TIV SIRIJE - Centre for Counter Hegemonic Studies...Nečasni rat protiv Sirije, profesora Tima...

TIV SIRIJE

S A R A J E VO 2 0 1 6

Tim Andersoni: Nečasni rat protiv Sirije: Washington, nasilna promjena režima i otpor©

Biblioteka: Publicistika

Izdavač/ Nakladnik:TKD Šahinpašić doo

Za izdavača: Ajdin Šahinpašić

Prevod: Ime i Prezime

Lektura: Ime i Prezime

SMART, Raguž § Barbarić design

Štampa: Grafičar, Bihać

ISBN 978-9958-41-690-3

COBISS.BH-ID 23335430

O autoru

Dr. Tim Anderson je predavač politič-ke ekonomije na Univerzitetu u Syd-neyu u Australiji (The University of Sydney). Bavi se istraživanjem razvoja, prava i samoopredjeljenja u Latinskoj Americi, azijsko-pacifičkom regionu i Bliskom istoku. Objavio je brojne aka-demske radove u raznim publikacijama i naučnim časopisima. Njegovu najno-viju knjigu pod naslovom “Zemljište i održavanje u Papua Novoj Gvineji” objavila je kuća Australian Scholarly Publishing, u Melbourneu, 2015.

Copyright © Prof. Tim Anderson, Glo-bal Research, 2015.

Ova knjiga objavljena je uz odobre-nje autora.

•Washington, nasilna promjena režima i otpor

Tim Anderson

NEČASNIRAT PRO

Priznanje i zahvala

Želim se zahvaliti mojim sirijskim prijateljima, mojim učiteljima, koji su mi pomogli da nešto naučim o njihovoj interesantnoj zemlji i njenoj kulturi, kao i o sukobu u njihovoj zemlji Siriji. Ne mogu ovdje nabrojati sve one koji su daro-vali svoje vrijeme kako bi sa mnom razgovarali, zato ću spomenuti moje dobre prijatelje Remu, Elhama, Jasmine, Ahmeda, Maram, Hanadi, Taniu, Fawaza, Mahera, Iyada, Sameri, Mazena, Ranau, Afraa i Muhameda. Također, želim izraziti zahvalnost za lekcije i pouke koje su mi pružili dvojica uglednih islam-skih učenjaka iz Sirije. Zahvalan sam rahmetli šejhu Mohammed Said Rama-danu al-Boutiju. Izražavam duboko poštovanje prema dostojanstvenom odnosu i humanosti mnogih konzervativnih vjerskih ljudi. Nakon toga, zahvalan sam na susretu sa zapaženim karizmatičnim muftijom Ahmadom Badreddinom Ha-ssounom, koji mi je pomogao da obnovim vjeru u iskrenu duhovnost koja proi-zlazi iz stvarne religioznosti. To je, svakako, dobrodošao mehlem na ranu poslije pseudomuslimana koji, zapravo, ovaj sukob čine mogućim. Uvijek ću se sjećati objašnjenja muftije Hassouna koji mi je pričao o islamu koji karakteriše Siriju “shami islam”. Još jedanput, zahvaljujem se svim mojim sirijskim učiteljima, ali, naravno, ja snosim svu odgovornost za moje vlastite riječi.

Napomena o izvorima

Pažljivi čitalac primijetit će da sam koristio širok spektar izvora uglavnom na engleskom jeziku. To sam učinio ne samo zbog toga što je engleski moj ma-ternji jezik, već zbog toga što su mi na umu čitaoci sa engleskog govornog područja, kojima je ova knjiga prvenstveno namijenjena. Želim da čitaoci mogu dokučiti relevantne izvore. Također, svjestan sam dubokih zapadnih predrasu-da prema ruskim, iranskim, sirijskim i latinoameričkim izvorima. Ponekad se trebalo poslužiti prijevodima, uključujući intervjue koji su iz Sirije. Zapadne izvore koristio sam gdje god je to bilo moguće, i to ne zato što su oni pouzda-niji, već da izbjegnem rizik da budem kritikovan zbog oslanjanja na prosirijske izvore. Zapadni mediji, općenito, užasni su kada je u pitanju izvještavanje o ratu u Siriji, s obzirom da su duboko vezani za opredijeljenost i politiku svojih vlada koje su intervencionistički opredijeljene prema Siriji.

Zbog toga svoje argumente uopće ne zasnivam oslanjajući se na zapadne izvo-re. Međutim, ja ih koristim kako bih okarakterisao pozicije i kako bih pronašao potvrdu i priznanje protiv interesa vlada koje se agresorski ponašaju prema Siriji. Na kraju sam napisao bilješke o posebnim i nezavisnim izvorima.

Sadržaj

1. Uvod: Nečasni rat protiv Sirije [9]

2. Sirija i vašingtonski “Novi Bliski istok” [17]

3. Bombe buradi, pristrasni izvori i ratna propaganda [25]

4. Daraa 2011: Još jedna islamistička pobuna [35]

5. Bashar al-Assad i političke reforme [45]

6. Džihadisti imperije [65]

7. Kooptirani mediji i “čuvari” ljudskih prava [84]

8. Još jedan osvrt na masakr u Houli [105]

9. Fabricirane tvrdnje o hemijskom oružju: Slučaj Istočne Ghoute [118]

10. “Odgovornost da zaštiti” i dupla igra [129]

11. Sankcije i zdravstveni sistem [136]

12. Washington, terorizam i ISIL: dokazi [141]

13. Zapadna intervencija i kolonijalna svijest [153]

14. Ka nezavisnom Bliskom istoku [159]

15. Ostati obaviješten [167]

NEČA SNI R AT PROTIV SIRIJE:Washing to n , nasi l na p ro m je na re žim a i ot p o r

9

Tekst koji je pred nama uvodno je poglavlje knjige Nečasni rat protiv Sirije, profesora Tima Andersona.

Iako svaki rat sadrži puno neistina i prevara, rat u Siriji zasnovan je na ma-sovnim dezinformacijama koje nikada do danas nismo sreli u ovolikom obi-mu. Britansko-australijski novinar Philip Knightley ukazao je na činjenicu da ratna propaganda tipično uključuje depresivno predvidiv oblik demonizacije neprijateljskog vođe, nakon toga, demonizira neprijateljski narod pričama o masakrima, stvarnim ili imaginarnim. (Knightly 2001.) Na ovakav način do-broćudni specijalista oftalmologije Bashar al-Assad postao je novi “izvor zla” u svijetu, i na taj način, prema konzistentnim medijskim prikazima, sirijska vojska nije učinila ništa drugo osim ubijala civile pune četiri godine. Do današ-njeg dana mnogi sirijski sukob promatraju kao građanski rat, narodnu pobunu ili neku vrstu unutrašnjeg sektaškog sukoba. Ovi mitovi su višestruko posti-gnuće i uspjeh velikih sila koje su tokom proteklih 15 godina provodile čitavu seriju operacija s ciljem prevrata i nasilnih promjena režima u regionu Bliskog istoka, svaki od njih na bazi pogrešnog izgovora.

Ova knjiga precizan je akademski rad, ali i snažna odbrana prava sirijskog naro-da da sam odredi oblik društva i politički sistem upravljanja zemljom. Takva po-zicija konzistentna je sa principima međunarodnog prava i prava čovjeka, iako je ona možda iritantna kada je u pitanju senzibilitet Zapada naviknutog, kao što smo to i sami, na pravo intervencije koje smo sebi prispodobili. S vremena na vrijeme primoran sam biti prilično odrješit kako bih izbjegao dupli govor.

U Siriji su velike sile pokušale prikriti svoje djelovanje, koristeći ovoga puta proksi vojske, demonizirajući pritom sirijsku vladu i vojsku, uporno ih optužu-jući za zločine, a zatim pretvarajući se da sirijski narod žele spasiti od njihove

1. Uvod: Nečasni rat protiv Sirijedr. Tim Anderson

TIM ANDER SON 10 NEČA SNI R AT PROTIV SIRIJE:Washing to n , nasi l na p ro m je na re žim a i ot p o r

11

vlastite vlade. Puno manji broj ljudi na Zapadu suprotstavio se ratu u Siriji ne-goli je to bio slučaj sa invazijom na Irak jer su prevareni u pogledu prirode tog sukoba. Na početku 2011. godine imao sam tek bazično razumijevanje o Siriji i njenoj historiji. Međutim, bio sam prilično sumnjičav kada sam počeo čitati novinske izvještaje o nasilju koje je izbilo na južnoj granici Sirije, u gradiću Da-raa. Znao sam da se takvo nasilje, gađanje policije i civila snajperima, korištenje poluautomatskog oružja ne može desiti spontano od običnih uličnih protesta. Bio sam duboko sumnjičav kada su u pitanju velike sile.

Cijeli život slušam laži kojim se pokušavaju opravdati ratovi. Zbog toga sam odlučio istražiti pozadinu sukoba u Siriji, pročitavši na stotine knjiga i članaka, analizirajući veliki broj videosnimaka i razgovarajući sa što je moguće većim brojem Sirijaca koliko god je to bilo objektivno izvodivo. Napisao sam desetine tekstova i posjetio sam Siriju u dva navrata u toku ratnog sukoba. Ova knjiga rezultat je tog mog istraživanja. Nečasni ratovi nisu ništa novo. Kubanski naci-onalni heroj Jose Martí predvidio je, kazavši svom prijatelju, da će Washington pokušati intervenisati na Kubi kako bi spriječio njenu borbu za nezavisnost protiv Španaca. Oni žele isprovocirati rat, napisao je 1889. godine, kako bi imali izgovor za intervenciju, a kad intervenišu iskoristit će pravo posrednika i garan-ta mira kako bi uspostavili kontrolu nad zemljom. Nema kukavičkijeg čina u analima slobodnih naroda, niti hladnokrvnijeg zla. (Marti 1975: 53)

Devet godina kasnije, za vrijeme Trećeg rata za nezavisnost, u eksploziji u luci u Havani uništen je američki ratni brod USS Maine, pri čemu je poginulo 258 američkih mornara, a što je poslužilo kao izgovor za američku invaziju na Kubu. Ovim je Špansko-američki rat kidnapovao pobjedu Kubancima, nakon čega SAD preuzmu kontrolu nad preostalim španskim kolonijama. Dio kuban-ske teritorije je anektiran, a nametnut joj je i kompromitirajući ustav. Nikada nije dokazano da su Španci bili odgovorni za bombaški napad na američki brod Maine. Štaviše, mnogi Kubanci vjeruju da su Amerikanci sami bombardovali vlastiti brod. Spomenik u Havani, u znak sjećanja na poginule mornare, i dalje nosi ovaj natpis: “Za žrtve Mainea, koji su žrtvovani zbog imperijalističkih ambicija, pohlepe i želje za preuzimanjem kontrole na Kubi”. (Richter 1998.)

Američka administracija pokreće na desetine intervencija u Latinskoj Americi to-kom narednog stoljeća. Značajan nečasni rat vođen je pod pokroviteljstvom CIA-e i tzv. “boraca za slobodu”, plaćenika iz Hondurasa, koji su napali vladu Sandinista i narod Nicarague tokom 1980-ih. Modus operandi korišten u tom sukobu ne razli-kuje se puno od metoda rata u Siriji. U Nicaragui je ubijeno više od 30.000 ljudi. Međunarodni sud pravde proglasio je vladu SAD-a odgovornom za niz teroristič-kih napada u ovoj maloj srednjoameričkoj zemlji. Isti sud propisao je nadoknadu štete Nicaragui. (ICJ 1986.) Washington je ignorisao ove odluke suda.

Pojavom “Arapskog proljeća” 2011. godine velike sile su iskoristile priliku politič-ki uzavrele situacije kako bi preuzele inicijativu da nametnu “islamističku zimu”, napadajući nekoliko preostalih nezavisnih država u regiji. Vrlo brzo vidjeli smo uništenje Libije, male zemlje sa najvišim životnim standardom u Africi. NATO bombardovanje i kampanja specijalnih snaga pomogla je grupama Al-Qaide na

terenu. Ove radnje rapidno su potaknule rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a koja je donesena pod izgovorom da osigurava zaštitu civilnog stanovništva proglaše-njem “zone zabrane letenja – no fly zone”. Sada nam je poznato da je to povjere-nje izigrano i da su zemlje NATO saveza zloupotrijebile ograničeno dopuštenje UN-a kako bi svrgnuli libijsku vladu. ( McKinney 2012. )

Naposljetku, dokazi da je Gaddafi namjeravao, izvršio ili pak prijetio da će po-činiti zločine širokog obima, kao što mu se to imputiralo (Forte 2012.) nisu postojali. Genevieve Garrigos iz Amnesty Internationala (Francuska) priznala je da “nema dokaza” koji potkrepljuju ranije tvrdnje njene organizacije o tome da je Gaddafi upotrijebio “crne plaćenike” za činjenje masakra. (Forte 2012. godine; Edwards 2013.) Alan Kuperman, pozivajući se uglavnom na sjevernoa-meričke izvore, ilustruje sljedeće:

Prvo, Gaddafijeva akcija gušenja pobune prema, u glavnini islamskim pobu-njenicima u istočnoj Libiji, bila je znatno slabijeg intenziteta u smislu upotre-be sile, nego je to ranije sugerisano. Zaista postoje dokazi o tome da je njegova vlada poduzela sve mjere ustezanja od prekomjerne upotrebe sile. Islamisti su bili naoružani od samog početka. Prema kasnijim američkim procjenama među hiljadu žrtava koje su pale u prvih sedam sedmica, oko tri posto njih bile su žene i djeca. (Kuperman 2015.)

Drugo, kada su se vladine snage spremale da preuzmu istočnu Libiju NATO je tada intervenisao tvrdeći da je time želio spriječiti masakre koji bi se neminovno dogodili da nije došlo do intervencije. Deset hiljada ljudi poginulo je nakon in-tervencije NATO-a, u poređenju sa njih hiljadu prije intervencije NATO snaga.

Gaddafi je obećao da neće činiti represalije u Benghaziju i nije pronađen nijedan dokaz ili razlog kojim bi se mogle dokazati tvrdnje da je njegova vlada plani-rala počiniti masovna ubistva. (Kuperman 2015.) Šteta je, međutim, učinjena. NATO je predao zemlju u ruke posvađanim grupacijama islamista i prozapad-nih “liberala”. Do tada relativno nezavisna država, uništena je, a Libija je u tom procesu potpuno razorena. Ni četiri godine nakon toga Libija nema funkcional-nu vladu, nasilje se i dalje nastavlja, a agresija na Libiju prošla je nekažnjeno.

Dva dana prije NATO-ovog bombardovanja Libije, još jedna oružana islami-stička pobuna desila se u Daraau, gradu na krajnjem jugu Sirije. Međutim, s obzirom da je ova pobuna dovedena u vezu s protestima pokreta za politič-ke reforme, time je njezin karakter bio maskiran. Mnogi nisu primijetili da su zemlje koje su pobunjenike snabdjele oružjem, a to su prije svega Qatar i Saudijska Arabija, istovremeno o karakteru pobune lansirale lažne vijesti i no-vinske izvještaje posredstvom svojih medijskih mašinerija, Al Jazeere i Al Ara-biye. Postoje drugi razlozi za ovako dugotrajne mitske predodžbe o ratu u Siriji. Mnogim zapadnim posmatračima, liberalima i ljevičarima, kao i konzervativ-nijim slojevima stanovništva, dopala se ideja o njihovoj vlastitoj ulozi spasilaca jednog stranog naroda, govoreći snažno i emotivno o zemlji o kojoj gotovo da uopće nisu ništa znali, i koju nisu razumjeli. Ipak, oni su se priključili toj propagandi koja je za njih značila “pravednu” borbu protiv vladavine jednog


13

“novog diktatora”, stvorivši o sebi vlastitu predodžbu. Ta publika navodno je zaboravila propagandne laži koje su karakterisale neke prethodne ratove, kao i svoje vlastito kolonijalno naslijeđe.

Usudio bih se ići toliko daleko da kažem da je, u nečasnom ratu protiv Sirije, zapadna kultura u potpunosti zanemarila bolji dio svoje vlastite tradicije, ra-zuma, istrajavanja na etičkim principima i traganjem za nezavisnim dokazima u vrijeme sukoba, u korist svoje najgore tradicije, imperijalnih prerogativa za potrebom intervencije, koju prate duboko ukorijenjene rasističke predrasude i loša refleksija nad historijom vlastite kulture. Ta slabost dodatno je poduprta žestokom kampanjom ratne propagande. Nakon što je počela kampanja demo-nizacije sirijskog vođe Bashara al-Assada, uspostavljena je potpuna informa-tivna blokada koja je bila usmjerena protiv bilo koje druge varijante tumačenja događaja, koja bi mogla dovesti u sumnju službenu ratnu verziju lansiranu od strane zapada. Nakon 2011. godine premali broj objektivnih interpretacija rata u Siriji došao je sa Zapada, s obzirom da su svi kritički stavovi praktično bili blokirani kao nepoželjni.

Upravo u tom kontekstu odlučio sam napisati ovu knjigu. Ona je moj doprinos odbrani Sirije i nije prvenstveno namijenjena onima koji su već uronuli u zapad-ne mitove, već onima koji im se žele angažovano i argumentovano suprotstavi-ti. Zbog toga je ova knjiga resurs i doprinos historiji sirijskog sukoba. Zapadne verzije ove priče postale su preduboko zaokupljene svojim vlastitim shvatanjem zbog čega smatram gubljenjem vremena o njima previše lamentirati. Najbolje je, vjerujem, o trenutnim događajima govoriti ono što oni stvarno jesu, a dimnu zavjesu o njima, adresirati kasnije. Ja ne ignorišem zapadne mitove o tom ratu, štaviše, ova knjiga mnoge od njih dokumentuje. Ali pišem o realnosti tog rata.

Zapadna mitologija oslanja se na ideju imperijalnih prerogativa, pitajući se šta “mi” moramo poduzeti u vezi s problemom drugih naroda, što zapravo pred-stavlja prilaz koji nema osnove u međunarodnom pravu ili ljudskim pravima općenito. Sljedeći koraci razmatraju seriju fabriciranih dokaza o povodu, karak-teru i slijedu rata, koji su zemlje NATO saveza i zaljevskih monarhija pokre-nule u znak podrške “sekularnoj demokratskoj revoluciji”. Kad je postalo jasno da to nije plauzibilno, pojavila se druga priča, ona o tome kako oni zapravo žele spasiti ugnjetavanu većinu stanovnika Sirije koji su muslimani suniti od sektaškog alevitskog režima. Nakon toga, kada je postalo očito da su pripadnici antivladinih snaga počinili strašne zločine, i kada je to privuklo pažnju javno-sti, povod za rat mutirao je u opravdanje da je na sceni zapravo rat u sjenci šireg sukoba u okviru kojeg, tvrdi se, “umjereni pobunjenici” ratuju protiv ekstremi-stičkih grupa. Zapadna intervencija je, zbog toga, neophodna, kako bi osnažila te “umjerene pobunjenike” protiv novih ekstremističkih grupa koje su se, odje-danput, misteriozno pojavile i koje predstavljaju prijetnju čitavom svijetu.

To je bila priča B. Nema nikakve sumnje da će Hollywood u narednim godi-nama, na osnovu ovog metascenarija proizvesti puno filmova. Međutim, ova knjiga se naslanja na priču A. Proksi vojske islamista, koje su naoružali regi-onalni saveznici Sjedinjenih Američkih Država (uglavnom Saudijska Arabija,

Qatar i Turska), infiltrirali su se u redove reformskog pokreta otvorivši vatru na sirijske snage reda i na civilno stanovništvo. Za napade zatim optužuju vladu, i isprovociraju oružanu pobunu s ciljem svrgavanja sirijske vlade, i sekularne i pluralne države. To je uslijedilo neposredno nakon otvoreno najavljenih am-bicija SAD-a da žele stvoriti “Novi Bliski Istok”, potčinjavanjem svih zemalja regiona, bilo putem reformi, unilateralnog razoružavanja, ili pak direktnim svrgavanjem legitimne vlasti. Sirija je bila sljedeća na redu, poslije Afganistana, Iraka i Libije. U slučaju Sirije, proksi vojske skrojene su od kombinacije sna-ga Muslimanskog bratstva i vehabijskih fanatika iz Saudijske Arabije. Uprkos povremenoj borbi za prevlast među ovim grupama i njihovim sponzorima, i jednim i drugim zajednička je selefijska ideologija, usmjerena protiv sekularnih ili nacionalnih režima, a konačni cilj im je uspostavljanje vjerske države po njihovoj ideološkoj matrici.

Međutim, vašingtonskim islamistima u Siriji suprotstavila se disciplinovana nacionalna vojska koja se nije raspala po vjerskoj matrici, uprkos brojnim pro-vokacijama. Sirijska država je, također, imala snažne saveznike u Rusiji i Iranu. Sirija nije željela postati drugom Libijom. U ovom višegodišnjem sukobu, nasi-lje je, prema zapadnoj verziji, činila sirijska vojska, koja “ciljano napada” civile. Sa sirijske strane ljudi su bili suočeni sa svakodnevnim napadima terorista na njihove gradove i naselja, škole, bolnice, i masakriranjem običnih građana od strane NATO-ovih “boraca za slobodu”, nakon kojih su slijedili kontraudari vojske. Strani teroristi regrutovani su u desetinama zemalja i to u aranžmanu Saudijske Arabije i Qatara, kojim su pojačale lokalne plaćenike.

Iako se terorističke grupe često oslovljavaju kao opozicionari, militanti, ili su-nitske grupe izvan Sirije, unutar same Sirije, pak, politička opozicija je napustila islamiste već početkom 2011. godine. Protesti su maknuti sa ulica putem nasilja, a većina opozicije, izuzev (Muslimanskog bratstva i nekih u egzilu), priključile su se državi i vojsci, iako ne vladajućoj Ba’ath partiji. Sirijska vojska je prema teroristima postupila brutalno, ali za razliku od navoda zapadne propagande, pružila je zaštitu civilnom stanovništvu. Islamisti pak, brutalno su postupali prema svima, i to na otvoren način. Milioni interno raseljenih ljudi potražili su zaštitu kod vojske i vlade, dok su neki od njih pobjegli iz zemlje. U potrazi za završnim činom okončanja rata velike sile su pokušale svrgnuti sirijsku vlast, ili u nemogućnosti da to postignu, razmatraju uspostavljanje disfunkcionalne države pa čak i njeno rasparčavanje na sektaške državice kako bi time slomile osovinu nezavisnih regionalnih država. Tu osovinu čine Hezbollah u južnom Libanu i Palestinski pokret otpora, pored Sirije i Irana, jedinih dviju zemalja regiona u kojima nema američkih vojnih baza. U zadnje vrijeme – još uvijek zapadnom invazijom, masakrima i okupacijom traumatizirani Irak, postepeno se počeo priključivati ovoj osovini. Rusija, također, počinje igrati važnu, protu-težnu ulogu. Novija historija i ponašanje pokazuje da ni Rusija ni Iran nemaju nikakvih imperijalnih ambicija za koje bi se moglo reći da iole liče na ambicije Washingtona i njegovih saveznika, među kojima su, njih nekoliko, Britanija, Francuska i Turska, bivši kolonijalni gospodari u toj regiji. Sa stanovišta zema-lja osovine otpora, poraz nečasnog rata protiv Sirije značio bi početak zbijanja


15

zajedničkih redova protiv politike velikih sila. Uspješna odbrana Sirije značila bi početak kraja vašingtonskog “Novog Bliskog Istoka”.

Ovo je prikaz situacije na makro planu. Ova knjiga dokumentovat će priču A, a priču B, nastojat će razotkriti. To će učiniti na način da spasi neke bolje zapadne tradicije kao korištenje razuma, istrajavanje na moralnim i etičkim principima i traganjem za nezavisnim dokazima glede ovog sukoba. Nadam se da će ona u tom smislu poslužiti kao koristan resurs. Slijedi kratak prikaz sadržaja knjige po poglavljima.

Drugo poglavlje, Sirija i vašingtonski “Novi Bliski istok”, Siriju pozicionira u kontekst američkih planova za “Novi Bliski istok”, najnoviji u nizu duže histo-rije američkih pokušaja da uspostavi dominaciju regionom.

Treće poglavlje, Bombe buradi, pristrasni izvori i ratna propaganda, adresira problem izvještavanja i razumijevanja sirijske krize. Medijske kuće pokazale su preveliko oslanjanje na jednostrane i pristrasne izvore informacija, koji se svrstavaju na stranu agresora protiv Sirije i koje nipodaštavaju ulogu sirijske vojske. To predstavlja ključnu prepreku na putu razumijevanja nejasnoća u vezi s navodnom upotrebom hemijskog oružja, zločina nad civilima, i stepena po-drške ili opozicije predsjedniku Assadu.

Četvrto poglavlje, Daraa 2011: još jedna islamistička oružana pobuna, na osnovu brojnih izvora rekonstruiše oružanu pobunu podržanu od strane Sau-dijske Arabije u gradiću Daraa, u martu 2011. Ovi oružani napadi prilično su drugačiji od protesta građana koji su zahtijevali reforme, a koje su islamisti, nedugo nakon toga, otjerali sa ulica ovoga grada.

Peto poglavlje, Bashar al-Assad i političke reforme, govori o pokretu za poli-tičke reforme iz vremena kada je Bashar izabran za predsjednika Sirije tokom 2000. godine, pa sve do početka sirijske krize 2011. godine. Iz ovoga možemo vidjeti da su se opozicione grupe koje su bile posvećene reformama u domaćem kontekstu Sirije, praktično sve i jedna suprotstavile napadima na sirijsku drža-vu. Ovo poglavlje, zatim, razmatra ulogu Bashara al-Assada kao reformatora, kao i dokaze o njegovoj popularnosti.

Šesto poglavlje, Džihadisti imperije, bavi se pitanjem kolaboracije selefijskog političkog islama sa imperijalnim silama na Bliskom istoku. Drugačiji od anti-imperijalističkih islamskih tokova u Iranu i južnom Libanu, selefijski politički islam postao je sektaška snaga u konkurentskom odnosu spram arapskog na-cionalizma u Egiptu, Palestini i Siriji, koji se dugo oslanjao na kolaboraciju sa velikim silama. Historija nam nudi važnu pozadinsku priču o karakteru sirijske islamističke revolucije i njenih različitih parola.

Sedmo poglavlje, Kooptirani mediji i čuvari ljudskih prava, identificira propa-gandne tehnike medijskih kanala i mreže organizacija za ljudska prava (Human Rights Watch, Avaaz, i dr.) koje funkcionišu kao megafoni i moderatori, u služ-bi vašingtonske agende. Mnogi od njih, postali su vatreni zagovornici “huma-nitarnog rata”. Jedan broj novijih zapadnih nevladinih organizacija, (primjerice

The Syria Campaign – Sirijska kampanja, The White Helmets - Bijele kacige), osnovale su agencije sa Wall Streeta i to sa posebnom namjenom vođenja neča-snog rata protiv Sirije. Ovo poglavlje dokumentuje niz njihovih fabrikacija.

Osmo poglavlje, Još jedan osvrt na masakr u Houli, detaljno razmatra dokaze iz prvog većeg zločina koji je orkestriran (zahvaljujući uspješnoj primjeni ove teh-nike u slučaju Libije), a koji je sračunat s ciljem da podstakne Vijeće sigurnosti UN-a na odobravanje intervencije. Dok je prva istraživačka grupa Ujedinjenih naroda, ona u Siriji, ustanovila da su dokazi o ovom pitanju proturječni, drugi tim UN-a, onaj izvan Sirije, kojim je predsjedavao jedan američki diplomata, pokušao je odgovornost za oba masakra svaliti na teret sirijske vlade. Ipak, desetine svjedoka su za ovaj zločin optužili islamiste grupacije Farouq, koja djeluje u okviru Slobodne sirijske vojske (FSA), za ubistva provladinih seljana, nakon čega su preuzeli kontrolu nad tim područjem koje su nekoliko mjeseci držali pod kontrolom. Ovo poglavlje, također, elaborira nekolicinu sličnih zlo-čina sa lažnom zastavom (false flag).

Deveto poglavlje, Fabriciranje dokaza o hemijskom oružju: Incident u Istočnoj Ghouti, detaljizira drugi značajniji “false flag” incident od međunarodnog zna-čaja. Ovaj slučaj, koji se dogodio u avgustu 2013. godine, a koji je umalo izazvao široku eskalaciju rata, uključujući i mogućnost pokretanja američkog raketnog napada protiv Sirije, iskorišten je kako bi sirijsku vladu optužio za ubistva više stotina civila, uključujući žene i djecu hemijskim oružjem. Za relativno kratko vrijeme veliki broj nezavisnih izvora, uključujući i sjevernoameričke, opovrgao je ove optužbe. Ipak, uprkos tome protivnici Sirije nastavili su sa lažnim optuž-bama sve do danas, baš kao da su one istinite.

Deseto poglavlje,”Odgovornost da zaštiti” i dupla igra, bavi se pitanjem naj-novije političke doktrine koja predstavlja niz mjera humanitarne intervencije populariziranih kao alat imperijalnog priručnog materijala. Primjena ove dok-trine u Libiji pokazala se katastrofalnom za ovu malu zemlju. Srećom, napori da se ona implementira u Siriji su propali.

Jedanaesto poglavlje, Sankcije i javnog zdravstvo, dokumentuje islamističke napade potpomognute snagama NATO-a na zdravstveni sistem Sirije, koji je povezan sa utjecajem zapadnih ekonomskih sankcija protiv ove zemlje. Ovaj dvosmjerni tok prouzrokovao je enormnu štetu sistemu javnog zdravstva Siri-je. Takvi napadi nisu bazirani ni na kakvim razumnim motivima kojim bi se osigurala podrška lokalnog stanovništva, tako da ih moramo interpretirati kao dio šire strategije čiji je cilj razaranje sistema sirijske države kako bi ona postala ranjivija i podložnija za vanjsku intervenciju.

Dvanaesto poglavlje, Washington, terorizam i ISIL: Dokazi, utvrđuje vezu iz-među velikih sila i najnovije terorističke grupe protiv koje Amerikanci tvrde da se bore. Pravilno informisano mišljenje o ovom kontroverznom pitanju moguće je formirati tek na bazi valjanih dokaza, a tih dokaza je napretek. Mala je ide-ološka razlika između različitih selefijskih islamističkih grupa, a Washington i njegovi saveznici finansirali su i naoružali svaku od njih.


17

Trinaesto poglavlje, Zapadna intervencija i kolonijalna svijest, objašnjava zapadni kulturni mentalni sklop koji je protkan neprestanim kršenjem prava drugih naroda.

Četrnaesto poglavlje, Ka nezavisnom Bliskom istoku, razmatra završnicu si-rijske krize i njene moguće implikacije u regionu Bliskog istoka. Plativši teški danak, Sirijska Arapska Republika, njena vojska i njen narod, godinama uspješ-no pružaju herojski otpor agresiji brojnih i moćnih neprijatelja. Sirija uspijeva opstati zbog žilavog otpora i njenog unutrašnjeg jedinstva, ojačana podrškom nekih snažnih saveznika. Početak ruskih zračnih napada, krajem septembra 2015. godine od izuzetne je važnosti. Značajna je i podrška kopnenih snaga Irana, Iraka i Libana, koje su pritekle u pomoć nezavisnoj Siriji.

Kad napadi na Siriju splahnu, Bliski istok bit će spreman transformisati se, uz veću političku volju i vojnu spremnost proširenih snaga osovine otpora. To će značiti početak kraja vašingtonskog krvavog pira, prolijevanja krvi i nasilne pro-mjene režima, koji haraju regionom Bliskog istoka proteklih petnaest godina.

Nakon invazija na Afganistan i Irak, i razaranja Libije, Sirija je bila sljedeća ze-mlja koju je trebalo uništiti. Washington i njegovi regionalni saveznici unapri-jed su isplanirali scenario za Siriju. Nakon promjene režima u Damasku, Hez-bollah, sirijski saveznik i lider libanskog pokreta otpora Izraelu, bio bi totalno izolovan. U tom slučaju, Islamska republika Iran bila bi jedina preostala država u kojoj ne bi bile prisutne američke vojne baze. Ako bi pokorio i Iran, Washin-gton bi bio u poziciji da kontroliše cijeli Bliski istok, eliminišući na taj način svoje potencijalne konkurente, Rusiju i Kinu. Palestina bi bila izgubljena.

Takav scenario bio je dio vašingtonskog plana stvaranja “Novog Bliskog istoka”. No, to se još uvijek nije ostvarilo. Odlučan i dobro koordiniran otpor, nikad ne treba potcijeniti. Sirijska nacionalna vojska uspjela je odbiti mnogostruke napade fanatičnih islamističkih grupa potpomognutih članicama NATO saveza i zaljev-skim monarhijama. Pritom je podrška Rusije i Irana Siriji, sve vrijeme bila solidna. Također, značajna je činjenica da je Sirija uspjela izgraditi nove oblike saradnje sa slabim, ali rastućim Irakom, tako da jačanje veza između Irana, Iraka, Sirije, Liba-na i Palestine predstavlja regionalni izazov novoj Velikoj igri, našeg doba.

Bliski istok prestao je biti teatar za nadmetanje samo velikih sila. SAD i njihovi regionalni kolaboracionisti (Saudijska Arabija, Izrael, Turska, Qatar i Jordan) su, to nam je sada sasvim jasno, sve vrijeme aktivno uključeni u antisirijski rat, od njegovog početka 2011. godine. Spomenute zemlje iskoristile su najre-akcionarnije sektaške ekstremističke formacije kako bi ostvarile svoje ciljeve. Osovina otpora, s druge strane, ne bi trebala biti shvaćena kao sektaški feno-men. Ova grupa aktera – Islamska Republika Iran, sekularna Sirija, libanski pokret otpora predvođen Hezbollahom i Palestincima – duboko je antiimperi-jalistička. Sirija, kao jedina preostala sekularna zemlja na Bliskom istoku dugo godina važi kao bliski saveznik Irana, uključujući i vrijeme sekularnog Iraka, kada je njime upravljao Saddam Hussein.

2. Sirija i vašington-ski ‘Novi Bliski istok’

Edwards, Dave (2013.) “Limited But Persuasive Evidence – Syria, Sarin, Libya, Lies”, Media Lens, 13 June, online: http://www.medialens.org/index.php/alerts/alert-archive/alerts-2013/735-limited-but-persuasive-evidence-syria-sarin-libya-lies.html

Forte, Maximilian (2012.) “Slouching Towards Sirte: NATO’s War on Libya and Africa”, Baraka Books, Quebec

ICJ (1986.)” Case concerning the military and paramilitary activities in and against Nicaragua (Nicaragua v. United States of America) Merits”, International Court of Justice, Judgement of 27 June 1986, online: http://www.icj-cij.org/docket/?sum=367&p1=3&p2=3&case=70&p3=5

Knightley, Phillip (2001.) “The disinforma-tion campaign”, The Guardian, 4 October, online:http://www.theguardian.com/educati-on/2001/oct/04/socialsciences.highereducation

Kuperman, Alan J. (2015.) “Obama’s Libya

Debacle”, Foreign Affairs, 16 April, online: https://www.foreignaffairs.com/articles/li-bya/2015-02-16/obamas-libya-debacle

Martí, Jose (1975) Obras Completas, Vol. 6, Edi-torial de Ciencias Sociales, La Habana

McKinney, Cynthia (Ed) (2012) The Illegal War on Libya, Clarity Press, Atlanta

Putin, Vladimir (2015) “Violence instead of de-mocracy: Putin slams ‘policies of exceptionalism and impunity’ in UN speech”, RT, 28 September, online: https://www.rt.com/news/316804-pu-tin-russia-unga-speech/

Richter, Larry (1998) “Havana Journal; Re-member the Maine? Cubans See an American Plot Continuing to This Day”, New York Ti-mes, 14 February, online: http://www.nytimes.com/1998/02/14/world/havana-journal-remem-ber-maine-cubans-see-american-plot-continu-ing-this-day.html

Bilješke:


19

Washington je tada iskoristio Saddama radi slabljenja Irana, nakon Islamske revolucije u toj zemlji, koja je izvedena 1979. godine. S druge strane, Iran nika-da nije podržavao sektaško Muslimansko bratstvo u njihovim pokušajima da nasilno sruše sekularnu sirijsku vladu. Iran, naravno, pruža podršku šiitskim muslimanima Hezbollaha, ali je zanimljivo da se Iran najviše demonizira zbog naoružavanja Palestinaca među kojima gotovo da i nema šiija. Ovaj pluralni pristup Irana opovrgava optužbe da je osovina otpora sektaški orijentisana. Poticanje na sektaštvo na Bliskom istoku uglavnom dolazi od strane vašington-skih ključnih saveznika, Saudijske Arabije, ostalih zaljevskih monarhija i Izra-ela, koji se potvrdio etničkim čišćenjem Palestine. Ove zemlje saglasne su sa Amerikom koja region Bliskog istoka smatra slabim i podijeljenim.

Kako to da je Sirija postala cilj agresije? Neprijateljstvo prema Siriji moguće je trasirati unazad, sve do centralne uloge Sirije u arapsko-izraelskim ratovima, posebno ratu 1967. i ratu 1973. koji su u to vrijeme predstavljali zajedničku regionalnu borbu protiv ekspanzije cionističke države.

Nakon toga, podrška Sirije Islamskoj revoluciji 1979. uzrokovala je zategnu-tost odnosa između Sirije i SAD-a. Još od 1980. godine, za vrijeme Carte-rove administracije, Washington je tragao za modalitetima kako da najlakše provede svrgavanje režima u Damasku. Diplomatske depeše koje je Vijeće za nacionalnu sigurnost uputilo američkom Državnom sekretaru Zbigniewu Br-zezinskom, predložilo je izradu temeljite i koordinirane studije, u čiju izradu je, također, trebalo uključiti evropske i partnere Washingtona iz zaljevskih monarhija, kako bi se identifikovao potencijalni alternativni režim koji bi mo-gao i trebao zamijeniti vladu Hafeza al-Assada. Međutim, oni su se tada pribo-javali nezadovoljstva i reakcije sirijskog saveznika, Sovjetskog saveza (SSSR), u slučaju pokušaja svrgavanja sirijskog režima.

Taj dokument, također, je imao u vidu da bi u slučaju povlačenja sirijskih trupa iz Libana (Sirija je poslala svoje trupe u Liban s ciljem zaustavljanja građanskog rata u toj zemlji 1975. godine, gdje su one ostale sve do 2005.), to predstavljalo veliki rizik koji prijeti obnavljanjem građanskog rata u Libanu, što bi u tom slu-čaju dalo povoda Izraelu da se i on uključi u rat na jugu Libana. (NSC 1980.)

Stoga uopće ne iznenađuje činjenica da je Muslimansko bratstvo koje sve vri-jeme važi kao najorganizovanija sirijska opoziciona grupacija, čija historija ko-laboracije sa vanjskim silama seže još u vrijeme 1940. godine, započela je kam-panju krvavih sektaških napada na vladine snage u Siriji da bi njihova oružana pobuna bila skršena u gradu Hami 1982. godine. Tu njihovu pobunu podržali su američki saveznici na Bliskom istoku, Saudijska Arabija, Irak u vrijeme Sad-dama Husseina i Jordan. (Seale 1988: 336-337)

Američki obavještajni podaci iz tog vremena, ocijenili su da se sirijska vlada pokazala pragmatičnom i da jednostavno nije dopustila Muslimanskom brat-stvu da nasilno svrgnu Assada i formiraju vlast Muslimanskog bratstva. (DIA 1982: vii) Međutim, nedugo nakon toga, američki obavještajni analitičari isko-ristili su represivne mjere koje je sirijska vlada primijenila protiv Musliman-

skog bratstva u Hami kako bi Siriju prikazali kao totalitarnu državu. (Wikas 2007: vii) Bila je to korisna fikcija.

Sljedeća strateška promjena odnosa prema Siriji desila se nakon napada na Svjetski trgovački centar u New Yorku, 9. septembra 2001. godine i odluke tadašnje administracije Georgea W. Busha kojom je “objavio rat terorizmu”. Iako su za invazije koje su potom uslijedile, korišteni razni izgovori, već tada su počele ubrzane pripreme za načelni plan o Bliskom istoku. Bivši visoko po-zicionirani američki general Wesley Clark, izjavio je u svojim memoarima, da mu je, dvije sedmice nakon napada od 11. septembra, stariji kolega iz Pentago-na rekao da je već tada donesena odluka za napad na Irak, koji je izveden 18 mjeseci kasnije. Šest sedmica nakon toga, navodi Clark, isti general mu je rekao nešto puno gore od toga, a to je, kako je navedeno u memorandumu Pentagona: “Namjeravamo u vremenskom razmaku od pet godina napasti sedam zemalja”. Prva na listi zemalja predviđenih za invaziju bio je Irak, zatim Sirija, pa onda na kraju Iran. (Clark 2007.)

Irački lider Saddam Hussein dugo je važio kao neprijatelj Sirije zbog njegove oportunističke podrške sirijskom Muslimanskom bratstvu, kao i zbog njegove kolaboracije sa Sjedinjenim Američkim Državama, u dugogodišnjem krvavom ratu protiv Irana. Međutim, sirijska vlada koju je predvodio Hafez al-Assad, podržala je vojnu akciju kojom su iračke snage istjerane iz Kuvajta za vrijeme Prvog zaljevskog rata. (1990.-1991.) Taj rat, bez obzira na to kako ko gleda na Kuvajtsku monarhiju, pokrenut je nezakonito, i u suprotnosti je sa doktrinom o kolektivnoj sigurnosti, kako je ona definisana od strane Ujedinjenih naroda, na osnovu čega su SAD osigurale mandat Vijeća sigurnosti UN-a koje je odo-brilo ovu vojnu intervenciju.

Ipak, i Sirija i Iran, kasnije su se protivili invaziji na Irak koja je izvedena 2003. go-dine, iako je kao rezultat te invazije svrgnut sa vlasti njihov zajednički neprijatelj Saddam Hussein. Invazija na Irak bila je nezakonita i predstavljala je čin agresije.

Neželjene posljedice invazije na Irak i okupacije Iraka, dovele su do promjene u američkoj politici, do pomaka koji je nazvan “preusmjerenjem”. (Hersh 2007.) Nakon što je batistička vlada Saddama Husseina svrgnuta sa vlasti, novoinsta-lirana vlast u Bagdadu promijenila je kurs i uspostavila dobre odnose sa Iranom. Ne samo da su većina stanovnika Iraka šiitski muslimani, iako ne u tolikom broju kao u Iranu, Iračani su, također, razvili stanovit oblik kulture pluralizma, te oni zbog toga nisu željeli stvoriti vjersku državu. Međutim, s obzirom da je iranski neprijatelj, Saddam Hussein, bio uklonjen, stvorena je atmosfera u kojoj se o pitanjima od zajedničkog interesa moglo razgovarati u normalnijoj atmosferi dobrosusjedskih odnosa dviju zemalja. Štaviše, uspostavljanje dobro-susjedskih odnosa počelo je, u stvari, sve više zabrinjavati Washington. Namjera Amerikanaca, u vrijeme kada su potpirivali iračko-iranski rat, i kada su kasnije okupirali ovu zemlju, nije bila motivisana ciljem približavanja Iraka i Irana.

Još 2005. godine državni sekretar SAD-a, Condoleezza Rice, počela je spomi-njati širenje “kreativnog haosa” na Bliskom istoku s ciljem promocije Bushovog


21

plana za “Novi Bliski istok”. (Karon 2006) Učeći iz naslijeđa velikih kolonijalnih sila, Washington je uspostavio novu strategiju “zavadi pa vladaj”. Insajderi Bijele kuće Bushovu strategiju nazvali su “preusmjerenjem”, a ona je podrazumijevala otvoreniju konfrontaciju sa Iranom i izazivanje sektaškog jaza između sunija i šiija...(uprkos tome), na razočarenje Bijele kuće, Iran je uspio sklopiti bliski savez sa predominantno šiitskom iračkom vladom premijera Nuri al-Malakija. (Hersh 2007.) Rice je pred Komisijom za vanjske poslove američkog Senata izjavila da ona primjećuje “novo strateško preustrojstvo” u regionu Bliskog istoka po kojem sunitske zemlje [Zaljevske monarhije] predstavljaju centre umjerenosti dok se Iran, Sirija i Hezbollah nalaze na drugoj strani tog procjepa. (Hersh 2007.)

Zamisao je bila igrati na kartu komunitarnih podjela kako bi se proizveo sukob, posebno u Iraku. Uvježbavanje Crvenog tima američke centralne komande po-čele su 2006. godine pri čemu je vojno planiranje bilo fokusirano na proizvod-nju dubokih podjela po arapsko-perzijskoj matrici, da bi kasnije pažnja bila preusmjerena na “sunitsko-šiitski [za svaki slučaj] prihvatljiviji okvir.” Zami-sao američkih planera bila je bazirana na pretpostavci da je nemoguć “scenario po kojem bi se Arapi i Perzijanci mogli vojno udružiti protiv SAD-a/Zapada”. (Narwani 2011.) Najefektivniji dio te operacije bilo je stvaranje Al-Qaide u Ira-ku (IQI) koju bi finansirala Saudijska Arabija. IQI je po tom scenariju imala zadatak izvoditi sektaške napade na džamije i druge centre iračke zajednice s ciljem zaoštravanja komunitarnih tenzija. Visoki zapadni funkcioneri su, u pri-vatnim razgovorima, priznali da je veliki broj saudijskih milijardera, kao i onih iz drugih zaljevskih monarhija, osigurao “najveći dio finansijskih sredstava za finansiranje sunitskih terorističkih grupa širom svijeta”. (Jones 2014.)

