u Španjolskoj ubrzo nakon poraza španjolske Armade. Doduše, u trgovini se još javljaju usponi i padovi. Prema Chaunuovim podacima, 1608. je vrhunac španjolske atlantske trgovine. Slijedi neka vrsta plafona do 1622.— Chaunu ga pripisuje ekonomski ublažavajućim kvalitetama privremenog mira205

— a zatim definitivni pad. Međutim, vojno-politički poraz Armade je samo pro-bušio balon koji je bio previše nategnut iscrpljenjem sirovinske baze španjolskog prosperiteta. Španjolci su eksploatirali Ameriku na posebno destruktivan način, nekom vrstom primitivnog lova i sakupljanja koji su se obavljali naprednom tehnologijom206. U tom procesu Španjolska je iscrpila zemlju i njeno stanovništvo. Nadalje, Španjolska nije potrošila samo indijansku radnu snagu; kao što smo već vidjeli, ona je, na druge načine, potrošila i vlastitu radnu snagu207.

Jedna vrlo važna posljedica bio je pad uvoza plemenitih metala. Tako je, na primjer, prosječna količina plemenitih metala koja je prispijevala u Sevillu iz Amerike u razdoblju 1641-1650. iznosila 39% količine uvezene u razdoblju 1591-1600. što se tiče srebra i samo 8% što se tiče zlata. Proizvodnja plemenitih metala postala je »žrtva neumoljivog zakona opadajućih marginalnih prinosa i opadajućih profita«208. Međutim, budući da se trgovina nije iznenadno smanjila — dapače, još uvijek se širila — devalvacija je bila neizbježna.

U tom trenutku javlja se prvi puta presudna razlika: jedinstvena svjetska privreda s jedne strane i neravnomjeran nacionalni razvitak s druge. Zemlje sjeverozapadne Evrope su izvršile daleko manju devalvaciju od zemalja u južnoj, srednjoj i istočnoj Evropi209. Naravno, radi se o cijeni plemenitih metala. Rene Baehrel u jednom zaista briljantnom prilogu pokazuje da promjene cijena plemenitih metala ne moraju neizbježno biti u odnosu s promjenama cijena općenito, te da se stvarne ekonomske odluke donose prvenstveno na osnovi potonjih210. Međutim, značajno je da on to navodi u knjizi posvećenoj diskusiji ekonomije sedamnaestog i osamnaestog stoljeća. Ono po čemu se sedamnaesto stoljeće razlikuje od šesnaestoga, navodi A. D. Lublinskaja, jest upravo činjenica da se, nakon 1615. po prvi puta, javlja »nezavisno kretanje cijena, kretanje koje ne zavisi o prilivu zlata i srebra«211. Lublinskaja tvrdi da ta činjenica određuje kraj »revolucije cijena«. Ruggiero Romano insistira na iznenadnom pogoršanju devalvacije u razdoblju 1619-1622: »Važan je intenzitet fenomena. . .«212 1619. bilo je toliko novca da je kamata pala na 1,2%, »što je apsolutno minimalna kamatna stopa za cijelo razdoblje 1522-1625«213.

Page 132: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

196

Općoj depresiji izbjegle su samo Nizozemska i, u određenoj mjeri (ubrzo ćemo vidjeti u kojoj mjeri), Engleska214. Romano štoviše tvrdi da je Nizozemska ne samo izbjegla depresiju već i da je razdoblje od otprilike 1590. do 1670. doba nizozemske poljoprivredne ekspanzije1'5.

Zašto bi sjeverozapadna Evropa trebala biti relativno toliko izolirana od nepovoljnih kretanja? Chaunu navodi objašnjenje koje je prilično složeno. U šesnaestom stoljeću cijene su se sporije povećavale u sjeverozapadnoj Evropi nego u Španjolskoj zbog vremenskog pomaka u prispjeću plemenitih metala. Doduše, sjeverozapadna Evropa je uvijek dobivala dio plemenitih metala krijumčarskim putevima. Tokom vremena količina krijumčarenih plemenitih metala se povećavala. Stoga je inflacioni utjecaj krijumčarenih plemenitih metala rastao u odnosu na cjelokupni utjecaj upravo kada su španjolske cijene počele padati. »Prema tome, cijene u sjeverozapadnoj Evropi — s obzirom na to da su manje osjetljive na depresivne faktore — se primiču španjolskim cijenama«216. Ta nam se tvrdnja čini pomalo nategnutom budući da njena vjerodostojnost zavisi o pretpostavci da nije došlo do značajnog pada apsolutne (za razliku od relativne) ponude krijumčarenih plemenitih metala što vjerojatno — kako se može zaključiti iz Spoonerovih brojčanih podataka — nije bio slučaj.

Čini se da je Pierre Jeannin bliže istini kad u svojoj analizi izvodi otpornost sjeverozapadne Evrope na depresivne sile iz prednosti te regije u okviru svjetske privrede217. Jeannin navodi geografsku lokaciju (na Atlantiku te na raskršću između žitnica i šuma na sjeveroistoku i zemalja kojima su njihovi proizvodi trebali) i sklonost industrijskoj aktivnosti (ukorijenjenu u prošlosti, kao npr. u slučaju švedskog željeza). Nadalje, i sama ekspanzija proizvodnih snaga na sjeveru značila je stalno povećanje stanovništva upravo u trenutku demografskog slabljenja mediteranske regije. Prema procjeni Pierrea Chaunua, u razdoblju između 1620. i 1650. stanovništvo Carstva* se smanjilo s 20 na 7 milijuna, a stanovništvo Italije je između 1600. i 1650. palo za 2 milijuna. Engleska i, u to doba, Francuska, bile su relativno zaštićene od demografskog pada218.

Kao geopolitička pojava to je značilo kraj španjolskog Atlantika i uspostavljanje evropskog Atlantika219. Rat, čiji je nastavak 1624. značio u stvari težak udarac španjolskoj privredi, počeo je s nizozemskim napadom na portugalsku koloniju Brazil; Portugal je u to doba pripadao španjolskoj kruni220. Što se tiče trgovine s Azijom, osobito trgovine paprom, između 1590. i 1600, Nizozemci i Englezi su posegnuli za dotadašnjim portugalsko-španjolskim monopolom, što objašnjava nagli pad cijena mirodija221. Nije stoga teško shvatiti zašto se u to doba javlja merkanti- listički pogled, stav da je »suma prosperiteta u svijetu konstantna i da je cilj trgovačke politike. . . osigurati svakoj naciji što je moguće veći komad kolača«222.

U stvari, suma nije bila konstantna. S jedne strane, moglo bi se tvrditi da je kraj šesnaestog stoljeća za cijelu Evropu značio »slom profita, bijeg rente i ekonomsku stagnaciju«223. Međutim, moramo biti određeni. Romano uporno tvrdi daje šesnaesto stoljeće, »kao i 12. i 13. stoljeće, bilo doba velikih poljoprivrednih profita«224. Upravo pad lako postiživih profita objašnjava sve jaču ulogu krupne kapitalističke poljoprivrede zasnovane na slabo plaćenoj poljoprivrednoj radnoj snazi, podvrgnutoj sve većoj prisili, potkraj sedamnaestog stoljeća i u osamnaestom stoljeću. Romanove primjedbe su primjerene:

Te opsežne pojave koje Braudel s jedne strane naziva »faillite« i »trahison de la bourgeo-isie«, a s druge »reaction seigneuriale«, po svemu sudeći ne pripadaju, kad ih podrobnije razmotrimo, dvjema izrazito zasebnim grupama, već samo jednoj: radi se gotovo o istim lju -dima, ili barem o nasljednicima grupe koja je iznevjerila svoje buržoasko porijeko (i, prije svega, svoje buržoaske funkcije) i uključila se u sistem reaction seigneuriale; govoreći o Italiji, nazvao sam tu pojavu »ponovnom feudalizacijom«225.

* habsburškog (prev.)

Page 133: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SNAŽNE DRŽAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

197

No i ovdje su, kako primjećuje Romano, Nizozemska i u manjoj mjeri Engleska iznimke.

Međutim, ne smijemo previše žuriti. Kako bismo shvatili slijedeće razdoblje, bitno je podrobno razmotriti način kojim su Engleska i Francuska izišle na kraj sa završnim grčevima »dugog« šesnaestog stoljeća. Konsolidacija evropske privrede do koje je došlo u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću usredotočila se na konkurenciju Engleske i Francuske oko primata. No, u određenom smislu, presudni aduti su podijeljeni u razdoblju 1600-1640.

U objašnjavanju »izrazitog« napretka engleske industrije u »drugom« šesna-estom stoljeću G. N. Clark zaključuje da njegovi korijeni leže u međunarodnoj trgovini. U analizi engleske međunarodne trgovine toga doba, Clark govori o tri glavna kontrasta između kraja razdoblja i njegovog početka: (1) iako se engleska međunarodna trgovina širila u apsolutnom smislu, u odnosu na unutrašnju industriju ona je oslabila u podmirivanju potreba potrošnje; (2) iako je Amsterdam naslijedio Antwerpen kao stožer evropske svjetske privrede, odnos Engleske s Nizozemskom prešao je sa zavisnosti i komplementarnosti na suparništvo; (3) engleska vanjska trgovina se daleko više diversificirala u evropskom okviru, i Engleska je počela sistematski trgovati s Rusijom, Levantom, područjem Indijskog oceana i Amerikom226.

Međutim, te promjene još uvijek nisu bile izrazite potkraj vladavine Elizabete, niti su se razvijale tako nesmetano kako to implicira Clark. Naime, te su promjene poremetile osjetljivu društvenu i političku ravnotežu koju su Tudori pokušali tako vješto stvoriti, i razotkrile kontradiktorne interese koji će kasnije rastrgnuti engleski politički sistem. Razmotrimo ih jednu po jednu.

Nedvojbeno je točno da je međunarodna trgovina oslabila u odnosu na bruto nacionalni proizvod i da bi se ta činjenica mogla tumačiti kao znak dugoročnog »zdravlja« engleske privrede. Međutim, ovakvim tumačenjem gubi se iz vida jedan od bitnih momenata, tj. činjenica da je upravo zbog procesa interne industrijalizacije engleska društvena struktura postala zavisnija, a ne manje zavisna, o hirovima svjetskog tržišta. Barry Supple ističe da je — za razliku od razdoblja nakon industrijske revolucije — stalni kapital igrao malu ulogu u industrijskoj ekonomiji, pa stoga suvišak kapaciteta nije izazivao oscilacije u nacionalnoj ekonomiji niti su te oscilacije bile intenzivirane oscilacijama industrije kapitalnih dobara. I oscilacije kredita su bile manje važan faktor u odnos na kasnije razdoblje. Stoga je procvat domaćeg tržišta bio uglavnom funkcija oscilacija ljetina (induciranih klimatskim promjenama) i »prekomorske potražnje koja je često bila strateška odrednica promjena internih aktivnosti«227. A te su promjene bile politički presudne upravo zbog industrijskog razvoja Engleske:

Proizvodnja sukna je napredovala do te mjere da je uglavnom prestala biti dopunskim za-nimanjem pretežno poljoprivrednog stanovništva. Stoga je tekstilna industrija predstavljala, za državu i za društvo općenito, stalno prijeteći izvor nevolja i nereda među slojem bez zemlje, pa čak i bez imovine. Takva je situacija pridonijela donošenju Elizabetanskih zakona o si-romašnima i usadila generacijama državnika oprez prema stimuliranju industrijskog rasta228.

U tom slučaju, što je Engleska mogla poduzeti kako bi osigurala ekonomsku — a time i političku — stabilnost? Supple ukazuje na jedno od rješenja: trebala se još više povući. F. J. Fisher primjećuje da je »Bacon smatrao vladavinu Elizabete kritičnim razdobljem u kojem je Engleska bila opasno zavisna o stranom žitu...«229 Tokom vremena, to je put deindustrijalizacije kojim je pošla sjeverna Italija. Drugo rješenje podrazumijevalo bi prodor prema van i eliminiranje problema ponude osiguranjem dodatnih izvora opskrbe kao i problema potražnje osiguranjem novih tržišta230. To je bio put kojim je pošla sjeverna Nizozemska. Prihvaćanje jednog ili drugog rješenja značilo je

Page 134: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

198

donošenje presudnih odluka s obzirom na društvenu strukturu Engleske. Tudori su posvetili svu energiju upravo izbjegavanju tih odluka. Rezultat je bio kompromis. Razmatrajući volumen prekomorske trgovine u doba Elizabete, Lawrence Stone zaključuje daje »po svemu sudeći, famozna ekspanzija trgovine za vladavine Elizabete bila hipokritski mit«231

Ako sada pređemo na stupanj oslobođenja Engleske od nizozemskog ekonomskog tutorstva do 1600, ustanovit ćemo nedvojbeno da je proces sve jače kontrole engleske trgovačke buržoazije nad unutrašnjom trgovinom Engleske više-manje zaključen odlukama kao što su ukidanje hanzeatskih privilegija, najprije 1552. i definitivno 1598.232 To je išlo u korist zatvorenim monopolima poput Merchant Ad- venturers-a233. Interes takvih grupacija nalazio se uglavnom u labilnoj ravnoteži kompromisa.

Kad su u doba Stuarta drugi trgovci stekli zakonsko pravo da izravnije ospore nizozemsku ulogu u industrijskoj doradi tekstila — kroz tzv. Alderman Cockayne’s Project234 —pretrpjeli su neuspjeh. Po Suppleovom mišljenju, taj neuspjeh pokazuje da

međunarodna podjela rada prema kojoj su Nizozemci bojili i apretirali engleske tekstilne poluproizvode nije bila proizvoljna pojava podržana umjetnim održavanjem privilegiranih kompanija. Naprotiv — već početkom sedamnaestog stoljeća ona je odražavala ekonomske realnosti protiv kojih je Engleska mogla nešto poduzeti samo na vlastiti riziko235.

Prema tome, Elizabetanska sputanost i oklijevanje u odnosu na vanjsku ekspanziju možda i nisu bili toliko nerazumni236. Tudori su time odložili interni društveni sukob sve dok nisu ojačali političku autonomiju državnog aparata i osigurali je protiv vanjskih utjecaja kako bi time Engleskoj dali snagu da podnese eksplozivno ali neizbježno podešavanje političkih i društvenih snaga.

Napokon, u kojoj je mjeri Elizabetanska era bila razdoblje prekomorske diversifikacije? Bilo je to svakako doba u kojem su se engleski brodovi vratili u Baltik i počeli ploviti prema Sredozemlju, Rusiji i Africi. Bilo je to i doba osnivanja prvih ovlaštenih kompanija. No, moramo se čuvati pretjerivanja. S jedne strane, istočna Evropa je još uvijek bila tješnje povezana s privredama Francuske i Španjolske (preko Amsterdama) nego s Engleskom237; s druge strane, trgovina s Francuskom i pobunjenim nizozemskim provincijama bila je još uvijek od temeljne važnosti za Elizabetansku Englesku238.

Realnosti engleske trgovačke scene predstavljaju i uzrok i posljedicu politike tu- dorskih vladara. Tudori su oklijevali239. Međutim, to je oklijevanje postajalo sve manje moguće zbog međunarodne ekonomske krize u razdoblju 1590-1640. pa je stoga politička stabilnost monarhije, i stabilnost monopola koje je ona štitila, postajala sve krhkija. Stabilnost nije uvijek svačiji summum bonum. Nekima je ona bila »mrska«240. Već je 1604. nezadovoljstvo onih trgovaca koji su nastojali iskoristiti mogućnosti trgovačke ekspanzije našlo izraza u nizu zakona o slobodnoj trgovini koji su progurani u parlamentu. Neposredni poticaj dao je vjerojatno mir sa Španjolskom koji je otvorio izmijenjene trgovačke perspektive (što se obično i dešava u slučaju mira) eliminirajući neke zapreke, kao i »nezaposlenost« prethodno cvatućih privateera*24'.

U toku slijedećeg desetljeća situacija je naizgled bila vrlo dobra za englesku tekstilnu industriju koja je dostigla izvozni vrh 1614. Međutim, kako se pokazalo, bilo je to »prelazno bablje ljeto«242 kako kaže Supple. Slijedila je ekonomska depresija »bez presedana« koja je »osigurala trajnu restrikciju prekomorskih tržišta za stari tekstil«243. Što je izazvalo taj iznenadni pad? U stvari, on nije bio toliko iznenadan već prije, kako kaže R. W. K. Hinton,

* privateer — naoružan brod privatnog vlasnika koji posjeduje kraljevsku dozvolu da napada neprijateljsko trgovačko i ratno brodovlje (prev.)

Page 135: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SNAŽNE DRŽAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

199

»iznenadno pogoršanje situacije koja se već neko vrijeme pogoršavala«244. Što se zapravo dogodilo? Devalvaćija kontinentalnih valuta u odnosu na Englesku stvorila je nepovoljne uvjete trgovine (terms of trade) »pa je engleski tekstil zbog previsokih cijena izgubio tržište u sjevernoj i srednjoj Evropi«245. Odliv plemenitih metala, koji je zbog toga uslijedio, još je više pogoršala potreba za stranim žitom izazvana lošim ljetinama 1621. i 1622.246 Dramatični gubitak plemenitih metala »bio je od velikog značaja u nesloženoj ekonomiji koja je zavisila o stalnoj dobavi sigurnog metalnog novca«247.

J. D. Gould tvrdi da je Engleska u tom trenutku platila ceh »neiskorištenja« međunarodne prednosti svojih cijena u razdoblju 1550-1600. zato što se »tukla za privilegije«. Stoga se, pošto je došlo do obrata u prednostima cijena, »Engleska našla suočena s teretom krute, oligopolističke, skupe ekonomije, nesposobne da se nosi s konkurentom [Nizozemcima] koji je cvao zahvaljujući niskim troškovima, adaptabilnosti i suvremenosti«248. Nizozemci su se čak uspjeli ubaciti u engleski uvoz,249 a izvoz tekstila u Njemačku i istočnu Evropu trpio je i od nizozemske i od domaće konkurencije250.

Situacija je uznemirila i trgovce i vladu. Trgovci su reagirali zahtijevajući bolju zaštitu, npr. ograničavanjem prava stranaca na uvoz roba u Englesku, povećanim obaveznim korištenjem engleskog brodovlja i slobodom re-eksporta baltičkog žita, što je trebalo povećati trgovinu tekstilom i ostvariti priliv plemenitih metala prodajom žita251. Stav vlade je bio posve drukčiji. Kao prvo, poljoprivredni interesi, koji su bili dobro zastupljeni u parlamentu, energično su zahtijevali zabranu uvoza žita kako bi se zaštitili od niskih cijena252. Drugo, vlada je pažnju usredotočila na vlastite potrebe u vezi s »ublažavanjem neimaštine kako bi spriječila nerede i bune, i u vezi s oživljavanjem trgovine kako bi održala ekonomsku stabilnost i vlast«253, što je naravno trebalo uskladiti. U nastojanju da postigne prvi cilj vladu je privlačilo rješenje kojem u dvadesetom stoljeću pribjegavaju vlade nerazvijenih zemalja — stvaranje zaposlenja. Međutim, kao i danas, takvo rješenje nije lako ostvariti.254 Umjesto da osigura nove mjere zaštite, vlada je krenula putem raspušta- nja monopola kako bi ustanovila hoće li to oživjeti trgovinu i industriju255. Doduše, vlada nije mogla ići daleko tim putem jer joj je sistem privilegiranih kompanija previše pogodovao: osiguravao je odanost kvazi-javne birokracije koja je obavljala konzularne i carinske funkcije, predstavljao je izvor prihoda u obliku zajmova i poreza, pa čak i zamjenjivao ratnu mornaricu kao zaštitno sredstvo u međun-arodnoj trgovini256. »Privilegije i monopoli, i prikrivanje sebičnih ciljeva obiljem otrcanih fraza bili su sastavni dio tkiva stuartske vladavine«257. Ako je vlada nešto i poduzimala u pravcu antimonopolizma, činila je to u stvari samo pod pritiskom parlamenta koji je »bučno zastupao vanjske luke i niži gentry«258.

Engleska nije imala sreće ni s robom. Nakon oživljavanja trgovine 1623-1624. uslijedio je ponovno nazadak izazvan kugom 1625. kao i lošom ljetinom. Obnavljanje rata sa Španjolskom, koje je kako smo vidjeli toliko štetilo Španjolskoj, nije nimalo pomoglo Engleskoj. Obnovljena potreba za žitom dovela je do još jedne platno- bilančne krize259. Tako se tradicionalno središte engleske industrije našlo »usred dužeg razdoblja slabljenja, nužne adaptacije i opće redundancije«260. Upletanje krune nije rješavalo problem, već samo pogoršavalo situaciju stvarajući »krizu trgovačkog povjerenja«261.

Po svemu sudeći, engleskoj tekstilnoj industriji nije bilo tako lako smanjiti troškove, djelomično zato što su se trgovci previše preklapali s državnim aparatom pa vlada nije mogla prisiliti industrijalce da ekonomičnije vode svoje manufakture262. Isto tako, mora da su radnici bili relativno dovoljno jaki da se odupru uvođenju značajnih smanjenja nadnica263. Prema tome, jedino je rješenje, osim deindustrija- lizacije, bilo u izigravanju ustaljenih interesa razvojem novih industrijskih aktivnosti. U stvari, tu je Engleska i našla svoj

Page 136: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

200

trgovački spas, u tzv. »novom tekstilu«264 čiji je izvoz izrazito porastao baš dok je izvoz »starog tekstila« opao265.

Dilema visokih cijena mogla se riješiti na još jedan način: Engleska je razvila re-eksportnu trgovinu. Upravo je taj aspekt engleske trgovačke politike potakao dvije najizrazitije nove značajke sedamnaestog stoljeća: zanimanje za kolonijalnu ekspanziju i anglo-nizozemsko suparništvo. Oba su se trenda kristalizirala nakon građanskog rata, ali su oba postojala i prije njega266.

Novi proizvodi su tražili npva tržišta. Najvažnija nova arena engleskog izvoza267 postala je upravo Španjolska, kao i Sredozemlje općenito, područje koje je bilo razmjerno nezavisno o ograničenjima starih engleskih monopola268. Španjolsko tržište je bilo posebno privlačno zbog »interne inflacije i kolonijalnih kupovina«269. Engleska se počela hraniti strvinom španjolskog carstva. Isto tako, slabljenjem talijanske industrije engleski izvoz je djelomično popunio prazninu260.

Što se tiče kolonizacije, ne smijemo zaboraviti činjenicu da Engleskoj (Francuskoj, ili Nizozemskoj) dugo vremena nije bilo potrebno ulaženje u neposredne kolonijalne pothvate. Mirovni sporazum sklopljen u Cateau-Cambresisu uključivao je, što je nedvojbeno znak da je imperijalna ekspanzija izmorila obje strane, neobičnu klauzulu koja je glasila ovako: »Nasilni čin bilo koje od strana prema drugoj strani zapadno od početnog meridijana i južno od Rakove obratnice neće se smatrati kršenjem sporazuma«271. Ta je koncepcija, poznata kao »nema mira iza linije«, ponovno potvrđena u Vervinsu 1598. Ona je svakako davala slobodu osnivanja novih naselja, ali i slobodu pljačke, a pljačka je pedesetak godina bila daleko rent- abilnija od naseljavanja272. Nasuprot tome, kolonizacija se činila dvojbenim pothvatom. Pretpostavljalo se da su Španjolci već prisvojili dobra mjesta pa su čak i »koristoljubivi Elizabetanci — i, najsigurnije, sama kraljica — bili svjesni beznadnosti besciljnog istraživanja po prostranom kontinentu«273. Osim toga, Engleska je imala Irsku kao izlaz za naseljavanje na dodijeljenu zemlju274.

Ti su se stavovi izmijenili nakon 1600. Engleska je konsolidirala svoje veze sa Škotskom unijom dvaju prijestolja u osobi Jamesa I. I Engleska i Škotska prihva-tile su se mnogo ozbiljnije kolonizacije Irske275. Irska je uključena u britansku podjelu rada, i njene su šume opskrbljivale Englesku drvom276. U toku slijedećih stotinu godina Irska je postala područje značajne industrije željeza kojom su upravljali Englezi277. Osim toga, Engleska je počela osnivati naselja u Sjevernoj Americi. Parry promjenu pripisuje slabljenju španjolskog prestiža i traganju za sirovinama — za jeftinom hranom, osobito ribom278, i strateškim materijalima (drvom, konopljom i smolom) budući da je rat mogao prekinuti dobavu tih materijala iz baltičkih izvora. Osim toga, te su naseobine postale nova tržišta za proizvode i mjesto za izvoz siromaha279. To je sve nedvojbeno točno ali bi, izuzevši španjolsku vojnu snagu, isto tako uglavnom vrijedilo i stoljeće ranije. Nije li nova trka triju sila sjeverozapadne Evrope za kolonijama samo znak njihove prodornosti? Nije li to uglavnom bila preventivna kolonizacija, osobito nakon slabljenja Španjolske?

Utjecaj tih međunarodnih ekonomskih trzavica iznudio je političku krizu u Engleskoj. Mislim da je Perez Zagorin posve točno formulirao prirodu sukoba:

Genezu engleske revolucije ne smijemo tražiti u klasnoj borbi — jer su vodeći slojevi obiju strana u građanskom ratu uključivali mnoge koji su potjecali”iz iste ekonomske klase, koja se stalno razvijala tokom prethodnog stoljeća — već prije u sukobu, unutar te klase, između vladaj ućih grupa Engleske280.

A taj ’bratoubilački’ rat unutar vladajuće klase nije bio samo nametnut zahtjevima međunarodne ekonomske arene, već ga je također omogućilo prethodno eliminiranje dviju velikih opasnosti koje su prijetile engleskom

Page 137: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SNAŽNE DRŽAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

201

političkom sistemu, kako tvrdi Stone: »Siromasi ili Španjolci se više nisu upletali u borbu...«281

U vezi s nastupom građanskog rata nailazimo na dva pomalo besmislena argumenta. Jedan je od njih da li je građanski rat bio neizbježan ili nije. Na Tawneyje- vo tvrđenje da su »pad monarhije ubrzale mjere što su ih Tudori poduzeli kako bi je očuvali«282 Trevor-Roper uzvraća tvrdeći da je glavni problem bila rastrošna uprava, što je parlament mogao ispraviti. »Jer, naravno, sama monarhija nije predstavljala nikakvu zapreku. Besmisleno je govoriti da je takva politika bila nemoguća bez revolucije«283.

Ubrzo ćemo vidjeti kakve su u Francuskoj bile posljedice administrativnih re-formi što ih Trevor-Roper retrospektivno preporuča za Dugi parlament *. Među-tim, besmisleno je igrati se »neizbježnosti«. Da se jedan element razlikovao rezultati bi, naravno, bili drugačiji. Ali, ako je jedan element mogao biti drukčiji, zašto ne i dva, ili tri? Činjenica je da je do građanskog rata stvarno došlo, a na istraživaču je da ga objasni.

Drugo besmisleno pitanje svodi se na to da li su »stvarni« prijeporni momenti koji su podijelili Englesku bila uvjerenja u vezi sa slobodom i vjerom, ili nisu. Hexter uporno tvrdi da su upravo to bili problemi i pravi se donekle iznenađenim što se toliko njegovih partnera i antagonista u sporu slažu s njim (Hinton, Stone, Po- cock, Hill, Trevor-Roper govoreći za sebe i za Tawneyja), pa ih srdačno poziva u svoje »liberalno« (»Whiggish«) društvo284. J. G. A. Pocock mu barem zamjera, insistirajući da je »post-marksist« a ne »neo-liberal« (»neo-Whig«)285. Međutim, argument je besmislen jer su protagonisti građanskog rata, posve prirodno, izražavali mnoga neslaganja ideološkim izrazima koji su se odnosili na političku slobodu i vjerske stavove. I to, naravno, posve ozbiljno. I, naravno, ishod građanskog rata urodio je određenim posljedicama što se tiče normativnog sistema engleskog političkog života.

Ipak, seciranje ideoloških koordinata političkog i društvenog sukoba nema ni-kada smisla ako se analiza ne pozabavi prevladavajućim društvenim odnosima u doba sukoba i time obuhvati implikacije ideoloških zahtjeva za tim odnosima. Spor se zapravo odnosi na ukupnost tih odnosa, na to da li bi oni trebali ostati kakvi jesu ili se izmijeniti u nekom određenom pravcu.

Engleski građanski rat je bio složen sukob, kao što su složena sva velika društvena previranja. Jedan od njegovih značajnih aspekata odnosi se na sukob između onih koji su naglašavali ulogu monarhije i nadali se da će time zadržati položaj u zalazećem sistemu privilegija i pokoravanja286, koji su se toliko bojali društvene revolucije da su zanemarivali sve ostale aspekte, i koji su bili donekle paralizirani iznuđenim odlukama svjetske privrede, i, s druge strane, onih koji su davali primat stalnoj komercijalizaciji poljoprivrede, pozdravljali određene promjene društvenih tokova osuđivali ekstravaganciju dvora i bili orijentirani na maksimiranje prednosti Engleske u svjetskoj trgovini.

Pređimo sada na Francusku gdje je situacija bila ista ali, što je najvažnije, i drukčija. Daviš Bitton kaže da su godine 1560-1640. bile »presudna faza prelaza francuskog plemstva kasnog srednjeg vijeka u francusko plemstvo ancien regi- mea*«287. Isto vrijedi i za Englesku. Međutim, prelaz je u Francuskoj bio i te kako drukčiji. U poznatoj polemici između Borisa Porchneva i Rolanda Mousniera — na koju ćemo preći za trenutak — Porchnev u osnovi tvrdi, govoreći o događajima u Francuskoj u to doba, da »kupovina funkcija nije dovela do ’buržujizacije’ vlasti već do ’feudalizacije’ buržoazije«288. Na to Mousnier odgovara: »’Feudalno-apsolu- tistički’ poredak ne postoji. Tendencija prema apsolutizmu je bila dio borbe protiv feudalnog poretka, dok su ostaci

* ancien regime = politički i društveni sistem u Francuskoj prije revolucije 1789. (prev.)

Page 138: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

202

feudalnog poretka paralizirali apsolutizam«289. Iako mislim da je polemika djelomično semantičkog karaktera, i da je što se tiče ostalog Porchnev ispao pobjednik, moglo bi se reći da je Mousnier bliže istini ako njegovo rezoniranje primijenimo na objašnjenje engleske situacije, a rezoniranje Porchneva na objašnjenje francuske situacije. To jest, shematski i previše pojednostavljeno moglo bi se tvrditi da je aristokracija u Engleskoj bila na gubitku u krat-koročnom i na dobitku u dugoročnom smislu preobražavajući se u buržoaske kapitaliste, dok je u Francuskoj aristokracija bila na dobitku u kratkoročnom i na gubitku u dugoročnom smislu jer je prisilila buržoaziju da napusti svoju pravu funkciju i time u određenoj mjeri pridonese ekonomskoj stagnaciji. Do toga je po našem mišljenju došlo, u osnovi, zbog njihovog različitog odnosa prema svjetskoj privredi.

No, razmotrimo najprije, još jednom, u kojoj je to mjeri nepristran opis fran-cuskog društvenog sistema. Iz razloga koje smo već naveli, francuska država je 1600. bila jača od engleske države. To je značilo da je birokracija »za buržoaziju bila glavno sredstvo napredovanja u društvenoj hijerarhiji«290, i to mnogo više nego u Engleskoj. Kupovina funkcija je sa svoje strane izazvala već neposrednu zainte- resiranost buržoazije za francusku monarhiju291. Zbog toga Mousnier zaključuje da je klasna situacija u Francuskoj toga doba bila razmjerno otvorena292. Doduše,i sam Mousnier pokazuje koliko je to napredovanje bilo teško, i ističe kako su ro- turieru*obično trebale četiri generacije da napreduje do statusa maitre des requites293.* Mislim da Porchnev rafiniranije formulira klasnu situaciju. Nije toliko riječ o nekoj velikoj međuklasnoj mobilnosti koliko o postojanju određenih slojeva čija se privrženost klasi mijenja prema konkretnoj situaciji. Najznačajniji sloj te vrste je birokracija buržoaskog porijekla, noblesse de robe:

Kada radnik koji je zadržao veze sa svojim selom izgubi posao u tvornici, on ponovno po-staje seljak. Isto tako, kad bi officier izgubio svoja imovinska prava i privilegije, tj. bio lišen statusa privilegiranog plemstva, spao bi automatski i praktički na svoj prvobitni buržoaski status... Officiers koji su bili pogođeni Mazarinovim odlukama osjećali su se pripadnicima buržoazije i, pojavom Fronde*, njihov je stav bio stav cijele buržoaske klase294.

Upravo se zbog relativno lakog stjecanja formalnog aristokratskog statusa u Francuskoj (što vrijedi i za Englesku u doba Stuarta, ali u manjoj mjeri) pojavila u šesnaestom stoljeću ona »dvosmislenost plemićkog statusa« na koju se tužila francuska aristokracija i koja je dovela do njenog »intenzivnog, opsesivnog nemira zbog počasnih privilegija«295 kao i do velikog naglašavanja strogih pravila ponašanja i teorije o derogeance**296.

Tradicionalni opis apsolutne monarhije i njenog savezništva s buržoazijom protiv plemstva uvijek se sukobljavao sa činjenicom da je tzv. klasični režim apsolutne monarhije Luja XIV bio isto tako najbolji primjer rcafirmacije plemićkih privilegija. Mare Bloch rješava dilemu zaključujući da je od tih dvaju suprotnih fenomena plemićka reafirmacija bila temeljnija i da bi bez apsolutne monarhije ta tendencija potpuno prevladala. Drugim riječima, moglo hi se reći daje »pobjeda apsolutne monarhije ograničila opseg 'feudalne reakcije’«297,

A. D. Lublinskaja se u osnovi slaže298, te daje slijedeći opis Francuske u »dru-gom« šesnaestom stoljeću. Nakon 1559. uloga stranih bankara u Francuskoj je oslabila, kako zbog slabljenja Italije i Njemačke tako i zbog vjerskih ratova. Međutim, ratovi su spriječili francusku trgovačku buržoaziju da popuni tu prazninu. Prema tome, kako bi došla do sredstava, francuska je vlada uvela sistem zakupljivanja poreza. S vremenom su se porezni zakupnici stopili s državnim financijskim aparatom. »Zakup poreza je bila rentabilna aktivnost. Država je na tome zasnivala svoj sistem iznuđenih zajmova od glavnih zakupnika poreza pretvarajući ih time u svoje povjerioce«299. Otuda i tijesna veza između »financijera« i države — do te mjere da je i njihov opstanak ovisio o snazi države pod uvjetom da je »jaka uprava koju su htjeli ... i dalje trebala njihove kredite«300. Iako možda ne vrijedi činjenica da monarhija nije nametala

* = gubitak plemićkih prava (prev.)

Page 139: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SNAŽNE DRŽAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

203

poreze plemstvu301, upravo je ta zavisnost o vršiteljima kupljenih funkcija (officiers) najviše otežavala situaciju jer bi, kako tvrdi Lublinskaja, porezna reforma neizbježno podrazumijevala trošenje gotovine na pre- kupljivanje funkcija, što je bilo zaista preskupo302. Sve što je povećalo zaduženost države jačalo je položaj tih officiers-a. Treba naročito spomenuti i činjenicu da je »rat bio vrlo rentabilan za financijere«303.

Dio ovakvog rezoniranja je očito izveden vrlo ad hoc, što se može razabrati i iz letimične usporedbe s Engleskom gdje je »fiskalni feudalizam« ili zakupljivanje državnih prihoda postalo uobičajenom praksom u doba Elizabete i prvih Stuarta304, iako u slučaju Engleske ne možemo kao objašnjenje navoditi vjerske ratove, niti je ta praksa urodila značajnim povećanjem kupljenih funkcija (birokracije). Osim toga, porezne špekulacije su bile ograničene zbog administrativne reforme koja je bila neposredno motivirana zahtjevima ratnih financija i potrebom da se značajno smanji profit fiskalnih posrednika na relaciji država-porezni obveznik305.

No, nije važno. Boris Porchnev napada ovakvo rezoniranje s principijelnijeg sta- novištva. Porchnev se bez milosti obara na argument da je »kupovanje funkcija bilo oblik političke prevlasti buržoazije«306, tj. na teoriju koju on pripisuje Pagesu i, zatim, Mousnieru. Porchnev nastoji dokazati da je Francuska u sedamnaestom stoljeću »još uvijek u glavnim crtama bila feudalno društvo koje se odlikovalo prevladavanjem feudalnih proizvodnih odnosa i feudalnim oblicima privrede«307.

Porchnev tvrdi da kapitalistički oblici postoje ali da je buržoazija »sudjelovala u političkoj vlasti feudalne države samo ako nije postupala kao klasa kapitalističkog društva«308. Buržoazija je težila za titulama zbog taštine i pohlepe, te isto tako usvajala aristokratski način života. Osim toga, fiskalne prednosti što ih je pružalo korištenje novca kao kreditnog kapitala, a ne industrijskog ili poljoprivrednog kapitala, potakle su buržoaziju da napusti zaista buržoaske ekonomske aktivnosti309.

Stoga je buržoazija oklijevala kad je u razdoblju 1623-1648. došlo do seljačkih buna (na koje ćemo doći za trenutak). S jedne strane, ni buržoazija nije bila zadovoljna s visokim porezima. S druge, buržoazija se identificirala s interesima aristokracije i bojala se plebejaca. Neki su se pobunili, neki pobjegli iz zemlje, a neki se nagodili s državom kupovanjem funkcija i ulaganjem novca u kreditne poslove310.

Ako se pitamo zašto se u Engleskoj i Nizozemskoj pojavilo plemstvo koje je bilo »embourgeoisee«, a u Francuskoj nije, odgovor je slijedeći: »U Francuskoj, savršenstvo i klasična vitalnost feudalizma sprečavali su svaki embourgeosiement plemstva«311. Nije riječ o tome da je Francuska bila zaostalija, već o tome da su »kvalitativne osobenosti francuske privrede onemogućavale grupiranje slojeva koje bi omogućilo buržoasku polu-revoluciju prema engleskom predlošku«312. Lucidnost argumentacije Porchneva posustaje pri ovoj presudnoj usporedbi budući da se upravo ovdje mora oslanjati na neobjašnjena savršenstva, nedefinirane osobenosti i pojmovnu neodređenost izraza »polurevoucija«.

Corrado Vivanti upravo u toj točki argumentacije pruža pomoć Porchnevu. Slažući se potpuno s Porchnevom što se tiče odbijanja Mousnierove tvrdnje da je Fronde bila izolirani element u francuskoj povijesti, Vivanti izražava mišljenje da Porchnev nije u logici svoje argumentacije išao do kraja već da je umjesto toga zapeo u optuživanje buržoazije radi izdaje revolucije. Buržoazija drugo ni nije mogla jer »još nije tvorila društvenu grupu koja bi bila dovoljno jaka i autonomna« da drukčije postupi313. Vivanti tu hipotezu iznosi u obliku pitanja:

Page 140: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

204

U kojoj se mjeri može smatrati da su »feudalna reakcija« ili »restauracija« i sama »izdaja buržoazije« u 17. stoljeću položile temelje — na drukčiji način u odnosu na druge sredine, u analognim uvjetima krize — za akumulaciju kapitala koja nije pošla za rukom francuskoj ekonomiji 16. stoljeća?314

To jest, s obzirom na »one objektivne zapreke koje su konačno spriječile Treći stalež da se autonomno angažira na političkom i društvenom polju«315, nije li to bilo drugo najbolje rješenje? Ako i nije omogućilo Francuskoj onaj stupanj razvoja što će ga postići Engleska, to je rješenje ipak spriječilo pad Francuske na ulogu po- luperiferne države poput Španjolske i Italije. Ni južna Francuska, koja je pošla silaznim putem napoličarstva, nije doživjela toliku ekonomsku regresiju koliku nalazimo u susjednim sredozemnim regijama. Za razliku od sjeverne Italije i Kastilije, za južnu Francusku (i Kataloniju) bi se moglo reći, kako insistira Le Roy Ladurie, da je privreda »ostala bez vjetra, prigušena i otežana, ali još ne kreće natrag... Dramu Languedoca ne nalazimo u padu već u neelastičnosti, krutosti poljoprivredne proizvodnje; nije riječ o regresiji [decroissance] već o odsutnosti izrazitog rasta«316. I do toga će s vremenom doći u južnoj Francuskoj, ali 50 godina kasnije nego u drugim područjima.

Lucien Goldmann daje usporednu kritiku teorije o savezništvu apsolutne monarhije i buržoazije. Po njegovom mišljenju situacija je bila upravo obrnuta, i osnovno savezništvo je bilo ono između monarhije i plemstva, iako je monarhija osigurala bok stvaranjem nove buržoazije. A tada je, međutim, kako tvrdi Goldmann, monarhija početkom sedamnaestog stoljeća uvela reformu paulette?'7 kako bi ta buržoazija ostala buržoazija a ne postala pseudo-aristokracija. Paulette je zapravo bio porez na funkciju, što je održalo »kupovni« karakter birokracije i, time, buržoazija je ostala buržoazija318 kao i zavisna o monarhiji319.

Goldmannovo objašnjenje je usredotočeno na razlikovanje dviju vrsta državnih funkcionara: to su starija vrsta koju su sačinjavali notables i noblesse de robe, officiers i članovi Cours souverains i parlements, i novija vrsta, commissaires i Con- seillers d’Etat, koji su bili intendants i maitres de requetes. Goldmann smatra da su drugi istisnuli prve »u prvoj polovici sedamnaestog stoljeća, osobito od 1620. do 1650.«320. Prema njegovoj analizi, novi sistem predstavlja pokušaj monarhije »da ponovno stekne prednost nakon dolaska Henrija IV na vlast 1598.«321, prednost koja je izgubljena tokom vjerskih ratova. Budući da su officiers znatno pomogli monarhiji za vrijeme vjerskih ratova, pa su prema tome očekivali da će se njihova moć i značaj povećati a ne smanjiti, uznemirio ih je i paulette322 i uspon novih funkcionara, commissaires. Napetost između jednih i drugih (commissaires i officiers) je rasla i dosegla vrhunac oko 1637-1638. Goldmann to povezuje sa širenjem jansenizma (međju officiers-ima), ideologije koja »naglašava suštinsku taštinu svijeta i činjenicu da spas leži samo u samoći i povučenosti«323.

Iako je Goldmann u svom opisu monarhije bliži Porchnevu, njegov opis buržoazije bliži je Mousnieru koji priznaje da »nikako ne može smatrati 17. stoljeće ’feudalnom’ epohom budući da je to prije razdoblje u kojem je 'trgovački kapitalizam’ duboko prodro u zemlju«324 — cijelu zemlju, ne samo gradove. Monopoli nisu bili prekretnica u usponu kapitalizma već »uvjet njegovog razvoja u tom stadiju«325.

Page 141: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SNAŽNE DRŽAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

205

Međutim, Mousniera najviše ljuti asimilacija officiers-a s plemstvom. On reagira s instinktom pravog aristokrata.

Oficicr određene važnosti je pravno plemić. Plemić, ali ne čovjek plemenita roda niti vla -stelin (un feodal). Porchnev to nikada ne razlikuje. Zar bismo venecijansko plemstvo, te velike trgovce, mogli nazvati velikaškim zborom? U Francuskoj je javnost insistirala na razlici. Officierje zahvaljujući funkciji dobio titulu, ali je ostao buržuj. Činjenica da je pravo plemstvo, osobe plemenita roda, bilo bez državne službe, i da je javna služba bila prerogativa osoba koje su ironično nazivali »gospodom od pera i tinte«, nailazila je na osudu. No buržuj je i da lje bio buržuj, bio on off icier ili commissaire, makar sjedio i na fleur de Iys-u u službenom grimizu, makar bio vitez, ili barun, ili predsjednik parlamenta ili član kraljevskog vijeća326.

Mousnier zaključuje poričući da su bilo on bilo Pages ikada natuknuli da je buržoazija vodila monarhiju. »Monarhija je bila ta koja je podvrgavala sve slojeve u rekonstrukciji države. Doduše, u tom joj je poslu pomagala buržoazija...«237.

Treba svakako obratiti pažnju na činjenicu da se u toj polemici pomiješalo nekoliko spornih pitanja. Jedno je od njih priroda sistema. Drugo je priroda odnosa između klasa. Treće je uloga monarhije. Već smo u jednom od ranijih poglavlja ob jasnili zašto smo uvjereni da izraz »feudalizam« u odnosu na poljoprivrednu proizvodnju toga doba (tržišna orijentacija, makar se zasnivala na prisilnom ili polupri- silnom radu) zbunjuje i ne pridonosi analizi. Insistiranje na prvenstvenom angažmanu Francuske u kapitalističkoj svjetskoj privredi u to doba ne mora značiti, međutim, tvrdnju da je buržoazija zaista imala vlast u rukama. Očito je da nije. U istočnoj Evropi aristokrati su bili kapitalistički zakupnici, a domaća trgovačka buržoazija je bila na putu odumiranja. Isto tako, navedeno insistiranje ne mora neizbježno govoriti u potvrdu određene uloge koju je monarhija igrala u Francuskoj za razliku od ostalih država u toj svjetskoj privredi. J. H. Salmon primjećuje da se »poput debate oko gentryja i aristokracije u Engleskoj, spor [u vezi s Francuskom početkom sedamnaestog stoljeća] odnosi na karakter ranog suvremenog društva i države«328. Upravo tako!

Mousnier je vjerojatno više u pravu nego Porchnev kada monarhiju smatra institucijom koja nije ni izdaleka očito vladala

situacijom već se borila da afirmira svoju političku nadmoć, čak i u Francuskoj. Doduše, Porchnev ima više pravo od Mousniera

kada govori o tome kako je jedna od značajki koja najjasnije razlikuje Francusku od Engleske komparativni politički uspjeh — u

Francuskoj — stare aristokracije čiji kratkoročni interesi nisu pridonosili dugoročnoj sposobnosti Francuske da maksimalno iskoristi

podjelu rada u svjetskoj privredi.