Iako je Al-Qaida u Iraku, poznata i kao Islamska država Iraka (ISI), u početku tvrdila da je pretežno sastavljena od Iračana (Felter i Fishman 2008: 3), nju su saudijske finansije i regrutovanje u dobroj mjeri internacionalizirali. Podaci do kojih su došle američke snage u Sinjaru, na iračko-sirijskoj granici, u oktobru 2007. godine to potvrđuju. Ti podaci govore o jednoj grupi od oko 500 boraca, među kojima su državljani Saudijske Arabije, kao i drugi iz Sjeverne Afrike (Libijci, Alžirci, Tunižani, Marokanci) i drugi. Druge procjene koje datiraju iz 2005. i 2007. također potvrđuju, sa manje ili više sigurnosti, čak i veći broj pripadnika različitih nacionalnosti, među kojima je bilo najviše (40-55 posto) Saudijaca. (Felter i Fishman 2008: 8, 30-31)

Najtragičniji primjer korištenja strategije izazivanja sektaških sukoba svakako je bombaški napad na džamiju Askari u Samarri, na jugu Iraka, koji je izveden tokom 2006. godine, a u kojem je stradalo preko 1000 nevinih civila. Unatoč upozorenji-ma šiitskih vjerskih lidera Iraka, Irana i Libana, koji su pozivali na sustezanje od osvete, ipak je došlo do uzvratnih napada u znak odmazde za zločin u Samarri.

Kada je došlo do hapšenja odgovornih za ovaj zločin, objavljeno je da su ga počinila sedmerica pripadnika jedne ćelije Al-Qaide koju je predvodio jedan Iračanin dok su drugi članovi terorističke grupe bili, jedan Tunižanin, četiri Saudijca i još dva Iračanina. (Ridolfo 2007.) Iako je Al-Qaida od samog po-četka bila uključena, fokus američkih medija i analitičara preusmjeren je na-

mjerno na iračke sektaške podjele. (Worth 2006.) Iako je, svojevremeno, Sad-dam Hussein podržavao Muslimansko bratstvo u Siriji, on u Iraku nije nikada dozvolio djelovanje Al-Qaidinih grupa. Fenomen Al-Qaide novija je pojava, i ona nije nastala samo kao “organska” reakcija na američku okupaciju. Zapadni izvori ponekad priznaju da većina finansija i boraca Al-Qaide dolazi iz Sau-dijske Arabije. (Bruno 2007.) Međutim, ti izvori, također, zamagljuju situaciju tvrdeći da Iran i Hezbollah, s vremena na vrijeme podržavaju Al-Qaidu. (Ka-plan 2006) Ti su navodi, ipak, netačni.

Izrael, sve vrijeme duboko uključen u Plan za “Novi Bliski istok”, pogotovo se aktivirao tokom jula-avgusta 2006. godine. Nakon što je dobio zeleno svjetlo iz Washingtona (Hersh 2006.), Izrael je iskoristio priliku kako bi pod tim izgo-vorom izvršio invaziju na južni Liban. Širi plan Izraela imao je za cilj oslabiti i razoružati Hezbollah. Međutim, nakon što je u tom ratu poginulo čak 1200 Libanaca i 165 Izraelaca, UN su uspjele dogovoriti prekid vatre. Izrael nije uspio ostvariti nijedan cilj invazije. Američki državni sekretar Condoleezza Rice je ovu tragediju, koja je uzrokovala smrt 400 ljudi i pola miliona raseljenih, tek olahko nazvala “porođajnim mukama Novog Bliskog istoka”. (Karon 2006.) Ova izjava potaknula je Ramija Khourija iz bejrutskog Daily Stara da napiše sljede-će: “Washington gotovo na ekskluzivnoj osnovi sarađuje sa arapskim vladama [zaljevskim monarhijama] koje na Siriju gotovo da nemaju nikakav utjecaj, čiji je kredibilitet u očima arapske javnosti beznačajan, čiji vlastiti legitimitet kod kuće sve više postaje upitan i čija proamerička politika ima tendencije da pro-moviše rast [ekstremističkih] islamističkih pokreta”. (Khouri 2006.) Za vrijeme perioda destabilizacije u post-Saddamovom Iraku, Sirija je, što se Washingtona tiče, bila na listi čekanja, ali ne i zaboravljena. Iz diplomatskih depeša koje je objavio Wikileaks saznajemo da je američka ambasada u Siriji bila zabrinuta činjenicom da je, uprkos sankcijama koje su 2005. uvedene Siriji, zbog njenog odbijanja da sarađuje u vezi sa Irakom, Sirija 2006. godine bila čak u snažnijoj poziciji na domaćem i međunarodnom planu nego 2005. godine. Washington je pokušao Damask optužiti za pružanje utočišta iračkim borcima otpora američ-koj agresiji (Sirija je prihvatila više od million iračkih izbjeglica, nakon američke invazije na Irak 2003. godine), ali je američka ambasada privatno priznala da “ekstremistički elementi sve više koriste Siriju kao bazu, ali da SARG [Vlada Sirijske Arapske Republike] poduzima mjere protiv grupa koje tvrde da su pove-zane sa Al-Qaidom”. Bez obzira na ovu činjenicu, ambasada State Departmentu predložila je da poduzme mjere s ciljem “sabotiranja [Sirijskog predsjednika Bas-hara al-Assada] u donošenju odluka kako bi ga destabilizirala i natjerala da plati visoku cijenu za njegove greške”. (Američka ambasada, Damask, 2006.)

U međuvremenu, u toku je bila priprema terena za intervenciju protiv Sirije. Američki State Department je izdvojio sumu od $5 miliona dolara za “Program sirijskih reformi upravljanja” početkom 2006. godine. (Wikas 2007: viii) Busho-va administracija finansirala je medijske kanale i nevladine organizacije u Siriji. Američke diplomatske depeše potvrđuju da je State Department finansirao te-levizijski kanal sirijske zajednice u egzilu, TV Barada, sa sjedištem u Londonu, i Pokret pravde i razvoja. (Whitlock 2011.)


23

Bio je to specijalni program, uspostavljen paralelno sa sličnim projektima, koje su Amerikanci naširoko primjenjivali kroz Nacionalnu fondaciju za šire-nje demokracije (NED), koja se finansirala iz budžeta američkog Ministarstva vanjskih poslova. Finansije za ove aktivnosti osiguravaju se preko posredničkih organizacija u Americi, posebno putem Vijeća za demokraciju (Democracy Co-uncil), koje opet, fondove osigurava preko grantova iz Partnerske inicijative za Bliski istok ( MEPI). Depeše američke ambasade u Damasku iz 2009. godine i kasnije, govore da je Vijeće za demokraciju (DC) primilo $6.3 miliona dola-ra za vođenje Sirijskog programa pod nazivom Inicijativa za jačanje civilnog društva Sirije (CSSI), koja je sadržavala razne koncepte emitovanja uključujući TV Barada-u. Veća suma, približno $12 miliona dolara, kasnije je izdvojena, u periodu između 2005. i 2010. godine, uz napomenu američke ambasade u Da-masku prema State Departmentu, da će sirijska vlada bilo koju vrstu finansira-nja SAD-a, koja bude donirana nezakonitim političkim grupama, “nesumnjivo smatrati činom koji ima za cilj promjenu režima”. Ambasada je bila zabrinuta da bi Sirijska obavještajna zajednica (zloglasni Mukhabarat) mogla već biti du-boko na tragu ovih programa. (Whitlock 2011.) Iako je Bushova administracija uvela čitavu seriju sankcija protiv Sirije, u periodu između 2003. i 2008. godi-ne navodno zbog sirijske uloge u Libanu i Iraku. Istovremeno, Amerikanci su i dalje održavali diplomatske odnose sa Sirijom na visokom nivou. Američka politika se često činila nekoherentnom, ali neprijateljstvo prema Siriji tinjalo je ispod površine tih odnosa. Američka administracija zahtijevala je provođenje liberalizacije sirijske ekonomske politike, ali je pritom blokirala pokušaje Sirije da postane članicom Svjetske trgovinske organizacije (WTO). (Sadat and Jo-nes 2009.) William Rugh, bivši američki ambasador u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, okarakterisao je američku politiku prema Siriji politikom “izolacije i monologa”, dok je bivši analitičar CIA-e, Martha Kessler, izjavila da je cjeloku-pna politika morala biti postavljena na premisi “konteksta u kojem je preovla-davalo uvjerenje kod većine članova američke administracije, da režim [Sirijska vlada] mora pasti”. (Sadat and Jones 2009.)

Takve ambicije uključivale su i vojne pripreme, i to ne samo one konvencionalne prirode. Britanci su već bili uz Ameriku. Dvije godine prije nego što je u Siriji iz-bilo nasilje, bivši ministar vanjskih poslova Francuske, Roland Dumas, izjavio je: “Sastao sam se sa najvišim britanskim dužnosnicima koji su mi priznali da nešto krupno spremaju vezano za Siriju… Britanija je pripremala invaziju po-bunjenika na Siriju. Čak su me pitali, iako ja tada nisam bio ministar vanjskih poslova, da li sam voljan u tome učestvovati.” Dumas kaže da je on to odbio. (Lehman 2013.) Koji su zapravo bili detalji tog plana iz 2009. godine nejasno je. Bez obzira na to, SAD imaju dugogodišnje iskustvo u nečasnim, tajnim ra-tovima, koje su vodile preko svojih proksija u Latinskoj Americi (El Salvador i Nicaragua), u Africi (Zair i Angola) i na Bliskom istoku. (Afganistan) Nakon što je predsjednik Bush proglasio svoj Rat protiv terorizma 2001. godine, pri-ručnik američke vojske o vođenju nekonvencionalnog ratovanja (UW) nekoliko puta bio je mijenjan, kako bi mu se dodao niz aktivnosti koje SAD trebaju uzeti u obzir, kako bi ostvarile svoje ciljeve i ambicije. Verzija ovog priručnika

iz 2008. godine citira drevnog kineskog historičara rata Sun Tsua: “poraziti neprijatelja bez borbe, vještina je najviše vrste”. (US Army 2008: 1.1) To znači da je i učinkovito i efikasno razvijati ona sredstva koja ne znače direktnu vojnu konfrontaciju. Ovaj priručnik predviđa nekonvencionalni rat koji treba voditi, bilo pomoću ili bez surogata, citirajući ranije primjere iz Nicarague i Afganista-na. Spomenuti priručnik naglašava “jasno definisanu svrhu nekonvencionalnog rata - UW [što podrazumijeva] pružanje podrške pobunjeničkim grupama, po-kretima otpora i konvencionalnim vojnim operacijama”. (US Army 2008: 1.1-1.2) Tako vođen nekonvencionalni rat, upravo je ono što je pripremano za Siri-ju, prije događaja koji su se desili u drugoj polovini 2010. i 2011. godini u Egiptu i Tunisu, a koji su postali poznati kao Arapsko proljeće. Taj model je, zapravo, nastavak strategije Al-Qaide (ili Islamske države) u Iraku, koji je naslonjen na mrežu sirijskog ogranka Muslimanskog bratstva, i uvijek za saradnju raspolo-ženih, sektaški orijentisanih i podlih Saudijaca.

Da je kojim slučajem Sirija bila izolovana poput Iraka i Libije, desilo bi se da ovaj plan bude jednostavnije proveden. Međutim, vojska NATO-a i proksiji arapskih zaljevskih monarhija, suočili su se sa osovinom otpora (Axis of Resi-stance), zajedno sa nekim moćnim saveznicima, koji imaju ogromno iskustvo u ratu sa sektaškim provokatorima.

Bilješke:

Bruno, Greg (2007.) “Profile: Al-Qaeda in Iraq”, Council on Foreign Relations report, Washin-gton Post, 19 November, online: http://www.washingtonpost.com/wpdyn/content/artic-le/2007/11/19/AR2007111900721.html

Clark, Wesley (2007.) A Time to Lead: for duty, honor and country, St. Martin’s Press, London

DIA (1982.) “Syria: Muslim Brotherhood Pre-ssure Intensifies”, Defence Intelligence Agency (USA), May, https://syria360.files.wordpress.com/2013/11/dia-syria-muslimbrotherhoodpre-ssureintensifies-2.pdf

Felter, Joseph and Brian Fishman (2008.) “Al-Qa’idas’s Foreign Fighters in Iraq: a first look at the Sinjar records”, Combating Terrorism Center at West Point, New York, online: https://www.ctc.usma.edu/posts/al-qaidas-foreign-fighters-in-iraq-a-first-look-at-the-sinjar-records

Hersh, Seymour (2006.) “Watching Lebanon”, The New Yorker, 21 August, http://www.

newyorker.com/magazine/2006/08/21/watc-hing-lebanon

Hersh, Seymour (2007.) “The Redirection”, New Yorker, 5 March, online: http://www.newyor-ker.com/magazine/2007/03/05/the-redirection

Jones, Owen (2014.) “To really combat terror, end support for Saudi Arabia”, The Guardian, 1 September, http://www.theguardian.com/com-mentisfree/2014/aug/31/combat-terror-end-sup-port-saudi-arabia-dictatorships-fundamentalism

Kaplan, Eben (2006.) “The Al-Qaeda-Hezbollah Relationship”, Council on Foreign Relations, 14 August, online: http://www.cfr.org/terrorist-or-ganizations-and-networks/al-qaeda-hezbollah-relationship/p11275

Karon, Tony (2006.) “Condi in Diplomatic Di-sneyland”, Time, 26 July, http://content.time.com/time/world/article/0,8599,1219325,00.html

Khouri, Rami (2006.) “Birth pangs of a New


25

Ratna propaganda često zahtijeva napuštanje zdravog razuma i principa, a ne-časni rat protiv Sirije to upravo demonstrira u izobilju. Kontinuirani protok informacija o zločinima – “bombama buradima”, hemijskom oružju, “ubijanju na industrijskom nivou”, ubijenim bebama – prožimaju sve pore zapadnih me-dijskih izvještavanja o Siriji. Ono što je zajedničko kod svih tih izvještaja je da svi sirijskog predsjednika i sirijsku vojsku portretiraju kao monstrume koji vrše pokolj civilnog stanovništva, uključujući i djecu. Međutim, kad se pažljivije analiziraju, sve te priče, vidi se da su one zapravo lansirane iz jednostranih izvora. Nas svakodnevno podvrgavaju ispiranju mozga.

Uobičajeno etičko poimanje principa novinarstva, kao što su izbjegavanje su-koba interesa, traganje za nezavisnim dokazima i propitivanje i diskvalifikacija svih tvrdnji koje lansiraju zaraćene strane kako bi potvrdile svoju verziju priče, potpuno se ignorišu u većini zapadnog medijskog diskursa.

Ovu ionako zatrovanu atmosferu još više produbljuje fabriciranje dokaza ko-jim se filuje lahkovjerna javnost, iako su se na isti način pokušale opravdati invazije u prošlosti (na Irak 2003.) i nečasni rat (u Libiji, 2011.), a o kojima još uvijek postoji svježe sjećanje u glavama ljudi. Kao i u slučaju ranijih ratova, cilj ove propagande je u potpunosti demonizirati neprijatelja, koristeći se učestalim tvrdnjama o počinjenim zločinima i na taj način mobilizirati široku podršku javnosti za rat. (Knightley 2001.) Ipak, čak i u ratnim okolnostima, odanost principima objektivnosti i istine neophodna je kada se razmatraju problematič-ni dokazi; u najmanju ruku onda kada želimo saznati istinu. Zaraćene strane uvijek imaju interes da diskredituju i delegitimiziraju svoje protivnike. Zbog toga dokaze jedne strane u sukobu uvijek moramo suprotstaviti argumentima protivnika s velikom dozom skepticizma.

Middle East”, Daily Star, July, http://www.dail-ystar.com.lb/GetArticleBody.aspx?id=113043

Lehmann, Christof (2013.) ‘Dumas, “Top British officials confessed to Syria war plans two years before Arab Spring”, NSNBC, 1 June, online: http://nsnbc.me/2013/06/16/dumas-top-british-officials-confessed-to-syria-war-plans-two-ye-ars-before-arab-spring/

Narwani, Sharmine (2011.) “Pentagon game to divide Iranians and Arabs”, Salon, 26 October: http://www.salon.com/2011/10/26/pentagon_game_to_divide_iranians_and_arabs/

NSC (1980.) “Syria July 16, 1980”, National Secu-rity Council, 4203XX, Memorandum for Zbigni-ew Brzezinski, declassified document

Ridolfo, Kathleen (2007.) “Iraq: Samarra Bom-bing Set Off Year Of Violence”, Radio Free Eu-rope, Radio Liberty, 12 February, online: http://www.rferl.org/content/article/1074662.html

Sadat, Mi H and Daniel B Jones (2009.) “U.S. Fo-reign Policy Towards Syria: balancing ideology and national interests”, Middle East Policy Co-uncil, Summer, Volume XVI, Number 2, online: http://www.mepc.org/journal/middle-east-po-licy-archives/us-foreign-policy-toward-syria-ba-lancing-ideology-and-national-interests?print

Seale, Patrick (1988.) Asad: the struggle for the Middle East, University of California Press, Ber-keley CA

US Army (2008.) “Army Special Operations For-ces: Unconventional Warfare”, FM 3-05.130, Uni-ted Stats Army John F. Kennedy Special Warfare Center and School, Fort Bragg NC

US Embassy Damascus (2006.) “Influen-cing the SARG in the end of 2006”, Cable to US State Department, Wikileaks, 13 De-cember, online: https://wikileaks.org/plusd/cables/06DAMASCUS5399_a.html

Whitlock, Craig (2011.) “U.S. secretly backed Syrian opposition groups, cables released by Wi-kileaks show”, Washington Post, 17 April, onli-ne: https://www.washingtonpost.com/world/us-secretly-backed-syrian-opposition-groups-cables-released-by-wikileaks-show/2011/04/14/AF1p9hwD_story.html

Wikas, Seth (2007.) “Battling the Lion of Da-mascus: Syria’s domestic opposition and the Asad regime”, Washington Institute for Near East Policy, Policy Focus #69, May, http://www.washingtoninstitute.org/policy-analysis/view/battling-the-lion-of-damascus-syrias-domestic-opposition-and-the-asad-regim

Worth, Robert F. (2006.) “Blast Destroys Shri-ne in Iraq, Setting Off Sectarian Fury”, New York Times, 22 February, online: http://www.ny t imes .com /20 0 6/02/22/internat iona l /middleeast/22cnd-iraq.html?_r=0

3. Bombe buradi, pri-strasni izvori i ratna propaganda


27

Ne radi se o tome da je jedna strana u sukobu nesposobna da shvati svog pro-tivnika, već o tome da su sve tvrdnje i jedne i druge strane uvijek uvjetovane njihovim posebnim interesima. Zbog toga uvijek moramo imati u vidu pristra-snost. Ako nema načina da se provjeri izvor i valjanost dokaza, te ako su ti dokazi jednostrani i cilj im je opravdati poteze jedne strane, oni se moraju od-baciti kao bezvrijedni u forenzičkom smislu. Isključivanje jednostranih dokaza bazirano je na općeprihvaćenim principima koji se primjenjuju u krivičnom pravu. Takvi dokazi imaju vrijednost samo u slučaju ako su usmjereni protiv jedne zaraćene strane, kao kod priznavanja, ili kad ima šta reći o mentalitetu strane koja ih pokušava prodati za istinite.

Ova načela primjenjuju se bez obzira govori li se o prirodi ratnog nasilja, javnog mnijenja ili pak političke lojalnosti. Na primjer, kada naoružane islamističke grupe i njihovi pomagači tvrde da njihov smrtni neprijatelj, Sirijska arapska voj-ska vrši masakre nad civilima (e.g. AP 2015.), takva tvrdnja je skoro beznačajna. Sasvim je očekivano da zaraćene strane jedna drugu optužuju koristeći se pro-pagandom i oružjem. Lažne tvrdnje o zločinima vladinih snaga u upotrebi su od samog početka sukoba. Poglavar jednog manastira u Homsu, majka Agnes-Ma-riam, odbacila je kao netačne tvrdnje o zločinima sirijske vojske koje su lansirali neki pripadnici Slobodne vojske Sirije tokom 2011. godine, pri čemu su prizori ubijenih civila reciklirani u medijima koje su emitovali islamisti. (SANA 2011.) Na isti način, američki novinar Nir Rosen ubijene borce sirijske oružane opo-zicije predstavio je kao “nevine civile koje su pobile sirijske sigurnosne snage”. (Rosen 2012.) Koja se pouka iz ovoga može izvući? Budite obazrivi spram jedno-stranih priča o zločinima. One u najboljem slučaju mogu služiti kao povod koji bi trebao potaknuti na nezavisni proces traganja za nezavisnim dokazima.

Iz istih razloga, kada Katarska monarhija (koja je investirala milijarde dolara u oružane napade na Siriju) prezentira anonimne, plaćene krunske svjedoke, sa fo-tografijama velikog broja unakaženih tijela, okrivljujući sirijsku vojsku da je “po-činila masakre na industrijskoj razini” (O’Toole 2014; Jalabi 2015), trebalo bi biti jasno da su ti dokazi jednostrani i nepouzdani. (Smith-Spark 2014; MMM 2014.)

Činjenica da te dokaze nudi jedna zaraćena strana u sukobu pred samo odr-žavanje Mirovne konferencije u Genevi, morali bi biti još ozbiljniji razlog za sumnju u te dokaze.

Bez istinski nezavisnih dokaza koji bi potvrdili tvrdnje svjedoka, nemoguće je verificirati, koje su godine, pod kojim okolnostima, pa čak i u kojoj zemlji ti snim-ci napravljeni. Oni koji finansiraju i naoružavaju sektaške grupe masakrirali su hiljade ljudi tokom proteklih nekoliko godina, u ratovima u Afganistanu, Iraku i Siriji. Ne nedostaje fotografija mrtvih tijela. Činjenica da zapadni medijski izvori ponavljaju te optužbe, koristeći svoje advokate, (koje, također, plaća Qatar), kako bi od ničega progurali svoj argument kao istinu. (Cartalucci 2014; Murphy 2014.) Ovo pokazuje njihovo ograničeno razumijevanje pojma nezavisnih dokaza. Isti principi primjenjuju se kada se radi o polaganju prava na legitimitet.

Tvrdnje službenika vlade SAD-a kojima se otvoreno (i u suprotnosti sa norma-ma međunarodnog prava) traži “promjena režima” u Siriji, te kako je predsjed-

nik Assad “izgubio legitimitet” (e.g. Hilary Clinton na Al Jazeeri 2011.) treba tretirati sebičnom i jednostranom propagandom.

U slučaju tvrdnji Washingtona u vezi s avgustovskim napadom u istočnoj Ghouti 2013. godine u kojem je, navodno, korišteno hemijsko oružje, američka administracija, i neke od njenih ugrađenih agencija pokušale su iskoristiti tele-metriju i neke druge oblike posrednog dokazivanja kako bi implicirale sirijsku vojsku u ovaj zločin. (Gladstone and Chivers 2013; HRW 2013.) Međutim, na-kon što su te tvrdnje opovrgnute nizom nezavisnih dokaza (Lloyd and Postol 2014; Hersh 2014; Anderson 2015.), Washington i njegova medijska periferija su jednostavno nastavili sa ponavljanjem tih istih diskreditovanih optužbi. U ratnim okolnostima, rijetki su oni dovoljno odvažni da kažu kako je “car go”.

Još više pažnje potrebno je posvetiti u situaciji kada dokazi jedne od zaraćenih strana rade protiv njenih vlastitih interesa. Na primjer, tokom 2012. godine za-padni mediji intervjuisali su trojicu komandira Slobodne sirijske vojske (FSA) u Halepu (Aleppo). Svih trojica priznali su da ih lokalno stanovništvo ne podnosi, a da sirijski predsjednik uživa podršku većine stanovnika. Jedan je izjavio da Assad uživa 70 posto podrške (Bayoumy 2013.) u tom pretežno sunitskom musliman-skom gradu. Drugi je kazao da lokalno stanovništvo: “…svi redom, lojalni su Bas-haru, i oni nas špijuniraju”. (Abouzeid 2012.) Treći je izjavio da su svi stanovnici “…doušnici koji nas mrze…. Okrivljuju nas za uništavanje”. (Abdul-Ahad 2012.) Iako je ovo anegdotalni dokaz jer je suprotstavljen interesima strane u sukobu koja ga navodi, on ipak ima svoju važnost jer nije upotrijebljen u vlastitu korist.

Na isti način, kada su šefovi vlada NATO-a tvrdili da je predsjednik Assad “davno izgubio svaku vrstu legitimiteta”, interni izvještaj NATO-a ocijenio je da oko 70% Sirijaca podržava Assada, a da 20 posto njih je neutralno, a 10 posto Sirijaca podržava pobunjenike. (World Tribune 2013; BIN 2013.)

Iako ne postoje pojedinosti koje je moguće pronaći u javnom domenu o me-todama na osnovu kojih su ove procjene donesene, one ipak imaju određenu važnost budući da te procjene nisu motivisane vlastitim interesima već na nji-hovu štetu. Nadalje, te procjene približno su jednake ishodu predsjedničkih izbora koji su održani u junu 2014. godine, na kojima je Bashar al-Assad dobio 65 posto podrške svih glasača s pravom glasa, što je oko 88.7 posto glasačkog tijela od 73.4 posto izlaznosti na izbore. (Idea International 2015.) Najčešća i najfrapantnija greška zapadnih medija koji se bave izvještavanjem o sirijskoj krizi, svakako je neobično oslanjanje na pojedinačni ljudski izvor informacija, u ovom slučaju radi se o osobi koja živi u Londonu, a koja sebe naziva Sirijskim opservatorijem za ljudska prava (SOHR).

Većina izvještaja o broju režimskih žrtava i ogromnoj kolateralnoj šteti dola-zi upravo iz ovog izvora. S druge strane, poznato je da je ta osoba po imenu Rami Abdul Rahman određeno vrijeme na svojoj web stranici isticao zastavu Slobodne sirijske vojske koja djeluje pod političkim vođstvom Muslimanskog bratstva. (SOHR 2015.)

On tvrdi da informacije prikuplja od mreže svojih saradnika u Siriji i obližnjih zemalja. Logično je zaključiti da te informacije dolaze is anti-vladinih izvora. Me-


29

dijski kanali koji se oslanjaju na ovaj otvoreno pristrasni izvor informacija podri-vaju svoj vlastiti kredibilitet. Možda im nije ni stalo do toga da li su informacije tačne ili ne. Činjenica da zapadne vlade općenito većinom podržavaju liniju Mu-slimanskog bratstva kada je u pitanju sirijski sukob, (sektaški narativ protiv seku-larne države) čini ih manje zabrinutim za objektivnost izvora. Ti kanali redovno prezentuju verziju priče koju lansira SOHR, često čak i sa impresivno zvučećim brojem žrtava, kao da su one tačne. (e.g. AP 2015; Pollard 2015.)

Negiranje tih tvrdnji od strane “režima” pokatkada se doda u paragrafu 7 ili 8, kako bi se ostavio dojam o objektivnom novinarstvu. Abdul Rahmanove povremene kritike rivalskih selefijskih grupa (poput DAESH-ISIL-a) vjerojatno njegovim izvještajima daju privid kredibiliteta. U svakom slučaju, nepromišlje-no prihvatanje ovih jednostranih i pristrasnih izvještaja važan je oslonac odr-žavanju u životu zapadnih mitova o tome kako sirijska vojska ne čini gotovo ništa osim ubijanja civilnog stanovništva.

Gotovo identičan problem može se primijetiti i u kampanji vođenoj u periodu od 2014.-2015. protiv korištenja “bombi buradi”, u kojoj se navodi da je specifična vrsta bombe koju je koristila sirijska ratna avijacija (koja se sastoji od pogonskog goriva i šrapnela), odgovorna za masovne civilne žrtve. Robert Parry (2015.) ističe važan momenat kad kaže da bilo koja vrsta improvizovane bombe koja se “baca iz helikoptera” ima daleko manje razarajući i nediskriminatorni učinak od većine raketnih napada, a da ne govorimo od municije koja sadrži osiromašeni uranij, napalm, bijeli fosfor i klasterne municije koju koristi Washington.

Ipak, ovdje nije riječ samo o problemu tehnologije per se, već se radi o jednom novom metodu širenja straha koji ima za cilj osiguravanje podrške ratu protiv Sirije, tvrdeći kako sirijska vojska, zapravo, ne radi ništa drugo osim ubijanja civila. Navodno “nebirajuća” priroda ovog “novog” oružja, prosto se nameće konstantnim ponavljanjem ovog slogana.

Bez obzira na to, ogromna većina lokacija za koje se tvrdi da su u napadima na njih upotrebljavane bombe buradi, u periodu od 2014.-2015. godine, zapravo su mjesta koja su već više godina naseljena raznim sektaškim islamističkim bandama: sjeveroistočni dio Halepa, predgrađe Douma sjeveroistočno od Da-maska i Raqqa na istoku sirijske pustinje.

Human Rights Watch čije je sjedište u Washingtonu (usko vezano za Vijeće za vanjsku politiku, neformalni organ američke vanjske politike - Council on Foreign Relations) publicirao je mapu koja pokazuje mjesta gdje je bačeno na stotine ovih bombi buradi u sjeveroistočnom dijelu Halepa koji se nalazi pod kontrolom opozicionih snaga (HRW 2014). Opozicija u ovim dijelovima službe-ni je ogranak organizacije Al-Qaide u Siriji (Jabhat al-Nusra), koja je u savezu sa Islamskim frontom iza kojeg stoji Saudijska Arabija (a dio konglomerata grupa bivše Slobodne sirijske vojske koju čine Harakat Ahrar as-Sham, Suqur as-Sham, Liwa at-Tawhid, Jaysh al-Islam, Jabhat al-Kurdiyya, Liwa al-Haqq and Ahrar as-Sham), a kasnije i Islamske države u Iraku i Levantu (ISIL), turkistanske Islam-ske partije i Vojske pobjede. Skoro sve navedene vojne formacije zvanično su na međunarodnom planu proglašene terorističkim organizacijama koje su odgo-

vorne za višestruke zločine u Siriji. Uopće ne iznenađuje činjenica da sirijska vojska redovno bombarduje naoružane grupe koje se nalaze na ovom području.

Suprotno mitu o “umjerenim pobunjenicima”, terorističke grupe veoma često sarađuju. Na primjer, visoko pozicionirani vođa Slobodne sirijske vojske koju podržava vlada SAD-a, Abdel Jabbar al-Okaidi, prilično je otvoren u vezi sa činjenicom da zajedno sarađuje sa formacijama ISIL/Daesh-a. (see Eretz Zen 2014.) FSA također, od samog početka, tijesno sarađuje s drugom vodećom grupom Al-Qaide, Jabhat al-Nusrom.

Tvrdnje izvora informacija o civilnim žrtvama gotovo ekskluzivno dolaze od islamističkih grupa, ili pak aktivista koji djeluju u sadejstvu s njima. Te njiho-ve tvrdnje kasnije magnificiraju zapadni mediji i neke nevladine organizacije za ljudska prava koje su, također, u praktičnom smislu, nerazdvojne od vanjske politike zapadnih zemalja.

Broj žrtava tipično se objavljuje od strane Sirijskog opservatorija o ljudskim pravima stacioniranog u Velikoj Britaniji, (SOHR 2015.), Sirijske mreže za ljud-ska prava, također, u Britaniji, (SN4HR 2015.), ili istanbulskog Centra za do-kumentaciju povreda u Siriji. (VDC 2015; Masi 2015.) Svi ovi centri bliski su islamističkim grupama, ali obično su javno distancirani od ISIL-a. VDC je do-kumentovao neke žrtve u Siriji kao šehide revolucije (vidi Sterling 2015.b.), ali poenta je u tome da su svi ti centri, u stvari, pristrasni zastupnici opozicionih snaga, sektaških islamista koji su odani ideji nasilnog svrgavanja sirijske države te su stoga visoko motivisani da iznose neistine o sirijskoj vojsci.

Vrhovni komandant u propagandnom ratu, američki predsjednik Obama, njihov je predvodnik, tvrdeći da sirijska vojska “koristi bombe buradi kako bi masakri-rala nevinu djecu”. (Obama u Mosendz 2015.) Budući da nikad nisu pronađeni dokazi o tome da je predsjednik Assad imao namjeru ubijati djecu, Parry (2015.) je potpuno u pravu kada takvu tvrdnju naziva “bezobraznom i prevarantskom propagandom”. Bijelu kuću u tome podržavaju “ugrađeni posmatrač”, Human Rights Watch, čiji šef Kenneth Roth opsjednuto ponavlja riječi bombe buradi, a otkriven je kako objavljuje fotografije razorene Gaze i Kobanea, lažno tvrdeći da su to fotografije Halepa nakon njegovog bombardovanja od strane Assadovih trupa. (MOA 2015; Interventions Watch 2015.) Zapravo te fotografije pokazuju učinak izraelskog, američkog i ISIL-ovog bombardovanja. Recikliranje fotografi-ja poginulih žrtava rata postala je uobičajena rutinska pojava. Međutim, temelji na kojima počiva zapadna ratna propaganda baziraju se na upornom oslanjanju na jednostrane i pristrasne izvore. Kampanja u vezi bombi buradi očigledno je osmišljena da legitimizira sirijsku vladu i njenu vojsku, a vjerovatno i da spriječi ili uspori napade na islamističke grupe. Bez obzira na to, sirijska vlada se za bombardovanje dijelova zemlje koju drže teroristi nikom ne izvinjava.

Većina civila u područjima koja su bombardovana bombama buradima već dav-no je napustila ta naselja. U januaru 2015. godine Reuters (2015.a) je objavio videosnimak nekih od posljednjih evakuacija Doume koju je obavila sirijska vojska. Nekoliko mjeseci kasnije ista agencija je zapomagala zbog masakra ci-


31

vila u Doumi, posredstvom aktivista SOHR-a koji je navela kao izvor. (Reuters 2015.b) Ponavljanje ovih izmišljenih tvrdnji od strane islamista, s njima po-vezanih aktivista i njihovih zapadnih pomagača, (za informacije na Avaazu, Bijelim kacigama i Sirijskoj kampanji, vidjeti Sterling 2015.a i Mint Press 2015.) prouzrokovalo je naslove poput Bombe burad sirijskog režima ubile više civila nego ISIL i Al-Qaida zajedno. (Masi 2015.) Ovakvi naslovi implicitno prizivaju još žešće napade na Siriju. Fotografije ubijenih i ranjenih žena i djece u napu-štenim gradovima naseljenim oružanim grupama jednostavno su pozajmljene iz drugih kontekstualnih situacija. Amnesty International (USA) uglavnom je usvojila priču o bombama buradi, zajedno sa izmišljenim brojem ubijenih civi-la. Ipak, Amnestyju je svojstvena metodološka slabost oslanjanja na jednostra-ne izvore kao i VDC, SN4HR i SOHR. Prozapadna sklonost Amnestyja dovela je ovu organizaciju do toga da ponavlja gluposti koje je NATO već konstruisao u drugim situacijama, poput onih u Kuvajtu i Libiji. (Vidi Sterling 2015.b)

Sve što smo gore naveli ne znači da sirijska vojska nije ubijala civile, pogotovo one koji su živjeli zajedno sa terorističkim grupama. Međutim, mnogi Sirijci, čije su porodice direktno pogođene terorističkim napadima, postavljaju pitanje zbog čega vladine trupe nisu, također, bombardovale područja kao što je Douma, sjeveroi-stočno od Halepa i Raqqai. Ti građani tvrde da su jedini civili koji su tamo ostali zapravo oni koji podržavaju preostale bande poznate po presijecanju grkljana.

Amerika svakako nije oklijevala bombardovati pripadnike otpora okupaciji Iraka u Faludži (Irak), tokom 2004. godine. (Democracy Now 2005.) Ipak, u Siriji su stvari bile sasvim drugačije, kako je izjavio jedan bivši pripadnik rusko-sirijske državne milicije: “Islamisti se namjerno skrivaju iza civila. Ali, da smo zaista po-ubijali sve one koji pružaju podršku neprijatelju, distrikt Douma bi davno već bio uništen – on bi naprosto bio poravnat tenkovima za jedan jedini dan, kao što to neki sirijski tvrdokorci traže već duže vrijeme. Ali, Assad to ne želi…naš zadatak je da pokušamo ujediniti zemlju. Zbog toga, prije svake vojne akcije, nama je stro-go naređeno da ne smijemo pucati na civile ni pod kakvim okolnostima. Ako se desi na neki civil pogine, uvijek se provodi istraga, a ako se ustanovi krivica, slijedi prijeki vojni sud”. (Mizah 2015.) Ovaj rezon jednostavno se ignoriše u samoop-sjednutim i bezobzirnim zapadnim raspravama o sirijskom ratu.

Oni koji provode ispitivanje javnog mnijenja izvan Sirije morali bi posebno po-vesti računa i biti pažljiviji kada olahko donose zaključke o situaciji u ratom ra-zorenoj Siriji. Na primjer, iako britanski ORB International nije državna agen-cija, ona ipak djeluje unutar i finansirana je u neprijateljski orijentisanoj zemlji spram Sirije, i aktivno je angažovana u rasprave koje su od interesa za zaraćene strane. Slučaj koji to potvrđuje je sljedeći: Istraživanje javnog mnijenja koje je provedeno polovinom 2014. godine sugerisalo je da “tri od pet Sirijaca podržava međunarodnu vojnu intervenciju”. (ORB 2014: Table 1) Ovakav zaključak uisti-nu zaokuplja pažnju zapadnih vlada i ovaj broj je naprosto nerealan. Prije svega, oni građani Sirije koji podržavaju vladu (a koji prema najvećem broju istraži-vanja čine većinu stanovništva) uvijek su bili protiv vojne intervencije. Drugo, većina sirijske opozicije, također, protivi se stranoj intervenciji. Najopsežniji

dokument sirijske opozicije, Damaščanska deklaracija (2005.), podjednako se protivi oružanim napadima na vladine snage i stranoj intervenciji. Jedino su se Muslimansko bratstvo, neke ličnosti u egzilu, i još neke kurdske grupe ot-cijepile od opozicije. Tvrdnje da 60 posto građana Sirije, nakon tri godine rata, i ogromne patnje sirijskog naroda, kojim su kumovale, u velikoj mjeri, inter-vencije snaga zemalja NATO pakta i zaljevskih monarhija, želi takvu vrstu strane intervencije naprosto ne odgovaraju činjeničnom stanju. To je navod koji odgovara nereprezentativnom uzorku koji daje prednost onima koji podržavaju oružanu opoziciju. Stoga je neophodno analizirati način na koji ORB prikuplja podatke. Njihove metode su netransparentne. Ova organizacija sa sjedištem u Britaniji provodi istraživanja javnog mnijenja na način da upošljava mali broj Sirijaca s kojima komuniciraju telefonom i putem interneta. Ovi lokalni akteri obučavaju se kako da vrše selekciju i intervjuišu male grupe ljudi širom Sirije. ORB nudi oskudne informacije o načinu izbora saradnika u Siriji i na osnovu kojih kriterija oni zauzvrat vrše selekciju svojih informanata. Oni jednostavno tvrde da njihova istraživanja oslikavaju opće stanje i da su reprezentativna. Prema ispitivanju provedenom polovinom 2014. godine tvrdi se da 4 posto Siri-jaca navodi da islamistička grupa koju podržava Saudijska Arabija, ISIS/Daesh “najbolje zastupa interese i težnje sirijskoga naroda”. (ORB 2014.) ISIL je do tog momenta već postao najistaknutija antivladina oružana grupa u Siriji. Ovaj rezultat (podrška od 4%) zaista je izgledala prihvatljivom, i konzistentna je s drugim raspoloživim informacijama. Ali njena pouzdanost narušena je nereal-no visokim nivoom podrške stranoj vojnoj intervenciji.

Dodatna anomalija je to što je ispitivanje ORB-a provedeno u julu 2015. godine pokazalo da 21 posto ispitanika u Siriji podržava ISIL. (ORB 2015: Table 3) Iako postavljeno pitanje nije bilo istovjetno, razlika između dva rezultata (4% i 21%) je ogromna i teško je objašnjiva bilo čime što se u međuvremenu dogo-dilo između 2014. i 2015. godine. Niko drugi nije dokazao da su fanatici ISIL/Daesh-a za tako kratko vrijeme postali omiljeni tolikom broju ljudi. Podrška od 35% terorističkoj grupi Jabhat al-Nusra (ORB 2015.), ozloglašenoj po samou-bilačkim bombaškim napadima kamiona bombi i odsijecanjem glava, također, je objektivno neprihvatljiva. Jednostavno rečeno, kako to da jedna trećina sta-novništva “blagonaklono” gleda na ove terorističke organizacije koje su postale ozloglašene po svojim zločinima? Očito je da ovdje nešto nije u redu. Jedino prihvatljivo objašnjenje je da je visok stepen pristrasnosti utjecao na tvrdnju o širokoj zastupljenosti u ispitivanjima koje je provodio ORB. Ova organizacija i ranije je bila na udaru akademskih kritika zbog svoje netransparentnosti i ne-potpunog dostavljanja na uvid glede metoda i važnih neregularnosti u svojim procjenama broja poginulih u iračkom ratu. (Spagat and Dougherty 2010.)

Ta nepouzdanost prisutna je i u podacima vezanim za Siriju. Uprkos napuhanoj brojki visoke podrške grupama Al-Qaide, ispitivanje iz 2015. godine pokazuje da je predsjednik Assad najpozitivnija snaga u zemlji, iako je podrška njemu samo 47% (ORB 2015: Table 3), najniža brojka od bilo kojeg drugog ispitivanja (bilo sirijskog ili nesirijskog) za vrijeme krize. Zanimljivo je da ispitivanje ORB-a iz 2015. tvrdi da 82% Sirijaca vjeruje da su SAD proizvele ISIL. (ORB 2015: Table


33

20) Međutim, budući na druge anomalije koje karakterišu rad ORB-a nemoguće je utvrditi koliko je ova brojka pouzdana. Naprosto se čini da je ispitivanje ORB-a, zbog svog netransparentnog selektivnog procesa, previše naglašenu važnost dao antivladinim ispitanicima. To možda i ne iznenađuje s obzirom da se radi o bri-tanskoj organizaciji i može potaknuti široku javnu raspravu u zapadnim zemlja-ma, ali to ne pomaže boljem razumijevanju Sirije kod zapadne javnosti.

Iako je važno prepoznati izvore pristranosti, ponavljanje antisirijske priče na osnovu pristrasnih izvora ne može biti samo stvar pristranosti per se. Poznato nam je na osnovu nezavisnih dokaza da su ranije tvrdnje o masakrima fabrici-rane od strane sektaških grupa, koje su tada uživale podršku Washingtona. To je dokumentovano u vezi sa masovnim ubistvima u gradovima Houla, Aqrab, Daraya, i Istočna Ghouta. (vidi Anderson 2015.a i 2015.b) Nakon što je ovo otkriveno, nije bilo izvinjenja ili priznanja, ni od strane Bijele kuće ili zapad-nih medija koji su to prvi bili objavili. Ovaj obrazac znači da je vjerojatno bilo i drugih izmišljotina. Dakle, dok autentični posmatrači krize pažnju moraju posvetiti principijelnom istraživanju tvrdnji i kontratvrdnji, također, je nužno obratiti pažnju na mašineriju koja producira široko rasprostranjenu propagan-du, koja će se istim tempom vjerovatno nastaviti i u dogledno vrijeme.

sic Details in U.N. Report Point to Assad’s Use of Gas”, New York Times, 16 September, online: http://www.nytimes.com/2013/09/17/world/europe/syria-united-nations.html?_=0&adxnnl=1&adxnnlx=1387381766-55AjTxhu-ELAeFSCuukA7Og

Hersh, Seymour (2014.) “The Red Line and the Rat Line”, London Review of Books, 17 April, online: http://www.lrb.co.uk/v36/n08/seymour-m-hersh/the-red-line-and-the-rat-line

HRW (2013.) “Attacks on Ghouta: Analysis of Alleged Use of Chemical Weapons in Syria”, Hu-man Rights Watch, Washington, 10 Se-ptember, online: http://www.hrw.org/reports/2013/09/10/attacks-ghouta

HRW (2014.) “Syrian Government Bombar-dment of Opposition-held Districts in Aleppo”, Human Rights Watch, 30 July, online: https://www.hrw.org/video-photos/image/2014/07/30/syrian-government-bombardment-opposition-held-districts-aleppo

Idea International (2015.) “Voter turnout data for Syrian Arab Republic”,online: http://www.idea.int/vt/countryview.cfm?id=210#pres

Interventions Watch (2015.) “CEO of Human Rights Watch misattributes video of Gaza destruction”, 9 May, online: https://interve-ntionswatch.wordpress.com/2015/05/09/ceo-of-human-rights-watch-misattributes-video-of-gaza-destruction/

Jalabi, Raya (2015.) “Images of Syrian torture on display at UN: It is imperative we do not look away”, The Guardian, 12 March, online: http://www.theguardian.com/world/2015/mar/11/images-syrian-torture-shock-new-yorkers-uni-ted-nations

Knightley, Phillip (2001.) “The disinformation campaign”, The Guardian, 4 October, online: http://www.theguardian.com/education/2001/oct/04/socialsciences.highereducation

Lloyd, Richard and Theodore A. Postol (2014.) “Possible Implications of Faulty US Technical In-telligence in the Damascus Nerve Agent Attack of August 21, 2013”, MIT, January 14, Washin-gton DC, online: https://www.documentcloud.org/documents/1006045-possible-implications-of-bad-intelligence.html#storylink=relast

Masi, Alessandria (2015.) “The Syrian Regime’s Barrel Bombs Kill More Civilians than ISIS and Al Qaida Combined”, IBTimes, 18 August, on-line: http://www.ibtimes.com/syrian-regimes-barrel-bombs-kill-more-civilians-isis-al-qaeda-combined-2057392

Mint Press (2015.) “US Propaganda War in Syria: Report Ties White Helmets to Foreign Inter-vention”, 11 September, online: http://www.

mintpressnews.com/us-propaganda-war-in-syria-report-ties-white-helmets-to-foreign-inter-vention/209435/

Mizah, Michel (2015) “A Russian-Syrian volun-teer talks about his experience in the “Shabiha” pro-Assad paramilitary”, interviewed by Arthur Avakov, Live Leak, 15 September, online: http://www.liveleak.com/view?i=992_1442362752

MOA (2015.) “Human Rights Watch Again Accu-ses Syria Of Barrel Bomb Damage Done By Ot-hers”, Moon of Alabama, 9 May, online: http://www.moonofalabama.org/2015/05/human-ri-ghts-watch-again-accuses-syria-of-barrel-bomb-damage-done-by-others.html

Mosendz, Poll (2015.) “The Full Transcript of President Obama’s Speech at the United Nations General Assembly”, Newsweek, 28 September, online:http://www.newsweek.com/read-full-transcript-president-obamas-speech-united-nati-ons-general-assembly-377504

MMM (2014.) “Fail Caesar: Exposing the Anti-Syria Photo Propaganda’, Monitor on massacre marketing”, 8 November, online: http://libyanci-vilwar.blogspot.com.au/2014/11/fail-caesar-ex-posing-anti-syria-photo.html

Murphy, Dan (2014.) “Syria ‘smoking gun’ re-port warrants a careful read”, Christian Scien-ce Monitor, 21 January, online: http://www.csmonitor.com/World/Security-Watch/Backc-hannels/2014/0121/Syria-smoking-gun-report-warrants-a-careful-read

ORB (2014.) “Three in Five Syrians Support In-ternational Military Involvement”, ORB Interna-tional, July, online: http://www.opinion.co.uk/article.php?s=three-in-five-syrians-support-in-ternational-military-involvement

ORB (2015.) “ORB/IIACSS poll in Syria and Iraq gives rare insight into public opinion”, ORB In-ternational, July, online: http://www.opinion.co.uk/article.php?s=orbiiacss-poll-in-iraq-and-syria-gives-rare-insight-into-public-opinion

O’Toole, Gavin (2014.) “Syria regime’s ‘indu-strial scale killing”, Al Jazeera, 22 January, online;http://www.aljazeera.com/indepth/fea-tures/2014/01/syria-regime-industrial-scale-ki-lling-2014122102439158738.html

Parry, Robert (2015.) “Obama’s ludicrous ba-rrel bomb theme”, Consortium News, 30 September, online: https://consortiumnews.com/2015/09/30/obamas-ludicrous-barrel-bomb-theme/

Pollard, Ruth (2015.) “Assad regime’s barrel bomb attacks caused many civilian deaths in Syria: UN Envoy”, Sydney Morning Herald, 23 July, [the headline suggests the UN envoy is the source of the barrel bomb kills civilians story, in fact the SOHR is the source] online: http://www.

Bilješke:

Al Jazeera (2011.) “Clinton says Assad has lost legiti-macy”, 12 July, http://www.aljazeera.com/news/middleeast/2011/07/201171204030379613.html

Anderson, Tim (2015a) “The Houla Massacre Revisited: ‘Official Truth’ in the Dirty War on Syria”, Global Research, 24 March, online: http://www.globalresearch.ca/houla-revisited-official-truth-in-the-dirty-war-on-syria/5438441

Anderson, Tim (2015b) “Chemical Fabrications: East Ghouta and Syria’s Missing Children”, Glo-bal Research, 12 April, online: http://www.glo-balresearch.ca/chemical-fabrications-east-ghou-ta-and-syrias-missing-children/5442334

AP (2015.) “Syrian army barrel-bomb attacks kill at least 70 in Aleppo, activists say”, The Guar-dian, Associated Press, 31 May, online: http://www.theguardian.com/world/2015/may/30/syrian-army-air-strikes-aleppo-islamic-state

Cartalucci, Tony (2014.) “US Feigns “Horror” Over Cooked-Up Report on Syrian War They En-

gineered”, Land Destroyer Report, January, onli-ne: http://landdestroyer.blogspot.co.uk/2014/01/us-feigns-horror-over-cooked-up-report.html

Damascus Declaration (2005.) “The Damascus Declaration for Democratic National Change”, English version in Joshua Landis blog “Syria Com-ment”, 1 November, online: http://faculty-staff.ou.edu/L/Joshua.M.Landis-1/syriablog/2005/11/damascus-declaration-in-english.htm

Democracy Now (2005.) “Pentagon Reverses Position and Admits U.S. Troops Used White Phosphorus Against Iraqis in Fallujah”, 17 No-vember, online: http://www.democracynow.org/2005/11/17/pentagon_reverses_position_and_admits_u

Eretz Zen (2014.) “US Key Man in Syria Worked Closely with ISIL and Jabhat al-Nusra”, Youtube, 17 August, online: https://www.youtube.com/watch?v=piN_MNSis1E

Gladstone, Rick and C.J Chivers (2013.) “Foren-


35

smh.com.au/world/assad-regimes-barrel-bomb-attacks-caused-many-civilian-deaths-in-syria-un-envoy-20150722-giihvw.html

Reuters (2015.) “Over 1,000 Syrian civilians evacu-ated from near Damascus”, Youtube, 17 January, online: https://www.youtube.com/watch?v=H-DstETWlTY

Reuters (2015b) “Air strikes near Damascus kill at least 80 people: activists”, 16 August, online: http://www.reuters.com/article/2015/08/16/us-mideast-crisis-syria-idUSKCN0QL0E320150816

Rosen, Nir (2012.) “Q&A: Nir Rosen on Syria’s armed opposition”, Al Jazeera, 13 Feb, online: http://www.aljazeera.com/indepth/featu-res/2012/02/201221315020166516.html

SANA (2011.) “Mother Agnes Merriam al-Sa-leeb: Nameless Gunmen Possessing Advanced Fi-rearms Terrorize Citizens and Security in Syria”, Syrian Free

http://www.moonofalabama.org/2015/05/hu-man-rights-watch-again-accuses-syria-of-barrel-bomb-damage-done-by-others.html

Mosendz, Poll (2015.) “The Full Transcript of President Obama’s Speech at the United Nations General Assembly”, Newsweek, 28 September, online: http://www.newsweek.com/read-full-transcript-president-obamas-speech-united-nati-ons-general-assembly-377504

MMM (2014.) “Fail Caesar: Exposing the Anti-Syria Photo Propaganda”, Monitor on massacre marketing, 8 November, online: http://libyanci-vilwar.blogspot.com.au/2014/11/fail-caesar-ex-posing-anti-syria-photo.html

Murphy, Dan (2014.) “Syria ‘smoking gun’ re-port warrants a careful read”, Christian Scien-ce Monitor, 21 January, online: http://www.csmonitor.com/World/Security-Watch/Backc-hannels/2014/0121/Syria-smoking-gun-report-warrants-a-careful-read

ORB (2014.) “Three in Five Syrians Support In-ternational Military Involvement”, ORB Interna-tional, July, online: http://www.opinion.co.uk/article.php?s=three-in-five-syrians-support-in-ternational-military-involvement

ORB (2015.) “ORB/IIACSS poll in Syria and Iraq gives rare insight into public opinion”, ORB In-ternational, July, online: http://www.opinion.co.uk/article.php?s=orbiiacss-poll-in-iraq-and-syria-gives-rare-insight-into-public-opinion

O’Toole, Gavin (2014.) “Syria regime’s ‘indu-strial scale killing”, Al Jazeera, 22 January, online;http://www.aljazeera.com/indepth/fea-tures/2014/01/syria-regime-industrial-scale-ki-lling-2014122102439158738.html

Parry, Robert (2015.) “Obama’s ludicrous ‘barrel

bomb’ theme”, Consortium News, 30 September, online: https://consortiumnews.com/2015/09/30/obamas-ludicrous-barrel-bomb-theme/

Pollard, Ruth (2015.) “Assad regime’s barrel bomb attacks caused many civilian deaths in Syria: UN Envoy”, Sydney Morning Herald, 23 July, [the headline suggests the UN envoy is the source of the ‘barrel bomb’ kills civilians story, in fact the SOHR is the source] online: http://www.smh.com.au/world/assad-regimes-barrel-bomb-attacks-caused-many-civilian-deaths-in-syria-un-envoy-20150722-giihvw.html

Reuters (2015.) “Over 1,000 Syrian civilians evacuated from near Damascus”, Youtube, 17 January, online: https://www.youtube.com/watch?v=H-DstETWlTY

Reuters (2015b) “Air strikes near Damascus kill at least 80 people: activists”, 16 August, online: http://www.reuters.com/article/2015/08/16/us-mideast-crisis-syria-idUSKCN0QL0E320150816


SANA (2011.) “Mother Agnes Merriam al-Saleeb: Nameless Gunmen Possessing Advanced Firearms Terrorize Citizens and Security in Syria”, Syrian Free Press Network, 19 November, online: http://syrianfreepress.wordpress.com/2011/11/19/mot-her-agnes-merriam-al-saleeb-nameless-gunmen-possessing-advanced-firearms-terrorize-citi-zens-and-security-in-syria/

Smith-Spark, Laura (2014.) “Syria: Photos char-ging mass torture by regime fake”, CNN, 23 Janu-ary, online: http://edition.cnn.com/2014/01/22/world/meast/syria-torture-photos/

SN4HR (2015.) Syrian Network for Human Ri-ghts, online: http://sn4hr.org/

Sterling, Rick (2015.a) “Humanitarians for war on Syria”, Counter Punch, 31 March, online: http://www.counterpunch.org/2015/03/31/hu-manitarians-for-war-on-syria/

Sterling, Rick (2015.b) “Eight Problems with Amnesty’s Report on Aleppo Syria”, Dissident Voice, 14 May, online: http://dissidentvoice.org/2015/05/eight-problems-with-amnestys-re-port-on-aleppo-syria/

SOHR (2015.) “Syrian Observatory for Human Rights”, online: http://www.syriahr.com/en/

Spagat, Michael and Josh Dougherty (2010.) “Conflict Deaths in Iraq: A Methodological Cri-tique of the ORB Survey Estimate”, Survey Rese-arch Methods, Vol 4 No 1, 3-15

VDC (2015.) “Violation Documentation Center in Syria”, online: https://www.vdc-sy.info/in-dex.php/en/

“Protesti protiv vlade u Siriji sve do septembra 2011. godine bili su uglavnom mirnog karaktera” - Human Rights Watch, March 2012., Washington

“Od početka sam vidio naoružane prosvjednike na demonstracijama… oni su prvi koji su počeli pucati na policiju. Vrlo često, nasilje snaga sigur-nosti javlja se kao odgovor na brutalno nasilje na-oružanih pobunjenika” – pokojni fra. Frans Van der Lugt, januar 2012. godine, Homs, Syria.

“Tvrdnje da je oružana pobuna protiv sirijske Vlade počela nedavno je potpuna laž. Ubijanje vojnika, policajaca i civila, često na veoma bru-talan način, dešava se gotovo od samog počet-ka.” - profesor Jeremy Salt, oktobar, 2011. godi-ne, Ankara, Turkey.

Dupla priča o sirijskom sukobu počela je na početku oružane nasilne pobune koja je počela 2011. godine u najjužnijem pograničnom gradiću Daraau. Prvo svjedo-čanstvo dolazi nam od nezavisnih svjedoka u Siriji, kao što su pokojni otac Frans Van der Lugt iz Homsa. Oni tvrde da su se naoružane osobe infiltrirale u redo-ve ranih političkih reformskih prosvjednika koji su zahtijevali političke reforme, kako bi pucali na policiju i civilno stanovništvo. Ovo nasilje došlo je iz redova sek-taških islamista. Drugi val nasilja otpočele su islamističke grupe (pobunjenici) i njihovi zapadni pomagači. Oni tvrde da nije bilo “neopravdanog” nasilja od strane sirijskih snaga sigurnosti s ciljem represivnog djelovanja protiv političkih protesta koje je pokrenuo sekularno orijentisani pokret za političke reforme.

Pažljivo izučavanje nezavisnih dokaza, opet, pokazuje da je priča o pobunjenici-ma koju podupire Washington, iako je ona široko raširena, zapravo dio strategije da se delegitimizira vlada Sirije, s ciljem izazivanja promjene režima. Da bismo to razumjeli neophodno je primijetiti da je prije nego što je počela oružana po-buna, u martu 2011. godine došlo do slanja pošiljki sa naoružanjem iz Saudijske Arabije islamistima u džamiji Al-Omari. Također je korisno podsjetiti na raniju oružanu pobunu koju je povelo Muslimansko bratstvo u gradu Hama, 1982. godine, s obzirom na paralelni mit koji je izgrađen na temelju ovih pobuna.

Američki obavještajni podaci (DIA 1982.) i britanski autor, pokojni Patrick Se-ale (1988.) nude nezavisne dokaze o onom što se desilo u gradu Hama. Nakon dugogodišnjih nasilnih oružanih napada sektaške prirode koje su izveli ogranci

4. Daraa 2011: Još jedna islamistička pobuna


37

sirijskog Muslimanskog bratstva, do sredine 1980. predsjednik Hafez al-Assad uspio je “slomiti kičmu” sektaškoj pobuni, koja je imala za cilj nametnuti sele-fijski model islamske države u Siriji. Posljednji pokušaj državnog udara otkri-ven je, što je “primoralo” Muslimansko bratstvo da povede ustanak u njihovom uporištu Hami. Seale opisuje početak tog nasilja na sljedeći način:

“U dva ujutro, u noći drugog na treći februar 1982. godine jedan odred sirijske vojske koji je pročešljavao staru gradsku četvrt upao je u zasjedu. Snajperisti koji su bili locirani na krovovima obližnjih zgrada ispalili su hice koji su usmrtili nekoliko vojnika… [vođa Muslimanskog bratstva] Abu Bakr [Umar Jawwad] naredio je opću pobunu… podiglo se na stotine islamističkih boraca… do jutar-njih sati oko sedamdeset vodećih basista je masakrirano, a pobunjenička gerila je trijumfalno grad proglasila oslobođenim”. (Seale 1988: 332)

Vojska je uzvratila snažnom upotrebom sile angažiravši 12,000 vojnika, a bor-be su trajale tri sedmice. Bio je to građanski rat podržan izvana, uz neke prebje-ge iz sirijske vojske. Seale dalje navodi:

“Kako je borba polahko prelazila u korist vlade, gerilci su se povukli u staro jezgro grada … nakon žestokog granatiranja, komandosi i partijski dobrovoljci podržani tenkovima, ušli su u grad…u nastavljenim operacijama čišćenja poginuo je veliki broj civila, dok su čitava predgrađa sravnjena sa zemljom”. (Seale 1988: 333)

Dva mjeseca kasnije izvještaj američke obavještajne službe glasio je: “Ukupni broj žrtava incidenta u Hami vjerovatno je oko 2,000. To uključuje otprilike 300 do 400 pripadnika tajnog aparata elite Muslimanskog bratstva. (DIA 1982: 7) Seale prepoznaje da je i sirijska vojska imala velike gubitke. U isto vrijeme, “veliki broj ih je poginuo u lovu na naoružane napadače … simpatizeri vlade procjenjuju da je bilo tek 3,000 poginulih, a kritičari tvrde da je broj ubijenih čak 20,000 … međutim, brojka od 5,000 do 10,000 mogla bi otprilike biti bliža stvarnom broju poginulih” dodaje ovaj autor. “Gerilci su predstavljali ozbiljne protivnike, koji su raspolagali velikim količinama deviznog novca … [i] ne manje od 15,000 cijevi automatskog oružja”. (Seale 1988: 335) Naknadne procjene koje su izvršili pripad-nici Muslimanskog bratstva namjerno su broj poginulih uvećavali, tako da je taj broj čak nekada bio “40,000 civila”, čime su pokušali prekriti da se radilo o oruža-noj pobuni i sektaškom masakru, tvrdeći da je Hafez al-Assad počinio masakre nad “nevinim civilima”. (npr. Nassar 2014.) Tadašnji predsjednik Sirije za masakr u Hami optužio je strane sile. Seale vjeruje da Hafez “nije bio paranoičan”, u tim svojim ocjenama, budući da je zaplijenjena velika količina oružja proizvedenog u SAD-u, a od nekoliko američkih kolaboracionista: jordanskog kralja Huseina, Libanske kršćanske milicije (Čuvari Cedrovine – organizacija bliska Izraelu) kao i iračkog predsjednika Saddama Husseina. (Seale 1988: 336-337)

Oružana pobuna u Hami pomaže nam da razumijemo nasilje koje se desilo jer smo u toku 2011. godine vidjeli naoružane islamiste koji su gađali snajpe-rima sa obližnjih krovova policiju i državne zvaničnike i time izazvali oružan snage, da bi potom tvrdili da se radilo o “masakru običnih civila”, čim su se pobunjenici i njihovi kolaboracionisti našli na udaru sirijske vojske. Iako su

Sjedinjene Američke Države, preko svojih saveznika, igrale značajnu ulogu u neuspjeloj oružanoj pobuni u Hami, kada je ona bila ugušena, američka oba-vještajna mašinerija zaključila je kako su “Sirijci pragmatičan narod koji ne želi vlast Muslimanskog bratstva”. (DIA 1982: vii)

U slučaju pobune u gradiću Daraa, i napada koji su se kasnije, u aprilu 2011. godine proširili i na okolna područja, jasno izrečen cilj te pobune ponovo je bio svrgavanje sekularnog ili “nevjerničko-alevitskog” režima. Američki saučesnici u ovoj pobuni koji su se pojavili kao igrači na frontu su Saudijska Arabija i Qa-tar, kao i Turska. Lider sirijskog Muslimanskog bratstva, Muhammad Riyad Al-Shaqfa, u izjavi koju je obznanio 20. marta nije ostavio nimalo sumnje da je cilj ove organizacije bio “sekularni režim”, a članovi Muslimanskog bratstva “moraju se pobrinuti da revolucija koju su odlučili provesti mora biti isključivo islamska, a to podrazumijeva da niti jednoj drugoj sekti ili grupaciji ne smije pripasti dio zasluga nakon što revolucija uspije”. (Al-Shaqfa 2011.) Iako pokušava umanjiti početnu ulogu Muslimanskog bratstva, Sheikho tvrdi da je Muslimansko brat-stvo “zagrizlo puno veći zalogaj nego što mogu progutati kada je u pitanju odnos snaga na terenu… [zbog] tursko-katarske podrške”, ali i s obzirom na njihove or-ganizacijske kapacitete općenito. (Sheikho 2013) Do momenta formiranja Vrhov-nog vijeća slobodne Sirije, 2012. (koje je, u stvari, više kanal za dotok naoružanja nego stvarna vojna komanda, rečeno je da će Vijeće biti konstituisano na način da dvije trećine njegovih članova čini Muslimansko bratstvo. (Draitser 2012.) Kasnije su se i druge selefijske islamističke grupacije pridružile ovoj, kako je na-zvana, “Sirijskoj revoluciji”. Obavještajni izvještaj Sjedinjenih Američkih Država, objavljen u avgustu 2012. godine suprotno izjavama za javnost koje je lansirao službeni Washington u vezi “umjerenih pobunjenika”, sadrži sljedeće: “Selefije, Muslimansko bratstvo i AQI [Al-Qaida u Iraku, kasnije ISIL] glavne su snage koje rukovode oružanom pobunom u Siriji.... AQI je od samog početka pobune podržavao sirijsku opoziciju, kako ideološki tako i putem medija”. (DIA 2012.)

***U februaru 2011. godine u Siriji je došlo do narodne pobune koja je u određenoj mjeri, bila potaknuta događajima koji su se desili u Egiptu i Tunisu. Zapravo u Siriji je uporedo došlo do provladinih i antivladinih demonstracija, i do pojave stvarnog pokreta za političke reforme koji se nekoliko godina borio za eliminaciju korupcije i monopola vlasti Ba’ath partije. Jedan izvještaj iz 2005. godine spominje “čitavu lepezu reformskih pokreta koji su se nečujno i postepeno organizovali ispod po-vršine” (Ghadry 2005.), a radi se zaista o “više lica” sirijske opozicije, čija većina su bili neislamisti, a koji su se zalagali za promjene još od 2005. godine. (Sayyid Rasas 2013.) Ove političke opozicione grupe zaslužuju punu pažnju da se o njima nešto kaže, a o kojima će biti riječi u našoj diskusiji (vidjeti peto poglavlje).

Međutim, samo jedan dio te opozicije, Muslimansko bratstvo i druge selefije, povezuju se sa oružanim nasiljem koje je izbilo u gradiću Daraa. Velike antivla-dine demonstracije dočekane su isto toliko velikim provladinim demonstracija-ma. Početkom marta nekolicina tinejdžera u Darraau uhapšena je zbog grafita kojim su ovi dječaci oponašali one iz Sjeverne Afrike, a koji su glasili “narod želi


39

smjenu režima”. Mediji su prenijeli da je lokalna policija upotrijebila silu protiv ovih dječaka, predsjednik Bashar al-Assad se lično umiješao, i lokalni guverner je odmah bio smijenjen, a tinejdžeri su bili oslobođeni. (Abouzeid 2011.)

Uprkos tome, islamistička oružana pobuna se spremala, skrivajući se iza javnih protestnih skupova. 11. marta prije nego je došlo do izbijanja nasilja u Daraau, pojavili su se medijski naslovi da su sirijske snage zaplijenile “veliku pošiljku nao-ružanja i eksplozivnih sredstava i optičkih instrumenata za noćno posmatranje… koji su bili prevoženi u jednom kamionu koji je došao iz Iraka”. Taj kamion zau-stavljen je na južnom graničnom prelazu Tanaf, u blizini Jordana. Sirijska držav-na novinska agencija SANA objavila je da je zaplijenjeno oružje bilo namijenjeno “za upotrebu u akcijama protiv snaga sigurnosti radi poticanja nereda i haosa.” Na fotografijama zaplijenjenog naoružanja vidi se “preko dvadeset granata i pištolja kao i nekolicina pušaka sa redenicima za municiju”. Vozač kamiona izjavio je da je oružje natovareno u Bagdadu i da je za njegovu dostavu u Siriju plaćeno $5,000 dolara. (Reuters 2011.) Bez obzira na presretanje ove pošiljke, oružje je ipak sti-glo do pograničnog grada Daraa, u kojem živi oko 150,000 stanovnika. Upravo ovdje se razilaze verzije priča “zapadnih pobunjenika” i nezavisnih, i to veoma dramatično. Zapadni mediji saglasni su u tome da su prosvjednici spalili i polupali vladine kancelarije, na šta su kasnije lokalne snage sigurnosti otvorile vatru na prosvjednike, ubivši nekoliko prosvjednika. (Abouzeid 2011.) Nakon toga, “pro-svjednici” su počeli demonstrirati ispred džamije Al-Omari, ali su tada napadnuti. S druge strane, sirijska vlada je izjavila da su se desili neisprovocirani napadi na snage sigurnosti, u kojima su poginuli pripadnici policije i civili, pored spaljivanja prostorija državnih institucija. Strani izvori potvrdili su ovu verziju događaja.

Iako je naslov britanskog Daily Maila (2011.) za smrt “prosvjednika”, optužio vladine snage sigurnosti, ovaj list je objavio i fotografije pušaka AK47 i ručnih granata koje su sirijske snage sigurnosti zaplijenile nakon upada u džamiju Al-Omari. Ovaj list je naveo izvještaje o tome da su naoružane grupe otvorile vatru na bolnička vozila, pri čemu su ubijeni jedan doktor, član medicinskog osoblja i policajac. Televizijske mreže u susjednim zemljama objavile su izvještaj o ubistvu sirijskog policajca, na dan između 17. i 18. marta. Jedan libanski medijski izvještaj od 21. marta navodi da je “za vrijeme protestnih skupova ubijeno sedam policaja-ca” (YaLibnan 2011.), dok jedan izraelski novinski izvještaj tvrdi da je u protesti-ma poginulo “sedam policajaca i najmanje četvero prosvjednika … a da su sjedište vladajuće Ba’th partije i sudnica spaljeni”. (Queenan 2011.) Spomenute policajce pogodili su snajperisti koji su se nalazili na krovovima obližnjih zgrada.

Čak i u ovakvim okolnostima vlada je pozivala na suzdržanost od upotrebe sile, pokušavajući udovoljiti zahtjevima pokreta za reforme. Savjetnik pred-sjednika Assada, dr. Bouthaina Shaaban, izjavila je na konferenciji za štampu, da je predsjednik naredio “da se ne koristi bojeva municija, čak i u slučaju da pripadnici policije, snaga sigurnosti ili državni službenici budu ubijeni”. Assad je obećao da će udovoljiti političkim zahtjevima prosvjednika, kao što su pravo na osnivanje i registraciju političkih stranaka, ukidanje mjera vanrednog stanja i veću slobodu medija. (Al Khalidi 2011.) Izgledalo je da ništa od toga nije niti interesovalo niti spriječilo islamiste u njihovim namjerama.

Nekoliko izvještaja, uključujući i videoizvještaj, naveli su da je paljba na pro-svjednike i policiju došla od snajperista na krovovima zgrada, za vrijeme dže-naze ranije poginulim osobama. U izvještajima je rečeno da je “nejasno ko je na koga pucao” (Al Jazeera 2011.a), kao “nepoznata naoružana grupa na kro-vovima zgrada pucala je na prosvjednike i snage sigurnosti.” (Maktabi 2011.) I pored toga, Al Jazeera (2011.b) čiji je vlasnik katarska monarhija, nedugo nakon toga objavila je da su snajperisti bile provladine snage.

“Predsjednik Bashar al-Assad u Daraa poslao je hiljade sirijskih vojnika sa teš-kim naoružanjem radi izvođenja operacije koju je režim pokušao sakriti od očiju javnosti”, izjavila je ova katarska televizijska mreža. Međutim, navodi Al Jazee-re o tome da su prikriveni provladini snajperisti ubijali “i vojnike i prosvjednike” nelogična je i protivi se slijedu događaja. Pripadnici oružanih snaga poslani su u Daraa upravo iz razloga što su tamo pobijeni pripadnici policije. Saudijska Arabija, vodeći regionalni saveznik SAD-a, naoružala je i finansirala ekstremi-stičke selefijske sunitske sekte s ciljem oružane pobune protiv sekularne države. Saudijski dužnosnik Anwar al-Eshki kasnije je potvrdio za BBC televiziju da je njegova zemlja uputila naoružanje Daraau, kao i u džamiju Al-Omari. (Truth Syria 2012.) Selefijski šejh Adnan Arour, iz Saudijske Arabije, gdje se nalazi u egzilu, pozvao je na sveti rat protiv liberalnih alevitskih muslimana, za koje se tvrdi da dominiraju sirijskom vladom. “Tako mi Allaha samljet ćemo alevije u mašinama za mljevenje mesa, i njihovim mesom nahraniti pse”. (MEMRITV 2011.) Cilj selefija je stvaranje teokratske države ili kalifata. Genocidni slogan, “kršćane u Beirut, alevije u grob” postao je široko rasprostranjen, činjenica koju su sjevernoamerički mediji objavili još u maju 2011. godine. (npr. Blanford 2011.) Na ove prijeteće pozive uskoro će odgovoriti islamisti iz brigade Al-Farouq koja je djelovala u okviru Slobodne sirijske vojske FSA. (Crimi 2012.) Kanadski ana-litičar Michel Chossudovsky (2011.) je primijetio da “Upotreba oružanih snaga uključujući i tenkove u Daraau usmjerena je protiv organizovane oružane pobu-ne koja je bila na djelu u ovom pograničnom gradiću još od 17.-18. marta.”

Nakon onih prvih nekoliko dana u Daraau, ubijanje pripadnika sirijskih snaga sigurnosti se nastavilo, ali o tome nije bilo ni traga ni glasa u medijskim izvje-štajima izvan Sirije. Bez obzira na to, nezavisna analitičarka Sharmine Narwa-ni, o stepenu ubistava prvi put je pisala 2012. godine i ponovo polovinom 2014. godine. Zasjeda i masakr vojnika u blizini Darraa dogodili su se krajem marta ili početkom aprila. Jedan vojni kamion zaustavljen je prolijevanjem nafte na putu u dolini između Daraa al-Mahatae i Daraa al-Balada, a na kamione je zatim otvorena vatra iz automatskog oružja. Prema izvorima vlade i napadača broj ubijenih vojnika u ovom masakru procijenjen je na 18 do 60. Jedan stanov-nik grada Daraa izjavio je da o ovom incidentu uopće nije bilo nikakvih vijesti jer “U to vrijeme, vlada nije željela pokazati da je ranjiva i slaba, dok je oružana opozicija željela prikriti činjenicu da je dobro naoružana”. Prema opozicionom blogeru Nizaru Nayoufu, ovaj masakr se dogodio posljednje sedmice u mar-tu. Još jedan opozicioni antivladin novinar, Rami Abdul Rahman, (koji živi u Engleskoj, a koji se naziva “Sirijskim opservatorijem za ljudska prava SOHR”) tvrdi: “Napad se dogodio 1. aprila a 18 ili 19 pripadnika snaga sigurnosti je


41

ubijeno...” (Narwani 2014.) Zamjenik ministra vanjskih poslova Sirije Faisal Mikdad, koji je i sam rođen u Daraau, potvrdio je da “je ovaj incident vlada namjerno prikrila … u namjeri da ne antagonizira situaciju, da suzbije emocije, ali i da stvari pokuša primiriti – kako ne bi došlo do jačanja emotivnih osjećanja koja bi mogla dovesti do nekontrolisane eskalacije nasilja”. (Narwani 2014.)

Ali, efekat koji je postignut ovim negiranjem da je došlo do pogibije vojnika, u zapadnim medijima proizveo je uvjerenje da su ubijeni zapravo predstavljeni kao (a) žrtve sirijske vojske i (b) kao civili. Više od šest mjeseci, kad god bi se u zapadnim medijima spominjao broj poginulih, obično se smatralo prihvatljivim govoriti o tome kako su svi ubijeni bili “prosvjednici” koje je pobila sirijska voj-ska. Na primjer, jedan Reutersov izvještaj objavljen 24. marta da su u centralnu bolnicu u Daraau dopremljena “tijela najmanje 37 prosvjednika ubijenih u srije-du”. (Khalidi 2011.) Primijetit ćete da su svi oni koji su ubijeni predstavljeni kao “prosvjednici”, bez obzira na ranije izvještaje o ubistvima policajaca i zdrav-stvenih radnika. Još 19 vojnika pobijeno je 25. aprila, također, u blizini Darraa. Narwani je uspjela doći do njihovih imena kao i do podataka koje je dobila od sirijskog Ministarstva odbrane, a ove informacije je potvrdio i drugi dokument iz nevladinih izvora. Ona je izračunala da je tokom aprila 2011. godine ubijeno 88 sirijskih vojnika “koji su poginuli metkom nepoznatih napadača u različitim dijelovima Sirije”. (Narwani 2014.) Ona opovrgava tvrdnje da su ubijeni vojnici zapravo dezerteri koje je ubila sirijska vojska jer su odbijali da pucaju na civile. Human Rights Watch, referirajući se na intervjue koje je proveo sa oko 50 nei-menovanih aktivista, tvrdi da su vojnici koji su ubijeni ovom prilikom svi bili dezerteri koje je pobila sirijska vojska. (HRW 2011.b) Međutim, dženaza lojal-nim vojnim oficirima koja je u to vrijeme objavljena na internetu, bila je sasvim očit dokaz. Čak i Rami Abdul Rahman (SOHR), koji je inače sklon svaljivanju krivice na sirijsku vojsku zbog ubistva civila, izjavio je da “ova igra da vojska ubija dezertere jer su odlučili preći na stranu oružane opozicije - ja to uopće nikada neću prihvatiti”. (Narwani 2014.) Bez obzira na to, suprotstavljeni i u velikoj mjeri emocionalni izvještaji postali su jako zbunjujući.

Nasilje se proširilo prema sjeveru, zahvaljujući pomoći islamističkih ratnika iz Libana koji su došli do mjesta Baniyas i predgrađa Homsa. 10. aprila ubijeno je devet vojnika u napadu na autobus u Baniyasu. U Homsu je 17. aprila ubijen ge-neral Abdo Khodr al-Tallawi, zajedno sa njegovom dvojicom sinova, i nećakom, a sirijski komandir Iyad Kamel Harfoush ubijen je nedaleko od svoje kuće. Dva dana kasnije pukovnik Mohammad Abdo Khadour, koji nije bio na dužnosti, ubijen je dok se vozio u privatnom automobile. (Narwani 2014.) Komentator iz Sjeverne Amerike Joshua Landis (2011.a) objavio je da je ubijen rođak njegove supruge koji je bio jedan od vojnika u Baniyasu. Ovo nisu bili jedini ubijeni, ali ih ja ovdje spominjem zbog toga što svi zapadni medijski kanali, sve do danas, pokušavaju održati fikciju o tome kako se nije radilo o islamističkoj oružanoj pobuni, te da “mirni prosvjednici” nisu potegnuli za oružjem sve do septembra 2011. godine.

Al Jazeera, glavni bliskoistočni medijski kanal koji podržava Muslimansko bratstvo, ove napade namjerno nije objavila, kao ni pojačanje koje je došlo od

naoružanih grupacija izvana. Bivši novinar Al Jazeere, Ali Hashem, jedan je od mnogobrojnih novinara koji su podnijeli ostavke na pozicije u ovoj katarskoj TV mreži (RT 2012), u znak protesta zbog pristrasnosti ove mreže kada je riječ o izvještavanju o oružanom nasilju u Siriji. Hashem je imao snimak naoruža-nih pripadnika koji su došli iz Libana, ali su to njegovi katarski urednici sakrili. “U pismu ostavke napisao sam mome šefu… kao da se u Siriji ništa nije deša-valo”. On smatra da je Libijska revolucija za Al Jazeeru, značila početak ugleda ove medijske mreže kao kredibilne medijske grupacije. (Hashem 2012.)

Provokatori su igrali važnu ulogu. Tunižanski džihadista Abu Qusay kasnije je priznao da je on bio istaknuti “sirijski pobunjenik” koji je imao zadatak da vrši “miniranje i skrnavljenje sunitskih džamija”, uključujući i ostavljanje uvred-ljivih grafita poput onih “Nema Boga osim Bashara” koji predstavljaju tešku uvredu za muslimane. Ovakve poruke kasnije su, naravno, pripisivane sirijskoj vojsci, s ciljem da podstaknu dezertiranje sunitskih oficira i vojnika na stranu opozicije. Abu Qusaya su intervjuisali strani novinari koji ni na osnovu njego-vog akcenta nisu primijetili da on nije državljanin Sirije. (Eretz Zen 2014)

Američki novinar Nir Rosen, čiji su izvještaji uglavnom kritični prema vladi Sirije, također, je napao zapadni konsenzus kada je u pitanju početak nasilja u Siriji. “Pitanje dezertera je pokušaj da se preusmjeri pažnja. Oružana pobuna je počela mnogo ranije nego je došlo do dezerterstva iz redova sirijske vojske… Svakoga dana opozicija objavljuje spisak ubijenih, obično bez ikakvog objaš-njenja…Mnogi od ubijenih su, ustvari, opozicioni borci opisani kao nevini civili koje su ubili pripadnici sirijske vojske, sigurnosnih agencija … koje su ubili antirežimski ratnici.” (Rosen 2012.)

Igra jezika i brojki korištena je s ciljem delegitimiziranja sirijske vlade (režima) i sirijske vojske (Assadovi lojalisti), čime se sugerisala njihova odgovornost za ukupno nasilje. Baš kao što su snage NATO-a bombardovale Libiju s ciljem svrgavanja libijske vlade, dužnosnici američke vlade počeli su zahtijevati da predsjednik Assad mora otići s vlasti. Brookings Institution (Shaikh 2011.) tvr-dio je da je predsjednik Assad “izgubio legitimitet za ostanak na vlasti u Siriji”. Američki senatori John McCain, Lindsay Graham i Joe Lieberman rekli su da je vrijeme da se “svrstamo na stranu sirijskog naroda u njihovim mirnim za-htjevima za demokratsku vlast”. (FOX News 2011.) Bio je to početak objave još jedne kampanje za “promjenu režima”.

Američki državni sekretar Hilary Clinton odbacila je kao neistinitu pomisao da su “strani podstrekači” uključeni u dizanje oružane pobune, tvrdeći da “su ogromna većina žrtava nenaoružani civili”. (Clinton 2011.) U stvari, Clintonova je odlično znala da su, od samog početka, njeni saudijski saveznici naoružali ekstremiste. Njena tvrdnja o žrtvama, također, je neistinita. Ujedinjeni narodi (koji će kasnije prestati brojati žrtve) na osnovu nekoliko izvora procijenili su da je, do početka 2012. bilo više od 5,000 žrtava, i da je broj mrtvih u prvoj godini sukoba, uključujući i 478 policajaca i 2,091 pripadnika vojnih i sigurnosnih snaga. (OHCHR 2012: 2; Narwani 2014.) To znači da su više od pola žrtava koje su pale u prvoj godini, zapravo, pripadnici sirijskih snaga sigurnosti. Ova nezavisna pro-


43

cjena izostajala je u zapadnim izvještajima o ratu u Siriji. Zapadne organizacije poput Human Rights Watcha, zajedno sa američkim kolumnistima, (e.g. Allaf 2012) i dalje nastavljaju sa tvrdnjama, čak i nakon poraza sektaških formacija Al-Farouq (FSA-a) u Homsu, početkom 2012. godine, da su sirijske snage sigurnosti masakrirale “nenaoružane prosvjednike”, da sirijski narod “nije imao izbora” već da se lati oružja, i da je “prosvjednički pokret” od početka bio, “prije svega miran sve do septembra 2011”. (HRW 2011.a, HRW 2012.) Dokazi koje smo predočili gore potvrđuju da to nije bio slučaj i da je ta priča potpuno netačna.

U stvari, pokret za političke reforme nasilno su sa ulica otjerali naoružani sele-fijski islamisti, u toku marta i aprila. Sirijske opozicione grupe godinama su se zalagale, i javno agitirale, protiv korupcije i monopola vlasti Ba’ath partije. Me-đutim, većina njih nije željela destrukciju društveno inkluzivne države, pa čak i ako je ona autoritarna. Većina njih suprotstavlja se kako sektaškom nasilju tako i uplitanju stranih sila. Podržali su zaštitu koju Sirija pruža vjerskim i etničkim manjinama, relativno povoljan položaj žena i pravo na besplatno školovanje i liječenje koje garantuje sirijska država, pritom se protiveći korupcijskim mreža-ma i političkoj policiji koja ulijeva strah. (Wikstrom 2011; Otrakji 2012.)

Reporterka Hala Jaber (2011.) u junu je primijetila da se oko 5000 osoba poja-vilo na demonstracijama u gradiću Ma’arrat al-Numan, na sjeverozapadu Sirije, između Halepa (Aleppo) i Hama. Ona navodi da je nekoliko “prosvjednika” ubijeno prije sedam dana, dok su pokušavali postaviti barikade na putu izme-đu Damaska i Halepa ( Aleppo). Nakon pregovora s vladom koja je reducirala prisustvo sigurnosnih snaga u gradu, bradati muškarci u automobilima i pikap kamionetima bez registarskih oznaka, naoružani automatskim puškama i ruč-nim bacačima granata počeli su pucati na mali broj pripadnika snaga sigurnosti koje su ostake u gradu. Kao pomoć sirijskim vojnicima poslan je helikopter. Kao rezultat ovog okršaja četiri policajca i dvanaest napadača su poginuli i 20 policajaca je ranjeno. Oficire koji su uspjeli izbjeći sukob sakrili su pripadnici plemenskih zajednica koji su sami učestvovali u protestnim skupovima na sa-mom početku. Kada su održane sljedeće “demonstracije za uvođenje demokra-cije”, narednog petka, na njima se pojavilo samo 350 osoba, uglavnom mladih ljudi i nekolicina bradatih militanata. (Jaber 2011.) Nakon otvorenog selefijskog napada, pet hiljada prosvjednika spalo je na samo njih 350.

Nakon višemjesečnih medijskih manipulacija koje su nastojale prikriti islami-stičku oružanu pobunu, Sirijci kao što je Samer al-Akhras, mladić iz sunitske porodice, koji je ranije gledao Al Jazeeru jer ju je preferirao u odnosu na držav-nu televiziju, prestao ju je gledati. On se lično uvjerio u medijsku manipulaciju izvještaja koje je emitovala Al Jazeera. Krajem juna 2011. godine napisao je sljedeće: “Ja sam građanin Sirije i humanista. Nakon četiri mjeseca lažne slo-bode… … Vi govorite o mirnim demonstracijama, a ubijate naše građane. Od danas … ja sam [sada] narednik u rezervnim oružanim snagama sirijske vojske. Ako uhvatim bilo koga… u bilo kojoj terorističkoj organizaciji koja djeluje na terenu u Siriji, pucat ću na njega kao što on puca na mene.. Ovo je naša zemlja, a ne vaša, robovi lažne američke slobode.” (Al Akhras 2011.)

Abouzeid, Rania (2011.) “Syria’s Revolt, how graffiti stirred an uprising”, Time, 22 March

Al Akhras, Samer (2011.) “Syrian Citizen”, Fa-cebook, 25 June, online: https://www.facebook.com/notes/sam-al-akhras/syrian-citizen/241770845834062?pnref=story

Al Jazeera (2011a) “Nine killed at Syria funeral proce-ssions”, 23 April, online: http://www.aljazeera.com/news/middleeast/2011/04/20114231169587270.html

Al Jazeera (2011.b) “Daraa: A city under a dark siege”, 28 April, online: http://www.aljazeera.com/indep-th/features/2011/04/2011427215943692865.html

Al Shaqfa, Muhammad Riyad (2011.) “Muslim Brotherhood Statement about the so-called Syrian Revolution”, General supervisor for the Syrian Muslim Brotherhood, statement of 28 March, online at: http://truthsyria.wordpress.com/2012/02/12/muslim-brotherhood-state-ment-about-the-so-called-syrian-revolution/

Allaf, Rime (2012.) “This Time, Assad Has Overreached”, NYT, 5 Dec, online: http://www.nytimes.com/roomfordebate/2012/02/06/is-assads-time-running-out/this-time-assad-has-overreached

Blanford, Nicholas (2011.) “Assad regime may be gaining upper hand in Syria”, Christian Science Monitor, 13 may, online: http://www.csmonitor.com/World/Middle-East/2011/0513/Assad-regi-me-may-be-gaining-upper-hand-in-Syria

Chossudovsky, Michel (2011.) “Syria: who is be-hind the protest movement? Fabricating a pre-text for US-NATO Humanitarian Intervention”, Global Research, 3 May, online: http://www.globalresearch.ca/syria-who-is-behind-the-pro-test-movement-fabricating-a-pretext-for-a-us-nato-humanitarian-intervention/24591

Clinton, Hilary (2011.) “There is No Going Back in Syria”, US Department of State, 17 June, online: http://www.state.gov/secretary/20092013clinton/rm/2011/06/166495.htm

Maktabi, Rima (2011.) “Reports of funeral, police shootings raise tensions in Syria”, CNN, 5 April, online: http://edition.cnn.com/2011/WORLD/meast/04/05/syria.unrest/

Crimi, Frank (2012.) “Ethnic Cleansing of Syri-an Christians”, Frontpagemag, 29 March, online: http://www.frontpagemag.com/2012/frank-cri-mi/ethnic-cleansing-of-syrian-christians/

Daily Mail (2011.) “Nine protesters killed after security forces open fire by Syrian mosque”, 24 March

DIA (1982) “Syria: Muslim Brotherhood Pressure Intensifies”, Defence Intelligence Agency (USA), May, online: https://syria360.files.wordpress.com/2013/11/dia-syria-muslimbrotherhoodpre-ssureintensifies-2.pdf

DIA (2012.) “Department of Defence Information Report, Not Finally Evaluated Intelligence, Coun-try: Iraq”, Defence Intelligence Agency, August, 14-L-0552/DIA/297-293, Levant report, online at: http://levantreport.com/2015/05/19/2012-defense-intelligence-agency-document-west-will-facilitate-rise-of-islamic-state-in-order-to-isolate-the-syrian-regime/

Draitser, Eric (2012.) “Unmasking the Muslim Brotherhood: Syria, Egypt and beyond”, Global Research, 12 December, online: http://www.glo-balresearch.ca/unmasking-the-muslim-brother-hood-syria-egypt-and-beyond/5315406

Eretz Zen (2014.) ‘“unisian Jihadist Admits: We Destroyed & Desecrated Mosques in Syria to Cause Defections in Army”, Youtube Interview, 16 March, online: https://www.youtube.com/watch?v=fQ8awN8GLAk

FOX News (2011.) “Obama Under Pressure to Call for Syrian Leader’s Ouster”, 29 April, online: http://www.foxnews.com/politics/2011/04/29/obama-pressure-syrian-leaders-ouster/

Ghadry, Farid N. (2005.) “Syrian Reform: What Lies Beneath”, Middle East Quarterly, Vol 12 No 1, Winter, online: http://www.meforum.org/683/syrian-reform-what-lies-beneath

Haidar, Ali (2013.) interview with this writer, Damascus 28 December. [Ali Haidar was Presi-dent of the Syrian Social National Party (SSNP), a secular rival to the Ba’ath Party. In 2012 President Bashar al Assad incorporated him into the Syrian government as Minister for Reconciliation.]