Pređimo sada na završnu »krizu« »dugog« šesnaestog stoljeća i pogledajmo kako je to zapravo utjecalo na francusku političku scenu. Počet ćemo sa činjenicom da je pad cijena u Francuskoj, u razdoblju 1600-1610, zapravo bio ekonomski povo ljan za Francusku i njenu buržoaziju329. Čak i Porchnev priznaje da bi bilo pretjerano tvrditi kako industrijski kapitalisti nisu uopće bili značajni u Francuskoj. On prihvaća činjenicu da je »evolucija kapitalizma išla dalje svojim putem, ali polaganijim tempom«330.

Problem je velikim dijelom bio u vanjskoj trgovini o čijoj smo važnosti za nacionalne ekonomije govorili ranije u razmatranju reakcije Engleske na trgovačku krizu. Iako je Francuska u razdoblju između 1600. 1610. donekle nadoknadila gubitke izazvane poremećajima vjerskih ratova, nakon 1610. počinje ponovno veliki pad koji je ovaj put uglavnom posljedica nizozemske i, u određenoj mjeri, engleske konkurencije. Nizozemci, pa čak i Englezi, su mogli cijenama konkurirati Francuzima tom razdoblju zato što je, u trenutku kontrakcije svjetskog tržišta, akumulirana prednost industrijskog kapitala i tehnologije stečena u prethodnih 50-60 godina bila kritična:

Francuska je zaostajala za svojim konkurentima u svim važnim pokazateljima. Podjela rada u francuskim manufakturama bila je na nižem nivou; nestašica kvalificiranih radnika nije dopuštala poduzetnicima da uspostave adekvatnu hijerarhiju nadnica. Državne subvencije, koje su bile apsolutno potrebne u to doba, bile su slučajne i sporadične, i u malim iznosima, dok akumulacija novca nije bila na dovoljno visokoj razini; Francuska je bila isključena iz neposrednog pljačkanja kolonija koje je podržavalo prvobitnu akumulaciju u Nizozemskoj i Španjolskoj, kao i industriju u Engleskoj.

Zbog toga su francuski industrijski proizvodi bili komparativno skupi. Zato francuska trgovačka i industrijska buržoazija nije mogla uspješno konkurirati Nizozemcima i Englezima na vlastitom domaćem tržištu, a u određenoj mjeri i na stranim tržištima. Buržoazija je morala ulagati kapital drukčije... Francuska brodogradnja i plovidba, a stoga i francuska pre-kooceanska trgovina, zaostajale su za Engleskom i Nizozemskom, tehnički i ekonomski...

Iz svih tih razloga francuska je buržoazija bila zaista vrlo zainteresirana za jaču zaštitu, a država je nastojala zadovoljiti te njene potrebe331.

Time se Francuska našla negdje u sredini svjetske privrede. Dok su Francuzi mogli do neke mjere eksploatirati Španjolsku i

Njemačku, Englezi i Nizozemci su mogli eksploatirati i francusko tržište kao i Španjolsku332.

Relativna snaga francuskog državnog aparata, u usporedbi s Engleskom i Ujedinjenim provincijama, nije neizbježno pomagala Francuskoj u toj dilemi. Da su francuski vladari toga doba bezrezervno podržavali razvoj industrije i interese buržoazije, Francuska bi nedvojbeno bila u stanju nadoknaditi prednost Engleske i Nizozemske, koja na kraju krajeva i nije bila tako velika. Međutim, francuski su vladari bili ambivalentni. Njihovo upletanje nije uvijek pridonosilo maksimiranju nacionalnih trgovačkih interesa u svjetskoj privredi. Dapače, Nef ne pripisuje jednu od tajni engleskog uspjeha razlikama u kraljevim namjerama već činjenici da su se Francuzi mnogo efikasnije upletali u buržoaske inicijative333. Isto tako, tvrdi Nef, komparativna odvojenost Engleske od evropskih ratova toga doba značila je manje naglašavanje »pokornosti kraljevoj vlasti«334 nego što je to bio slučaj u Francuskoj. Porezna vještina francuskog vladara i vještina kojom je plemstvo postizalo izuzeće od poreza značile su teže opterećenje ne samo za narod već i za buržoaziju.

Napokon, ne smijemo propustiti vezu između postignutog položaja u svjetskoj privredi u, recimo, 1610. godini i budućeg

položaja. Teškoće na koje su Francuzi nailazili u konkuriranju Nizozemcima i Englezima na njihovim domaćim tržištima potakle su

ih da se usredotoče na proizvodnju onih roba kod kojih su imali određenu povijesnu prednost i relativno šire domaće tržište nego

Page 142: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

* SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

206

druge evropske zemlje — na proizvodnju luksuznih artikala, osobito svile355. Međutim, u dugoročnom smislu, jeftinije robe za šira

tržišta su pružale sigurniju industrijsku bazu.

Tridesetogodišnji rat je nametnuo Francuzima velika opterećenja. Povećanjem vojnih izdataka i rastom armija povećavala se i državna birokracija kao i — kao uzrok i posljedica — stupanj oporezivanja, kako onog neposrednog, državnog, tako i— dodatno — de facto kroz vojničku pljačku u ruralnim područjima336. Već smo spomenuli utjecaj rata na cijenu baltičkog žita, a time i na cijene hrane općenito. Sve su to znatno pogoršale velike epidemije koje su harale od 1628. do 1633, osobi to 1630-1631. Bez obzira na to da li su loše ljetine izazvale širenje bolesti ili je bolest izazvala nestašicu žita, obje su se pojave zbile istovremeno i teško pogodile Francusku337.

S obzirom na tu analizu, nije teško shvatiti zašto su seljačke bune toliko zahvatile Francusku u to doba. Rasli su ne samo

državni nameti, već su i plemići imali teškoća u naplati rente i podavanja od seljaka zbog ekonomskog škripca u kojem su se

seljaci našli338. To je u mnogim slučajevima nedvojbeno značilo da su plemići i seljaci određenog područja bili istodobno

nezadovoljni s monarhijom, i da je, do neke mjere »osjećaj odanosti i uzajamnih obaveza [između plemića i seljaka] i dalje zaista

potrajao«339 u Francuskoj početkom sedamnaestog stoljeća, ali bi bilo pogrešno ići predaleko u tom pogledu, iako su neki autori

tome skloni. Seljaci toga doba su svakako isto tako mogli uvidjeti — kao i današnji analitičari — da je nakon vjerskih ratova

plemić, kako to kaže Salmon, »pripadao on staroj noblesse ili novoj, bio više djelomični uzrok bijede seljaka nego njegov

supatnik«340. Na kraju krajeva, spori ekonomski razvoj je upravo posljedica političkih postupaka plemstva.341 Istodobno se zbog

djelomične industrijalizacije Francuske nezadovoljstvo širilo iz ruralnih u urbana područja, povezana sve većim brojem ljudi,

nekom vrstom lumpenproletarijata bez stalnog zaposlenja, koji su se kretali amo-tamo i čije su egzistencijalne granice bile

preuske da bi izdržale veliko pogoršanje krize342.

Robert Mandrou pridonosi debati navodeći kako je narodne ustanke u razdoblju 1623-1648. trebalo razmatrati u kontekstu tekuće povijesti Francuske, u kojoj se takve pobune javljaju i ranije i kasnije. Mandrou nas podsjeća da pojedine poreze »moramo shvaćati kao znakove znatno pogoršane ekonomske situacije, a ne samo kao jedan ili kao najneposredniji uzrok pobuna«343, a zatim nas vodi u krajnje korisnom pravcu, upozoravajući nas da pazimo na

lokalitete, na kartografiju: zapad, Normandija, Guyenne, centar (Marche, Berry, Bourbon- nais) — to je najčešće pogođeno područje, područje koje je najviše podraženo tim lančanim reakcijama nedaća. Nije li to posljedica činjenice da su te provincije bile više angažirane i bile više izložene padu koji je uslijedio nakon uspona »dugog 16. stoljeća«? Nije li oseka u razdoblju 1620-1680. dovela do očitije depresije u tim dijelovima Francuske nego u područjima koja se nalaze više u unutrašnjosti, koja su bila nerazvijenija (frusfe)? Nisu li, međutim, te zone ruralnih i urbanih nemira u 17. stoljeću istodobno i provincije najžešćih vjerskih ratova u prethodnom stoljeću?344

To je zaista dragocjena indicija koja se vrlo dobro uklapa u našu opću hipotezu; osim toga, to je indicija s kojom se slažu i

Mousnier i Porchnev. Mousnier kaže:

Izučavanje svakog ustanka ne možemo odvojiti od istraživanja lokalnih ekonomija i društ-venih struktura. Zašto je do ruralnih ustanaka došlo uglavnom na zapadu, u središtu i na ju L

gozapadu? Ne bismo li mogli klasificirati gradove prema stupnju razvoja kapitalizma u njima, i ispitati nije li to u određenoj korelaciji s nekim kćnstantama tih pobuna?345

Porchnev primjećuje da su pobunama od 1623. do 1648. prethodile tri serije u šesnaestom stoljeću. Prve dvije se odnose na

razdoblje 1520-1550, tj. na ustanke povezane s Reformacijom, i na razdoblje 1570-1590. u kojem su narodni pokreti »uložili nade

u katoličku ligu proglasivši se njenim pristašama«. Zatim, od 1590. do 1600, slijedi posljednji val koji je već poprimio ne-religiozni

karakter346. Štoviše, Porchnev nadalje tvrdi da je nezadovoljstvo naroda s vjerskim ratovima dovelo do desanktifikacije vlasti, što

sa svoje strane objašnjava veliku potrebu za reafirmaci- jom državne vlasti koja se osjeća početkom sedamnaestog stoljeća347.

Taj argument Porchneva ponovno potiče neka pitanja u vezi sa značenjem vjerskih pokreta i udruženja u ranoj suvremenoj Evropi, i njihovih veza s afirmacijom nacionalnih entiteta kao i, s druge strane, s vjerskim centrifugalnim silama. Već smo spomenuli kako Koenigsberger tretira Hugenote kao francuski nacionalni revolucionarni pokret348. Ne bi svakako bilo pretjerano teoretizirati da su se Huge- noti mogli konsolidirati u južnoj i zapadnoj Francuskoj na način paralelan s konsolidacijom kalvinista u sjevernoj Nizozemskoj, što je moglo dovesti do diobe kao u Nizozemskoj. Toga su se svakako bojali u to doba 349. U tom okviru ne začuđuje nas činjenica da su Hugenoti u jednom trenutku pozvali u pomoć katoličku Španjolsku. Prema tome, likvidacija Hugenota bila je bitni dio akcije da se očuva integritet Francuske kao države350, pa Mousnier ističe ulogu koju je kupovanje funkci-ja odigralo nakon 1620. u smislu potkupljivanja kalvinističkih kadrova351.

Regionalizam je bio bitniji od vjerskog raskola, što jasno pokazuje način kojim je južna Francuska, drevna~Dccitania, prešlalTdrugi tabor nakon što je prethodno bila hugenotsko uporište. Henri Espieux govori kako je Reformacija našla uporiš te »i u Occitaniji i na rubovima rimske Galije 6. stoljeća, dok je katolicizam u osnovi prevladavao na sjeveru...«352. Međutim, primjećuje Espieux, kad je Henri od Navarre postao kraljem »na štetu occitanskih ideala«, »Occitania se, osebujnim preokretom, solidarizirala

s ligom (ligeuse) — jer je samo tako mogla i dalje zadržati svoju različitost...«353 Napokon, tvrdi Espieux, Occitanci su u istom

»nekon- formističkom duhu« prihvatili jansenizam, ideal koji je »pridonosio održanju njihovog buntovnog stava (humeur frondeuse)«354. Ta je buntovnost, po mišljenju Espieuxa, bila metoda kojom se Occitania opirala integraciji s Francuskom koja joj je nametnuta u šesnaestom stoljeću, postignuta i pojačana fiskalnim opterećenjima što ih je morala snositi, da bi postala još neugodnija nakon ekonomskog slabljenja Marseillesa i Bordeauxa u »drugom« šesnaestom stoljeću, ne samo u od nosu na Pariz već čak i u odnosu na Barcelonu i Genovu — evo nas ponovno kod slojeva unutar slojeva355.

U svom opisu ustanka u Normandiji 1639. Porchnev registrira slične teme. Prema njegovom prikazu, normandijski seljaci su u četrnaestom i petnaestom stoljeću snosili teže feudalne terete nego drugi dijelovi Francuske. Zbog te činjenice, kao i zbog razaranja izazvanih Stogodišnjim ratom, seljaci su bježali, uzrokujući akutnu nestašicu radne snage koja je dovela do relativno brzog pada trajnih zakupa u korist ročnih zakupa koji su bili povoljni za seljaštvo. Revolucija cijena i sve izrazitija uloga Francuske u svjetskoj privredi značile su nazadak za seljačkog zem- ljovlasnika — više rente, manje parcele, djelomični povratak na naturalnu privredu, sve je to kočilo razvoj kapitalizma356. U doba kad je engleski yeomen uživao koristi ograđivanja obradivih površina, njegov normandski ekvivalent je izvlačio kraći kraj. Što se tiče buržoazije, Porchnev ističe podjelu na njena dva segmenta: magistrat je bio povezan s lokalnim interesima pa je stoga koketirao s pobunom, dok su financijeri bili čvrsto povezani

Page 143: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SNAŽNE DRŽAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

207

s državom i stoga, skloni podržavanju lokalne aristokracije357. Pobunu možemo smatrati izrazom nezadovoljstva s politikom centra koja je lišavala normanskog seljaka-zemljovlasnika (i lokalnu buržoaziju) koristi potpunijeg sudjelovanja u novoj svjetskoj privredi.

Na zapadu kao i u Occitaniji smatralo se da monarhija slijedi francusku »nacionalnu« perspektivu koja je ekonomski regresivna. U ime tradicionalnog, vanjske provincije su zahtijevale veći, a ne manji ekonomski napredak358. Nije stoga nikakav slučaj što su nakon normandijskog ustanka 1639. slijedili ustanci u Provansi, Bretanji, Languedocu i Poitouu 359. Nije isto tako slučaj što je neposredni povod normandijskog ustanka bila nesklonost kralja da olakša porezni teret Normandije nakon ekonomskih teškoća koje su uslijedile zbog epidemija 1632-1633. budući da »Njegovo Veličanstvo, opterećeno prevelikim izdacima, ne može riješiti svoj narod tereta onako kako bi želio«360 — zato što se novac trošio na stvaranje francuskog nacionalnog entiteta.

Pretpostavimo da je Francuska kao geografski entitet bila drukčije oblikovana, da je obuhvatila samo sjeverni i zapadni dio, s

Rouenom kao prijestolnicom. Pretpostavimo da je Occitania nakon trinaestog stoljeća bila zasebna država. Ne bi li takva

Francuska, naizgled slabija, uspjela postići ono što je postigla Engleska — reagirati na novonastalu svjetsku privredu stvarajući

industrijsku bazu? Možda.Ali takva Francuska nije postojala. Francuska koja je zaista postojala bila je, kako smo rekli, ni ovo ni ono, i bila je rastrgana

vjersko-regionalnim sukobima. U

Page 144: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SNAŽNE DRŽAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

209

Evropi šesnaestog stoljeća ostvarenje jedno-religijskedre.ave^ bilo je isto toliko prinuda koliko je ostvarenje jedno-partijske države u Africi dvadesetog stoljeća; iz istog razloga, isto se odnosi i na potrebu za borbom protiv centrifugalnih snaga. No cijena je bila visoka. U slučaju Francuske, cijena je bila nagodba s aristokracijom, uglavnom pod njenim uvjetima, a ti su uvjeti bili

»reaction seigneuriale«, »fć- odalisation« buržoazije. U sedamnaestom stoljeću nije bilo

građanskih ratova, samo Fronde. Buržoaska revolucija će uslijediti 1789, u drugo doba, u drugu svrhu i, neku ruku,

prekasno. U sedamnaestom stoljeću, francuska administrativna buržoazija, noblesse de robe, nije smjela nikada smetnuti s uma činjenicu da ne može sebi priuštiti luksuz prevelike težnje za postizanjem svojih uskih interesa jer bi u tom slučaju bio ugrožen integritet države, a time i ekonomski temelj te iste administrativne buržoazije.

Različite uloge (uloge, ne namjere) monarhije u Engleskoj i Francuskoj pokazale su se napokon kritičnim faktorom. Kao jedan od načina sagledavanja tog procesa mogli bismo definirati političku borbu kao sukob u kojem su monarhije toga doba nastojale potkopati privilegije svih ne-državnih grupa i primijetiti, kako to čini Cooper, da su monarhije uglavnom imale više uspjeha protiv gradova (i, stoga, segmenata buržoazije) nego protiv zemljovlasničkih slojeva361. Braudel govori kako su monarhije »obuzdavale« gradove ili ih »držale u stazi«362. Prema tom gledištu, zemljovlasnički slojevi su nastojali iskoristiti državu da im pomogne da ostanu na čelu u brzim tokovima ekonomske ekspanzije. Gledajući događaje iz iste perspektive, mogli bismo reći da su pristaše Fronde pobijedili, iako su izgubili, dok je engleska aristokracija usprkos Restauraciji izgubila. Na kraju, zaključuje Braudel, engleski svjetski primat je postao primat Londona »koji je izgradio Englesku prema svojim potrebama (a sa guise) nakon mirne revolucije 1688.«363

Oklijevajući između zahtjeva buržoazije i aristokracije, monarhije i Engleske i Francuske su se sve više bližile zahtjevima aristokracije. Razlika je u tome što su u Engleskoj interesi trgovačke buržoazije bili povezani s jakim centrom, dok su u Francuskoj ti interesi bili donekle povezani s nacionalnom periferijom. Ta je razlika bila posljedica geografskih aspekata u okviru evropske svjetske privrede.

Jedna od posljedica je činjenica da je francuska monarhija, kako bi obuzdala suštinski buntovniju buržoaziju, morala istodobno ojačavati samu sebe i kupovati buržoaziju prodajom funkcija, što je opet skrenulo buržoaziju s puta ulaganja u in dustriju. U Engleskoj je aristokracija, kako bi opstala, morala preuzeti ponašanje buržoazije i djelomično se stopiti s njom. U Francuskoj, buržoazija je bila ta koja je osjećala pritisak opstanka. U Francuskoj i Engleskoj centar je pobijedio protiv periferije. No, u Engleskoj je to značilo jačanje ideala nacionalne buržoazije, dok je u Francuskoj to bio nazadak za buržoaziju.

Engleski građanski rat se zbio u posljednjem mogućem trenutku. U slijedećih 150 godina posvuda je došlo do ponovnog

oživljavanja zemljovlasničkih slojeva, čak i u Engleskoj. Doduše, tu je buržoazija barem izborila droit de cite. Osim toga,

zemljovlasnički slojevi nisu podrazumijevali toliko aristokraciju koliko gentry, koji su na kraju krajeva bili bons bourgeois. U Francuskoj je buržoazija u sedamnaestom stoljeću bila daleko preslaba da bi stvorila jednog Cromwella. Buržoazija je tek 1789. uskladila svoje interese s interesima države kao države. Dotada se svjetska privreda već razvila i bilo je za Francusku prekasno da postigne primat u njoj.

14 SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Page 145: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

* SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

226

Bilješke

Page 146: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

BILJEŠKE / PETO POGLAVLJE

227

6.

Evropska svjetska privreda: periferija protiv vanjskog poprišta

Granice entiteta definiranog u političkom smislu je relativno lako utvrditi. Ako nas zanima teritorij što ga je obuhvaćalo kinesko carstvo 1600. godine, trebat ćemo zaviriti u ovaj ili onaj arhiv te u dokumentima ustanoviti pravne pretenzije toga doba. Naravno, ima uvijek marginalnih regija u kojima dvije suparničke državne strukture jedna drugoj osporavaju suverenitet, ili regija u kojima se de facto postojanje carske vlasti jedva može nazrijeti, što nas može navesti na zaključak da je svojatanje tog teritorija pravna fikcija. No, kriteriji su prilično izravni. Kombinacijom proklamirane vlasti i određene mjere (koliko god približna bila) stvarne vlasti (koliko god slaba bila) općenito ćemo dobiti ono što nam je potrebno.

Ali što je s granicama društvenog sistema koji nije definiran političkim kategorijama, »svjetske privrede« poput one kojom se

ovdje bavimo? Kad kažemo da je u ; šesnaestom stoljeću postojala evropska svjetska privreda, hoćemo time pokazati . da ona ne obuhvaća cijelu Zemlju već da su njene granice nešto manje. Ali koliko imanje? Ne možemo naprosto obuhvatiti u tu svjetsku privredu svaki dio svijeta s kojim je »Evropa« trgovala. Godine 1600. Portugal je trgovao s centralnoafričkim kraljevstvom Monomotapa kao i s Japanom. Usprkos tome, bilo bi prima facie teško tvrditi da su bilo Monomotapa bilo Japan bili dio evropske svjetske privrede toga doba. S druge strane, ipak tvrdimo da su Brazil (ili barem područja duž bra zilske obale) i Azori bili dio evropske svjetske privrede. Imamo tranzitnu trgovinu— preko Rusije — između zapadne Evrope i Perzije1. Usprkos tome, tvrdimo da je Perzija svakako bila izvan te svjetske privrede, pa čak i Rusija. Rusija je bila izvan, ali Poljska je bila njen dio; Mađarska je bila njen dio, ali Otomansko carstvo nije. Na kojoj se osnovi određuju te distinkcije? Ne radi se samo o volumenu trgovine ili njenom sastavu. Celso Furtado kaže:

Osim zlata i srebra, mali dio onoga što se proizvodilo u Americi tokom prvog stoljeća ko-lonizacije moglo se plasirati u Evropi. Za razliku od Indije, koja je proizvodila artikle visoke vrijednosti po jedinici težine kao što su mirodije, svila i muslin, Amerika nije proizvodila ništa što bi moglo postati osnovom probitačne trgovine2.

Usprkos tome, Amerika pripada ’našoj’ svjetskoj privredi, a Indija ne — barem tako tvrdimo.

Po našem mišljenju, riječ je o distinkciji periferije svjetske privrede u odnosu 1 na njeno vanjsko poprište. Periferija svjetske privrede je onaj geografski sektor ; svjetske privrede koji prvenstveno proizvodi robe nižeg ranga (tj. robe u čijoj se | proizvodnji rad slabije nagrađuje) iako je on sastavni dio općeg sistema podjele ra- i da budući da su te robe bitne za svakodnevnu upotrebu. Vanjska arena svjetske

privrede obuhvaća one ostale svjetske sisteme s kojima određena svjetska privre- \ da održava neku vrstu trgovačkog

odnosa, zasnovanog prvenstveno na razmjeni skupocjenih artikala — razmjeni koju su ponekad nazivali »bogatom

trgovinom«. Pokušat ćemo demonstrirati tu distinkciju prvenstveno analizirajući razlike između Rusije i raznih dijelova

istočne Evrope, kao i razlike između područja Indijskog oceana i španjolske Amerike u šesnaestom stoljeću.Na prvi pogled, čini se da postoje velike sličnosti između Rusije i istočne Evrope. U objema je, po svemu sudeći, došlo do

uspona velikih posjeda koji su se bavili tržišnom proizvodnjom i temeljili se na prisilno angažiranoj radnoj snazi. Štoviše, kako ističe Braudel, isti se proces u to doba javlja i u Otomanskom carstvu3. U oba područja prisila seljaka je prvenstveno rezultat djelovanja državnih vlasti. U oba područja, zemljovlasnička klasa je u tom razdoblju znatno ojačala, a buržoazija os-labila. Nadalje, revolucija cijena je izgleda djelovala na oba područja, i oba su se prilično vjerno prilagodili njenim općim parametrima. Međutim, podrobnijim razmatranjem otkrit ćemo ipak neke razlike4.

Razmotrit ćemo razlike između odnosa Rusije sa zapadnom Evropom i odnosa i istočne Evrope sa zapadnom Evropom u odnosu na tri glavna momenta: to su (a) / razlika u prirodi trgovine, (b) razlika u snazi i ulozi državnog aparata i (c), što je

posljedica prvih dvaju aspekata, razlika u snazi i ulozi domaće urbane buržoazije, j

Veliki predrevolucionarni ruski povjesničar V. O. Klučevski temelji svoju povijest Rusije na pretpostavci da je »glavni i temeljni faktor u ruskoj povijesti bila migracija ili kolonizacija, te da su ... svi ostali faktori više-manje nerazdvojno povezani s njom«s. U onoj mjeri u kojoj je to točno, to je pojava tipična za šesnaesto stoljeće u kojem je, kao i ostatak Evrope, Rusija »ušla u novu eru privrednog rasta...«6 Općenito se tvrdi da je prekretnica bilo osvajanje Kazanskog kanata na Volgi 1552. te Astrahanskog kanata 1556. godine7. U slijedećem stoljeću Rusija je kolonizirala šumsko-stepsku zonu na jugu, duž Dona do Azovskog mora te duž Volge do Kaspijskog jezera. Rusija je također izvršila značajan prodor u Sibir. Istovre meno su Ukrajinci (tada pod poljskom vlasti) napredovali duž Dnjepra, što će sve postati dijelom Rusije 1654. godine. Ruska ekspanzija na jug i istok bila je važan događaj u suvremenoj svjetskoj povijesti, i treba primijetiti da je smjer ekspanzije funkcija snage režima u regijama koje su okružavale Rusiju. Kako nas podsjeća George Vernadsky, »Rusi su počeli napredovati na istok prema Sibiru upravo u trenutku kad su zaustavljeni i odbačeni na zapadu«8.

Stoga su, u slučaju Rusije, zapadni trgovci bili suočeni sa zemljom koja je bila daleko prostranija od Poljske ili Ćeške ili Mecklenburga, i sa zemljom koja je sama po sebi bila očito imperijalna struktura. Dok se poljska vanjska trgovina odvijala

gotovo isključivo sa zapadnom Evropom, Rusija je trgovala i sa zapadom i s istokom i, kako kaže Jerome Blum, »trgovina s istokom bila je Rusiji vjerojatno važnija od one sa zapadom«9. Trgovina s istokom je bila važnija ne samo zbog većeg volumena već i zato što je njen karakter i opseg težio stvaranju svjetske privrede odnosno, kako to formuliraju neki autori koji se služe donekle drukčijim teoretskim okvirom, stvaranju nacionalnog tržišta. A. G. Mankov ističe presudnu ulogu proizvodnje žita, moment koji nam je već poznat: »Ne može se govoriti o stvarnom razvoju trgovačkih odnosa u feudalnom društvu prije doba u kojem žitarice postaju roba — što potvrđuje određeni stupanj diferencijacije između poljo-

privrede i obrta (metiers)«10. Razmotrimo stoga pojavu sve veće proizvodnje pšenice, poznatu i u Poljskoj i u Rusiji u 15. i 16. stoljeću. Kao što smo već naveli, Poljska je već u šesnaestom stoljeću bila integrirana u evropsku svjetsku privredu

Page 147: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

228

na čijim se tržištima pšenica prodavala i za čija se tržišta pšenica uzgajala. Kako kažu Braudel i Spooner: »Prevladavajuća značajka razdoblja potkraj šesnaestog

stoljeća je očito asimilacija poljske pšenice u opći pul evropskih cijena«". Ta je činjenica bila presudna i za Poljsku i za ostatak

Evrope za koji je Poljska u to doba postala »najveći izvoznik žitarica«12.

Razvoj poljskog izvoza pšenice podrazumijevao je, kao što smo vidjeli, uspon velikih posjeda s prisilnom tržišnom proizvodnjom.

Podrazumijevao je isto tako jačanje političke snage plemstva koje je isto toliko koliko i zapadnoevropski trgovci bilo ekonomski zainteresirano za uklanjanje zapreka trgovini. Njihova zajednička nastojanja održala su otvorenu ekonomiju Poljske 13. Ovisnost prosperiteta poljskog plemstva o toj otvorenoj trgovini jasno ilustriraju ekonomske poteškoće što ih je izazvala blokada Visle sa strane švedskog kralja Gustava Adolfa (1626-1629) koji je time pokušao »prerezati žilu kucavicu« Poljske 14. Jerzy Topolski koristi či-njenicu da je »izvoz žitarica preko baltičkih luka brzo poprimio takve razmjere [u Poljskoj] da je dominirao cijelom privrednom strukturom zemlje«15 kako bi objasnio razorne posljedice regresije koja je u sedamnaestom stoljeću pogodila Poljsku, posljedice koje su bile različite u različitim dijelovima zemlje prema stupnju izvozne orijentacije lokalne privrede16.

Moglo bi se eventualno prigovoriti da je vrijednost pčenice o kojoj je ovdje riječ prilično mala u odnosu na ukupni proizvod evropske svjetske privrede, ali Boris Porchnev odgovara da »pažnju istraživača ne bi trebale zaokupljati količine izveze ne robe (koje zapravo i nisu prevelike), već profitna stopa koju su dijelili trgovački posrednici i zemljovlasnici koji su eksploatirali kmetsku radnu snagu«17. Stani- slaw Hoszowski ističe da je, u općoj inflaciji šesnaestog stoljeća, došlo ne samo do povećanja cijena u Poljskoj, čak i prije nego u zapadnoj i srednjoj Evropi, prije utjecaja američkog blaga na cijene18, već i da su, u Poljskoj, »zemljovlasnici požnjeli najveće koristi [od povećanja cijena], dok su seljaci i građani bili samo na gubitku«19. Pandan tom ekonomskom škripcu seljaka bile su česte seljačke bune20.

Usporedimo to sada s ulogom proizvodnje pšenice u Rusiji u isto doba. Počnimo s tvrdnjom Mankova u vezi s Rusijom u šesnaestom stoljeću: »U to doba može se govoriti samo o internom tržištu žitaricama«21. To jest, iako se pšenica gotovo i nije izvozila, »u šesnaestom stoljeću je već postojala veza između lokalnih tržišta koja su ponekad bila međusobno vrlo udaljena«22. Tako se u to doba pojavila kapitalistička poljoprivreda, i to u sličnim oblicima, i u Poljskoj (i ostalim istočnoevropskim zemljama) s jedne strane, i u Rusiji s druge. Međutim, dok su Poljska i ostale istočnoevropske zemlje proizvodile za sve šire zapadnoevropsko tržište, u Rusiji su »feudalci proizvodili za sve šire domaće tržište«23. Štoviše, u šesnaestom stoljeću bila je potrebna »posebna careva dozvola za isporuke žita izvan zemlje«24. Specijalizacija evropske svjetske privrede šesnaestog stoljeća se u manjem obliku ponavljala u ruskoj svjetskoj privredi. Matica ruske svjetske privrede razmjenjivala je prerađevine (metalnu robu, tekstilne proizvode, kožnatu robu, oružje i oklope) za luksuznu robu, pamučne tkanine, konje i ovce25. Osim toga. Rusi su reek- sportirali zapadne prerađevine na istok »iako ta aktivnost po svemu sudeći nije bila posebno značajna u šesnaestom stoljeću«26. Rusija je osjećala sretne posljedice činjenice što se našla u žarištu određene ekonomske zajednice: »Kože, sol, krzna i druga roba kolali su u starija područja iz kolonija, stvarajući novo bogatstvo i stimulirajući trgovačku i industrijsku aktivnost«27.

Ali što je s ruskom trgovinom sa zapadom? Nije li ona pratila poljsku trgovinu? Moramo se čuvati pokušaja da u šesnaestom

stoljeću nalazimo pojave tipične za osamnaesto i devetnaesto stoljeće jer je tada (tj. u potonjim stoljećima) zasebna ruska svjetska

privreda zaista nestala i Rusija je postala još jedno periferno područje evropske svjetske privrede28.

Page 148: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

EVROPSKA SVJETSKA PRIVREDA: PERIFERIJA PROTIV VANJSKOG POPRIŠTANa prvi pogled je točno, što se tiče događaja u šesnaestom stoljeću, da je »u trgovini sa zapadom Rusija razmjenjivala sirovine

i poluproizvode za gotovu robu«29. Rusija je izvozila razne sirovine za pomorstvo i brodogradnju (lan, konoplju, mast, vosak) te krzna, a uvozila luksuzne artikle i metalnu robu (uključujući municiju). Međutim, čini se da ta trgovina nije bila presudna ni u jednom ni u drugom smjeru. Što se tiče zapadne Evrope, tek se u sedamnaestom stoljeću moglo reći da je Rusija bila važna kao »rezervoar žitarica i šumskih proizvoda«30. T. S. Willan smatra da je Rusija bila najvrednija Engleskoj, zapadnoj zemlji s kojom je Rusija najviše trgovala u šesnaestom stoljeću, »kao izvor bitnih materijala za ratnu mornaricu«. Međutim, Willan dodaje:

Bilo bi nešto teže reći da li je ta trgovina bila isto toliko vrijedna za Ruse. Njihov ekviva lent materijala za ratnu mornaricu bilo je možda oružje i municija što ih je kompanija navodno slala u Rusiju, osobito »pedesetih« i »šezdesetih« godina31.

»Osobito 'pedesetih' i 'šezdesetih' godina« — kasnije ćemo se vratiti na tu primjedbu. A Attman napominje da presudni uvozni artikl nije bila metalna roba već prije srebro u šipkama te u obliku umjetničkih proizvoda. Kao potvrdu te hipoteze on navodi izuzetno akumuliranje srebra u crkvama, manastirima i palačama, kao i važne nalaze metala u šipkama 32. Ako se sjetimo činjenice da su jedan od glavnih izvoznih artikala bila krzna koja su u to doba bila »ruho dostojanstva i bogatstva«33, tj. roba koja se uklapala u tzv. »bogatu trgovinu«, mogli bismo smatrati da se veći dio rusko-zapadne trgovine u šesnaestom stoljeću svodio na

razmjenu skupocjenih artjkala, što predstavlja metodu trošenja viška a ne proizvodnjg.viška, / pa se prema tome bez takve trgovine moglo biti u trenucima kontrakcije i zato ona nije bila od središnje važnosti za funkcioniranje ekonomskog sistema. To ne znači da ta trgovina nije bila važna. Ona je donosila dobit posrednicima, a i država je nedvojbeno imala određene carinske prihode. Isto je tako nedvojbeno da je ta trgovina ojačala sistem akumuliranja društvenog prestiža. Ono što je važno, međutim, jest činjenica da bi ruska interna privreda — da je došlo do blokade poput one koju je Gustav Adolf proveo na Visli 1626. — znatno manje osjetila njene posljedice nego što je to bio slučaj u Poljskoj.

Uzeli smo Poljsku kao primjer zemlje na periferiji evropske svjetske privrede (za razliku od vanjskog poprišta). Međutim,

Poljska je u mnogočemu bila ekstremni slučaj. Da li bismo ustanovili bilo kakve razlike kad bismo razmotrili neke druge zemlje na

periferiji? Odgovor glasi: nekakvih razlika bi bilo, ali po svemu sudeći one nisu presudne.

Tako na primjer ni u Češkoj ni u Mađarskoj »prisilni rad« »kmetova« nije uvijek i isključivo poprimao oblik tlake već ponekad i oblik »prisilnog najamnog rada«34. Josef Valka primjećuje da je taj međuoblik radne obaveze u Češkoj povezan sa činjenicom da je proizvodnja bila diversificirana i usmjerena na interno tržište3’. I Josef Petrar također navodi da je u raznim manjim područjima srednje Evrope (Češka, Šlezija, Saska, Austrija) tendencija rasta velikih posjeda bila slabija, te navodi na zaključak da se radi o rađanju specijalizacije, ne samo između poljoprivrede i industrije već i u okviru same poljoprivrede gdje, međutim, »specijalizacija naravno nije mogla biti potpuna«36. Malowist ističe da je poljoprivredna specijalizacija u Danskoj tekla usporedo sa specijalizacijom u istočnoj Evropi jer je, u šesnaestom stoljeću, plemstvo Danske i Holsteina »razvilo privredu koja se bazirala na kmetskom radu kao i na trgovini poljoprivrednim i mliječnim proizvodima, te na proizvodu svojih kmetova čije su šanse da se bave trgovinom bile ograničene na minimum«37. Međutim, Malowist napominje daje taj društveni proces aristokratskog prisvajanja, »koji se najjasnije

očituje u Poljskoj, Brandenburgu, Pomeraniji, Mecklenburgu i Livoniji, bio slabije izražen u Danskoj«38.

23 1 yHHBep3HTe CKa 6l10jIHUTeKa

„HHKOJM TECJI v‘ HMLUOvi primjeri pokazuju da je tekstura evropske podjele rada postajala složenija već u šesnaestom stoljeću. Međutim, značaj niskog

koeficijenta izvoza morao je bf- ti posve drukčiji za Češku, malu zemlju okruženu ostatkom evropske svjetske privrede, u odnosu na Rusiju, veliko carstvo na rubu evropske svjetske privrede. Češka je konačno imala mnogo manju slobodu političke akcije i stoga je ekonomski bila daleko zavisnija. U takvom slučaju analitičar mora razmatrati apsolutne minimume i razmjerne maksimume39. Češka je u slučaju prekida trgovine imala manje elastičnosti nego Rusija. Stoga je njene ekonomske aktivnosti trebalo razvijati svjesnije u okviru potreba evropske svjetske privrede.

Vratimo se sada na Willanovu primjedbu o pedesetim i šezdesetim godinama šesnaestog stoljeća. Naša dosadašnja izlaganja trebala

bi jasno pokazati da je gra- nica između periferije i vanjskog poprišta fluidna, kako s obzirom na to da ju je teško analitički fiksirati tako i s obzirom na činjenicu da se lako pomjera. Rusku povijest toga razdoblja mogli bismo promatrati i u odnosu na njenu reakciju na provizorni pokušaj Evrope da je uključi u svjetsku privredu. Pokušaj je tada propao jer evropska tehnologija i ekonomija još nisu bile dovoljno snažne. Evropa će kasnije u tome uspjeti. Robert Reynolds donekle etnocentrički razmatra proces:

Koliko nam je poznato, Englezi su otvorili vrata i aktivirali rusku ekspanziju.. . Englesko otvaranje sjevernog puta [1553] pružilo je Rusiji fantastično tržište za krzna, što je kozake na granici kao i Stroganove s njihovim kapitalom i rukovodećim sposobnostima stimuliralo da se čim brže šire na istok i sjever. Oni su svake godine otvarali nova područja trgovine krznom — baš kao što su to činili trgovci krznom, Englezi, Francuzi i zatim Amerikanci, koji su sve više prodirali na zapad Sjeverne Amerike. S velikim tržištem krzna otvorile su se mogućnosti kupovine finog tekstila, metalne robe i drugih proizvoda iz zapadne Evrope40.

Kako se taj engleski prodor u ruski svijet odrazio na razvoj internih političkih događaja u Rusiji? Upravo se tome moramo sada posvetiti kako bismo vidjeli na koji je način Rusija reagirala na »svoje uvođenje u Evropu« i kako je ta reakcija još više udaljila Rusiju od istočne Evrope. Malowist navodi da se žito proizvedeno u srednjoj Rusiji prodavalo u sjevernim i sjeveroistočnim dijelovima evropske Ru -sije i u Sibiru41. Prema tome, razvoj ruske proizvodnje pšenice je »olakšao kolonizaciju i osvajanje« vlastitih vrlo bogatih teritorija na sjeveru i istoku koji su sa svoje strane »dali golemo bogatstvo, najprije za carsku riznicu a zatim za trgovce«42.

Kako bismo sagledali ulogu ruske države, moramo rekapitulirati ono što smo u prethodnom poglavlju zaključili u vezi s ulogom države u državama-maticama zapadne Evrope, razmotriti zatim ulogu države u perifernim državama istočne Evrope, a zatim i jedne i druge usporediti s ulogom države u Rusiji. Prikazali smo apsolutnu .monarhiju kao strukturu u kojoj su kralj i njegova okolina težili političkom primatu uz neposrednu pomoć patrimonijalne i ’kupovne’ birokracije i stalne plaćeničke vojske. S jedne strane, kralj je nastojao pridobiti podršku favoriziranih segmenata gradske trgovačke buržoazije koja mu je davala novac i određenu političku protutežu u odnosu na centrifugalne tendencije starog plemstva. S druge strane, kralj je bio vrh sistema tradicionalnog društvenog statusa, i, konačno, zaštitnik plemstva protiv korozivnog djelovanja kapitalističkog sistema koji se počeo razvijati43.

Prema tome, za ta dva društvena sloja — staro plemstvo i trgovačku urbanu bu- ' ržoaziju — apsolutna monarhija je bila manje zlo, a snaga monarhije se povećavala i zato što ti slojevi nisu imali alternative. No, monarhija im je objema dobro služila i jer je zemlji kao entitetu omogućavala da dobije nerazmjeran dio viška proizvoda ; cijele evropske svjetske privrede. U šesnaestom stoljeću možemo u najboljem slu- : čaju govoriti o državnom »fiskalizmu« ili »preuranjenom merkantilizmu«. Nakon

otprilike 1650. zapadnoevropske države su krenule putem potpune merkantilistič- ke politike kako bi još više ojačale svoj realtivni

položaj u svjetskoj privredi.

Dok je u zapadnoj Evropi šesnaesto stoljeće bilo razdoblje uspona državne moći, u istočnoj Evropi moć države je slabila — što je i uzrok i posljedica ekonomskog položaja istočne Evrope. To je još jedan primjer kumulativnog utjecaja društvenih promjena. Kako je zemljišna aristokracija u Poljskoj jačala zahvaljujući rentabilnom sudjelovanju u međunarodnoj trgovini, a domaća buržoazija slabila,

Page 149: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

EVROPSKA SVJETSKA PRIVREDA: PERIFERIJA PROTIV VANJSKOG POPRIŠTAporezna osnova države se osipala što je značilo da kralj nije sebi mogao priuštiti održavanje adekvatne vojske44. Velikaši su stoga morali sami sebi osiguravati zaštitu, ali je to opet omogućilo privatne ratove 45. Neke od tih privatnih armija bile su veličinom jednake kraljevskoj

vojsci46. Kralj je postao izborna funkcija, a centralno zakonodavno tijelo, Sejm, počeo je dobar dio svojih ovlaštenja prenositi na lokalne (pokrajinske) sabore.

Od tog trenutka javlja se brza dezintegracija državnog aparata. Janusz Tazbir opisuje kako jedan korak vodi slijedećem:

Nakon 1613. odluke u vezi s oporezivanjem su se u pravilu prenosile u nadležnost pokra jinskih sabora. Ta decentralizacija fiskalnog sistema dovela je do situacije da su neki okruži morali plaćati veće poreze od ostalih. Kaos se još više povećao kad je pokrajinskim saborima povjereno izglasavanje poreza čak i za obranu države (1640). Sve je to neminovno dovelo do smanjenja državnih prihoda, što je sa svoje strane praktički onemogućilo plaćanje vojske.

Vojnici nisu dobivali plaću pa su organizirali vojne lige ili udruženja i pljačkali zemlju, predstavljajući opasne centre političkih nemira47.

U zapadnoj Evropi kraljeva imovina se povećavala na uštrb crkvene imovine — čak i u katoličkoj Španjolskoj, ali ne u Poljskoj. U

prvom valu Reformacije protestantsko niže plemstvo (gentry) je konfisciralo neka župna zemljišta, no i tada je većina crkvene imovine

ostala netaknuta. Zatim je došlo do trijumfa protu-Refor- macije iz razloga o kojima je već bilo riječi. Međutim, upravo zbog slabosti

države, kraljeva imovina se smanjila48.

Slični su se procesi odvijali u drugim istočnoevropskim zemljama. Kod većine ljudi pruska država danas izaziva asocijacije na dva

fenomena: jaku državu i jaku junkersku klasu. Do uspona jake junkerske klase u područjima koja će kasnije sa činjavati Prusku došlo je

upravo u šesnaestom stoljeću. Međutim, bilo je to isto tako stoljeće slabljenja, a ne jačanja države. Kao prvo, sistem veleposjeda, koji se

temeljio na sitnim kolibarskim zakupima i tlaci49, što se u to doba razvio u Istočnom Polablju pod imenom Gutsherrschaft, kao

zamjena za stariji feudalni oblik zvan Gutswirtschaft, razlikovao se od starijeg oblika najizrazitije — kao što pokazuje i naziv —

po sistemu interne vlasti. U novom sistemu, kako kaže Friedrich Liitge, »veleposjed je donekle nalikovao na malu političku jedinicu unutar

države: njegovi su stanovnici samo posredno bili podanici teritorijalnog kneza«50. Drugo, kao i u Poljskoj, Hohenzollernima su krunski

posjedi, pa čak i bivši crkveni posjedi51, služili kao jamstvo za zajmove, i taj je proces konstantno podrivao njihovu snagu. Mjere što ih je

kruna poduzimala in extremis bile su izuzetno korisne za junkersku klasu52.