Hashem, Ali (2012.) “Al Jazeera Journalist Expla-ins Resignation over Syria and Bahrain Coverage”, The Real News, 20 March, online: http://thereal-news.com/t2/index.php?option=com_content&task=view&id=31&Itemid=74&jumival=8106

HRW (2011a) “We’ve never seen such horror: crimes against humanity by Syrian Security For-ces”, Human Rights Watch, June, online: http://

Bilješke:


45

www.hrw.org/reports/2011/06/01/we-ve-never-seen-such-horror-0

HRW (2011.b) “Syria: Defectors Describe Orders to Shoot Unarmed Protesters”, Human Rights watch, Washington, 9 July, online: http://www.hrw.org/news/2011/07/09/syria-defectors-des-cribe-orders-shoot-unarmed-protesters

HRW (2012.) “Open Letter to the Leaders of the Syrian Opposition”, Human Rights Watch, Was-hington, 20 March, online: http://www.hrw.org/news/2012/03/20/open-letter-leaders-syri-an-opposition

Jaber, Hala (2011.) “Syria caught in crossfire of extremists”, Sunday Times, 26 June, online: http://www.thesundaytimes.co.uk/sto/news/world_news/Middle_East/article657138.ece

Khalidi, Suleiman (2011.) “Thousands chant ‘freedom’ despite Assad reform offer”, Reu-ters, 24 March, online: http://www.reuters.com/article/2011/03/24/us-syria-idUSTRE72-N2MC20110324

Landis, Joshua (2011.a) “The Revolution Strikes Home: Yasir Qash`ur, my wife’s cousin, killed in Banyas”, Syria Comment, 11 April, online: http://www.joshualandis.com/blog/the-revolu-tion-strikes-home-yasir-qashur-my-wifes-cou-sin-killed-in-banyas/

Landis, Joshua (2011.b) “Syria’s Opposition Faces an Uncertain Future”, Syria Comment, 26 June, online: http://www.joshualandis.com/blog/syri-as-opposition-faces-an-uncertain-future/

MEMRITV (2011.) “Syrian Sunni Cleric Thre-atens: We Shall Mince [The Alawites] in Meat Grinders”, YouTube, 13 July, online: https://www.youtube.com/watch?v=Bwz8i3osHww

Nassar, Jessy (2014.) “Hama: A rebirth from the as-hes?” Middle East Monitor, 11 July, online: https://www.middleeastmonitor.com/articles/middle-east/12703-hama-a-rebirth-from-the-ashes

Narwani, Sharmine (2012.) “Questioning the Syrian Casualty List”, 28 Feb, online: http://en-glish.al-akhbar.com/content/questioning-syri-an-%E2%80%9Ccasualty-list%E2%80%9D

Narwani, Sharmine (2014.) “Syria: The hidden massacre”, RT, 7 May, online: http://rt.com/op-edge/157412-syria-hidden-massacre-2011/

OHCHR (2012.) “Periodic Update”, Independent International Commission of Inquiry established pursuant to resolution A/HRC/S - 17/1 and extended through resolution A/HRC/Res/19/22, 24 may, online:

http://www.ohchr.org/Documents/HRBodi-es/HRCouncil/CoISyria/PeriodicUpdate24-May2012.pdf

Otrakji, Camille (2012.) “The Real Bashar al As-

sad”, Conflicts Forum, 2 April, online: http://www.conflictsforum.org/2012/the-real-bashar-al-assad/

Queenan, Gavriel (2011.) “Syria: Seven Police Ki-lled, Buildings torched in protests”, Israel Natio-nal News, Arutz Sheva, March 21

Reuters (2011.) “Syria says seizes weapons smu-ggled from Iraq”, 11 March, online: http://www.reuters.com/article/2011/03/11/us-syria-iraq-idUSTRE72A3MI20110311?hc_location=ufi


RT (2012.) “Al Jazeera exodus: Channel losing staff over bias”, 12 March, online: http://rt.com/news/al-jazeera-loses-staff-335/

Salt, Jeremy (2011.) “Truth and Falsehood in Syria”, The Palestine Chronicle, 5 October, on-line: http://palestinechronicle.com/view_artic-le_details.php?id=17159

Sayyid Rasas, Mohammed (2013.) “From 2005. to 2013: The Syrian Opposition’s Many Faces”, Al Akhbar, 19 March, online: http://english.al-akhbar.com/node/15287

Shaikh, Salman (2011.) “In Syria, Assad Must Exit the Stage”, Brookings Institution, 27 April, online: http://www.brookings.edu/research/opinions/2011/04/27-syria-shaikh

Sheikho, Youssef (2013.) “The Syrian Opposition’s Muslim Brotherhood Problem”, Al Akhbar En-glish, April 10, online: http://english.al-akhbar.com/node/15492

Truth Syria (2012.) “Syria – Daraa revolution was armed to the teeth from the very beginning”, BBC interview with Anwar Al-Eshki, YouTube interview, video originally uploaded 10 April, latest version 7 November, online: https://www.youtube.com/watch?v=FoGmrWWJ77w

Seale, Patrick (1988.) “Asad: the struggle for the Middle East”, University of California Press, Ber-keley CA

Van der Lugt, Frans (2012.) “Bij defaitisme is niemand gebaat”, from Homs, 13 January, on-line: https://mediawerkgroepsyrie.wordpress.com/2012/01/13/bij-defaitisme-is-niemand-ge-baat/

Wikstrom, Cajsa (2011.) Syria: “A king-dom of silence”, Al Jazeera, 9 Feb, online: http://www.aljazeera.com/indepth/featu-res/2011/02/201129103121562395.html

YaLibnan (2011.) “7 Syrian policemen killed in Sunday clashes”, 21 March, online: http://yalib-nan.com/2011/03/21/7-syrian-policemen-killed-in-sunday-clashes-report/

Prirodno je očekivati da odlučivanje u političkim procesima unutar jedne suve-rene zemlje pripada narodu te zemlje i niko drugi izvan te zemlje ne bi smio miješati se u te procese. Međutim, budući da Washington insistira na pravu odlučivanja o tome ko može, a ko ne može upravljati nekom zemljom, ovdje će biti uputno progovoriti o pozadini sirijske situacije, pogotovo o Basharu al-Assadu i procesu političkih reformi u Siriji.

U zapadnom diskursu gotovo da je o tome nemoguće pronaći smislenu raspra-vu, nakon islamističke oružane pobune do koje je došlo 2011. godine. Umjesto te rasprave diskurs o ratu u Siriji poprimio je karikaturalni prikaz, u potpunosti sveden na ostrašćene slogane o krvavom ratu, koji su podređeni politici “pro-mjene režima”, poput onih o “krvoločnom diktatoru” koji luđački zlostavlja i vrši pokolj nad svojim vlastitim narodom. Ništa od toga ne pomaže jednom razumnom, principijelnom shvatanju stvarne situacije u Siriji. Srećom, postoje brojni nezavisni izvori u Siriji, kao i oni zavisni, a koji nam pomažu da dođemo do objektivnijeg i realističnijeg shvatanja.

Kada bismo povjerovali većini zapadnih medijskih izvještaja, pomislili bismo da predsjednik Assad vrši kontinuirane indiskriminatorne napade na civilno stanovništvo, uključujući i upotrebu bojnih otrova protiv djece. Također bismo pomislili da je njegov režim isključivo alevitski u kojem manjina od 12 posto vrši represiju nad sunitskom većinom, guši narodnu “revoluciju” koju su, tek u njenim kasnijim godinama, “kidnapovali” ekstremisti.

Ključni problem koji se ne uklapa u ovu verziju priče zapravo je popularnost pred-sjednika Assada među građanima. Činjenica da je bilo narodnog nezadovoljstva korupcijom i klijentelizmom, da je postojao strah od režimske tajne policije, te da autoritarna država održava neku vrstu kulta ličnosti, ni u kom slučaju ne znači da Assad ne uživa popularnost među građanima Sirije. Čak i većina njegovih nepri-jatelja to priznaje. Stoga je ovaj detalj potrebno dublje ispitati.

5. Bashar al-Assad i političke reforme


47

Bashar al-Assad, očni specijalista blage naravi, koji je dio univerzitetskih stu-dija proveo u Velikoj Britaniji, praktično je 2000. godine prisiljen na preuzima-nje predsjedničke funkcije od strane Ba’ath partije nakon smrti njegovog oca Hafeza. Od njega se očekivalo da očuva pluralno, ali nacionalističko politič-ko naslijeđe zemlje s jedne strane, ali i da uvede neophodne mjere političkih i ekonomskih reformi. Predsjednik Hafez al-Assad je Siriji donio tri decenije unutrašnje političke stabilnosti, nakon nemira koji su ovu zemlju potresali to-kom šezdesetih godina. Ovaj period omogućio je značajan društveni napredak. Društvene podjele ublažene su upotrebom snažnog pritiska na građane da se osjećaju i identificiraju prije svega kao Sirijci, bez prenaglašenog akcenta na pri-padnost bilo kojoj od religijskih zajednica. U domenu obrazovanja i zdravstva došlo je do značajnih poboljšanja, uključujući i univerzalni program vakcinacije te unapređenja pismenosti kod ženskog dijela populacije. Između 1970. i 2010. godine smrtnost tek rođenih beba spala je sa 132 na 14 (na 1,000 stanovnika), a smrtnost majki je opala sa 482 na 45 (na 100,000 stanovnika). Ovo je izuzetno dobar ishod za zemlju čiji je nivo bruto nacionalnog dohotka - GDP po glavi stanovnika veoma skroman. (Sen, Al-Faisal and Al-Saleh 2012: 196)

Snabdijevanje električnom energijom u ruralnim područjima povećalo se od 2 posto u 1963. do 95 posto u 1992. godini. (Hinnebusch 2012: 2) Tradicija druš-tvenog pluralizma zajedno sa napretkom u sferi obrazovanja, podigli su indeks ljudskog razvoja zemlje ispred nekih znatno bogatijih zemalja u regiji. Bez obzi-ra na to što je sistem koji je izgradio Hafez al-Assad bio društveno inkluzivan, on je, također, i dalje ostao autoritarni jednopartijski sistem, uvjetovan ratom sa Izraelom i povremenim oružanim pobunama koje je pokretalo Muslimansko bratstvo. Američki obavještajni podaci navode da je većina građana Sirije odo-brila gušenje pokušaja oružanog prevrata koji je izvelo Muslimansko bratstvo 1980. godine. (DIA 1982., vii) Pored toga, nakon ovog događaja svaka kritika vlade posmatrana je s velikom dozom sumnje. Sektaške grupe su tada zabranje-ne, kao i primanje inostrane finansijske pomoći u političke svrhe. U takvoj si-tuaciji, tvrde neke opozicione ličnosti, građani Sirije osjećali su se bespomoćno i “nisu znali kako da preuzmu inicijativu ili da prezentiraju i razvijaju svoje ideje”. (Wikas 2007: 6) Zloglasna tajna policija (mukhabarat) je u svakom momentu bila spremna identificirati cionističke špijune i nove zavjere Muslimanskog brat-stva, ali je to, također, podrazumijevalo da su istovremeno maltretirali široki sloj kritičara vlade. (Seale 1988: 335) Sa stanovišta sekularne opozicije, sirijska socijal-nacionalistička partija bila je nezadovoljna propalim kompromisom koji je iza sebe ostavio Hafez al-Assad, a po kojoj je po ustavu zemlje predsjednik republike morao biti musliman. (al Akhbar, 22 Feb 2012.) Povrh toga, preovlada-valo je veliko nezadovoljstvo zbog široko rasprostranjene korupcije koja je pro-uzrokovana klijentelizmom koji se provodi posredstvom mreže Ba’ath partije. Bashar se sa svim tim suočio kada je preuzeo predsjedničku dužnost.

Ovo poglavlje bavi se analizom pokreta za političke reforme od momenta do-laska Bashara al-Assada za predsjednika Sirije, do pojave islamističke oružane pobune 2011. godine. Poglavlje zatim analizira najkvalitetnije dokaze o obimu domaće podrške koju uživa predsjednik Assad.

5.1 Reformski pokret

Početkom ovog milenija, Bashar al-Assad se pojavio kao službeni kandidat za provođenje tih reformi, ali se on u tome sukobio sa prilično ozbiljnom, iako fra-gmentiranom, političkom opozicijom usmjerenom protiv Ba’ath partije. Mnogi su u mladolikom novom predsjedniku vidjeli šansu za reforme, dok su drugi, posebno zabranjena organizacija Muslimanskog bratstva, željeli da u potpuno-sti demontiraju sistem sekularne države i da uspostave neku vrstu teokracije. Ipak, sama činjenica da je došlo do smjene rukovodstva, i da je sada predsjednik Sirije postao mlađahni lider koji se školovao na zapadu, 2000. godine dala je poticaj ideji o stanovitom “Damaščanskom proljeću”.

Bashar je u širem smislu bio viđen kao agens koji bi mogao provesti reforme, ali budući da je njegov meteorski uspon, uveliko ovisio o volji razgranate mreže vladajuće Ba’ath partije, koja ga je kandidovala za mjesto predsjednika, zato se nisu desile dramatične političke reforme, uprkos pritužbama građana zbog široko rasprostranjene korupcije. (Otrakji 2012.)

Međutim, njegove socio-ekonomske reforme ogledale su se u tome da je ipak pod-stakao masovno obrazovanje i pravo državljanstva, uporedo sa kontrolisanom ekonomskom liberalizacijom koja je otvorila vrata novim tržištima, ali koja nije doživjela stepen privatizacije koji je preplavio istočnu Evropu. Assad je, tako-đer, dao osloboditi nekoliko hiljada političkih zatvorenika, uglavnom islamista, i njihovih simpatizera. (Landis and Pace 2007: 47) On vjerovatno i nije imao više prostora za političke reforme prvih nekoliko godina svoje vladavine s obzirom da nije imao organizovanu bazu podrške izvan Ba’ath partije. Vjerovatno u želji da to na neki način kompenzuje počeo je graditi veze sa većim biznismenima, a inicirao je i osnivanje nekoliko nevladinih organizacija za pitanja mladih, stude-nata, ruralnih radnika. Među ove organizacije spada Sirijska fondacija za razvoj i Fond za integrisani ruralni razvoj Sirije (FIRDOS). Prva dama, Asma al-Assad imala je istaknutu ulogu u nekim od ovih organizacija, posebno onim čije aktiv-nosti su se bavile pitanjem omladine i djece. Ove organizacije privukle su i neke međunarodne partnere, uključujući UNDP i UNICEF. (Kawakibi 2013.) Jedan američki analitičar kazao je da je za vrijeme Damaščanskog proljeća 2000. godi-ne došlo do cvjetanja slobode mišljenja i govora, prava na okupljanje i političko djelovanje kojeg nije ranije bilo, još 1950. godine (Wikas 2007: 4) Bez obzira na tržišne reforme, Sirija je zadržala praktički besplatno zdravstvo i pravo na be-splatno školovanje. Državni univerziteti, također, bili su skoro pa besplatni, sve do danas, a na kojima je upisano nekoliko stotina hiljada studenata. Ovaj nivo masovnog obrazovanja kritičan je za uspostavu društvenog uključivanja.

U tom periodu formiran je značajan broj političkih grupa i debatnih klubova, koji su bili kritički orijentisani spram vlade. Uključujući i društvene forume Kawakibi, Atassi kao i Forum za narodni dijalog. Ovi forumi počeli su sa do-nošenjem apela i zahtjeva prema vladi. Jedan takav zahtjev privukao je 1,000 potpisnika. (Landis and Pace 2007: 47) Unatoč tome, zakoni o vanrednom sta-nju i dalje su bili na snazi, tako da su vojne obavještajne službe u nekim od ovih novoosnovanih organizacija prepoznali zavjerenike što dovodi do hapšenja koja


49

su ovaj optimistički period pretvorili u stanovitu, kako je neki nazivaju, “Dama-ščansku zimu”. Za neke od uhapšenih disidenata objavljeno je da su mučeni, pa čak i ubijeni. (Ghadry 2005; Ulutas 2011: 89-90) Bez obzira na to, neki američki, relativno dobro informisani analitičari smatraju da je iza Damaščanskog prolje-ća ostalo, iako skromnih, ipak nekih pozitivnih postignuća. Nije postojala uje-dinjena opozicija, ali prvi put nakon više decenija, pojedinci su dobili šansu da slobodno izraze svoje stavove u javnom domenu. Neki od ovih debatnih foruma preživjeli su nekoliko godina, među kojima i Komitet za obnovu civilnog druš-tva, kao i Attasi forum za demokratski dijalog. (Landis and Pace 2007: 48-49)

Međutim, sa američkom invazijom na Irak, Sirija se našla prikliještena između dvije moćne okupacione vojne sile, izraelske i američke, a obje su bile antago-nistički opredijeljene prema Siriji. Više od milion iračkih izbjeglica prebjeglo je u Siriju, kako bi izbjegli masakr. Sirijska velikodušnost, koju je pokazala pri-hvatom izbjeglica iz Iraka, protumačena je od strane Amerikanaca kako Sirija zapravo pruža podršku iračkom pokretu otpora protiv američke agresije, nakon čega se Siriji uvode sankcije. Ipak, ono što je ponovo zapalilo varnicu opozici-onih aktivnosti u Siriji, zapravo je bilo nenadano sirijsko povlačanje trupa iz Libana 2005. godine, nakon skoro 30 godina okupacije ove zemlje, što je kasnije dovelo do pojave libanske tzv. Cedar Revolucije. Iako je ova libanska revolucija ocijenjena s visokom dozom skepticizma (Narwani 2015.), ona je ipak inicirala neobično snažno ispoljavanje jedinstva među opozicionim grupama u Siriji. Deklaracija povelje iz tog vremena ostaje prilično dobar pokazatelj principa na kojima su se sve te različite grupe mogle usaglasiti.

Susret koji se dogodio u oktobru 2005. godine, a koji je rezultirao “Damaščan-skom deklaracijom” koja je zahtijevala demokratske reforme, smatra se najvećim okupljanjem političke opozicije u historiji vladavine Ba’ath partije koja je na vlasti u Siriji od 1963. godine. U njemu su učestvovali islamisti, liberali, marksisti kao i arapski i kurdski nacionalisti. (Rasas 2013.) Ovaj opozicioni miting založio se za principe pluralizma, nenasilja, jedinstvo opozicije i demokratske promjene. (Ulutas 2011: 90) Deklaracija koja je tada donesena počinje tvrdnjom da je basi-stička vladavina razvlastila narod, utvrdivši kako je vlast uspostavila monopol nad kompletnim društvom u periodu dužem od 30 godina, te da je uspostavila autoritarni i totalitarni režim jedne uske klike koji je kao posljedicu imao potpu-no odsustvo interesa ljudi za politiku i društvena dešavanja. Naprosto, građani su kao rezultat toga izgubili volju i želju za javni domen. Deklaracija je pozivala na uspostavu demokratske narodne vlasti... mirnim sredstvima, postupno, uz na-rodni dogovor baziran na dijalogu, poštivanju i priznavanju drugog i drugačijeg mišljenja. Kategorički je odbacila upotrebu nasilja i isključivanje, i decidirano ja-sno je pružila podršku islamu kao najznačajnijem kulturnoj komponenti u životu sirijske nacije. Deklaracija je, također, odbacila svaku pomisao o jednopartijskoj državi. Zakon o vanrednom stanju, vojnom režimu i sudovima sa specijalnim ovlastima moraju biti ukinuti, s naglaskom na jačanje nacionalne vojske koja će biti depolitizirana i koja ne smije biti arbitar političkog nadmetanja, sukoba i koja će biti u potpunosti potčinjena principima demokratske vlasti. Narodne i društvene organizacije, pokrete, radničke sindikate i druga udruženja potrebno

je osloboditi državne kontrole i sigurnosne hegemonije koju je do tada nad njima imala država i vladajuća Ba’ath partija. Bila je to odmjerena izjava koju su karak-terisala obilježja neutralnosti i laicizma. Novi sistem bi trebao biti opredijeljen za Siriju kao sastavni dio “arapskog poretka” sa posebnim naglaskom na arapsko jedinstvo. Deklaracija je kategorički odbacila bilo kakve promjene koje bi bile iznuđene uplitanjem bilo kojih faktora iz inostranstva. Također je upućen poziv za pronalazak pravednog demokratskog rješenja za pitanje Kurda u Siriji. Doku-ment u zaključku, također, poziva na održavanje “narodne konferencije” koja bi trebala dovesti do održavanja slobodnih izbora za zastupničku skupštinu, nacrt novog ustava na bazi političke većine. (Damaščanska deklaracija 2005.)

Ovakav stepen opozicionog jedinstva raspao se veoma brzo i to po liniji koju je bilo lahko predvidjeti. Kao što navode Landis i Pace (2007: 46) “Predvodnici marksističke ljevice i islamske desnice sukobili su se u pokušaju da pronađu za-jednički stav u raspravama u kojima su, također, participirali liberali, Kurdi, po-litička opozicija u egzilu i Asirci. (Uutas 2011: 90) Na početku je Muslimansko bratstvo (zajedno sa prebjegom iz Ba’ath partije, Abdel-Halimom Khaddamom) osnovalo islamistički “Front spasa”, u toku 2006. godine. Nakon toga, na sa-stanku Nacionalnog vijeća Damaščanske deklaracije, u decembru 2007. godine Socijalistička unija i Partija komunističke akcije odbacile su zahtjeve stranaka liberalnih Kurda, koji su zagovarali prizivanje stranih faktora čija bi intervencija pomogla ostvarivanju političkih promjena. Socijalistička i komunistička partija, zajedno sa Kurdskom strankom ljevice, (a kasnije i sa jednom drugom kurdskom strankom koju je osnovao Nasreddin Ibrahim), pokušale su pronaći alternativno rješenje trećeg puta između Damaščanske deklaracije i vlade Ba’th partije.

Muslimansko bratstvo je već 2009. napustilo opozicioni savez, a krajem 2009. godine kurdske grupe (sa izuzetkom PYD-a) formirale su Kurdsko političko vijeće. (Rasas 2013.) Pored toga, vlada je, također, pokrenula mjere protiv nekih potpisnika Deklaracije. Zabranjen je Atassi Forum. (Ulutas 2011: 91) U martu 2005. godine vlasti su uskratile dozvolu medijskim kanalima (Al Hurra i Radio Sawa) koje je finansirala SAD. (Landis and Pace 2007: 57) Ova fragmentacija onemogućila je bilo kakvo zajedničko djelovanje ujedinjene opozicije.

Osnova za saradnju islamista sa pluralističkom, sekularno-nacionalističkom opozicijom i lijevo orijentisanim snagama sve vrijeme je bila prilično slabašna i bazirala se, uglavnom, na kritiziranju basističke vlasti za korupciju i primjenu državne represije. Neko vrijeme ove dijametralno suprotstavljene snage dijelile su zajedničku retoriku. Kao što ističe Kawakibi (2007: 3), pripadnici Musliman-skog bratstva “često su navodili kako su ljudska prava najveća žrtva represivnog sistema”, iako su pritom bili prilično selektivni kada se radilo o “onim aspekti-ma koji su podupirali njihovu stvar”. Njihov vlastiti tretman ljudskih prava bio je zastrašujući. Tokom pedesetih godina prošlog stoljeća politički predstavnici Muslimanskog bratstva sjedili su u sirijskom parlamentu. Ali od tada nada-lje, značajan dio autokratskih mjera koje je primjenjivala država bio je upravo usmjeren ka suzbijanju njihovog sektaškog pobunjeničkog djelovanja, koje je nekada uključivalo i ubistva, atentate i masakre nedužnih građana.


51

Nakon Damaščanske deklaracije, jedan američki izvještaj označio je “sekularnu sirijsku opoziciju” kao “potpuno nemoćnu”, dok je gušenje sektaški-orijentisanih islamista omogućilo oblikovanje sadašnje državne taktike i politike prema isla-mistima. (Wikas 2007: 12, 22) Unatoč tome, arapski nacionalizam i regionalna solidarnost i dalje su bili snažni, a mladi predsjednik nije gubio na popularnosti, kako u regiji tako i u samoj Siriji. Ispitivanje javnog mnijenja koje je obavljeno 2009. godine i to u šest zemalja, u kojem su Izrael i SAD, navedene kao dvije najveće prijetnje regionu, (88 posto Izrael i 77 posto SAD ) također, je Bashara al-Assada navelo kao najpopularnijeg arapskog lidera na Bliskom istoku. (MESI 2009.) Ovaj regionalni pogled dramatično će se promijeniti izbijanjem nasilja 2011. godine nevezano za mišljenje koje preovladava unutar Sirije.

Protestnim skupovima koji su počeli u februaru pa sve do marta 2011. godine došlo je do pojačanog djelovanja političkih aktivnosti, i to uglavnom u regional-nim centrima, a ne toliko u Damasku i Halepu. (Ulutas 2011: 99-100) Ovoga puta stvari su bile posve drugačije. Većina domaćih opozicionih grupa, kao što su to potvrdile u Deklaraciji iz 2005. godine nisu podržavale oružane napade na državu niti odobravale uključivanje stranih sila. Većina ih je ostala u Siriji, a neke poput sirijske social-nacionalne partije, podržale su vladu Sirije. One dru-ge, iako nisu podržale politiku vlade, podržale su državu i vojsku. Sirija je i ra-nije imala iskustva sa islamističkom sektaškom oružanom opozicijom. Ono što će se u zapadnim krugovima nazvati opozicijom, uglavnom, su bili opoziciona-ri u egzilu i islamisti koji su započeli nasilni prevrat. Sastanci opozicije u egzilu krenuli su iz Pariza, Turske i Bruxellesa. Ovim inicijalnim sastancima prisu-stvovali su brojni pojedinci i grupe, ali su oni bili loše koordinirani i odmah su potpali pod stranu kontrolu, a Muslimansko bratstvo odmah je preuzelo vode-ću ulogu. (Ulutas 2011: 91-94) Zapadno izvještavanje o islamističkom liderstvu često je bilo velikodušno predstavljeno, budući da je Muslimansko bratstvo bilo bolje organizovano i kao takvo je predstavljalo najpouzdanijeg partnera u bilo kojoj operaciji “promjene režima” u aranžmanu velikih zapadnih sila.

Hassan Mneimneh, prijetio je, u izjavi za Briselski forum stacioniran u Washin-gtonu, kako je stvarna opasnost za region zapravo Islamistička zima s obzirom da je tzv. Arapsko proljeće islamistima podarilo “neočekivanu i možda nezasluže-nu pobjedu”. Ipak, on nastavlja pretjerano isticati podršku koju navodno uživaju Muslimansko bratstvo i druge selefijske muslimanske grupe, tvrdeći kako selefi-je “uživaju značajnu podršku sirijske izborne baze”, dok Muslimansko bratstvo uživa značajan dio glasova pa čak i većinsku podršku. (Mneimneh 2012: 1-4) Naravno, ovakve tvrdnje u koliziji su sa snažnom pluralističkom historijom Siri-je, a ni regionalna istraživanja javnog mnijenja ne podupiru ovakve tvrdnje. Na primjer, istraživanje javnog mnijenja koje je 1984. provedeno među Palestincima, pokazalo je da, iako je više od polovine stanovnika veoma religiozno, (obavljaju pet dnevnih molitvi), dakle znatno religiozniji u tom smislu od Sirijaca, sekular-no-nacionalistička politika Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) uživala je 90% podrške. Ovo se loše reflektovalo na strategiju Muslimanskog bratstva koja je bila usmjerena protiv sekularno-nacionalistički orijentisanih Palestinaca u odnosu na okupacijsku silu. S druge strane, Izrael je smatrao da bi “bilo kakav

uspjeh Muslimanskog bratstva bio na štetu nacionalista”. Zbog toga je Musli-mansko bratstvo uživalo blaži tretman [od strane Izraelaca] nego što je to bio slučaj s palestinskim nacionalistima. (Shadid 1988: 663, 674-675, 679) Podršku islamu ne bi trebalo brkati sa podrškom sektaškim islamistima. Visoki dužnosnik vlade u Damasku krajem 2013. godine priznao mi je da je Muslimansko bratstvo sve vrijeme bilo najveća i najbolje organizovana opoziciona grupa u zemlji, ali da podrška stanovnika Bratstvu, kada ne zagovaraju upotrebu nasilja, ne prelazi više od 15%. U momentima kada Muslimansko bratstvo koristi nasilne metode i sek-taško nasilje, ta podrška znatno je niža. U okolnostima koje su već bile zahvatile Egipat i Tunis, ali dva mjeseca prije nego je nasilje izbilo u Siriji, predsjednik As-sad izjavio je kako je spreman založiti se za provođenje ozbiljnijih reformi. “Ako ne primjećujete potrebu za reformama prije dešavanja u Egiptu i Tunisu, onda je prekasno za bilo kakve reforme”, izjavio je Assad. Njegov plan reformi odnosio se na općinske izbore, davanje većih sloboda nevladinom sektoru (NVO), te donoše-nje novog zakona o medijima. Njegova vlada je već bila povećala dotacije za gri-janje. (Solomon and Spindle 2011.) Nedugo nakon toga donesen je i novi izborni zakon, iako su mu se usprotivile opozicione grupe u egzilu. (Hatem 2011.) Drugi su primijetili kako je Sirija ipak drugačija od Egipta, u smislu da je vlada Sirije aktivno provela pozitivne socijalne i obrazovne reforme, nije akumulirala vanjski dug, osigurala je manjinska vjerska i etnička prava i zadržala vanjsku politiku nezavisnu od utjecaja američko-izraelske agende. “Kad Bashar al-Assad kaže da podržava političke reforme, mnogi Sirijci mu vjeruju… Građani Sirije zaista su tokom proteklih godina uživali veće vjerske i građanske slobode, što, naravno, uključuje slobode za većinske sunite”. (Hetou 2011.) Sirija nije Egipat.

Tokom 2011. godine u vrijeme liberalizacije društvenog prostora osnovano je niz građanskih udruženja i vijeća, nekih sa promjenljivim osobenostima te sa manjim ili većim afilijacijama sa političkim partijama. Među njima su bili i lokalna koordinaciona vijeća (LCC), Federacija koordinacionih vijeća sirijske revolucije (FCC) i Komitet nacionalne akcije. Dok je jedan broj njih počeo djelo-vati kao lokalne grupe susjedstva, mnoge od ovih organizacija postale su izrazi-to aktivnije u koordinaciji medija negoli u rukovođenju protestnim pokretima. (Asi Abu Najm 2011.) Lokalna koordinaciona vijeća, iako su tokom 2011. go-dine pozivali na svrgavanje režima, kategorički su odbacili pozive na oružanu pobunu i vojnu intervenciju, tvrdeći kako bi “militarizacija revolucije umanjila široku narodnu podršku i učešće u revoluciji”. (LCC 2011.) Međutim, već po-četkom 2013. godine ono malo što je ostalo od LCC-a već uveliko je postalo sastavnim dijelom islamističkih naoružanih grupa, tako da se sva aktivnost ovog tijela svela na izvještavanje o njihovim gubicima na ratištu. (LCC 2013.)

Pojavom islamističke oružane pobune, linija razdvajanja između opozicionih gru-pa počela je sve više zadebljavati, ali unatoč tome nastavilo se sa pokušajima pro-nalaska zajedničkog stava. Jedan dokument koji je prezentiran u Parizu i Damasku i koji je predstavljen opozicionim grupacijama, ali ne i Muslimanskom bratstvu, navodno se dvoumio između “zagovaranja reformi i promjena političkog poretka, ali nije zagovarao oružanu pobunu i svrgavanje vlade nasilnim sredstvima”. Ovaj dokument predstavljao je osnovu za stvaranje Nacionalnog koordinacionog vijeća


53

za demokratske promjene u Siriji. (NCC), koji je predstavljao tijelo koje je zagova-ralo stanoviti model trećeg puta, a koje je formirano u junu 2011. godine. U ovom tijelu učestvovala je i Socijalistička partija ujedinjenja, marksističke lijevo-orijen-tisane grupe, četiri kurdske partije, uključujući i Partiju demokratskog jedinstva (PYD) te određeni broj nezavisnih političkih aktivista. Za ove političke grupacije tvrdilo se da predstavljaju arapsku, kurdsku i marksističku ljevicu. (Rasas 2013.)

Sljedećeg mjeseca, u julu 2011. godine došlo je do pokušaja formiranja Sirijskog nacionalnog vijeća (SNC), kako bi se pomoću njega povezao NCC s onim što je preostalo od Damaščanske deklaracije i sa Muslimanskim bratstvom. Na žalost, ovaj plan je propao jer su se Muslimansko bratstvo i grupa koja je bila okupljena oko Deklaracije usprotivili zahtjevima NCC-a koji je izričito “odbijao prihvatanje bilo kakve strane vojne intervencije u Siriji” i insistirao na praved-nom rješenju Kurdskog pitanja. To je rezultiralo situacijom da su, pored Musli-manskog bratstva, koje je činilo većinu Sirijskog nacionalnog vijeća, osnovanog u Istanbulu u oktobru 2011. godine, i nekolicine preostalih organizacija potpi-snica Damaščanske deklaracije, u Vijeću ostale samo one opozicione snage koje su uživale podršku iz inostranstva. (Rasas 2013.)

Međutim, svako sponzorstvo izvana ima svoju cijenu. Krajem 2011. godine SNC u egzilu proglašen je od strane zapadnih vlada i zaljevskih monarhija “legiti-mnim predstavnikom” sirijskoga naroda da bi potom, za nepunu godinu opet bio bez velike pompe potpuno odbačen u korist jedne nove organizacije u egzilu, koja je nazvana Nacionalnom koalicijom sirijske revolucije i opozicionih snaga, ili, kako je ona skraćeno poznata, Sirijskom nacionalnom koalicijom SNC. (Al Arabiya 2012.) Odluka o njenom formiranju donesena je u Washingtonu.

Sirijska socijal-nacionalistička partija (SSNP), druga po veličini sekularna po-litička stranka nakon arapske socijalističke partije Ba’ath (u Siriji), sa svojom vlastitom vojnom formacijom te sa ograncima u Libanu, ostala je dalje odana očuvanju stabilnosti države. Ova partija je ponovo ušla u sirijski parlament tokom 2005. godine i smatrala se ključnim zagovaračem reformskog pokreta u Siriji. (Haidar, Ali 2013.) Neki komentatori smatraju da je na nižim nivoima ogranaka ove partije bilo određenih neslaganja u pogledu podrške vladi, ali je potpredsjednik SSNP-a za Siriju, Safawan Salman, izjavio: “Zalažemo se upo-redo za stabilnost sirijske države i koheziju sirijskog društva, ali i za stvarne, korjenite i dalekosežne reforme. Vjerujemo da je za uspjeh političkih reformi neophodno očuvati stabilnost sirijskog društva. (Francis 2011.)

U vrijeme ustavnih amandmana i parlamentarnih izbora koji su održani počet-kom 2012. godine SSNP je bio otvoreno kritičan prema vladi, (insistirajući na apelima kako Narodna skupština mora donijeti novi ustav) izrazivši otvoreno nezadovoljstvo prema radu skupštine, ali je ipak odlučio da ne bojkotuje njeno zasjedanje (Al-Akhbar 22 feb 2012; Al-Akhbar 15 maj 2012.), niti ju je bojkoto-vala komunistička stranka koju je predvodio Qadri Jamil. Nakon spomenutih izbora nekoliko predstavnika izvan uskog kruga Ba’ath partije inkorporirano je u vladu, a predsjednik SSNP-a Ali Haidar prihvatio je poziv predsjednika Assada koji ga je imenovao ministrom za pomirenje, s ciljem nastavka dijaloga sa civilnom opozicijom kao i sa oružanim grupama.

5.2 Bashar, demoniziran u svijetu, popularan u Siriji

Popularnost sirijskog predsjednika, barem kod kuće u Siriji, ozbiljno podriva napore kojim ga se sve vrijeme u svijetu pokušava predstaviti kao monstruma. Petromonarhija Qatar otvoreni je neprijatelj Sirije, budući da je ova zemlja bu-kvalno uložila milijarde dolara u islamističke oružane grupe. (Khalaf and Smi-th 2013.) Međutim, čak i ispitivanje javnog mnijenja koje je provela televizijska mreža u vlasništvu Qatara priznala je popularnost predsjednika Bashara. U januaru 2011. godine katarska glavna televizijska mreža Al Jazeera zaključila je da su izgledi da će u Siriji doći do revolucije veoma slabi, upravo zbog velike Assadove popularnosti. Iako se radi o autokratskoj vladavini “relativna popu-larnost koju uživa šef države i prisustvo vjerskog pluralizma faktori su koji ne pogoduju pojavi ustanka u toj zemlji.” (Wikstrom 2011.) Bashar je uživao popu-larnost osobito među mladim ljudima, izjavio je američki analitičar Said Joshua Landis. “Mladi možda ne vole Assadov režim, oni ne odobravaju korupciju…ali oni za ove negativne pojave više optužuju ljude kojima se Assad okružio, tzv. staru gardu.” Građani žele promjene, zbog siromaštva u kojem žive, zbog korupcije i represivnog aparata političke policije, ali se Sirijcima sviđa Assadova podrška pluralizmu i reformama modernizacije društva. (Wikstrom 2011.)

Popularnost predsjednika osjetila se na početku, za vrijeme velikih pro-vladinih okupljanja koja su organizovana kao odgovor na protestne skupove opozicije. Jedan od rijetkih zapadnih novinara sa ozbiljnim osjećajem i razumijevanjem za arapsku historiju te koji ima oko za sitne detalje, Robert Fisk, ali koji je istovre-meno prilično ciničan glede sirijskog režima, zabilježio je sljedeće opservacije:

“Počinje još jedno okupljanje u znak podrške Assadu…Do podne, broj njegovih simpatizera na Omejevićkom trgu [Damask] dosegnuo je brojku od 200,000 … ljudi ovdje nisu dovezeni autobusima i kamionima kao što je to nekoć radio Saddam Hussein u Iraku…jedini pripadnici vojske stajali su zajedno sa svojim porodicama. Kako da čovjek izvještava o provladinim demonstracijama za vri-jeme Arapskog buđenja? Pokrivene žene, starci, na hiljade djece…da li je njih neko prisilio da izraze svoju podršku Assadu? Ja mislim da nije”. (Fisk 2011)

Upućeniji kritičari primijetili su da je šansa da dođe do oružanog sukoba u Si-riji uvijek bila po matrici pluralističke države i sektaški orijentisanih islamista, koje podržavaju velike sile. Iračko-britanski analitičar Sami Ramadani, kritičar vlade u Damasku, tvrdi da “Sirijom upravlja beskrupulozni korumpirani režim pomoću represivnog policijskog aparata”. Međutim, on, također, dodaje da je, zbog “prisustva reakcionarnih snaga koje uživaju podršku Saudijske Arabije i Qatara, demokratska opozicija i široka narodna podrška prevagnule su u korist vlade”. (Ramadani 2012.) On navodi da je tvrdnja o tome kako je Sirija sektaški alevitski režim u dobroj mjeri neutemeljena i suviše pretjerana. Vlada uživa široku podršku građana, uključujući i utjecajne sunitske slojeve stanovništva te milione ženske populacije koja je prestravljena samom pomisli da bi Sirija mo-gla pasti pod selefijsku dominaciju. Nadalje, “veliki broj siromašnih, nezaposle-nih i studenata”, koji su se u početku entuzijastično bili pridružili antivladinim protestima, razočarani su i osjećaju veliku odbojnost spram opozicionih grupa


55

u egzilu kao što je Sirijsko nacionalno vijeće i Slobodna vojska Sirije, kojima u potpunosti dominira Muslimansko bratstvo. (Ramadani 2012.)

Sirijski analitičar Camille Otrakji smatra da je predsjednik Assad “izgubio po-dršku mnogih simpatizera” u prvoj godini kada je došlo do izbijanja nasilja jer su ga smatrali slabim vođom koji nije uspio svoju volju nametnuti sigurnosnom aparatu koji se nalazio pod njegovom kontrolom. Drugi su smatrali da se on [nije] pokazao dovoljno vičnim kada je u pitanju korištenje sredstava masko-munikacije… neki su ga [čak] smatrali odgovornim za visoku stopu poginulih. (Otrakji 2012.) U svakom slučaju, većina Sirijaca bila je još ogorčenija nasilnom oružanom pobunom. Jedno tursko ispitivanje javnog mnijenja koje je prove-deno tokom 2011. godine pokazalo je da su građani Sirije, u odnosu na region najmanje naklonjeni dešavanjima koje je izazvalo Arapsko proljeće u toj godini. Samo je 22% Sirijaca priznalo da ti događaji imaju pozitivan efekat na njihovu zemlju, a 91% ih se suprotstavilo nasilju, (dok je samo 5% podržalo) nasilne proteste. (TESEV 2012.) Ramadani pomiruje ova dva stava i trenda smatrajući da je nakon što je u početku došlo do otpora vladajućem režimu u toku 2011. godine “široka narodna podrška vratila se u korist režima” onoga trenutka kada su se građani Sirije uvjerili da iza oružane pobune i sektaškog nasilja zapravo stoji saudijsko-katarska vrhuška. (Ramadani 2012.)

U provizornom proračunu, Otrakji navodi kako predsjednik zaslužuje lošu ocjenu jer nije pokazao spremnost u borbi protiv korupcije, kao i zbog davanja slabog prioriteta reformama autokratskog sistema vlasti koji je naslijedio. Što se tiče ekonomije, tu mu je dodijelio nešto bolje “mješovite ocjene” jer je ekonom-ski napredak primijećen u većim gradovima dok su regije i ruralna područja na-zadovali. S druge strane, Basharu se može odati priznanje za odlučnost da Siriju pokuša očuvati kao “otok stabilnosti” u odnosu na ostatak regiona koji je skroz u vatrenom obruču. Assadov režim se može pohvaliti da je nivo participacije žena u društvu u Siriji znatno povoljniji za razliku od većine drugih zemalja u regionu, nezavisnost u vođenju vanjske politike, kao i glede lične “poniznosti i pristupačnosti kao osobe”. Iako Assad, naravno, ne živi skromno, kao što je bio slučaj sa njegovim ocem, optužbe na njegov račun o visokom stepenu lične korupcije, koje dolaze izvan Sirije, naprosto su preuveličane. (Otrakji 2012)

Ispitivanje koje su 2011. godine finansirali Basharovi neprijatelji iz Qatara, a koje je očigledno bilo pristrasno, pokazalo je da većina ispitanika izvan Sirije želi da sirijski predsjednik Assad ode s vlasti zbog “brutalnog tretmana pro-svjednika od strane režima”. Međutim, što je dakako još značajnije, isto ispiti-vanje je pokazalo da 51% građana Sirije želi da Assad ostane na vlasti. (Doha Debates 2011.) Kada ispitivanje koje provede neprijatelj pokaže ovakav rezultat, onda to svakako treba uzeti kao ozbiljno. Islamistički borci u Halepu bili su manje velikodušni, trojica vođa Slobodne sirijske vojske (a svih trojica su sara-đivali sa snagama Al-Qaide) izjavili su da sirijski predsjednik uživa najmanje 70 posto podrške u većinskim sunitskim muslimanskim gradovima. (Bayoumy 2013.) Lokalno stanovništvo - “svi su oni bez iznimke odani kriminalcu Bas-haru, oni mu dojavljuju informacije i špijuniraju nas” (Abouzeid 2012.); “… svi

su oni doušnici... oni nas mrze iz dna duše. Oni nas optužuju za destrukciju zemlje”. (Ghaith 2012.) Nedostatak popularnosti u narodu fatalan je za uspjeh jedne revolucije, ali za jednog vjerskog fanatika to je nebitno, to je tek jedna neugodnost. Jedna interna studija koju je proveo NATO u toku 2013. godine, također, procijenila je da oko 70% građana Sirije podržava njenog predsjednika, 20% njih je neutralno, dok 10% posto podržava “pobunjenike”. (World Tribune 2013; BIN 2013.) Ove procjene ne razlikuju se uveliko od rezultata predsjednič-kih izbora koji su u Siriji održani 2014. godine.