Proces slabljenja kneževske moći u Njemačkoj nastavio se u cijelom šesnaestom stoljeću i dosegao najnižu točku 1648. godine

Vestfalskim mirom kojim je okončan Tridesetogodišnji rat, mirom koji, kako tvrdi A. J. P. Taylor, »nije bio uzrok nje mačkog opadanja i

slabosti već prije njihov rezultat.. .« Iako su mir »nametnule« strane sile, bez njihove intervencije situacija bi bila još gora. »Jedina

alternativa 1648. godine bila je više intervencije, a ne manje — nastavak rata sve dok većina Njemačke nije stvarno podijeljena između

Švedske, Francuske i Habsburga«53.Položaj Švedske zavređuje na trenutak pažnju budući da se razvoj švedskog državnog aparata približio zapadnoevropskom predlošku,

a ne predlošku periferije, iako je Švedska u to doba bila ekonomski vrlo nerazvijena. Švedska je bila jaka, ali ne zato što bi njena trgovina i industrija bile jake (jer to nisu bile), iako je proizvodnja željeza stalno rasla počevši od 1540.54 prilično paradoksalno, i njena je po-ljoprivreda bila slaba, pa su se njeni aristokrati htjeli domoći profita drugih zemljišta kad ih nisu mogli ostvariti na vlastitima. Tako barem zaključuje Malowist:

Vrijedilo bi razmotriti neke aspekte švedske dominacije Baltikom. U stvari, početke švedske ekspanzije, isprva skromne, nalazimo već u 15. stoljeću. Nadalje, Švedska je u 15. i 16. stoljeću bila ekonomski vrlo zaostala zemlja, ne samo u usporedbi sa zapadnom Evropom već i u usporedbi s istočnom Njemačkom ili Poljskom.. . Prema tome, valja primijetiti da u položaju švedskih trgovaca nije bilo ničega što bi moglo objasniti švedsku agresiju na njene susjede budući da su ti trgovci ostvarivali beskrajno mali profit na temelju švedskih osvajanja, te su se čak povremeno i opirali politici osvajanja smatrajući je prije izvorom sve većih poreza.

Nasuprot njima, grupa koja je snažno podržavala ekspanziju bila je aristokracija, plemstvo koje nije moglo povećati svoj prihod, prilično malen u to doba, na uštrb seljaštva koje je bilo snažno i dobro organizirano. Stoga su osvajanja i upravljanje osvojenim teritorijima značili važne izvore novih prihoda upravo za plemstvo, osobito visoko plemstvo55.

Ako se pak pitamo zašto je seljaštvo bilo tako snažno, možda je razlog upravo u činjenici da je Švedska u to doba imala

»poljoprivredu koja je jedva uspijevala podmirivati vlastite potrebe« pa je stoga jedino mogla neposredne stjecati bogatstvo »živeći

poput parazita i hraneći se slabošću svojih susjeda, što je posljedica izuzetnog rasta moći plemstva«56.

Prema tome, Švedska kao blago odstupanje dobro ilustrira proces. Kao periferna država sa slabom buržoazijom, Švedska je bila

poprište na kojem se politička moć aristokracije povećavala s ekonomskom ekspanzijom šesnaestog stoljeća. Međutim, uzgajanje pšenice

znatno su omele nepovoljne klimatske prilike koje su u to doba negativno utjecale posebno na skandinavske zemlje 57. Prema tome,

plemstvu su bila potrebna osvajanja i zato mu je trebala jaka, a ne slaba država. Pošto je ostvarilo taj cilj, tj. jaku državu, plemstvo je u

sedamnaestom i osamnaestom stoljeću moglo upotrijebiti merkantilizam kao polugu industrijskog napretka i time izbjeći sudbinu Poljske.

A sada bismo se konačno mogli pozabaviti Rusijom. Jedan od ključnih podataka u prilog hipotezi da Rusija nije bila dio evropske svjetske privrede je upravo razvoj apsolutne monarhije u toj zemlji, koji pokazuje značajne sličnosti s razvojem događaja u zapadnoj Evropi i izrazito se razlikuje od istočne Evrope.

Page 150: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

EVROPSKA SVJETSKA PRIVREDA: PERIFERIJA PROTIV VANJSKOG POPRIŠTADa vidimo najprije činjenice. Sve izrazitija pojava prisilne tržišne proizvodnje u Rusiji, u šesnaestom stoljeću, posljedica je državne

intervencije u privredi i neposredno povezana sa stvaranjem vojnih beneficija, tzv. pomjestja — posjeda koji su se dodjeljivali

pristalicama cara. U određenom smislu ovdje nalazimo sličnost s encomiendama španjolske Amerike. Međutim, za razliku od španjolske Amerike, u Rusiji se sistem prisilnog rada nije mogao uvesti tako naglo jer je zemlju prije to ga trebalo ekspropriirati od starog

plemstva (boljara) i manastira. Osim toga, u Rusiji nije bilo ekvivalenta američkog poglavice, caciquea, kao posrednika, osim u onoj mjeri u kojoj bi se moglo smatrati da je ruski pravoslavni svećenik igrao analognu ulogu u nekim područjima. Umjesto toga, zakonodavno provođenje »kmetstva« uslijedilo je pri kraju procesa u kojem je sve veći dug seljaštva pokre nuo »refeudalizaciju«. V. O. Klučevski opisuje taj proces slijedećim riječima:

Zajam veleposjednika doveo je do odnosa u kojima je seljak na feudalnom posjedu morao birati hoće li određeno vrijeme biti nelikvidni seljak ili neodređeno vrijeme rob [tj. odrađivati dug u obliku osobnog rada]. Međutim, to ograničenje nije bilo u obliku obavezne (policijske) vezanosti za mjesto boravka. .. već je to bio obični odnos industrijske zavisnosti — kroz dug — o pojedincu (tj. veleposjedniku) prema općem građanskom zakoniku zemlje. I tako je potkraj šesnaestog stoljeća pravo seljaka na preseljenje isteklo samo po sebi, i to bez ikakvog zakonskog opoziva...Pregovarajući s veleposjednikom za parcelu i zajam, seljak se ugovorom o zakupu odrekao prava da ikada ili bilo kojim sredstvom raskine obaveze što ih je preuzeo tim ugovorom58.

Međutim, dobrovoljno pokmećivanje postalo je u Rusiji nedovoljno kad su vojni uspjesi Ivana Groznog sredinom šesnaestog stoljeća doveli do pripajanja prostranih nenaseljenih područja na jugoistoku današnje evropske Rusije. Stoga su uvedena »ograničenja slobode

kretanja seljaka«59 kako bi se spriječio bijeg seljačkog stanovništva u ta nova područja, čime bi uživaoci pomestja izgubili radnu snagu a država porezne obveznike. Kako primjećuje Alexander Gerschenkron, »proces pokmećivanja je gotovo nezamisliv bez državne moći. Kako se on drukčije mogao postići u području koje je, poput velike ruske ravnice, toliko otvoreno prema prostranim nenaseljenim prostorima na jugu i istoku?«60 Stoga je aktivna uloga državnog aparata bila vrlo tijesno povezana sa činjenicom da se Rusija upustila u osvajanja.

U osvajanja se, naravno, upuštala i Španjolska. Međutim, zbog plemenitih metala, talijanskih vjerovnika i habsburških veza Španjolska je bila i ostala tijesno vezana s evropskom svjetskom privredom. Rusija je nastojala stvoriti vlastitu svjetsku privredu. Usprkos tome, prvobitni proces stvaranja ruske države pokazuje određene sličnosti sa Španjolskom. Španjolska je stvorena kao rezultat

reconqui- ste, ponovnog osvajanja vlastitog teritorija križarskim ratom protiv muslimanskih osvajača iz sjeverne Afrike. Rusija je stvorena procesom zbacivanja »tatarskog jarma«, tj. ponovnog osvajanja križarskim ratom protiv muslimanskih (ili islamiziranih) zavojevača iz srednje Azije. Uloga Moskovskog carstva podudara se s ulogom Kastilije, i polet zajedničke borbe uvelike je pridonio njegovom trijumfu61.

Kao dio cijene za pomoć koju im je pružila tradicionalna ratnička klasa, boljari, u tom procesu ponovnog osvajanja, moskovski carevi su morali boljarima priznati pravo na trajni primat u redoslijedu rangiranja, i to vrlo rano62. Ovaj proces, poznat pod nazivom

mesničestvo, bio je jedan od onih važnih tradicija što ih je stvorio proces promjene. Kako bi stvorio protutežu toj novoj snazi

aristokracije, Ivan III je potkraj petnaestog stoljeća stvorio novi sistem nealodijalnih lena, pom- jestja, što su se dodjeljivali kao prebenda za vojne usluge. Ti su se posjedi stvarali iz osvojenih graničnih područja, zemljišta konfisciranih od manastira i lutajućih boljara, kao i od slobodne seljačke zemlje63.

Međutim, s obzirom na to da nije bilo Reformacije, crkva je mogla uzvratiti, a postojanje dviju vrsta držanja u posjedu, tj.

pomjestja i starog vlastelinskog oblika poznatog pod nazivom votčina, dalo je manastirima veliku priliku kad su vlasnici

votčina počeli prodavati ili poklanjati svoju zemlju crkvi, osobito nakon 1550, za doživotni zakup. Naravno, bilo je i vjerskih

opravdanja, ali je — kako se čini — ključni faktor bio socio-političkog karaktera64.

Upravo je stvaranje novih oblika posjeda, pomjestja, koji se nisu temeljili na tradicionalnim uzajamnim feudalnim obavezama

i koji su se često osnivali u graničnim područjima, povezano s teritorijalnom ekspanzijom koja je znatno povećala raspoloživi zemljišni

fond, navelo državnu upravu da pođe putem nametanja sve čvršćih obaveza u vezi s radom i boravkom seljaka tokom cijelog šesnaestog

stoljeća, počevši od zakonika donijetog 1497. i kulminirajući zakonikom dume iz 164965. Bez takvih restrikcija bilo bi nemoguće osigurati

poslušnost seljaka. Politička snaga crkve nije dopuštala državi da zaustavi ’bijeg’ zemljišta iz poreznog sistema. Jedina je alternativa bilo

povećavanje poreza na preostaloj zemlji, što je seljacima nametnulo još jači pritisak66. Budući da su pored toga seljaci postizali povoljnije

uvjete na manastirskim posjedima, i povećano oporezivanje je poticalo emigraciju seljaka.

To je pozadina pitanja »pedesetih i šezdesetih godina«. Vladavina Ivana IV (Groznog) od 1547. do 1584. bila je kritično razdoblje u ruskoj povijesti jer je Ivan, jednostranom usmjerenošću na svoj cilj — povećanje državne vlasti — kristalizirao oblik unutrašnje društvene strukture koji je u Rusiji prevladavao u nekoliko slijedećih stoljeća, nastojeći istovremeno da osigura autonomiju ruske države u odnosu na evropsku svjetsku privredu. Kao što ćemo vidjeti, u postizanju potonjeg cilja on je kratkoročno govoreći bio uspješan. Drugim riječima, uspio je postići to da je Rusija dovoljno dugo jedva životarila tako da je kasnije, kad je bila uvučena u svjetsku privredu, ušla u nju kao poluperiferna država (poput Španjolske u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću), a ne kao periferna država poput Poljske).

U samoj Rusiji, glavno oružje cara u povećanju državne moći bilo je stvaranje patrimonijalnog državnog aparata (kao u zapadnoj Evropi) povezanog, u slučaju Rusije, još više nego u Francuskoj i Engleskoj, s preraspodjelom zemljišnih prava. Jedna od ključnih reformi

bilo je ukidanje kormljenija, sistema regionalne uprave koji se temeljio na zakupu poreza, i njegova zamjena birokracijom koja je djelomično bila plaćena u novcu a djelomično dodjelom zemljišta67. Reforma je stvorila ne satrto centralnu birokraciju već, istovremeno, i njenu poreznu osnovu68. Paralelno s time tekao je proces stvaranja lokalnih upravnih institucija koje je čvrsto držalo u svojim rukama lokalno niže plemstvo (gentry) čijem je usponu pogodovala ekspanzija carske vlasti i čiji je uspon bio sastavni dio te ekspanzije 69. U isto

doba (1556) i vojna služba je čvrsto povezana s posjedovanjem pomjestja, što je caru osiguravalo relativno lojalnu stalnu vojsku70.

Rast pomjestja i, stoga, sve složenije upravljanje sistemom doveli su do stvaranja centralne zemljišne uprave — u Moskvi — za

pomjestja71.

U međuvremenu je Ivan IV prema van nastavio s politikom ekspanzije, ne samo prema graničnim područjima na jugu (u to doba riječ

je o Krimu) već i na zapad, prema Baltiku, gdje se takozvani Livonski rat ote'gnuo dvadeset i pet godina (1558-1583). Cilj tog rata bila je

afirmacija Rusije kao baltičke sile. Rat je bio dug i u osnovi nije doveo do definitivnog ishoda 72. Da je ishod bio određeniji Rusija bi možda

bila definitivno uvučena u evropski svjetski sistem u to doba.

Nije teško shvatiti zašto je ekspanzija na zapad privlačila cara u njegovom svojstvu poduzetnika. Za razliku od vladara pojedinih istočnoevropskih zemalja, car se mogao neposredno okoristiti ekspanzijom trgovine zbog već snažnijeg državnog aparata. U Poljskoj je aristokracija uspjela steći monopol nad izvoznom trgovinom; u Rusiji je to bio car. On je ta prava pridržao za sebe i za one koji su uživali njegovu naklonost73. Zato je vanjska trgovina bila caru interesantna ne samo kao izvor carinskih prihoda već i kao mogućnost plasiranja

Page 151: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

EVROPSKA SVJETSKA PRIVREDA: PERIFERIJA PROTIV VANJSKOG POPRIŠTAvrlo velike količine roba koje su mu u naturi isporučivali njegovi seljaci. Kao što su gradovi služili srednjovjekovnim feudalcima, tako je i Ivan IV nastojao iskoristiti cijelu Evropu. Budući da se radilo o golemoj inicijativi, caru je bilo i pogodno i rentabilno da pridobije suradnju trgovačke buržoazije (kako strane tako i domaće) koja će voditi robne transakcije. Eliminirajući poljske trgovačke posrednike, poljska aristokracija je izbjegla plaćanje poreza na neke od svojih roba. Time je država izgubila pri hod, a poljska buržoazija oslabila. Kada je veleposjednik sam vladar, svaki nametnuti ili ušteđeni porez svodi se zapravo na knjigovodstvenu transakciju. Prema tome, u Rusiji se nije financijski isplatilo pretvarati pojedince koji su vodili prijenos roba u stalne činovnike kao pandan samostalnim poduzetnicima. Budući da su ti pojedinci ionako bili samostalni poduzetnici, bilo je lakše zadržati takvo stanje stvari.

Stoga je u Rusiji, kao i u zapadnoj Evropi, domaća trgovačka buržoazija preživjela, a državni aparat je istovremeno ojačao74. Da je Ivan IV uspio ostvariti svoje ciljeve, nije sigurno da bi ruski trgovci prošli tako dobro kako su očekivali. No, to nećemo nikada znati jer je, pošto je Livonski rat završio na mrtvoj točki, postignuto samo to da je interna društvena i privredna kriza u Rusiji došla do vrhunca. Na suštinski nestabilnim političkim poprištima toga doba, odsutnost stalnog uspjeha države na međunarodnoj areni dovodila je do otvorenih sukoba interesa »kod kuće«, a time i do stalne opasnosti od raspadanja države. Kako bi suzbio ta interna previranja Ivan IV je pribjegao

jakim policijskim mjerama — stvaranjem notorne Opričnine zbog koje je zaslužio naziv »Grozni«. Radilo se u osnovi o stvaranju posebne dvorske garde uz čiju je pomoć car drastično eliminirao svoje neprijatelje, osobito među aristokracijom. Pri tom se služio dvjema sredstvima: smrću i konfiskacijom imovine, i potonja je mjera omogućavala caru da preraspodjeli zemlju onima čiju je lojalnost htio zadržati.

Potez je politički bio uspješan jer je eliminirao strah od državnog udara. Međutim, po mišljenju mnogih, on se osvetio. Blum na primjer kaže:

Sok Opričnine, zajedno sa stalnim opterećenjem dugog i neuspješnog Livonskog rata.. . koji je cijedio nacionalne resurse, poremetio je društvenu i privrednu strukturu zemlje.. . Konfiskacija velikih zemljišnih kompleksa i njihovo rascjepkavanje na pomjestja narušili su poljoprivredni sistem na kojem se temeljila nacionalna privreda, unazadili metode, smanjili proizvodnju i stvorili nove napetosti između feudalaca i seljaka75.

Blum smatra da su za masovni bijeg seljaka krivi i teški porezi, kuga, slabe žetve i vanjske invazije76. Jaka i iznenadna inflacija između 1575. i 1590. odražavala je te događaje i naglašavala ih. Na temelju svog izučavanja kretanja cijena u Rusiji u šesnaestom stoljeću A. G. Mankov je čak spreman tvrditi da je »kriza u razdoblju 1580-1590. bila opća kriza nacionalne ekonomije« 77; prema Mankovu, to je općeni-to i stav sovjetske povijesne literature78.

Vernadsky u sličnom tonu tvrdi da je Livonski rat bio užasna greška budući da Rusiji nije preostalo drugo nego da nastavi ratovati na krimskom frontu te je stoga, odlučivši se za rat u Livoniji, odabrala rat na dva fronta — politiku s katastro falnim posljedicama79. Čini mi se da Vernadsky time ispušta iz vida presudan moment — tj. da Rusiji isto tako nije možda preostalo ništa drugo nego da ratuje i u Livoniji. Vernadsky smatra Livonski rat neuspjehom i navodi da su Rusi »imali sreću što su uspjeli sklopiti primirje sa Švedskom 5. kolovoza 1583,

iako su uvjeti primirja bili vrlo nepovoljni«80. Možda bismo, s druge strane, mogli smatrati taj rat ogromnim uspjehom. Rusija nije bila uvučena u evropsku svjetsku privredu. Njena buržoazija i njen vladar su izbjegli, barem za sada, sudbinu svojih poljskih pandana.

Ta pretpostavka nije posve nestvarna. U svojoj analizi opće slike međunarodnih odnosa u Evropi u šesnaestom stoljeću Boris Porchnev smatra da su protivnici habsburško-katoličkog cilja — stvaranja jednog jedinog imperijalnog sistema — nastojali stimulirati stvaranje istočne barijere država — koja bi obuhvaćala Švedsku, Poljsku (kasnije Poljsku-Litvu) i Otomansko carstvo — »usmjerene prvenstveno protiv srednje Evrope«; to je, međutim, postala isto tako i »barijera koja je izolirala sve snažniju Rusiju od ostatka Evrope«81.

Međutim, kako je katolicizam ponovno osvojio teren u Poljskoj, poljsko-litavska država je postala saveznikom Španjolske. Kada je u

godinama nakon Ivana IV ruska država bila rastrzana internim sukobima koji su kulminirali tzv. »teškim vremenima« (smuta, 1610-

1613), Poljska je, uz tajnu podršku Habsburga i, iz zasebnih razloga, Švedske, »pokušala raskomadati i pokoriti Rusiju«82, ali je pokušaj

propao. Vernadsky osim toga tvrdi da su i Englezi u to doba bili zainteresirani za uspostavljanje »protektorata nad cijelom Rusijom ili

njenim dijelom«83. Nema sumnje da je jedan od značajnih faktora koji su pridonijeli neuspjehu tog pokušaja bio Tridesetogodišnji rat koji je

sa svojim stalnim i izrazitim razdorima odvraćao pažnju neposrednih neprijatelja Rusije na hitnije zadatke.

Rusija se ipak sve više bližila uvlačenju u Evropu. »Katastrofalna« politika Ivana IV odgodila je proces. Klučevski ovako opisuje

događaje potkraj »dugog« šesnaestog stoljeća:

Engleska i Nizozemska su pomogle [caru] Mihajlu [1613-45] da se pomiri s neprijateljima, Poljskom i Švedskom, zato što im je moskovsko carstvo bilo vrijedno tržište kao i pogodan put prema istoku — prema Perziji, pa čak i Indiji. Isto tako, i francuski je kralj predložio Mihajlu savez zbog francuskih trgovačkih interesa na istoku, gdje je Francuska bila suparnik i Engleske i Nizozemske. .. Mihajlovo carstvo je bilo slabije od carstva Ivana IV i Teodora [1584-98], ali daleko manje izolirano u Evropi84.

Ne bismo li umjesto »ali« trebali staviti »i stoga«? Ivan je težio stvaranju ruskog imperija, a ne dijela evropskog svijeta. Kasnije će to

postati ciljem Petra Velikog.

Treća velika razlika između Rusije i istočne Evrope bila je, kao što smo pokazali, neposredna posljedica različite strukture i smjera trgovine, kao i različite snage državnog aparata. U Rusiji su gradovi i domaća buržoazija preživjeli »dugo« šesna esto stoljeće, dok u istočnoj Evropi uglavnom nisu. Što se tiče zemlje, iako se u većini slučajeva radilo o istom obliku veleposjeda kakav se razvio u istočnoj Evropi, ona je u Rusiji bila u rukama »novih ljudi« koje su ponekad nazivali »gentry« a ponekad »niže plemstvo« (već smo vidjeli da ta

razlika zaista nije relevantna). To nisu bili potomci stare boljarske klase već pripadnici dviju grupa: jedna od njih bili su

dvorjane (neka vrsta dvorskog plemstva), a druga tzv. »boljarski sinovi« — ranije niže plemstvo koje je živjelo u zabačenijim područjima. Preživjeli boljari bili su uglavnom »rođaci cara ali ne kraljevskog porijekla«85. Tako se pojavila nova klasa velikaša, osobito

nakon »teških vremena« (smute) pošto je car Mihajlo uspio dovesti politiku Ivana IV do logičnog zaključka86. S vremenom je nova

aristokracija preuzela sva prava starog plemstva. Mestničestvo je ukinuto 1682. Pomjestja su de facto postala prenosiva

(otuđiva) prodajom i nasljedstvom, i time je gubila na vrijednosti razlika između pomjestja i votčinć17. Zakonik iz 1649. je znatno smanjio razliku između tih dvaju oblika vlasništva88, a 1731. oni su se pravno stopili89.

Naravno, do uspona »novih ljudi« došlo je posvuda — svakako u zapadnoj Evropi, kao što smo vidjeli, a u mnogim pogledima i u istočnoj Evropi. Međutim, bitni moment formulirao je Blum:

Razvoj događaja u Rusiji. . . razlikovao se u jednom važnom pogledu od događaja u ostalom dijelu istočne Evrope (i nalikovao procesu na zapadu). U ostalim istočnim zemljama uspon nižeg plemstva

Page 152: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

EVROPSKA SVJETSKA PRIVREDA: PERIFERIJA PROTIV VANJSKOG POPRIŠTA

postao je moguć zahvaljujući slabljenju moći vladara. U Rusiji je niže plemstvo [gentry] dugovalo svoj uspon povećanju careve moći. Ono je bilo rep na zmaju novog apsolutizma90.

Napokon, kontrast između istočne Evrope i Rusije je očit ako pogledamo urbana područja. U istočnoj Evropi više su slabili gradovi,

više je slabila domaća urbana buržoazija i domaća industrija. Razlika je svakako bila relativna. U odnosu na zapadnu Evropu moglo

bi se smatrati da je Rusija zaostala, relativno ako ne apsolutno. Osim toga, slabljenje nije obuhvatilo cijelu istočnu Evropu. Međutim, činje-

nice ipak po svemu sudeći ukazuju na kvalitativni jaz između istočne Evrope i Rusije.Razlika je možda bila manja u »prvom« šesnaestom stoljeću91. Međutim, kako su se veleposjednici sve više počeli baviti

neposrednom trgovinom, njihove su aktivnosti u istočnoj Evropi postale otvoreno »antiurbane«92. S usponom »malih kraljeva« u Poljskoj i

Gutsherrschafta u istočnom Polablju, neposredne potrebe kne- za-veleposjednika nisu poticale praktički nikakvo razumijevanje u odnosu prema građanima93. Kako su gradovi slabili, moć plemstva je još više rasla94. Što se tiče Rusije, Klučevski može govoriti o »izuzetno polaganom i mučnom rastu ruskih gradova i gradske industrije u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću«95 ali je to barem bio rast, a ne opadanje. Blum je u tom pogledu pozitivniji:

Novi značaj razmjene u privrednom životu [u 16. stoljeću] signalizirala je ponovna pojava grada kao centra industrije i trgovine, te kao tržišta za poljoprivredna dobra i ostale robe što su se proizvodile u Rusiji i stranim zemljama. Stari gradovi su oživljavali, novi se osnivali, a neka ruralna naselja (kako pokazuju novgorodski katastri) napustila su poljoprivredu i počela se baviti trgovinom i proizvodnjom96.

Jačanjem gradova jačala je i snaga domaće trgovačke buržoazije. Lokalno plemstvo je ne samo preuzelo izvoznu trgovinu od lokalnih

trgovaca, »potiskujući ih u ulogu posrednika«97 već je i dijelilo uvoznu trgovinu s inozemnom buržoazijom98. Domaća buržoazija jedne zemlje bila je inozemna buržoazija druge. Njemački trgovci koji nisu mogli naći mjesta u privrednim aktivnostima istočnog Pol- ablja bili su više nego dobrodošli u Poljskoj, te su pokazali odgovarajuću političku zahvalnost99. Dapače, vrijedilo bi možda razmisliti nije li snaga koju je njemačka buržoazija kasnije pokazala prilikom svog oporavka posljedica činjenice što je ta buržoazija preživjela u zemljama kao što su Poljska i Slovenija. Nasuprot tome, u Rusiji su domaći trgovci preživjeli usprkos konkurenciji veleposjednika, uključujući tu i manastire, i osobito usprkos konkurenciji samog cara100.Jedan od faktora koji je tome pridonio bila je činjenica da su vodeći trgovci,

poznati kao gosti, smjeli igrati dvostruku ulogu: ulogu carevih posrednika kako u trgovačkom tako i u fiskalnom smislu, te ulogu trgovaca za vlastiti račun101. Prema tome, s vremenom su mogli prekinuti veze s carem, pa čak i postati njegovi stvarni suparnici. Napokon, »privatna inicijativa je zaista ponijela dobar dio ruske ekspanzije prema Pacifiku, iako je rijetko nailazila na podršku države već prije na njenu konkurenciju«102.

Što se tiče obrta, čini se da su oni posvuda propadali, uglavnom zato što su zbog odsutnosti carinskih barijera ekonomičniji proizvodi zapadnoevropske industrije bili jeftiniji od lokalnih proizvoda103. U onoj mjeri u kojoj je lokalni obrt preživio, kao na primjer u slučaju čipkarstva u Češkoj, on je služio kao kućna radinost za trgovačke kuće izvan područja djelovanja tih obrta 104. U svakom slučaju, i to je ne-što značilo budući da je poticalo diversifikaciju poljoprivrede i utrlo put za kasniji industrijski razvoj Češke 105. U Rusiji je, međutim, dio akumuliranog kapitala uložen u industrijski razvoj budući da je ona sama bila vlastita svjetska privreda106. Čak i u slučaju najvažnije izvozne industrije evropske svjetske privrede, tj. tekstilne industrije, gdje bi se očekivalo da će ruska industrija propasti zbog kon -kurencije, lokalna industrija je zadržala veći dio tržišta masovne robe pa čak i dio tržišta kvalitetnih proizvoda107.

Slična bi se analiza mogla pozabaviti razlozima zbog kojih Otomansko carstvo nije bilo dio evropske svjetske privrede 108. Bilo bi možda primjerenije obratiti pažnju na portugalsku trgovinu u Indijskom oceanu i na njene razlike u odnosu na španjolsku atlantsku trgovinu.

Moramo se prije svega osloboditi mita o ulozi Turaka u usponu portugalske trgovine u području Indijskog oceana. Danas se više uopće ne prihvaća mišljenje da je uspon Otomanskog carstva doveo do zatvaranja istočnog Sredozemlja u odnosu na zapadnu Evropu te da je, stoga, Portugal bio motiviran da potraži put zaAziju oko Rta dobre nade; naprotiv, danas se općenito priznaje i da su portugalska prekomorska istraživanja uslijedila prije uspona Otomanskog carstva i da je opadanje trgovine mirodijama u istočnom Sredozemlju uslijedilo prije pojave Portugalaca u trgovini tim robama. Dapače, A. H. Lybyer precizno pripisuje »slabljenje« Levanta ne kulturnim otporima suvremenoj tehnologiji već strukturnom skretanju trgovine i, prema tome, njenom ne-uključivanju u ekspanziju evropske svjetske privrede.

Turci nisu aktivno niti namjerno ometali trgovačke puteve. Zbog svoje dobro poznate rav-nodušnosti i konzervativizma oni nisu značajno otežali (pitanje je jesu li u cjelini uopće ote žali) trgovinu s istokom. Isto tako, otkrivanje novih puteva nije postalo imperativom zbog njih. Naprotiv, Turci su bili na gubitku pošto je otkriven novi i bolji put. Da nije bilo puta oko Afrike cijela povijest Levanta nakon 1500. mogla je izgledati posve drukčije. Kao prvo, mamelučki sultani bi u neprekinutoj trgovini možda dobili dovoljnu financijsku podršku da se uspješno odupru napadu Turaka 1516. godine. S druge strane, da su Turci osvojili Egipat dok je trgovina s istokom još uvijek bila u punom zamahu preko te zemlje, bili bi ranije no što je stvarno bio slučaj izgubili kontrolu nad tim trgovačkim putevima, ili bi se morali prilagoditi značajnoj i sve jačoj trgovini preko svojih posjeda. U potonjem slučaju bili bi možda prisiljeni da usvoje suvremene običaje te da svojoj izvanrednoj sposobnosti teritorijalnog ujedinjenja dodaju paralelnu shemu organiziranja vlastite trgovine.. . Za promjenu trgovačkih puteva nisu odgovorni Turci već je do nje došlo usprkos njima i na njihovu štetu109.

U jednom od ranijih poglavlja pokušali smo objasniti splet snaga u Portugalu (i Španjolskoj) koje su dovele do istraživanja u petnaestom, te do prekomorske trgovine i stvaranja imperija u šesnaestom stoljeću. Taj je splet zaista izrazit kad razmislimo o tome kako su ekonomske motivacije iberske ekspanzije bile naglašeno usmjerene na atlantska područja (tj. na zapadnu hemisferu, iako ona tada nije bila poznata kao takva, i zapadnu Afriku), ali ne na Aziju, iako je ideologija istraživanja bila usredotočena na traženje puta u Indiju. Kada na primjer Vitorino Ma- galhaes-Godinho navodi dugi popis faktora koji su dominirali početnom fazom portugalske ekspanzije (od nestašice zlata do manjka žita, do zemlje i robova za proizvodnju šećera, do potrebe za ribarskim područjima), u tom se popisu ne spo-minju papar, mirodije, droge, svila, porcelan ili drago kamenje, odnosno, ukratko, sve ono što će Portugalci zapravo uvoziti iz Azije u šesnaestom stoljeću110.Međutim, u posljednjoj četvrtini petnaestog stoljeća probudio se portugalski interes za trgovinu mirodijama111, i kralj Ivan II je taj interes povezao s traganjem za Prezbiterom Ivanom * »jer bi mu Prezbiterovo kraljevstvo služilo kao usputna postaja na putu za Indiju odakle bi portugalski pomorci donosili bogatstva što ih je do tada distribuirala Venecija« 112. U stvari, već 1506. na zapadnoafričko zlato i azijski papar i mirodije otpadalo je više od polovine prihoda portugalske države, a nakon toga udio trgovine s Azijom se stalno povećavao i time postao »potporanj imperijalne ekonomije«113.

Vasco da Gama je došao, vidio i pobjedio mnogo više i mnogo brže nego Julije Cezar. Zaista je neobično kako su portugalski brodovi

za samo nekoliko godina potpuno ovladali ekstenzivnom trgovinom u području Indijskog oceana. Kakva je bila struktura te inicijative, i

* (engl. Prester John) u srednjovjekovnim legendama navodni kršćanski redovnik i vladar negdje u srednjoj Aziji (12. stoljeće; spominje ga Marco Polo) odnosno u Abesiniji (legende koje se javljaju nakon 14. stoljeća) (op. prev.)

(engl. Guinea-pepper, Capsicum annuum), paprika, crveni papar (op. prev.)

Page 153: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

EVROPSKA SVJETSKA PRIVREDA: PERIFERIJA PROTIV VANJSKOG POPRIŠTA

kako se ona tako brzo afirmirala?

Odgovor na drugo pitanje je relativno lak i svodi se na tehnološku nadmoć brodova naoružanih topovima, koji su u atlantskoj Evropi postojali već dva stoljeća i kojima je dodana presudna tehnološka inovacija — otvori u samom trupu broda (za topove) umjesto ranije nadgradnje; ta je nadmoć definitivno postignuta 1501. godine114. Da li je ta tehnološka prednost dovoljna kao objašnjenje portugalskog uspjeha ili bismo joj morali dodati uvjerenje, na kojem insistira George B. San-

Page 154: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

EVROPSKA SVJETSKA PRIVREDA: PERIFERIJA PROTIV VANJSKOG POPRIŠTA

241

som, da su Portugalci »krenuli u Aziju odlučnošću koja je bila jača od spremnosti azijskih naroda na otpor«115? Možda, iako sam sklon vjerovati da su kulturne kvalitete poput duha kolektivne psihologije p’roizvod vrlo specifičnih društvenih strukturnih okolnosti te da ne žive mnogo dulje od svoje baze.

U svakom slučaju, nakon otprilike 1509. kad su Portugalci porazili egipatsku flotu kod Diua portugalska je ratna mornarica

uživala »neosporenu hegemoniju«116 u Indijskom oceanu. Osim toga, u šesnaestom stoljeću (ali samo do 1570. što se tiče

Malajskog prolaza) portugalske trgovce ne nalazimo samo u tom području već i u Kineskom moru, na istočnim i zapadnim

obalama Afrike, u južnom Atlantiku, na Newfoundlandu i, naravno, u Evropi. »Tako je posvuda bila prisutna portugalska

ekonomija«117.

Portugalski sistem kontrole u Aziji bio je u osnovi vrlo jednostavan: flota podi jeljena na dvije eskadre (jedna za blokiranje Crvenog mora a druga za patroliranje duž zapadne obale Indije), generalni guverner u Goi i sedam tvrđava na periferi ji118. U

trgovačke svrhe Portugalci su održavali niz trgovačkih postaja (feitoria) te osnovali tri velika među-tržišta: to su bili Malacca, Calicut i Ormuz, uz pomoćnu postaju u Adenu119. Najveća je bila Malacca, koja je postala golemo skladište i entrepot; ta je lokacija bila gotovo obavezna budući da su monsuni prisiljavali jedrenjake koji su dolazili s istoka da tu istovare robu120. Strukturu je razradio Affonso Albuquerque, vodeća portugalska ličnost na sceni, i to kao rješenje vojnih problema što ih je cijeli pothvat podrazumijevao121.

Trgovina je uglavnom bila u rukama države122, a kad je uloga Portugala počela slabiti u drugom dijelu šesnaestog stoljeća, privatni sektor je posve napustio reduciranu trgovinu i to u potpunosti zbog većeg rizika123.

U nekoliko manjih područja Portugalci su imali neposredni suverenitet. U nekima, kao što su Cochin ili Ceylon, lokalni vladar je bio pod portugalskom »zaštitom«. No u većini slučajeva Portugalci nisu pretendirali na političku vlast već su se umjesto toga »kretali i trgovali u skladu sa zakonima, uzancama i običajima država u kojima su djelovali« 124. Kako navodi Donald F. Lach, Evropljani toga doba bili su »uglavnom zainteresirani za one zemlje u kojima su stvarno jedinstvo i centralna vlast osiguravali stabilne uvjete trgovine i povoljnu klimu za evangelizaciju«125.

Kako bismo shvatili zašto ne smatramo trgovačko područje Indijskog oceana dijelom evropske svjetske privrede iako je njime

tako premoćno dominirala jedna evropska sila, moramo uzastopno razmotriti što je ta prevlast značila za azijske zemlje koje su

bile pod njenim utjecajem, njeno značenje za Evropu, te to usporediti s dijelovima Amerike koji su bili pod iberskom vlašću.

Vrlo je vjerojatno da je jedan od glavnih elemenata u munjevitom usponu Portugala, najprije u Indijskom oceanu a zatim u Kineskom moru, bio »vakuum u pomorskoj trgovini«, kako ga naziva Trevor-Roper, koji je u to doba postojao u oba navedena područja: »Golemo trgovačko područje Azije — u okviru kojeg je trgovina s Evropom bila samo fragment — bilo je otvoreno onima koji prvi dođu. Portugalci su došli, uzeli ga i, dok je vakuum trajao — sve dok ih Evropa nije pretekla ili im se Azija oduprijela — ono je bilo njihov monopol«126. Vakuum nije bio politički već ekonomski jer je za razumijevanje situacije bitna činjenica da Portugalci nisu stvorili tu trgovinu. Oni su preuzeli prethodno postojeću trgovačku mrežu koja je u to doba bila u rukama

muslimanskih trgovaca (Arapa i Gudžarata) u Indijskom oceanu, te gusara Wako u Kineskom moru127. Muslimanski trgovci istisnuti su u kronološkom smislu prvi, i to »grubom silom a ne mirnom konkurencijom«128. Radilo se prvenstveno o političko-pomorskoj nadmoći129.

15 SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Page 155: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

* SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

242

Najznačajnija stavka lisabonskog uvoza iz Azije bio je papar, odnosno papar i mirodije. Već potkraj petnaestog stoljeća, prije nego što se Portugal pojavio na sceni, Evropa je vjerojatno trošila četvrtinu azijske proizvodnje130; kako bi zadovoljila povećanu evropsku potražnju, azijska proizvodnja se tokom stoljeća podvostručila131. Za uzvrat je Azija uglavnom dobivala od Evrope plemenite metale, zlato i srebro132. Srebro je uglavnom potjecalo iz Amerike i Japana133, dok je zlato, po svemu sudeći, najprije dolazilo iz zapadne Afrike134, a zatim iz jugoistočne Afrike, Sumatre i Kine135.

S obzirom na to da je Evropa tako strastveno zgrtala (tezaurirala) plemenite metale, zaista je neobično što se ovakva formalno

neuravnotežena bilanca plaćanja održala tako dugo. Međutim, ako je Evropa htjela ono što joj je Azija mogla ponuditi, čini se da je to

bila cijena koju je Evropa morala plaćati. Ta činjenica ukazuje na jedan od osnovnih momenata zbog kojih Azija u to doba nije bila

dio evropske svjetske privrede budući da su se od oko 1500. do 1800. odnosi Evrope s azijskim državama »obično odvijali u okviru i

pod uvjetima koje su određivale azijske zemlje. Osim u slučajevima malobrojnih kolonijalnih uporišta, Evropljani su bili prisutni samo

zahvaljujući dobroj volji domaćina«136. I to usprkos vojnoj nadmoći Evrope. Naime, ne smijemo zaboraviti da se ta vojna nadmoć

očitovala samo na pomorskom polju137.

S azijskog stanovišta, portugalski trgovci su se u jednom temeljnom pogledu razlikovali od onih koji su im povijesno prethodili. Kupci »nisu bili trgovci — privatni poduzetnici — već velika pomorska sila koja je nastupala u ime strane države, te u korist svojih trgovaca i vlastitu korist«138. To je značilo da su se trgovački odnosi — dapače i cijene — utvrđivali sporazumima u skladu s međunarodnim pravom. Međutim, države su morale pregovarati s državama, i Portugalcima je trebalo vremena da se naviknu na visoki nivo državnog dostojanstva na koji su nailazili139. Isprva su Portugalci bili spremni posegnuti za golemim profitima što ih je donosilo otimanje, ali su samo nakon deset godina shvatili da je to vrlo kratkovidna politika140. Stoga su prešli na ulogu posrednika u jwtra-azijskoj trgovini, i uložili profit stečen tom djelatnosti u maksimalno iskorištenje puta oko Rta dobre nade, donoseći i mirodije i plemenite metale u Portugal. Bio je to, kako kaže Godinho, »grandiozan san«, »inicijativa koja je nadilazila mogućnosti zemlje

(demesuree)ui. Portugalci su žrtvovali plemenite metale (i ne samo njih) za mirodije, ali su zaista postigli »centraliziranu intra-azijsku trgovinu«, a to je bilo »nešto posve novo u Aziji« 142. U smislu evropske svjetske privrede, portugalska posrednička uloga značila je da je »dobar dio evropskog uvoza bio pokriven nevidljivim izvozom pre- vozničkih i trgovačkih usluga«143. Središnji značaj intra-azijske trgovine za ekonomiku portugalskog angažmana u Aziji ističe i činjenica da je nakon samo 75 godina, tj. 1578, prvi non-

stop ekspresni brod (une ‘carriere’ de droiture) otplovio iz Lisabona za Malaccu144.

Prema tome, portugalski trgovci su za Aziju značili dvije stvari: azijski trgovci su morali pregovarati s državom kao zastupnikom trgovaca i i/Jfra-azijska trgovina je racionalizirana. Međutim, J. C. van Leur smatra da sve to nije dovoljno za naznaku društvene promjene:

Portugalski kolonijalni režim. . . nije uveo ni jedan jedini novi ekonomski element u trgovinu južne Azije. ..

Portugalski režim je uveo samo ne-intenzivno opterećenje postojeće strukture prijevoza i trgovine. Slijedeće razdoblje [u kojem dominiraju Nizozemci] je bilo doba organizacije novog sistema vanjske trgovine i stranog brodarstva; ono je probudilo oštre kolonijalne odnose i stvorilo nove ekonomske oblike u Evropi — što možda nije bio neposredni rezultat već prije paralelni razvoj potpomognut sistemom. . .

Page 156: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

EVROPSKA SVJETSKA PRIVREDA: PERIFERUA PROTIV VANJSKOG PQPRISTA

243

Međunarodni azijski karakter trgovine je održan dok politička nezavisnost orijentalnih država praktički nije ni osjetila evropski utjecaj. Veliki intra-azijski trgovački put zadržao je puni značaj145.

Literatura uglavnom podržava van Leurovu ocjenu146. Portugalci su došli i zatekli cvatuću svjetsku privredu. Nešto su poboljšali njenu organizaciju i, kao nagradu za svoj trud, odnijeli neke robe »kući«. Društvena organizacija privrede kao i političke nadgradnje ostale su uglavnom nepromijenjene. Glavna promjena javlja se u proizvodnji papra, jedine mirodije koja je »dovela do masovne proizvodnje«147. Međutim, tehnologija proizvodnje papra je tako jednostavna da povećanje proizvodnje ekstenzivnijim uzgojem zahtijeva vrlo malo radne snage — i to zbog jedne važne karakteristike te kulture: »Pošto se zasadi, papar ne zahtijeva nikakvu njegu«148. Prema tome, za većinu Azije stoljeće portugalske prevlasti značilo je uglavnom to da su umjesto Arapa profit ubirali Portugalci. Indijski povjesničar K. M. Pannikar ovako rezimira situaciju:

Indijskim vladarima bilo je svejedno hoće li njihovi trgovci prodavati svoju robu Portugalcima ili Arapima. Portugalci su zapravo bili u prednosti budući da su indijskim vladarima mogli prodavati potrebno oružje i opremu. Što se tiče indijskih trgovaca, oni su ubrzo razradili sistem dozvola koji im je dopuštao obavljanje trgovačkih aktivnosti bez konkurencije arapskih trgovaca, i u tom smislu moglo bi se reći da im je portugalski monopol pomogao149.

Upravo zato — usprkos činjenici da su »inicijative portugalskih kraljeva objedinjavale monopole zaštite, prijevoza i prevezenih proizvoda«150 — Charles Boxer može nazvati portugalsku pomorsku prevlast »inherentno krhkom nadgradnjom«151. Azija, pa čak ni granični dijelovi područja Indijskog oceana, nije postala dijelom evropske svjetske privrede u šesnaestom stoljeću. Azija je bila vanjsko poprište s kojim je Evropa trgovala — svakako, uz ponešto neravnopravne uvjete. To jest, silom nametnuti elementi

monopola ometali su tržišno poslovanje. Bila je to, kako kaže Chaunu, »talasokratska Conquista«'52 sa strane Portugala.

Međutim, kontakt u osnovi nije izmijenio unutarnji život Azije. Bilo bi u svakom slučaju teško ustvrditi da je, u to doba, azijska primarna proizvodnja bila sastavni dio evropske podjele rada.

Dodatne dokaze možemo pronaći ako razmotrimo utjecaj portugalske trgovine s Azijom na Evropu. Evropa nije osvojila Aziju u

šesnaestom stoljeću jer to nije bila u stanju. Njena vojna prednost očitovala se samo na moru153. Na kopnu, Evropa je još uzmicala

pred otomanskim nasrtajima154 i ta se vojna ravnoteža izmijenila tek s industrijskom revolucijom155.

Azija je u to doba opskrbljivala Evropu luksuznim artiklima. Luksuzni artikli su svakako važni, i ne smijemo ih gledati s prezirom,

ali ipak ustupaju prvo mjesto hrani (žitu, stoci, ribi, šećeru) i radnoj snazi potrebnoj za njenu proizvodnju. Ispred njih su po

važnost^i plemeniti metali — ne tezaurirani već kao novac (iako su se plemeniti metali po potrebi mogli upotrebljavati kao roba). U

odnosu na hranu, pa čak i na plemenite metale, svjetska se privreda može relativno lako prilagoditi na promjene u ponudi luksuznih

artikala.

Moglo bi se reći da papar nije bio baš luksuzni artikal, kao što to nisu bile ni mirodije jer su one bile bitne za očuvanje hrane i

kao lijekovi156.1 ovdje se radi o pitanju mjere. Uglavnom se čuvalo (konzerviralo) meso, koje nije bilo sasvim ni luksuzni artikl ali nije

isto tako bilo namijenjeno onima na minimalnoj ishrani. Isto vrijedi i za lijekove157.

Naravno, kako zaključuje Chaunu, s povećanjem životnog standarda u Evropi i promjenom ravnoteže snaga u svijetu papar je sve manje bio luksuzna roba. Pitanje je, vjerojatno, koliko manje:

Kada se papar prvi put javlja na zapadu? Postoji nekoliko tradicionalnih prekretnica [ja- lons]. Prva među njima jesu kontakti između istoka i zapada, u 12. i 13. stoljeću, u Sredozemlju, u doba križarskih ratova. Istini za volju, treba uzeti u obzir dva faktora. Povećanje potrošnje papra moramo svakako povezati s povećanjem potrošnje mesa u 14. i 15. stoljeću, tj. s pojavom koja je jasno utvrđena. Mnogo je dugotrajniji, međutim, razvoj strukture potrošnje skupih proizvoda iz udaljenih krajeva, koji se po mom mišljenju ne može odvojiti od promjene u odnosima između pojedinih zemalja, tj. u ravnoteži snaga, nakon 12. i 13. stoljeća. Mirodije nabavljene u uvjetima 13. stoljeća bile su luksuz. Doći do njih značilo je razviti moć koja će zapadnom kršćanskom svijetu omogućiti da polako razvije vlastiti potencijal [lelent decol- lement de ses moyens]. Ta je moć omogućila zapadu da dođe do onih stimulansa okusnih pupoljaka i živčanog sustava što su ih orijentalne civilizacije znale vještije proizvoditi nego latinski kršćanski svijet158.

U svakom slučaju, s obzirom na to da papar nije bio luksuz već polu-potreba, upravo je zapadnoafrička malaguette* — a ne azijski proizvodi — bila najvažnija u pogledu količine, ako ne i cijene159.

Naravno, nema dvojbe da je trgovina s Azijom bila Portugalu rentabilna. To je na kraju krajeva bio i njen smisao. Godinho to ocjenjuje na 25 stranica. Nama će biti dovoljan jedan primjer, možda spektakularnog karaktera. Albuquerque je 1512. procijenio da je roba koja se vratila u Portugal osam puta vrednija, u portugalskoj valuti, od robe koja je otišla iz zemlje160. Lako je stoga shvatiti zašto je papar bio »najznačajnija spekulativna roba u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću, roba koja je privlačila pažnju najvećih trgovaca i kapitalista toga doba«161. Zbog svoje djeljivosti i trajnosti, kao i profitne marže, papar je »bio izvrstan za špekula-cije«162

Špekulacijom se nisu bavili samo kapitalisti, tj. pojedinačni (privatni) poduzetnici, već prvenstveno portugalska država koja je nastojala »povećati nacionalno bogatstvo primjenom vojne sile« kako to formulira Frederic Lane163. Razmotrit ćemo troškove takve politike, ali bi na ovom mjestu bilo primjereno ubaciti Laneovu procjenu te kolektivne »špekulacije«:

U dužem razdoblju od pedeset ili stotinu godina zemlja bi se možda bila više obogatila mi-roljubivijom politikom koja bi bolje stimulirala razvoj trgovine s istokom. Iako je osvajanje Indije neko vrijeme povećalo portugalski nacionalni dohodak, kasnije je slijedio pad produktivnosti nacionalne radne snage. Prema tome, ne bi se moglo reći da je to uspješan slučaj primjene vojne sile radi povećanja nacionalnog prosperiteta164.

Page 157: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

* SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

244

Međutim, da li je Portugal mogao primijeniti »miroljubiviju politiku«? To je dvojbeno, kako djelomično pretpostavlja i sam Lane,

zbog vrste kapitala i rada u Portugalu u 1500. godini165.

Doduše, rasprava o rentabilnosti jasno ukazuje na ograničenja profita ostvarenog trgovinom na vanjskoj areni. Kad se sve

sumira, to je profit ostvaren pljačkom, a pljačka je aktivnost koja tokom vremena osujećuje vlastitu svrhu — za razliku od

eksploatacije u okviru jedinstvene svjetske privrede koja samu sebe pojačava.

Možda će stvari postati jasnije ako pokušamo sistematski usporediti Iberiju u Aziji i Iberiju u Americi. Potrebno je prije svega

nekoliko riječi o odnosima Portugala i Španjolske. Druga verzija papinske bule Inter Coetera, objavljena lipnja 1493, povukla je dobro poznatu granicu kojom su, navodno, pojedini dijelovi ne- evropskog svijeta dodijeljeni brizi Portugala i Španjolske u svrhu evangelizacije166. Za atlantska područja to je značilo priznavanje portugalskog suvereniteta nad Brazilom i atlantskim ne-karipskim otocima, dok je Španjolskoj priznat suverenitet nad glavninom kontinenta. Azija je vjerojatno bila »dodijeljena« Portugalu. Međutim, Magellan je nagovorio Karla V da reinterpretira kartu, s obzirom na to da je u šesnaestom stoljeću bilo teško procjenjivati geografske duljine, te je u ime španjolske krune prisvojio Filipine 1520. godine167, iako su Filipini zapravo zauzeti tek 1564. Dapače, Španjolska je poslala svoju ekspediciju na Filipine — u potrazi za paprom na Filipinima i u Kini168 — tek pošto je Portugal počeo zakazivati kao izvor dobave papra zbog oživljavanja uloge Venecije.

Prema tome, u Americi imamo uglavnom španjolsku prevlast s portugalskim klinom, a u Aziji uglavnom portugalsku prevlast sa

španjolskim klinom. Zapanjuje činjenica da je iberska politika bila otprilike slična u objema područjima. Naime, u šesnaestom

stoljeću Iberija je u Americi osnivala kolonije, dok je u Aziji uspostavljala trgovačke postaje169.Već smo govorili o španjolskoj politici u Americi i portugalskoj politici u Aziji. Vrijedi spomenuti činjenicu da su i Španjolska i

Portugal nastojali generalizirano prenositi iskustvo stečeno na jednom području u drugo područje, iako su se, shva tivši pogrešku, s vremenom prilagodili konkretnim uvjetima. Portugalci su nastojali ograničiti svoj angažman u Brazilu na entrepot-aktivnost, ali su

već 1530. bili prisiljeni da ga preventivno koloniziraju170. Slično tome, Španjolci su nastojali primijeniti sistem encomienda na Filipinima, ali međunarodna trgovina nije bila dovoljna za pokriće troškova pa su se vratili na portugalski sistem. »Tako se trgovina Manile svela na neposrednu razmjenu srebra iz Nove Španjolske za kinesku robu«171.

Kako smo već napomenuli, čini se da su razlozi tih dviju različitih politika dvo jake naravi. S jedne strane, koristi američke

kolonizacije bile su u određenom smislu veće. S druge, kolonizacija Amerike je bila mnogo teža. Kombinacijom tih dvaju faktora

Amerika je postala periferija evropske svjetske privrede u šesnaestom stoljeću, dok je Azija ostala vanjsko poprište.

Kad kažemo »koristi« ne mislimo na kratkoročni profit iako je i ovdje, kako se čini, Amerika bila za oko 50% bolja od Azije172, već

na dugoročni profit u smislu alternativnih troškova (opportunity costs). Trgovina s Azijom je bila važna trgovina, osobito onaj dio koji je obilazio Levant173. Štoviše, jedan od razloga zbog kojih je Španjolska napokon odustala od manilskog galiona bilo je upravo domaće protivljenje takvom iscrpljivanju rezervi plemenitih metala174. Naravno, kao što smo već napomenuli, i tu ima iznimaka. Tako se npr. čini da su indijske šume iz kojih se dobivala tikovina bile u određenoj mjeri uključene u evropsku svjetsku privredu kao izvori drveta za brodove koji su se gradili u Goi175.

Međutim, to je zaista nevažno u usporedbi s plemenitim metalima, drvom, kožom i šećerom što ih je isporučivao Novi svijet i čija se proizvodnja tokom stoljeća razvila od običnog skupljanja do stabilnog oblika proizvodnje s jeftinom radnom snagom i evropskim

rukovođenjem176, što je dovelo do transformacije društvene strukture tih područja i njihovog uključivanja u evropsku svjetsku privredu177.

Evropa je tek tada kada nije imala drugog izbora, kad nije mogla dobiti određeni proizvod u okviru vlastite svjetske privrede, odlazila na vanjsko poprište kako bi do tog proizvoda došla po višoj cijeni. Uzmimo na primjer svilu. Woodrow Borah je opisao razloge zbog kojih je propala meksička proizvodnja sirove svile u drugom dijelu šesnaestog stoljeća178. Upravo u to doba, kako ističe Chaunu, pada »apogej trgovine koja se temeljila na manilskom galionu; to je doba masivne, iznenadne i prolazne pojave kineske svile na američkom tržištu«179. Naravno, kad Španjolci više nisu imali američkog srebra za Kineze, nisu mogli kupovati svilu i ta je trgovina propala oko 1640.180 \

i Općenito govoreći, geografske granice svjetske privrede su pitanje ravnoteže. Di- inamika sila u matici može dovesti do

ekspanzionističkog pritiska (što se, kako Ismo vidjeli, dogodilo u Evropi u petnaestom stoljeću). Sistem se širi prema van isve dok

ne dostigne točku u kojoj je gubitak veći od dobitka. Jedan od faktora je J naravno udaljenost, koja je funkcija stanja tehnologije.

Negdje u početku smo spo- i menuli koncepciju šezdesetodnevnog svijeta. Ima mnogo načina procjene vreme- i na. Usporedimo

npr. Chaunuov opis vremena potrebnog za putovanje od Iberije 1 do Amerike i vremena od Iberije do Azije. Evo što Chaunu kaže za

prvo putovanje: »Odlazak mjesec dana, povratak šest tjedana, kružno putovanje, uključujući utovare i istovare, u jednogodišnjem

ciklusu uključujući sve između mrtvih zimskih razdoblja«181. A za drugo:

Na najudaljenijim točkama — uzmimo npr. osovinu Sevilla — Manila 1565. godine — svijet stvoren dugim transformacijama 15. i 16. stoljeća je petogodišnji svijet. To jest, potrebno je u prosjeku pet godina za kružno putovanje od Španjolske do Filipina182.

Razlika je očito bila znatna.Međutim, ne radi se samo o problemu udaljenosti, već i o problemu afirmirane vlasti. Amerika je lako osvojena. Čak ni države s

određenim strukturama poput Asteka i Inka nisu bile dorasle evropskom oružju. Azija je bila posve drukčija. Ni Portugal ni njegovi nasljednici u sedamnaestom stoljeću nisu uspjeli skupiti vatrenu moć za značajna kopnena osvajanja. Stoga nisu mogli uspostaviti sistem, kao u Americi ili istočnoj Evropi, u kojem malo sile omogućava znatno prisvajanje viška. Naprotiv, trebalo je mnogo sile (jer su se Portugalci morali boriti protiv svojih pomorskih suparnika) kako bi se stekao manji iznos viška (budući da su lokalni vladari mogli inzistirati na mnogo višem postotku). Problem bismo mogli razmotriti i procjenom rentabilnosti alternativnih primjena sile. Frederic Lane iznosi slijedeći koncepcijski pristup:

Usuđujem se predložiti hipotezu da su [kolonijalne] inicijative koje su primjenjivale silu kako bi pljačkale i ometale trgovinu suparnika [kao na primjer Portugalci u Aziji] općenito bile izložene opadajućim prinosima, dok su mnoge inicijative koje su silu primjenjivale radi zaštite

Page 158: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

EVROPSKA SVJETSKA PRIVREDA: PERIFERIJA PROTIV VANJSKOG POPRIŠTA

245

[protiv uništenja ili oduzimanja svog kapitala ili radne snage], uključujući mnoge koje su nametale prisilni rad [kao na primjer Portugalci u Brazilu] uživale prednosti rastućih prinosa183.

Ponašanje na periferiji i na vanjskom poprištu zahtijeva različite vještine. Ekonomski snažnija grupa može ojačati svoj položaj i kulturnom dominacijom samo na periferiji. Portugalci su to shvaćali mnogo bolje od Španjolaca. Španjolcima je evangelizacija bila veći prioritet nego Portugalcima koji su imali više sluha za granice svoje moći u tom velikom kršćansko-muslimanskom susretu u Aziji šesnaestog stoljeća. Chaunu ističe da su se Španjolci usrdno trudili da spriječe muslimansku penetraciju na Filipine. Oni su u tome u određenoj mjeri uspjeli, ali su platili ekonomsku cijenu: »To duboko ukorijenjeno neprijateljstvo prema Islamu, ta nesposobnost da se nagode s malim muslimanskim vladarima na Molučkim otocima — nije li to pravo objašnjenje, mnogo više nego portugalsko neprijateljstvo, španjolskog neuspjeha u trgovini mirodijama na Filipinima?«184. Usporedimo to s odlukom Portugalaca u Kongu, gdje su se Portugalci najprije »igrali« s evangelizacijom, kolonizacijom, pa čak i poljoprivrednom proizvodnjom za tržište, a zatim shvatili da su troškovi previsoki te se vratili na entrepot-odnos usmjeren prvenstveno na robove i slonovu kost185.

U Aziji je portugalska prevlast u Indijskom oceanu i Malajskom prolazu tokom »dugog« šesnaestog stoljeća sve više nailazila

na konkurenciju — sa strane Arapa s Venecijom (stari levantski put), sa strane novih sila u sjeverozapadnoj Evropi (Engleske i

Nizozemske), te sa strane ponovno probuđenih domaćih snaga u Aziji.Već smo u jednom od ranijih poglavlja govorili o preporodu istočnog Sredozemlja u »drugom« šesnaestom stoljeću. Stoga ćemo

se na ovom mjestu samo ukratko pozabaviti tim pitanjem. Isključivanje Levanta zahtijevalo je skupu blokadu. Sve se zapravo svodilo na to da »Portugal nije bio dovoljno bogat da bi održao tu veliku mrežu, svoje tvrđave, svoje skupe eskadre, svoje funkcionare«186. Već tridesetih godina šesnaestog stoljeća Turci su se uspjeli ponovno iskrcati u Perzijskom zalje vu, i otada portugalski udio u trgovini opada187. Već 1560. Aleksandrija je u Evropu izvozila istu količinu mirodija kao potkraj petnaestog stoljeća188, iako je, istini za volju, ta količina bila razmjerno manja. Osim toga, Portugalci nisu bili spremni ili sposobni da smanje svoje cijene kako bi suzbili venecijansku konkurenciju189. Naravno, govorimo samo o trgovini paprom budući da, po svemu sudeći, trgovina lijekovima u to doba nije bila portugalski monopol190. Štoviše, slabljenje Portugala treba mjeriti činjenicom da su portugalski trgovci nakon 1580. pokušali preoteti dio trgovine od same Venecije191. Prema tome, slabljenje Portugala je bilo vrlo realno. Godinho nas upozorava da ne idemo u drugi ekstrem i tražimo pretjerano optimističku sliku za ponovni uspon Venecije 192 — taj smo stav već imali prilike iznijeti — jer Venecija nije mogla pokupiti sve ono što je Portugal ispustio. Sjeverozapadna Evropa je bila još stvarniji suparnik. Ne smijemo zaboraviti da je nakon bankrota španjolske i francuske krune 1557. godine slijedio i bankrot portugalske krune 1560. Nećemo razmatrati razloge uspona Nizozemske i Engleske, ali bismo morali spomenuti jedan od presudnih faktora u

trgovini mirodijama, tj. činjenicu da su u stvari postojale dvije vrste trgovine mirodijama koje često nalazimo pod nazivima »azijski ugovor« i »evropski ugovor«. To jest, mirodije su donosile profit pošto su iz Azije dospijevale u Lisabon (ili Veneciju ili, kasnije, Amsterdam), a te iste mirodije su donosile profit i prilikom preprodaje konačnim evropskim korisnicima koji su se uglavnom nalazili u sjevernoj Evropi193.

Portugalci nisu imali mrežu za prodaju papra u Evropi, osobito nakon slabljenja Antwerpena s kojim su imali vrlo dobre veze. Govoreći o Portugalu 1585. Chaunu kaže:

Odrezan od sjevera, španjolski kralj, koji vlada u Lisabonu nakon 1580, uzalud nudi evropski ugovor. Italija nije dovoljno jaka [n’est pas du taille].Nitko u Španjolskoj ne može ni sanjati o tome. On mora zamijeniti Antwerpen cijelom snagom njemačkog kapitalizma, snagom Welsera i Fuggera.Možemo li jasnije izraziti situaciju? Evropski ugovor je na kraju preuzeo prioritet nad azijskim ugovorom194.

No ni Welseri ni Fuggeri nisu bili dovoljno jaki da se odupru Englezima i Nizozemcima195. Uspon Nizozemske je ustvari bio posljednji udarac za Veneciju jer je Amsterdam, »efikasniji od Lisabona, slomio vrat staroj sredozemnoj trgovini«196.

Nizozemci (i Englezi) nisu bili u prednosti samo u Evropi. Njihova pomorska premoć u Indijskom oceanu donijela je i dodatnu

financijsku korist. Oni su mogli ostvarivati profit ne samo trgovinom već i pljačkanjem portugalskih brodova197. No, usprkos tome,

Nizozemci (i Englezi) još nisu uveli nikakav novi element na azijsku scenu. Oni su nastavili portugalsku ulogu — ulogu posrednika198.

To nas prema tome vodi prema događajima u Aziji. Propadanjem Portugalaca azijski vladari su ponovno stekli određenu kontrolu nad situacijom. Tako su, na primjer, nakon 1570. Javanci preuzeli trgovinu mirodijama u Malajskom prolazu, barem do pojave Nizozemaca 1596. godine199. Portugalci su taj gubitak neko vrijeme nadoknađivali svojim novim prevozničkim monopolom između Kine i Japana200. Međutim, pošto su Japanci riješili internu anarhiju, Portugalci im više nisu trebali. Vladari dinastije Ming su prvobitno

zabranjivali Japancima da trguju zbog gusara Wako. Obuzdavanje Wako-a ponovno je omogućilo neposrednu trgovinu.Osim toga, na sceni su se pojavili Nizozemci i Englezi koji nisu pokazivali nikakve simpatije prema Španjolskoj (odnosno Portugalu). Japancima su Jezuiti postajali sve neugodniji, i Japan se sada mogao povući iz svijeta, tim više što zahvaljujući domaćim proizvođačima više nije bilo potrebe za kineskom svilom201.

Povlačenje Japana je možda posljedica prevelike evangelističke agresivnosti kršćanske crkve, kako tvrdi C. R. Boxer202. Moramo

ozbiljno shvatiti Boxerovu hipotezu jer širina njegovog znanja i sposobnost povijesnog rasuđivanja ulijevaju poštovanje. Međutim,

Boxer daje malo konkretnih empirijskih činjenica kojima bi podržao tu hipotezu. Ne bi li se Japan bio ionako povukao s obzirom na

svoju internu snagu i slabe veze s bilo kojom svjetskom privredom?I portugalski građani su shvatili opomenu koju im je dalo slabljenje buma u ent- repot-poslovanju. Počeli su se odvajati od

matične zemlje i prilagođavati se opstanku u Aziji. U ekonomskom smislu, postali su uglavnom Azijci evropskog porijekla— iako su se mnogo manje asimilirali u političkom smislu, odnosno — nedvojbeno

— nimalo u kulturnom pogledu. J. B. Harrison opisuje sve veću vojnu i političku autonomiju koju je uživao Estado da India u toku šesnaestog stoljeća, a taj je proces tekao usporedo sa sve većom važnosti intra-azijske trgovine za Portugalce203. Sa sve većim sukobom interesa između Portugalaca »kod kuće« i u Indiji.

Portugalci su se usadili u istočne svjetove, ustalili se posvuda kao casados (doslovno — osoba koja održava domaćinstvo), uklopili se u lokalne ili regionalne interese, bavili se lokalnim ili inter-regionalnim poslovima204.

Proces je još više naglasilo uklapanje Portugala u Španjolsku 1580. godine. Lokalni Portugalci nisu željeli omogućiti Kastilcima pristup na svoje tržište, a španjolski kraj je bio preslab da bi ih na to prisilio205. Međutim, to znači da je stoljeće iberskog angažmana još više »odgurnulo« Aziju umjesto da je približi statusu perifernog područja. Evropa će postati dovoljno snažna da počne uključivati te regije tek otprilike stotinu godina kasnije.

Page 159: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

* SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

246

Bilješke

Page 160: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

EVROPSKA SVJETSKA PRIVREDA: PERIFERIJA PROTIV VANJSKOG POPRIŠTA

247

Teoretska reprizaTeoretiziranje nije aktivnost koja bi bila odijeljena od analize empirijskih

podataka. Analize su moguće jedino na osnovi teoretskih shema i postavki. S druge strane, analize događaja ili procesa moraju kao polaznu točku obuhvaćati cijeli niz određenih vrijednosti nekih varijabli, na temelju kojih možemo objasniti kako smo došli do konačnih rezultata. Kako bismo dali jasno historijsko objašnjenje, često moramo pretpostaviti formalne međuodnose između varijabli ili elegantno preći preko njih.

Stoga često ima smisla još jednom preći materijal, kraće i apstraktnije, prilikom izvođenja zaključaka. To bi nedvojbeno trebalo koristiti čitaocu. Međutim, to je još važnije za autora, jer ga prisiljava da u svojoj analizi primijeni određenu strogost čija bi odsutnost lako mogla proći nezamijećena među složenim detaljima. Empirijski materijal što smo ga do sada obradili je svakako složen — štoviše, mnogo složeniji no što smo to uspjeli prikazati. Stoga bih se htio još jednom osvrnuti na argumentaciju koju sam iznio u ovoj knjizi.

Kako bih opisao porijeklo i početno djelovanje svjetskog sistema, morao sam obrazložiti određenu koncepciju tog sistema. Svjetski sistem je

društveni sistem, s j granicama, strukturama, grupacijama, pravilima i zakonitostima, te koherenci- jom. Njegov se život sastoji od sukobljenih sila koje ga drže zajedno napetošću i razdiru ga kako svaka grupacija stalno nastoji da ga preobliči na svoju korist. On posjeduje karakteristike organizma jer ima svoj životni raspon u kojem se njegove karakteristike mijenjaju u nekim pogledima i ostaju stabilne u drugima. Njegove su strukture u različita vremena jake ili slabe prema unutarnjoj logici njegovog funkcioniranja.

Po mom mišljenju, društveni sistem karakterizira činjenica da je život u njemu uglavnom'zatvoren i da je dinamika njegovog razvoja uglavnom internog tipa. Možda će čitalac smatrati da upotrebljavam izraz »uglavnom« zbog akademskog izvrdavanja. Priznajem da ga ne mogu kvantificirati. Vjerojatno to neće uspjeti nikome jer se definicija temelji na protu-činjeničnoj hipotezi: kad bi .sistem iz bilo kojeg razloga bio isključen od svih vanjskih sila (što se praktički nikada ne događa), definicija implicira da bi sistem i dalje u osnovi funkcionirao na isti način. I izraz »u osnovi« je, naravno, teško pretvoriti u konkretne operativne kriterije. Usprkos tome, ovo je važan moment, kao i ključ za mnoge dijelove empirijskih analiza u ovoj knjizi. Možda bismo zatvorenost trebali zamisliti kao teoretski apso- lut, kao neku vrstu društvenog vakuuma koji je rijetko vidljiv i koji bi, kad bismoga umjetno stvorili, bio još neuvjerljiviji ali još uvijek društveno-realna asimptota, distanca s koje nekako možemo mjeriti.

Koristeći takav kriterij, tvrdim da većina entiteta koji se obično opisuju kao društveni sistemi — »plemena«, zajednice, nacionalne države — zapravo nisu totalni sistemi. Štoviše, tvrdim da su, naprotiv, jedini realni društveni sistemi, s jedne strane, one relativno male i vrlo autonomne naturalne ekonomije koje nisu dio nekog redovnog sistema s obaveznim davanjima i, s druge strane, svjetski sistemi. Potonje treba svakako razlikovati od prvih jer su razmjerno veliki; to jest, oni su, u uobičajenom jeziku, »svjetovi«. Međutim, oni su točnije definirani

Page 161: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

* SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

248

činjenicom da se njihova ^atvorenost kao ekonomski-materijalni entitet temelji na ekstenzivnoj podjeli rada i da u sebi sadrže višestrukost kultura.

Tvrdi se nadalje da su do sada postojale samo dvije vrste takvih svjetskih sistema: svjetska carstva (imperiji) u kojima postoji jedan jedini politički sistem na većini površine, koliko god oslabljen bio stupanj njegove stvarne vlasti, i sistemi u kojima takav jedinstveni politički sistem ne postoji na cijelom ili praktički cijelom prostoru. Radi prikladnosti i zato što nam nedostaje bolji izraz, opisujemo potonje sisteme izrazom »svjetska privreda«.

Napokon, zaključili smo da su prije suvremene ere svjetske privrede bile vrlo nestabilne strukture koje su se obično pretvarale u carstva ili raspadale. Neobična je osobina suvremenog svjetskog sistema što je svjetska privreda preživjela već 500 godina i još se nije pretvorila u svjetsko carstvo — i u toj neobičnoj osobini leži tajna njegove snage.

Ta neobičnost je politička strana oblika ekonomske organizacije koji nazivamo kapitalizmom. Kapitalizam je mogao i može uspijevati upravo zato što granice svjetske privrede ne obuhvaćaju samo jedan politički sistem već mnogo njih.

Ne mislim ovdje zagovarati klasičnu postavku kapitalističke ideologije prema kojoj je kapitalizam sistem koji se zasniva na neuplitanju države u ekonomske poslove. Posve suprotno! U kapitalizmu politički entiteti stalno preuzimaju eko-nomske gubitke, dok se ekonomska dobit raspodjeljuje u »privatne« ruke. Stoga prije tvrdim da se kapitalizam, kao ekonomski modalitet, temelji na činjenici da ekonomski faktori djeluju na području koje je veće od onoga što ga bilo koji poli-tički entitet može potpuno kontrolirati. To daje kapitalistima strukturno zasnova-nu slobodu manevriranja. Ona omogućava stalnu ekonomsku ekspanziju svjetskog sistema, iako je raspodjela koristi vrlo nesimetrična. Jedini alternativni svjetski sistem koji bi mogao održati visok nivo produktivnosti i izmijeniti sistem raspodjele podrazumijevao bi reintegraciju nivoa političkog i ekonomskog odlučivanja. To bi predstavljalo treći mogući oblik svjetskog sistema, socijalističku svjetsku državu. Takav oblik danas ne postoji, a u šesnaestom stoljeću nije bio ni izdaleka zamisliv.

Već smo opširno govorili o povijesnim razlozima zbog kojih se evropska svjets-ka privreda pojavila u šesnaestom stoljeću te othrvala nastojanjima da je pretvore u imperij. Ovdje se nećemo na njih osvrtati. Treba ipak primijetiti da je veličina svjetske privrede funkcija stanja tehnologije i, posebno, mogućnosti transporta i komunikacija unutar njenih granica. Budući da je to pojava koja se stalno mijenja, ne uvijek na bolje, granice svjetske privrede su uvijek nestalne.

Definirali smo svjetski sistem kao sistem s ekstenzivnom podjelom rada. Ta podjela nije samo funkcionalna — tj. profesionalna — već i geografska. Drugim riječima, raspon ekonomskih zadataka nije ravnomjerno raspodijeljen cijelim svjetskim sistemom. To je, svakako, dijelom posljedica ekoloških faktora. Među-tim, to je većinom funkcija društvene organizacije rada, organizacije koja uvećava i ozakonjuje sposobnost određenih grupa u sistemu da eksploatiraju rad ostalih, tj. da primaju veći dio viška.

Dok u slučaju carstva politička struktura obično povezuje kulturu sa zanima-njem, u svjetskoj privredi politička struktura obično povezuje kulturu s prostor-nom lokacijom. Razlog je slijedeći: u svjetskoj privredi lokalna (nacionalna) državna struktura je prva točka političkog pritiska koja stoji na raspolaganju određenim grupama. Kulturna homogenizacija obično služi interesima ključnih grupa, i pritisci rastu kako bi se stvorili kulturno-nacionalni identiteti.

To je naročito slučaj u privilegiranim područjima svjetske privrede — u država- ma-maticama, kako smo ih nazvali. U takvim državama, stvaranje jakog

Page 162: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

EVROPSKA SVJETSKA PRIVREDA: PERIFERIJA PROTIV VANJSKOG POPRIŠTA

249

državnog aparata u sprezi s nacionalnom kulturom — što je pojava koju često nazivamo integracijom — služi i kao mehanizam za zaštitu dispariteta, do kojih je došlo unutar svjetskog sistema, i kao ideološka maska i opravdanje za održavanje tih dispariteta.

Prema tome, svjetske privrede možemo podijeliti na države-matice i periferna područja. Ne kažem periferne države budući da se periferno područje, uz ostalo, odlikuje slabom domaćom državom u rasponu od njenog nepostojanja (u koloni-jalnoj situaciji) do niskog stupnja autonomije (u nekolonijalnoj situaciji).

Postoje i polu-periferna područja koja se nalaze između matice i periferije na nizu dimenzija kao što su složenost ekonomskih aktivnosti, snaga državnog aparata, stupanj kulturne cjelovitosti itd. Neka od tih područja su u ranijim verzijama dane svjetske privrede bila matična područja. Neka su bila periferna područja koja su kasnije tako-reći unaprijeđene zbog promjena u geopolitici sve šire svjetske privrede.

Međutim, polu-periferija nije statistička smicalica niti rezidualna kategorija. Po- lu-periferija je potrebni strukturni element svjetske privrede. Ta područja igraju ulogu paralelnu ulozi koju vrše, mutatis mutandis, srednje trgovačke grupacije u carstvu. To su mjesta okupljanja vitalnih vještina koje su često politički nepopularne. Ta srednja područja (poput srednjih grupacija u carstvu) djelomično skreću političke pritiske što bi ih grupacije locirane prvenstveno u perifernim područjima mogle inače usmjeriti protiv država-matica i grupacija koje djeluju unutar i preko njihovih državnih aparata. S druge strane, interesi koji su prvenstveno locirani na polu-periferiji su izvan političkog poprišta država-matica, pa im je teško postizati ciljeve političkim koalicijama koje bi im bile moguće da se nalaze na istom političkom poprištu.

Podjela svjetske privrede podrazumijeva hijerarhiju profesionalnih zadataka u kojima su zadaci koji zahtijevaju viši nivo vještine i veće iskorištenje rezervirani za područja višeg ranga. Budući da kapitalistička privreda u osnovi nagrađuje akumulirani kapital, uključujući ljudski kapital, po višoj stopi nego »sirovu« radnu snagu, u lošoj geografskoj distribuciji tih profesionalnih vještina javlja se jak trend prema samo-održanju. Sile tržišta ih jačaju umjesto da ih potkopaju. Osim toga, odsutnost centralnog političkog mehanizma svjetske privrede znatno otežava uvođenje sila koje bi suzbile lošu raspodjelu koristi.

Prema tome, tekući proces svjetske privrede teži širenju ekonomskih i društvenih razlika između pojedinih područja u samom procesu razvoja. Jedan od faktora koji obično prikriva tu činjenicu leži u tome što proces razvoja svjetske privrede dovodi do tehnološkog napretka koji omogućava širenje granica svjetske privrede. U tom slučaju, određene regije svijeta mogu izmijeniti svoju strukturnu ulogu u svjetskoj privredi, na svoju korist, čak i ako se disparitet koristi između različitih sektora svjetske privrede u cjelini istovremeno povećava. Upravo smo zato, tj. kako bismo jasno zapazili tu presudnu pojavu, insistirali na razlici između perifernog područja određene svjetske privrede i vanjskog poprišta svjetske privrede. Vanjsko poprište jednog stoljeća često postaje periferijom — ili polu-periferijom — slijedećeg stoljeća. Međutim, i države-matice mogu preći u polu-periferiju, a polu- periferne države u periferne.

Iako se koristi država-matica stalno povećavaju u toku povijesti suvremenog svjetskog sistema, sposobnost određene države da ostane u matičnom sektoru nije neosporiva. Trka za prvo mjesto nikada ne prestaje. Dapače, vrlo je lako moguće da se u ovakvom sistemu ne može strukturno izbjeći, u toku dugog razdoblja povijesnog vremena, cirkulacija elita u smislu da određenu državu, koja dominira u određenom vremenu, obično prije ili kasnije zamjenjuje u toj ulozi neka druga država.

' Insistirali smo na tome da je suvremena svjetska privreda kapitalistička svjets-ka privreda, i da može biti samo to. Zato smo odbacili naziv »feudalizam« za

Page 163: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

* SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

250

pojedine oblike kapitalističke poljoprivrede koji se temelje na prisilnom radu i koji se razvijaju u svjetskoj privredi. Nadalje, iako o tome nije bilo riječi u ovoj knjizi, iz istog ćemo razloga — u idućim svescima — razmatrati s velikim oprezom tvrdnju da u dvadesetom stoljeću postoje socijalističke nacionalne ekonomije u okviru svjetske privrede (za razliku od socijalističih pokreta koji upravljaju određenim državnim aparatima unutar svjetske privrede).

Ako su svjetski sistemi jedini realni društveni sistemi (osim zaista izoliranih na-turalnih ekonomija), iz toga neophodno slijedi da pojavu, konsolidaciju i političke uloge klasa i statusnih grupa moramo sagledavati kao elemente toga svjetskog sistema. Iz toga pak slijedi da jedan od ključnih elemenata u analizi određene klase ili statusne grupe nije samo stanje njene samosvijesti već i geografski obuhvat njenog samo-definiranja.

Klase uvijek postoje u potencijalnom smislu {an sich). Pitanje je u kojim uvjeti-ma one postaju klasno svijesne (fiirsich), tj. u kojim uvjetima one djeluju, na poli- tičko-ekonomskoj sceni, kao grupa i — do neke mjere — čak i kao kulturni entitet. Takva samosvijest je funkcija konfliktnih situacija. Međutim, za više slojeva otvoreni konflikt, a stoga i otvorena svijest, su uvijek Faute de mieux. Što su klasne granice manje eksplicitne, to je veća vjerojatnost da će se privilegije održati. Budući da se u konfliktnim situacijama brojne frakcije obično svode na dvije zbog sklapanja saveza, po definiciji ne možemo imati tri (svjesne) klase ili više njih. Očito, moguće je postojanje mnoštva profesionalnih.interesnih grupa koje se mogu organizirati radi djelovanja unutar društvene strukture. Međutim, takve su grupe zapravo jedna varijanta statusnih grupa te se, štoviše, često u velikoj mjeri preklapaju s drugim vrstama statusnih grupa kao što su one koje su definirane etničkim, lingvističkim ili vjerskim kriterijima.

Međutim, kad kažemo da ne možemo imati tri klase (ili više njih) ne mislimo reći da imamo uvijek dvije klase. U nekim slučajevima, iako su rijetki i prelazni, možda nema nijedne klase. Može postojati jedna klasa, što je najčešći slučaj. Mogu postojati dvije, i to je najeksplozivnija situacija.

Rekli smo da može postojati i samo jedna klasa, iako smo također napomenuli da klase stvarno postoje samo u konfliktnim situacijama, a konflikti podrazumije-vaju dvije strane. Nema tu nikakve kontradikcije, jer se konflikt može definirati kao odnos između jedne klase, koja sebe smatra univerzalnom, i svih ostalih slojeva. To je zapravo uobičajena situacija u suvremenom svjetskom sistemu. Kapitalistička klasa (bourgeoisie) tvrdi da je univerzalna klasa i nastoji organizirati politički život kako bi postigla svoje ciljeve u borbi protiv dvaju suparnika. S jedne strane, suparnici su bili zagovornici održavanja tradicionalnih distinkcija ranga iako je rang izgubio svoju prvobitnu korelaciju s ekonomskom funkcijom. Takvi su elementi radije definirali društvenu strukturu kao.struktura bez klasa. Buržoazija je počela djelovati kao samosvjesna klasa upravo zato da suzbije tu ideologiju.

No buržoazija je imala još jednog suparnika, radnika. Kad god su radnici posta-li svjesni sebe kao klase, što se nije događalo prečesto u šesnaestom stoljeću, definirali su situaciju kao polariziranu dvo-klasnu situaciju. U takvim okolnostima buržoazija se našla u dubokoj tehničkoj dilemi. Održavanjem vlastite klasne svijesti poticala je klasnu svijest radnika i time se izlagala opasnosti da potkopa vlastiti politički položaj. Ako bi, kako bi riješila taj problem, prigušila vlastitu klasnu svijest, izlagala se slabljenju položaja u odnosu na zastupnike tradicionalnog visokog ranga.

Proces kristalizacije klasne svijesti »jedne« buržoazije — koja sebe zamišlja kao univerzalnu klasu i čiji članovi potječu iz svih društvenih slojeva — ilustrirali smo govoreći o pojavi gentryja kao društvene kategorije u tudorskoj Engleskoj ili

Page 164: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

EVROPSKA SVJETSKA PRIVREDA: PERIFERIJA PROTIV VANJSKOG POPRIŠTA

251

o usponu građana u sjevernoj Nizozemskoj. Jedan od načina kojim su oni podržavali svoju pretenziju da su univerzalna klasa bilo je razvijanje nacionalnog duha, koje je dalo vanjsku polituru toj pretenziji.

Duboku dilemu »druge« buržoazije zakočene tako-reći pobunom na ljevici i u strahu od saveza između svojih dvaju suparnika u obliku regionalističkih pretenzija ilustrirali smo u prikazu Francuske u »drugom« šesnaestom stoljeću. Tu je buržoazija odabrala privremeno povlačenje. Možda nije imala održive alternative. Međutim, to je povlačenje imalo dugoročne posljedice u obliku kasnijeg društvenog radikalizma francuske revolucije (koliko god trenutačan on bio) i u obliku dugoročnog zaostajanja ekonomskog razvoja Francuske za Engleskom.

Ovdje smo naveli primjere buržoazija koje su postale svjesne, ali svjesne u granicama nacionalne države. To očito nije bila jedina mogućnost. One su mogle postati svjesne kao svjetska klasa. Mnoge su grupe i nastojale postići takvu definiciju. S jedne strane, u perifernim područjima postojali su brojni kapitalistički zemljoposjednici.

U jeku vladavine Karla V mnogi su — u Nizozemskoj, južnoj Njemačkoj, sjever-noj Italiji i drugdje — vezivali svoja nadanja s imperijalnim aspiracijama Habsbur- govaca (neki su za svaki slučaj držali na oku i Valoise). Iako su te grupe i dalje predstavljale određeni društveni sloj i još nisu tvorile svjesnu klasu, one su se ipak kretale u tom pravcu i činilo se da je u pitanju samo vrijeme. Međutim, s propašću carstva evropske su buržoazije shvatile da je njihova ekonomska i društvena budućnost vezana s državama-maticama. Stoga su oni koji su se, zahvaljujući svojim etničko-religioznim vezama, mogli prikloniti nacionalnoj državi kao areni političkog djelovanja, tako i postupili.

Što se tiče kapitalističkih zemljoposjednika na periferiji, oni bi se rado bili sma-trali dijelom međunarodne gentryjevske klase. Oni su rado žrtvovali lokalne kul-turne veze za sudjelovanje u »svjetskim« kulturama. Međutim, za konstituiranje međunarodne klase trebala im je suradnja kapitalističkih slojeva država-matica, a ta im suradnja nije ponuđena. Zato su ti periferni kapitalistički zemljoposjednici sve više prelazili u zastarjele i snobovske španjolsko-američke hacenderose ili istočnoevropsko plemstvo, povlačeći se iz potencijalno međunarodne klasne svijesti u lokalnu statusnu solidarnost — što je dobro poslužilo interesima zapad-noevropskih buržoazija.

Geografska koncentracija određenih ekonomskih aktivnosti vrši stalni pritisak na formiranje statusnih grupa. Kad su dominantni lokalni slojevi ugroženi bilo kakvom početnom klasnom sviješću nižih slojeva, naglašavanje lokalne kulture može poslužiti za odvraćanje lokalnog unutrašnjeg konflikta i stvaranje, umjesto toga, lokalne solidarnosti prema vanjskom svijetu.

Ako ti lokalni dominantni slojevi uz to smatraju da ih ugnjetavaju viši slojevi svjetskog sistema, bit će dvostruko motivirani da teže stvaranju lokalnog identiteta. Očito je da se identitet ne može stvoriti ni iz čega. Gradi se na onome što postoji — u smislu jezika, vjere i specifičnog načina života. Usprkos tome, posve je jasno da su jezična i vjerska homogenost i strast (a fortiori odanost zasebnom načinu života) društvene tvorevine koje ne možemo objašnjavati pukim kontinuitetom vječne tradicije. To su društvene tvorevine koje se teško oblikuju u teškim vremenima.

Šesnaesto stoljeće je upravo bilo razdoblje takvih teških trenutaka u dobrom dijelu Evrope. Bila je to, naravno, era Reformacije i protu-Reformacije. Bila je to era velikih vjerskih građanskih ratova, kao i era međunarodnih vjerskih »stranaka«. Međutim, na kraju, kad se prašina slegla, svi vjerski nemiri rezultirali

Page 165: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

* SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

252

su relativnom vjerskom homogenošću pojedinih političkih entiteta u okviru međunarodnog laissez-fairea — cuius regio eius religio.

Govoreći o raznim događajima pokušali smo pokazati zašto su razni oblici pro-testantizma na kraju postali vjerom država-matica (osim u Francuskoj, gdje smo također naveli razloge), dok je katolicizam postao vjera periferije i polu-periferije. Nismo uvjereni da su principi pojedinih teologija igrali u tome preveliku ulogu, iako su možda olakšavali zadatak. Prije bi se moglo reći da su principi tih teologija, u srriislu njihovog praktičnog razvoja za razliku od prvobitnih koncepcija odražavali i podržavali ulogu pojedinih područja u svjetskom sistemu.

Često se kaže da je Karlo V propustio veliku priliku da stvori ujedinjenu njemačku protestantsku državu zato što je pokušao ostati arbitrom vjerskog sukoba umjesto da postane njegovim protagonistom. Međutim, takva kritika zanemaruje činjenicu daje Karlo V nastojao stvoriti svjetsko carstvo, a ne državu-maticu unutar svjetske privrede. Carstva uspijevaju zahvaljujući brojnim religijama koje odražavaju brojne uloge, a mali broj tih uloga je koncentriran na određene političke granice. Formula svjetske privrede je nacionalna homogenost bez međunarodne heterogenosti.

To je, barem, formula u najjednostavnijim počecima. Zbog svoje složene inter-ne podjele rada države-matice počele su odražavati strukturu sistema u cjelini. Engleska je u šesnaestom stoljeću već pošla putem koji će je pretvoriti u Britaniju, koja će se odlikovati regionalnom homogenošću u okviru relativne heterogenosti zemlje u cjelini.

Vjera ne mora biti definirajuća kulturna značajka glavnih statusnih grupa; može se upotrijebiti i jezik. Dapače, jezik je zaista počeo igrati značajnu ulogu u šesnaestom stoljeću, a tokom stoljeća njegova se Važnost povećala. Međutim, vjersko jačanje specijalizirane uloge u svjetskoj privredi pruža određene prednosti u odnosu na jezično jačanje. Ono manje ometa tekući proces komuniciranja u okviru svjetske privrede. Osim toga, ono manje (samo manje) pogoduje izolacionistič- kom zatvaranju zbog temeljnih univerzalističkih tema svjetskih religija.

Evropska svjetska privreda šesnaestog stoljeća težila je općenito jednoklasnom sistemu. Dinamične snage kojima je koristila ekonomska ekspanzija i kapitalistički sistem, naročito one u matičnim područjima, bile su sklone klasnoj svijesti, tj. djelovanju — na političkom poprištu — kao grupacija definirana prvenstveno svojom zajedničkom ulogom u privredi. Ta je zajednička uloga bila zapravo definirana prilično široko iz perspektive dvadesetog stoljeća. Obuhvaćala je zemljoposjed-

Page 166: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

TEORETSKA REPRIZA

253

nike, trgovce i industrijalce. Pojedini poduzetnici su ionako često mijenjali te ak-tivnosti, ili ih spajali. Bitno je razlikovati te ljude, bez obzira na njihovu aktivnost,, koji su bili uglavnom orijentirani na ostvarivanje dobiti na svjetskom tržištu, i ostale bez takve orijentacije.

»Ostali« su se opirali statusnim privilegijama — privilegijama tradicionalne ari-stokracije, pravima što su ih sitni seljeci stekli u feudalnom sistemu, povlasticama zastarjelih cehovskih monopola. Pod zaštitom kulturnih sličnosti često se sklapaju neobični savezi. Ti neobični savezi mogu poprimiti vrlo aktivistički oblik i prisiliti centre političke moći da ih uzimaju u obzir. Istaknuli smo takve primjere kad smo govorili o Francuskoj. Oni mogu poprimiti i politički pasivan oblik koji dobro služi potrebama dominirajućih snaga u svjetskom sistemu. Jedan od primjera je trijumf poljskog katolicizma kao kulturne snage.

Detalji te slike ispunjeni su svim raznolikim oblicima statusnih grupa, njihovih snaga i naglasaka. Najvažniji je od svega ipak proces formiranja klase. U tom je pogledu šesnaesto stoljeće bilo neodlučno. Kapitalistički slojevi su formirali klasu koja je preživjela i stekla droit da cite, ali još nije trijumfirala na političkoj sceni.

Razvoj državnih aparata odražavao je upravo tu neizvjesnost. Jake države služe interesima nekih grupa i povređujii interese drugih. Međutim, sa stanovišta svjetskog sistema u cjelini, ako se on sastoji od mnoštvo političkih entiteta (tj. ako taj sistem nije svjetsko carstvo), svi ti entiteti ne mogu biti podjednako jaki. Naime, kad bi bilo tako, oni bi mogli blokirati uspješno djelovanje transnacionalnih ekonomskih entiteta lociranih u nekoj drugoj državi. Iz toga slijedi da bi svjetska podjela rada bila spriječena, svjetska bi privreda slabila i svjetski bi se sistem napokon raspao.

Nije moguć ni slučaj u kojem ni jedan državni aparat nije jak. U takvom slučaju kapitalistički slojevi ne bi imali mehanizama koji bi štitili njihove interese, garan-tirali prava vlasništva, osiguravali razne monopole, raspodjeljivali gubitke na šire stanovništvo itd.