Međutim, stepen demonizacije Assada izvan Sirije jako je visok. Sirijskog pred-sjednika optužuju da je naredio i rukovodio velikim brojem zastrašujućih masa-kra. Na primjer, masakr u kojem je ubijeno više od stotinu, i to uglavnom provla-dino orijentisanih seljana, u Houla distriktu (na periferiji grada Homsa) iskorišten je kao povod za protjerivanje sirijskih diplomata i uvođenje drakonskih sankcija prema Siriji. Ovaj napad, velika je vjerovatnoća, bio je “false flag” napad. (napad pod lažnom zastavom, pogledati osmo poglavlje) Unatoč pristrasnosti na štetu sirijske vlade, neki zapadni izvori, također, su razotkrili druge napade izvedene pod lažnom zastavom. Na primjer, masakr 245 ljudi koji se desio u avgustu 2012. godine u Daraau, za koji je na početku bila optužena Assadova vojska. (Oweis 2012.) Kasnije je Robert Fisk dokazao da se radilo o masakru koji je izvršen nad kidnapovanim civilima i oficirima koji nisu bili na dužnosti, počinili pripadnici Slobodne vojske Sirije – FSA, nakon neuspjelog pokušaja razmjene zarobljenika. (Fisk 2012.) Na sličan način, za masakr koji se dogodio 10. decembra 2012. godine u kojem je ubijeno 100 seljaka u Aqrabu, također, je u početku optužena sirijska vlada. (Stack and Mourtada 2012.) Međutim, britanski novinar Alex Thompson (2012.) kasnije je izvijestio da su pripadnici FSA-a u zarobljeništvu devet dana držali 500 alevitskih mještana, od kojih su mnoge ubili, kako im se sirijska vojska približavala nakon čega su se pripadnici ove bande dali u bijeg.

Za incident u kojem je navodno korišteno hemijsko oružje u avgustu 2013. u Istočnoj Ghouti odgovornost je, također, naširoko pripisana Assadovoj vladi. Ipak, svi nezavisni dokazi, također, su ovaj napad razotkrili kao još jedan u nizu “false flag” napada. U poglavljima 8. i 9. detaljno sam dokumentovao pro-pagandne napise koji se odnose na ovaj masakr.

Značajan broj Sirijaca s kojima sam razgovarao bili su kritični prema predsjed-niku Assadu, ali ne na način kako je to predstavljeno u zapadnim medijima. Rekli su mi da im je žao što Assad nije čvrste ruke kao što je bio njegov otac. Mnogi građani Sirije, makar na samom početku krize, smatrali su da je Assad prilično blag i neodlučan, tako je on postao poznat kao “Mr Soft Heart”. U toku 2013. godine neki vojnici s kojima sam razgovarao u Damasku rekli su mi da je izdata vojna naredba za hapšenjem živih pobunjenika. Ova naredba se čini kontroverznom jer mnogi sirijske teroriste smatraju izdajnicima koji nisu ništa manje krivi od stranih terorista. To što se s njima dešavalo nakon hapše-nja, to je druga priča. Iako ne postoje kredibilni, nezavisni dokazi o namjernim napadima sirijske vojske na civile, postoje neki videozapisi i anegdotski dokazi o egzekuciji zarobljenih terorista koje je zarobila sirijska vojska. Ovakav čin


57

svakako predstavlja ratni zločin, ali je taj ratni zločin vjerovatno u Siriji široko prihvaćen, s obzirom da je većina Sirijaca izgubila nekog od članova svoje poro-dice koji su ubijeni od strane terorista.

Naravno, ključni razlog kada se radi o demonizaciji Assada pripisujući mu “na-mjerno ubijanje civila” o čemu bruje zapadni mediji leži u tome da se te optužbe upućuju na račun Sirijske arapske vojske, koja uživa ogroman ugled u narodu, pa čak i u Assadovoj političkoj opoziciji unutar Sirije. Jaka sekularna tradicija Sirije najviše je očuvana u instituciji njene vojske. Sirijsku vojsku, koja ima oko pola miliona ljudi, kako redovnih vojnika tako i rezervnog sastava, čine vojnici i oficiri koji dolaze iz reda različitih etničkih i vjerskih zajednica (sunita, alevi-ta, šiita, kršćana, Druza, Kurda, Armena, Asiraca i drugih), a svi se oni snažno identificiraju kao Sirijci. Podsjetimo se da je Damaščanska deklaracija koja je donesena 2005. godine kao jedan od svojih ključnih temelja označila snažnu podršku zajedničkoj nacionalnoj vojsci, želeći se time riješiti monopola koji je do tada nad sirijskom vojskom imala Ba’ath partija, ali i u nastojanju da oču-va nacionalni [vojnički] profesionalni duh s ciljem zaštite nezavisnosti zemlje, očuvanja ustavnog poretka i odbrane narodne domovine. Ovo ukazuje na činje-nicu da se kompletan antibatistički reformski pokret koji je začet 2005. godine jasno opredijelio protiv bilo kakvih napada na sirijsku nacionalnu vojsku.

Prva grupacija koja je prekršila ovu deklaraciju je, naravno, Muslimansko brat-stvo. Oni su se vratili svojoj nekadašnjoj, staroj praksi koja je imala za cilj svrgavanje sekularne države nasilnim sredstvima. (Al-Shaqfa 2011.) Prvi cilj pobune koji je iniciralo Muslimansko bratstvo bio je podijeliti vojsku po sektaš-kom principu. Logično je bilo da se jedan broj oficirskog kadra, posebno onih koji su imali porodične veze sa Muslimanskim bratstvom odrekao jedinstva i odmetnuo. Zločini koje su islamisti počinili nad alevitima i kršćanima, nesum-njivo su podigli tenzije među različitim konfesijama. Međutim, pred kraj 2011. godine glasnogovornik FSA-a u Engleskoj, Rami Abdel Rahman, priznao je da je manje od 1,000 sirijskih vojnika dezertiralo. (Atassi 2011.) Sirijska vojska, koja se često u zapadnim medijima označava kao Assadovi lojalisti, ostala je prilično ujedinjena, kao nacionalna institucija. Za razliku od nje, Muslimansko bratstvo i druge selefijske grupe oslanjale su se isključivo na sektaški princip. Ove grupe, i njihovi strani saveznici povezani sa Al-Qaidom, od kojih je zapad prihvatio ideju o tome kako je Assadova vlada zapravo “alevitski režim”, počeli su ubijati alevite i šiitske civile, u nastojanju produbljivanja sukoba.

Sirijska nacionalna vojska toliko je velika da skoro svaka od različitih konfesio-nalnih zajednica koje žive u Siriji u njoj imaju nekog iz vlastite porodice ili bliže rodbine, uključujući i one koji su poginuli u ratu. Za vrijeme sukoba redovno su održavani skupovi podrške i ceremonije koje je podržavala vlada u znak saosjećanja sa porodicama poginulih u redovima sirijske vojske, šehidima. Hi-ljade ljudi su s ponosom isticali fotografije poginulih (IIT 2012; SANA 2015.), štaviše, milioni Sirijaca, koji su raseljeni zbog rata nisu napustili Siriju već su se preselili na druga područja gdje uživaju zaštitu sirijske vojske. Ovaj fenomen ne bi bio moguć da su kojim slučajem istinite optužbe na račun vojske da be-

zobzirno ubija vlastiti narod, posebno civile. Vojska koja djeluje represivno u narodu izaziva strah i mržnju, ali u Damasku to nije slučaj i ljudi se mršte kada su prinuđeni kretati se između brojnih barikada, koje su postavljene kao zaštita od pobunjeničkih automobila bombi. Izmišljotine o Basharu kao monstrumu u Siriji ne piju vode, izuzev kao slogani najžešćih Assadovih kritičara, zbog toga što se te priče odražavaju na ugled vojske, a narod ima svoja lična svakodnevna iskustva s vojskom. Te izmišljotine su koncipirane za konzumiranje eksternoj populaciji izvan Sirije. Građani Sirije dobro znaju da njihova nacionalna voj-ska održava pluralitet Sirije i da se ona bori protiv sektaštva i terorizma koji podržavaju strane sile. Sirijska vojska nije pukla po sektaškoj liniji, kako su očekivale sektaške bande, a prebjezi iz nje rijedak su slučaj, manje od 2 posto. Savjetnik Evropske unije Kamal Alam opisao je to ovako: “Način na koji djeluje sirijska vojska, nužno se naslanja na podršku naroda, podršku vlastitog naroda ne može zamijeniti niti jedna druga strategija”. (Alam 2015.)

Šta nam onda govore ispitivanja o nivou podrške predsjedniku Assadu u Siriji? To je, naravno, ključno i supstancijalno pitanje kada se govori o bilo kakvoj vrsti demokratskog legitimiteta. Postoji nekoliko ispitivanja javnog mnijenja, kako sirijskih tako i stranih analitičara i ispitivanje vezano za predsjedničke izbore 2014. godine. Kada su u pitanju ovakva ispitivanja, onda treba posebno voditi računa, naročito u vrijeme rata, gdje je ključno pitanje oko koga se lome koplja zapravo pitanje legitimiteta. Kao što sam pojasnio u trećem poglavlju, uobičajeno poimanje izbjegavanja sukoba interesa, traganje za nezavisnim do-kazima i diskvalifikacija tvrdnji koje imaju za cilj da opravdaju poteze vlastite strane u sukobu, redovno su ignorisane u većem dijelu međunarodne rasprave o sirijskom sukobu. Upravo zbog toga dužnost nam je oslanjati se na široki dijapazon raznih izvora.

Neka istraživanja očigledno treba odbaciti kao nepouzdana, kao što je npr. istraživanje Međunarodnog republikanskog instituta, koji je proveden u sarad-nji sa Pechterovim istraživanjem, a koje je finansirao Američki kongres. (IRI 2012.) Ovaj pregled odnosi se na stranu intervenciju. Istraživanje zaključuje kako “članovi sirijske opozicije podržavaju međunarodnu vojnu intervenciju u njihovoj zemlji, uključujući i uspostavu zabranjene zone letenja-no-fly zone, humanitarnih koridora te obuku boraca Slobodne vojske Sirije, ali ne podržava-ju prisustvo stranih trupa na tlu Sirije”. (Dougherty 2012.) Ovo istraživanje u forenzičkom smislu je bezvrijedno, kada su u pitanju stavovi sirijske opozicije jer odbacuje metodu slučajnog uzorka u korist tzv. metode grude. Ali IRI/Pech-ter svoj pristrasni metod jasno priznaje. Ključni pojedinci (ili kanali) korišteni su kao lanac preporuka, koji na koncu dolaze do uzorka od 1,168 ispitanika od kojih su svi članovi opozicije, a oko 315 ih je unutar Sirije. Mogućnost greške se ne može primijeniti na ovaj metod istraživanja jer ispitanici nisu intervjuisani metodom slučajnog uzorka ispitanika. (IRI 2012.)

Drugim riječima, politički saradnici IRI-a pitanja su postavljali svojim prijate-ljima, da bi ovi potom na isti način pitali svoje, i tako se došlo do rezultata gdje je oko 73% ispitanih zapravo stacionirano izvan Sirije. Teško je utvrditi koliko


59

sirijske opozicije procentualno zastupa ovaj uzorak. Što je još važnije, ovo istra-živanje ne govori ništa preciznije o širem javnom mišljenju Sirijaca.

Izborni procesi u Siriji za vrijeme trajanja krize, i učešće javnosti u njima, osobito su važni. Predsjednik Assad udovoljio je nekim od ključnih zahtjeva za reformama kada je dekretom pod brojem 101 u avgustu 2011. godine potpisao izmjenu izbor-nog zakona. Njegova vlada pripremila je ustavne amandmane koji su izmijenili karakter države po kojim je socijalistička Ba’ath partija trebala izgubiti monopol vlasti i dozvoliti slobodne predsjedničke izbore. Ovaj zakon je prihvaćen referen-dumom koji je održan krajem februara 2012. godine. Građanske opozicione grupe poput SSNP-a i komunisti usprotivili su se ovom procesu (oni su zahtijevali da ove procese koji bi upravljali promjenama treba donijeti slobodno izabrana skupština), a protivili su se i nekim elementima predviđenog zakona, ali nisu bojkotovali refe-rendum. (Al-Akhbar 22 Feb 2012; Al-Akhbar 15 May 2012.) Oružane islamističke grupe bojkotovale su referendum i izbore za Narodnu skupštinu početkom 2012. godine prijeteći da će napasti one koji budu u njemu učestvovali.

Ova izborna reforma rezultirala je registracijom šest novih političkih stranaka, pored postojećih osam, istovremeno oduzimajući privilegovani status i mono-pol stranci Ba’ath. (As-Safir 2012.) Izlaznost birača na sirijske parlamentarne izbore u maju 2012. godine bila je niska 51.26%, manja od 56% koliko ih je izaš-lo 2007. godine. (International IDEA 2015.) Bio je to rezultat prijetnji oružanih grupa. U to vrijeme brigada Al-Farouq koja je pripadala Slobodnoj vojsci Sirije (FSA), a koju je u to vrijeme sirijska vojska istisnula iz Homsa, predstavljala je najveću prijetnju referendumu. Brigada Farouq kasnije je označena od strane brojnih svjedoka odgovornom za ubistva civila u selu Houla, koja su se dogo-dila 18 dana nakon izbora. Neki stanovnici Houle učestvovali su na izborima (vidi 8. poglavlje). Drugi faktor koji je utjecao na lošu izlaznost birača je prida-vanje manjeg značaja parlamentarnim izborima u predsjedničkim sistemima.

Rezultat izbora za Narodnu skupštinu 2012. godine bio je 150 poslanika Ba’ath partije i 90 nezavisnih kandidata koji su činili sastav parlamenta od 250 člano-va. Među istaknutim članovima koji nisu pripadali Ba’th partiji bili su Ahmad Kousa iz Sirijske demokratske partije, Qadri Jamil, Ali Haidar iz Fronta za pro-mjene i oslobođenje i Amro Osi iz Inicijative sirijskih Kurda. (Landis 2012.) Sa-stav parlamenta dodatno je bio važan jer po ustavu novi uvjet za predsjedničke izbore predviđao je da svaki predsjednički kandidat mora osigurati podršku naj-manje 35 parlamentarnih zastupnika, a svaki parlamentarac ima pravo podržati samo jednog predsjedničkog kandidata. Ustav, također, predviđa da predsjed-nički kandidati moraju imati rezidencijalni status u Siriji najmanje proteklih 10 godina što je diskvalifikovalo kandidate koji borave u egzilu. (As Safir 2012.)

Predsjednički izbori 2014. godine prvi put, u više decenija, kandidatu Ba’ath par-tije suprotstavili su konkurentne kandidate u slobodnim izborima. Svi dotadašnji izbori zapravo su bili plebisciti kojima se izjašnjavalo o podršci oficijelnom kandi-datu. Naravno, više od četiri desetljeća vladavine Ba’th partije, kao i ratni uvjeti, podrazumijevali su da Bashar al-Assad ima veoma veliku prednost i šansu da po-bijedi na tim izborima. On je bio daleko poznatiji, ljudi su ga identifikovali sa dr-

žavom, a uživao je i stvarnu popularnost. U toku predsjedničke kampanje sirijski analitičar dr. Taleb Ibrahim slučajno se složio sa ranijim konsultantima NATO-a u procjeni da će podrška Basharu biti otprilike oko 70%. (Ibrahim 2014.)

Sama činjenica da su mnoge zapadne zemlje već bile proglasile izbore u Siriji lažiranim, prije nego što su i održani, gotovo da i nema nekog kredibiliteta. Radi se o onim zapadnim vladama koje uporno nastoje svrgnuti s vlasti sirijsku vladu. (Herring 2014.) Glas Amerike iz Washingtona lažno je objavio kako Si-rija “neće dozvoliti učešće stranih posmatrača”. (VOA 2014.) U stvari, više od stotinu izbornih posmatrača iz Indije, Brazila, Rusije, Kine, Južne Afrike, Irana i zemalja Latinske Amerike, zajedno sa neslužbenim posmatračima iz SAD-a i Kanade, nadgledalo je izbore. (KNN 2014; Bartlett 2014.)

Iako se sedam kandidata prijavilo za izbore, samo trojica su se kvalifikovali jer neki od njih nisu uspjeli osigurati podršku 35 parlamentarnih zastupnika kako je to bilo predviđeno izmjenama izbornog zakona. Biznismen Hassan al-Nouri (nekadašnji ministar Assadove vlade) i parlamentarni zastupnik Komunističke partije iz Halepa, Maher Hajjar, bili su protukandidati Assadu. (Al-Saadi 2014; Harbi 2014.) O pitanju nacionalnog jedinstva, podrške sirijskoj vojsci i borbi protiv terorizma, oni su se slagali sa Assadom. Praktično, razlika sa Assadom bila je samo u domenu ekonomske politike. (Harbi 2014; Baker 2014.) Druga najveća politička stranka SSNP, podržala je Assada.

Međunarodni mediji priznali su masivan odziv birača, kako u Siriji tako i među sirijskim izbjeglicama u Libanu. Neki mediji su čak nevoljko priznali da je mo-bilizacija tako velikog broja glasača da u tako velikom broju izađu na izbore, posebno onih izvan Sirije, sama po sebi ogromna pobjeda. (Dark 2014.) Asso-ciated Press izvijestio je da su na izbore u Damasku i Latakiji izlazile desetine hiljada ljudi, što je podsjećalo na svojevrsnu festivalsku atmosferu dok su redo-vi ispred glasačkih mjesta u Homsu bili veoma dugi. (FNA 2014.a) AP, također, navodi da su glasači izvan Sirije zakrčili prilaze libanskoj prijestolnici Bejrutu, kao i o pretežno Assadovim pristalicama koji su u Švedskoj. Spomenuti iz-vještaji potvrdili su da je predsjednik Assad zadržao značajnu podršku birača među širokim slojem stanovništva. (FNA 2014.b) Dakako, izlaznost na sirijske predsjedničke izbore 2014. od 73.4% birača znatno je viša od bilo kojih američ-kih predsjedničkih izbora održanih tokom proteklih decenija, u kojima se nivo participacije birača kretao od 52% i 60%. (Idea International 2015.a, 2015.b)

Bashar al-Assad, uvjerljivo pobijedivši na ovim predsjedničkim izborima osigurao je 88.7% glasova. (AP 2014.) Hassan al-Nouri i Maher Hajjar dobili su 4.3% i 3.2%. (Aji 2014.) Sa izlaznošću glasača od 73.4% (ili 11.6 miliona od ukupno 15.8 mili-ona građana s pravom glasa), to znači da je za njega glasalo 10.3 miliona glasača, njih 64%. Čak da je i svaki pojedinačni građanin Sirije od onih koji nisu mogli gla-sati bio protiv Assada, on je ipak osvojio sasvim uvjerljiv mandat. Službeni Was-hington žalio se da su izbori provedeni u ratnim uvjetima, ali je sa zadovoljstvom priznao izbore održane u Afganistanu i Ukrajini, iako su obje zemlje bile izložene ratu i korupciji. Associated Press sasvim razumno je zaključio da podrška Assadu nije došla samo od strane konfesionalnih i etničkih manjina već je bila rezultat


61

reformskog naslijeđa kao što je liberalizacija ekonomije, podrška pravima žena, stvarnim benefitima na polju obrazovanja, zdravstva, snabdijevanja električnom energijom, i povrh svega drugog, Assadove spremnosti da se odlučno suprotstavi sektaškim oružanim grupama ekstremista. (AP 2014.)

Junski predsjednički izbori u Siriji održani 2014. godine mogu se smatrati au-toritativnim pokazateljem podrške Basharu al-Assadu. Iako je, naravno, ogro-mna institucionalna prednost vladajućeg kandidata, više značila neku vrstu hibrida između plebiscita i izbora, podrška koju je dobio na prvim konkurent-skim predsjedničkim izborima prvi put održanim u proteklih nekoliko deceni-ja, sasvim je jasna i konzistentna sa ranijim procjenama. Spomenute procjene prikazane su u donjoj tabeli, u koje sam također uključio i procjene koje dolaze od Assadovih neprijatelja u Qataru i NATO-u.

domaće opozicije Assadu nije pridružila oružanoj borbi protiv države. Većina opozicionara stala je u odbranu države, protiv sektaškog terorizma kojim je rukovodio strani faktor. Glavni izuzetak je Muslimansko bratstvo i manje sele-fijske grupe. Ove grupe uopće ne pokazuju brigu za demokracijom, već nastoje uspostaviti vlastitu viziju vjerske države. Da bi to ostvarile, neminovno su se, ponovo, oslanjale na stranu vojnu pomoć.

Abouzeid, Rania (2012.) “Aleppo’s Deadly Sta-lemate: A Visit to Syria’s Divided Metropolis”, Time, 14 November, online: http://world.time.com/2012/11/14/aleppos-deadly-stalemate-a-vi-sit-to-syrias-divided-metropolis/

Aji, Albert (2014.) “Bashar Al-Assad wins lan-dslide victory in Syria election despite three-year fight to oust him”, National Post, 4 June, online: http://news.nationalpost.com/news/bashar-al-assad-wins-landslide-victory-in-syria-election-despite-three-year-fight-to-oust-him

Alam, Kamal (2015.) “Endless Predictions of the Syrian Regime’s Collapse, but Why Hasn’t it Happened?” Levant Report, 6 July, online: http://levantreport.com/2015/07/06/endless-predicti-ons-of-the-syrian-regimes-collapse-but-why-ha-snt-it-happened-an-interview-with-kamal-alam-of-the-uk-based-institute-for-statecraft/

Al Akhbar (22 Feb 2012.) “Disputes grow over new Syria constitution ahead of vote”, online: http://english.al-akhbar.com/node/4440

Al Akhbar (15 May 2012.) “Opposition Disputes Syria Election results”, online: http://english.al-akhbar.com/node/7372

Al Akhbar (2014.) “Four new candidates enter Syrian presidential race”, 27 April, online: http://english.al-akhbar.com/node/19565

Al Arabiya (2012.) “Arab League recognizes Syria’s new opposition bloc”, 12 November, online: http://en-glish.alarabiya.net/articles/2012/11/12/249215.html

Al Saadi, Yazan (2014.) “Syrian Presidential electi-ons: three candidates, one face”, Al Akhbar, 2 June, online: http://english.al-akhbar.com/node/20000

Al Shaqfa, Muhammad Riyad (2011.) “Muslim Brotherhood Statement about the so-called Syrian Revolution”, General supervisor for the Syrian Muslim Brotherhood, statement of 28 March, online at: http://truthsyria.wordpress.com/2012/02/12/muslim-brotherhood-state-ment-about-the-so-called-syrian-revolution/

AP (2014.) “Syrian election shows depth of po-pular support for Assad, even among Sunni ma-jority”, Fox News, 4 June, online: http://www.foxnews.com/world/2014/06/04/syrian-elec-tion-shows-depth-popular-support-for-assad-even-among-sunni-majority/

Asi Abu Najm (2011.) “Syria’s Coordination Co-mmittees: a Brief History”, Al Akhbar, 1 October, online: http://english.al-akhbar.com/node/764

As Safir (2012.) “Contents of Proposed Amen-dments to the Syrian Constitution Revealed”, Al Monitor, 17 February, online: http://www.al-monitor.com/pulse/politics/2012/02/washin-gton-mocks-while-moscow-we.html

Atassi, Basma (2011.) “Free Syrian Army grows in influence”, Al Jazeera, 16 November, onli-ne: http://www.aljazeera.com/indepth/featu-res/2011/11/20111116154829885782.html

Baker, Aryn (2014.) “Meet The Two Candidates Taking on Assad For Syria’s Presidency”, Time,

Bilješke:

Anketno pitanje Datum % Anketar

Revolucija u Siriji “po svemu sudeći ne-vjerovatna zbog Assadove popularnosti”

februar 2011. Wikstrom februar 2011. na Al Jazeera (Qatar)

91% se suprotstavlja nasilnim protestima protiv vlade (5% podržalo)

kraj 2011. 91% TESEV (2012.) (Turska) Sirijci

Da li Assad treba ostati predsjednik? decembar 2011. 51% Doha Debates anketa (Qatar)

Anketa o ustavnim promjenama februar 2012. Prošla Vlada Sirije

Parlamentarni izbori (Rezultat Ba’ath partije) izlaznost 51%

maj 2012. 60% Vlada Sirije

Podrška Assadu u Halepu? sredina 2012. 70%+ 3 zapovjednika FSA-a iz Halepa

Narodna podrška Basharu? 2013. 70% Savjetnik NATO-a

Narodna podrška Basharu? 2014. 70% Sirijac dr. Taleb Ibrahim

Predsjednički izbori (glasovi Assadu) na izlaznost od 73.4% (s pravom glasa)

juni 2014. 88% (64%) Sirijska vlada

Tabela 1: Relevantne ankete Sirijske vlade, 2011.-2014.

Primjećujemo značajnu podudarnost među različitim agencijama, pristrasnih partijskih i neprijateljskih izvora, onih koji su u sprezi sa antivladinim oru-žanim grupama i sirijskim izbornim procesom. Rezultati izbora relativno su konzistentni sa dobro obaviještenim procjenama za vrijeme krize. Sirijski pred-sjednik uživa povjerenje više od dvije trećine glasačkog tijela u zemlji. Ova stvarnost ne predstavlja izazov zbog Assadove institucionalne prednosti. Po-drška sirijskoj vojsci vjerovatno je veća od podrške predsjedniku dok je podrška Ba’ath partiji niža. Kombinovani rezultat potvrđuje uvjerenje da je više neba-sističkih političkih stranaka i društvenih snaga, također, ujedinjeno stalo iza predsjednika Assada u kriznom momentu.

Iz ranijih izjava koje se odnose na provođenje reformi primjećujemo (posebno iz Damaščanske deklaracije iz 2005.) razloge zbog kojih se većina pripadnika


63

9 May, online: http://time.com/93656/assads-ri-vals-for-the-presidency/

Barnard, Anne (2014.a) “Syrians in Lebanon flo-od polling place, choosing Assad out of Fervor or Fear”, New York Times, 28 May, online: http://www.nytimes.com/2014/05/29/world/middlee-ast/syrian-exiles-in-lebanon-vote-in-advance-of-national-ballot.html?_r=0

Barnard, Anne (2014.b) “Assad’s win is assured, but limits are exposed”, New York Times, 3 June, online: http://www.nytimes.com/2014/06/04/world/middleeast/amid-fear-and-pressure-syri-ans-vote-for-president.html

Bartlett, Eva (2014.) “International Observers En-dorse Syrian elections”, Oriental Review, 3 June, online: http://orientalreview.org/2014/06/03/in-ternational-observers-endorse-syrian-elections/

Bayoumy, Yara (2013.) “Insight: Aleppo misery eats at Syrian rebel support”, Reuters, 9 January, onli-ne: http://www.reuters.com/article/2013/01/09/us-syria-crisis-rebels-idUSBRE9070VV20130109

BIN (2013.) “Poll: 70% of Syrians Support Assad, says NATO”, Before its News, 13 June, online: http://be-foreitsnews.com/middle-east/2013/06/poll-70-of-syrians-support-assad-says-nato-2452134.html

Damascus Declaration (2005.) “The Damascus Declaration for Democratic National Change”, English version in Joshua Landis blog “Syria Com-ment”, 1 November, online: http://faculty-staff.ou.edu/L/Joshua.M.Landis-1/syriablog/2005/11/damascus-declaration-in-english.htm

Dark, Edward (2014.) “Rebels shell Aleppo as Syria votes”, Al Monitor, 3 June, online: http://www.al-monitor.com/pulse/originals/2014/06/syria-ale-ppo-elections-rebels-strike-shell-assad.html

DIA (1982.) “Syria: Muslim Brotherhood Pressure Intensifies”, Defence Intelligence Agency (USA), May, online: https://syria360.files.wordpress.com/2013/11/dia-syria-muslimbrotherhoodpre-ssureintensifies-2.pdf

Doha Debates (2011.) “This House believes Pre-sident Assad must resign”, 27 November, online: http://www.thedohadebates.com/debates/item/index46d6.html?d=112&s=8&mode=opinions

Dougherty, Jill (2012.) “Survey: Syrian opposi-tion want ‘no-fly’ zone”, CNN Security Clea-rance, 17 August, online: http://security.blogs.cnn.com/2012/08/17/survey-syrian-opposition-want-no-fly-zone/

Fisk, Robert (2011.) “Syria is slipping uncon-trollably towards a bitter sectarian war”, The Independent, 27 October, online: http://www.independent.ie/opinion/analysis/robert-fisk-syria-is-slipping-uncontrollably-towards-a-bi-tter-sectarian-war-26786116.html

FNA (2014.a) “World Media acknowledge massi-ve turnout in Syria’s Presidential election”, Fars

News Agency, 4 June, online: http://english.far-snews.com/newstext.aspx?nn=13930314000436

FNA (2014.b) “World Media admits massive tur-nout in Syrian Presidential elections abroad”, Fars News Agency, 29 May, online: http://english.far-snews.com/newstext.aspx?nn=13930308000580

Francis, Ghadi (2011.) “The Syrian Social Nationali-sts: in the hurricane of the revolt”, Al Akhbar, 26 Au-gust, online: http://english.al-akhbar.com/node/136

Ghadry, Farid (2005.) “Syria reform: what lies beneath”, The Middle East Quarterly, Winter, 61-70, online: http://www.meforum.org/683/syrian-reform-what-lies-beneath

Ghaith, Abdul-Ahad (2012.) “The people of Aleppo needed someone to drag them into the revolution”, The Guardian, 28 December, onli-ne: http://www.theguardian.com/world/2012/dec/28/aleppo-revolution-abu-ali-sulaibi

Haidar, Ali (2013.) Interview with this writer, Damascus, 29 December

Haidar, Ziad (2012.) “Contents of Proposed Amendments to the Syrian Constitution Reve-aled”, Al Monitor, 17 February, online: http://www.al-monitor.com/pulse/politics/2012/02/washington-mocks-while-moscow-we.html#

Haidar, Ziad (2014.) “The other candidates in Syria’s election”, Al Monitor, 14 May, onli-ne: http://www.al-monitor.com/pulse/politi-cs/2014/05/syria-presidential-elections-assad-candidates.html#

Harbi, Rana (2014.) “Syrians vote in presidential election”, Al Akhbar, 3 June, online: http://en-glish.al-akhbar.com/node/20010

Hatem al, Fadwa (2011.) “Syrians are Tired of Assad’s reforms”, UK Guardian, 1 June, online: http://www.theguardian.com/commentisfree/2011/may/31/syrians-assad-bill-fair-elections

Herring, Jessica Michele (2014.) “Syria Holds Presidential Election, President al-Assad’s Likely Election Considered Unfair by Western Nations”, Latin Post, 3 June, online: http://www.latinpost.com/articles/14097/20140603/syria-holds-presi-dential-election-president-al-assads-likely-electi-on-considered-unfair-by-western-nations.htm

Hetou, Ghaidaa (2011.) “Syria: the art of ‘branding’ po-litical reform”, The New Middle East, 31 March, onli-ne: http://new-middle-east.blogspot.com.au/2011/03/syria-art-of-branding-political-reform.html

Hinnebusch, Raymond (2009.) “Syria under the Ba’th: the political economy of populist autho-ritarianism” in Raymond Hinnebusch and Soren Schmidt (2009.) The State and the Political Eco-nomy of Reform in Syria, University of St An-drews Centre for Syrian Studies, Fife Scotland

Hinnebusch, Raymond (2012.) “Syria: from aut-horitarian upgrading to revolution?” Internatio-nal Affairs 88, 95-113

Ibrahim, Taleb (2014.) “Over 70% of Syrians support Assad ahead of elections”, Live Leak, 7 May, online: http://www.liveleak.com/view?i=a3a_1399500866

Idea International (2015.a) “Voter turnout data for Syrian Arab Republic”, online: http://www.idea.int/vt/countryview.cfm?id=210#pres

Idea International (2015.b) “Voter turnout data for United States”, online: http://www.idea.int/vt/countryview.cfm?id=231#pres

IIT (2012.) “Syria’s Mufti Meets Scholars... Honors Families of Syrian Army Martyrs in Lattakia” Isla-mic Invitation Turkey, 22 November, online: http://www.islamicinvitationturkey.com/2012/11/22/syrias-mufti-meets-scholars-honors-families-of-syrian-army-martyrs-in-lattakia/

IRI (2012.) “Survey of Syrian Opposition Reveals Desire for International Intervention”, Internatio-nal Republican Institute, 17 August, online: http://www.iri.org/resource/survey-syrian-opposition-reveals-desire-international-intervention

Kawakibi, Salam (2007.) “Political Islam in Syria”, CEPS Working Document No. 270/June, Centre for European Policy Studies, Brussels, online: http://aei.pitt.edu/11726/

Kawakibi, Salam (2013.) “What Might have Been: a decade of civil activism in Syria”, Open Demo-cracy, London, 11 March, online: https://www.opendemocracy.net/salam-kawakibi/what-mi-ght-have-been-decade-of-civil-activism-in-syria

Khalaf, Roula and Abigail Fielding Smith (2013.) “Qatar bankrolls Syrian revolt with cash and arms”, Financial Times, 16 May, online: http://www.ft.com/cms/s/0/86e3f28e-be3a-11e2-bb35-00144feab7de.html#axzz3oW3SeESu

KNN (2014.) “Indian delegation to monitor Syria election on June 3”, Kohram, 2 June, online: http://www.kohraam.com/international/indian-dele-gation-to-monitor-syria-election-on-june-3/

Landis, Joshua (2012.) “Election Results of the May 7, 2012. Syrian Elections”, Syria Comment, 20 May, online: http://www.joshualandis.com/blog/electi-on-results-of-the-may-7-2012-syrian-elections/

Landis, Joshua and Joe Pace (2007.) “The Syrian Opposition”, The Washington Quarterly, Vol 30 No 1, Winter 2006.-2007. 45-68

LCC (2011.) “Syrian Local Coordination Commi-ttees on Taking up Arms and Foreign Interven-tion”, Local Coordination Committees of Syria in Jadaliyya reports, 29 August, online: http://www.jadaliyya.com/pages/index/2539/syrian-local-coordinating-committees-on-taking-up-

LCC (2013.) “Dignity Strike... We make our re-volution by our own hands”, Local Coordination Committees of Syria, December, online: http://www.lccsyria.org/3528

MESI (2009.) “Assad is most popular Arab leader, according to poll”, Middle East Strategic Infor-mation [citing the University of Maryland and Al-Zughbi International Foundation for Polls], 22 May, online: http://mesi.org.uk/ViewNews.aspx?ArticleId=2461

Mneimneh, Hassan (2012.) “The Arab Spring: a Victory for Islamism?” Brussels Forum Paper Seri-es, Washington, March, online: http://www.gm-fus.org/publications/arab-spring-victory-islamism

Mroue, Bassem and John Heilprin (2012.) “Syria Elections: Opposition Boycotts, US Says Vote Borders On Ludicrous”, The Huffington Post, 8 May, online: http://www.huffingtonpost.com/2012/05/08/syria-elections-ballots-tallied-parliament_n_1499094.html?ir=Australia

Mufti, Malik (1996.) Sovereign Creation: pan-Arabism and Political Order in Syria and Iraq, Cornell University Press, London

Narwani, Sharmine (2015.) “Ten years on, Lebanon’s Cedar Revolution”, RT, 13 March, online: http://rt.com/op-edge/240365-lebanon-revolution-anniversary-cedar-2005/

Otrakji, Camille (2011.) “No Revolution in Syria: an interview with Camille Otrakji by Elias Mu-hanna”, MRZine, Monthly Review, 3 May, on-line: http://mrzine.monthlyreview.org/2011/otrakji030511.html

Otrakji, Camille (2012.) “The real Bashar al Assad”, Conflicts Forum, 2 April, online: http://www.con-flictsforum.org/2012/the-real-bashar-al-assad/

Pechter Polls (c2013.) “Survey: Syrian opposition want ‘no-fly’ zone”, online: http://www.pechterpo-lls.com/survey-syrian-opposition-want-no-fly-zone/

Perthes, Volker (2004.) “Syria Under Bashar al Assad: Modernisation and the limits of Change”, Adelphi Papers, Oxford University Press, London

Pew Research Centre (2013.) “The World’s Mu-slims: religion, politics and society”, Pew Forum on Religion and Public Life, April 30, online: http://www.pewforum.org/Muslim/the-worl-ds-muslims-religion-politics-society.aspx

Ramadani, Sami (2012.) “Between Imperialism and Repression”, Information Clearing House, 13 June, online: http://www.informationclearing-house.info/article31570.htm

Rasas, Mohammed Sayyed (2013.) “From 2005 to 2013: The Syrian Opposition’s Many faces”, Al Akhbar, 19 March, online: http://english.al-akhbar.com/node/15287

Reuters (2014.) “Islamic State appeals to only four percent of Syrians: Poll”, 8 July, online: http://www.reuters.com/article/2014/07/09/us-syria-crisis-poll-idUSKBN0FE00720140709

Rosen, Nir (2012.) “Q&A: Nir Rosen on Syria’s


65

Razuman posmatrač mogao bi se zapitati koji su to razlozi ovih okrutnih, sek-taških fanatika koji ljudima odsijecaju glave, koji su se uputili na neku vrstu svoje islamske misije, a opet su istovremeno na strani velikih sila? Odgovor na ovo pitanje ne nalazi se u islamu kao religiji već ga treba tražiti u dva historij-ska fenomena: u vehabijama iz Saudijske Arabije i u daleko raširenijem i bolje organizovanom fenomenu Muslimanskog bratstva. Obratimo zato pažnju na ova dva historijska fenomena.

Vehabizam je baziran na feudalnoj mreži zaljevskih monarhija koje predvo-di Saudijska Arabija dok Muslimansko bratstvo, organizacija koja je nastala u Egiptu, ima svoju vlastitu historijsku trajektoriju konkurentnog zavidnog nadmetanja za sekularnim nacionalizmom. Muslimansko bratstvo kao takvo razvilo je vlastite selefijske sektaške poglede, koji su slični sa trendovima u državama u kojima preovladava vehabizam, a koje uglavnom finansiraju Brat-stvo, a čiji pogledi ograničavaju popularnost vehabizma u inače tolerantnim arapskim društvima muslimanskih zemalja. Ono što ovaj trend dodatno čini neprihvatljivim je duga historija kolaboracije ova dva trenda sa velikim svjet-skim silama, u borbi protiv njihovih domaćih protivnika. To su ljudi koji su obezvrijedili pojam džihada, koji se odnosi na savršeno respektabilan koncept u islamu, a koji znači pravednu i duhovnu borbu, za razliku od vizije odvratnih džihadista koji čine monstruozne zločine. Radi se o ljudima koji javno čine teš-ke zločine pritom tvrdeći kako oni predstavljaju ortodoksne sunitske muslima-ne. U suštini oni muslimane ne predstavljaju ni manje ni više nego što Ku Klux Klan u Sjevernoj Americi predstavlja kršćanstvo. Fanatična i sektaška historija vehabija i Muslimanskog bratstva obezvrjeđuje bilo kakvu mogućnost da bi ova vrsta političkog islama mogla doprinijeti narodnoj demokraciji, regionalnoj stabilnosti, saradnji i razvoju ljudskog društva.

Ova dva trenda međusobno sarađuju jedan s drugim, ali također ima značajnih elemenata u kojim se razlikuju i u kojima su konkurentni jedan drugom. Na primjer, na početku vojne pobune u Siriji, minijaturna petromonarhija Qatar važila je kao glavni finansijer Slobodne sirijske vojske povezane sa Musliman-

armed opposition”, Al Jazeera, 13 Feb, online: http://www.aljazeera.com/indepth/featu-res/2012/02/201221315020166516.html

SANA (2015.) “500 Families of Working Class Martyrs Honoured in Damascus”, 10 July, onli-ne: http://sana.sy/en/?p=47888

Seale, Patrick (1988.) “Asad: the struggle for the Midd-le East”, University of California Press, Berkeley CA

Sen, Kasturi; Waleed Al-Faisal and Yaser Al-Sa-leh (2012.) “Syria: effects of conflict and sancti-ons on public health”, Journal of Public Health, Vol. 35, No. 2, pp. 195–199

Shadid, Mohammed K. (1988.) “The Muslim Brother-hood Movement in the West Bank and Gaza”, Third World Quarterly, Vol 10 No 2, April pp.658-682

Solomon, Jay and Bill Spindle (2011.) “Syria Stron-gman: Time for Reform”, Wall Street Journal, 31 January, online: http://www.wsj.com/articles/SB10001424052748704832704576114340735033236

TESEV (2012.) “The perception of Turkey in the Middle East 2011”, Türkiye Ekonomik ve Sosyal Etüdler Vakfi, Istanbul, February, online: http://www.tesev.org.tr/the-perception-of-turkey-in-the-middle-east-2011/Content/236.html

Ulutas, Ufuk (2011.) “The Syrian Opposition in the making: capabilities and limits”, Insight Tur-key, Vol 13 No 3, 87-106, online: http://insighttur-key.com/insight-turkey-volume-13-no-3/issues/29

Veldkamp, Joel (2014.) “Resurgence of the SSNP in Syria: an ideological opponent of the regime gets a boost from the conflict”, Syria Comment, 19 December, online: http://www.joshualandis.com/blog/resurgence-of-the-ssnp-in-syria-an-ideological-opponent-of-the-regime-gets-a-bo-ost-from-the-conflict/

VOA (2014.) “Assad: No Syrian Elections with Foreign Observers”, Voice of America, online: http://www.voanews.com/content/assad-ru-les-out-syrian-elections-with-foreign-obser-vers/2932940.html

Wikas, Seth (2007.) “Battling the Lion of Damas-cus”, Washington Institute for Near East Policy, Policy Focus #69, May, online: http://www.washingtoninstitute.org/policy-analysis/view/battling-the-lion-of-damascus-syrias-domestic-opposition-and-the-asad-regim

Wikstrom, Cajsa (2011.) “Syria: A Kingdom of Silence”, Al Jazeera, 9 February, online: http://www.aljazeera.com/indepth/featu-res/2011/02/201129103121562395.html

World Tribune (2013.) “NATO data: Assad winning the war for Syrian’s hearts and min-ds”, 31 May, online http://www.worldtribune.com/2013/05/31/nato-data-assad-winning-the-war-for-syrians-hearts-and-minds/

6. Džihadisti imperije


67

skim bratstvom. Za razliku od Qatara, saudijska kraljevska porodica nikada nije vjerovala Muslimanskom bratstvu, budući da ova široko rasprostranjena organizacija predstavlja potencijalnu konkurenciju a time i prijetnju moći naj-veće zaljevske monarhije. (Zambelis 2013; Yigit 2014.) Saudijci zato preferiraju pomaganje nepovezanih i ovisnih internacionaliziranih selefijskih grupa (i.e. koje nemaju stvarnog uporišta u lokalnoj zajednici), i koje su na određen način na distanci od Bratstva, kao što su Al-Qaida, Jabhat al-Nusra, islamska država u Iraku i Levantu (ISIL-Daesh) i Islamski front. Qatar se, kao manji partner, na koncu morao prilagoditi željama Saudijske Arabije. (Pandey 2014.) U 2015. godini Erdoganova vlada Turske i vlada Saudijske Arabije su neke od ovih gru-pa koje predvodi Jabhat al-Nusra preimenovale u “Vojsku oslobođenja”. (Jaysh al-Fateh) (Mezzofiore 2015; MEC 2015.) Manje grupice razgranale su se u po-trazi za novcem i stranim sponzorima.

Ovo poglavlje prikazuje sektašku historiju vehabizma i Muslimanskog bratstva na Bliskom istoku, ukazujuću na to kako su se i zbog čega zbližile i tako blisko kolaboriraju sa velikim zapadnim silama. Nakon toga trasira put njihove oru-žane pobune u Siriji.

6.1 Imperijalizam, vehabizam i Muslimansko bratstvo

Islam je izrazito komunitarna i društveno inkluzivna religija koja uvažava pluralitet i koja potiče na toleranciju. Kur’an posebno podstiče na milost i osu-đuje zlostavljanje nemuslimana. (Kur’an 49:11), istovremeno insistirajući na saradnji i suživotu među različitim grupacijama vjernika. (Kur’an 5:69, 5:48) U islamu ne postoji centralizirana vlast/autoritet tako da su se tokom njegove višestoljetne historije razvile male, ali utjecajne, sektaške varijacije. Unatoč tome, na Bliskom istoku široko se raširila tolerancija i sekularizam, glede po-litičkog upravljanja koje nije bilo vezano isključivo za bilo koju partikular-nu vjersku doktrinu. Baktiari and Norton (2005.) navode savremene i veoma utjecajne egipatske, sirijske i iranske pisce koji, na različite načine, promovi-šu toleranciju i pluralizam, a da se pritom ne odriču svog islamskog identi-teta. Štaviše, sirijski Muhammed Shahrur osmanski “kalifat” izjednačava sa “despotizmom” koji je svojevremeno Mustafa Kemal Ataturk uspio ukinuti. (Baktiari and Norton 2005: 39) Spomenuta imperija bila je zapravo politički fenomen, a ne vjerski projekat.