Prema tome, svjetska privreda razvija sistem s relativno jakim državnim struk-turama u matičnim područjima i relativno slabim državnim strukturama na peri-feriji. Uloga što je igraju pojedina područja je u mnogočemu stvar slučajnosti. Po-trebno je samo to da u nekim područjima državni aparat bude mnogo jači od aparata u drugima.

Što zapravo podrazumijevamo kad kažemo »jaki državni aparat«? Podrazumijevamo snagu u odnosu na ostale države u okviru svjetske privrede, uključujući ostale države-matice, i snagu u odnosu na lokalne političke jedinice unutar granica države. Zapravo, podrazumijevamo suverenitet i de facto i de jure. Mislimo pri tom i na državu koja je jaka u odnosu na bilo koju društvenu grupu u okviru države. Očito je da se takve grupe razlikuju s obzirom na pritisak što ga mogu vršiti na državu. Isto je tako očito da određene kombinacije takvih grupa vladaju državom. Ne mislimo time reći daje država neutralni posrednik. Međutim, država nije samo puki vektor danih sila, ako ništa drugo tada zbog toga što se mnoge od tih sila nalaze u više država ili su definirane na način koji slabo korelira s državnim granicama.

Prema tome, jaka država je djelomično autonomni entitet u tom smislu što joj na raspolaganju stoji određeni raspon akcije u kojem ona odražava kompromise višestrukih interesa čak i kad su granice tog raspona uvjetovane postojanjem ne-kih iskonski snažnih grupa. Takav djelomično autonomni entitet zahtijeva grupu

Page 167: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

254

ljudi čijim neposrednim interesima takav entitet najbolje služi: tj. državnu upravu i državnu birokraciju.

Takve se grupe javljaju u okviru kapitalističke svjetske privrede zato što je jaka država najbolje rješenje za dvije politički, ekonomski i vojno najjače grupe — za nove kapitalističke slojeve i za staru aristokratsku hijerarhiju.

Za prve, jaka država u obliku »apsolutne monarhije« je bila najbolja mušterija, zaštitnik od lokalnih i međunarodnih razbojnika, način društvenog ozakonjenja, preventivna zaštita od stvaranja snažnih državnih barijera u drugim područjima. Za druge, jaka država je bila kočnica tih istih kapitalističkih slojeva, branitelj statusnih konvencija, aparat za održavanje rada i poticanje luksuza.

Nema dvojbe da su i plemići i građani smatrali državni aparat neugodnim iscrp-ljivanjem sredstava i nametljivom neproduktivnom birokracijom. No, jesu li imali drugog izbora? Usprkos tome, bili su uvijek nemirni, i politika svjetskog sistema obiluje natezanjima koja su rezultat nastojanja obiju grupa da se odvoje od nega-tivnih (po njihovom mišljenju) efekata državnog aparata.

Državni aparat je mehanizam prevage. U određenom momentu snaga stvara do-datnu snagu. Porezni prihodi omogućavaju državi veću i efikasniju građansku bi-rokraciju i vojsku, što opet povećava porezne prihode, i taj se proces nastavlja u spiralnom obliku. Mehanizam prevage djeluje i u suprotnom smjeru — slabost do-vodi do još veće slabosti. Između tih dviju točaka nalazi se politika stvaranja drža-ve. Sposobnosti određenih upravnih grupa su presudne upravo na tom polju. Zbog navedenih dvaju mehanizama prevage mali jaz u svjetskom sistemu može u odre-đenim trenucima brzo prerasti u veliku razliku.

U državama sa slabim državnim aparatom, državna uprava ne igra ulogu koor-diniranja složenog industrijsko-trgovačko-poljoprivrednog mehanizma. Umjesto toga, ona postaje posjednički skup među ostalim skupovima, s malim pretenzijama na zakonitu vlast nad cjelinom.

Takvu upravu obično nazivamo tredicionalnim vladarima. Politička borba se često izražava borbom tradicije i promjene. To je, naravno, grubo varljiva i ideološka terminologija. Zapravo, mogli bismo kao opći sociološki princip prihvatiti činjenicu da je — u bilo kojem trenutku — ono što se smatra tradicionalnim novijeg datuma no što se obično smatra, te da to prvenstveno predstavlja konzerativne instinkte neke grupe ugrožene slabljenjem društvenog statusa. Dapače, izgleda da se ništa ne javlja i razvija tako brzo kao »tradicija« — kad se za njom ukaže potreba.

U jednoklasnom sistemu, »ostali« se bore protiv klasno svjesne grupe upravo u ime »tradicionalnog«. Ako im uspije učvrstiti njihove vrijednosti općim ozakonje-njem ili — što je još bolje) zakonodavnim barijerama, oni time mijenjaju sistem na način koji im odgovara.

Tradicionalisti mogu pobijediti u nekim državama, ali opstanak svjetske privrede zahtijeva više-manje njihov poraz u ostalima. Osim toga, dobitak u jednoj regiji je pandan gubitku u drugoj.

Ovo nije baš igra s nultom sumom, ali je isto tako nezamislivo da bi svi elementi u kapitalističkoj svjetskoj privredi mogli istovremeno promijeniti vrijednost u određenom pravcu. Društveni sistem se temelji na mnogostrukosti vrijednosnih sistema koji održavaju specifične funkcije što ih grupe i područja obavljaju u svjetskoj podjeli rada.

Nismo iscrpli sve teoretske probleme koji su relevantni za funkcioniranje svjetske privrede. Pokušali smo razmotriti samo one što ih ilustrira početno razdoblje

Page 168: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

BILJEŠKE / SEDMO POGLAVLJE

255

svjetske privrede u stvaranju, tj. Evropa u šesnaestom stoljeću. Kasnije su se poja-vili brojni drugi problemi o kojima ćemo govoriti — i empirijski i teoretski — u kasnijim svescima.

Evropa je u šesnaestom stoljeću bila poput neukroćenog divljeg mustanga. Neke su grupe pokušale uspostaviti svjetsku privredu koja bi se temeljila na određenoj podjeli rada, stvoriti — u matičnim područjima — nacionalne države koje bi služile kao političko-ekonomski jamci sistema, i potaći diobu ne samo profita već i troškova održavanja sistema — iako to nije bilo lako. Zasluga je Evrope što je pokušaj uspio jer bez prodora u šesnaestom stoljeću suvremenog svijeta ne bi bilo — i, usprkos svim njegovim okolnostima, bolje je da se rodio nego da nije.

Evropa je isto tako zaslužna zato što je uspjela iako je put bio težak, a bio je osobito težak zato što su se ljudi koji su platili kratkoročnu cijenu uspjeha živahno bunili protiv svih nepravdi što ih uspjeh podrazumijeva. Seljaci i radnici u Poljskoj, Engleskoj, Brazilu i Meksiku bunili su se svaki na svoj način. Kako kaže R. H. Tawney, govoreći o seljačkim nemirima u Engleskoj u šesnaestom stoljeću: »Takvi su pokreti dokaz snage i srčanog duha... Sretna je ona zemlja čiji se narod nije za-boravio buniti«1.

Značajka suvremenog svijeta je inventivnost njegovih špekulanata i otpor potla-čenih. Eksploatacija i odbijanje da se prihvati eksploatacija kao neizbježna ili pra-vedna predstavljaju stalnu antinomiju suvremene ere, združenu u dijalektiku koja je danas još daleko od svog klimaksa.

Bilješke

['] Taxney, Agraria Problems, str. 340.

Drugi dio

Merkantilizam i konsolidacija evropske svjetske privrede, 1600-1750.

Fernandu Braudelu

ZahvaleSlijedeće osobe pročitale su jedno ili više poglavlja ovog rukopisa i zadužile me svojim detaljnim

komentarima i/ili primjedbama: Perry Anderson, Sven-Erik Astrom, Nicole Bous- quet, Stuart Bruchey, Aldo de Maddalena.Emiliano Fernandez de Pinedo, Andre Gunder Frank, Walter Goldfrank, Terence K. Hopkins, Hermann Kellenbenz, E. H. Kossmann, Witold Kula (i suradnici), Hans Medick, Birgitta Oden i C. H. Wilson. Zahvaljujem im svima.

Ranije verzije slijedećih poglavlja objavljene su u drugim izdanjima: Uvod i 1. poglavlje, na francuskom, u Annales E. S. C. (1979); 2. poglavlje u Maurice Aymard, Capitalisme hoiian- dais et capitalisme mondiale (1980); dio 4. poglavlja u Caribbean Yearbook of International Relations (1978).

Page 169: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

256

18 SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Page 170: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

275

Uvod

Kriza u sedamnaestom stoljeću?Radovi povjesničara, koji se bave trendovima cijena u Evropi između dva

svjetska rata, kao i teorija o stoljetnim ekonomskim ciklusima (trendovima koji osciliraju u razdobljima od otprilike 250 godina) sa svoje dvije faze (A i B) koju je razradio Francois Simiand2, ostavili su nam u nasljedstvo jednu generalizaciju rane suvremene evropske povijesti koja se još uvijek uglavnom prihvaća: U šesnaestom stoljeću došlo je do ekspanzije (faza A), a u sedamnaestom do kontrakcije, depresije ili »krize« (faza B). Datumi koji razgraničavaju te faze, priroda stvarnih promjena (čak i ako ograničimo razmatranje na privredna pitanja), regionalne varijacije, a osobito posljedice i uzroci tokova predmeti su mnogih diskusija; no generalizacija ostaje.

Roland Mousnier napisao je 1953. godine opsežnu knjigu o ta dva stoljeća (koja je dosad doživjela četiri prerađena izdanja); dio o sedamnaestom stoljeću, određenom kao razdoblje između 1598. i 1715. godine, počinje u naglašeno »drhtavom« tonu:

Sedamnaesto stoljeće je epoha krize koja je pogodila čovjeka u potpunosti, u svim njegovim aktivnostima — ekonomskim, socijalnim, političkim, religioznim, znanstvenim, umjetničkim — i u svim aspektima njegove egzistencije, na najdubljoj razini njegove životne snage, njegovih osjećaja i njegove volje. Za krizu se može reći da je stalna, ali sa silovitim usponima i padovima.3

Godinu dana nakon toga E. J. Hobshavvm objavio je u časopisu Past and Pre-sent članak koji je pokrenuo značajnu stručnu raspravu. Prema njegovoj tezi »evropska privreda doživjela je ’opću krizu' u sedamnaestom stoljeću, u posljednjoj fazi prelaska iz feudalne u kapitalističku privredu«4.

Istu temu nalazimo u značajnim pregledima evropske poljoprivrede Wilhelma Abela i B. H. Slichera van Batha. Za Abela je »dominantna tendencija cijena bila silazna u drugoj polovici sedamnaestog i prvoj polovici osamnaestog stoljeća«s. Istini za volju, Slicher van Bath nerado upotrebljava riječ kriza tvrdeći da je za razdoblje između 1650. 1750. »bolje reći da se radi o neobično dugoj depresiji«;6 ali, zar to čini situaciju manje ozbiljnom? U svakom slučaju, on ne pobija Abelovu tvrdnju da to razdoblje predstavlja »obrat stoljetnog trenda«7. Mogli bismo još više proširiti znanstveno mišljenje da smo upotrijebili još oprezniji jezik. Pierre Vilar govori o »relativnom nazadovanju (recul) u sedamnaestom stoljeću«8; a Pierre Chaunu definira razliku između perioda A i B ne kao odnos »rasta i pada (decro- issance)« već prije kao odnos »rasta i manjeg rasta«9 Rene Baehrel je najmanje sklon prihvaćanju teze o bilo kakvoj krizi, ali i on prihvaća tu koncepciju za vrloograničeno razdoblje između 1690. i 1730.10 Kako izrazi bivaju sve slabije a vrijeme sve kraće, mogli bismo se upitati što nam je još uopće ostalo. Ivo Schoffer počinje svoj članak o tom razdoblju s prizvukom sumnje:

Ponekad se čini da sedamnaesto stoljeće, ukliješteno između šesnaestog i osamnaestog stoljeća, nema vlastitih karakteristika. S renesansom i reformacijom na jednoj strani, te prosvjetiteljstvom i revolucijom na drugoj, za stoljeće između toga preostali su samo neodre-đeni izrazi kao što su »prelazni period« i »promjena«".

Možda je to samo zato što, kako tvrdi Jean Meuvret (1944), »imamo mnogo manje informacija« o razdoblju između dva trenutka izrazitog rasta cijena12. Zar ćemo stoga odbiti karakterizaciju tog perioda, dopustiti da se on izgubi u kompleksnostima mutnih i ponekad zbunjujućih podataka? Ili ćemo se složiti sa Schoff- erom: »Možda je to tradicionalno shvaćanje koje se kosi s našim

Page 171: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

276

uvjerenjem, ali sedamnaestom stoljeću naprosto moramo dati vlastito mjesto. To je potrebno našoj mašti«13.

Odluku bismo mogli prepustiti hirovima literarne mode kad sitničavost oko nomenklature ne bi prikrivala važna teoretska pitanja. Pitanje je prije svega da li »stoljetni trendovi« privrede uopće postoje14 i, ako postoje, kako se odnose prema politici i kulturi. Ako stoljetni trendovi postoje, da li svaki sukcesivni par faza (od srednjega vijeka do danas) odražava drukčiju vrstu privrede, kako navodi Gaston Imbert15, ili su oni svi dio jednog drugog razdoblja »indirektne poljoprivredne potrošnje« koje traje od otprilike 1150. do otprilike 1850, kako tvrdi Slicher van Bath16, ili postoji kritični prekid negdje u sredini? Ako se radi o kritičnom prekidu, suočavamo se s još jednim pitanjem: kada dolazi do prekida?

Ima nekoliko poznatih mišljenja o tom posljednjem pitanju. Prema jednom od njih, taj se osnovni raskid, odnosno značajni prekid, zbiva u vrijeme industrijske revolucije potkraj osamnaestog stoljeća. Za Carla Cipollu i taj »događaj« i poljo-privredna revolucija iz osmog milenija prije naše ere predstavljaju »duboke poremećaje u kontinuitetu historijskog procesa«17. D. C. Coleman iznosi isto drugim riječima i kaže da u ekonomskom razvoju Evrope od 1500. do 1750. ima više kontinuiteta nego promjene: »Raspoložive činjenice pokazuju da je tehnologija od 1500-1750. u cjelini prije statična nego mobilna«18. Na sličan način jedna cijela škola marksističke misli dolazi do istog zaključka s obzirom na vremensko određivanje svakog prekida tvrdeći, poput Balibara, da je razdoblje između 1500. i 1750. period »prelaska na kapitalizam« i da je period nakon 1750. razdoblje pravog kapitalizma19. U istom smislu kao i Balibar, G. N. Clark razlikuje »rani kapitalizam« kasnijeg srednjeg vijeka od »potpuno razvijenog kapitalizma« devetnaestog stoljeća, pri čemu su granice prvog stadija jasno označene od »Machiavellija do Burkea, od Kolumba do Warrena Hastingsa, od Fuggera do propadanja Amsterdama, od Giotta do Tiepola. Prvi stadij završava neposredno prije Adama Smitha, Jamesa Watta, Rotschilda, Napoleona, Roberta Owena«20.

Za jednu drugu školu mišljenja prekid ne uključuje industrijsku revoluciju nego ekspanziju Evrope, stvaranje svjetskog tržišta i pojavu kapitalizma — koji se više- manje javlja u dugom šesnaestom stoljeću. Simiand, na primjer, smatra šesnaesto stoljeće početkom razdoblja dugih valova21. Paul Sweezy napada marksističku tradiciju koju zastupa Balibar i tvrdi da za Marxa »period prave manufakturne proizvodnje« (negdje od 1500. do 1750.) i »period moderne industrije« nisu bila »dva različita društvena sistema, nego prije dvije faze kapitalizma«22. Do prekida stoga dolazi u šesnaestom stoljeću. Fernand Braudel tvrdi u biti isto iako produžava to razdoblje:

Page 172: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

UVOD: KRIZA U SEDAMNAESTOM STOLJEĆU?

277

Zapravo je jasno da s ekonomskog stanovišta razdoblje od trinaestog do sedamnaestog stoljeća čini više-manje period evropske i svjetske povijesti koji stvarno osporava [met en cause] neku vrstu ekonomskog Ancien Regime-a23.

Treća grupa naglašava prekid između perioda što ga karakteriziraju indu-strijska revolucija i francuska revolucija s jedne i dugo šesnaesto stoljeće s druge strane. Prema njihovom mišljenju, prekretnica suvremenosti javlja se sredinom sedamnaestog stoljeća. Čini se da je Hobshavvm u tom taboru, a Pierre Chaunu praktički pretvara to mišljenje u temu svoje sinteze »klasične Evrope«. U uvodu svoje knjige on izričito odbacuje gledišta znanstvenika koji ne vide da se »intelektualni izvori francuske revolucije« mogu naći kod Spinoze i koji zaboravljaju da »kvantitativna i prostorna ekspanzija« u šesnaestom stoljeću nije bila stvarno duboka promjena nego samo »krajnji rezultat revolucije koja je započela u dvanaestom stoljeću«. Za Chaunua su se »najvažnije kvalitativne promjene zbile u sedamnaestom stoljeću«, a prva od njih bila je »matematizacija svijeta«24. Kao dokaz da marksiste nalazimo na svakoj strani svakog pitanja navodimo treće moguće vrijeme prekida što ga zagovara sovjetski akademik E. M. Žukov koji je u Stockholmu 1960. tvrdio pred skupom svjetskih povjesničara:

Po mišljenju sovjetske povijesne znanosti sredina sedamnaestog stoljeća smatra se uobi-čajenom i krajnjom granicom srednjovjekovne ere. To je zato što se feudalizam do tog vremena počeo ekonomski nadživljavati i već bio smetnja u razdoblju proizvodnih snaga25.

Prema tome, imamo tri datuma za prekid: oko 1500, 1650. i 1800; tri (ili više) teorije povijesti: 1800, s naglaskom na trenutku pojave prvih »kapitalističkih« država (V. Britanija i Nizozemska) ili s naglaskom na pojavi vjerojatno ključnih »modernih« ideja Descartesa, Leibnitza, Spinoze i Lockea; i 1500. s naglaskom na stvaranju kapitalističkog svjetskog sistema kao sistema koji se razlikuje od drugih oblika ekonomije. Iz toga slijedi da je naš odgovor na pitanje »kriza u sedamnaestom stoljeću?« funkcija naših pretpostavki o suvremenom svijetu. Izraz »kriza« ne bismo smjeli degradirati u puki sinonim za cikličku promjenu. Trebali bismo ga čuvati za razdoblja naglašene napetosti koja su više od konjunkture i koja označavaju prekretnicu u strukturama dugog vijeka (longue duree).

Kriza bi prema tome predstavljala one rijetke povijesne trenutke u kojima se uobičajeni mehanizmi kompenzacije unutar društvenog sistema pokazuju tako neefikasnima sa stanovišta tolikih važnih društvenih činilaca da se počinje javljati značajno prestrukturiranje ekonomije (ne puka redistribucija koristi unutar sistema) koje se poslije u retrospektivi smatra neizbježnim. Određena kriza, naravno, nije morala biti neizbježna, ali alternativa je bila rasulo starog sistema tako da su to mnogi (većina?) društveni akteri smatrali još traumatičnijim i neugodnijim od strukturalne revolucije koja se doista zbila. Ako je to ono što mislimo pod krizom, onda »kriza u sedamnaestom stoljeću?« postaje značajno intelektualno pitanje. S te perspektive to stvarno znači: Kada se i kako dogodio svjetskohistorijski »prijelaz s feudalizma na kapitalizam«? Odgovor zahtijeva definiciju kapitalizma kao društvenog sistema, kao načina proizvodnje i, dakako, kao civilizacije. Biranjem datuma biramo i skalu sličnosti i razlika.

Po našem mišljenju suvremeni svjetski sistem je poprimio oblik kapitalističke svjetske privrede koja se rodila u Evropi u dugom šesnaestom stoljeću i obuhvatila transformaciju određeng redistributivnog ili davanjima opterećenog načina proizvodnje, načina kakav je postojao u feudalnoj Evropi (Braudelov »ekonomski Ancien Regime«) u kvalitativno drugačiji društveni sistem. Od tog vremena sve do danas kapitalistička svjetska ekonomija se (a) geografski širila

Page 173: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

278

i obuhvatila cijeli svijet; (b) pokazala cikličko kretanje ekspanzije i kontrakcije (Simiandove faze A i B) i promjene geografskih lokacija ekonomskih uloga (uspon i pad hegemonija, uz- lažna i silazna kretanja određenih matičnih, perifernih i poluperifernih područja; i (c) prošla proces stoljetne transformacije uključujući napredak tehnologije, industrijalizaciju, proletarizaciju i pojavu strukturiranog političkog otpora prema samom sistemu — transformacije koja se nastavlja i danas.

Iz takve perspektive sedamnaesto je stoljeće, shvaćeno kao razdoblje između otprilike 1600. i 1750, prvenstveno primjer cikličkog kretanja ekspanzije i kontrakcije. U općoj geografiji svjetskog sistema granice stvorene oko 1500. godine značajno su se promijenile tek nakon 1750. Što se tiče tekućih stoljetnih procesa promjene, u razdoblju od 1600. do 1750. nema značajnog kvalitativnog skoka. Stoga smatramo da je bitan kontinuitet između dugog šesnaestog stoljeća i sedamnaestog stoljeća, s jednom velikom razlikom, tj. razlikom između ekspanzije (a) i kontrakcije (B), između rasta i manjeg rasta. Kako da pribavimo dokaze za ovaj način rezimiranja stvarnosti? Na jednoj razini odgovor je vrlo jednostavan. Nastojat ćemo identificirati empirijske razlike između ekspanzije i kontrakcije kako bismo pokazali zašto se javlja to cikličko kretanje i iznijeli posljedice u smislu stvaranja klasa, političkih borbi i kulturnih poimanja promjene ekonomskih uvjeta. S tog empirijskog gledišta nastojat ćemo jasnije opisati teoriju kapitalističkog razvoja kao dijela opsežnije teorije o društvenopovijesnim promjenama.

Premda su, prema našem mišljenju, granice svjetske privrede ostale uglavnom iste u razdoblju od 1500. do 1750, smatramo da postoji razlika između perioda od 1450. (ili 1500) do 1650. i perioda od 1600. do 1750. (preklapanje datuma je namjerno) s obzirom na alokaciju izvora, ekonomske uloge, te bogatstvo, siromaštvo i lo- ciranje najamnog rada i industrijske inicijative. Nije lako dokazati tu tvrdnju; uvjerljiv dokaz zahtijeva konstrukciju nekoliko potpuno novih nizova ekonomskih pokazatelja, što bi suštinski bilo teško a površno možda nemoguće. Možda bi nam bile potrebne sukcesivne sinhrone karte, s intervalima od 25 godina, koje bi nam pokazale volumen, vrijednosti i smjer trgovine luksuznim i osnovnim artiklima, te »kumulativne« karte za period od 1500-1650. i od 1600-1750. Ako su naša nagađanja točna, takve bi karte vjerojatno morale pokazati da se evropska trgovina, koja je obuhvaćala prvenstveno osnovne artikle, a ne luksuzne, odvijala unutar granica između istočne Evrope na jednoj strani i Rusije i turskog Balkana na drugoj strani, te između kršćanskog i muslimanskog Sredozemlja; te bi granice uključivale obje Amerike, ali bi isključivale Afriku i Aziju.

Prije svega, te karte ne bi smjele pokazivati značajne strukturne razlike, s obzirom na vanjske granice između perioda od 1500. do 1650. i perioda od 1600. do 1750, osim uključivanja Kariba, kako ćemo vidjeti. S druge strane mogli bismo naći neke značajne promjene između ta dva perioda s obzirom na ekonomske, političke i kulturne zakonitosti unutar granica evropske svjetske privrede. Lokacija i koncentracija industrije morala bi biti različita (ili bar u procesu promjene), kao i uvjeti razmjene između industrije i poljoprivrede, postoci najamnog rada u raznim zonama i realne nadnice najamnih radnika. Različiti državni aparati bi morali jačati i slabiti, a stope povećanja u poljoprivrednom, industrijskom i demografskom smislu bi se morale mijenjati. Matična, poluperiferna i periferna područja morala bi se donekle promijeniti i, što je najvažnije, relativni stupanj svjetskog viška što ga je prisvajala svaka od tih regija morao bi se pomjeriti.

Page 174: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

BILJEŠKE: UVOD

279

No, prije opisa očekivanih pravaca promjene povezanih s našom teorijom o kapitalističkom razvoju, čitaocu bi moralo biti jasno da su kvantitativni podaci potrebne vrste rijetki — u najboljem slučaju parcijalni i sporadični. Posebno nedostaju sveobuhvatni podaci o svjetskoj privredi koji bi omogućili provjeru utvrđenih relacija. Ako netko sanja o definitivnim konstatacijama u vezi s varijablama društvene strukture, situacija je još gora. Treba da pronađemo nestalne zakonitosti stvaranja klasa i promjena u definiciji etno-nacionalnih granica između navedena dva perioda, tj. od 1500. do 1650. i od 1600. do 1750, posebno unutar svjetske privrede kao cjeline, a ne toliko unutar granica određenih država, gdje su naši podaci još slabiji. U ovom trenutku možemo samo analizirati pojedinačne podatke, naznačiti ono što se čini manje-više pouzdanim, dati pregled eksplikativnih modela koji obuhvaćaju podatke, predložiti teoretsko stanovište i doći do nekog saznanja o »rupama« u našem iskustvu i teoretskim problemima. Upravo u tom smislu gledamo na ono što se u povijesnoj literaturi naziva »krizom«, »relativnim nazadovanjem« ili »manjim rastom« u sedamnaestom stoljeću.

Bilješke

Page 175: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

280

Faza BPrema Slicheru van Bathu, temeljna karakteristika razdoblja poljoprivredne

ekspanzije i kontrakcije u Evropi nakon karolinške ere jest i pad cijena žitarica u odnosu na drugu trgovačku robu i nadnice. Bilo je to pitanje povoljnih i nepovoljnih uvjeta razmjene (terms of trade) za žitarice. Van Bath nalazi kontrakciju, misleći time na nepovoljne uvjete razmjene, za žitarice u periodu od 1600. (ili 1650) do 1750.' Važno je naglasiti tu definiciju kontrakcije zato što je relativni pad cijena pšenice, po uvjerenju Slichera van Batha, mnogo važniji od njenog apsolutnog pada.2 Istodobno s promjenom uvjeta razmjene (izbjegavajući za sada svaki nagovještaj uzročnog slijeda) javlja se, kako navodi K. Glamann, oko 1650. prekretnica u »velikoj trgovini žitom istok-zapad«, po svemu sudeći zato što su »južna i zapadna Evropa postale sve autarhičnije [kako se čini] što se tiče žitarica«3. Ta se autarhič- nost pripisuje »povećanoj proizvodnji hrane u zapadnoj Evropi u drugoj polovici sedamnaestog stoljeća, koja se poklapa s općom stagnacijom stanovništva«,4 što vjerojatno rezultira prevelikom ponudom. Međutim, Glamann također primjećuje da je istodobno »Evropa bila zasićena paprom«5

No kako se može govoriti o prevelikoj ponudi kad je problem u to doba po svojoj prilici bila nestašica hrane? Schoffer govori o »trajnim, ponekad latentnim strukturnim pojavama« koje postoje u Evropi »od katastrofa u

Page 176: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

BILJEŠKE: UVOD

281

četrnaestom stoljeću sve do velikog dijela osamnaestog stoljeća«, što se prvenstveno svodi na »stalnu napetost između proizvodnje i raspodjele hrane s jedne i prehrambenih potreba stanovništva s druge strane«. Posljedica je bila »situacija u kojoj je neuhranjenost bila endemska, a glad često epidemijska«6. Domenico Sella smatra da je blagostanje početkom suvremenog doba ovisilo o tome »da li je ponuda hrane držala korak sa stanovništvom«,7 iako drugi autori govore o tome kako se proizvodnja povećavala brže od stanovništva. Anomalija je očita i može se ispraviti samo jasnijim sagledavanjima slijeda događaja. Da vidimo najprije o kojim je drugim događajima riječ.

Literatura navodi određene promjene u agronomiji sedamnaestog stoljeća: proces melioracije je u najmanju ruku tekao sporije, vjerojatno zastao, a možda i nazadovao. Za razliku od šesnaestog i osamnaestog stoljeća, perioda koji su »izmislili zemlju« (prema Chaunuovoj zgodnoj predodžbi), sedamnaesto stoljeće, naročito nakon 1650, bilo je doba »konsolidacije«, ali konsolidacije »bez zasluge«8. Uz prekid u širenju zemljišne površine, prosječna stopa prinosa žitarica opala je u cijeloj Evropi u razdoblju od 1600. i 1699, i to u većem stupnju za ječam i zob nego za pšenicu i raž; pad je bio izrazitiji u srednjoj, sjevernoj i istočnoj nego u zapadnoj Evropi9. De Maddalena naziva taj pad stope prinosa »značajnom pojavom«10. Druga značajna promjena u poljoprivredi odnosi se na izbor kultura: prvo, površine za uzgoj žitarica koriste se sve više za ispašu u hladnijim područjima i za vinogradarstvo u toplijim područjima11; drugo, javlja se prelaz s uzgoja žitarica na povećanu proizvodnju krmnog bilja i povrća, što zahtijeva intenzivniji rad, te tržišnih kultura (lan, konoplja, hmelj, uljana repica, broćika i vrbovnik)12; i, kao treće, prelazi se sa skupih žitarica (raž i pšenica) na jeftine žitarice (ječam, zob i heljda)13, te na smanjenje nabave gnojiva (i humusnih i laporastih) za proizvodnju žitarica14.

Usporedo s posve agronomskim promjenama javlja se i niz promjena u društvenoj organizaciji poljoprivredne proizvodnje. De Maddalena govori o općoj »degradaciji seljačke klase«15 u sedamnaestom stoljeću u kojemu su »zemljoposjednici, pozivajući se na ’urgens et improvisa necessitas', nastavili konfiscirati zemlju što su je prije posjedovali seljaci«16. On spominje i »eksproprijaciju — bolji bi izraz bio uzurpacija — trećine općinskog posjeda (otuda izraz ’triage’)«, koja je pogodila seljake smanjujući površine na kojoj su oni imali pravo na ispašu i skupljanje drva17. Slicher van Bath se slaže da je seljačko stanovništvo većinom više trpjelo od gradskog stanovništva, ali razlikuje sitne seljake i kolibare (cottagers) s jedne i težake i kućne sluge s druge strane; prvima je bilo »relativno gore« nego dvjema kategorijama najamnih radnika18. Meuvret nalazi izrazito objašnjenje toga:

Na svakog ratara-posjednika/zakupnika (laboureur koji se žali na malu dobit zbog cijene pšenice, koliko se težaka (manoeuvrier) ili obrtnika veseli nižim cijenama što ih moraju platiti u tim rijetkim prilikama kad je moraju kupiti.19

Slicher van Bath općenito tvrdi da je nepovoljni financijski položaj seljaka-pOs- jednika i zakupnika (fermiers-proprietaires) bio povezan sa smanjenjem zakupa (fermages) i osobito sa smanjenjem broja sitnih seljaka-zakupnika (petits fer- miers)10. Paralelno s tim smanjenjima povećavala se općenito veličina poljoprivredne jedinice (exploitation agricole)21. Ipak, usprkos većim jedinicama i skupljoj radnoj snazi, poboljšanja poljoprivredne opreme je bilo manje u sedamnaestom nego u šesnaestom stoljeću, premda je bilo više inovacija pribora koji se upotrebljavao u mljekarskoj proizvodnji, kao što je na primjer usavršavanje stapa za prav- ljanje maslaca.22

Page 177: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

282

Za industriju kažu da je kao i poljoprivreda izgubila »ubrzanje« u sedamna-estom stoljeću, iako nešto kasnije23. Nije jasno što to znači u ukupnoj evropskoj proizvodnji. Sella tvrdi da su oscilacije bile relativno male jer, kad se stanovništvo povećalo u šesnaestom stoljeću, realne nadnice su pale, i time se stanje »u osnovi nije promijenilo«; međutim, kad je došlo do porasta dohotka po glavi stanovnika nakon 1650, povećana individualna potražnja je »možda bila djelomično ublažena [u globalnom smislu] smanjenjem stanovništva«24. Hobshavvm bez uvijanja tvrdi da je takva analiza nejasna: »Što se desilo s proizvodnjom? Jednostavno ne znamo.«25

Nešto, čini še, ipak znamo, tj. da je došlo do promjene u lokaciji industrije. Prema Slicheru van Bathu, »dobro je poznato da se u razdobljima poljoprivredne kontrakcije — potkraj srednjega vijeka i potkraj sedamnaestoga stoljeća — javlja na sceni seoska proizvodnja, naročito tekstilna proizvodnja«26. Tvrdi se da je do te pojave došlo zbog jeftinoće i privlačnosti (za industriju) nedovoljno zaposlene seoske radne snage. Budući da se takva proizvodnja temeljila na niskom koeficijentu fiksnog kapitala, bar do sredine osamnaestog stoljeća, Romano tvrdi da je »zbog toga bilo vrlo lako likvidirati poduzeće izvlačenjem vlastitog kapitala«27; to je možda bilo tako u tekstilnoj proizvodnji, ali ta se tvrdnja može teško primijeniti na druge dvije (od tri) glavne grane proizvodnje u to doba (prema Romanovom popisu) — tj.na rudarstvo i brodogradnju28. Taj pomak tekstilne proizvodnje na seoska područja bio je povezan s uvođenjem jedinih značajnih novih proizvodnih grana — proizvodnje piva i alkoholnih pića, te proizvodnje tjestenine, koje su se sve temeljile na preradi žitarica29.

Pandan padu cijena žita bio je očito rast realnih nadnica. »U drugoj polovini sedamnaestoga stoljeća... s padom cijena hrane... nadnice su ostale nepromijenjene ili se nisu smanjivale u istoj mjeri«30. To je naravno obratno od onoga što se dešavalo u dugom šesnaestom stoljeću31. To je vjerdjatno djelomično posljedica relativne »neelastičnosti« nadnica, ali još više rezultat »izrazite nestašice radne snage u cijeloj Evropi 1625-1750«32. Ako je tako, kako to uskladiti sa činjenicom da se sedamnaesto stoljeće smatra periodom relativno velike nezaposlenosti ili nedovoljne zaposlenosti? S tim u vezi Glamann primjećuje:

Najamni radnik je možda dobio nešto veću realnu nadnicu. Međutim, dobio ju je ako je bio zaposlen, što se ne može pretpostaviti za to doba karakteristično poremećenih ekonomskih uvjeta. U svakom slučaju, mnogi ekonomisti sedamnaestog stoljeća polaze od pretpostavke da u njihovim zajednicama prevladava nedovoljna zaposlenost33.

Svaku diskusiju o cijenama (bilo žitarica bilo najamnog rada) u tom periodu još više otežava odnos nominalnih cijena i cijena u zlatu ili srebru34. Svi se općenito slažu, kako primjećuje Mousnier, da je »pad za mnoge zemlje mnogo veći nego što se čini ako se, umjesto razmatranja samo nominalne cijene izračunate u računskom novcu, cijena izračunava odgovarajućom težinom plemenitih metala«35. Ako stoga razmatramo cijene prema težini plemenitih metala, kako kaže Vilar, postoji »jedna sigurna činjenica: cijene u srebru su u cijelom svijetu pale oko 1660, i to na prvi minimum 1680. i nesumnjivo na drugi oko 1720-1721«36. Pad metalističkih cijena moramo promatrati usporedo s padom količine zlata i srebra u opticaju.

Geoffrey Parker rezimira cjelokupnu situaciju:Uzevši sve u obzir, čini se pouzdanom pretpostavka da su se neto zalihe plemenitih metala

u Evropi umjereno povećavale između 1500. i 1580, da su se brzo povećavale između 1580. i

Page 178: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

BILJEŠKE: UVOD

283

1620, i da su vjerojatno padale nakon 1620. kada se proizvodnja srebra u Evropi smanjila, a pošiljke američkog srebra se naglo smanjile sve do pristizanja brazilskog zlata poslije 1700.

Povećanje raspoloživog volumena novca u Evropi bilo je nesumnjivo vrlo važno. Evropska trgovina se 1700. godine očito nije mogla obavljati s oskudnim novčanim sredstvima 1500. godine. Ostaje, međutim, presudno pitanje: je li to bilo dovoljno? Da li je neto povećanje koli-čine novca u opticaju u Evropi, iako je bilo znatno, bilo dovoljno s obzirom na potražnju za sredstvima plaćanja koja se sve brže povećavala? Nekoliko podataka pokazuje da nije, naročito poslije 1600.37

Nije vladala samo nestašica u odnosu na količinu novca u opticaju nego i odgovarajuća nestašica kredita tako da je bar pola stoljeća, od 1630. do 1680. kako primjećuje Spooner ukupna raspoloživa količina »srebra, bakra, zlata, kredita uzetih zajedno jedva bila dovoljna, što je razultiralo nelagodnom i osrednjom monetarnom aktivnošću koja je bila i odraz i posljedica opće stagnacije materijalnog života u svijetu«38. To objašnjava val krivotvorenog novca, »pošast koja se širila u sedamnaestom stoljeću«39. Što je ta promjena cijena značila u svjetskoj količini trgovine? Kao i u slučaju evropske industrije proizvodnje, nema praktički globalnih podataka.

U svom sintetskom prikazu interkontinentalnih trgovačkih odnosa, kako ih on naziva, Frederic Mauro dijeli svijet na pet kontinenata: Evropu, Afriku, Ameriku umjerenog pojasa, tropsku Ameriku i Aziju. U našem smislu to nisu posve primjerene geografske kategorije zato što su Afrika i Azija izvan svjetske privrede dok je Amerika njena periferija, kao i zato što Mauro stavlja u jednu kategoriju i matične i periferne zone Evrope i time gubi iz vida bitne podatke40. Usprkos tome, isplati se pogledati njegove procjene u tabeli 1; malo sam je preuredio kako bi bila jasnija. Pretpostavljajući da su usporedbe u tabeli točne, primjećujemo daje trgovina u Evropi i iz Evrope te svjetska trgovina tekla paralelnim pravcima, te da u sedamnaestom stoljeću oba pravca pokazuju međuperiod stabilnosti za razliku od ranijih i kasnijih perioda ekspanzije.

Ako sad pogledamo posljednju značajnu varijablu, stanovništvo, ustanovit ćemo da demografske procjene obično variraju unutar uskih granica. Reinhard i Armen- gaud karakteriziraju sedamnaesto stoljeće kao »stagnaciju, ako ne i kao... lagani pad (recul)« a ne kao »katastrofalnu krizu poput one do koje je došlo u četrnaestom stoljeću«41; Roger Mols primjećuje da je »usprkos strašnim krizama koje su ga potresale, sedamnaesto stoljeće izgleda doživjelo i neznatan rast stanovništva«42. Lagani pad, lagani rast — ukratko, niveliranje.

Ovaj pregled općih evropskih ekonomskih tokova za razdoblje od 1600. do 1750. (period B) u usporedbi s periodom od 1450. ili 1500. (period A) i, štoviše,

Tabela 1

Usporedba opsega interkontinentalne trgovine u pet područja (u oba pravca) i svjetske trgovine u odnosu na prethodno stoljeće a

Područje Stoljeće

Šesnaesto Sedamnaesto Osamnaesto

Evropa u porastu konstantna u porastu

Afrika konstantna u porastu u porastuAmerika umjerenog pojasa blizu nuli u porastu u porastuTropska Amerika u porastu konstantna konstantnaAzija u porastu u opadanju u opadanjuSvijet u porastu konstantna u porastu

a Adaptacija Maurovog prikaza, 1961a

Page 179: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

284

periodom nakon 1750, pokazuje da je to doba određenog ekonomskog platoa, vrijeme predaha, angažiranja, reorganizacije; međutim, da li je to bila »kriza« u smislu »krize feudalizma« od 1300. do 1450?43 Čini se da nije, jer iako su »glavni simptomi bili isti«, depresija 1650-1750. je bila »mnogo blaža od ozbiljnog ekonomskog opadanja potkraj srednjega vijeka«44. Ako je to točno, onda je upravo to ono što treba objasniti; prema našem mišljenju, kontrakcija između 1600. i 1750, za razliku od kontrakcije između 1300. i 1450, nije bila »kriza« jer su prepreke već bile svladane, najgore teškoće prebrođene a kriza feudalizma već bitno riješena. Kontrakcija sedamnaestog stoljeća se pojavila unutar kapitalističke svjetske privrede koja je funkcionirala i već bila u toku. Bila je to prva od mnogih svjetskih kontrakcija ili depresija što će ih taj sistem doživjeti; ali sistem se već dovoljno uspješno smjestio u interese vladajućih političkih slojeva unutar svjetske privrede, i energija tih slojeva se grosso modo ili kolektivno nije usmjerila na uništenje tog sistema već na otkrivanje načina njegovog probitačnog iskorištenja, čak ili možda posebno u periodu ekonomske kontrakcije.

Kapitalistički slojevi su u sedamnaestom stoljeću bili šaroliki i još nisu tvorili skladnu klasnu formaciju; u svakom slučaju još nisu predstavljali klasu koja bi bila potpuno svjesna same sebe i sigurna u svoje pravo na upravljanje, vladanje i dobit; no, oni su bili vrlo sposobni u ostvarivanju profita usprkos zaista nepovoljnim okolnostima. Kao što Jeannin kaže za danciške trgovce, nakon objašnjenja vrlo složenih kalkulacija što su ih morali obavljati oko 1600: njihov »način računanja pokazuje da su trgovci shvaćali mehanizme profita. Trgovali su tako da im se doista može pripisati shvaćanje koncepcije ’uvjeta razmjene’ u njenom najkonkret- nijem značenju«45. Razmatranje profita koji se mogao ostvariti u promjenljivim uvjetima razmjene dovodi nas do glavnog objašnjenja ekonomskog ponašanja u tom periodu. Kao što navodi Vilar, pažnju treba usredotočiti ne toliko na rast i pad cijena koliko na »disparitet kretanja« cijena46.

Ti dispariteti uključuju i vremenske slijedove i geografske položaje, i njihov značaj nije samo u profitu koji se mogao ostvariti nego i u njegovom djelovanju na sistem u cijelini. Topolski kaže da kontrakcija nije bila »opća ekonomska kriza u smislu stagnacije, zastoja ili recesije izazvanih slabljenjem ekonomske aktivnosti«; bio je to prije period koji se odlikovao »sve većom neravnotežom«47 unutar sistema u cjelini. Sve veća neravnoteža nije nešto što se može suprotstaviti kontrakciji; u periodu kontrakcije neravnoteža je zapravo jedan od ključnih mehanizama kapitalizma, jedan od faktora koji omogućava koncentraciju i povećanu akumulaciju kapitala. Vilar daje dobro objašnjenje: »U svakoj općoj konjunkturi različite zemlje reagiraju različito, odatle nejednakosti u razvoju koje, na kraju, čine povi- jest.«48

Pozabavimo se sada onim što Sella naziva »dramatičnim promjenama u geo-grafskoj raspodjeli ekonomske aktivnosti«49, ali ne na tradicionalan način učenog očajavanja zbog obaveznog »izbjegavanja generalizacija«50. Radije imajmo na umu poziv Fernanda Braudela na točnost, »jer nema jedne jedine konjunkture: moramo sebi predočiti niz historija koje se preklapaju i razvijaju istovremeno«51. Glavne geografske distinkcije su općenito iste, premda ima mnogo znanstvenog cjepidlačenja oko detalja. U raspravi o »općoj krizi« Hobshawm govori o »relativnom imunitetu država koje su prošle ’buržoasku revoluciju’«52 misleći pri tom na Ujedinjene provincije i Englesku. U jednoj drugoj raspravi, međutim, on dijeli »evropsku privredu« na četiri zone od kojih su tri navodno doživjele privredno slabljenje u određenom smislu (nema

Page 180: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

BILJEŠKE: UVOD

285

pokušaja da ih se međusobno rangira). To su »stare ’razvijene’ ekonomije srednjega vijeka — Sredozemlje i jugozapadna Njemačka«, »prekomorske kolonije«, »Baltičko zaleđe« i »nova ’razvijena’ područja«. U četvrtoj zoni, sa »složenijom« ekonomskom situacijom, ne nalazimo samo Nizozemsku i Englesku, nego i Francusku.53

Romanova geografija je slojevitija:U Engleskoj i Nizozemskoj kriza je u osnovi dovela do oslobođenja određenih snaga; u

Francuskoj se ta energija nije oslobodila, ali je kriza svakako posijala sjeme koje će kasnije uroditi plodom; u preostalom dijelu Evrope ona je značila samo zamršenost. Italiju nesumnjivo treba uključiti u taj posljednji dio Evrope, onaj s etiketom zamršenosti.54

Cipolla dodaje nijansu Romanovoj geografiji: »Sedamnaesto stoljeće bilo je crni vijek za Španjolsku, Italiju i Njemačku i u najmanju ruku sivi za Francusku. Ali za Nizozemsku je to bilo zaista zlatno doba, a za Englesku bar srebrno ako ne i zlatno«55. Topolski crta kartu stratifikacije ponešto drugačije razlikujući zonu velike dinamike (Engleska i Ujedinjene provincije), zonu nešto sporijeg razvoja (Francuska, skandinavske zemlje, Njemačka i Češka, te ostale države u istočnoj i srednjoj Evropi osim Poljske) i zonu stagnacije ili regresije (Španjolska, Portugal, Italija i Poljska).56 Čini se da su geografske klasifikacije što se tiče grupiranja u skladu, iako se razlikuju u detaljima.

Pogledajmo sada vremenske klasifikacije u kojima je zbrka veća; datumi kon-trakcije se razlikuju od zemlje do zemlje, i postoje varijacije nominalnih cijena i cijena u srebru, i analitičari se po svemu sudeći razmimoilaze s obzirom na određene zemlje i određene vrste cijena. Kod Braudelovog i Spoonerovog pregleda podataka o cijenama tema je jednostavna: »Kraj šesnaestog stoljeća je isto toliko teško utvrditi koliko i njegov početak.«57Za cijene u zlatu i srebru u šipkama oni nalaze obrat uzlaznog stoljetnog trenda »na jugu između 1590. i 1600; na sjeveru između 1620. i 1630. a možda i 1650. »Međutim, za nominalne cijene oni nalaze sasvim drugačiji tip triju sukcesivnih kretanja: jedan oko dvadesetih godina sedamnaestog stoljeća u Njemačkoj; jedan otprilike sredinom stoljeća za posve različite gradove kao što su Siena, Exeter, Dubrovnik, Napulj, Amsterdam, Danzig i Pariz; te jedan 1678. za Kastiliju koja »značajno odudara«. »Nominalne su cijene«, kažu oni, »točno slijedile cijene u srebru samo u slučaju Engleske, i gotovo točno u slučaju Nizozemske.« Obratite pažnju na to kako se »naše« dvije zemlje ponovno javljaju u paru. U svim drugim zemljama javlja se prekid u rasponu od jednog desetljeća pa čak do tri četvrtine stoljeća u Kastiliji. »Sukcesivne inflacije su. . . zapravo održavale visoke cijene u tim zemljama«58.

To nas upućuje na vrlo značajan trag. Može li inflacija biti jedan od načina relativnog opadanja ako postoji kontrakcija u svjetskoj privredi? Možemo li reći da je stupanj nominalne inflacije, naročito ako se mjeri u odnosu prema cijenama u zlatu i srebru u šipkama, mjerilo relativnog opadanja? To pitanje treba imati na umu dok proučavamo razna datiranja (za koja kriteriji smještavanja često nisu izraziti). Prema Slicheru van Bathu depresija je počela u Španjolskoj oko 1600, u Italiji i dijelu srednje Evrope 1619, u Francuskoj i dijelu Njemačke 1630, u Engleskoj i Ujedinjenim provincijama 1650. Bila je najgora u srednjoj Evropi između 1720. i 1740. Završila je u Engleskoj i Francuskoj 1730, u Njemačkoj 1750, i u Ujedinjenim provincijama 1755. »Ekonomski razvijenije zemlje poput Engleske i Nizozemske mogle su se dulje odupirati. Primarni proizvođači — u sedamnaestom stoljeću bila su to područja proizvodnje žitarica u baltičkoj zoni — bili su gotovo potpuno bespomoćni«59.

Page 181: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

286

Na osnovi cijena u srebru Vilar nalazi dva glavna obrasca — jedan u Španjolskoj i Portugalu čije je opadanje počelo ranije (između 1600. i 1610) te ranije i završilo (između 1680. i 1690), i jedan u sjevernoj Evropi koji je počeo između 1650. i 1660. nastavio se sve do između 1730. i 1735. Francuska se pojavljuje u toj klasifikaciji kao rascijepljena zemlja gdje je južna Francuska »povezana s konjunkturom u Marseillesu, Sredozemlju, bila bliža Španjolskoj nego Beauvaisisu«60. Chaunu primjećuje ista dva obrasca: »prijevremeni trend Sredozemlja i Hispano-Amerike i kasni trend, tj. trend Sjevera i Baltika, s kojim su povezani, što je prilično paradoksalno, Brazil i Indijski ocean«61.

Međutim, Abel navodi ponešto drugačije grupiranje na osnovi 15-godišnjih prosjeka cijena žitarica u srebru, što on rezimira kao općenito silazni trend »u drugoj polovini sedamnaestoga i prvoj polovini osamnaestoga stoljeća«62. To kaže on, vrijedi za Englesku, španjolsku Nizozemsku, Francusku, sjevernu Italiju, Ujedinjene provincije, Dansku i Poljsku, ali ne za Njemačku i Austriju gdje su »krivulje cijena uzlazne nakon posljednje četvrtine sedamnaestog stoljeća«63. Zapravo, ako pažljivo pogledamo Abelov dijagram, vidimo mnogo složeniju sliku na kojoj se ističu dvije činjenice. Prvo, možda najveći raskorak cijena javlja se 1650. kada je Poljska izrazito visoko a Njemačka izrazito nisko. Drugo, Poljska pokazuje tokom vremena najveće varijacije u cijenama, od najviših negdje 1650. do najnižih negdje 1725. (Stupanj odstupanja od norme je u Njemačkoj mnogo manji). Te značajne oscilacije u Poljskoj ne smijemo zanemariti kad tražimo opći okvir radi objašnjenja; no, zasad ćemo se pozabaviti s Njemačkom s obzirom na opsežnu noviju literaturu o utjecaju Tridesetogodišnjeg rata na »propast« Njemačke.

Osvrćući se kritički na literaturu koja se pojavila do 1962. Theodore Rabb opisuje dvije filozofske škole, školu »katastrofalnog rata« i školu »ranije propasti« (koja Tridesetogodišnji rat smatra samo konačnim udarcem)64. Friedrich Liitge je dobar primjer prve škole. On smatra da je privreda u Njemačkoj evala između 1560. i 1620. Bila je angažirana u prekomorskoj trgovini, a manufakturna proizvodnja bila je ekstenzivna i rentabilna. Situacija nakon 1620. više nije bila takva i odatleLiitge zaključuje da je Tridesetogodišnji rat bio ključna varijabla koja je na to utjecala65. Slicher van Bath na to tipično odgovara: »Tridesetogodišnji rat ne može za to biti odgovoran budući da je nazadovanje u Njemačkoj počelo već u drugoj polovini šesnaestog stoljeća«66. Postoji nekoliko pokušaja da se ta polemika napokon riješi. Carsten, na primjer, gleda skeptično na tezu o predratnom nazadovanju:

Čak i kad bi se i moglo ustanoviti da su njemački gradovi nazadovali prije 1618, to ne bi nužno povlačilo za sobom opće nazadovanje, zato što se privredna aktivnost mogla preseliti iz gradova na selo. To je štoviše bio slučaj u sjeveroistočnoj Njemačkoj gdje je šesnaesto sto ljeće bilo razdoblje mira i prosperiteta, sve većeg izvoza žita i sve bržeg rasta cijena žita67.

Nazadovanje gradova stoga ne treba obavezno smatrati negativnim ekonomskim znakom. Naravno da ne treba! To je znak periferalizacije68. Osim toga, Carsten smatra da je razdoblje prije 1608. u Gornjoj Bavarskoj, području koje je detaljno obrađivao, bilo »doba polagano rastućeg blagostanja«. On nas stoga upozorava na oprez sve do »detaljnijih ispitivanja i istraživanja«69. Dok Carsten zauzima posrednički stav inzistirajući na našem skupnom neznanju, Rabb posreduje inzistirajući na tome da naše kolektivno znanje »pokazuje i apsolutni prosperitet i nazadovanje unutar Njemačke [prije Tridesetogodišnjeg rata], često paralelno«. On također zaključuje da je potreban oprez.

Činjenica da su područja nazadovanja bila u nesumnjivoj manjini. . . onemogućava zaključak da je borba prije 1618. bila samo različita... U najboljem slučaju, s Tridesetogodišnjim ratom

Page 182: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

BILJEŠKE: UVOD

287

počelo je opće nazadovanje koje prije nije postojalo; u najgorem slučaju, rat je prosperitet zamijenio katastrofom70.

Treću varijantu posredovanja nudi Kamen. On priznaje da »uopće nema sumnje da je rat bio katastrofa za većinu zemalja njemačkog jezičkog područja«, ali tvrdi da je »spor pogrešno postavljen« zato što »nije bilo nikakve političke i ekonomske cjeline zvane Njemačka« i zato što je »često nerealno razlikovati nazadovanje u predratnom od nazadovanja u ratnom periodu«71.

Sve te nacionalne »ekonomske« mjere ne uzimaju direktno u obzir mjeru u kojoj je sam Tridesetogodišnji rat bio politička posljedica i znak opće ekonomske kontrakcije u cijeloj Evropi. Jedan od značajnih pokušaja sagledavanja tog rata u kontekstu cijele Evrope učinio je J. V. Polišensky koji kaže da rat treba

gledati kao primjer dviju civilizacija u ideološkom sukobu. Sukob jedne koncepcije, koja potječe iz nasljeđa humanizma obojenog protestantizmom i koja kao model uzima Sjedinjenu Nizozemsku, s drugom, katoličko-humanističkom, koja je slijedila primjer Španjolske, postaje prema tome ishodište razvoja političkih frontova i koalicija moći72.

Taj rat u cijeloj Evropi mogao bi se stoga smatrati prvim svjetskim ratom kapitalističke svjetske privrede. Polisensky to i ističe, premda donekle oprezno.

Preduvjet za generalizaciju sukoba u Evropi početkom sedamnaestog stoljeća bila je pri-sutnost, ako ne ekonomskog jedinstva, onda bar okvira za razmjenu i prvih znakova svjetskog tržišta čije je tržište bilo cijelo područje između Baltika, Atlantika i Sredozemnog mora73.

Na svoju glavnu tvrdnju prema kojoj je »izvan svake diskusije« teza Vajnštejna da je »Tridesetogodišnji rat usko povezan s poviješću nizozemske revolucije i pokreta za oslobođenje od Španjolske«, Polišensky dodaje: »Moramo točno znati kako je interna revolucija pod vodstvom buržoazije mogla postati bauk za svoje neprijatelje diljem Evrope«74. Prema njegovom mišljenju, »nizozemski faktor« je igrao ključnu ulogu u generalizaciji sukoba, ali je najvažniji ishod bila zapravo pobjeda Nizozemaca u cijeloj Evropi. On primjećuje da se rat završio upravo tada kada su Nizozemci bili u prednosti:

1645. nizozemska je flota prvi put stekla kontrolu nad <|>resundom i trgovačkim putovima na Baltiku. Trgovački patricijat provincije Holandije i grada Amsterdama sada više nije vidio razloga za nastavak rata protiv Španjolske iz kojega je samo Francuska mogla izići kao pob-jednik. ..

Separatni mir sklopljen između Ujedinjenih provincija i Španjolske u siječnju 1648. bio je i pobjeda Republike nad Španjolskom i pobjeda Holandije nad oranskim princom i ostalim dijelom Nizozemske. Mir se isto tako može smatrati pravom pobjedom Amsterdama nad svim ostalim nizozemskim interesima, i završetak rata potvrdio je privilegije one iste urbane oligarhije koju je Maurice Oranski ponizio prije trideset godina75.

Presudno je pitanje kako objasniti činjenicu da se nizozemski rat za nezavis-nost, nizozemska revolucija, koja je počela već 1566, nije sve do 1621. rasplamsala u požar koji je zahvatio cijelu Evropu i početak kojega je Polisensky nazvao »nizozemskim periodom rata« (od 1621. do 1625)76. Nema li to nekakve veze s Romano- vom krizom u periodu od 1619-1622?77 Vrlo je vjerojatno da ima. Naime, za kontrakciju diljem Evrope, koju je signalizirala akutna kriza u tim godinama78, to je značilo da su ulozi u trci za političkom vlašću bili viši, a troškovi vojnih razaranja činili su se sudionicima nižim od potencijalnih gubitaka izazvanih slabim trgovačkim položajem u trenutku kontrakcije. U tom su smislu Ujedinjene provincije riskirale i dobile. Tim više što su mnoge ratne troškove, u smislu razaranja, zapravo platili Nijemci i, ne zaboravimo, Cesi79. Kamen stoga ima pravo kad smatra spor o Njemačkoj »pogrešno postavljenim«. Pitanje se zapravo ne svodi na to da li bi Njemačka nazadovala ili ne bi nazadovala da nije izbio Tridesetogodišnji rat — to je uglavnom besmisleno

Page 183: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

288

hipotetsko razmišljanje. Izbijanje rata je bila jedna od reakcija na obrat trenda u svjetskoj privredi i zbog toga je rat postao jedan od modaliteta kojim je došlo do preraspodjele ekonomskih uloga i intenziviranja ekonomskih dispariteta.

Kad rezimiramo razne studije i sinteze, dobivamo slijedeću sliku. U vremenu od otprilike 1600. do 1650. (kao i od oko 1300. do 1350) završio je kako se čini jedan period ekonomske ekspanzije. Opisi te ekspanzije prvenstveno u smislu cijena, što je pristup historičara koji su se bavili cijenama u međuratnom periodu, nisu pogrešni, ali mogu i te kako zavarati zato što su cijene, već prema definiciji, relativne. Određena cijena je značajna samo u kontekstu čitavog sinhronog niza cijena na danom tržištu. Sve cijene nikada ne rastu i ne padaju; neke cijene rastu, što prema tome znači da druge padaju. Ekspanzije koje su završile nisu uključivale samo nestvarno mjerilo nominalnih cijena; one su uključivale stvarne materijalne proizvode. Prva i možda glavna ekspanzija javlja se u proizvodnji žitarica, i to kako u prinosu po jutru tako i u ukupnoj površini pod žitaricama. Potonja ekspanzija je ostvarena melioracijom (bonification) zemljišta, a također i promjenom korištenja zemlje s ispaše i vinogradarstva na uzgoj žitarica. Do tih raznih ekspanzija dolazilo je, naravno, zato što su uvjeti razmjene postali rentabilniji za žitarice nego za druge proizvode.

Osim toga, ekspanzija je bilo u najmanje četiri druga stvarna područja: to su (a) stanovništvo, čiji rast i opadanje u toj eri nisu mogli dugo odstupati od ponude hrane; (b)gradska »industrija«, relativno monetizirana u poticanju ulaganja i u početne i u završne faze proizvodnje, s visokom stopom najamnog rada i stoga nikada previše ne odstupajući od relativno niskih realnih nadnica ili bar opadajućih nadnica; (c) količina novca (u opticaju) u njegovim višestrukim oblicima (zlato i srebro u šipkama, papirni novac, kreditni novac); (d) broj marginalnih poduzetnika, seoskih i gradskih. Sve to uključuje ekspanzije u smislu mjera privrede kao cjeline, a one nikada nisu ravnomjerno raspodijeljene na brojne sektore privrede. Mjereći ih unutar granica političkih jedinica, a ne unutar granica svjetskih ekonomskih tržišta, dobit ćemo prema tome samo djelomičnu sliku u kojoj je ekonomsko značenje nerazumljivo; političke posljedice se stoga ne mogu objasniti sve dok se ne uzme u obzir veća cjelina.

Page 184: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

FAZA B

Oko 1300/1350. i 1600/1650. te su ekspanzije završile iz uglavnom sličnih razloga. No ono što se znatno razlikovalo bile su sistematske reakcije na kraj ekspanzije. U kvantitativnom smislu razlike se mogu lako uočiti. Period od 1300. do 1450. uključivao je opadanje raznih mjera, približno usporedivo s prijašnjim rastom, dok je period od 1600. do 1750. predstavljao stabilizaciju mjera.Krivulje za period od 1450. do 1750. izgleda prije kao korak nego kao vrh krivulje za period od 1150. do 1450. Međutim, to je samo vanjska ljuštura razlike u strukturi. Recesija u periodu od 1300. do 1450. dovela je do krize socijalne strukture evropskog feudalizma, dok je recesija u periodu od 1600. do 1750. dovela do »perioda konsolidacije i organizacije«, prema Schofferovim riječima80; ona je označila, kako kaže Chaunu, »kraj lakog rasta i početak plodnih teškoća«81. Konsolidacija i plodne teškoće s obzirom na što? Kapitalistička svjetska privreda kao sistem je jedini uvjerljivi odgovor.

Obratimo pažnju na neke od sistemski konstruktivnih značajki kontrakcije iz-među 1600. i 1750. godine. U prvom redu, i tu činjenicu ne možemo nikada dovoljno naglasiti, to je leriod jačanja državnih struktura, bar u matičnim državama i" poluperifernim div. ivama u usponu, kao načina hvatanja ukoštac s kontrakcijom; usporediva kontrakcija između 1300. i 1450. godine je s druge strane dovela upravo do nemilosrdnog rata između zemljišnog plemstva, do pravog sumraka bogova feudalne Evrope. Ratovi i razaranja nisu bili nepoznati u sedamnaestom stoljeću, baš naprotiv, ali nisu imali taj karakter masovnog uništavanja vladajućih slojeva. Načini ratovanja su se izmijenili; svi su više-manje koristili plaćenike; iznad svega, u sedamnaestom stoljeću su ratovale države a ne velikaši, pa su stoga ratovi mogli služiti jačanju nečije ekonomske snage. Kako navodi Elliot u svojoj raspravi o takozvanoj krizi: »Šesnaesto i sedamnaesto stoljeće su doista doživjeli značajne promjene u strukturi evropskog života, ali te su promjene nastale unutar elastičnog okvira aristokratske monarhističke države«82. Upravo elastičnost sprečava kontrakcije da postanu krize.

U drugom redu, negdje je stalno postojala ekonomska aktivnost koja se na prvi pogled činila znakom prosperiteta. Evo kratkog popisa najizrazitijih primjera: zlatno doba u Nizozemskoj, uspon Njemačke potkraj sedamnaestog stoljeća, stalno poboljšanje engleske agronomije i, ukratko, »kroz cijelo to sumorno i teško sedamnaesto stoljeće, nagomilavanje bezbroj manje važnih poboljšanja«83. Takve ne tako često zapažene pojave uključuju činjenicu da melioracija zemljišta zapravo nije nikada prestala, kako nas podsjeća Romano:

Melioracija zemljišta (bonifiche)? Nastavila se i u sedamnaestom stoljeću; za nju se jedno-stavno nije plaćalo novcem, nego tlakom, vojnom službom, nasilnim utjerivanjima (soprusi) itd. U tom smislu bilo bi umjesno reći da se »poljoprivredna proizvodnja, za razliku od drugih vrsta proizvodnje, gotovo i nije smanjila u sedamnaestom stoljeću«84.

Ne bi nas smjelo iznenaditi što se mnogim poduzetnicima u sedamnaestom stoljeću činilo da »nema sigurnih i produktivnih mogućnosti za investicije«85; to je, napokon, jedno od značenja kontrakcije. Kad Chaunu opisuje sedamnaesto stoljeće kao doba u kojem se »dobit povlači, ali. . . pobjednička renta trijumfira«86, on nas time vodi na pogrešan put. On zapravo opisuje pomak prema poljoprivrednim investicijama u matičnim zemljama kapitalističke svjetske privrede.

Hobshavvm nalazi paradoks u povijesti kapitalizma: Stoga se suočavamo s paradoksom da se kapitalizam može razvijati samo u ekonomiji koja je već bitno kapitalistička, jer u bilo ko joj ekonomiji koja nije kapitalistička, kapitalističke snage će se nastojati prilagoditi općenito prihvaćenoj ekonomiji i društvu i prema tome neće biti dovoljno revolucionarne87.

Page 185: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

FAZA B

289

No, je li doista paradoksalno da se pretežno industrijska svjetska privreda može razviti samo iz kapitalističke svjetske privrede koja već postoji — što se zapravo i

19 SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Page 186: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

290

dogodilo? Način na koji se kapitalistička svjetska privreda održala i stabilizirala u periodu između 1600. i 1750. godine nije bio moguć između 1300. i 1450 (upravo zato što ekspanzija između 1150. i 1300. još nije slomila okove feudalne strukture u Evropi), i stoga je sedamnaesto stoljeće moglo utrti put naglom ubrzanju takozvane industrijske revolucije — u ekonomskom, političkom, intelektualnom i društvenom pogledu88.

Ne smijemo zanemariti revoluciju običaja, na primjer, koja nije imala pandana potkraj srednjega vijeka, konstantni rast asketskog seksualnog morala od šesnaestog do osamnaestog stoljeća i sve ono što je on nametao obiteljskim strukturama kako bi se one prilagodile kapitalističkom svijetu. Chaunu se kao i obično pomalo »zanosi« u svom slikovitom izražavanju, ali se zapravo ne udaljava od predmeta kad tvrdi:

S obzirom na običaje, sedamnaesto je stoljeće veliko, možda jedino revolucionarno stoljeće u odnosu na tradicionalnu civilizaciju, ikonoklastično stoljeće par excellence!Stoga je ostvarilo, što je paradoksalno, jedan od preduvjeta za maltuzijansku revoluciju89.

Ponovno se pitamo — u čemu je paradoks? Štoviše, možemo se pitati nije li industrijska revolucija već bila u toku u sedamnaestom stoljeću. Charles Wilson se usuđuje izraziti slijedeće mišljenje:

Je li postojala apsolutna razlika između ekonomskog razvoja u kasnijoj, takozvanoj indu-strijskoj revoluciji i ekonomskog razvoja u Nizozemskoj sedamnaestog stoljeća? Većina bi povjesničara vjerojatno rekla da je razlike bilo. No, možemo li biti tako sigurni u to?. . . Nizo -zemska brodogradnja bila je za svoje doba bazna industrija, kao i prometna tehnika u devet-naestom stoljeću''0.

\e zaboravimo da je period od 1600. do 1750. nastavio i stimulirao jedan od presudnih procesa svjetske privrede: konstantno eliminiranje razlika u cijenama između tri osnovne zone cijena u Evropi, kako se vidi u pregledu Braudela i Spoone- ra.

Očito zatvaranje jaza između maksimalnih i minimalnih cijena nakon početka osamnaestog stoljeća pokazuju koliko su cijene u čitavoj Evropi počele konvergirati. .. Prevelikim korišćenjem... razlika u cijeni trgovački kapitalizam je pridonio procesu izjednačavanja, stvaranju kanala komuniciranja kao i skretanju interesa prema područjima s povoljnijim uv-jetima91.

U tome je stvar. Od šesnaestog do osamnaestog stoljeća bio je u toku kapitalistički proces koji je omogućio nagli rast industrije, a izjednačavanje cijena je bilo bitan element tog procesa.

Preostaje nam još jedna bitna razlika između perioda od 1450. do 1750. godine, kada je stvorena kapitalistička svjetska privreda i kada su postupno otklonjene alternativne povijesne mogućnosti, i perioda od 1150. do 1450, kada je, moglo bi se tvrditi, napravljen sličan pokušaj koji, međutim, nije uspio zato što se politička ko- herencija feudalne privrede još nije bila raspala zbog svojih internih kontradikcija. Tu bitnu razliku nalazimo u tipu raspodjele dohotka unutar sveukupne privrede.

U svojoj knjizi o masovnom siromaštvu u predindustrijskoj Njemačkoj Wilhelm Abel prvenstveno naglašava kako je tvrdnja Friedricha Engelsa (u Položaju radničke klase u Engleskoj 1844), tj. da se položaj radnika pogoršao s industrijalizacijom, potpuno pogrešna. Prema Abelu, koji citira djelo Bruna Hildebranda, »siromaštvo je bilo najveće [u Njemačkoj] baš u onim krajevima u kojima nije bilo industrije«92. Zapravo, kaže Abel, masovno siromaštvo je ranijeg datuma od industrijalizacije, tj. javlja se već u šesnaestom stoljeću:

Najizrazitiji pad [realnih nadnica] javlja se u šesnaestom stoljeću. Nakon toga realne nadnice su ubrzo nakon Tridesetogodišnjeg rata porasle u Njemačkoj i drugdje početkom osamnaestog stoljeća. Te nadnice ipak... nisu bile mnogo veće od onih u drugoj polovini šesnaestog stoljeća (i bile su mnogo niže od nadnica u petnaestom stoljeću). Razdobljem pauperizacije (1791-

Page 187: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

FAZA B

291

1850) završava taj niz ponovnim opadanjem, ali najmanje u Engleskoj koja se rano industrijalizirala93.

Abel u svojoj knjizi zapravo tvrdi da je industrijska revolucija značila porast životnog standarda radničke klase. To je pitanje izvan našeg sadašnjeg konteksta, premda i Abel, spominjući period između 1791. i 1850, ukazuje da možda i nije bilo tako u svjetskoj privredi kao cjelini. Ono što je relevantno za našu diskusiju jest njegova tvrdnja da je došlo do općeg pada dohotka nižih slojeva u periodu oct 1450. do 1800. Potvrdu te argumentacije nalazimo u drugim djelima. Minchinton, koji razmatra period između 1500. i 1750. godine, iznosi nekoliko smionih generalizacija u vezi sa »strukturom potražnje« u Evropi: »Bilo je povoljnije biti bogat 1750. nego 1500.«, kaže on, a »raskorak između bogatih i siromašnih se povećao.94« Braudel i Spooner došli su do sličnih zaključaka razmatrajući podatke o cijenama:

Od kraja petnaestog stoljeća pa do prvih desetljeća osamnaestog stoljeća životni je stand-ard u Evropi progresivno padao. Bilo bi zanimljivo napraviti, tamo gdje je to moguće, detaljnu analizu uvjeta prije tog vremena, u četrnaestom i petnaestom stoljeću. Općenito govoreći, uvjeti su u ono doba bili bolji. Je li to bilo zlatno doba za radnu snagu, kao što tvrde toliki vrsni historičari, prije učestalih i nasilnih prevrata koje smo uočili?95

U tabeli koju sam sastavio prema podacima Slichera van Batha realne nadnice engleskog tesara od 1251. do 1850.96 pokazuju konstantan rast od 1251. do 1450, s udvostručenjem u tom periodu, i više-manje konstantan pad nakon toga, da bi se na kraju vratile na polaznu točku (uz period izuzetno niskih nadnica između 1601. i 1650). Da bismo to objasnili, moramo se ponovno osvrnuti na takozvanu krizu feudalizma. Perry Anderson je ispravno konstatirao da je »potpuno sagledavanje dinamike feudalnog načina proizvodnje jedno od najvažnijih postignuća srednjovjekovne historiografije u posljednjim desetljećima«. Kriza se prema tome ne temelji na neuspjehu nego na uspjehu, na »značajnom općem ekonomskom i društvenom napretku što ga predstavlja feudalizam«97. No već u trinaestom stoljeću, nakon tri ili četiri stoljeća konstantne ekspanzije, sistem se našao u krizi.

Već sam objasnio98 zašto vjerujem da je to rezultat spleta okolnosti — cikličke ekonomske regresije, klimatskih promjena i stoljetnih pooštravanja osnovnih kontradikcija feudalne strukture. Andersonova donekle detaljna analiza te historijske konjunkture stavlja glavni naglasak na činjenicu da je »osnovni motor ruralne melioracije, koji je tjerao cijelu feudalnu ekonomiju u toku tri stoljeća, konačno prerastao objektivne granice terena i društvene strukture«99. Iako naglašava socioekonomsku iscrpljenost sistema, Anderson kritizira »empirijski dvojbeno i teoretski redukcionističko« objašnjenje Dobba i Kosminskog, prema kojima je kriza bila posljedica »linearne eskalacije feudalne eksploatacije«, zato što to objašnjenje »nije u skladu s općim trendom rentnih odnosa u toj epohi«100.

Vrijedilo bi posvetiti nešto vremena raspetljavanju te zbrke. Neke empirijske dokaze u prilog hipotezi linearne eskalacije možemo zapravo naći u samoj Ander- sonovoj knjizi u kojoj on, na primjer, navodi da je prosječna veličina seljačkih gospodarstava u srednjovjekovnoj Evropi pala »s možda nekih 100 jutara u devetom stoljeću na 20 do 30 jutara u trinaestom stoljeću«101. Anderson također primjećuje da sloj nižeg plemstva i administrativnih posrednika između visokog plemstva i seljaštva »pokazuje tendenciju stalnog uspona [u smislu društvenog i ekonomskog značaja] kroz cijelo srednjovjekovno razdoblje«102. To vjerojatno znači da je povećani postotak ekonomskog viška išao neproduktivnim radnicima i da je, prema tome, postojala linearna eskalacija feudalne eksploatacije. U tom slučaju, upravo jesprega konstantne socioekonomske iscrpljenosti i povećane eksploatacije (nije li prva djelomično dovela do druge kao način uravnoteženja

Page 188: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

292

pojedinačnih dohodaka pripadnika viših slojeva?) uzrokovala (uz ostale faktore, kako sam već primjetio) poznatu krizu plemićkih prihoda izazvanu »sve većim otvaranjem škara u odnosu između gradskih i poljoprivrednih cijena«103.

Jedna od posljedica tih »škara« bila je opća promjena rentnih odnosa koja se javlja upravo u periodu ekonomskog slabljenja. Anderson kaže:

Opća kriza feudalnog načina proizvodnje nije, prema tome, ni izdaleka pogoršala položaj neposrednih proizvođača na selu, već ga je poboljšala i emancipirala seljake. To je zapravo bila pl^kretnica u ukidanju kmetstva na Zapadu.104

Po svemu sudeći, ekonomske »škare« dovele su do reakcije feudalaca i razmjerno uspješnog seljačkog otpora koji je završio ukidanjem kmetstva. »Posjed koji je obrađivala pokorna radna snaga bio je anakronizam u Francuskoj, Engleskoj, zapadnoj Njemačkoj, sjevernoj Italiji i u najvećem dijelu Španjolske već 1450«,05. Ja gledam na slijed događaja nešto drugačije. Socioekonomska kriza je oslabila plemstvo tako da su seljaci konstantno povećavali svoj udio u višku od 1250. do 1450. ili 1500. To je vrijedilo za cijelu Evropu, zapadnu i istočnu106. Prema tome, upravo povećanje životnog standarda nižih slojeva koje se kretalo u smjeru relativnog izjednačavanja dohotka, a ne prijašnje stanje »iscrpljenosti«, predstavlja stvarnu krizu za više slojeve i dilemu s kojom su se oni morali suočiti.

Iz te situacije nije bilo izlaza bez drastičnih društvenih promjena. Izlaz je bilo stvaranje kapitalističkog svjetskog sistema, kako sam već napomenuo, novog obli- ka prisvajanja viška107. Zamjena feudalnog načina proizvodnje kapitalističkim načinom predstavlja zapravo reakciju feudalaca; bio je to velik sociopolitički napor vladajućih slojeva da zadrže svoje zajedničke privilegije, pa makar pri tom morali prihvatiti temeljnu reorganizaciju privrede i sve rezultirajuće prijetnje poznatim modalitetima stratifikacije.Bilo je naravno porodica koje su zbog promjene propale, ali mnoge nisu108. Povrh toga, što je i najvažnije, princip stratifikacije nije bio samo sačuvan; on će se i pojačati.

Ne pokazuje li otkriće da je životni standard evropskih nižih slojeva padao od 1500. do barem 1800, usprkos činjenici daje taj period uključivao i ekspanziju (faza A-) i kontrakciju (faza B) (?), koliko je uspješna bila strategija, ako se ona može tako nazvati, ekonomske transformacije? Treba napomenuti da empirijski argument za pad dohotka nije naveo neki kritičar kapitalizma, nego Abel koji ispravlja En- gelsa. (Abelovo pogrešno mišljenje da je taj pad zaustavljen nakon 1800. samo pokazuje da on iz tko zna kakvih razloga nije sveo svoje kalkulacije za razdoblje nakon 1800. na ispravnu analitičku jedinicu, to jest na kapitalističku svjetsku privredu kao cjelinu, čije su se vanjske granice proširile upravo u tom trenutku).

Vratit ćemo se sada na našu interpretaciju kontrakcije između 1600. i 1750. Ako analiziramo period od 1450. do 1750. kao dugi »prijelaz« s feudalizma na kapitalizam izlažemo se opasnosti konkretizacije koncepcije prijelaza, jer tako konstantno skraćujemo periode »čistog« feudalizma i »čistog« kapitalizma, i prije ili kasnije dospijevamo na nulu, pa nam ne ostaje ništa osim prijelaza. Objektivno govoreći — sve je prijelaz; međutim, kad god proširimo partitiv u univerzalni atribut, samo terminološki premještavamo problem, i još uvijek ne znamo kada, kako i zastoje došlo do glavnih promjena u društvenim strukturama. Ideološki opisi što ' ih sistemi daju o sebi nisu nikada točni. Uvijek je lako naći navodne primjere »ne- kapitalističkog« ponašanja u kapitalističkom svijetu — u cijeloj Evropi 1650. i 1750, ali i 1850. i 1950. Mješavina takvih »nekapitalističkih« ponašanja, poduzeća i drža- iva s »kapitalističkim« ponašanjem, »kapitalističkim« poduzećima ili (što je najne- primjerenija upotreba te riječi) »kapitalističkim« državama unutar kapitalističke

Page 189: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

FAZA B

293

, svjetske privrede nije ni anomalija ni prelazna. Ta je mješavina bit kapitalističkog ’ sistema kao načina proizvodnje i ona objašnjava kako je kapitalistička svjetska privreda historijski djelovala na civilizacije s kojima je koegzistirala u društvenom ^ ^prostoru.

Rekao sam da je kapitalizam predstavljao rješenje krize feudalizma; međutim, rješenja su rezultat odluka koje su okupile većinu svladavajući otpore pojedinaca i grupa kojima svako rješenje predstavlja propast. Budući da takvih ima mnogo i da su raznih vrsta, stvaraju se neobični savezi, a proces se produžava i nejasan je. Može se pokušati i s drugim »rješenjima«. Karlo V je pokušao obnoviti univerzalnu monarhiju, ali nije uspio109. Niži slojevi su eventualno mogli iskoristiti cikličko opadanje od 1600. do 1750. da unište sistem i pri tom postići značajnu realokaciju sada mnogo većeg apsolutnog viška; no to se nije dogodilo zbog snage državnih aparata u (sada) matičnim državama kapitalističke svjetske privrede. Tražeći komplicirane načine pomirenja suprotnih snaga oni su preživjeli i u konačnoj liniji prosperirali samo do one mjere do koje su podržavali interese vladajućih ekonomskih slojeva u svjetskoj privredi kao cjelini. Za Andersona je »apsolutizam bio u osnovi. . . prestojeni i ponovno nabijeni aparat feudalne dominacije konstruiran radi ponovnog potiskivanja seljačkih masa u njihov tradicionalni društveni položaj — usprkos koristima što su ih stekle više-manje općim pretvaranjem radne u novčanu rentu«"0.

Mogao bih prihvatiti cijelu Andersonovu konstataciju da je izostavio pridjev feudalan. Za mene je prestrojavanje podrazumijevalo upravo zamjenu feudalne dominacije kapitalističkom bez obzira na terminologiju. I sam Anderson priznaje da postoji »očito paradoks apsolutizma«; on tvrdi da je apsolutizam, iako je štitio »aristokratsko vlasništvo i privilegije«, »mogao istodobno osiguravati osnovne interese nove trgovačke i proizvođačke klase«. Kako bi objasnio taj paradoks Anderson se poziva na činjenicu da u periodu prije »strojne industrije« (to jest, negdje prije 1800) »trgovački i industrijski kapital« nije trebao »masovno« tržište pa je stoga mogao izbjeći »radikalni prekid s feudalnim agrarnim poretkom«"1. To je točno; međutim, unutar kapitalističke svjetske privrede u cjelini, to isto vrijedi i za dvadeseto stoljeće. To znači da »potreba« masovnog tržišta još uvijek ne obuhvaća cijelo svjetsko stanovništvo.

Iz gore navedenog možemo shvatiti zašto sve apsolutističke monarhije nisu bile jake države i zašto sve jake države nisu bile apsolutističke monarhije. Ključni element je stvarna snaga države, a ne koliko je oblik vladavine bio apsolutistički. Naravno, moramo objasniti taj oblik i tada ćemo zapaziti da su u sedamnaestom stoljeću najjače bile one države koje su dominirale ekonomski: Ujedinjene provincije su bile prve, Engleska druga, a Francuska je bila tek na trećem mjestu. Engleska je revolucija ojačala englesku državu, dok je tvrdnja Luja XIV L'etat c’est moi bila znak relativne slabosti te države.

Kontrakcija u sedamnaestom stoljeću nije bila kriza u sistemu. Baš naprotiv, bio je to period njegove konsolidacije. Schoffer vrlo ispravno primjećuje pozitivnu stranu opadajućeg uvoza srebra iz španjolske Amerike potkraj šesnaestog stoljeća. Zbog toga je, kaže on, u sedamnaestom stoljeću »prosjek cijena ostao općenito na istoj razini«, i to je bio »stabilizacioni faktor u ekonomiji koju je uništavala zaista pretjerana inflacija«112.

Dugo šesnaesto stoljeće nije bilo samo inflaciono doba. Bilo je to u struktur- \ nom pogledu i revolucionarno doba, u čemu značajno mjesto zauzima spremnost velikih grupacija da prihvate nove i radikalne ideje. Ideje humanizma i reformaci- je bile su za njih opojne i

postojala je opasnost da postanu neobuzdane. Sedamnaesto stoljeće predstavljalo je period smirivanja i hlađenja. Poput apsolutizma, kla

Page 190: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

294

sicizam nije bio opis stvarnosti, nego program — program povratka političkih i kulturnih inicijativa u više slojeve, program kojim se lakše mogla »probaviti« te-meljna društvena promjena, tj. geneza kapitalističke svjetske privrede. William

Bouwsma karakterizira bitni intelektualni prodor sedamnaestog stoljeća kaoopće buđenje sistematizirajućeg mentaliteta na temelju pozitivne procjene ljudskog intelekta

koja se znatno razlikovala od osnovnog stava pokreta sekularizacije i koja je naglašavala povezivanje svih aspekata ljudskog iskustva s centralnom jezgrom univerzalne i stoga apstraktne istine.113

Sedamnaesto stoljeće je politički i kulturno bilo traženje stabilnosti oblika i strukture, popraćeno usporavanjem tempa razvoja svjetske privrede. Bez takvog razdoblja idući kvalitativni skok naprijed ne bi bio moguć. Zbog toga sedamnaesto stoljeće nije »kriza« nego potrebna promjena tempa, nije katastrofa nego bitni element jačanja interesa onih koji su imali najviše koristi od kapitalističkog siste- ma114. Budući daje period od 1600. do 1750. godine bio toliko važan u konsolidaciji evropske svjetske privrede, pažljiva analiza uzroka je svakako vrijedna truda. Tada ćemo moći shvatiti koje su mehanizme upotrebljavali kapitalistički slojevi kako bi se uhvatili ukoštac s učestalim periodima kontrakcije u svjetskoj privredi.

Bilješke

Page 191: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

BILJEŠKE / PRVO POGLAVLJE

295

Nizozemska hegemonija u svjetskoj privredi»Na Sjeveru je fenomen poput Rubensa. . . bio nezamisliv.«

Pieter Geyl1

Matica evropske svjetske privrede učvrstila se već 16(30. godine u sjeverozapadnoj Evropi, to jest u Holandiji i Zeelandu, u Londonu, grofovijama oko Londona i Istočnoj Angliji, te u sjevernoj i zapadnoj Francuskoj2. Političke jedinice u kojima su ta matična područja bila smještena prilično su se razlikovale po veličini, obliku i politici te su doživjele značajne promjene u slijedećem stoljeću i pol; međutim, ekonomski su te zone pokazivale više sličnosti nego razlika. Kao što je primijećeno u prethodnom poglavlju, doba od 1600. do 1750. godine bilo je razdoblje konsolidacije u kojem je došlo do usporavanja razvoja svjetske privrede. To je vrijedilo posvuda; no, kapitalistički ekonomski sistem odlikuje se time što je opća centralna tendencija sklop izrazito različitih trendova sastavnih sektora. Usporavanje i konsolidacija nameću teške ekonomske odluke, pa zbog toga potiču zamršene političke (i kulturne) situacije. Nigdje to nije bilo tako izrazito kao u matičnim zemljama sedamnaestog stoljeća, u čijim je poduzetničkim slojevima postojala oštra konkurencija radi opstanka u situaciji gdje je neke trebalo eliminirati da bi ostalo dovoljno profita za ostale.

U povijesnim knjigama se doba od 1600. do 1750. godine naziva razdobljem merkantilizma. Ne namjeravam navoditi pregled mnogostrukih značenja tog izra-za ili definicija koje čine njegovu »bit«3. Rasprava o merkantilizmu uglavnom se tiče istinske vrijednosti argumenata što ih navode teoretičari sedamnaestog stoljeća. Njihove teme su očito u nekim vidovima odražavale stvarnost, a u nekim vidovima su bile koncipirane tako da djeluju na stvarnost. To vrijedi za sve teorije. Međutim, u sadašnjem kontekstu zanima nas stvarna praksa tadašnjih država bez obzira na njeno ideološko opravdanje. Ta praksa nije jedinstveno obilježje tog vre-mena; naprotiv, neke su je države primjenjivale skoro u svakom trenutku povijesti kapitalističke svjetske privrede iako su se ideološka opravdanja razlikovala. U ogromnom kaosu objašnjenja merkantilizma u sedamnaestom stoljeću praktički su se svi slagali u odnosu na dva aspekta te koncepcije. Merkantilizam je podrazumijevao državnu politiku ekonomskog nacionalizma i bio je usredotočen na osiguranje cirkulacije roba bilo u smislu kretanja zlata i srebra bilo u odnosu na stvaranje trgovačkih bilanca (bilateralnih ili multilaterarnih). Debata se svodi na činjenice u vezi s pravim odnosom »profita i moći« — među ljudima tog vremena kao i među današnjim analitičarima.

Tvrdnja da je ekonomski nacionalizam državna politika slabijih protiv jačih i sukoba među konkurentima značila bi samo prihvaćanje općenito priznate

Page 192: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

296

činjenice. Ono po čemu se možda ova knjiga donekle razlikuje jest tvrdnja da je uspjeh umerkantilističkoj konkurenciji bio prvenstveno funkcija proizvodne efikasnosti i da je srednjoročni cilj svih merkantilističkih državnih politika bilo povećanje ukupne efikasnosti u proizvodnoj sferi. Moramo početi s Ujedinjenim provincijama zato što je bar u jednom dijelu sedamnaestog stoljeća »to odlagalište pijeska i blata zaostalo nakon ledenog doba«4 s nesolidnim i naoko neefikasnim državnim aparatom bilo vodeća sila kapitalističke svjetske privrede. Ujedinjene provincije (ne bismo li možda morali reći Holandija?), bile su prva vodeća sila te vrste nakon neuspjelog pokušaja Karla V da svjetsku privredu pretvori u svjetsko carstvo. He-gemonija je rijetko stanje; do danas su samo Nizozemska, Velika Britanija i Sjedi-njene Američke Države bile vodeće sile u kapitalističkoj svjetskoj privredi, i svaka od tih država je relativno kratko držala taj položaj; Nizozemska je riajneuvjerljiviji slučaj zato što je ona bila sve samo ne vojni div svoga doba.

Hegemonija, ne podrazumijeva samo status matice. Ona se može definirati kao situacija u kojoj se proizvodi određene matične države proizvode tako efikasno da su uglavnom konkurentni čak i u drugim matičnim državama, pa će, prema tome, određena matična država biti primarni korisnik maksimalno slobodnog svjetskog tržišta. Kako bi takva država iskoristila tu proizvodnu nadmoć, ona očito mora biti dovoljno jaka da spriječi ili minimizira podizanje unutarnjih i vanjskih političkih prepreka koje ometaju slobodni tok faktora proizvodnje. Kako bi sačuvale svoju već ostvarenu prednost dominantne ekonomske sile stimuliraju određene intelek-tualne i kulturne težnje, pokrete i ideologije. Problem je hegemonije, kako ćemo vidjeti, u tome što je ona prolazna. Ćim država postane zaista hegemonistička, ona počinje slabiti, jer država ne prestaje biti hegemonistička zato što gubi snagu (bar ne prije no što prođe dulje vrijeme), nego zato što je druge sustižu.Kad si na vrhu, budi siguran da ti budućnost ne pripada, koliko ti god sadašnjost pripadala, ali osjećaj da si na vrhu ipak godi. Model hegemonije izgleda fantastično jednostavan. Izrazita nadmoć u agroindustrijskoj proizvodnoj efikasnosti dovodi do dominacije sfera trgovačke distribucije u svjetskoj trgovini s analognim profitima koji nastaju kako zahvaljujući vršenju uloge entrepota velikog dijela svjetske trgovine tako i upravljanju »nevidljivim aktivnostima« — prometom, komunikacijama i osiguranjem. Trgovački primat dovodi pak do upravljanja financijskim sektorima bankarstva (mjenjački poslovi, depozit i kredit) i ulaganjima (neposrednim ulaganjima i ulaganjima u vrijednosne papire).

Te su nadmoći sukcesivne, ali se vremenski preklapaju. Gubitak prednosti odvi-ja se izgleda istim redom (od proizvodnog do trgovačkog i financijskog), i također je uglavnom sukcesivan. Iz svega toga slijedi da vjerojatno postoji samo kratak trenutak u kojem određena matična sila može istodobno manifestirati proizvodnu, trgovačku i financijsku nadmoć nad svim ostalim matičnim silama. Taj trenutačni vrh je ono što nazivamo hegemonijom. U slučaju Nizozemske, odnosno Uje-dinjenih provincija, taj trenutak vjerojatno pada između 1625. i 1675. Nizozemska proizvodna efikasnost je prvi put postignuta u historijski najstarijem obliku proiz-vodnje hrane, tj. »skupljanju«, u ovom slučaju »skupljanju« ribe, osobito (ali ne samo) usoljene haringe, »nizozemskog zlatnog rudnika«5. Počeci te efikasnosti povezani su s izumom (oko 1400) haringbuisa ili bussa6, ribarskog broda koji je zahvaljujući velikom odnosu duljine i širine pružao »veću mogućnost manevriranja, plovnu sposobnost i brzinu bez velikih gubitaka u tovarnom prostoru«7. Dvije velike prednosti bussa bile su njegova konstrukcija koja je omogućavala primjenu povlačne mreže za haringe, zabilježene prvi put kod Hoorna u Zapadnoj Friziji 1516®, te njegove šire palube koje su omogućavale sušenje i soljenje ribe na brodu. Nova tehnologija čišćenja i soljenja ili sušenja

Page 193: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

BILJEŠKE / PRVO POGLAVLJE

297

ribe odmah nakon ulova, koja je osiguravala njeno konzerviranje, razvila se u trinaestom stoljeću9. Pojava »broda- tvornice«10 omogućavala je brodovima da se udaljavaju od nizozemske obale iostaju na moru šest do osam tjedana. Bussovi su prebacivali svoj teret na ventja- gere (»lovce na prodaju«), brze brodove koji su se vraćali s proizvodima na obalu1'.