Despotizam i sektaštvo više su političke kreacije, nego izrazi religijskih vrijed-nosti. Carroll naglašava da, iako je islam “jedan od najsnažnijih izvora arapskog političkog identiteta”, njegov odraz na formiranje političke zajednice poseb-no je ovisan o geopolitičkim uvjetima. (Carroll 1986: 186) Na sličan način, o islamizmu kao političkoj ideologiji a ne teološkoj konstrukciji piše Ayoob. To naravno varira od regije do regije, u ovisnosti o društvenim okolnostima i ek-sternim silama. (Ayoob 1979: 535)

Iako historija i društvene okolnosti islamizma u dobroj mjeri variraju, na Bliski istok dakako utječu neke zajedničke “vanjske snage”. Među prvima je,

naravno, hegemonijska uloga stranih sila, među koje svakako spadaju i neka-dašnje kolonijalne sile. Proteklo stoljeće svjedoči konstantnim angažmanom ovih sila, koje združenim naporima dominiraju ovim naftom i plinom bo-gatim regionom. Podrška velikih sila Izraelu je sljedeći značajan i odlučujući faktor. Kao što ukazuje Ayoob: “sve dok se ne shvati korelacija i doprinos ovih kritičnih vanjskih sila na rast i popularnost islamizma, ovaj fenomen neće se moći adekvatno razumjeti”. (Ayoob 2005: 960-961)

Ako izuzmemo njegovu iransku varijantu, način na koji se “politički islam” ra-zvijao na Bliskom istoku baziran je na dva utjecajna pravca: vehabizam i Mu-slimansko bratstvo. Islamizam koji se razvio u savremenom Iranu karakterišu dvije značajne historijske razlike. Kao prvo, iranski sekularni nacionalizam je manje-više onemogućen državnim udarom koji su potpomogle Sjedinjene Američke Države pedesetih godina prošlog stoljeća, a zatim represijom šaho-vog diktatorskog monarhističkog režima, u periodu od četvrt stoljeća nakon toga. Ova diktatura koja je uživala podršku SAD-a, sa primjesama elemenata zapadnjačke kulture, odraz je iskustva čitave jedne generacije. Otpor tom re-žimu uglavnom je organizovan kroz džamije i (unatoč doprinosu ideja koje su proizašle iz komunizma), centralna ideja koja je uspjela osigurati pad ša-hovog režima i eliminaciju američkog utjecaja bila je konceptualizirana na principima islama. Islamska republika Iran se, stoga, razvila kao popularni antiimperijalistički pokret (vidi Ayoob 1979: 543), za razliku od Musliman-skog bratstva čija su se nastojanja za svrgavanjem autohtonog sekularističkog nacionalizma temeljila na podršci stranih sila.

I Egipat i Sirija izgradile su i zadržale, sve do danas, sekularne nacionalistič-ke režime sa jakom tradicijom antiimperijalizma. Ova osovina je oslabljena kada je potkraj sedamdesetih godina došlo do kolaboracije egipatske vlade sa Amerikom i Izraelom. Međutim, Sirija je i nakon toga nastavila sa nezavisnom vanjskom politikom. Današnji savez između Irana i Sirije, ima puno toga zajed-ničkog sa antiimperijalizmom. Nije slučajnost da su ove dvije zemlje jedine na Bliskom istoku koje nisu pružile utočište američkim vojnim bazama te su zbog toga obje izložene snažnim pritiscima za “promjenu režima”. Druga osobenost je to što u Iranu preovladavaju (oko 90%) muslimani šiiti. Iako je u Islam-skoj republici Iran apostaza osjetljivo pitanje, ovu republiku kod kuće treba posmatrati u kontekstu skoro pa vjerske monokulture, zajedno sa osjetljivim položajem šiitskih manjina u regionu, u Pakistanu, Afganistanu, Libanu, Siriji i Egiptu. Izuzimajući Bahaije, koji se smatraju petom kolonom Izraela, manjine u Iranu imaju zadovoljavajući položaj. Ono što je od posebnog značaja, u Iranu ne postoji ništa što bi se moglo uporediti sa vehabijsko-selefijskom doktrinom “tekfira”, koja podrazumijeva odbacivanje i zlostavljanje ljudi samo zbog toga što prakticiraju drugačiji vjerski pravac.

Iz navedenih razloga, kada je u pitanju izučavanje političkog islama u Iranu, preporučujem drugačiji pristup i primjenu drugog seta vrijednosti. S druge stra-ne pak, u Egiptu, Palestini, Jordanu, Libanu, Siriji, i arapskim zemljama zaljeva, već čitavo stoljeće postoji jedna koordinirana selefijska mreža, ili klendestina


69

organizacija poznata kao Muslimansko bratstvo (ikhwan: braća). Budući da ova grupa zaista posjeduje jedan netolerantni pravac u okviru sunitskog islama, koji je povezan sa saudijskim pravcem i jedan i drugi su tokom svog postojanja bili povezani sa velikim zapadnim silama sa kojim su kolaborirale tokom cije-log svog postojanja. Odnos između zapadnog hegemonizma i najnetolerantni-jih među muslimanskim sektama možda se na prvi pogled ne čini očitim, stoga je neophodno ovaj fenomen osmotriti sa historijskog aspekta.

Britanci su moderni stručnjaci imperijalne vladavine, i od Rimljana su naučili kako koristiti taktiku zavadi pa vladaj. To su prvi put upotrijebili u Indiji, a kasnije na Bliskom istoku… “Divide et empera [zavadi pa vladaj] stara je rim-ska izreka”, izjavio je Lord William Elphinston 1859. pred istražnom komisijom koja je bila oformljena polovinom 19. stoljeća da ispita oružanu pobunu, “a to bi trebala biti i naša taktika”. (u Desai, 1948: str. 354) Nakon te pobune Sir John Lawrence izvršio je reorganizaciju Bengalske vojske podijelivši je na više etnič-kih regimenti. (Mehta i Patwardhan 1942: str. 57) Na isti način, Britanski dr-žavni sekretar Charles Wood naveo je u pismu koje je napisao 1862. generalnom guverneru Indije, lordu Elginu: “U Indiji smo vlast očuvali zahvaljujući taktici okretanja jedne strane protiv druge. Isto to moramo nastaviti činiti u buduć-nosti. Stoga, učinite sve što je u vašoj moći kako biste spriječili da svi kojima upravljate postanu ujedinjeni u osjećanjima”, instruirao je Wood svoje podređe-ne. (Wood 1862; Pande 1987.) Ova kampanja zavadi pa vladaj postat će kasnije još snažnija uvođenjem etničkih podjela u školske programe. Državni sekretar Viscount Cross pisao je kolonijalnom zapovjedniku Viceroju Dufferinu 1887: “Ova podjela religijskih osjećanja uveliko ide u našu korist i ja se radujem da će Komisija zadužena za ocjenu pitanja edukacije u Indiji i edukativnih sredstva, polučiti dobre rezultate.” (u Pande 1987.) Nakon osnivanja Ujedinjenog antiko-lonijalnog fronta u Indiji, Indijskog nacionalnog kongresa, britanski administra-tori su se dali na posao kako da ga podijele. Tako je državni sekretar George Francis Hamilton, generalnom guverneru lordu Curzonu napisao sljedeće: “Ako bismo mogli razbiti prosvijećenu hindusku partiju, [Kongres] u dva različita blo-ka čiji će rukovodioci imati dijametralno različite stavove, na taj način bismo trebali ojačati našu poziciju u odnosu na suptilne i kontinuirane napade koji su upereni protiv našeg obrazovnog sistema koji se javljaju kao rezultat širenja obrazovanja”. (Hamilton u Curzon 1899: Sept 20) Hamilton je bio svjestan da Britanska imperija ne može opstati ako joj se suprotstavi ujedinjeni narod.

Do kraja 20. stoljeća, primjećuje K.B. Krishna (1939.) politika “podijeli pa vladaj” bila je u širokoj upotrebi širom britanske imperije uključujući Cejlon, Irsku, Pale-stinu i Keniju. On širenje “komunalizma” opisuje kao ključni faktor britanske ad-ministrativne politike prema Indiji; stoga smatra da je borba za nacionalnu neza-visnost zahtijevala potpuno suprotstavljanje tom “komunalizmu”. (Desai 1948.)

Nakon Prvog svjetskog rata i kolapsa Osmanske imperije, britanski kolonijalni administratori dali su se u potragu za mogućim kolaboratorima u arapskom svijetu s kojima bi mogli provesti taktiku podijeli pa vladaj. Prvi koji su im pali na um kao podobni bili su članovi porodice Saud koji su bili poznati po svojoj

sektaškoj vjerskoj doktrini, vehabizmu. Saudijci su se Britancima doimali za-strašujućim i fascinantnim, u isto vrijeme. Winston Churchill napisao je kako vehabije kralja Ibn Sauda “smatraju svojom obavezom, kao i sastavnim dijelom svoje vjere, ubiti svakog onog ko ne dijeli njihovo mišljenje, a njihove žene i djecu uzeti kao roblje. Žene su znale biti ubijane u vehabijskim naseljima jed-nostavno ako se pojave javno na ulici”. (Churchill 1921.)

Bez obzira na to, Churchill će kasnije napisati: “moja očaranost [Ibn Saudom] bila je velika, zbog njegove neprikosnovene lojalnosti prema nama”. (Churchill 1953.) Jedan dokument britanske vlade koji datira iz polovine 1940. govori da je “utjecaj Ibn Sauda na Bliskom istoku ogroman, i u više navrata je konzistentno bio korišten godinama s ciljem podrške našoj politici”. (Wikeley 1945; vidi ta-kođer Sheikh 2007: 47) Kada je tokom pedesetih godina proteklog stoljeća egi-patski predsjednik Naser postao herojem arapskog nacionalizma – nakon što je nacionalizirao Suecki kanal, i porazio združenu britansko-francusku invaziju – Washington se počeo interesovati za saudijsku kraljevsku porodicu. Američki predsjednik Eisenhower, navodi se, tragao je za “visokoklasnim makijavelistič-kim planom kojim bi podijelio Arape i time pobijedio ciljeve naših [Sovjetskog saveza]... pripremajući kralja Sauda kao protutežu Naseru”. Eisenhower je izja-vio: “Kralja je moguće oblikovati, po mogućnosti kao spiritualnog vođu. Nakon što to učinimo, onda bismo mogli početi da insistiramo na njegovom pravu da bude politički lider”. (u Curtis 2012., 62, 68) Bliska američko-saudijska veza, sve do danas nije zasnovana samo na odnosima globalne super sile i jednog naftnog barona, već se radi o odnosu svjetske sile sa ključnim političkim kolaboratorom u regionu Bliskog istoka koji važi kao dugogodišnji sijač podjela.

Drugi regionalni kolaborator, iako manje pouzdan, ali koji ima širu popularnost u masama je Muslimansko bratstvo. Bratstvo je osnovao Hassan al-Banna u Egiptu tokom 1920-ih godina. U početku, Bratstvo se suprotstavljalo britan-skom utjecaju. Zalagalo se za nezavisnost, ali su ga njegovi uski selefijski pogledi učinili konkurentom u odnosu na protagonizam arapskog nacionalizma, koji je bio daleko više inkluzivan i nadasve znatno popularniji među masama. Iz vizure tog konkurentnog odnosa dva pokreta moglo se primijetiti da su sljedbe-nici Al-Bannaa, “insistirali na okupljanju na matrici suprotstavljanja nemusli-manskim zapadnim kolonijalnim silama i odbacujući muslimanske upravitelje”. (Butterworth 1992: 35) Britanci su u početku pokušali ukrotiti Muslimansko bratstvo, za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali je probritanski monarh, kralj Fa-ruk, počeo pružati finansijsku podršku Bratstvu tokom 1940-ih. Pretpostavlja se da je Faruk bio uvjerenja da bi Bratstvo moglo predstavljati “korisnu protutežu moći…sekularne, nacionalističke partije Wafd”. (Curtis 2012: 24) Britanska oba-vještajna služba je 1941. godine Muslimansko bratstvo smatrala “najozbiljnijom prijetnjom javnoj sigurnosti” u Egiptu (Lia 1998: str. 181); Međutim, već u toku 1942. “Britanija je i sama počela finansirati Bratstvo”. (Curtis 2012: str. 24) Bri-tanci su to učinili s namjerom da podijele ovu organizaciju. Britanci su se složili da treba “poduzeti napore s ciljem stvaranja šizme u ovom političkom pokretu, iskorištavanjem razlika i manipulacijom razlikama u mišljenju između Hassana al-Bannaa i Ahmeda al-Sukkaria”. (British Embassy Cairo, 1942.)


71

Vjeruje se da je CIA do kraja pedesetih godina počela pružati podršku Musli-manskom bratstvu, a uloga Saudijaca je bila da osiguraju finansijska sredstva. Saudijcima se dopadala “ultrakonzervativna politika Muslimanskog bratstva i njihova virulentna mržnja koju su ispoljavali prema arapskim komunistima”. (Draitser 2012.) Ova dva pravca su se razlikovala, ali su se, također, međusobno slagali o mnogim pitanjima. Za razliku od vehabizma koji je nastao na izrazi-to sektaškim osnovama, Muslimansko bratstvo je nastalo kao reakcija spram evropske dominacije i kulturne invazije. (Commins 2009: 140-141) Međutim, oba pokreta imala su za cilj stvaranje zajednice vjernika. Tajne veze između stranih sila, vehabija i Muslimanskog bratstva postavile su pravila igre glede kolaboracionističkih odnosa širom Bliskog istoka.

Muslimansko bratstvo u Egiptu, od svog postanka karakterišu različiti pristupi političkom djelovanju, od političkog pregovaranja pa sve do ubistava i sektaš-kih oružanih napada. Ova grupa je bila zabranjivana, a mnogi njeni člano-vi zatvarani su za vrijeme vladavine režima različite političke provenijencije. Krajem sedamdesetih godina proteklog stoljeća, kada su militanti povezani sa Muslimanskim bratstvom, izvršili atentat na egipatskog predsjednika Anwara al-Sadata, došlo je do pojačane represije nad ovom organizacijom, a u javnosti je aktuelizirana rasprava o tome da li je dozvoljeno ubistvo osoba optuženih za apostazu, nevjerstvo. Abd al-Salam Faraj je tada zastupao mišljenje da musli-mani na svoju vlastitu štetu zanemaruju imperative svete borbe (džihad), kao i borbu protiv onih koji počine grijeh apostaze. On je, u duhu selefijsko-tekfir-ske tradicije, zagovarao nasilno svrgavanje “nevjerničkih” režima, smatrajući to “jedinom ispravnom metodom koja garantuje uspostavu istinske islamske države”. (Akhavi 1992: str. 95) Osuđujući čin nasilja, u svojoj fetvi kojom je obezvrijedio Farajove izjave, a koju je donio nakon ovog događaja, vodeći vjer-ski autoritet Egipta, muftija Ali Jadd al-Haqq, priznao je da se ono na što se poziva Faraj spominje u Kur’anu, ali pritom je upozorio da treba obratiti pažnju na 124 druga ajeta koji “traže da se postupa strpljivo i da se izbjegava i osuđuje oružani sukob sa nemuslimanima u duhu mirne koegzistencije i uvjeravanja”. (Akhavi 1992: str. 95-97) Ništa od toga, čini se, nije utjecalo na taktiku Musli-manskog bratstva, a da ne govorimo o stranim silama.

Do polovine osamdesetih godina Washington i London su, u nastojanju da po-raze i prisile sovjetske trupe na povlačenje iz Afganistana, počele su finansirati neke od najzloglasnijih i najesktremnijih islamističkih formacija, uključujući i one za koje se vjeruje da su počinili neke od najstravičnijih zločina protiv ci-vilnog stanovništva. Afganistanski i pakistanski sektaši potiču iz deobandske sekte, u doktrinarnom smislu slične selefijama iz zaljevskih zemalja.

Hadji Abdul Haq, koji je priznao da je 1984. godine podmetnuo bombu u put-nički avion, prihvaćen je kao “borac za slobodu” od strane Margaret Thatcher i Ronalda Reagana 1986. godine. (Curtis 2012: str. 145) Američka pomoć u vrijednosti od nekoliko miliona dolara dodijeljena je Gulbuddinu Hekmatyaru, koji je poznat po tome što je ženama sipao kiselinu u oči, zguljivao kožu svojih protivnika dok su još živi i pokolju rivalskih grupa. Hekmatyar je blisko sarađi-vao sa Osamom bin Ladenom, a posjećivao je i britanske zvaničnike u Londonu

tokom 1986. i 1988. godine. (Keddie 2006: str. 118; Curtis 2012: str. 146) On do današnjeg dana ostaje u sprezi sa afganistanskim režimom koji podupire SAD. Saudijac Osama bin Laden uživao je američku podršku tokom osamdesetih go-dina, ali je pao u nemilost Washingtona zbog protivljenja postojanju američkih vojnih baza u Saudijskoj Arabiji. Bin Laden je organizovao nekoliko napada na američke ciljeve u region, a osumnjičen je (ali nikad zvanično optužen) za organizovanje terorističkog napada 11. septembra 2001. godine u New Yorku, u kojem je ubijeno 3000 ljudi. New York Times Bin Ladena je povodom njegovog ubistva označio kao: “Borac za slobodu Osama bin Laden, 1989 … izgradio je svoju terorističku mrežu uz pomoć Amerike”. (Zernike and Kaufman 2011.)

Muslimansko bratstvo uvijek je uživalo jaku podršku u narodnim masama, ali u praktičnom smislu njegov politički i ekonomski program zaostajao je iza mješavine demokratskih i socijalističkih ideja koje je prihvatila većina arapskih nacionalista. Bratstvom je uvijek dominirala srednja trgovačka i ze-mljoposjednička klasa i kombinacija humanitarnih odnosa koji su dopirali iz jedne u drugu klasu. Funkcionisalo je kao “paralelno društvo na način da su: bogatiji članovi one siromašnije snabdijevali hranom, lijekovima i odjećom, putem novčanih donacija”. (Hansen 2012.) U Egiptu, kao i u Siriji, Bratstvo je naglašavalo značaj privatnog vlasništva i odnosa među privatnim poduzetni-cima, što je bilo u potpunosti konzistentno sa ekonomskom agendom njiho-vih povremenih zapadnih sponzora. Magda Kandil, iz Egipatskog centra za ekonomske studije, o egipatskom Bratstvu kaže sljedeće: “Njihova ekonomska platforma lahko se može pogrešno poistovjetiti sa ekonomskom politikom bivšeg (vojnog) režima, koji podrazumijeva: razvoj na bazi privatnog vlasniš-tva, slobodnu tržišnu ekonomiju, reduciranu ulogu vlade u ekonomiji i jačanje privatnog sektora”, navodi Kandil. “Ogromna je, opet, razlika, u tome na koji se zapravo privatni sektor ovdje misli”. (Hansen 2012.)

Bratstvo tvrdi da štiti interese svih sunitskih muslimana, ali to nije tačno. Osamdesetih godina, u Palestini, na primjer, čiju populaciju čine suniti, primar-na politička strategija Muslimanskog bratstva je (kao i u Egiptu) bila usmjerena prema tome da Palestince transformiše u islamsko društvo, dok je drugi stadij te strategije podrazumijevao vođenje svetog rata protiv Izraela. To je značilo da se Bratstvo moralo obračunati sa palestinskim nacionalistima na prvom mje-stu, prije pružanja otpora okupacionoj sili. Međutim, iako je palestinsko druš-tvo izrazito religiozno, ankete su pokazale da 90 posto palestinskih građana preferira ujedinjeni nacionalni program PLO-a. (Shadid 1988: str. 677-680) Čak su i druge sunitske islamske grupe, kao što je Islamski džihad, stale uz PLO i održale čvrste i dobre veze kako sa sunitskom tako i sa šiitskom populacijom, uključujući i Hezbollah i Iran. (Shadid 1988: str. 677) Što se tiče Izraela i nje-gove uloge, on je bio itekako svjestan strategije Muslimanskog bratstva i tu je unutarnju podjelu među Palestincima smatrao svojom značajnom prednošću. Sa stanovišta Izraela “bilo koja vrsta uspjeha Muslimanskog bratstva išla je na štetu nacionalista [PLO]; koji će u krajnjoj konsekvenci time biti oslabljeni”. Rezultat toga bio je “blaži tretman prema pripadnicima Bratstva [od strane Izraelaca] u usporedbi sa tretmanom nacionalista”. (Shadid 1988: str. 674-675)


73

Islamisti ukazuju na ispitivanja javnog mnijenja koja pokazuju jaku podršku uvođenju islamskog prava širom regiona. Velika većina u mnogim zemljama (npr. 74 posto u Egiptu, 89 posto na palestinskim teritorijama) podržavaju uvođenje šerijata kao “službenog zakona zemlje”. Međutim, ista ta ispitiva-nja istovremeno pokazuju snažnu podršku kada je u pitanju sloboda vjere za pripadnike drugih religija. Takva situacija je u suštoj suprotnosti sa opakim sektaškim “tekfirskim” idejama selefija. Ovaj izrazito antiselefijski stav dolazi dijelom kao rezultat shvatanja da se šerijat primjenjuje samo prema muslima-nima, a dijelom zbog toga što preovladava različito mišljenje glede značenja šerijata, a dijelom zbog razlika u pogledu uloge vjerskih lidera u politici. (Pew Research Centre 2013: 9) Velika većina muslimana u većini zemalja (npr. 67% u Egiptu, 67% u Tunisu, 68% u Iraku) zabrinuti su zbog ekstremističkih gru-pa, a posebno zbog islamskih ekstremista. (Pew Research Centre 2013: 11) Jedna anketa iz 2015. godine potvrdila je da mali procenat Palestinaca izra-žava simpatije prema selefijskim pokretima (uključujući ISIL) koji se, također, proširio i u Gazi. Ankete JMCC-a pokazale su da 3.8% Palestinaca osjeća vrlo pozitivne simpatije, 17.8% umjerene, a 64.9% njih nema simpatija prema nji-ma, dok njih (71.1% u Gazi) ne osjeća simpatije prema ekstremnim sektaškim grupama. (JMCC 2015.) Sve to ukazuje na činjenicu da napad na nemuslimane u selefijskom stilu uživa slabu podršku među muslimanima.

Unatoč tome, sektaštvo Muslimanskog bratstva zabrinjava manjinsko stanov-ništvo – sve muslimane koji nisu selefije (većinu sunita, kao i šiita i alevita), kršćana, druza i drugih – od samog početka manjine se osjećaju u zabrinja-vajućem položaju spram diskriminatornog i prijetećeg odnosa Muslimanskog bratstva. (Hourani 1947: str. 21-25)

Svjesni utjecaja sektaštva, imperijalne sile pravile su povremena savezništva sa Bratstvom budući de se radi o “najstarijoj, najvećoj i najutjecajnijoj islami-stičkoj organizaciji”. Njima je sasvim jasno da Bratstvo karakteriše vrlo ružan sektaški karakter, ali ono što je od prioritetnog značaja kada je u pitanju SAD, jeste činjenica da u redovima Bratstva, što je za Amerikance posebno važno, “postoji jedna jaka struja koja je voljna da sarađuje sa Sjedinjenim Državama”. Kako bi taj odnos učinili prihvatljivijim, tvrdi se, ili se pretpostavlja, da “ta struja pokušava ukupnu organizaciju Muslimanskog bratstva pomjeriti prema umjernim pozicijama…” (Leiken i Brooke 2007: str. 107) “Nosioci političke vla-sti trebali bi prepoznati da Bratstvo predstavlja primjetnu šansu”. Ovaj pristup govori nam o strategiji “podijeli i sarađuj”, i o usvajanju pristupa na bazi “od slučaja do slučaja” glede saradnje sa islamistima Muslimanskog bratstva. (Lei-ken i Brooke 2007: str. 121) To, također, ukazuje da hegemonističkoj strategiji sve vrijeme odgovara ovakav odnos prema Bratstvu.

6.2 Džihadisti imperije u Siriji

Kada je došlo do erupcije Arapskog proljeća u Tunisu, zatim u Egiptu i Libiji, selefijske grupe i Muslimansko bratstvo postali su glavni korisnici ovih pro-mjena. U Siriji se desila još jedna oružana islamistička pobuna, pod plaštom protesta kojim su se tražile političke reforme.

Uvjerenje o umjerenom Muslimanskom bratstvu, koje je stajalo nasuprot na-silnim džihadistima, nailazi na određene simpatije u zapadnim tekstovima i novinarstvu, (npr. Leiken i Brooke 2007: str. 107), ali ono ima slabo uporište u sirijskom iskustvu. Svakako da su ekstremne tekfirske ideje, kojim se oprav-dava ubijanje pripadnika drugih religija izvan islama (Al-Amin 2012.), bile sa-stavnim dijelom doktrine Muslimanskog bratstva u Siriji, makar od potonjih sedamdesetih godina. Na to su ih poticali saudijsko-vehabijski sponzori sirijske oružane pobune koja je izbila 2011. godine i ta je orijentacija postala sastavno obilježje većine naoružanih grupa. Uprkos nekim manjim rokadama, za kratko vrijeme, rukovodstvo političke opozicije u egzilu kao i predvodnici revolucije i Vrhovno vojno vijeće Slobodne vojske Sirije pali su pod totalnu dominaciju se-lefijskih grupa kojima je dominiralo Muslimansko bratstvo. (Barkan 2013: 5)

Šta je to što odlikuje Muslimansko bratstvo Sirije? Oni imaju svoju specifičnu historiju i specifične karakteristike, iako su svi njihovi zvanični stavovi uglav-nom bili u saglasnosti sa egipatskom organizacijom, uključujući i vladu Mu-slimanskog bratstva u Kairu koja je djelovala kratko vrijeme. (Draitser 2012.) Bratstvo se iz Egipta proširilo na Siriju, a potkraj četrdesetih godina prošlog stoljeća razvilo se u snažan parlamentarni pokret, ali je već šezdesetih godina počelo napadati alevitske vođe u partiji Ba’ath smatrajući ih hereticima koji, po Bratstvu, nisu dostojni predstavljati muslimansku zajednicu. Od tada pa nadalje Bratstvo je bilo uključeno u borbu sa sekularnom vladom Sirije. (Teitel-baum 2004: str. 135, 154) Bratstvo je svoje predstavnike smatralo “prirodnim glasnogovornicima sunitske zajednice”, a sukob sa basističkom vladom poku-šalo je predstaviti kao “sukob između sunita i alevita”. (Batatu 1982:13) Me-đutim, smatra Batatu, basistička vlast nikada nije dovodila u pitanje religijska uvjerenja sunita, već je zapravo predstavljala prijetnju elementima društvenih interesa visoke i srednje zemljoposjedničke i trgovačke klase, koja je u podršci Bratstvu vidjela prednost u zaštiti svojih interesa. (Batatu 1982: 13) Program Muslimanskog bratstva, po uzoru na njegov egipatski ogranak, naglašavao je li-beralne slobode i pretvorbu državnog u privatno vlasništvo, što je u potpunosti bilo u skladu sa “izgledima i interesima urbanih muslimanskih sunitskih trgo-vačkih i poduzetničkih klasa”. (Batatu 1982: 13-14) Arapski i sirijski sekularisti, opet, preferirali su snažan državni sektor.

Početkom šezdesetih godina Bratstvo je u potpunosti marginalizirano, kada je došlo do kratkog ujedinjenja Egipta i Sirije (Ujedinjena Arapska Republika); unije čija je povelja sadržavala “zbunjujuću kombinaciju … [ideja] nacionalistič-kog i vjerskog sentimenta – marksističkog socijalizma, uporedo sa egipatskim revolucionarizmom, arapskim nacionalizmom, internacionalizmom, te seku-larnom politikom sa islamskim primjesama.” (Najjar 1968: 184)

Međutim, islam nije proglašen državnom religijom u povelji UAR-a (Parker 1962: 19), niti je kao takav uveden u sirijski ustav. UAR se raspao nakon krat-kog vremena. Hafez al-Assad, koji je ustoličen za predsjednika 1971. godine za-držao je islam izvan sirijskog ustava, ali je pristao na kompromis sa vođstvom Muslimanskog bratstva složivši se da šef države mora biti musliman. Assad je


75

1972. zatražio od visokog šiitskog imama da prizna alevite kao jedan od ogra-naka šiizma. Uprkos toj činjenici, Bratstvo je i dalje bilo pri stavu da Hafez i aleviti nisu muslimani. (Talhamy 2009: 566-7) Basistička vlada Sirije u ustav je uvela princip ekumenskog pluralizma po kojem su sve religije podjednako priznate, to znači svi teološki pravci muslimana, kršćana, Druza i drugih. Ovaj sistem je pod supervizijom vrhovnog muftije, vodećeg i respektabilnog islam-skog učenjaka i ministra za vjerske poslove.

Opozicija Muslimanskog bratstva basističkoj vladi i vjerskom pluralizmu koji je uspostavila poprimila je oblike nasilja potkraj sedamdesetih godina. (Batatu 1982: 19-20) Unatoč njihovoj redukcionističkoj doktrini, smatra se da je Musli-mansko bratstvo bilo nadahnuto Iranskom islamskom revolucijom koja se desila 1979. godine. Iako su tu revoluciju izveli šiitski muslimani, Bratstvo je zazivalo pomoć Irana u obračunu sa sekularističkom vladom Sirije. Međutim, na njihove pozive iranski lider Ayatollah Ruhullah al-Khomeini nije se odazvao. (Batatu 1982: 13) Nedugo nakon toga, glavni ideolog sirijskog Muslimanskog bratstva Sa’id Hawwa, “istaknuo je da stvarnu muslimansku zajednicu čine pripadnici Sunne, čime je još više proširen postojeći jaz između Muslimanskog bratstva i Irana.” (Talhamy 2009: 570; Batatu 1982:13) Ovaj antišiitski stav učvršćen vehabijskom teorijom koja savez Irana, Sirije i Hezbollaha smatra “prijetnjom”, koja je usmjerena prema “namjernom sijanju straha… od mogućeg pada Sirije i drugih sunitskih zemalja pod šiitsku vlast”. (Talhamy 2009: 579)

Budući da je basistički sistem vlasti koji je bio duboko ukorijenjen, zabranio aktivnosti Bratstva, zbog njegovih nasilničkih metoda, a s obzirom da pred-sjednik Hafez al-Assad nije bio spreman popustiti zahtjevima Bratstva, razgra-nata sektaška mreža ove organizacije počela se koristiti oružanim metodama u sukobu sa vlastima. Tekfirski način razmišljanja ove grupe demonstriran je 1979. kada je Bratstvo izvelo seriju napada na pripadnike alevitske zajednice, na zvaničnike sirijske vlade, uključujući i masakr nad nekolicinom pripadnika mladih alevitskih studenata vojne akademije u Halepu. (Seale 1988: 325)

Sirijske vlasti utamničile su mnoge članove Muslimanskog bratstva, optužu-jući ovu grupu da kolaborira sa Izraelom i SAD-om. U aprilu 1980. u Halepu je došlo je do oružanog sukoba između pristaša Bratstva i sirijskih snaga sigur-nosti koji je uzrokovao oko 1000 ljudskih žrtava. (Seale 1988: 328; Talhamy 2009: 567) Ugušenu oružanu pobunu Bratstva u gradu Hama objasnio sam u četvrtom poglavlju. Pojava Slobodne sirijske vojske (FSA) u 2011. – oruža-ne formacije koja ni u jednom trenutku nije imala centraliziranu komandnu strukturu, već se zapravo radi o većem broju grupa koje su labavo koordinirane posredstvom njihovih finansijera i snabdjevača oružjem – koja je pogrešno predstavljena u većini zapadnih medijskih izvještaja, kao organski element koji se razvio iz građanskih protesta, u kombinaciji sa lokalnim vijećima sa-moodbrane u okviru zajednice. Po mnogo čemu, bilo je to vraćanje u život Mu-slimanskog bratstva nakon velikog poraza koji se dogodio u Hami, 29 godina ranije. Međutim, u 2011. godini uloga selefijsko-džihadističkih snaga namjer-no je prešućena u svijetu, a onda se kada je priznato da se radi o njoj po svaku cijenu pokušalo za sukobe optužiti sirijsku vladu.

Jedan američki analitičar utvrdio je kako je “sirijski sukob počeo kao sekularni građanski revolt protiv autokracije. Ali, kako je sukob postajao sve duži i duži … [postoji] jedan mali džihadistički pokret u Siriji koji je iz dana u dan sve veći, … [predsjednik] Assad je iskoristio prisustvo te džihadističke prijetnje u redovima opozicije kako bi konsolidovao podršku svome režimu”. (O’Bagy 2012.) Na sličan način, jedan drugi američki izvještaj iz 2012. godine tvrdi da su “Ogromna većina boraca opozicije legitimni nacionalisti koji se bore za slo-bodu svoje zemlje i uspostavu demokratske države… većina pripadnika FSA-a su pobožni muslimani, a ne islamisti i oni nisu motivisani sektaštvom”. (Be-notman and Naseraldin 2012: 1) Međutim, ovaj drugi izvještaj nadalje katego-rizira grupacije okupljene u okviru FSA-a kao “džihadiste”, na osnovu njihovih namjera da na tlu Sirije žele uspostaviti islamsku državu: Među njih spadaju Jabhat al-Nusra (Front al-Nusra), Liwaa al-Ummah (Nacionalna brigada), Su-kur al-Sham (Orlovi Levanta), Al-Dawla al-islamiyya (Islamska država) i Ahrar al-Sham. (Benotman and Naseraldin 2012: 2)

Ko su ti za koje se navodi da čine ogromnu većinu sekularnih nacionalista? Me-đunarodna krizna grupa (ICG 2012.) koja je bliska politici Washingtona navodi da se “prisustvo snažnog selefijskog trenda među sirijskim pobunjenicima više ne može negirati”, spominje “umjerenu” islamsku tradiciju tvrdeći kako su “dvi-je grupe koje će tek kasnije razviti svoju jasnu ideologiju” mogle biti sekularnog karaktera: Radi se o brigadama Farouq i Khalid bin Walid koje su stacionirane u Homsu. (ICG 2012: i, 6; također, Abouzeid 2012.) Ove dvije formacije su zapravo glavne snage koje su preuzele kontrolu nad starim jezgrom Homsa, u periodu između 2011.-2012. Brigada Farouq postala je najveća pojedinačna voj-na pobunjenička formacija do tog trenutka koliko traje sirijski sukob. (Holliday 2012: 21-22) List The Wall Street Journal nazvao je pripadnike brigade Farouq “pobožnim sunitima, a ne islamistima”. (Malas 2013.) U svojim izjavama za štampu na engleskom jeziku ove su se formacije javno distancirale od grupa povezanih sa Al-Qaidom, kako ne bi izgubile podršku Zapada; ali one u Siriji i dalje preko glave nose ovoj ispisan riječima šehadeta i prepoznatljivi su po tome što nose identične brade po uzoru na selefije. (Channel 4 News 2012.) BBC je brigade Farouq nazvao umjerenim islamistima, tvrdeći kako njeni pripadnici u stvari preuveličavaju svoje islamističke inklinacije kako bi “privukle novčanu pomoć iz zemalja Arapskog zaljeva”. (Marcus 2013.)

Ovaj umjereni imidž zapravo je najvjerovatnije neka vrsta puste želje. Mor-tada pak primjećuje da su “većina pripadnika bataljona brigade Al-Farouq selefije, koje je naoružala Saudijska Arabija dok su pripadnici bataljona Kha-lid Ibn al-Walid lojalni Muslimanskom bratstvu koje ovaj pokret i finansira. (Mortada 2012.) Početkom aprila, bataljoni brigade Farouq optuženi su za na-metanje džizije, ili poreza koji se nameće nemuslimanima koji žive pod mu-slimanskom vlašću, i to u dijelovima provincije Homs koji su naseljeni kršća-nima. (Al-Haqiqah 2012; Holliday 2012: 27) Stanovnici Homsa čuli su kako pripadnici spomenute brigade uzvikuju genocidne parole poput onih “kršćane u Bejrut, alevite u grob”. (Blanford 2011.) Izvori kršćanske pravoslavne crkve


77

optužili su pripadnike brigade Farouq za ozbiljne slučajeve etničkog čišćenja desetina hiljada kršćana u Homsu već početkom 2012. godine. (Agenzia Fi-des 2012.) Brigadu Farouq njeni zapadni simpatizeri sve vrijeme brane, tvrdeći kako su kršćani koji su napustili Homs to učinili svojevoljno zbog straha od oružanih sukoba. (Al-Tamimi 2012.) Ovakve tvrdnje zvučale bi kredibilnijim da je kojim slučajem muslimanska populacija, također, izbjegla iz Homsa u približno istom broju, ali to nije slučaj kada su u pitanju muslimani. Kredi-bilni izvori optužuju brigadu Farouq za miniranje bolnice u mjestu Qusayr, koja je izvršena uz uzvikivanje tekbira Allahu ekber (0xnevvg3n22 2012); čiji su simpatizeri taj snimak objavili na internetu, pri čemu su za ovaj bombaški napad optužili “režim”. (SyrianDaysOfRage 2012) Sirijska vojska ne prakticira izgovaranje tekbira što je praksa islamista. Poznati komandant brigade Faro-uq, Khalid al-Hamad, na okrutan način prikazan je na jednom videosnimku kako jede srce mrtvog sirijskog vojnika. (Greenfield 2013.b) Brigada Khalid ibn al-Walid je, također, vjeruje se, odgovorna za korištenje malodobne djece koja su odgovorna za dekapitaciju zatvorenika u Homsu. (HRI 2012.) Teško bi se moglo reći da se ovdje radi o “umjerenim pobunjenicima”.

Postoje i druge selefijsko-džihadističke grupacije koje su djelovale na samom početku sukoba – poput brigade koje su nosile sljedeća imena Umar al-Khattab, Ali ibn Ebi Talib, Abu Bakr al-Siddiq, Rijal Allah, the Ali ibn ebi Taleb, Reef Dimashq Martyrs, Al-Radeef al-Thawri (Mortada 2012.), kao i brojne strane selefijsko-deobandske grupe, uključujući i Libijsku islamsku ratnu grupu kao i pakistanske talibane. Primjetna je činjenica da niko od pobornika teorije o postojanju sekularne Slobodne sirijske vojske nije kadar imenovati bilo koju pojedinačnu grupu. New York Times je 2013. priznao da “ni na jednom područ-ju Sirije koje se nalazi pod kontrolom pobunjenika nije moguće identifikovati ratnu formaciju koja bi se mogla okarakterisati tako.” (Hubbard 2013.)

Posebna karakteristika sirijskog sukoba je prisustvo velikog broja stranih se-lefijskih džihadista i to u velikom broju, posebno od 2012. godine do danas, i to iz različitih zemalja poput Saudijske Arabije, Libije, Tunisa, Jemena, Ira-ka, Čečenije, Pakistana i različitih područja Evrope. (Komireddi 2012., Gertz 2013., Kern 2013.) Ovaj fenomen potvrđuje činjenicu da se uopće ne radi o na-cionalnom sukobu niti je pak u pitanju “građanski rat”. Snage selefija i Musli-manskog bratstva uspijevaju da prolongiraju svoje napade zahvaljujući prilivu hiljada stranih boraca, koji su uglavnom plaćeni da ratuju od strane Qatara i Saudijske Arabije, a koji su za to obučeni u Jordanu i Turskoj. (Draitser 2013.) Naravno, sirijski islamisti praktično su poraženi već 2012. godine, ali im je pristizalo pojačanje u hiljadama boraca stranih džihadista, čija je većina ušla u Siriju preko Turske. U ovom prljavom i nečasnom ratu strane sile nisu se pojavile kao direktni učesnici sukoba, one se, uglavnom, pojavljuju u ulozi finansijera koji indirektno učestvuju u sukobu koji islamističke pobunjenike obučavaju i snabdijevaju ih oružjem.

SAD, Velika Britanija i Francuska u početku su bile angažovane u diplomatskim naporima, kojim su pokušale izolovati sirijsku vladu i u više navrata nametnuti

nelegitimne egzilske sirijske grupe kao legitimne predstavnike sirijskog naro-da. (Barkan 2013.) Bez obzira na to, zajedno sa regionalnim kolaboratorima, posebno Turskom, Qatarom i Saudijskom Arabijom, one su kasnije finansirale i naoružale različite oružane pobunjeničke grupe. Turska je ponudila poligon za obuku na svojoj teritoriji i platformu za napade na sjeveru Sirije. (Edmonds 2013.) Qatar je finansirao Muslimansko bratstvo i osigurao oružje preko Turske i regrutovao strane borce, npr. one iz Jemena, koje su američke specijalne snage obučavale u Qataru, prije nego su ti borci poslani u Siriju. (Al-Alam 2013.a) Sa-udijska Arabija, koja je od samog početka naoružala pripadnike oružane pobu-ne u Siriji, još u martu 2011. podržavala je različite strane grupe pobunjenika, uključujući i pakistanske talibane. (Press TV 2013.)

Uloga Izraela u ovom sukobu je tajnovita, u najmanju ruku sve do 2013. godine kada je cionistička država izvela nekoliko raketnih napada na Siriju (Gordon 2013.) nakon čega je počela pružati medicinsku pomoć i opremu islamističkim borcima na granici u području Golanske visoravni. (Israel Today 2013.) Nema sumnje da Izrael podržava svrgavanje predsjednika Bashara al-Assada. Tokom 2012. godine šef izraelske sjeverne komande, general-major Yair Golan, usredo-točio se na moćnog sirijskog saveznika s juga Libana, Hezbollah, izjavivši “Ja bih bio veoma sretan kada bi [Assad] otišao sa vlasti”. (Hayom 2012.) Cioni-stička država izdavala je uglavnom saopćenja za štampu koja bi se mogla pro-tumačiti kao kamuflirane izjave, s vremena na vrijeme izjavljujući kako Izrael preferira sekularnu vlast Bashara al-Assada nego islamističke pobunjenike (Ti-mes of Israel 2013), ali to uopće ne korespondira sa jednom širom pozicijom izražavanja straha od nečeg što Izrael naziva “osovinom zla” pod čim se po-drazumijeva savez Irana, Sirije i Hezbollaha. (Hayom 2013) Visoki zvaničnici izraelskog Ministarstva odbrane su stvar do kraja razjasnili, kada su izjavili da je za njih “kontrola Sirije od strane grupa povezanih sa Al-Qaidom prihvatlji-vija opcija nego pobjeda Assadovih snaga”. (Pontz 2013; BICOM 2013.) Postoje neki izvještaji u kojima se navodi da Izrael Saudijskoj Arabiji prodaje oružje, koje zatim ova zemlja šalje svojim klijentima u Siriji. (Alalam 2013.b) To znači da, iako Izrael podjednako svojim neprijateljima smatra kako grupacije poveza-ne sa Al-Qaidom tako i sekularnu Siriju, međusobno sukobljene ekstremističke sektaške grupe predstavljaju manju opasnost za Izrael, od organizovanog, dis-ciplinovanog bloka koji djeluje kao savez od Libana, Sirije i Irana. Izrael je stoga opsjednut nastojanjima da tu osovinu razbije po svaku cijenu.

U novembru 2012. godine tek nešto više od šest mjeseci od kako je grupa ze-malja “Prijatelji Sirije”, a iza koje stoje SAD, Sirijsko nacionalno vijeće (SNC) proglasila legitimnim predstavnicima sirijskog naroda, ista ta grupa je potom postala subordinirana “Nacionalnoj koaliciji sirijske revolucije i opozicionim re-volucionarnim snagama”. (Barkan 2013: 1, 4) Jedan od ciljeva ovog organizaci-onog manevra zapadnih sila bio je pokušaj da se smanji utjecaj Muslimanskog bratstva koje dominira ovim tijelom. Unatoč tome, Bratstvo je ubrzo nakon toga ponovo uspostavilo dominantnu ulogu kako nad ovom novom koalicijom tako i nad “Vrhovnom vojnom komandom FSA-a”. (SNC; Draitser 2012.) SNC


79

je svoj utjecaj izgradio pukom činjenicom da je postao glavni kanal za dotok oružja. Međutim, dvije trećine vojne komande koju čini 30 članova smatra se da pripada Muslimanskom bratstvu, pored nekolicine drugih nezavisnih selefijski orijentisanih islamista. (Barkan 2013: 5) Štaviše, u ovu FSA-SNC grupaciju ne spada Jabhat al-Nusra, selefijska grupa za koju se smatra da je “oficijelni” ogra-nak Al-Qaide u Siriji. Nema sumnje da među pripadnicima grupa objedinjenih pod nazivom FSA-a postoje određene simpatije prema Al-Nusri. Kada su SAD 2012. godine Nusru proglasile “terorističkom organizacijom”, pripadnici FSA-a odmah su požurili da je brane, pri čemu je čak 29 organizacionih jedinica FSA-a izjavilo slogan “svi smo mi Al-Nusra”. (Cockburn 2012.) Stoga se da zaključiti da između selefijskih boraca i njihovih frakcija u Siriji postoji labava veza, a pokatkad i frakcijska borba. Za razliku od njih, Libanska šiitska partija Hezbo-llah, nakon uključivanja u borbu u Qusayru, proglasila je sve islamističke grupe takfirdžijama ili sektaškim ubicama. (Daily Star 2013.)