Nizozemci nisu dominirali samo ribolovom na haringe na Sjevernom moru, takozvanim »velikim ribolovom«12, nego i islandskim ulovom bakalara i kitolovom u području Spitsbergena13. Kitovi zapravo nisu bili traženi kao hrana nego kao industrijski proizvod. Od njih se dobivalo »kitovo ili riblje ulje« koje se koristilo kao sapun i gorivo za svjetiljke, te kitova us koja se upotrebljavala u vezi s odjećom14. Ribarstvo nije bilo važno samo za takva ulaganja u završne aktivnosti nego i za ulaganja u početne aktivnosti kao što je pravljenje mreža, te je time stvorilo situaciju koja je bila »jedinstvena u Evropi« s obzirom na postotak stanovništva »koje se bavilo ribarstvom barem povremeno«15. U sedamnaestom stoljeću Engleze je »pekla«16 činjenica da su Nizozemci mogli ribariti uz englesku obalu i prodavati ribu po konkurentnim cijenama u engleskim lukama, te od tog dobitka razviti »matičnu trgovinu« na Baltiku. Englezi su toga i te kako bili svjesni u to doba. Sir George Downing pisao je Clarendonu 8. srpnja 1661: »Trgovina haringama [Nizoze- maca] je potakla trgovinu solju, i zahvaljujući trgovini haringama i solju ta je zemlja na određeni način potpuno monopolizirala trgovinu na Baltičkom moru jer oni tu tovare rasutu robu i prevoze je ovamo«17. Budući da je upravo prevlast u baltičkoj trgovini bila jedan od faktora koji su pridonijeli efikasnosti nizozemskog brodograditeljstva, Nizozemci su neko vrijeme uživali u sretnim okolnostima efekta spirale, tj. u kružnom pojačanju prednosti.

Usprkos Sir Georgeu Downingu haringe ne mogu objasniti sve. Nizozemci su se pokazali jednako nadmoćnima u poljoprivredi, najosnovnijoj proizvodnoj aktivnosti tog vremena, a to je bilo golemo dostignuće i po širini posljedica18 i po uloženom trudu zato što Nizozemska uopće nije bila geološki pogodna za uzgajanje žitarica19 ni za većinu drugih poljoprivrednih kultura. Međutim, slabost je na dva načina pretvorena u snagu. Prvo, ispumpavanje vode da bi se dobilo plodno tlo (polderizacija) dovelo je do izuma vjetrenjača i procvata tehničke znanosti tako da je Nizozemska postala »centar ere mehanike drva«20.Polderizacija datira od 1250, ali je dostigla vrhunac između 1600. i 1625. kada je došlo do naglog kvantitativnog uspona; ta visoka razina održavana je uglavnom od 1625. do 167521. Zbog toga je deplasirana poruga Andrevva Marvella u Karakteru Nizozemske: »Tako vlada među potopljenima onaj koji odvodi vodu.« Drugi rezultat teških prirodnih uvjeta bio je možda još značajniji. Potreba je nagnala Nizozemce na intenzivniju poljoprivredu, najprije otprilike 1300, kada su ranija teška vremena i niske cijene potakle in-ventivnost, i kasnije, između 1620. i 1750, kada je došlo do veće ekspanzije intenzivne poljoprivrede22.

Budući da je tlo bilo naročito loše za poljodjelstvo23, povećana proizvodnja mogla se najlakše postići prelazom na industrijske kulture kao što su lan, konoplja, hmelj, povrće, voćarstvo i na vrlo značajnu proizvodnju boja u čemu su Nizozemci u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću »bili najnapredniji u svijetu te imali malu konkurenciju«24. Paralelno s povrtlarstvom i ratarskim usjevima znatno je ojačalo i stočarstvo25. Tu koncentraciju na industrijske kulture omogućio je djelomično velik uvoz žitarica, što nije bilo nevažno. De Vries procjenjuje da se sredinom se-damnaestog stoljeća pola stanovništva nekoliko provincija, tj. Holandije, Utrech- ta, Frizije i Groningena, hranilo uvezenim žitom26. Drugi faktor koji je tome pridonosio bilo je poboljšanje poljoprivrednih metoda — nestanak ugara27 te s time povezan uzgoj krmnog bilja, uzgoj kultura u gredicama i redovima, primjena jednostavnog i jeftinog alata i visoki prinosi postignuti intenzivnom gnojidbom i mnogo pažljivijom obradom malih površina28. Sjetva trave i sistematsko gnojenje omogućili su držanje brojnijih stada i veće prinose mlijeka29. Intenzivirana poljoprivreda omogućila je razvoj urbanizacije i industrijalizacije koje su također sa svoje strane stimulirale takvu poljoprivredu. »Već sredinom sedamnaestog stoljeća većina gradova davala je ljudima koncesije da bi skupljali [industrijske] otpatke [npr. pepeo]; te ga prodavali i isporučivali ratarima«30. Nije stoga čudo što Romano naziva period od otprilike 1590. do 1670. »nizozemskim poljoprivrednim stoljećem« uspoređujući ga s evropskim poljoprivrednim šesnaestim stoljećem31.

Page 194: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

298

Raskorak se povećavao kako su Nizozemci postajali sve efikasniji, a većina Evrope je relativno stagnirala u poljoprivrednim metodama.

Ujedinjene provincije nisu bile samo vodeći poljoprivredni proizvođač toga doba nego i, istodobno, vodeći proizvođač industrijskih proizvoda. Toliko je truda utrošeno kako bi se objasnilo zašto se Nizozemska nije industrijalizirala da smo obično skloni zanemariti činjenicu da se ona zapravo jest industrijalizirala. Char- lesu Wilsonu treba odati priznanje za uporno inzistiranje na toj činjenici u svim njegovim djelima posvećenima Nizozemskoj32. Industrijski napredak se najprije zapaža u proizvodnji tekstila, tradicionalno vodećem sektoru. Sjeverna Nizozemska počela je šezdesetih godina šesnaestog stoljeća osjećati koristi toka izbjeglica (prema sjeveru) izazvanog nizozemskom revolucijom. Tekstilna proizvodnja bila je usredotočena u Leidenu33 gdje su se počele proizvoditi »nove tkanine« (bays*, svila, kamelot, parhet itd.) s kojima se proslavila Engleska. U stogodišnjem periodu industrijska je proizvodnja bujala i dostigla vrh šezdesetih godina sedamnaestog stoljeća. (Prema jednom izvoru, indeks za 1664. iznosi 545 u odnosu na 1584, i 108 za 1795)34. Proizvodnja se nije povećala samo kvantitativno, i do šezdesetih godina sedamnaestog stoljeća glavni konkurenti Leidena u proizvodnji tekstila, »nove tkanine« Istočne Anglije, »morale su voditi tešku bitku«35. Ocjenjujući izvor nizozemske snage u baltičkoj trgovini u sedamnaestom stoljeću, Astrom navodi efikasnost tekstilne proizvodnje kao prvo objašnjenje a činjenicu da su oni bili posrednici za engleske tkanine (i sol iz južne Evrope) kao drugo36 — prva je prednost proizvodna, a druga, koja slijedi iz prve i koju prva potiče, trgovačka.

Ta se prednost jasno vidi u povijesti plana poznatog pod nazivom Alderman Cockayne’s Project kojim je Engleska nastojala izbjeći slanje engleskih neoboje- nih i neapretiranih tkanina u Nizozemsku na doradu. Godine 1614. James I zabranio je izvoz »sirove« tkanine, a Nizozemci su uzvratili zabranom uvoza gotovih proizvoda, na što je James I uzvratio istom mjerom zabranivši izvoz vune. Bilo je to, kako kaže Supple, »gigantsko hazardiranje«37 koje je doživjelo potpuni neu-spjeh. U tri godine engleski je izvoz pao za trećinu i Cockayneov plan se 1617. »ugasio«. Ulog je bio visok. Wilson je izračunao da 47% dodane vrijednosti otpada na proces bojenja, a to se obavljalo u Nizozemskoj38. Razlog zbog kojeg Engleska nije mogla dobiti tu igru upada u oči jer smo već napomenuli golemu prednost što ju je Nizozemska imala u to vrijeme u proizvodnji boja i, odatle, u troškovima bojenja. Stoga je u prvoj polovini sedamnaestog stoljeća konkurencija Engleske i Ujedinjenih provincija u trgovini tkaninama, kao i u ribarstvu, odražavala »neispunjene merkantilističke nade«39.

Druga velika industrija početkom novoga vijeka bila je brodogradnja, i općenito je poznata činjenica da su Ujedinjene provincije prednjačile i u tome40. Ne toliko općepriznata, ali bitna za jasnu analizu jest činjenica da je nizozemska brodogradnja bila »modernih dimenzija, vrlo sklona standardiziranim, repetitivnim metodama«41. Bila je vrlo mehanizirana i primjenjivala je mnoge naprave koje su štedile ljudsku radnu snagu — pilane na pogon vjetrom, mehaničke uređaje za napajanje pila, vitla s koloturjem, velike dizalice za teške drvene elemente — i sve je to pove-ćavalo produktivnost42. Upadljiva je povezanost brodogradnje s industrijsko-trgo- vačkim kompleksom. U Amsterdamu je postojao niz pomoćnih industrija — užarstvo, pekarstvo (dvopek), proizvodnja jedrenog platna, užadi i drugih potrepština za brodove, i proizvodnja navigacionih instrumenata te izrada pomorskih karata43. Za gradnju samih brodova bilo je potrebno drvo — mnogo drva. Procjenjuje se da je za gradnju jednog ratnog broda bilo potrebno 2000 hrastova koji su morali odležati jedno stoljeće da se drvo ne bi raspucalo, a za 2000 hrastova bilo je u to doba potrebno 50 jutara šume44. Glavni izvor građevnog drva bio je Baltik, a glav-

* grube vunene tkanine (prev.)

[ *] pristalice umjerene struje kalvinista (prev.)

neka vrsta vrhovnog rukovodioca izvršne vlasti (prev.)

Page 195: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

BILJEŠKE / PRVO POGLAVLJE

299

ni razlog zbog kojeg su Nizozemci prigrabili tu trgovinu bila je njihova efikasnost u tekstilnoj industriji. Posljedica toga je, naravno, bila efikasnost u brodogradnji koja je, kao što ćemo vidjeti, bila uglavnom razlog zašto su Nizozemci mogli dominirati svjetskom trgovinom. Štoviše, budući da je ostala nizozemska industrija uz brodogradnju bila »potpuno ovisna« o dopremi materijala vodenim putem, brodovi se »moraju smatrati istinskim faktorom proizvodnje«*’’. Zbog toga je brodogradnja bila proizvodnja sredstava za proizvodnju.

Tekstilna proizvodnja i brodogradnja nisu bile jedine značajne industrijske gra-ne. Nizozemska je bila vodeći centar rafiniranja šećera, bar do 166046. »Snažan bum« odlikuje i razvoj destilerija koji je počeo ubrzo nakon 1600. i trajao do kraja stoljeća. Bila je razvijena i industrija papira; pilane; proizvodnja knjiga; opekarska industrija i industrija vapna, koja je ojačala oko 1500. i bila još »razmjerno uspje-šna« u osamnaestom stoljeću; lončarstvo; tvornice duhana i izrada lula; vrlo velike štavionice kože usmjerene na izvoz, osobito u sedamnaestom stoljeću; proizvodnja ulja i sapuna koja je naročito napredovala sredinom sedamnaestog stoljeća; naravno, kemijska industrija čija je primarna djelatnost bila proizvodnja boja47; ne smijemo izostaviti ni proizvodnju municije. Potaknuta Osamdesetogodišnjim i Tridesetogodišnjim ratom, vlada je stimulirala uvoz ratnog materijala i ta se proizvodnja konstantno povećavala. Krupna izvozna trgovina postojala je već krajem šesnaestog stoljeća; nakon 1600. struktura proizvodnje je prešla s obrtničkih cehova na manufakture i kućnu radinost48. Ne mislimo svime ovime reći da su se u stotinu godina između 1575. i 1675. Ujedinjene provincije isticale u svakoj grani proizvodnje ili da nisu imale jaku konkurenciju; međutim, ako želimo ustvrditi, kao npr. North i Thomas, da je Nizozemska bila »prva zemlja koja je postigla autarhičan rast«49, moramo konstatirati da je to ona postigla u prvom redu zato što ni jedna druga zemlja nije imala tako jedinstven, čvrst i integriran agroindustrijski proizvodni kompleks —- i to usprkos ekonomskim teškoćama osamdesetogodišnje borbe za nezavisnost50. Englezi su najpažljiviji promatrači nizozemske scene u sedamnaestom stoljeću. Sir William Temple, engleski ambasador, objavio je 1673. svoja Zapažanja o Ujedinjenim provincijama u kojima kaže:

Smatram da pravi izvor i temelj trgovine valja tražiti u velikom mnoštvu ljudi koje se naguralo na malu površinu zbog čega su sve životne potrepštine skupe, i svi koji nešto posjeduju prisiljeni su štedjeti; oni koji pak nemaju ništa, moraju se marljivo primiti posla. Snažni se prihvaćaju fizičkog rada, a oni koji to nisu, nadomještaju taj nedostatak ovakvom ili onakvom domišljatošću, Ti su običaji nastali prvenstveno iz potrebe i s vremenom su se uvriježili u zemlji.51

Da se barem može isto reći za Engleze, zaključuje Sir William.

Potvrdu te vitalnosti možemo naći u brojčanim pokazateljima kretanja stanov-ništva i urbanizacije. Dobro je poznato da je potkraj šesnaestog stoljeća došlo do značajne migracije, naročito obrtnika i građana s pravom glasa, iz južne u sjever-nu Nizozemsku, najviše iz Antwerpena52 u Amsterdam i Leiden53. 1622. godine 60% stanovništva Ujedinjenih provincija živjelo je u gradovima, od čega tri četvrtine u gradovima s više od 10.000 stanovnika54. Broj stanovnika u Amsterdamu se učet- vorostručio — od 50.000 godine 1600. na 200.000 godine 165055, i Amsterdam je služio kao pravi pravcati »melting pot« pretvarajući Flamance, Valonce, Nijemce,

Portugalce i njemačke Zidove, te francuske hugenote u »prave Nizozemce«56. Većina autora obraća pažnju na migrirajući trgovački i obrtnički sloj; u najmanju ruku isto je toliko važno praćenje rasta, naročito u Leidenu, ali ne samo u njemu, mase gradskih proletera koji su živjeli u slamovima; među zaposlenim radnicima bilo je mnogo žena i djece. Kao što zgodno kaže Jeannin, »napetosti i sukobi imaju suvremen odjek«57. Naravno da imaju zato što smo u prisutnosti industrijskog kapitalizma. Ukratko, možemo reći da je sjeverna Nizozemska potkraj šesnaestog stoljeća čvrsto pošla putem proizvodne

Page 196: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

300

efikasnosti koja je Ujedinjenim provincijama omogućila da se oko 1600. razviju u glavni (premda naravno ne i jedini) centar proizvodnje u evropskoj svjetskoj privredi. U poljoprivrednom sektoru ona se specijalizirala za proizvode koji su zahtijevali visoku stručnost i ostvarivali veliku dobit58, a u industrijskom sektoru Nizozemska je preuzela izrazito vodstvo u proizvodnji tekstila i brodogradnji, tj. u dvije glavne industrijske grane te ere, a igrala je i značajnu, katkada i dominantnu ulogu i u drugim industrijskim granama. Upravo na osnovi te proizvodne efikasnosti Ujedinjene su provincije uspjele razviti trgovačku mrežu i afirmirati se kao »skladište svijeta«59. Prijeći ćemo upravo na tu, nešto poznatiju »priču«.

Nizozemsko brodarstvo dominiralo je svjetskim prevozništvom u sedamna-estom stoljeću, i udeseterostručilo se od 1500. do 1700. 1670. godine tonaža nizozemskih brodova bila je triput veća od engleskih i veća od ukupne tonaže Engleske, Francuske, Portugala, Španjolske i njemačkih državica. Postotak brodova što su ih gradili Nizozemci bio je još veći. Nizozemsko brodarstvo dostiglo je zapravo v vrhunac tek u drugoj polovici sedamnaestog stoljeća kad su Nizozemci iskoristili građanski rat u Engleskoj da uspostave »neospornu dominaciju u svjetskom pre- vozništvu«. Dok su nizozemski brodovi prevozili sav nizozemski tekstil, engleski su brodovi, usprkos monopolima i ovlašćenim trgovačkim društvima, morali dijeliti s nizozemskim brodovima prijevoz engleskog tekstila i, štoviše, imali u tome manje udjela60. Još 1728. Daniel Defoe govori o Nizozemcima kao o »prijevoznicima svijeta, trgovačkim posrednicima, zastupnicima i mešetarima Evrope«61. Ono čime Nizozemci impresioniraju u sedamnaestom stoljeću jest njihovo »širenje posvuda«62 — u Indijski ocean, Sredozemlje, Afriku i Karibe dok su istodobno još uvijek držali u rukama trgovinu na Baltiku; povećavali su svoj udio u trgovini sjeverozapadne Evrope i prigrabili riječnu trgovinu prema unutrašnjosti evropskog kontinenta.

Povijest trgovine s ’Indijom je naravno povijest Vereenigde Oost-Indische Com- pagnie (VOC). VOC je uzor kapitalističke trgovačke kompanije — djelomično Spekulativna inicijativa, djelomično dugoročna investicija, djelomično kolonizacija63. VOC je imao razborite direktore u Amsterdamu, De Heeren Zeventien, »sedamna- estoricu gospode«, i prokonzule u Bataviji koje je bilo teško nadzirati, a prvi među njima bio je Jan Pieterszoon Coen64. Nizozemci su se na neki način ugurali u trgovinu u Indijskom oceanu. Kad je 1585. Antwerpen pripao Španjolcima, evropsko tržište mirodija preselilo se u Amsterdam. Međutim, pošto je Španjolska pripojila Portugal 1580, a Lisabon je bio evropska ulazna luka za mirodije, Nizozemci su nastojali zaobići Španjolce65.Stoga su najprije 1592. uputili Cornelisa de Houtmana u Indijski ocean; prve trgovačke flote zaplovile su 1598, a već 1602. VOC je od parla-menta (Staaten-Generaal) dobio posebna ovlaštenja; razlozi su bili višestruki: obuzdavanje štetne konkurencije među Nizozemcima, osiguranje stabilnih mo-gućnosti ulaganja za manje investitore, stvaranje ekonomskog i političkog oružja protiv Španjolske i, jednostavno, povećanje količine mirodija u Evropi66.

Bio je to zapravo povoljan trenutak za uključivanje u pomorsku trgovinu mirodijama; do najvažnijih zastoja kopnene trgovine preko Levanta nije, kako se često navodi, dolazilo između 1450. i 1500, već između 1590. i 163067. Prilika je stoga bila

vrlo povoljna, i Nizozemci su je iskoristili. Glavne prevozničke rute prema Indijskom oceanu preselile su se sa sjeverne polutke (Crveno more i Perzijski zaljev) na južnu polutku (ruta oko Rta dobre nade). Nizozemci su mogli iskoristiti tu priliku zato što su imali odgovarajuću tehnologiju. Kao što kaže Parry, »križno jedro pobijedilo je latinsko, a pasat monsune«68; međutim, čim su se Nizozemci uključili u tu trgovinu, suočili su se s osnovnim problemom trgovine s vanjskim

Page 197: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

BILJEŠKE / PRVO POGLAVLJE

301

poprištem. Budući da je bila riječ o trgovini luksuznom robom, dobit je bila visoka, a konkurencija oštra. No, budući da je to bila trgovina luksuznom robom a ne robom neophodnom za život, tržište je bilo inherentno maleno, i prezasićenost tržišta predstavljala je ozbiljnu mogućnost — prava Scila i Haribda69. Postojala su samo dva načina za rješenje te dileme: preobraziti prirodu trgovine uključivanjem Indijskog oceana kao periferne zone kapitalističke svjetske privrede ili pribjeći »kontroliranoj« trgovini, tj. klasičnom načinu trgovine na duge relacije između svjetskih imperija. Izbor jednog ili drugog puta bila je zapravo tema dugih rasprava između Coe- na i De Heeren Zeventien. Coen je kao »pobornik čvrste ruke u Aziji«70 zagovarao prvu varijantu, a njegovi pretpostavljeni u Amsterdamu drugu.

Coen je govorio da će periferizacija Indijskog oceana zahtijevati politiku kolonizacije u dva smisla: prvo, uspostavljanje političke kontrole radi obuzdavanja razmjerno jakih azijskih vlastodržaca i reorganizacija sistema proizvodnje; drugo, izvoz klase bijelih naseljenika radi upravljanja proizvodnjom tržišnih kultura i radi osiguranja početnog tržišta za evropski izvoz (izuzevši zlato i srebro). Coen je govorio da je takva politika inkompatibilna s kontroliranom trgovinom i da zahtijeva djelovanje tržišnog principa. Terminologija tih razgovora se često — donekle pogrešno — tumači kao sukob dviju koncepcija, tj. slobodne trgovine i monopola71; no Coen zapravo nije bio protiv toga da VOC drži monopol na tržištu (štoviše, uz povremenu razboritu podršku grube sile) niti su De Heeren Zeventien bili nesvjesni granica svojih mogućnosti u pogledu ograničavanja pristupa svojoj kontroliranoj trgovini na tako velikim udaljenostima72. Pitanje se svodilo na ono što će kapitalističkim poduzetnicima kratkoročno imati najviše smisla — dobit eksploatacije ili dobit špekulacije. U prvi mah su prevladali oni koji su bili za špekulaciju73, ali u dugoročnom smislu, kao što smo već ustvrdili74, profit ostvaren proizvodnom eksploatacijom je jedina solidna baza ako se želi ostati na čelu u kapitalističkoj svjetskoj privredi. Matične sile (ne samo Nizozemska, nego i Britanija i Francuska) pokrenule su u osamnaestom stoljeću periferizaciju područja Indijskog oceana, i ona se stvarno učvrstila nakon 175 075.

Je li politika VOC-a u sedamnaestom stoljeću bila »kratkovidna«76, kako tvrdi Masselman? Mislim da nije, jer treba razmotriti alternative. Da li se mogao ostvariti veći profit od ekspolatacije negdje drugdje, naročito u eri relativne opće stagnacije u svjetskoj privredi? Odgovor je svakako da — u trgovini s Baltikom, u samoj sjeverozapadnoj Evropi, na američkim kontinentima, a sve je to bilo bliže i pristupačnije. Zašto se uopće uzrujavati zbog Indije? Nije li ukupna, stoljetna ne-gativna bilanca VOC-a prikrivala gigantski proces internog prijenosa dohotka i koncentracije kapitala, u samim Ujedinjenim provincijama, s malih na velike investitore?77 Ako je tako, moglo bi se reći da je VOC djelovao kao neka vrsta burze, vrlo korisne za one kojima su informacije bile pristupačnije, npr. za same De Heeren Zeventien; no, u tom slučaju se povijest VOC-a, barem do prijelaza iz sedamnaestog u osamnaesto stoljeće, svodi više na financijski nego na trgovački ili distribucijski aspekt. Povijest VOC-a ipak dobro pokazuje kako je dominacija na jednom području povezana s dominacijom na drugom.

Trgovina Indijskog oceana je možda najdramatičnija, pa i najspektakularnija grana nizozemske trgovačke ekspanzije u sedamnaestom stoljeću, ali nije najva

Page 198: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

NIZOZEMSKA HEGEMONIJA U SVJETSKOJ PRIVREDI

305

žnija niti objašnjava nizozemsku hegemoniju. Kad su se nizozemski trgovci pojavili na Indijskom oceanu, počeli su najprije redovito saobraćati Sredozemljem. Ćini se da je do prekretnice došlo ubrzo nakon sklapanja nizozemsko-španjolskog primirja 160978. Treba međutim razlikovati dva trgovačka područja. Postojala je u prvom redu trgovina s kršćanskim dijelom Sredozemlja općenito i sa sjevernom Italijom posebno, gdje se isporučivalo žito koje je bilo kronično potrebno, ali ga je sada bilo još manje zbog loših žetvi u Italiji, zaraza i političkih obustava snabdijevanja iz Levanta, dok je istodobno industrija sjeverne Italije bila pogođena izvozom tekstila u to područje koje je prije izvozilo tekstil, a venecijanska trgovačka mornarica bila istisnuta79. Potkraj šesnaestog i početkom sedamnaestog stoljeća borili su se za sredozemnu trgovinu, uz Nizozemce, i Englezi, Francuzi i hanzeatski gradovi, ali su Nizozemci uspjeli prigrabiti najveći udio, prvenstveno zbog svoje nadmoći u »tehnici i konstrukciji brodova i trgovačkoj organizaciji«80 koja im je davala dvostruku prednost jer su mogli prevoziti žito (i druge proizvode) iz sjeverne Evrope u Sredozemlje i, prije svega, osigurati žito trgujući s Baltikom.

Pošto su osvojili veći dio trgovine sa sjevernom Italijom, »Nizozemci su prigrabili i veći dio drugog područja trgovine, tj. 'bogatu trgovinu’, služeći se pri tom podjednako efikasnim i nemilosrdnim nasilnim postupcima«81. Jedan vid trgovine slijedio je drugi jer »bogata trgovina« nije bila novost u Sredozemlju. Nizozemci su u osnovi preuzeli tradicionalnu venecijansku ulogu u trgovini s Levantom. U toj je eri Levant bio spreman uvoziti više stvarnih roba (za razliku od plemenitih metala i luksuzne robe) iz sjeverozapadne Evrope nego Indija, iako je Levant vjerojatno izvozio više luksuzne robe, u periodu od 1600-1750, nego područje Indijskog oceana gdje je, u istom razdoblju, rastao izvoz čaja, kave, cica i drugih artikala koji su napokon prešli iz kategorije luksuzne u kategoriju glavne robe. Da li je tada Levant još bio dio vanjskog poprišta? Teško je reći; to je doba početka prijelaza na periferni status premda će se on (možda) potpuno ostvariti tek potkraj osamnaestog stoljeća.

Atlantska trgovina — i u zapadnoj hemisferi i zapadnoj Africi — približava nas još više centru nizozemske trgovačke mreže. Mnogi autori naglašavaju razliku između dviju velikih nizozemskih kompanija, VOC-a i »mnogo kasnije i manje uspješne« Zapadnoindijske kompanije82. Kao prvo, razlikovala se njihova društvena baza. VOC-om (istočnoindijskom kompanijom) su upravljali amsterdamski trgovci koji su bili remonstranti* i pobornici mira83. Zapadnoindijska kompanija bila je, naprotiv, uglavnom plod napora njihovih protivnika — »stranke« oranžista, Zee- landera, kalvinista i južnih nizozemskih migranata koji su se naselili na sjeveru — koji su bili gomarijanci**, skloni kolonizaciji i ratoborni84. Kad je osnovana, 3. lipnja 1621, nekoliko tjedana nakon završetka primirja, u Zapadnoindijsku kompaniju je ušao i amsterdamski kapital, a ideja o »misionarsko-kolonizatorskoj korporaciji« preobrazila se u »službenu gusarsku instituciju«85. Zapadnoindijska kompanija je bila poprište borbe različitih interesa, uglavnom između ekonomski slabijih Zeelandera koji su se oslanjali na Kompanijin monopol u »službenom gusarenju« (privateering) i amsterdamskih trgovaca koji su samo čekali da prigrabe dio profita tih gusarskih operacija svakog nizozemskog poduzetnika86.

Zapadnoindijska kompanija bila je stoga »zaraćeni splet trgovine i religije« i stoga, kako nam kažu, »sumoran primjer nereda na rubu bankrota«87. Nema sumnje da je tako, ali ta navodno politička tvorevina zapravo je položila temelj centralnom stupu kapitalističke trgovine u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću, tj. temelj takozvane triangularne trgovinske razmjene koja je Evropu opskrbljivala pa-

Page 199: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

306

mukom, šećerom i duhanom, što se sve naravno uzgajalo pomoću afričke ro-bovske radne snage, te srebrom koje je Evropa koristila da bi dobivala mirodije i čaj iz Azije88. Nizozemci su bili pioniri te strukture, iako su profit uglavnom ubrali Englezi i Francuzi, prvenstveno zato što su početna »društvena ulaganja« bila velika i zahtijevala mnogo vremena, a snosili su ih u obračunskom smislu Nizozemci, tako da su plodove, nakon svršetka nizozemske hegemonije sedamdesetih godina sedamnaestoga stoljeća, požnjeli kasnije sve efikasniji Englezi (i donekle Francuzi).

Što se zapravo dogodilo? Nakon osnutka Zapadnoindijske kompanije 1621. go-dine Nizozemci su u idućoj četvrtini stoljeća krenuli u ekspanziju na Atlantiku. Os-novali su Novi Amsterdam, preoteli sjeveroistočni Brazil od Portugalaca (Španjo-laca), a u drugom pokušaju osvojili su Elminu u Zapadnoj Africi pa Luandu u Angoli. Međutim, u prvom anglo-nizozemskom ratu (1632-1654) ponovno nezavisni Portugalci su ponovno osvojili Brazil; u drugom anglo-nizozemskom ratu Nizozemci su izgubili Novi Amsterdam i nekoliko zapadnoafričkih utvrda. Što je prema tome ostvareno u tom kratkom periodu u odnosu na nizozemsku svjetsku hegemoniju? Prvo, Nizozemci su u Americi držali Španjolce u šahu stvarajući »pomorski zaklon«89 iza kojega su Englezi (sa Škotima) i Francuzi gradili naseobine. Drugo, uzgajanje šećerne trske započelo je (u Americi) u Brazilu, pa se nakon izgona Nizo- zemaca preselilo na Barbados, prvu veliku englesku koloniju s plantažama na Ka- ripskom otočju. Treće, Nizozemci su se prvi upustili u ozbiljnu trgovinu robljem kako bi plantaže šećerne trske opskrbili radnom snagom; kad su izgubili plantaže, nastojali su se zadržati na terenu kao trgovci robljem, ali već 1675. nizozemski primat je završio ustupajući mjesto novoosnovanoj engleskoj Kraljevskoj afričkoj kompaniji (Royal African Company)90.

Atlantska era Nizozemaca je svakako značajno pridonijela razvoju evropske svjetske privrede, ali koliko je koristila Nizozemcima? Sigurno ne toliko koliko baltička trgovina koja je već bila »matična trgovina« u šesnaestom stoljeću kad su nizozemski brodovi prevozili otprilike 60% ukupnog tereta. U sedamnaestom stoljeću, bar do 1660, Nizozemci su i dalje održavali isti stupanj dominacije91

usprkos ozbiljnim nastojanjima Engleza da prodru na njihovo tržište. Tu se prema tome nalazi dokaz nizozemske trgovačke prevlasti. Na ključnom području, gdje su i Englezi i Nizozemci, štoviše čak i Francuzi (da ne govorimo o sjevernim zemljama), smatrali prevlast u brodarstvu važnim i unosnim, Nizozemci su sami prevezli lavlji dio92. U svom detaljnom razmatranju utjecaja novonastale stagnacije svjetske privrede na anglo-nizozemsku konkurenciju na Baltiku, i Supple i Hinton objašnjavaju nizozemsku prednost navodeći ista dva faktora: jeftinu brodarinu i osiguranje dovoljne količine srebra za izvoz93. Morineau osim toga njihovu prednost pripisuje spremnosti da kupuju više žita nego cijela Eastland Company94. Možda je i njihova sposobnost da prodaju ribu po tako niskim, praktički dampinškim cijenama, također igrala određenu ulogu95.

Nizozemci su imali srebra za izvoz i tu su prednost stekli proizvodnom efikas-nošću u brodarstvu i proizvodnji tekstila, što im je omogućavalo da dobiju srebro od Španjolaca, i drugih. Zašto je posjedovanje srebra bila prednost u baltičkoj trgovini? Zato što su ekonomska konkrakcija i Tridesetogodišnji rat doveli do po-jave koju Englezi nazivaju »rising of the moneys« (a Nijemci Kipper- und Wipper- zeit), tj. do devalvacije sitnog kovanog novca u odnosu na srebro. Srebrni talir (Reichtaler; Rigsdaler, Riksdaler, RijksdaaJder), prenosivi srebrni kovani novac konstantnog sadržaja srebra, vrijedio je 1600. godine 37 groša, a već 1630. 90 groša; najveći skok, od 45 na 75 groša, pada između 1618. i 1621. Do tih promjena je došlo zbog smanjivanja sadržaja srebra u grošu i objavljivanja promjene njegove vrijednosti u odnosu na srebrni talir96. Pitanje je zašto je to drugačije utjecalo na Nizozemce nego na Engleze. Vjerojatno su sada i jedni i drugi mogli dobiti baltičke proizvode po nižoj cijeni u srebru; međutim, u tu je

Page 200: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

NIZOZEMSKA HEGEMONIJA U SVJETSKOJ PRIVREDI

307

svrhu bila potrebna »gotovina« koju su Nizozemci imali a Englezi nisu. Osim toga, u doba opće trgovačke depresije jeftiniji uvoz je bio važniji od jeftinog uvoza.

Za Engleze je glavni problem bila činjenica da su nizozemski trgovci mogli pro-davati baltičku robu u Engleskoj jeftinije nego engleski trgovci97. Baltički trgovci u Engleskoj su smatrali da bi se problem mogao riješiti dobivanjem dozvole za reeksport baltičkog žita u Sredozemlje, što su činili Nizozemci; međutim, naišli su na jak otpor engleskih trgovaca pšenicom koji su uspjeli održati zabranu na izvoz kad god je cijena bila iznad prilično niske brojke strahujući od nedovoljne među-narodne konkurentnosti engleskog žita98. Zbog toga Englezi nisu mogli na Sredo-zemlju zaraditi srebro kako bi njime iskoristili jeftine cijene na Baltiku i time opet došli do proizvoda s kojima bi zaradili više srebra, i tako dalje. Devalvacija na Bal -tiku bila je stoga Nizozemcima unosnija nego Englezima u smislu dominacije u baltičkoj trgovini, a otuda i u mediteranskoj trgovini; ona je Nizozemcima omogu-ćila i da počnu »podrivati engleske trgovce u samoj Engleskoj«99.

Posljednji element te slike je riječna trgovina prema unutrašnjosti koja je pripa-dala Antwerpenu sve do nizozemskog ustanka. Kad su Nizozemci blokirali rijeku Scheldu, trgovina je prešla u Amsterdam nakon čega su bila otvorena dva puta kojima se mogla ponovno vratiti u Antwerpen: proširenjem Ujedinjenih provincija s uključivanjem Antwerpena, ili mirom i slobodnom trgovinom. Do prvoga nikada nije došlo. Smith sumnja da je, usprkos proklamiranim ciljevima Ujedinjenih pro-vincija (i stvarnim namjerama oranžista i kalvinista), do neuspjeha došlo zbog ne-dovoljnog nastojanja: »Nizozemska nije htjela vraćanje južnih provincija s poprat-nom opasnosti da će trgovina ponovno pritjecati u oslobođeni Antwerpen«100. Kad je 1648. godine napokon sklopljen mir, u mirovnom ugovoru utvrđene su zaštitne pristojbe za svaku pošiljku koja bi s ušća Schelde prešla u Antwerpen 101. Toliki po-litički napori bili su posljedica važnosti entrepot-trgovine općenito; mogli bismo pomisliti da se nakon 1648. Amsterdam osjećao siguran od ponovnog oživljavanja Antwerpena, ali postojao je jedan ključni artikl, potreban u proizvodnji, koji nije dopuštao nikakav riziko: treset. U početku su ga kopali za Antwerpen i brabantsko tržište, a nakon sedamdesetih godina šesnaestog stoljeća preorjentirali su se na područje između Ia i rijeke Maas u samoj Holandiji. Eksploatacija treseta bila je ključ efikasnosti urbane industrije u Holandiji te se »njen utjecaj na ekonomiju može usporediti s utjecajem ugljena na Evropu devetnaestog stoljeća«102. Povrh toga, riječnom trgovinom prevozilo se u drugim pravcima gradsko gnojivo koje je omogućilo »jedinstveno visoke prinose u nizozemskoj proizvodnji žitarica«103.

Od osamdesetih godina šesnaestoga stoljeća mreža redovitih linija na poboljša-nom sistemu kanala povezivala je holandske gradove međusobno kao i sa zaleđem drugih provincija i s Brabantom; sve su linije bile usredotočene na Holandiju. Od 1632. javlja se daljnji tehnološki napredak s izgradnjom prvog trekvaart-a, ravnog kanala sa stazom za teglenje putničkih brodova, što je zahtijevalo znatan kapital104. Nizozemski brodograditelji izumili su plovila koja su mogla vrlo brzo istova- rivati teret na rijekama i jezerima105. Rezultat toga bila je najefikasnija interna prometna mreža u Evropi; promet je dostigao vrhunac šezdesetih godina sedamnaestoga stoljeća. Saberemo li sve to, možemo zaključiti da su najdalje trgovačke rute — Indijski ocean, Levant, pa čak i kršćansko Sredozemlje i atlantska trgovina — bile svakako važne, ali su bile sekundarne. Tajna nizozemske trgovačke hegemonije u evropskoj svjetskoj privredi od dvadesetih godina sedamnaestoga stoljeća (možda već i devedesetih godina šesnaestog stoljeća) do šezdesetih godina sedamnaestog stoljeća »ostala je drevna trgovina između sjeverne i zapadne Evrope«106, a Nizozemci su mogli postići trgovačku prevlast zahvaljujući svojoj ranijoj agroin- dustrijskoj efikasnosti. Ta se efikasnost pretvorila u trgovačku efikasnost uglavnom zahvaljujući niskim vozarinama, troškovima osiguranja i režijskim troškovima.

Page 201: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

308

Zašto su nizozemske vozarine bile tako niske? Najvažniji faktor bili su niski troškovi brodogradnje. Parry nabraja šest troškovnih prednosti: to su vještina ni-zozemskih brodograditelja, ekonomičnost u korištenju materijala, naprave koje ušteđuju ljudski rad, standardizirana masovna proizvodnja, velenabava materijala i jeftin prijevoz građevnog materijala nizozemskim brodovima. Zbog svega toga su ukupni troškovi proizvodnje još do sredine sedamnaestog stoljeća bili 40-50% niži nego u Engleskoj, najbližem nizozemskom konkurentu107. Prve tri prednosti mogu se smatrati tehnološkim napretkom Nizozemaca, a druge tri kumulativnom prednošću ostvarenom nadmoći na prva tri područja. Osim što su bili ekonomičnije građeni, nizozemski su brodovi bili konstruirani tako da su zahtijevali malobrojni- ju posadu — obično 18 mornara umjesto 26-30 kao na brodovima drugih zemalja108. To je Nizozemcima omogućilo da dobro hrane svoje posade, vjerojatno bolje od drugih brodara109; time su vjerojatno postizali veću produktivnost s manjim ukupnim troškovima nadnica. Veća produktivnost se očitovala i u lukama i na moru. »Veća trajnost i brzina« nizozemskih brodova bila je funkcija »redovitog održavanja«110 kao i konstrukcije. Nadalje, činjenica da su nizozemski brodovi bili »čistiji, jeftiniji i sigurniji«111 imala je spiralni efekt: jeftinije brodarine osigurale su kontrolu nad baltičkom trgovinom i time, posljedičnim nizom, osigurale jeftiniju nabavku građevinskog drva, jeftiniju gradnju brodova i, ponovno, jeftinije brodarine. Čistiji, jeftiniji i sigurniji brodovi značili su također povećanje ukupnog volumena prevezene robe, omogućavajući niže stope osiguranja — što je djelomično funkcija veličine, a djelomično rezultat efikasnije financijske strukture112, o čemu ćemo ubrzo govoriti. Niži troškovi osiguranja su također kumulativni; oni omogućavaju niže vozarine, niže vozarine povećavaju veličinu i vještinu poslovanja, što opet rezultira nižim troškovima osiguranja.

Ako je »temelj [nizozemske] trgovine bilo brodarstvo«113, najveći profit se stva-rao plasmanom i skladištenjem114 u velikom amsterdamskom entrepotu, koji du-guje svoj uspjeh superiornosti nizozemskog oblika trgovačke organizacije. Heck- scher kaže da je »najveća osobitost« Nizozemske u sedamnaestom stoljeću njena »sposobnost... da se nađe s malobrojnijim i s jednostavnijim trgovačkim orgniza- cijama« u odnosu na druge nacije115. Ali što je to značilo? Prvo, to je značilo udru-živanje ušteđevina u sistem partnerstva116, što dakako nisu započeli Nizozemci, ali su taj sistem proširili tako da je obuhvatio osim malobrojne trgovačke aristokraci-je i velik broj manjih trgovaca117. Drugo, to je značilo stvaranje sistema proizvod-nih viškova koji su trgovcima znatno smanjili rizik, naročito zato što je sistem bio organiziran monopolistički, te koji su smanjili ovisnost tržišta glavnih proizvoda o nestalnoj ponudi (i o troškovima) omogućavajući trgovcima da prodajom ostvaru-ju Spekulativnu dobit118. Treće, to je značilo mrežu trgovačkih posrednika (komi- sionara) koji su nalazili kupce za proizvođača, dobivali robu na konsignaciju i primali proviziju na iznos koji je kupac platio proizvođaču119. Tako se nizozemska entrepot-trgovina razvila po uzoru na nizozemsko brodarstvo, koje je također bilo rezultat nizozemske industrijske efikasnosti120. I ovdje imamo spiralni efekt: snaga nizozemske entrepot-trgovine »je prijetila da uništi«120 englesko brodarstvo. Dakako, entrepot-aktivnosti su stvorile brojne mogućnosti stalnog zaposlenja122

što je, naročito u sedamnaestom stoljeću, podržavalo internu potražnju za nizo-zemskim proizvodima.

Pokazali smo da je slijed nizozemskih prednosti u svjetskoj privredi u produk-tivnosti, distribuciji i financijama. Ako je prvi dio slijeda sporan, drugi je konven-cionalna razboritost; međutim, on se često prikazuje kao nešto donekle sramotno, kao transformacija plemenitog, asketskog (trgovačkog) poduzetnika u niskog ren-tijera koji voli luksuz, kao izdaja protestantske etike u samom uporištu vjernih, kao objašnjenje izgona Holandije iz raja. Posljednjih godina svjedoci smo zdrave reakcije na takve gluposti, ali to nije sve što sam htio reći. Prelaz na financije nije znak propadanja, a još manje dekadencije; to je zapravo znak kapitalističke snage tako da se amsterdamska burza može smatrati »Wall Streetom sedamnaestog stoljeća«123. Odakle takva snaga? Ona je rezultat tri uzastopna koraka: kao prvo,

Page 202: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

NIZOZEMSKA HEGEMONIJA U SVJETSKOJ PRIVREDI

309

proizvodna i trgovačka snaga u svjetskoj privredi stvorila je osnovu za zdrave državne financije. Drugo, zdrave državne financije, povezane s trgovačkom mrežom širom svijeta, omogućile su Amsterdamu da postane locus međunarodnog platnog sistema i novčanog tržišta, naročito s obzirom na usporeni razvoj svjetske privrede i, stoga, monetarnu nestabilnost. Treće, proizvodna i trgovačka snaga, povezana s kontrolom nad međunarodnim novčanim tržištem, omogućila je izvoz nizozemskog kapitala koji se ponovno vraćao i omogućio Nizozemcima da žive od proizvodnog viška koji je bio daleko veći od onoga što su ga sami stvorili, te dugo nakon epohe svog glavnog proizvodnog doprinosa.

U svjetskoj privredi, čija se ekspanzija usporila, činjenica da su Ujedinjene pro-vincije bile »uvijek solventne«124 i glavna iznimka sedamnaestog stoljeća u »zlo-sretnom slijedu neplaćanja«125 predstavlja i uzrok i posljedicu opće ekonomske hegemonije. Ona je posljedica zato što su trgovačke prednosti samo u pomorskom prevozu i osiguranju bile dovoljne za stvaranje viška u platnoj bilanci126, a uzrok zato što je reputacija zdravih financija omogućila nizozemskoj vladi da jeftinije posuđuje127, zato što izvrsna kreditna sposobnost nizozemske države dobrim dijelom objašnjava »njen vojni uspjeh«128 i zato što je zbog toga vjerojatno mogla, kao sigurno mjesto depozita, privući dovoljno financijskih tokova i time omogućiti Ujedinjenim provincijama da imaju precijenjenu valutu. Ta posljednja prednost značila je da su Ujedinjene provincije mogle saldirati deficit tekućeg računa s ula- zećim financijskim tokovima129. Zdrave financije su međutim samo preduvjet za nivo općeg kapitalističkog povjerenja potrebnog za djelotvoran tok financijskih operacija. Zdrave financije omogućavaju krupne kreditne operacije uz niske stope i omogućavaju dobit od visokog ukupnog dohotka koja se sastoji od niskih prihoda po pojedinačnim financijskim operacijama.