2013. godine general Salim Idriss imenovan je za šefa SNC-a. Radi se o vode-ćem čovjeku FSA-a i osobi od povjerenja u Washingtonu. (Greenfield 2013.a) Idriss je povukao neke poteze pokušavši se distancirati od Al-Nusre, ali je pri-znao da [najmanje] 50 posto pobunjenika pripada islamistima te da je on spre-man sarađivati sa Al-Nusrom. (Greenfield 2013.a) Unatoč navodima o suko-bima između umjerenog FSA-a i ekstremista, u nekoliko izvještaja se navodi, prvo da su islamistički borci dominantan faktor, i drugo, da je Muslimansko bratstvo u regionu preraslo u vodeću snagu koja uživa najveću podršku zapad-nih zemalja i koja igra vodeću ulogu kako u redovima SNC-a tako i SNC-a. (Draitser 2012; Barkan 2013.)

Raskol između Jabhat al-Nusre i Islamske države u Iraku i Levantu, njenog kri-la koje se iz Iraka proširilo na Siriju, (ISIL, ISIL ili DAESH), čini se, signalizi-ralo je nastanak jaza između FSA-a i ISIL-a. Međutim ovakav razvoj situacije bolje bi se mogao razumjeti kao neuspjeh da se ujedine, najvjerovatnije zbog lokalnih rivalstava, ali i strategije Saudijske Arabije kojom ova zemlja želi spri-ječiti da dođe do osamostaljivanja bilo koje pojedinačne pobunjeničke grupe. Zauzimanje dijelova sjevernog Iraka od strane ISIL-a, i promjene politike Was-hingtona kojim se ograničava na strategiju “intervencije u cilju zaštite”, privu-kla je pažnju na ovu novu grupu kao neku vrstu super džihadista. Ustvari ISIL svoju prljavu rabotu u Iraku obavlja još od 2006. godine. Ova ekstremna grupa istisnula je Al-Nusru i ostatke FSA-a u nekim područjima Sirije, ali, zbog bor-be za prevlast, ove dvije grupe nastavile su međusobno sarađivati u borbi pro-tiv sirijske vojske. Na primjer, od polovine pa sve do kraja 2013. godine, grupe okupljene u FSA kojima je komandovao pukovnik Abdul Jabbar al-Okaidi i trupe ISIL-a koje su predvodili Egipćani Abu Jandal i Abu Omar al-Shishani, a koje su obučili Amerikanci, borili su se rame uz rame protiv Arapske vojske Sirije nekoliko mjeseci, prije nego što su zauzeli zračnu bazu Menagh u Hale-pu. (Eretz Zen 2014; Hoff 2015.) Rivalstvo među ovim grupama više je ličilo na borbu za lokalnu prevlast nego na stvarni ideološki raskol.

Kada je Washington polovinom 2014. godine formirao svoju “koaliciju protiv ISIL-a” (Drennan 2014.), uz saglasnost vlade Iraka, na taj način je osigurao pri-sustvo američkih trupa na teritoriji istočne Sirije, bez odobrenja sirijske vlade u Damasku. Međutim, nedugo nakon toga postalo je jasno da ne postoji volje za napade na ISIL, kako onaj u Siriji tako i na onaj u Iraku. Zračna sila SAD-a i njenih partnera korištena je protiv ISIL-a samo u područjima koja naseljavaju Kurdi u obje zemlje, ali ne i u slučaju kada je ISIL djelovao u područjima pod kontrolom snaga sirijske vlade, kao što je to slučaj Deir ez Zora i Palmire. U ovim slučajevima radilo se o operacijama koje su ličile na “gonjenje stoke” iz-gonjenjem fanatika iz neželjenog područja, pokatkada onih gdje su SAD imale neke sporazume o kolaboraciji (posebno u slučaju saradnje za određenim ele-mentima kurdskog vođstva) pritom dozvoljavajući im da zauzmu dodatna po-dručja na istoku Sirije. Jedan sirijsko-američki analitičar primijetio je da, iako ISIL “nije kadar napasti nijedno uporište pobunjenika ili kurdskih snaga, a da njegovi konvoji ne budu napadnuti od strane avijacije u aranžmanu koalicije koja se bori protiv ISIL-a, imao je odriješene ruke i mogao je potpuno slobod-no djelovati protiv snaga sirijske vlade, a da o toj opasnosti koalicija uopće ne obavijesti sirijske zračne snage o imanentnoj opasnosti”. (Fadel 2015.b) Pored toga, kao da je postojala stanovita koordinacija između simultanih ofanziva ISIL-a na istoku (na Palmiru, istočni Homs i Deir ez Zor) i Jabhat al-Nusrine “Vojske osvajača” na zapadu. (Fadel 2015.b)

Potonja formacija čiji su se ratnici iz Turske prebacivali u Siriju kao iz kabla, zauzela je veći dio Idliba u nekoliko učestalih valova tokom 2012. godine. Ovaj dupli front, ojačan američkim oružjem, također je uspio razvodniti pa-žnju sirijske vojske koja se morala fokusirati na dvije strane. Kao što sam pri-kazao u dvanaestom poglavlju, većina naoružanih formacija koje su djelovale pod okriljem FSA-a prebjegle su u Al-Nusru ili pak u ISIL, i to očigledno zbog bolje novčane ponude. Krajem 2013. godine jedan britanski novinar koji nije krio svoj prezren osjećaj spram vlade u Damasku primjećuje kako je je “Slo-bodna vojska Sirije - FSA” postala uglavnom kriminalna organizacija. Njeni zapovjednici tako su dobro plaćeni tako da neki od njih uopće ne žele da rat prestane. (Sherlock 2013.) Ovaj slučaj potiče na razmišljanje o tome u kojoj mjeri se ovi džihadisti mogu jednostavno smatrati plaćenicima, prije nego vjerskim fanaticima. Postavio sam ovo pitanje potkraj 2013. godine jednom visokom dužnosniku, u Ministarstvu za pomirenje koje djeluje u okviru vlade Sirije (Musalaha). Odgovorio mi je da su neki lideri džihadista religiozni dok drugi to nisu. Međutim, iako se novčana dobit može uzeti kao jak motivacio-ni faktor glede angažmana ekstremista, on navodi da “ne možemo potcijeniti utjecaj stotina različitih mreža i programa [TV i radio] kanala iz zaljevskih zemalja, koje konstantno emituju ideje [džihadističko-ekstremističkog] sa-držaja”. Čini se da vjerska ideologija, ma kako ona izgledala gruba, također, predstavlja važan motivacijski faktor i izvor koji mnoge džihadiste imperije potiče na učešće u ovom sukobu.


81

Abouzeid, Rania (2012.) “Syria’s Up-and-Co-ming Rebels: Who Are the Farouq Brigades?” Time, 5 October, online: http://world.time.com/2012/10/05/syrias-up-and-coming-rebels-who-are-the-farouq-brigades-2/

AFP (2014.) “ISIS, Syria rebel group sign pact of non-aggression”, Al Arabiya, 13 September, onli-ne: http://english.alarabiya.net/en/News/midd-le-east/2014/09/13/ISIS-signs-non-aggression-pact-with-Syrian-group.html

Agenzia Fides (2012.) “Abuse of the opposition forces, ‘ethnic cleansing’ of Christians in Homs, where Jesuits remains”, 21 March, online: http://www.fides.org/en/news/31228?idnews=31228&lan=eng#.Ufjy7qz4I64

Akhavi, Shahrough (1992.) “The Clergy’s Con-cept of Rule in Egypt and Iran”, Annals of the American Academy of Political and Social Scien-ce, Vol. 524, Political Islam, November, 92-102

Al Alam (2013.a) “Qatar intelligence chief dies of wounds in Somalia”, 7 May: http://en.alalam.ir/news/1472130

Al Alam (2013.b) “Israel, Saudi Arabia ink deal to arm Syria militants”, 25 July, online: http://en.alalam.ir/news/1498344

Al-Amin, Ibrahim (2012.) “The Age of the New Takfiris”, Al Akhbar, 21 August, online: http://english.al-akhbar.com/node/11321

Al Hamadee, Mousab and Roy Gutman (2014.) “1,000 Syrian rebels defect to Islamic State in sign it’s still strengthening”, McClatchy DC, 8 July, online: http://www.mcclatchydc.com/news/nation-world/world/middle-east/artic-le24770164.html

Al-Haqiqah (2012.) “Farouq Battalion imposes Islamic Tax on villages in ‘Nasserite Valley’; Mu-slims in Baba Amr take refuge with Christians”, Al-Haqiqah Website in Arabic, April 9, 2012. http://www.syriatruth.info

Al-Shaqfa, Muhammad Riyad (2011.) “Muslim Brotherhood Statement about the so-called ‘Syrian Revolution’”, General supervisor for the Syrian Muslim Brotherhood, statement of 28 March, online at: http://truthsyria.wordpress.com/2012/02/12/muslim-brotherhood-state-ment-about-the-so-called-syrian-revolution/

Al Tamimi, Aymenn (2012.) “Christians in Syria: Separating Fact from Fiction”, The Henry Jackson Society, Middle East Forum, November, online: http://www.meforum.org/3377/christians-in-syria

Ayoob, Mohammed (1979.) “Two faces of Politi-cal Islam: Iran and Pakistan Compared”, Asian Survey, Vol. 19, No. 6, June, 535-546

Ayoob, Mohammed (2005.) “The future of poli-

tical Islam: the importance of external variables”, International Affairs (Royal Institute of Internati-onal Affairs 1944-), Vol 81, No 5, October, 951-961

Baktiari, Bahman and Augustus Richard Norton (2005.) “Voices within Islam: four perspectives on tolerance and diversity”, Current History, Ja-nuary, 37-45

Barkan, L. (2013.) “Syrian Opposition Forms Poli-tical Coalition, Joint Military Council Following Foreign Pressure”, Middle East Media Research Institute (MEMRI), Inquiry & Analysis Series Report No. 919, January 14, online: http://www.memri.org/report/en/print6931.htm

Batatu, Hanna (1982.) “Syria’s Muslim Brethren”, MERIP Reports, Middle East Research and Infor-mation project (MERIP), No 110, Syria’s troubles, Nov-Dec, 12-20, 34, 36

Benotman, Noman and Emad Naseraldin (2012.) “The Jihadist Network in the Syrian Revolution, A Strategic Briefing”, Quilliam Institute, 20 Septem-ber, online: http://www.quilliamfoundation.org/press-releases/quilliam-releases-concept-paper-the-jihadist-network-in-the-syrian-revolution/

BICOM (2013.) “Amos Gilad: Al Qaida threat not as serious as Syria-Iran-Hezbollah axis”, 2 April, onli-ne: http://www.bicom.org.uk/news-article/13169/

Blanford, Nicholas (2011.) “Assad regime may be gaining upper hand in Syria”, Christian Science Monitor, 13 may, online: http://www.csmonitor.com/World/Middle-East/2011/0513/Assad-regi-me-may-be-gaining-upper-hand-in-Syria

British Embassy Cairo (1942.) “First Fortnightly Meeting with Amin Osman Pacha”, 18 May, FO 141/838 (in Curtis 2012: 24)

Bulos, Nabih (2015.) “US-trained Division 30 rebels betray US and hand weapons over to Al Qaida’s affiliate in Syria”, Telegraph, 22 September, online: http://www.telegraph.co.uk/news/worldnews/middleeast/syria/11882195/US-trained-Division-30-rebels-betrayed-US-and-hand-weapons-over-to-al-Qaedas-affiliate-in-Syria.html

Butterworth, Charles (1992.) “Political Islam: the origins”, Annals of the American Academy of Poli-tical and Social Science, Vol 524, November, 26-37

Carroll, Terrance G. (1986.) “Islam and Political Community in the Arab World”, International Journal of Middle East Studies, Vol. 18, No. 2 (May), pp. 185-204

Channel 4 News (2012.) “Inside Syria’s Farouk Brigade”, YouTube, 11 September, online: http://www.youtube.com/watch?v=2krSHc02MIY

Churchill, W.S. (1921.) Speeches: House of Co-mmons: Speech notes, source material and Han-sard, Reference code: CHAR 9/63, speech to the House of Commons, June 14, 1921

Bilješke: Churchill, W.S. (1953.) “Triumph and Tragedy”, Houghton Mifflin Harcourt, Boston

Cockburn, Patrick (2012.) “Syria: The descent into Holy War”, The Independent, 16 Decem-ber, online: http://www.independent.co.uk/voices/comment/syria-the-descent-into-holy-war-8420309.html

Commins, David (2006.) “The Wahhabi Mission and Saudi Arabia”, I.B. Tauris, London

Curtis, Mark (2012.) “Secret Affairs: Britain’s co-llusion with radical Islam”, Serpent’s Tail, London

Curzon, George Nathaniel (1899.) Curzon, India and Empire: the Papers of Lord Curzon (1859-1925) from the Oriental and India Office Collec-tions at the British Library, London

Daily Star (2013.) “Takfiri groups predominate ranks of Syrian rebels: Hezbollah”, May 25, online: http://www.dailystar.com.lb/News/Politics/2013/May-25/218353-takfiri-groups-predominate-ranks-of-syrian-rebels-hezbollah.ashx#axzz2aa6nupor

Debka (2014.) “Syrian rebel Yarmouk Brigades ditch US and Israel allies, defect to ISIS”, 17 De-cember, online: http://www.debka.com/artic-le/24301/Syrian-rebel-Yarmouk-Brigades-ditch-US-and-Israel-allies-defect-to-ISIS

Desai, Akshayakumar Ramanlal (1948.) Social Background of Indian Nationalism, Popular Book Depot, Bombay

DIA (1982.) “Syria: Muslim Brotherhood Pre-ssure Intensifies”, Defence Intelligence Agency (USA), May, online: http://www.foreignpolicy.com/files/fp_uploaded_documents/DIA-Syria-MuslimBrotherhoodPressureIntensifies.pdf

Draitser, Eric (2012.) “Unmasking the Muslim Brotherhood: Syria, Egypt and beyond”, Global Research, 12 December, online: http://www.glo-balresearch.ca/unmasking-the-muslim-brother-hood-syria-egypt-and-beyond/5315406

Draitser, Eric (2013.) “Saudi Arabia, Qatar and the Struggle for Influence in Syria”, Global rese-arch, 9 July, online: http://www.globalresearch.ca/saudi-arabia-qatar-and-the-struggle-for-influ-ence-in-syria/5342223

Drennan, Justine (2014.) “Who Has Contributed What in the Coalition Against the Islamic State?” Foreign Policy, 12 November, online: http://fore-ignpolicy.com/2014/11/12/who-has-contributed-what-in-the-coalition-against-the-islamic-state/

Edmonds, Sibel (2013.) “Uber-Neocons: The Main Architects of Post-Assad Syria at Work”, Boiling Frogs, 5 May, http://www.boilingfrogs-post.com/2013/05/05/uber-neocons-the-main-architects-of-post-assad-syria-at-work/

Eretz Zen (2014.) “US Key Man in Syria Worked Closely with ISIL and Jabhat al-Nusra”, YouTube,

17 August, online: https://www.youtube.com/watch?v=piN_MNSis1E

Fadel, Leith (2015.a) “3,000 FSA Fighters Defect to ISIS in the Qalamoun Mountains”, Al Masdar, 9 January, online: http://www.almasdarnews.com/article/3000-fsa-fighters-defect-isis-qala-moun-mountains/

Fadel, Leith (2015.b) “Anti-ISIS coalition uses ISIS to Fight Assad in Favor of the Rebels”, Al Masdar, 2 October, online: http://www.almasdarnews.com/article/anti-isis-coalition-uses-isis-to-fight-assad-in-favor-of-the-rebels/

Gertz, Bill (2013.) “Syria is jihad central: 6,000 terro-rists flood new Al Qaeda training ground”, The Washington Times, 2 July, online: http://www.was-hingtontimes.com/news/2013/jul/2/syria-jihad-cen-tral-6000-terrorists-flood-new-al-q/?page=all

Gordon, Michael (2013.) “Israel Airstrike Targe-ted Advanced Missiles That Russia Sold to Syria, U.S. Says”, New York Times, 13 July, online: http://www.nytimes.com/2013/07/14/world/middleeast/israel-airstrike-targeted-advanced-missiles-that-russia-sold-to-syria-us-says.html

Greenfield, Daniel (2013.a) “Obama to Rely on Syrian Leader Who Claims Al Qaeda Aren’t Terro-rists to Keep Weapons Out of Al Qaeda’s Hands”, Frontpage Mag, April 30, online: http://frontpa-gemag.com/2013/dgreenfield/obama-to-rely-on-syrian-leader-who-claims-al-qaeda-arent-terrori-sts-to-keep-our-weapons-out-of-al-qaedas-hands/

Greenfield, Daniel (2013b) ‘Moderate Islamist Free Syrian Army Commander Who Ate Heart, Vows Genocide’, Front Page Mag, 14 may, online: http://frontpagemag.com/2013/dgreenfield/mo-derate-islamist-free-syrian-army-commander-who-ate-heart-vows-mass-genocide/

Hansen, Suzy (2012.) “The Economic Vision of Egypt’s Muslim Brotherhood Millionaires”, Blo-omberg Businessweek, 19 April, online: http://www.businessweek.com/articles/2012-04-19/the-economic-vision-of-egypts-muslim-brother-hood-millionaires

Hayom, Israel (2012.) “Iran, Hezbollah are ‘up to their necks’ in Syria, says Israeli general”, Israel Hayom Blog, April 6, online: http://www.israel-hayom.com/site/newsletter_article.php?id=3857

Hoff, Brad (2015.) “ISIS Leader Omar al-Shishani Fought Under U.S. Umbrella as Late as 2013.”, Le-vant report, 18 September, online: http://levan-treport.com/tag/menagh-airbase/

Holliday, Joseph (2012.) “Syria’s Maturing Insur-gency”, Middle East Security Report 5, Institute for the Study of War, June, Washington

Hourani, A.H. (1947.) “Minorities in the Arab World”, Oxford University Press, London

HRI (2012.) “Syrian rebels use a child to behe-ad a prisoner”, Human Rights Investigations, 10


83

December, online: http://humanrightsinvestiga-tions.org/2012/12/10/syrian-rebels-use-a-child-to-behead-a-prisoner/

Hubbard, Ben (2013.) “Islamist Rebels Crea-te Dilemma on Syria Policy”, New York Ti-mes, April 27, online: http://www.nytimes.com/2013/04/28/world/middleeast/islamist-rebels-gains-in-syria-create-dilemma-for-us.html?pagewanted=all&_r=0

ICG (2012.) “Tentative Jihad: Syria’s Fundamen-talist Opposition”, International Crisis Group, 12 October, online: http://www.crisisgroup.org/~/media/Files/Middle%20East%20North%20Afri-ca/Iraq%20Syria%20Lebanon/Syria/131-tentati-ve-jihad-syrias-fundamentalist-opposition

Israel Today (2013.) “Israeli hospital treats Syri-an rebel fighters”, 17 February, online: http://www.israeltoday.co.il/NewsItem/tabid/178/nid/23683/Default.aspx

JMCC (2015.) “Poll No. 84 - August 2015 - No Presidential Successor, PNA Priorities”, 1 Septem-ber, online: http://www.jmcc.org/documentsan-dmaps.aspx?id=868

Keddie, Nikki R. (2006.) “Women in the Middle East: Past and Present”, Princeton University Press

Kern, Soeren (2013.) “European Jihadists: The La-test Export”, Gatestone Institute, 21 march, on-line: http://www.gatestoneinstitute.org/3634/european-jihadists

Komireddi, Kapil (2012.) “Takfiri militants from Pakistan are fighting in Syria with an anti-Semi-tic cause”, 21 September, online: http://lubpak.com/archives/228501

Krishna, Katragadda Bala (1939.) “The Problem of Minorities or Communal Representation in India”, George Allen And Unwin, London

Leiken, Robert S. and Steven Brooke (2007.) “The Moderate Muslim Brotherhood”, Foreign Affairs, Vol. 86, No. 2 (Mar. - Apr.), 107-121

Lia, Brynjar (1998.) “The Society of Muslim Brot-hers in Egypt: the rise of an Islamic mass move-ment 1928.-1942.”, Uthaca, p.181

Malas, Nour (2013.) “As Syrian Islamists Gain, It’s Rebel Against Rebel”, Wall Street Journal, 29 May, online: http://online.wsj.com/article/SB10001424127887323975004578499100684326558.html

Marcus, Jonathan (2013.) Gruesome Syria video pinpoints West’s dilemma, BBC, 14 May, onli-ne: http://www.bbc.co.uk/news/world-middle-east-22521161

MEC (2015.) “These are the Syrian rebels the West is crying for”, Middle East Channel, You-Tube, 10 October, online: https://www.youtube.com/watch?v=873cZakapxM

Mehta, Ashok and A. Patwardhan (1942.) The Communal Triangle, Kitabistan, Allahabad

Mezzofiore, Gianluca (2015.) “Syria: Saudi-Turkish alliance backs ‘Conquest Army’ rebels to defeat Bas-har al-Assad”, 7 May, online: http://www.ibtimes.co.uk/syria-saudi-turkish-alliance-backs-conquest-army-rebels-defeat-bashar-al-assad-1500212

Mortada, Radwan (2012.) Syria Alternatives (II): no homegrown solutions, Al Akhbar, 13 June, online: http://english.al-akhbar.com/content/syria-alternatives-ii-no-homegrown-solutions

Najjar, Fauzi M. (1968.) “Islam and Socialism in the United Arab Republic”, Journal of Contem-porary History, Vol. 3 No. 3, The Middle East, July, 183-199

O’Bagy, Elizabeth (2012.) “Jihad in Syria”, Midd-le East Security Report 6, Institute for the Study of War, Washington, online: http://www.under-standingwar.org/report/jihad-syria

0xnevvg3n22 (2012.) “Free Syrian Army Terrorist Savages Blow Up a Hospital filled with people in Homs/Syria”, YouTube, 5 September, online: http://www.youtube.com/watch?v=yycouE-I7V4

Pande, B. N. (1987.) “History in the Service of Imperialism”, (speech in the Indian Upper Hou-se of Parliament, the Rajya Sabha, made on 29 July 1977) online: http://www.cyberistan.org/islamic/pande.htm

Pandey, Avaneesh (2014.) “Qatar Buckles Under Pressure From Saudi Arabia, UAE; Expels Muslim Brotherhood Leaders”, IBTimes, 13 September, online: http://www.ibtimes.com/qatar-buckles-under-pressure-saudi-arabia-uae-expels-muslim-brotherhood-leaders-1687906

Parker, J.S.F. (1962.) “The United Arab Republic”, International Affairs (Royal Institute of Internati-onal Affairs 1944-), Vol. 38 No. 1, January, 15-28

Pew Research Centre (2013.) “The World’s Mu-slims: religion, politics and society”, Pew Forum on Religion and Public Life, April 30, online: http://www.pewforum.org/Muslim/the-worl-ds-muslims-religion-politics-society.aspx

Pontz, Zach (2013.) “Israeli Officials: We’d Prefer Al-Qaeda-Run Syria to an Assad Victory”, The Algemeiner, June 4, online: http://www.algemei-ner.com/2013/06/04/israeli-officials-wed-prefer-al-qaeda-run-syria-to-an-assad-victory/

Press TV (2013.) “Pakistani Taliban set up base in Syria: Report”, 31 July, online: http://www.presstv.com/detail/2013/07/12/313534/taliban-set-up-base-in-syria-report/

Roggio, Bill (2013.) “Free Syrian Army Arming Al Qaeda, ISIL Commander Claims”, Transcend Media, 22 July, online: http://www.transcend.org/tms/2013/07/free-syrian-army-arming-al-qaeda-isil-commander-claims/

Seale, Patrick (1988.) “Asad: the struggle for the Midd-le East”, University of California Press, Berkeley CA

Shadid, Mohammad K. (1988.) “The Muslim Brotherhood movement in the West Bank and Gaza”, Third World Quarterly, Vol 10, No 2, April, 658-682

Sheikh, Naveed Shahzad (2007.) “The New Po-litics of Islam: Pan-Islamic Foreign Policy in a World of States”, Routledge, Oxford

Sheikho, Youssef (2013.”) “The Syrian Opposition’s Muslim Brotherhood Problem”, Al Akhbar English, April 10, online: http://english.al-akhbar.com/node/15492

Sherlock, Ruth (2013.) “How the Free Syrian Army became a largely criminal enterprise”. Business Insider, 30 November, online: http://www.businessinsider.com.au/how-the-free-syrian-army-became-a-largely-criminal-enter-prise-2013-11

SyrianDaysOfRage (2012) (9-3-12) Qaseer | Homs | Regime Forces Bomb The Hospital, You-Tube, 3 September, online: http://www.youtube.com/watch?v=fUisEPJaq9k

Talhamy, Yvette (2009.) “The Syrian Muslim Brot-hers and the Syrian-Iranian Relationship, Middle East Journal, Vol. 63 No. 4, Autumn, 561-580

Teitelbaum, Joshua (2004.) “The Muslim Brot-herhood and the Struggle for Syria, 1947-1958. Between Accommodation and Ideology”, Middle Eastern Studies, Vol 40, No 3, May, 134-158

Times of Israel (2013.) “Israel prefers Bashar As-sad to Islamist rebels”, May 18, online: http://www.timesofisrael.com/israel-prefers-assad-to-islamist-rebels/

Wikeley (1945.) “Memorandum: Anglo American Relations in Saudi Arabia”, Public record office, 28 Dec 1945, FO 371/45543/E10148

Wood, Charles (1862.) Wood Papers, India Office Li-brary, MSS, Eur, F78, Charles Wood to Viceroy Lord Elgin (Governor General of India), March 3, 1862

Yigit, Dilek (2014.) “The Rivalry Between Sau-di Arabia and Qatar And Its Reflections On The Middle East”, Institute of Strategic Thinking, An-kara, 23 May, online: http://www.sde.org.tr/en/newsdetail/the-rivalry-between-saudi-arabia-and-qatar-and-its-reflections-on-the-middle-east/3739

Zambelis, Chris (2013.) “Royal Rivalry in the Le-vant: Saudi Arabia and Qatar Duel over Syria”, The Jamestown Foundation, Washington, Terro-rism Monitor Volume, 11 Issue: 16, online: http://www.jamestown.org/single/?tx_ttnews[tt_news]=41249&no_cache=1#.VhjFzyv9iF8

Zernike, Kate and Michael T. Kaufman (2011.) “Obituary: The Most Wanted Face of Terrorism”, New York Times, May 2, online: http://www.nytimes.com/2011/05/02/world/02osama-bin-laden-obituary.html?pagewanted=all&_r=0


85

snagu posredstvom svoje “dinamične međuovisnosti” sa drugim investicijskim grupama i na taj način postao njihov “koalicioni partner u moći na globalnom nivou”. (Bagdikian 2004. 136) Ta moć se preslikala i na digitalnu eru preko “agresivnog digitalnog marketinga, interaktivnog oglašavanja, i personalnog prikupljanja podataka” (Chester 2007.), stvarajući time “supermedijski mono-pol” posredstvom dominacije prostorom, pretraživačkim mehanizmima, me-đuaktivitetu sadržaja. (Chester 2007: 145, 167-170, 182-183) U isto vrijeme došlo je do nagle proliferacije nevladinih organizacija NVO, koje djeluju isklju-čivo u kibernetičkom prostoru, posebno u sferi humanitarizma, ljudskih pra-va, sa posebnim interesom za misije koje se oslanjanju na razloge bazirane na potrebi zaštite ljudskih prava. Neki od ovih NVO-a istinski su nezavisni, ali mnogi od njih su na platnom spisku, povezani su, kooptirani ili čine sastavni dio interesa velikih sila. Stvaranje glasova izuzetno politiziranog “građanskog društva” već je odavno u fokusu interesa Nacionalne zadužbine za demokraci-ju (NED) koju finansira američka vlada. Ova organizacija osnovana je za vri-jeme hladnog rata tokom osamdesetih godina kako bi se preko nje finansirale navodno nepolitičke grupe u zainteresovanim zemljama, a koje su u stvari identifikovani Trojanski konji za subverzivno djelovanje SAD-a. (Blum 2000.) Prvi predsjednik NED-a, Allen Weinstein, kazao je 1991. godine da “većinu onog što mi danas radimo javno prije 25 godina CIA je radila pod velom tajne”. (Lefebvre 2013.) Svakako, NED je bio upetljan u nekoliko državnih udara u Južnoj Americi i Karibima, i danas je njegov rad zabranjen u nekim od zemalja za koje su SAD zainteresovane, kao što su Iran, Kuba i Venezuela.

Kooptirani mediji posebno su značajna snaga u vođenju tajnih ratova. Najno-vija vojna pobuna u Siriji ne bi pridobila značajnu vanjsku pomoć da je kojim slučajem njen stvarni karakter poznat javnosti, te odatle dolazi prikrivanje njenog pravog karaktera uz uobičajenu demonizaciju i moralnu paniku u vezi s tim. Sve navedeno predstavlja centralni zadatak sirijskih neprijatelja. Ipak, zbog misionarskih tvrdnji u vezi sa ovim projektom – a navodno s ciljem jača-nja demokracije i revolucije, zaštite djece i slično- u mnogim slučajevima radi se o liberalnoj strani zapadnog političkog spektruma koji je “ponio bajrak” kojim je pokrenuo rat širokih razmjera. To, također, uključuje i liberalne medije kao i veliki broj nevladinih “posmatračkih” grupa, među kojima su mnoge potpuno utkane u misiju velikih sila koja ima za cilj promjenu režima.

Navodno “liberalni” mediji kao što su mreža Al Jazeera i britanski list Gu-ardian, koji su kritizirali vašingtonsku invaziju Iraka 2003. godine postali su najžešći zagovornici agresije na Siriju. Anonimni izvori povezani sa mrežom pretežno američkih grupa za ljudska prava kao što su Human Rights Watch, Avaaz i Purpose, i njihove kibernetičke kreacije u obliku Bijelih šljemova i Sirij-ske kampanje, udružili su se s ciljem lobiranja za uspostavljanje zone zabranje-nog letenja “no fly zone” u Siriji. (Sterling 2015.a) Bilo je sasvim očito, nakon NATO-ovog bombardovanja Libije 2011. godine da bi to značilo direktan vojni napad na Siriju, i masovni zločin s ciljem svrgavanja vlade. Moralna korupcija zapadnih zagovornika zaštite ljudskih prava dosegnula je time svoj vrhunac.

Kooptirani masovni mediji i posmatrači zaduženi za registrovanje slučajeva kr-šenja ljudskih prava neizbježni su elementi propagandne mašinerije rata protiv Sirije. Svakako da je u 21. stoljeću nemoguće provesti dugoročni indirektni rat oslanjajući se samo na podršku javnosti, bez podrške vjerne vojske medijskih kolaboracionista. Iz tog razloga doktrina Pentagona zadnjih godina sastoji se od visoko ambicioznih ciljeva, poput doktrine potpune dominacije nazvane “Full Spectrum Dominance” koja podrazumijeva informacijsku, ekonomsku i kultur-nu nadmoć, kao i vojnu supremaciju. (JCS 2000; Engdahl 2011.) Ova doktrina podrazumijeva da su konkurentne mreže i kanali informacija legitimni vojni ciljevi (Norton-Taylor 1999.) u čemu je komunikacijsko-medijska mašinerija koja djeluje kao dio vojnih struktura rata, postala glavni ratnohuškački saveznik.

Koncept poznat kao integrisani žurnalisti pojavio je u javnosti za vrijeme in-vazije na Irak 2003. godine, s obzirom da su tada zapadni novinari prvi put bili integrisani u sistem američkih invazijskih trupa. Novinari nisu bili samo fizički kooptirani u redove vojske, već su redovno dobivali pravovremene de-taljne izvještaje, dodijeljena im je fizička zaštita i kontrola, ali su se morali po-našati prema predviđenim propisima budući su bili u svakodnevnom kontaktu sa imperijalnim snagama. To iskustvo im je pomoglo da humaniziraju problem i patnje osvajača. (Wells 2003.) Ona druga strana u toj situaciji posmatrana je samo kao broj žrtava ili karikaturalno, neprijatelj koji je daleko od oka. Za zločine invazijskih trupa (masakre, silovanja, torture) saznalo se tek dugo na-kon što su se oni desili. Privatne televizijske mreže počele su aktuelizirati pa čak i humanizirati rat kao nikada do tada, ali na sasvim jednostran način. U kasnijim studijama, iako su novinari koji su u to bili dobrovoljno uključeni, oni su zapravo izvještavali samo o jednom uskom djeliću sukoba, a tvrdili su da je njihov posao pozitivan. (Fahmy and Johnston 2005.) Ipak, jedna studija koja tretira pitanje razlika između izvještavanja kooptiranih i slobodnih ame-ričkih novinara pokazuje, naravno nimalo neiznenađujuće, “značajne razlike u ukupnom tonu spram vojsci, povjerenju u pripadnike oružanih snaga, načinu oblikovanja vijesti i autoritativnost između izvještaja kooptiranih i slobodnih novinara”. (Haigh et al. 2006.) Ta vrsta kooptacije novinskih ratnih izvještača postala je nekom vrstom institucije za 21. stoljeće.

A šta je sa pluralizmom i slobodom izvještavanja? Era interneta omogućila je stvaranje novih i potencijalno drugačijih i nezavisnih kanala informisanja, ali velike sile su i ovome pokušale doskočiti. Medijski monopol stekao je novu

7. Kooptirani mediji i ‘čuvari’ ljudskih prava


87

7.1 Liberalni ratni huškači

Neke od etabliranijih liberalnih NVO-a igrale su ključnu ulogu u kampanji ši-renja lažnih informacija protiv Sirije. Yalla la Barra (2015.) ukazuje da je Ke-nneth Roth, direktor Human Rights Watcha čije je sjedište u Americi, postao opsjednut predsjednikom Sirije, Basharom al-Assadom. Slijedeći konvencional-nu propagandnu praksu neprekidnog ponavljanja, Roth je bukvalno odašiljao stotine tvitova o Assadu, konstantno ga pokušavajući povezati sa zločinima nad civilima, koristeći se perfidno fotografijama koje su načinjene u Gazi i Ko-baniju. (nakon izraelskog i američkog bombardovanja ISIL-ovih pozicija) kako bi dokazao svoje tvrdnje. (Syrian Free Press 2015.) Roth je čak sirijskog pred-sjednika uporedio sa američkim nuklearnim napadom na Japan 1945. godine “za planere bombardovanja Hiroshime (kao što Assad čini danas) smisao je ubiti što više civila”. (Roth 2015.b) Ovo je, naravno, potpuno netačno. Za ra-zliku od vašingtonskog zločina u Hiroshimi, u kojoj nije bilo vojnih instalacija, nikad nisu ponuđeni kredibilni dokazi da je Assad namjeravao gađati. Još je indikativnije to što Roth nigdje ne postavlja pitanje zbog čega u Siriji Sjedinjene Države i njeni saveznici finansiraju i obučavaju ekstremističke džihadističke frakcije s ciljem svrgavanja vlade suverene članice Ujedinjenih nacija. (La Barra 2015.) Ovdje se radi o očiglednom prekršaju Povelje Ujedinjenih nacija kao i člana 1. obje povelje međunarodnog zakona o pravima čovjeka. Navodno, ovo za Human Rights Watch ne predstavlja nikakav problem. Roth je, naravno, po-stao jedan od najagresivnijih advokata za američko bombardovanje Sirije među američkom vanjskopolitičkom elitom.

Krajem 2013. godine on je postavio pitanje da li bi zamisao o američkom “sim-boličnom” bombardovanju Sirije bila dovoljna. Direktor MIT Centra za među-narodne studije nazvao je to “najignorantskijom i najneodgovornijom mogu-ćom izjavom koju je ikad dao jedan zagovarač ljudskih prava”. (Bhatt 2014.)

I Amnesty International se pridružio misiji promjene režima u aranžmanu Was-hingtona. Ova nevladina organizacija koja je osnovana u Londonu 1961. godine postala je poznata po pismima koja je pisala u znak podrške zatvorenicima sa-vjesti. U zadnje vrijeme Amnesty biva kooptiran od strane politike velikih sila. Oslanjajući se na pristrasne izvore koji su povezani sa islamističkim oružanim grupama, Amnesty na sva zvona protura gotovo u potpunosti jednostranu ver-ziju događaja glede rata u Siriji. Na primjer, kontinuirano ponavlja tvrdnje na-oružanih grupa da je sirijsko bombardovanje područja koja kontrolišu teroristi dovelo do katastrofalne “kolateralne štete” te da je na svakog ubijenog pobunje-nika ubila skoro 100 civila. (AI 2015.) Da su ti navodi tačni, to bi značilo strašne optužbe na račun sirijske vojske. Naravno, da to nije tačno. “Dokazi” koji se nude u svrhu dokazivanja tih optužbi su nepouzdani jer dolaze iz pristrasnih izvora i u kontradikciji su sa drugim raspoloživim informacijama koje postoje. Amnesty svoje “svjedoke” pronalazi isključivo preko grupa koje su blisko pove-zane sa oružanim islamistima (uključujući Centar za kršenje ljudskih prava i dokumentaciju VDC i Sirijsku mrežu za ljudska prava), koje finansira Turska, SAD, Saudijska Arabija i Qatar, a sve nabrojane zemlje pokušavaju svrgnuti si-rijsku vladu. (Sterling 2015.b) Od početka sukoba islamističke grupe fabricirale

su priče o masakrima koje je počinila vlada, a svoje vlastite gubitke prikazale su kao civilne žrtve. (npr. Rosen 2012.) Amnesty se, također, oslanja na “građansku odbranu” ili Bijele šljemove koji su osnovani u Americi, a koji pružaju podršku terorističkim grupama poput Jabhat al-Nusre koja je proglašena terorističkom organizacijom na međunarodnom planu. (Beeley 2015.b)

Ne samo da su dokazi na koje se poziva Amnesty zasnovani na pristrasnim izvorima, oni, također, ni svoje vlastite izvore ne podvrgavaju strogoj kritici. VDC je objavio podatke o žrtvama u Idlibu pod naslovom “Žrtve režima u Idlibu” koji se odnose na mart-april 2015. pod brojem 12. i “šehidi Idliba” (bor-ci opozicije i civilno stanovništvo koje im pomaže) pod brojem 662. Potonja grupa sadrži pripadnike ISIL-a i druge islamističke borce. (Sterling 2015.b) U ovoj kompilaciji podataka za Idlib, VDC izjednačava naoružane pobunjenike sa civilima što je uobičajena praksa islamista od početka sukoba.

Ova dva NVO-a pak, nisu postali kooptirani za vrijeme sirijske krize. Iako nijednog od njih direktno ne finansira vlada SAD-a, oni su s njom razvili bliske veze. Human Rights Watch (HRW) se finansira iz različitih, pretežno američ-kih fondacija. Izvještaji o Bliskom istoku koje publicira HRW često se oslanjaju, što, također, javno priznaje, na grantove koje dobija od proizraelskih fondaci-ja. Formiran kao privatna američka organizacija 1978. godine sa fokusom na hladni rat i ljudska prava u nekadašnjem Sovjetskom savezu, upravni odbor HRW-a odlikuju tijesne veze sa Vijećem za međunarodne odnose - Council on Foreign Relations (CFR), u kojem sjede bukvalno najpoznatija imena američke vanjskopolitičke elite. HRW, također, ima svoje “šape” duboko u američkom Ministarstvu vanjskih poslova i postao je vodeći protagonista i zagovarač ideje o američkoj vojnoj intervenciji na principu zaštite ljudskih prava. CFR je 2000. godine prezentirao izvještaj o tri opcije koji se odnosi na “humanitarnu in-tervenciju” pripremljen za predsjednika Billa Clintona. Najsnažniji zahtjev za intervencijom, s ciljem sprečavanja teških zločina došao je upravo iz Ministar-stva vanjskih poslova (State Department), ali taj dokument napisala je Holly Burkhalter, bivša direktorica Human Rights Watcha. Burkhalter je ponudila argumente kojim je pokušala uvjeriti američku administraciju da treba preuze-ti moralno vođstvo i da vojno interveniše bilo gdje u svijetu kako bi spriječila činjenje genocida i zločina protiv čovječnosti. Ova ideja dopada se američkoj samopercepciji o vlastitoj izuzetnosti, što podrazumijeva da su SAD na neki način moralni lider svijeta. Prijedlozi i savjeti koji dolaze od Ministarstva od-brane, Pentagona i Združene komande američke vojske daleko su suzdržaniji i smatraju da svaka američka intervencija mora biti usko povezana sa zaštitom američkih nacionalnih interesa. (CFR 2000.) Potonja pozicija konzistentna je sa tradicionalnom vojnom doktrinom koja podrazumijeva izbjegavanje beskraj-nih ratova kojim se ne može predvidjeti ishod. U Latinskoj Americi, pak, HRW “je bio itekako neosjetljiv” kada je u pitanju kršenje ljudskih prava od strane režima lojalnih SAD-u, poput onog u Kolumbiji, koji je najpoznatiji po flagran-tnom kršenju ljudskih prava svojih građana na čitavom kontinentu. Dok šuti o kršenju ljudskih prava u Kolumbiji, HRW je itekako grlat i ne ustručava se na-pasti vladu preminulog Huge Chaveza u Venezueli. HRW je uvijek imao svoju


89

političku agendu. Prema Joséu Miguelu Vivancou, direktoru ogranka HRW-a za Sjevernu i Južnu Ameriku izvještaj ove organizacije o Venezueli koji je objav-ljen u decembru 2008. godine, a koji nosi naziv Decenija pod vlašću Chaveza, sačinjen je “zbog toga da pokažemo svijetu da Venezuela nije model ni za koga u svijetu”. Taj izvještaj kritikovalo je više od stotinu akademika na bazi njegove manjkavosti jer nije uzimao u obzir čak “ni najminimalnije standarde koji se koriste u naučnom istraživanju, te zbog njegove neobjektivnosti, preciznosti i kredibiliteta”. (Acuňa et al. 2008.) Ono što je najviše kompromitovalo ovu or-ganizaciju je donacija od 100 miliona američkih dolara koju je HRW 2010. godi-ne primio od milijardera Georgea Sorosa, koji je poznat kao veliki podržavalac Izraela. (HRW 2010.) Takva vrsta sponzorstva uvijek podrazumijeva obavezu protuusluge (quid pro quo). Nakon što je ustanovljeno da je nekoliko direktora i savjetnika HRW-a dobilo poslove u američkom Ministarstvu vanjskih poslova ili obratno, jedna grupa laureata Nobelove nagrade optužila je Human Rights Watch da se bukvalno stopio sa američkom administracijom do te mjere da ih je naprosto nemoguće razlikovati. (Alternet 2014.) Međutim, HRW se na ova-kve kritike uopće ne obazire. Poput Human Rights Watch-a, ni Amnesty se ne protivi zapadnim vojnim intervencijama ako su one utemeljene na principima zaštite ljudskih prava i međunarodnog prava. Umjesto protivljenja, ova orga-nizacija pruža savjetodavne usluge velikim silama kako da izvedu spomenute intervencije. Ako velike sile “razmatraju slanje oružja nevladinim elementima i oružanim grupama u Siriji, u tom slučaju prvo treba provesti rigoroznu pro-cjenu rizika glede kršenja ljudskih prava i uspostaviti ozbiljan mehanizam koji će upravljati procesima monitoringa”, tvrde iz Amnestyja. Upravo je to muzika koju imperijalne sile žele čuti. Međutim, po međunarodnom pravu, dostavlja-nje oružja nevladinim grupama nije dozvoljeno, a da ne govorimo o napadu na priznatu državu. (Sterling 2015.b) Amnesty se, zapravo, pretvorio u konsul-tanta političarima u Washingtonu koje savjetuje kako da glazurom o zaštiti ljudskih prava premažu svoje ilegalne vojne intervencije.

Sebi na sramotu, Amnesty je tokom proteklih nekoliko godina o sebi stvorio sliku kao o organizaciji koja je spremna podržati vojne okupacije koje su izvede-ne na bazi lažnih izgovora. Pred sami Prvi zaljevski rat (1990.-1991.) Amnesty je protežirao priču o jednoj mladoj djevojci koja je tvrdila da iračka vojska kra-de inkubatore iz bolnica ostavljajući novorođene bebe da umru na podovima jedne kuvajtske bolnice. Kasnije je utvrđeno da se radi o izmišljenoj priči, a da je autorica ove laži bila kćerka kuvajtskog ambasadora. (Stauber and Rampton 2002; Regan 2002.) Pred samo NATO-ovo bombardovanje Libije 2011. godine Amnesty je učestvovao u širenju laži o tome kako je libijski lider Gaddafi ko-ristio “crne plaćenike” koji su vršili pokolj libijskih civila. Nakon što je Libija pretvorena u ruševine, a Gaddafi ubijen, predsjednica ogranka Amnestyja (za Francusku) Genevieve Garrigos priznala je da nije bilo dokaza kojim bi se ova tvrdnja mogla potkrijepiti. (Truth Syria 2012.) Amnesty je 2012. godine na sebe privukao oštre kritike kampanje putem džinovskih plakata na kojima je pisalo “NATO pomaže napredak” u Afganistanu. Referiranje na napredak na-vodno se odnosilo na napredak glede prava žena, pod okupacijom NATO snaga.