U godini primirja, 1609, osnovana je De Wisselbank van Amsterdam; banka je ubrzo postala veliki evropski depozitni i mjenjački centar zato što je »pružala si-gurnost i pogodnosti kakve rijetko nalazimo u analima bankarstva sedamnaestog stoljeća«. Tokom stoljeća depoziti su porasli s manje od 1 milijuna na više od 16 milijuna guldena130, i banka je postala utočištem vlasnika kapitala koji su se bojali za sigurnost svog bogatstva131. Pošto je bilo uloženo dovoljno zlata i srebra u šip- kama i kovanog novca, Amsterdam je držao »tako reći ključ evropskog među-narodnog platnog sistema«132. S valutom uglavnom u svojim trezorima, Amster-dam je razvio mjenični sistem koji je omogućio proširenje multilateralnih obraču-na. Trebalo je, naravno, vremena da se razvije povjerenje i potaknu tokovi, ali već (najkasnije) šezdesetih godina sedamnaestoga stoljeća Amsterdam je igrao ne-ospornu ulogu centra multilateralnog platnog sistema i tu je ulogu zadržao barem do 1710133. U pogledu restrikcija izvoza zlata i srebra u šipkama, Ujedinjene pro-vincije su bile velika iznimka među državama u eri merkantilizma: zlato i srebro u šipkama moglo je podjednako lako izići iz Ujedinjenih provincija kao i ući u njih. Upravo ga je zbog toga toliko i ušlo134, a ta je politika bila moguća, naravno, samo uz priliv zlata i srebra. Ta je pojava, prema tome, kao i mnoge druge, bila spiralna

po obliku, i svaki je postupak olakšavao slijedeći postupak, sve do konačnog vrhunca.

Depozitna i mjenjačka solidnost omogućila je kreditnu funkciju koja je u Wis- selbank-u počela 1683. Deponenti su najprije dobivali »avanse«, a kasnije »ak- ceptne kredite« — operacije koje više nisu bile povezane s entrepotskim funkcijama Amsterdama i koje su se u osnovi svodile na kreditiranje poslova u udaljenim centrima135. Nizozemci su razvili sistem kredita koji se temeljio na specifičnim depozitima i bio »neobično stabilan« zato što su »troškovi zamjene mjenica pošiljkama plemenitih metala u bilo kojem željenom sistemu kovanog novca bili znatno smanjeni«136 budući da je Wisselbank bila upravo spremište takvih plemenitih metala. Napokon, stabilnost nizozemske' valute omogućila je njenom trgovačkom kovanom novcu (negotiepenningen), i srebrnom i zlatnom,

Page 203: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

310

da bude takve »garantirane kvalitete« da je postao preferirani kovani novac u svjetskoj trgovini ugrožavajući čak i španjolske reales de ocho137. Financijski tokovi su sa svoje strane stvarali i podržavali niske kamatne stope koje su privukle daljnje tokove. Kamatna stopa je u Nizozemskoj pala za više od polovice tokom sedamnaestog stoljeća, i time iznudila pad stopa u Engleskoj, Francuskoj, pa čak i u Švedskoj, iako stope u tim državama nisu nikada pale toliko da bi predstavljale ozbiljnu konkurenciju138. Niske kamatne stope vode nas pak do teme ulaganja, drugog izvora financijskog profita. Budući da je bio i glavno novčano tržište u Evropi i glavni trgovački entrepot, Amsterdam je mogao znatno smanjiti troškove traženja, ugovaranja i korištenja zajmovnog kapitala i time općenito stimulirati ulaganja139. Budući da su imale tehnološki najnaprednije društvo toga doba, Ujedinjene provincije su mogle također izvoziti tehnologiju, što je još jedan vid osiguranja financijskog priliva140.

Ekspanzija ulaganja u zemlji i inozemstvu bila je nizozemskim kapitalistima unosna i pomagala je platnoj bilanci države; no, je li pomogla cijeloj privredi države? Posljednjih godina svjedoci smo zanimljivih rasprava, s merkantilističkim prizvukom, koje pokazuju da je do »propadanja« Nizozemaca donekle došlo zbog ulaganja izvan Ujedinjenih provincija, osobito u Engleskoj. Time se zanemaruje činjenica da je investitor zainteresiran za maksimalno povećanje profita, a ne za podupiranje države141. O tome ćemo ponovno govoriti kad budemo raspravljali o usponu engleskih financija. Zadovoljimo se zasad Van Dillenovom primjedbom da je stvaranje kapitala bilo »od velikog značaja... za politički i ekonomski položaj republike. Dovoljno je sjetiti se stjecanja saveznika subvencijama«142, oblika državnih ulaganja koji je jačao ulaganja privatnih osoba. Dapače, ne moženjo dovršiti prikaz nizozemske hegemonije ako neposredno ne razmotrimo ulogu države. Ćini se da su Ujedinjene provincije bile velika iznimka u prevlasti merkantilističke ideologije u sedamnaestom stoljeću. Iz te činjenice mnogi izvode neobični zaključak da je nizozemska država bila slaba. Čini mi se da vrijedi upravo suprotno: u sedamnaestom stoljeću nizozemska je država bila jedina evropska država s dovoljno unutarnje i vanjske snage tako da su njezine potrebe za merkantilističkom politikom bile minimalne.

Razmotrimo ukratko prirodu ideologije i prakse, a zatim se osvrnimo na tu unu- * tarnju i vanjsku snagu Ujedinjenih provincija. U ranijim razdobljima'svoje povijesti Amsterdam je energično slijedio, naravno, put protekcionizma143 koji na razini gradova nije potpuno nestao ni u sedamnaestom stoljeću144. Nadalje, mnogi su se bunili protiv nedostatka protekcionizma na razini federacije. Kako je stoljeće odmicalo, agroindustrijski sektori gubili su konkurentsku prednost i počeli zahtijevati zaštitne carine, premda s ograničenim uspjehom145. Ni parlament se nije ustručavao od primjene carinske odmazde u svojim borbama protiv Engleza i Francuza146. Uloga države bila je jasna u svim pitanjima osim protekcionizma; ona je stvarala uvjete za uspjeh privatne inicijative. Čim je u Nizozemskoj uspostavlje-

na autonomna vlada, »ribarstvo je postalo najveća vladina briga«147. Radi kontrole kvalitete Vilim Oranski sazvao je 1575. predstavnike pet ribarskih luka i nizom statuta, od 1580. do 1582, formirao kolegijalnu organizaciju radi kontrole industrije haringa148. Još je važnije bilo osnivanje nizozemske Istočnoindijske kompanije, koja je bila značajna reakcija na anarhiju slobodnog svjetskog tržišta kolonijalnom robom i na damping koji je uslijedio. Stols tvrdi da njihova ključna Važnost leži u »intervenciji države u trgovini i privredi« i da bi se stvaranje dviju kompanija »gotovo moglo nazvati nacionalizmom ’avant la lettre’«, nastojanjem da se objedini ranija međunarodna trgovina pod jednim nacionalnim monopolom149.

Nizozemska država branila je interese svojih poduzetnika i pri tom se nije mno-go brinula za ideološku dosljednost. Ideologija nizozemske hegemonije bila je ma-re liberum, i najuvjerljivije ju je izrazio Grotius u svojoj knjizi objavljenoj 1609, u godini primirja. Međutim, kako je sir Geogre Downing ogorčeno pisao lordu Cla-

Page 204: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

NIZOZEMSKA HEGEMONIJA U SVJETSKOJ PRIVREDI

311

rendonu 20. studenog 1663: »Mare liberum vrijedi u britanskim morima, ali je na obali Afrike i u Indijskom oceanu mare clausum«150. U svemu tome nema ničeg iz-nenađujućeg151. Ujedinjene provincije bile su dominantne, a »liberalizam odgovara dominantnim ekonomijama«152; međutim, kad god se liberalizam sukobljava s mogućnošću trajne dominacije, on ne može potrajati. Stoga se »liberalna« decen- tralizirana struktura nizozemske države može smatrati prije pokazateljem snage nego slabosti. To ne znači da su decentralizirane strukture uvijek znak snage. U perifernoj zoni kakva je Poljska uspon lokalnih sabora i sitnih kraljeva bio je mje-rilo periferizacije. Međutim, u hegemonističkoj sili takva je struktura znak snage uvjetovane drugim matičnim silama koje stoga moraju pojačati administrativnu centralizaciju kako bi pokušale svladati ekonomsku prednost hegemonističke sile.

Kakva je bila struktura Ujedinjenih provincija? Detalji su se mijenjali od doba Utrechtske unije 1579. do doba propasti decentralizirane države sa stvaranjem Ba- tavske republike 1795, ali stvarnost svake slijedeće varijacije se nije mnogo razlikovala. Već 1576. sedam država (ili provincija) — Gelderland, Holandija, Zeelend, Utrecht, Frizija, Overijssel i Groningen — sporazumjelo se da će slati predstavnike u državne staleže (parlament). Tu je svaka država imala jedan glas, a odluke su morale biti jednoglasne. Povrh toga, postojao je prilično slab izvršni organ koji se zvao državno vijeće. Flotom, ključnom vojnom institucijom, dnevno je upravljalo pet zasebnih kolegija admiraliteta. Sama Holandija, najvažanija provincija, imala je vrlo nezgrapnu strukturu uprave; njeno centralno zakonodavno tijelo, holand- ski parlament, bilo je sastavljeno od 18 predstavnika raznih gradova i jednog predstavnika cijelog plemstva. U Ujedinjenim provincijama nije bilo vladara. Najbliži ekvivalent bio je standhouder*, funkcionar provincije. Oranski prinčevi bili su obično stadhouderi nekoliko (ali ne svih) provincija istodobno, osim naravno u dva takozvana »perioda bez stadhoudera«. Bilo bi, kako se čini, teško izmisliti strukturu koja bi bila neefikasnija.

Radila je, zapravo, sasvim dobro, premda ne bez sukoba i nasilja. (Na pojedinačnom planu malo je tadašnjih događaja koji bi po značaju bili jednaki linčovanju Jana de Witta u Hagu 1672. godine, poznate u nizozemskoj povijesti kao »godina katastrofe«). Ako ipak usporedimo unutarnje nesuglasice u Ujedinjenim provincijama s unutarnjim nesuglasicama u Engleskoj i Francuskoj, svaki pametni analitičar mora uvidjeti da je situacija u Nizozemskoj bila manje burna nego u tim drugim državama; unutarnje podjele vladajućih slojeva manje su cijepale društvo, a niži su se slojevi manje bunili. Kako bismo to objasnili, moramo najprije obratiti pažnju na činjenicu da je formalna struktura vlade prikrivala (i to neznatno) drugu stvarnu strukturu. U financijskom pogledu Holandija je plaćala 60% troškova uprave, od čega je Amsterdam plaćao polovinu. Najviši provincijski upravni funkcionar u parlamentu bio je zemaljski zastupnik (Land’s Advocate). Taj je funkcionar (kasnije nazvan pensionar, pensionarijs) poslije praktički postao premijer Ujedinjenih provincija u cjelini i djelovao je kao predsjednik u »periodima bez stad- houdera«153.

Vlast ovog funkcionara proizlazila je iz činjenice da su se (nizozemski) državni staleži i holandski parlament sastajali u istoj zgradi u Hagu, iz kontinuiteta što ga je omogućavala neobična praksa prema kojoj je pensionarijs ostajao u državnim staležima godinu za godinom, iz činjenice daje Holandija bila ekonomsko i kultur-no središte svih nizozemskih aktivnosti i da je Amsterdam kontrolirao uvoz žita kojim se hranilo gotovo pola stanovništva154. Ako je i bilo ikakve sumnje u supe-riornost Amsterdama početkom sedamnaestoga stoljeća, ona se potpuno izgubila u prvom »periodu bez stadhoudera« od 1650-1672. kada je premoć Holandije po-stala »cementom koji je vezivao državu« i kada je vanjska politika »bila podređena trgovačkim interesima«155, kako i dolikuje hegemonističkoj sili. Amsterdam je snosio troškove i, posebno u tom periodu, »smatrao da ima pravo i diktirati«156. Čemu se onda brinuti zbog centralizacije države ako se i bez toga dobiva ono što se želi? »Društvena diktatura više srednje klase«157 kako je nazivao Renier i, kasnije, Wilson, nailazila je nesumnjivo na povremeni otpor unutarnjih protivnika — izazivajući sukobe proturemonstranata s remonstrantima,

Page 205: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

312

oranžista s loevesteinerovcima; ta se diktatura možda iscrpla polaganim procesom »aristokratizacije«158 premda interese vladajućeg sloja nisu nikada stvarno ugrozili društveno konzervativniji pripadnici istog položaja. Kao što Kossmann pravilno primjećuje: »Oranski prinčevi su rijetko bili spremni istisnuti plutokraciju Holandije, i nisu nikada u tome uspjeli«159.

Taj sloj nije bio ozbiljno ugrožen ni odozdo: njegovi pripadnici plaćali su cijenu društvenog mira. Nizozemsko društveno blagostanje, naročito amsterdamsko, po-buđivalo je »neograničeno divljenje« stranih posjetilaca koji možda i nisu znali da je novac dobrim dijelom potjecao od konfiscirane imovine rimokatoličke crkve160. Kao da je to bilo važno — i druge su zemlje konfiscirale crkvenu imovinu u sedam-naestom i osamnaestom stoljeću i ne brinući se »tako zdušno za siromašne«161. Ne smijemo se međutim zavaravati društvenom stvarnošću nizozemske države blagostanja. Sveukupni profit nizozemskog kapitalizma »gotovo i nije išao u korist većine naroda«. Realne nadnice, koje su u najboljem slučaju isprva polako rasle, padale su tokom stoljeća162; nacionalni prosperitet rastao je rame uz rame sa »siromaštvom mnogih radnika«, a otprilike pola amsterdamskog stanovništva živjelo je u »bijednim dvorišnim prostorijama, podrumima i suterenima«163.

Kako to da je usprkos svemu vladao relativni durštven mir? Jedan od glavnih faktora bilo je plaćanje socijalne pomoći određenim osobama, čime se kompenzi-rao pad realnih nadnica, a ti su iznosi bili veći nego u bilo kojoj drugoj matičnoj državi164. Drugi faktor bila je reputacija Amsterdama koji je zbog svojih pogodnosti postao »zvijezda vodilja nezaposlenih i nedovoljno zaposlenih iz susjednih ze-malja«. Tu je tajnu u kasnijoj eri ponovno otkrio New Yourk. Čim se dopustilo da se proširi uvjerenje kako su »amsterdamske ulice popločene zlatom«165, radnici su se počeli doseljavati odasvud — dovoljno da pogoršaju situaciju radničke klase stalno naseljene u tom divnom gradu, da prisile one s nekoliko mrvica kruha više da ih još više cijene, te da prisile svakog migranta da se usredotoči na mogućnosti individualnog napredovanja. Bila je potrebna samo moć, prosperitet, malo darežljivosti i mrvica društvene pokretnosti — ukratko bila je to tipična društvena politika hegemonističke sile.

Snazi u zemlji odgovarala je snaga u inozemstvu. U prvoj polovini sedamna-estog stoljeća nizozemska ratna mornarica je vladala morima do one mjere do ko-je mornarica može vladati morima166. Prije toga je, naravno, Španjolska bila domi-nantna pomorska sila. Nizozemci su pomogli Englezima da dokrajče »nepobjedi-vost« Španjolske 1588. godine. No, 1600. godine pomorska sila Španjolske je još bila jača od nizozemske i engleske zajedno167. Uzastopne pomorske pobjede su iz-mijenile taj odnos. »Pomorska zaštita« na Karibima, koju smo već spomenuli, bila je osigurana 1634. kad su Nizozemci zauzeli Cura9ao. 1645. nizozemska je flota prvi put stekla kontrolu nad 0resundom168. Tako su, kako piše veliki teoretičar po-morske strategije admiral Mahan, »Ujedinjene Provincije dugovale Važnost i moć svom bogatstvu i svojim flotama«169. Ta je moć bila doduše osporena u periodu iz-među 1651. i 1678, na vrhuncu nizozemske hegemonije; već u doba ratova na prijelazu u osamnaesto stoljeće Nizozemci su postali sekundarna vojna sila u usporedbi s Francuzima i Englezima. Međutim, upravo je to bila posljedica nizozemske ekonomske hegemonije. Sredinom sedamnaestog stoljeća došlo je do trenutka kada se činilo da se kumulativna ekonomska prednost zaista ne može smanjiti tako da su i Engleska i Francuska odlučile da se »Nizozemce mora silom potisnuti s poprišta«170. Zapravo, hegemonija ne može ni u posve ekonomskom smislu potrajati u kapitalistikom sistemu; no, ne možemo okriviti Engleze i Francuze za nestrpljivost. Tvrdimo stoga da je država bila bitan instrument što ga je nizozemsla buržoazija koristila da konsolidira ekonomsku hegemoniju koju je u početku stekla u sferi proizvodnje a zatim proširila na trgovinu i financije. Države konkurentske matice i poluperiferne sile bit će podjednako bitni instrumenti u kasnijem procesu uništavanja te hegemonije.

Page 206: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

NIZOZEMSKA HEGEMONIJA U SVJETSKOJ PRIVREDI

313

Što je slkulturnom sferom? Žar nije bilo prostora za ideje, vrijednosti, nauku, umjetnost, religiju7ježik7jake emocije i boju? Dakako, bilo ga je, zato što su kultu-re načini kojima ljudi zaodijevaju svoje političko-ekonomske interese i porive da bi ih izrazili, sakrili, proširili ih u vremenu i prostoru, i sačuvali uspomenu na njih. Naše kulture su naši životi, naše najintimnije ja, ali i naše vanjsko je u najvišem stupnju, naše osobne i kolektivne individualnosti. Kako ne bi moglo biti kulturnog izraza hegemonije? Takav izraz neće u svim slučajevima biti kulturna dominacija. Matične sile često dominiraju perifernim područjima namećući ljudima osjećaj in-feriornosti s obzirom na njihovu kulturu; međutim, nije vjerojatno da će nadmoćna sila biti u stanju učiniti isto s drugim matičnim silama. U najboljem slučaju, što se tiče potonjeg, kultura hegemonističke sile može služiti kao predložak171, naročito tehnološki predložak; međutim, kulture su ona poprišta gdje se javlja otpor hegemoniji, gdje se povijesne vrijednosti utvrđenih »civilizacija« suprotstavljaju privremenim nadmoćima na tržištu. To vrijedi danas kao što je vrijedilo i u sedamnaestom stoljeću.

S druge strane, hegemonističke sile su doista sklone blistanju u kulturi, i njihovi ih kritičari često sa zavišću kritiziraju, one prvenstveno imaju materijalne potrebe i materijalna sredstva da budu znanstveno produktivne i takva se produktivnost prenosi na umjetnost. Drugo, politika liberalizma potiče kulturnu eksploziju, to više zato što vodi do politike otvorenih vrata koja često omogućava priliv kulturnih ličnosti iz drugih zemalja. Treće, bogatstvo stvara luksuz koji crpi snagu iz kul-turnih tvorevina čak i dok potkopava materijalnu bazu samog bogatstva. Nizo-zemsku je očito najviše zanimala primijenjena nauka. Tehnološki napredak ranijih stoljeća bio je upravo jedan od ključnih faktora nizozemske agroindustrijske efi-kasnosti. Dakako, Nizozemci su u sedamnaestom stoljeću bili vrlo aktivni izvoznici svoje tehnologije, i već smo spomenuli taj prijenos kao izvor financijskog priliva. Bio je to, naravno, i znak kulturnog utjecaja. Širom Evrope — u Engleskoj, Fran-cuskoj, Italiji, Danskoj, Pruskoj, Poljskoj — bilo je naselja (engl. Hollandries) nizo-zemskih migranata koji su radili na branama i odvodnji172. Budući da su izvozili svoje poljoprivredne vještine, Nizozemci su uložili mnogo energije u poboljšanje svoje brodarske tehnologije — nastojeći smanjiti troškove, naročito unapređenjem metoda navigacije173.

Opisujući kako su engleski vladari poticali kvalificirane nizozemske obrtnike da se dosele u Englesku između 1669. i 1750, Clark kaže da je jedan od razloga zbog kojih su Nizozemci dolazili bio taj što su u domovini bili suočeni s jakom konkurencijom pa su ih stoga očito privlačile »bolje mogućnosti u nazadnoj zemlji« kakva je bila Engleska. Zato se u sedamnaestom stoljeću »nećemo iznenaditi nalazeći Nizozemce i u najneugodnijim aktivnostima ako su one zahtijevale inventivnost«174. Niti ćemo se iznenaditi kada se sjetimo da su sa Škotskom postojale »posebne veze«175. Trgovačke veze bile su ojačane vjerskim afinitetima što je dovelo do toga da su generacije Škota studirale na nizozemskim sveučilištima. To je još jedna karika u lancu koja objašnjava škotski racionalizam potkraj osamnaestog stoljeća, tj. jedan od ključnih faktora britanskog industrijskog napretka. Napredak u nauci ne ovisi o intelektualnoj slobodi, ali ona svakako predstavljja način poticanja napretka koji odgovara hegemonističkim silama. Međutim, intelektualni liberalizam uvijek ima opasnu stranu pogotovo na internom planu, mada je to neobičan paradoks. Njegova logika ne mora poštovati političke kompromise među frakcijama vladajućih slojeva; njegove parole mogu potaknuti bunu nižih slojeva. Stoga hegemonističke sile potiču kulturu slobode ali je i ograničavaju, označavajući njene granice (naročito interno) izgradnjom neprikosnovenog ideološkog puta kako bi prigrabile političke i ekonomske koristi za prevladavajuće interese bez nepoželjnih posljedica.

Da vidimo što je to značilo za Ujedinjene provincije. S jedne strane Nizozemska je bila »utočište za filozofe«176 — uključujući Descartesa, Spinozu i Lockea, tri veli-ka nosioca ideja sedamnaestog stoljeća. Descartes je u Nizozemskoj našao mir i sigurnost koje nije imao u Francuskoj. Spinoza je izopćenjem protjeran iz Joden- breestraata, sefardske općine, u prijatelj skije okruge nizozemskih građana.

Page 207: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

314

Locke je potražio utočište od gnjeva Jamesa II sve do sretnije ere kad je na englesko prijestolje sjeo Nizozemac. Naravno, bilo je još mnogo više progonjenih intelektualaca, kao što su bili Komensky, Jurieu i Bayle koji su blagoslivljali postojanje Amsterdama i Rotterdama177. Bila je to svakako zemlja egzila francuskih hugenota; no Nizozemci su bili liberalni i srdačno su primali i hugenote i janseniste, puritan- ce, rojaliste i vigovce, pa čak i poljske socinijaniste. Svi su uživali prednosti nizozemskog trgovačkog aksioma: »Zabranjuj što je moguće manje, prihvati ulaganja sa svih strana«178. Osim toga, taj stav nije predstavljao nizozemsko razumijevanje visoke kulture; bio je to dobar posao i to za svakoga. S jedne strane, Nizozemska je privlačila intelektualce »velikim plaćama i dobrim radnim uvjetima«179 — što znači da »odliv pameti« nije izum novijeg datuma180. S druge strane, sloboda ' brojnih nacionalnih opozicija u evropskoj svjetskoj privredi da štampaju u Nizozemskoj što su god htjeli181 pokazivala je da su namjesnici »spoznali ekonomske koristi koje se mogu ostvariti prodajom knjiga i pamfleta«182; prema tome, »sretni alternativni medij izražavanja«138 jednih bio je trgovački profit drugih.

Treba međutim ogledati i naličje te slike. 1592. godine, baš kad je počeo uspon Ujedinjenih provincija do statusa svjetske sile, izbio je prvi arminijanski spor. Na vrhuncu protestantske teologije kad je sve bilo milost i iskupljenje Jacobus Armi- nius se prihvatio najiritantnije grane kalvinističke logike, paralogike184 ili psiho-lo- gike predestinacije, doktrine upornog osuđivanja. Arminius je odbacivao stav, koji je zastupao njegov glavni protivnik Francois Gomar, da je božja milost spasenje, i predložio, kao alternativu, postavku da je božja milost bitni preduvjet za spasenje, neophodni instrument spasenja. To je čovjeku dvadesetog stoljeća, punom predrasuda, može činiti nevažnom distinkcijom, ali je ona u sedamnaestom stoljeću izazvala najveću teološku raspravu u Nizozemskoj, a vjerojatno i u kršaćanskoj

Evropi185. Usprkos jakoj podršci koju su, kako se čini, arminijanci u početku imali u političkim i ekonomskim krugovima u Nizozemskoj, bitka je u kratkoročnom smislu izgubljena kada su 1619, na sinodu u Dordrechtu, proturemonstranti (go- marijanci) pobijedili remonstrante (afrninijance) i isključili ih iz državne uprave. Naravno, u dugoročnom smislu arminijanci nisu stvarno izgubili. To znamo iz po-vijesti.

Što je bilo sporno? Prema nizozemskom povjesničaru G. J. Renieru, arminijans- ka formulacija je značila da se pojedinac može oduprijeti božjoj milosti ili je izgu-biti i na taj su način »remonstranti sačuvali dio ljudske slobode i dostojanstva. Oni su bili pravi sinovi humanizma«. Možda, ali tko je podržavao humanizam?186

Arminijanci su očito pripadali društvenoj manjini, ali moćnoj manjini, zato što je njihova politička osnova bila produkt društvenih veza s trgovačkim patricijima187. Na drugoj strani bili su ortodoksni puritanski predikants koji su potjecali iz siro-mašnih obiteljji, a podržavala ih je sitna buržoazija u konzistorijima i razdražene gomile u gradovima uz podršku princa Moritza (Mauritsa) i oranžističkog tabora188. Gomarijanci su optuživali arminijance da su »blagi« prema katolicizmu, i to je arminijancima moža donekle pribavilo prešutnu podršku katolika, ali katolici su bili potlačeni i, budući da su bili u »najnižim društvenim slojevima«189, nisu im mogli pružiti značajnu političku pomoć.

Ovakvo svrstavanje društvenih grupa u dva tabora je grubo ali ne i netočno. Što nam ono govori o značenju spora? Najprije moramo vidjeti zašto su arminijanci izvukli kraći kraj. Drugi arminijanski spor počeo je 1602. i dosegao vrhunac 1608. Drugi spor je digao mnogo veću prašinu nego prvi, premda su glavni protagonisti i sporni teološki momenti bili identični. Međutim, izmijenila se politička situacija. Pobornici nastavljanja rata i pobornici primirja sporili su se sada oko sudbine samog primirja (koje je sklopljeno 1609). Prvi su obuhvaćali oranžiste koji su htjeli dalje jačati lik herojskog stadhoudera i steći slavu, protestantske obraćenike koji su se još nadali priključenju južne Nizozemske i iskorjenjivanju

Page 208: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

NIZOZEMSKA HEGEMONIJA U SVJETSKOJ PRIVREDI

315

katolicizma, dio trgovaca koji su ostvarivali profit ovlaštenim gusarenjem i dijelova pučkih slojeva privučene ppvoljnom prilikom i ksenofobijom. Tabor sklon primirju predvodio je zemaljski zastupnik-Holandije Jan van Oldenbarnevelt, predstavnik svih onih koji su sagledavali mogućnost hegemonije. Njihov stav je kasnije u istom stoljjeću ukratko obrazložio William Bareel koji je 18. prosinca 1654. pisao moralnom nasljedniku Oldenbarnevelta, Jacobu de Wittu: »Čini mi se da je najbolja moguća maksima i želja za suverenu republiku mir u vremenu u kojem živimo i opći mir budući da se naša trgovina širi posvuda«190.

30, listopada 1608. godine, kada je politički spor oko primirja dosegao vrhunac »intenziteta«191, Arminius je iznio svoju Deklaraciju o nazorima, i oba spora su se nerazmrsivo ispreplela. Oldenbarnevelt je dobio svoje primirje, ali Gomarus je po-bijedio na sinodu u Dordrechtu. Je li prvo bila cijena drugoga? Svakako je točno, kako kaže Boxer, da je vladajuća klasa uspjela spriječiti kalvinističke fanatike da »dobit žrtvuju pobožnosti«. Budući da je njihov stav prema vjerskoj toleranciji bio u osnovi utilitaristički i podređen vlastitim interesima«192, žrtvovanje nekolicine arminijanaca u pravo doba možda se i nije činilo nerazumnom cijenom — ako ne Oldenbarneveltu (koji je pogubljen 1619, iste godine kad se održavao sinod u Dordrechtu), onda bar drugim iz njegovog tabora193. Ovakav dramatičan scenario je dobro poznat u suvremenom svjetskom sistemu. Kulturna tolerancija je imala svoje granice naročito unutarnje. Nije joj se smjelo dopustiti da sije razdor. Nije joj se moglo dopustiti ni da stvara principijelni rascjep među vladajućim društvenim slojevima. Descartes i Locke su bili primljeni raširenih ruku, ali je Grotius čamio na doživotnoj robiji. Glavna Spinozina djela su bila zabranjena, jer je bio interni izopćenik premda je mogao djelovati i pisati; kad je umro, na pogrebu ga je ispratilo »šest kočija i mnogobrojni bogataši«194, što nije bio samo znak libe-ralizma, nego i liberalnosti.

1618. godine zabilježio je jedan Venecijanac da je Amsterdam »slika i prilika ra-ne venecijanske povijesti«195. Do 1672. prošao je cijeli ljudski vijek. Plod hegemonije je »propast«, ali proces nije tako bolan kako bi netko mogao pomisliti jer se gotovo ni ne zamjećuje sve dok se dobrano ne prođe vrh. U kasnijim stoljećima možemo raspravljati o tome kad je započelo propadanje. No, u to doba Englezi, Francuzi kao i Nizozemci smatrali su Nizozemsku vodećom državom, a najmanje do 1763, ako ne i do Francuske revolucije, bilo je materijalno vrlo ugodno, a ne sumnjivo i moralno, biti nizozemskim državljaninom. Propadanje se može analizirati samo kao uspon, uspon drugih unutar okvira efikasnosti profita. Kako bismo nastavili našu diskusiju o paralelnim događajima i međuodnosima Ujedinjenih provincija, Engleske i Francuske, moramo s dosadašnjeg nizozemsko-centričkog prikaza preći na sistematsku diskusiju o paralelnim događajima i međuodnosima Ujedinjenih provincija. Engleske i Francuske.

Situacija se počela mijenjati sredinom stoljeća. Tridesetogodišnji i Osamdeseto- godišnji rat su završili. Ujedinjene provincije počele su napokon osjećati neprilike ekonomske kontrakcije što su ih druge države već osjećale 30 do 50 godina. Engleski građanski rat je praktički završio. Stoljetni period jakih unutarnjih sukoba u Francuskoj upravo je prošao. Borbe između pripadnika reformacije i proturefor- macije, između »puritanske« i »proto-liberalne« (ili »tolerantne«) verzije kršćanst-va prestale su i sve se uglavnom svelo na osobne obračune. Države su ponovno odahnule i javna uprava je postala glavnom brigom vladara196.

U određenom smislu prelazimo iz ere gdje su raskoli bili prvenstveno unutar države, iz razdoblja u kojem su — nakon Cateau-Cambresisa — evropske vojne i političke razmirice bile usredotočene na domaću scenu, u razdoblje u kojem su sporovi ponovno prešli na međudržavni plan. Potonji period počinje 1651, kada je počeo prvi englesko-nizozemski rat, i traje do 1763, do završetka Sedmogodišnjeg rata. Razlika između nacionalnih i internacionalnih rascjepa je na neki način i pro-izvoljna i neodređena; no usprkos tome, ona može biti korisna za naglašavanje

Page 209: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

316

dominantnog obilježja epohe. Klasne borbe u kapitalističkoj svjetskoj privredi su kojnpleksne i kriju se pod raznim maskama. Čini se da razdoblje koje vodi do do-minacije hegemonističke sile pogoduje nacionalnom rascjepu budući da oni koji teže ostvarivanju klasne prednosti na tržištu nastoje eliminirati interna politička ograničenja naslijeđena iz ranijih razdoblja. Razdoblje opadanja hegemonije pogo-duje po svemu sudeći međudržavnom obliku sukoba budući da oni koji teže ostva-rivanju klasne prednosti na tržištu nastoje eliminirati međudržavna politička ograničenja naslijeđena iz ranijih razdoblja197.

Sredinom sedamnaestog stoljeća bilo je jasno da su i Engleska i Francuska bile zainteresirane za nasilno eliminiranje nekih nizozemskih prednosti u korist vlasti-tih prednosti. Međutim, ni Engleska ni Francuska nisu međusobno bile tržišno nadmoćne, Nizozemci su još uvijek bili jaki, a nove poluperiferne sile — npr. Prus-ka, Švedska i Austrija — nastojale su iskoristiti odsutnost vojno premoćne države, pa je stoga trebalo više od sto godina da se situacija raščisti. Već 1763. godine prednost Engleza nad Francuzima (i Nizozemcima) je postala očita i Velika Brit-anija je krenula putem koji će je dovesti na položaj slijedeće hegemonističke sile. Već 1763. bio je isto tako očit uspjeh Pruske u poluperifernoj igri napredovanja prema vrhu, koji je odlučio budući tok politike u srednjoj Evropi; kontrakcija i re-organizacija periferije bile su dovršene i svjetska privreda bila je spremna na novu geografsku i ekonomsku ekspanziju.

Page 210: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

322

Page 211: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

3.

323

Borba u matici: Faza 1:1651-1689.

Kad je ugrožena trgovina, ne zaboravi da je to posljednja linija obrane; moraš je obraniti ili propasti.

William Pitt st.'

Nizozemska hegemonija je prvi put stvarno osporena 1651. godine. Zašto tek onda? Svakako ne zato što to Engleska i Francuska nisu htjele ranije, već zato što su te zemlje bile i suviše zaokupljene vlastitim internim problemima kako bi poduzele »bilo kakve energične akcije da slome hegemoniju Nizozemske«2

Cijela polovina stoljeća nakon 1650. bila je širom Evrope razdoblje prekida sa-mo u rastu stanovništva, zbog opadanja ili stagnacije, a krivulje rasta počele su se ponovno penjati potkraj stoljeća3. To se nesumnjivo može objasniti spregom pustošenja izazvanih Tridesetogodišnjim ratom, ekološkog stresa koji je u nekim područjima doveo do lokalnih nestašica (i, prema tome, epidemija) i hiperprodukcije žita u svjetskoj privredi u cjelini koja je izazvala pad svjetskih cijena4. Međutim, najrelevantnija je regionalna varijacija. Upada u oči činjenica da su početkom sedamnaestog stoljeća područja s najvećom gustoćom stanovništva obično bila smještena prvenstveno na starom hrptu Evrope (od Flandije do sjeverne Italije) i u novim matičnim područjima evropske svjetske privrede (zapadni dio Ujedinjenih provincija, jugoistočna Engleska, te sjeveroistočna i zapadna Francuska)5. Glavna posljedica Tridesetogodišnjeg i Osamdesetogodišnjeg rata te epidemija početkom sedamnaestog stoljeća bilo je dramatično smanjenje stanovništva tog starog hrpta, te sjeverne i srednje Španjolske koja je prije toga bila područje srednje gustoće6.

Nasuprot tome, u novim matičnim državama bilo je malo opadanja. U Ujedinje-nim provincijama situacija je bila nejasna od 1650. do 1680, a poslije toga općenito stabilna do naglog porasta oko 17507. U sjevernoj Francuskoj »nije bilo velikih katastrofa«8. Situacija u Engleskoj se smatra »nejasnom«9 i »još uvijek malo poznatom«, ali je možda bilo »skromnog« povećanja stanovništva u to doba10.

Potpuno je razumljivo, s obzirom na tu vezu između matičnog statusa i »otpor-nosti« na opadanje stanovništva, što je u sedamnaestom stoljeću prevladavala »optimistička« teorija o stanovništvu, vjera da gustoća stanovništva znači nacionalnu snagu, dok rijetka naseljenost znači da je zemlja »neminovno siromašna i slaba«". Matične države je zaokupljalo vlastito jačanje u odnosu na druge države. Depresija 1622. nadahnula je Sir Thomasa Muna, merkantilističkog klasika, da napiše England’s Treasure by Foreign Trade'2 (Bogatstvo Engleske i vanjska trgovina). Mer- kantilizam svakako nije bio ništa novo u Engleskoj. Grampp ga datira još 150013, a Unwin opisuje ekstenzivan protekcionistički pokret u doba Jamesa IM; no kad su u Engleskoj i Francuskoj nastale neprilike, merkantilistička politika je prihvaćena »s više snage i koherencije«15. Iako se, kako smo već spomenuli, plan vijećnikaCockaynea (Alderman Cockayne’s Project) pokazao preuranjenim. Što se to do sredine stoljeća promijenilo i omogućilo uspjeh merkantilističke politike? U čemu je bila bit njenog uspjeha?16

U oštroj borbi u matici engleski Navigacijski akt iz 1651. bio je prvi hitac. Što ga je izazvalo? I kraj Tridesetogodišnjeg rata i konačno španjolsko priznavanje nizo-zemske nezavisnosti padaju 1648. godine. Engleska zajednica naroda (English Commonwealth) proglašena je 1649, a period bez stadhoudera u Ujedinjenim provincijama počeo je 1651. U odnosu na velike vjerske borbe u Evropi granice refor- macije i protureformacije su se više-manje ustalile (uz jednu iznimku — istjerivanje francuskih hugenota). Prema tome, vladao je mir, a ipak je bilo ratova — bio je to zapravo drugi »hladni rat« s povremenim kraćim razdobljima stvarnih sukoba koji su naglašavali »žestoku trgovačku konkurenciju« matičnih sila17.

Page 212: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

324

Završetak ratova na evropskom kontinentu nije Engleskoj donio nikakvu prednost. Upravo suprotno, zato što je englesko brodarstvo imalo koristi od neutralnog statusa Engleske, a »mir je značio povratak na nizozemski entrepot«18. Osim toga, nakon 1632. španjolski su asientistas zbog ratne nesigurnosti koristili engleske brodove za prijevoz plemenitih metala u Flandriju. To je za Englesku bila vrlo značajna sporedna prednost zato što su, prema sporazumu, istovarivali dvije trećine plemenitih metala u Doveru i kovali novac u londonskoj kovnici prije nastanka putovanja. To je osiguravalo značajan društveni prihod, koristan Charlesu I i kasnije Parlamentu za vladavine Charlesa II (tzv. Long Parliament)19.

Što se tiče Nizozemske, nakon rata uslijedio je 1650. Ugovor o naknadi između Nizozemaca i Danaca koji je nizozemskim brodovima omogućio prolaz 0resun- dom uz fiksni godišnji iznos pristojbe, čime se štedio novac i vrijeme »koje nije bilo manje važnosti«20. 7. travnja 1652. Jan van Riebeeck osnovao je na Rtu dobre nade prvu nizozemsku bazu koja je dominirala rutom u Italiji. Nizozemski prosperitet se općenito ponovno približavao novom vrhuncu, dok naprotiv »engleski položaj nije nikada bio gori«21. Cijena kukuruza je 1649. dosegla vrh u tom stoljeću. Francuzi su zabranjivali uvoz iz Engleske. Trgovci su plaćali troškove građanskog rata i u zemlji (oporezivanjem) i u inozemstvu (zbog odsutnosti diplomatskih tijela i priobalnih angažmana ratne mornarice). Upravo je u takvim okolnostima režim Commonwealtha slomio povijesnu, tijesno isprepletenu spregu protestantizma i patriotizma22. Lichtheim štoviše smatra da je Cromwell zaslužan za »odlučujuću prekretnicu« u povijesti britanske prekomorske ekspanzije. »Nacionalizirajući« puri tance sekularizirao je vanjsku politiku23.

Budući da je zapravo vladala nizozemska hegemonija, postojala su samo dva moguća načina jačanja engleske trgovine: državna pomoć engleskim trgovcima ili državno ograničavanje stranih trgovaca. Ne želeći izazvati antagonizam Nizozemaca usvajanjem druge politike, Englezi su 1621. odabrali prvu u obliku privilegiranih trgovačkih kompanija24. To je svakako išlo u prilog kompanijama, ali ne i engleskoj buržoaziji u cjelini. Ne obazirući se na prigovore privilegiranih kompanija25, ali u skladu s »napredovanjem ekonomskih snaga u cjelini«26, Englezi su 1651. krenuli izravno protiv Nizozemaca namećući restrikcije na uvoz. Navigacijski akt iz 1651. je propisivao da se roba koja ulazi u Englesku mora prevoziti engleskim brodovima ili brodovima zemlje proizvodnje (definirane u smislu luke prvog ukrcaja). Akt je bio namjerno usmjeren protiv »nizozemskog brodarstva i entrepo- ta«27. Moramo li stoga birati između tumačenja Adama Smitha da je Akt rezultat sebičnih namjera trgovaca i Schmollerovog stava da je Akt vid državotvornosti?28 Uopće ne —- jer ono što je u tom trenutku bilo interesantno za (neke) trgovce i proizvođače bilo je upravo jačanje države kako bi im ona mogla pomoći da monopoliziraju ne samo političku trgovinu već i sve značajniju i u krajnjoj liniji važniju transatlantsku trgovinu29.

Page 213: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

BORBA U MATICI — FAZA I: 1631-1689.

325

U takvoj situaciji nije se moglo izbjeći iskušavanje vojne snage. Provokacija je za Nizozemce bila prejaka, premda su Englezi smatrali da samo brane vlastite interese. Početkom 1651. Nizozemci su odbili ponuđeni sporazum, odnosno s Engleskom su se brzo pogoršali30. Čim je rat započeo (1652), Nizozemci su ubrzo počeli gubiti, uglavnom zato što je njihova ratna mornarica bila u iznenađujuće lošem stanju31. Jedan rat je na neki način vodio u drugi. »Šovinisti« u Engleskoj su čekali da zadaju »još jedan udarac Nizozemcima«32. Ta im se nada kasnije ostvarila, i to u obliku otvorene agresije. Ako se »Cromwell htio braniti od Nizozemaca, Charles II je htio postati njihovim gospodarom«33. No već do doba Charlesa II nizozemska se flota oporavila budući da je izvukla pouku, dok je moral Engleza bio nizak (zbog nesposobnosti administracije i kuge u Londonu); stoga je vladalo zatišje i mir.

U određenom smislu mir sklopljen u Bredi 1667. bio je n|zozemska pobjeda ili, u najmanju ruku, kompromis. Nizozemci su zamijenili »skupi teret« Novog Amsterdama za Surinam i Pulau-Run (malajski arhipelag)34. Englezi su bili sporazumni da se roba iz prirodnog zaleđa Ujedinjenih provincija (npr. njemačko platno apre- tirano i/ili uskladišteno u Nizozemskoj) smatra nizozemskom. Budući da je ta roba predstavljala većinu izvoza iz Nizozemske u Englesku, sporazum je donekle otupio oštricu Navigacijskih akata35. Usprkos tome, Wilson smatra mir u Bredi »stvarnom prekretnicom u anglo-nizozemskim odnosima« a Carter »padom prosperiteta Nizozemske republike«56. Nešto se očito moralo događati ispod političke površine, i to »nešto« mora da je bilo više od puke prednosti što su je Englezi dobili s Novim Amsterdamom i time blokirali glavnu nizozemsku krijumčarsku »rupu« u engleskim merkantilističkim restrikcijama37. Nije li zapravo engleska mržnja prema Nizozemcima uključivala i »nevoljko divljenje nizozemskom ekonomskom' umijeću«38 i »želju za oponašanjem«39? Nisu li se u engleskoj agroindustrijskoj efikasnosti zbivale važne promjene koje su u osnovi mogle kompenzirati neuspjeh mira u Bredi i pretvoriti Nizozemce u podređenog partnera Engleske?

Ulazak Fran'cuske u rat je nesumnjivo bio posljedica i stimulans te preorijentacije. Francuski upad u Jpanjolsku Nizozemsku 1667. je bio »prijelomni događaj«40 koji je ubrzao mir u Bredi i odmah doveo do Trojnog saveza Engleske, Ujedinjenih provincija i Švedske (četvrte značajne vojne sile u tadašnjoj Evropi). Luj XIV je bio prisiljen na povlačenje a Nizozemci su se »donekle opravdano hvalili 1668. kako su arbitri Evrope i kako su svladali pet kraljeva«. Nije stoga čudo što je Luj bio »opsjednut Nizozemskom«41.

1672. napetost je dosegla vrhunac. Nizozemci su se separatno zaratili s Englezima i Francuzima. Treći anglo-nizozemski (pomorski) rat završio je više-manje bez pobjednika iako su Englezi postigli simbolički uspjeh — pravo na pozdravljanje svojih brodova42. Francuska kampanja na kopnu činila se, naprotiv, spektakularno uspješnom, bar isprva. U tzv. »godini katastrofe«, 1672, Francuzi su osvojili gotovo cijelu Nizozemsku; u političkom metežu koji je uslijedio ubijen je Jan de Witt i režimu Nizozemske republike došao je kraj. Međutim, iako je pobjeda bila na vidiku, sve se završilo neuspjehom. (Zato su Nizozemci nazivali 1672. i »godinom čuda«). No, umjesto da preuzmu nizozemski trgovački sistem, Francuzi su mirovnim ugovorom sklopljenim u Nijemgenu, koji je napokon 1678. okončao dugi i u krajnjoj liniji neodlučan rat, morali opozvati carinske tarife iz 166443.

Stvarni značaj 1672. leži u tome što su, od 1651. pa do tada, i Englezi i Fancuzi smatrali Nizozemce velikim suparnikom. 1672. okomili su se prvenstveno jedni na druge, pa su Nizozemci iznenada postali sekundarni faktor usprkos svojoj nesmanjenoj ekonomskoj snazi44. Naime, troškovi ratovanja su se stalno povećali. Premda je tehnologija oružja ostala u osnovi slična kroz cijelo rano moderno

Page 214: Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

326

razdoblje, značaj konjica45 i opsadnog ratovanja u čemu su se Nizozemci isticali, postajao je sve manji46. Već potkraj sedamnaestog stoljeća demografske posljedice podjele burgundske države počele su se osjećati na vojnom polju. Usprkos bogatstvu, Ujedinjene provincije su bile »premale da unedogled snose nepodnošljiv teret kopnene i pomorske obra