Prava je činjenica, pak, da je, deceniju nakon američke invazije na Afganistan stanje obrazovanja i zdravlja ženske populacije još uvijek na zastrašujućem ni-vou. Nema te strane vojne okupacije koja unapređuje zdravstvo i obrazovanje, a pogotovo ne demokraciju.

Autorica spomenute kampanje vezane za Afganistan “NATO pomaže napre-dak” bila je Suzanne Nossel, izvršna direktorica američkog ogranka Amnestyja koja je na tu poziciju došla veoma glatko iz američkog Ministarstva vanjskih poslova. Nossel je u State Departmentu bila zadužena na formulisanju politike SAD-a prema Rusiji, Iranu, Libiji i Siriji. (Teil 2012: 146) Wright and Rowley (2012.) zaključili su da “Amnesty zapravo lobira za američke ratove pod pla-štom navodne objektivnosti i brige za zaštitu ljudskih prava”. Ova organizacija srozala je svoj ugled služeći se sličnom strategijom koju koristi Human Rights Watch dodvoravajući se i servisirajući američki State Department. Takozvani liberalni mediji na sebi svojstven način postali su sastavnom komponentom ratnih planova. Iako izvještaji medijskih kuća kao što su BBC, Guardian i New York Times zaslužuju pažljiv kritički osvrt zbog njihovog konzistentnog an-tagonističkog odnosa prema Siriji, nije teško shvatiti zbog čega se Al Jazeera toliko kompromitovala. Glavni vlasnik ovog kanala je monarhija Qatar koja je finansirala i naoružala grupe povezane sa Al-Qaidom u Libiji i Siriji, a posebno one frakcije bliske Muslimanskom bratstvu. (Kirkpatrick 2014.) Jedan britan-sko-irački analitičar primjećuje da “katarski vladari su... u Al Jazeeri vidjeli in-strument širenja njihovog političkog utjecaja... [kako je] Qatar postao sjedište američkih vojnih operacija širom Bliskog istoka”. Al Jazeera važi kao jedan od osnovnih izvora širenja straha o navodnoj sektaškoj prijetnji koja vreba od iran-skog i šiitskog utjecaja u regionu. (Ramadani 2012.) Ono malo nezavisnosti što je pokazala ova televizijska mreža u vrijeme američke invazije na Irak 2003. godine stvar je prošlosti.

Kada je došlo do sukoba u Siriji i Egiptu, došlo je do velikog egzodusa novinara iz Al Jazeere koji su podnijeli ostavke u velikom broju navodeći kao razlog mije-šanje menadžmenta u uređivačku politiku ove medijske organizacije. Šef biroa Al Jazeere u Beirutu, Ghassan Ben Jeddo, napustio je ovu medijsku kuću odmah nakon izbijanja rata u Siriji, kazavši kako je Al Jazeera dozvolila nastupe “onim gostima iz SAD-a koji su spremni kritikovati režim u Siriji, a koji su istovreme-no spremni podržati režim u Bahreinu, te onim analitičarima koji opravdavaju NATO. To je neprihvatljivo”. Kasnije je i glavni menadžer ovog biroa, Hassan Shaaban, također, podnio ostavku, tvrdeći kako je Al Jazeera odbila emitovati fotografije koje je dobio, a koje su sadržavale fotografiju “oružanih boraca koji su se sukobili sa sirijskom vojskom u mjestu Wadi Khaled”. Mreža ga je optuži-la da je pripadnik grupe Shabiha, paravojne formacije sirijskog režima. Novinar Afshin Rattansi, također, naveo je da je ova medijska kuća postala pristrasna u izvještavanju, dok je Ted Rall kazao kako su njegove kolumne sistematski odbijene svaki put kad bi ih poslao za objavljivanje. (RT 2012.) Dopisnik iz Bei-ruta, Ali Hashem, također je podnio ostavku. Al Jazeera u Egiptu izgubila je 22 svoja novinara zbog pristrasnih zahtjeva menadžmenta koji se više nisu mogli podnijeti. Novinarima Al Jazeere bilo je naređeno da izvještavaju u korist svr-


91

gnutog režima Muslimanskog bratstva. U znak odmazde novi egipatski vojni režim proglasio je Al Jazeeru neprijateljem Egipta. (Taylor 2013.)

Tokom 2015. godine kada su zapadne sile i njihovi saveznici, monarhije iz Arapskog zaljeva, nastojali da fiktivni raskol među terorističkim grupama i “umjerenim pobunjenicima”, prikažu stvarnim novinarima Al Jazeera Englisha instruirani su da, kada se radi o terorističkoj organizaciji Jabhat al-Nusra i [zva-nični ogranak Al-Qaide u Siriji, koji je u većini zemalja svijeta zabranjen kao teroristička organizacija] Al-Qaidi jednim internim dokumentom koji je poslao izvršni producent Kelly Jarrett novinarima Al Jazeere, a naredio je sljedeće:

“Molim vas da ne opisujete front Al-Nusra kao organizaciju koja ima veze sa Al-Qaidom. Sirijski rat je komplikovan... Realnost je da Al-Qaida više nije ista ona organizacija kakva je bila ranije i stoga je to u ovom kontekstu irelevantno. Front Al-Nusra dio je koalicije sirijskih pobunjenika koju čine različite oružane grupe... potrebno je da naši gledaoci shvate da ove oružane grupe čine glavnu opoziciju vladi koju predvodi predsjednik Assad.” (MEE 2015.a) U vezi s ovom izjavom nije bilo nikakvog protivljenja budući da su “svi oni kojima je bilo stalo do objektivnosti uređivačke politike ovog TV kanala već davno bili napustili ovu medijsku kuću”. (5 Pillars 2015.) Charlie Winter, analitičar fondacije Qu-illiam, rekao je da je ova promjena “dio ukupnog procesa normalizacije koji je Al-Qaida u Siriji već odavno planirala provesti.... Ova organizacija pokušava promijeniti svoj imidž kako bi bila prihvatljivija za Zapad”. (MEE 2015.a)

7.2 Tehnike uvjeravanja

Iako većina zapadnih medija, kako vladinih-javnih tako i korporativnih, navi-jaju za svaki novi rat, liberalni mediji posebno su zagrijani kada se radi o “spa-silačkoj ulozi” misionarskog ili “humanitarnog” rata. Mnoge njihove propagan-dne tehnike prilično su konvencionalne. Prije svega oni postaju zastrašujuće pristrasni, oni humaniziraju “oslobodilačke borce” na našoj strani, demonizi-raju drugu stranu, jako vode računa o tome da ne dozvole da se čuju drugačije verzije događaja ili da se temeljito prouči zvanična verzija rata. Na drugom mje-stu, oni se zakače na popularnu ali pogrešnu historiju, pritom ih ponavljajući ad nauseam. Krajem 2015. godine BBC je pune četiri godine nakon početka rata u Siriji, uporno ponavljao nekoliko ključnih lažnih konstatacija o historijskom uzroku sukoba u Siriji. Prvo je tvrdio da je sukob izbio jer je sirijska vojska otvorila vatru na nenaoružane prosvjednike, a onda su “simpatizeri opozicije počeli uzimati oružje u svoje ruke, prvo kako bi se odbranili a zatim da istjeraju snage sigurnosti iz svojih lokalnih zajednica”. (BBC 2015.b) Istina je pak dru-gačija. Saudijci su priznali godinu dana prije izbijanja sukoba da su naoružali pripadnike oružane pobune u mjestu Daraa, na samom početku krize u martu 2011. godine. History kanal BBC-a također tvrdi da “Turska, Saudijska Arabija i Qatar podržavaju onaj dio opozicije kojim dominiraju umjerenije sunitske po-bunjeničke grupe”. (BBC 2015.b) A samo godinu dana prije toga američki pot-predsjednik Joe Biden i zapovjednik američkih oružanih snaga general Martin Dempsey javno su priznali da američki regionalni saveznici Turska, Saudijska

Arabija i Qatar finansiraju sve ekstremne grupe, uključujući i ISIL. Izjednačiti grupe Al-Qaide sa umjerenim sunitima ne samo da je pristrasni pristup izvje-štavanju BBC-a, to je namjerno širenje dezinformacija. Treća općenita tehnika je direktno uključivanje u fabriciranje informacija i njihovo promovisanje. Po-gledajmo neke od od najprominentnijih primjera te strategije.

U prvih nekoliko mjeseci krize, u 2011. godini kada se sirijska vojska borila pro-tiv islamističkih brigada Farouq (FSA) u gradu Homs, pojavile su se reportaže o mladiću, sa dvojnim britansko/sirijskim državljanstvom, po imenu Danny Abdul Dayem. Postale su popularne na kanalima CNN, Sky News i Al Arabiya. Danny je tvrdio kako u bombardovanju Homsa masovno ginu civili. On je tvrdio da je bio u Homsu i da je svojim očima gledao kako na stotine civila biva ubijeno na ulica-ma tog grada. Dokazni videomaterijali potvrdili su da se zapravo radilo o jednom običnom šarlatanu koji je sam izmislio ove priče, uključujući i kompletne zvučne efekte koji su proizvedeni u studiju, u saradnji sa oružanim grupama. (Syrians Worldwide 2012; Emassian, Kelanee, Kardous and al-Kadri 2012.)

Znatan broj zapadnih novinara, nakon što im je rečeno da su islamističke grupe prijateljski raspoloženi “borci za slobodu”, ilegalno su ušli u Siriju kako bi mogli snimiti svoju priču, da bi potom bili kidnapovani od strane islamista i našli se na udaru vatre sirijske vojske. Jednu takvu grupu, među njih pet, predvodio je novi-nar NBC-a Richard Engel, koji je u decembru 2012. godine kidnapovan. Izvještaji NBC-a koji su nakon toga uslijedili tvrdili su kako su Engela i njegove kolege kao taoce zarobili pripadnici šiitske milicije bliski Assadu i Hezbollahu. Engel je ponu-dio detaljan opis o tome kako su Assadovi kidnaperi brutalno zlostavljali novina-re, a vozača Slobodne sirijske vojske ubili, prije nego što su njega spasili naoružani sirijski pobunjenici. Nekoliko godina kasnije, New York Times je razgovarao sa nekolicinom ljudi nakon čega je zaključio da su Engelovu grupu, po svemu su-deći, zarobili sunitski kriminalci bliski Slobodnoj vojsci Sirije. (Somaiya, Chivers and Shoumali 2015.) Kasnije se ispostavilo da su rukovodioci NBC-a znali istinu odmah nakon čina kidnapovanja Engela i njegove grupe. (Gharib 2015.) Izvještaji New York Timesa o ovom slučaju natjerali su Engela da da ponovni izvještaj u kojem je zaključio da je on vjerovao da su njegovi kidnaperi zapravo bili “sunitski pobunjenici”, koji su bili prerušeni u pripadnike šiitske policije Shabiha. (Somaiya, Chivers and Shoumali 2015.) NBC je ovaj zaokret jednostavno okarakterisao kao “novi detalj” i “dodatak originalnoj priči”. (Engel 2015.) Međutim, sa stanovišta propagande ova priča je naknadno doživjela potpunu izmjenu, ali se to desilo tek nakon što je prevara otkrivena i objavljena.

BBC je otišao korak dalje od pukog ponavljanja lažne pozadine sukoba. Britanac Robert Stuart sukobio se sa BBC-em zbog dokumentarca koji je BBC emitovao 30. septembra 2013. godine pod naslovom “Spašavanje sirijske djece” i poveza-nih vijesti, koji je tvrdio da je sirijska vlada zapaljivim sredstvima bombardovala jednu školu koristeći napalm ili hemijsko oružje. Ovaj događaj desio se u kon-tekstu intenzivnog međunarodnog pritiska kada je američka administracija po-kušala lažno optužiti sirijsku vladu za upotrebu hemijskog oružja. (vidi deveto poglavlje) Rečeno je da je ovaj napad na školu izvršen 26. avgusta 2013. godine


93

u predgrađu Urm al-Kubra, u gradu Halep. BBC je tom prilikom zloupotrijebio prominentnu antisirijsku doktoricu Rolau Hallam, čiji identitet nije otkriven u izvještaju BBC-a. Ali, ovdje se ne radi samo o izvještaju koji je proizveden na osnovu kompromitirajućih pristrasnih izvora. Videosnimak je snimilo osoblje BBC-a i drugih u jednoj obližnjoj bolnici. Stuart je prezentovao dokazni ma-terijal kojim je potvrdio da je videosnimak, “većim dijelom, ako ne i cijelosti fabriciran”. To znači da je tim BBC-a igrao aktivnu ulogu u fabriciranju dokaza. Eksperti koje je kontaktirao Stuart obavili su forenzički pregled snimka i zaklju-čili, da se, u stvari, uopće ne radi o opekotinama žrtava. Audiosnimak doktorice Hallam (koja je nosila hiruršku masku) uređen je i izmijenjen u nekoliko razli-čitih verzija ovog snimka. Stuart (2013., 2015.) je objavio čitav katalog dokaza na internetu u vezi sa ovom fabrikacijom. Uspio je osigurati nekoliko nevoljkih priznanja nekih struktura unutar BBC-ovog odjela za pritužbe, ali BBC se nije udostojio zvanično priznati i objaviti demanti svog izvještaja. (Stuart 2015.)

Naravno, u mnogim slučajevima, BBC i ostali mediji, naprosto ponavljaju i na taj način se kriju iza laži koje poturaju njihovi pristrasni izvori. Koristeći iste islami-stičke izvore, posebno Sirijski opservatorij za ljudska prava (SOHR) sa sjedištem u Londonu, BBC redovno ponavlja tvrdnje o tome kako su napadi na islamiste jednaki napadima na civile. “Desetine” civila ubijenih u istočnoj Ghouti, “navode aktivisti”. (BBC 2015.a) Pritom, BBC uopće ne govori o velikoj evakuaciji nekoliko hiljada civila iz tog područja, a što je, također, zabilježeno na videosnimcima, ne-koliko mjeseci ranije. (SANA 2015.) Eric Zuesse (2015.) navodi kako je čitav niz laži koje lansira BBC usmjeren kako bi se za rast Al-Qaide i ISIL-a optužio isključivo predsjednik Assad, kao i za sve žrtve koje su pale u nečasnom ratu protiv Sirije.

Australijski mediji slijedili su manje-više isti šablon kao i BBC, uz dodatne priče o napadima pomoću bombi buradi u Istočnoj Ghouti, području koje kontroliše Jabhat al-Nusra i Islamski front već duže od dvije godine, a koji se koristi kao baza za minobacačko granatiranje Damaska. Napadi sirijske vojske na ovo područje predstavljeni su kao indiskriminatorno i kao namjerno masakriranje civilnog sta-novništva, pri čemu se koriste kompilirani videomaterijali koje su proizvele oru-žane pobunjeničke grupe. Na primjer, Australijska medijska korporacija (ABC) je u avgustu 2015. godine emitovala jedan izvještaj u kojem se tvrdi da je u zračnim napadima na Doumu ubijeno između 80 i 100 civila. Autorica ovog ABC-ovog izvještaja, navodi se, bila je “dopisnica za Bliski istok Sophie McNeil i agencije”, ali izvori na osnovu kojih je sačinjen ovaj izvještaj isključivo su islamistički sim-patizeri, posebno londonski SOHR. Cilj ovih dezinformacija je vrlo očit, kao što u svom uvodu McNeil strukturira svoje izvještavanje, pozivajući na ozbiljniju intervenciju Zapada u Siriji: “Sve dok Zapad oklijeva da poduzme akciju protiv Assadove vlade, Islamska država će sve više jačati”. (McNeil 201.5)

Kao i u slučaju državne televizije, kanala ABC, isti je slučaj sa australijskim korporativnim medijima, oni jednostavno ponavljaju tvrdnje Bijele kuće o tome kako je “Assad hemijskim oružjem gušio djecu”, ne obazirući se na nedosta-tak dokaza, a ponekad su i sami fabricirali vlastite dokaze. Primjera radi, Rick Morton koji radi za list Australian, čiji je vlasnik Rupert Murdoch, u januaru

2014. godine tvrdio je da “jedan od izvještaja UN-a sadrži uvjerljive dokaze da je sirijski režim u stanju počiniti napad hemijskim oružjem te da se to može do-kumentovati”. (Morton 2014.) Prava je istina pak, da većina izvještaja UN-a u to vrijeme to uopće nisu ni spomenuli. Da li je to učinio zbog lijenosti ili namjerno, Morton je pobrkao izjave Bijele kuće sa izvještajima UN-a. UN-ov izvještaj koji datira iz decembra 2013. godine uopće nije krivicu pripisao Assadovom režimu za pet potvrđenih hemijskih napada u Siriji, ali je naveo da su dva takva napada izvršena protiv vojnika, a jedan protiv vojnika i civila. Ovo jasno ukazuje da su spomenuti napadi izvedeni od strane neprijatelja sirijske vojske. (UN 2013: 18-21) Nekoliko ranijih medijskih izvještaja pokazali su da je grupa Jabhat al-Nusra bila u posjedu plina sarin (vidi deveto poglavlje). Mnogi novinari pak, nastavili su sa ponavljanjem verzije o ovim napadima koje je lansirala Bijela kuća u Was-hingtonu, čak i nakon što su američki eksperti izjavili da su rakete koje su pale na Istočnu Ghoutu, a kojima je izvršen uvid, nisu mogle biti lansirane sa položa-ja koje kontrolišu snage sirijske vlade, kao što je to navela Bijela kuća. (Lloyd and Postol 2014.) Dvije godine kasnije dva poslanika turske parlamentarne opozicije zatražili su istragu navoda o tome da je turska vlada islamističkim grupama nabavila gas sarin koji je korišten u tom incidentu. (Today’s Zaman 2015.)

U jednoj posve ružnoj priči BBC je učestvovao u pokušaju prikrivanja ubistva šejha Ramadana al-Boutija, najpoznatijeg i najvišeg sirijskog islamskog učenja-ka, koje se desilo u martu 2013. godine. Ovaj poznati islamski teolog koji je bio poznat po svojoj odanosti umjerenom pluralizmu glede vjerskih pitanja otvore-no je govorio protiv nasilnog islamističkog ekstremizma i sektaštva. Zbog svog protivljenja ekstremizmu islamisti i njihovi sponzori u zapadnim medijima su ga označili pro-Assadovim klerikom, (Mourtada and Gladstone 2013.) Jabhat al-Nusra je zaprijetila da će ga ubiti, što su i učinili, nakon čega su, shodno uobiča-jenoj praksi ove ekstremističke organizacije, za njegovo ubistvo optužili sirijske vlasti. Nusra je postavila eksplozivnu napravu u džamiji u Damasku gdje je šejh Bouti držao propovijed, ubivši njega i još 40 vjernika. (Mourtada and Gladstone 2013.) Nakon toga, na društvenim mrežama pokrenuta je lažna kampanja koju su lansirali islamisti, a čiju ideju je kasnije preuzeo i uveličao novinar BBC-a Džim Muir, koji je tvrdio kako je “ nezamislivo da jedna tako mala eksplozija napravi toliku štetu i ubije skoro 50 ljudi, kao što su objavili državni mediji”, prikazavši snimak na kojem se vidi kako Al-Bouti nije odmah poginuo. Time je želio reći da je napad na šejha Al-Boutija fabriciran, a da je nakon toga sirijska vlada to iskoristila kao pokriće za ubistvo šejha i njegovih pristaša. (Muir 2013) Ovo je, naravno, bila flagrantna laž. Kasnije, iste te godine, peterica terorista su uhapšena nakon čega su priznali na sirijskoj televiziji da su izvršili atentat na šejha Al-Boutija, navodeći detalje tog terorističkog čina. Jedan od njih je izjavio da im je naređeno njegovo ubistvo putem fetve koju je izdao zakonodavni organ Al-Nusre nakon što je šejh jednom prilikom “javno kritikovao operacije Al-Nu-sre u Siriji” (Syrian Alikhbaria 2013.) Izdavanje posebne fetve (vjerske naredbe) navodno je bilo neophodno prije nego su se smjeli usuditi da izvedu napad na muslimane u džamiji. Nakon ovog javnog priznanja, ni novinar Jim Muir ni njegov poslodavac BBC nisu opovrgli svoje ranije navode i verziju događaja. Ta-


95

kođer je važno skrenuti pažnju, da je već u tom momentu Britanija pružala zna-čajnu materijalnu pomoć naoružanim grupama u Siriji, uključujući i takozvane umjerene pobunjenike koji su blisko sarađivali sa Jabhat al-Nusrom. (Hopkins 2014.) Na taj način BBC je praktično postao saučesnik ove kriminalne grupe.

Čitav niz priča koje su lansirane zapadnim sredstvima informisanja bio je smi-šljeni pokušaj da se teroristi koje je zapad podržavao na neki način humani-ziraju, a da se istovremeno dehumaniziraju pripadnici Sirijske vojske koji su jednostavno označeni naljepnicom “Assadovi lojalisti”, umjesto da ih se naziva građanima koji su stali u odbranu svoje zemlje. U novembru 2013. godine au-stralijski mediji su objavili jedan naslov “Bombaš samoubica iz Brisbana raznio se u Siriji”. (Kryriacou and McKenna 2013.) Uopće nije bilo spomena o tome ko su 35 poginulih Sirijaca za koje se tvrdi da su ubijeni u ovom samoubilačkom napadu. U martu 2014. godine britanski mediji su na isti način izvijestili o Abdul Vahidu Madžidu, samoubici porijeklom iz Pakistana i Britanije, koji je aktivirao kamion napunjen eksplozivom, koji je taj oklopom opremljen kamion dovezao do položaja Sirijske vojske u Halepu, a zatim ga digao u zrak. Otac troje djece star 41 godinu prikazan je kako djeci udjeljuje slatkiše, a izvještaj BBC-a je posebno istaknuo izjavu njegovog brata Hafiza u vezi s tim gdje je izjavio “moj brat nije bio terorista – on je heroj”. (Casciani 2014.) BBC je prešu-tio činjenicu ko je bio stvarni heroj, jedan sirijski vojnik Muhamed Redžeb, koji je smrtno stradao dok je pokušavao zaustaviti kamion bombu svojim ručnim bacačem. (Syrian Lioness 2014.) Isto tako, u septembru 2015. godine britanski list Independent objavio je detaljnu vijest o “mladom samoubici iz Uzbekistana koji je snimljen kako uzvikuje parole prije nego je izveo svoju posljednju misiju u Siriji”. Na snimku se vidjelo da je bio fizički uznemiren, a, također, je prika-zano kako ga bodre njegove kolege militanti dok on plače prije nego je krenuo u svoju posljednju, samoubilačku misiju. Njegov prijatelj mu govori: “Džafere, brate moj, ne boj se. Kada te obuzme strah, sjeti se Allaha”. Na šta on odgovara: “Jedino se bojim da neću uspjeti”, a nakon toga je poslan u svoju smrt. (Elef-theriou-Smith 2015.) U ovim izvještajima nije spomenuta nijedna jedina riječ o sirijskim građanima koje su ubili ovi strani teroristi. Za rasističke zapadne medije sirijski građani postali su “neljudi”.

Kooptirani istraživači su se, također, angažovali kako bi ove sektaške ubice pri-kazali “umjerenjacima”. U januaru 2015. godine časopis Foreign Affairs (časopis američkog Vijeća za vanjske odnose) objavio je jedan članak koji je bio zasnovan na ispitivanju “50 islamističkih boraca iz grupe Ahrar al-Sham i fronta Al-Nu-sra, uporedo sa nekolicinom vjerskih šejhova koji su se školovali u Saudijskoj Arabiji”. Ovaj izvještaj nastojao je prikazati kako se spomenute osobe zapravo zalažu za demokratske vrijednosti. Tekst je naslovljen “Sirijski demokratski dži-had”, a podnaslov je bio “Zašto borci ISIL-a podržavaju glasanje”. U klasičnom maniru izgovaranja onog što oni žele čuti, ovi sektaši, ozloglašeni po dekapitaci-ji nevjernika čije zločine javno prikazuju videozapisima složili su se “kako je de-mokracija najpoželjniji oblik vladavine”. Autori ove ankete primjećuju kako je ta njihova izjava u kontradikciji sa proklamiranim ciljevima stvaranja... islamskog kalifata, ali im to nije smetalo da zaključe kako bi ove bande, zapravo, mogle

predstavljati neku vrstu demokratske budućnosti Sirije. (Mironova, Mri, Nielsen and Whitt 2015.) Kakva li je to uvreda ljudskoj inteligenciji?

Ova i slične priče konzistentne su sa jednim općim trendom kojim se poku-šalo sa promjenom imidža i humaniziranjem Al-Qaide. Nakon što je brigada Hazm koju su naoružale SAD prebjegla i svoje oružje predala Jabhat al-Nusri, uključujući i protivtenkovska sredstva (Sherlock 2014.), pojam o jedinstvenoj umjerenoj pobunjeničkoj sili nije više bio održiv u javnosti. Tako je početkom 2015. godine došlo do novih pokušaja da se Jabhat al-Nusra, kao najjača anti-vladina naoružana milicija u Siriji, poslije ISIL-a, rehabilituje. Iako se ova grupa već neko vrijeme smatrala zvaničnim ogrankom Al-Qaide u Siriji, sve te nalje-pnice se uvijek mogu medijski preoblikovati. Maram Susli (2015.) ukazuje na članak New York Timesa koji tvrdi da bi Jabhat al-Nusra mogla prekinuti svoje dotadašnje veze sa Al-Qaidom u nadi da osigura više vojne pomoći, a Reuters je objavio da bi joj taj potez mogao osigurati “veću podršku iz zemalja Arapskog zaljeva koje su neprijateljski raspoložene i prema Assadu, ali i prema Islamskoj državi”. BBC je ovo odveo korak dalje, mišljenjem čiji je autor dr. David Roberts, koji je naveo da naoružavanje Al-Nusre od strane Qatara “možda i nije loša ide-ja”, ne spominjući prekid veza sa Al-Qaidom. Roberts vjeruje da bi, s obzirom na “otpor IS-a i snaga Bashara al-Assada, Zapad trebao pozdraviti nastanak jedne reformisane, efektivne ratne formacije… Plan Qatara je izvodljiv poput bilo kojeg drugog”. (Roberts 2015.) Nijedna zemlja ne bi bila kadra voditi jedan takav nečasni rat bez podrške asistirajućih medija koji joj u tome pomažu.

S druge strane pak, neke male zapadne aktivističke organizacije potrudile su se strpljivo pratiti i dokumentovati medijske izmišljotine u vezi s ratom u Siriji. Američka Organizacija FAIR (Poštenje i tačnost medijskog izvještavanja) koja je osnovana 1986. godine ukazala je na historiju djelovanja CIA-a u Siriji, koje je New York Times pokušao prikriti. Kada govori o navodnom izbjegavanju Obamine administracije da se direktno miješa u sirijski sukob, tzv. hands-off pristup, iako spominje neuspjeli Pentagonov program obuke pobunjenika. Ne samo da namjerno nije spomenuo činjenicu da je CIA od 2012. godine naoruža-vala, obučavala i finansirala pobunjeničke grupe, nego oni implicitno sugerišu da se to uopće nije desilo”. (Johnson 2015.) Mnogi izvještaji prethodno su po-tvrdili da je postojao program “naoružavanja, finansiranja i obuke snaga protiv Assada”, u aranžmanu CIA-e koji je pripremio oko 10,000 pobunjeničkih bora-ca na koji je potrošeno oko milijardu dolara godišnje. (Johnson 2015.)

Dvije britanske organizacije koje su nedavno osnovane, više su fokusirane na Siriju. Media Lens, koju su osnovali David Edwards i David Cromwell 2001. godine fokusirana je na analizu ratova koje su velike sile vodile na Bliskom istoku od godine osnivanja organizacije. Ova grupa proizvela je seriju ozbiljnih analitičkih tekstova, poput vrijednog članka Davida Edwardsa “Ograničeni, ali uvjerljivi dokazi - Sirija, Sarin, Libija, Laži”, koji se osvrće na zapanjujuće stanje britanskog javnog mišljenja o žrtvama invazije na Irak (za koje je svakako za-služna neprincipijelnost britanskih medija), manipulacija informacijama u vezi sa upotrebom hemijskog oružja u Siriji, i laži koje su sijane u vezi sa Libijom, i posebno o neminovnosti navodnog “genocida u Benghaziju”. (Edwards 2013.)


97

“Off Guardian” je inicijativa koja se bavi dezinformacijama koje je objavio bri-tanski list Guardian, posebno o tekstovima koji se tiču Libije i Sirije, ali i krize u Ukrajini. Priče britanskog lista Guardian vezane za Siriju koje su kritički analizirali sadrže lažne izvještaje o bombama buradima, kojima se prikriva prava priroda sirijskih opozicionih grupa, pristrasno izvještavanje o ruskoj ini-cijativi protiv terorizma u Siriji i Iraku, proizraelsko spinovanje kada je riječ o izvještavanju o Palestini, i kontinuirane napore da se izazove “humanitarna intervencija” u Siriji. (Off Guardian 2015.) Ova posljednja citira izvještaj Simo-na Jenkinsa “koji krši ruke zbog vlastite savjesti” zbog ranijih katastrofalnih zapadnih intervencija (Guardian Watch 2015.), a onda opet preferira invaziju u odnosu na bombardovanje: “Ako su ikada u proteklih četvrt stoljeća postojali humanitarni razlozi za intervenciju s ciljem pacificiranja, preuređenja i uvođe-nja etičke vlasti u jednoj propaloj državi, definitivno je to u slučaju Sirije… ne postoji niti jedan moralni kurs koji treba zauzeti glede Sirije koji bi bio isprav-niji od slanja trupa u tu zemlju”. (Jenkins 2015.)

Kritički pogled do kosti razgolićuje ove stare imperijalističke iluzije, ispravno zaključujući da “navodni razlozi za zapadnu intervenciju su diskreditirani i ra-zotkriveni do te mjere da o njima ne može kazati ništa korisno”. (Guardian Watch 2015.) Ipak, ovih nekoliko skromnih organizacija, i nekolicina istinski neovisnih analitičara, teško da mogu parirati zapadnoj medijskoj mašineriji koja se sistematski koristi širenjem dezinformacija kako bi udarala u bubnjeve rata.

7.3 Humanitarni rat NVO-a

Pored organizacija tipa Human Rights Watcha i Amnesty Internationala, doš-lo je do proliferacije čitavog jednog novog klastera online NVO-a sa posebnim fokusom na rat u Siriji koje su formirane u SAD-u. Bijeli šljemovi, Sirijska kam-panja, Slobodni glas Sirije, Sirijski mozaik, kreacije su još jedne inicijative koju finansira Sorosov Avaaz i grupa “Svrha” koja je s njom povezana. Avaaz je osno-van 2007. godine kao program Res Publicae, za koji je u početku George Soros izdvojio sumu od million dolara. Proteklih godina njen budžet se povećao na nekoliko miliona godišnje i to od donatora čiji identitet nije obznanjen. (NGO Monitor 2013.) Tajnovit po svojoj strukturi, zajednička karakteristika Avaaza sa Res Publicom koju je formirala Sorosova grupacija, su bliske veze sa cionističkim organizacijama. (ESB 2012.) Predstavljajući se kao “aktivistička” i kao grupa za “ljudska prava” grupacija Avaaz skoncentrisana je na internet kampanje koje se bave međunarodnim pitanjima kao što je prominentno pitanje odnosa Palestine i Izraela. Ova organizacija kritična je spram izraelske politike, tako da mnogi ortodoksni cionisti Avaaz i Georgea Sorosa smatraju antiizraelski orijentisanim. (e.g. Rosenthal 2013.) Međutim, smatram da je Avaaz bolje shvatati kao lijevi cionizam, odnosno kao neku vrstu liberalnog proizraelskog pravca koji se želi predstaviti kao vodeći pokret za podršku pravima Palestinaca, a koji se pritom istovremeno zalaže za očuvanje većine rasistički utemeljenih privilegija koje su ugrađene u tkivo cionističke države. Avaaz je 2011. godine objavio jedan video-snimak u kojem je oštro kritikovao kontinuiranu izraelsku kolonijalnu praksu

nastavka izgradnje (useljeničkih naselja), pritom istovremeno kritikujući pale-stinsko pružanje otpora izraelskoj okupaciji nasilnim metodama promovišući pritom stvaranje mirnog rješenja na način postojanja dviju država. (Avaaz 2011.) Izraelci ponekad one izraelske građane koji osuđuju Izrael nazivaju “ubicama koji pucajući plaču” (Landsmann 2013.), ali ovakva praksa je u potpunom skladu sa retorikom, iako ne sa praksom, kojom se koristi Washington. Predstavljajući liberalne Jevreje kao avangardu koja se zalaže za palestinsku stvar, lijevi cionisti nisu ništa manje okrutni prema palestinskom oružanom otporu i njegovim naj-većim pomagačima, Iranu, Siriji i Hezbollahu, od bilo koje druge vrste cionista. S obzirom da su islamistički sektaši iz redova Muslimanskog bratstva i vehabije po prirodi stvari skloni sijanju podjela, cionisti raznih boja su ih uvijek spremni podržati protiv bilo koje vrste nacionalističkih arapskih ili muslimanskih pokre-ta i vlada. Upravo iz tog razloga primjećujemo stanovitu simbiozu između ovih novih organizacija i islamista. Avaaz je sve vrijeme podržavao zapadnu vojnu intervenciju (zonu zabrane letenja) u Libiji i Siriji (Wadi 2015.), što je i ključni zahtjev grupacija povezanih sa Al-Qaidom.

Neki od predstavnika grupacije Avaaz (Jeremy Hymans, David Madden i James Slezak) osnovali su neku vrstu kompanije majke, koju su nazvali “Svrha” koja je kasnije osnovala mnogobrojne manje grupe čiji je osnovni predmet interesa upravo Sirija. (Morningstar 2015.) Sve su to zapravo donoščad Wall Streeta, koja imaju za cilj utjecati na javno mnijenje, a koja se lažno predstavljaju kao sirijske, opravdavajući to svojim vezama sa manjim grupama islamističkih ak-tivista, kao što je fotograf Khaled Khatib, koji djeluje direktno u redovima oru-žanih grupa. Upravo na taj način cionisti ljevičari kolaboriraju sa islamistima u njihovoj borbi protiv sekularne Sirije.

Ovi “ratni humanitarci” NVO-e uključeni su u razne vrste aktivnosti, ali je nji-hova osnovna zadaća demonizacija predsjednika Assada i Sirijske vojske, osuđi-vanje svakog poteza sirijske vojske i agitiranje za uspostavu “no fly zone” što je, kako svjedoči slučaj Libije, jedan obični eufemizam za bombardovanje i nasilno svrgavanje režima. Kampanja za Siriju je u junu 2014. godine alarmirala javnost u vezi s izbornom kampanjom Bashara al-Assada (Sawa) koja je dobila 200,000 lajkova na Facebooku. Uspjela je blokirati hosting stranicu koja je to organizova-la (Rushe and Jalabi 2014.) mada u posljednji trenutak. (Ruble 2014.)

U njihovoj kampanji za uvođenje “no fly zone”, Avaaz, Sirijska kampanja i Bijeli šljemovi nisu marili za istinom ni trunku više od Human Rights Watcha. Bez ijednog kredibilnog dokaza Avaaz je tvrdio da su sirijske žene bile “prisiljene sta-jati ispred tenkova kao živi štit prije nego su ih sirijski vojnici razgolitili i silovali”. (Avaaz 2013.) Ove dezinformacije lansirane su u trenucima kada su sirijski opo-zicionari, islamistički sektaši, koji su se borili protiv sirijske vojske, javno hvalili kidnapovanjem i silovanjem svojih žrtava, sirijskih djevojaka i žena, zločinima koji su bili odobreni fetvama njihovih pseudovjerskih vođa. (Chumley 2013.)

Bijelim kacigama, grupom, također, poznatom kao Sirijska građanska odbrana) rukovodi James le Mesurier, nekadašnji pripadnik britanske vojske i plaćenik Ma-slinaste grupe koja se spojila sa Blackwater akademijom čime je stvoren Constellis


99

Holdings. Ova grupacija ne otkriva izvore svog finansiranja, ali se vjeruje da la-vovski dio njihovog budžeta dolazi iz sredstava američke državne agencije za po-moć - USAID i Britanske vlade. (Beeley 2015.c) Nekoliko njenih saradnika u Siriji, Mosab Obeidat, Khaled Diab i Farouq al-Habib u bliskoj su vezi za oružanim gru-pama i njihovim finansijerima. Obeidat je nekoliko godina bio uposlenik Crvenog polumjeseca, pa je prešao u “ogranak američkog Ministarstva vanjskih poslova u Jordanu”. (MayDay Rescue 2015.) Diab je također radio za katarski Crveni polu-mjesec. Optužen je da je dva miliona i dvjesta hiljada američkih dolara usmjerio terorističkim grupama u Siriji. (Cartalucci 2013.) Habib je bio član “Revolucionar-nog vijeća Homsa”. (Beeley 2015.c) U jednom incidentu ova grupa je emitovala videosnimak požara u Darayi na kom se primjećuje jedan kanister sličan onima koji su pripadnici Islamskog fronta lansirali na Damask, pritom tvrdeći kako je sirijska vlada izvela napad napalmom na jednu školu. Britanski Guardian je ovu dezinformaciju rado objavio kao istinu. (Shaheen 2015.)

U avgustu 2015. godine Avaaz i Sirijska kampanja objavili su fotografiju tijela mrtve djece kako leže u ruševinama razorenih zgrada, tvrdeći kako se radi o žrtvama napada koje je izvela vojska sirijske vlade za vrijeme napada na Istočnu Ghoutu 2015. godine. Ista ta fotografija korištena je godinu dana ranije s ciljem dokazivanja kako je ISIL masakrirao 700 plemenskih stanovnika u Deir ez Zoru. (Chronicle 2014.) Tragajući za autorskim pravima ove fotografije, otkriveno je da ona pripadaju agenciji Getty News, a da je ista načinjena u martu 2014. go-dine i da je njen autor izvjesni Khaled Khatib koji je tvrdio da se radi o žrtvama ranijeg bombardovanja bombama buradi u Halepu. (Getty Images 2014.) Khatib je predstavljen kao aktivista koji djeluje na području koje kontrolišu naoružani pripadnici Slobodne sirijske vojske i članovi Sirijske građanske odbrane iz Ha-lepa koji su, kako smo ranije naveli, također, poznati kao Bijeli šljemovi. (Al Khatib 2015; Laughland 2015.) Na jednoj tviterskoj poruci koja datira iz avgusta 2015. godine Bijeli šljemovi su koristili fotografiju bombardovanja jedne zgrade prikazujući time kako su navodno došli na lice mjesta eksplozije na koju je lansi-rano dvadesetak bombi buradi koje su u paramparčad razorile čitavu apartman-sku zgradu. Ta fotografija objavljena je 28 mjeseci ranije, u Christian Science Monitoru. (CSM 2013.) Jasno je da se ovdje radi o planskom recikliranju ratnih fotografija i da novinari i fotografi koji djeluju u okviru islamističkih grupa ne prezaju ni od čega kako bi proturali ovu vrstu dezinformacija.

Ugrađeni novinari rade puno učinkovitije kada su zajedno u grupi. 30. oktobra 2015. godine Doktori bez granica (organizacija koja finansira klinike u područji-ma koja kontrolišu pobunjenici) i Sirijski opservatorij za ljudska prava su izvijestili da je “najmanje 70 osoba ubijeno i oko 550 ranjeno u napadima na jednu tržnicu” u sjeveroistočnom Damasku. “Razaranje koje je prouzrokovao prvi zračni napad na ovu pijacu pogoršano je dodatnim granatiranjem spasilačkih timova”. (MEE 2015.b) Pažljiviji pregled snimaka korištenih u ovom izvještaju ukazuje na sljede-će. Kao prvo, Douma se nalazila pod kontrolom naoružanih pobunjenika grupa (Al Nusre i Islamskog fronta) više od tri godine, a posljednja veća grupa civila eva-kuisana je iz ovog predgrađa u januaru 2015. Godine. (Reuters 2015.) Ove grupe neprestano su raketirale Damask minobacačkim oružjem poznatim kao “topovi

paklene vatre”, koji kao municiju koriste velike plinske boce. (e.g. McDonnell and Bulos 2015.) Temeljita analiza ovog videa pokazuje da su svi odreda, ubijeni, ranje-ni i spasioci osobe koje su punoljetni borci, te da su sve vrijeme neprestano uzviki-vali parole Allahu ekber, kako je to običaj kod islamista. Mnogi među spasiocima nosili su pancirne veste Bijelih šljemova. Arapski naslovi ovaj videosnimak kojeg su emitovali Bijeli šljemovi spomenute žrtve označili su spaljenim šehidima, nazi-vom koji se koristi kada se spominju mrtvi džihadisti koji su živote dali za svoju svetu stvar. (White Helmets 2015.b) Ova priča jasno ilustruje jasnu saradničku vezu između naoružanih grupa, Bijelih šljemova, SOHR-a i medija, također, u ovom slučaju britanskog Middle East Eye-a.

Odmah neposredno nakon što je počelo pružanje ruske zračne podrške vojsci Sirije, 30. septembra 2015. godine Bijeli šljemovi su na svom tviteru objavili fo-tografiju djevojčice koja krvari tvrdeći kako je ranjena u ruskom bombardova-nju. Ova lažna vijest automatski je razotkrivena…kao fotografija koja je prvi put objavljena 25. septembra 2015. godine pet dana prije početka ruskih zračnih napada. (Sputnik 2015.) Glavna tematika Bijelih šljemova bila je ista kao i ona koju koristi HRW: “Bombe burad, a ne ISIL, prava su opasnost za narod Sirije”. (Roth 2015.a) Ovakve tvrdnje računaju na potpunu ignoranciju glede suštinske prirode bombi buradi (radi se o bombi koja se izbacuje iz helikoptera) čime se skreće pažnja sa činjenica i dokaza o tome da je za sve napade ekstremističkih grupa u Siriji zapravo direktno odgovorne i stoje SAD i njihovi saveznici. Za-padne novinske agencije, koje se, po ko zna koji put, oslanjaju na svog čovje-ka u Velikoj Britaniji, a koji rukovodi Sirijskim opservatorijem za ljudska prava (SOHR) i koji im daje tačan broj ubijenih civila, žena i djece, navodno ubijenih u napadima ruske avijacije. (AFP 2015) Wall Street Journal, također, oslanjajući se na podatke SOHR-a i Sirijskog američkog medicinskog udruženja koje tvrdi da je “ovog mjeseca u ruskim zračnim napadima pogođeno devet bolnica…u kojim je ranjeno na desetine civilnog osoblja”. (Abdulrahim 2015.) Međutim, Dominik Stillhart, direktor operacija međunarodnog Crvenog križa, izjavio je da niko od njegovog osoblja na terenu u Siriji nije upoznat ni sa jednim od tih incidenata. (RT 2015.) Kad ruska televizija proturječi glasnogovornicima američke vlade tražeći od njih da daju detalje navodnih žrtava ruskih napada na bolnice, oni to nisu bili kadri učiniti. Snimci jedne bolnice koja je imenovana u izvještajima o napadima pokazali su da je izgledala potpuno netaknuto. (Emma Aiden 2015.) Između predstavnika oružanih grupa, ugrađenih posmatrača za ljudska prava i zapadnih medija postoji snažna simbioza i oni djeluju sinhronizovano.

Sirijski aktivisti koji sarađuju sa Bijelim šljemovima i Sirijskom kampanjom, čini se operišu u područjima koja kontrolišu grupe bliske Al-Qaidi, Jabhat al-Nusri i one im pomažu. (Sputnik 2015.) Videosnimak navodnog napada hlorin gasom emitovan je tako što je na njegovom početku prikazan logo Bijelih šljemova, a u nastavku se vidi logo Al-Nusre. Malu grupu Bijelih šljemova, druga strana, sirijska vlada, opisuje kao “jedan mali tim spasilaca koji radi za front Nusra/Al-Qaidu, a što se tiče američke strane, osnovna funkcija ove organizacije je širenje online propaganda. (Sterling 2015.a) Videomaterijali na internetu Bijele šljemove pokazuju kao dobrovoljce koji izvlače tijela poginulih i ranjenih nekoliko sekun-


101

di nakon navodnih napada Jabhat al-Nusre. (Live Leak 2015.) Eto kako to radi “humanitarni NVO” koji je duboko ugrađen i koji služi kao servis Al-Qaide.

Mediji i NVO posmatrači koji služe kao logistička podrška strateškim ambici-jama velikih zapadnih sila, ključni su instrument propagandne mašinerije za nečasni rat koji se vodi protiv Sirije. Oni često djeluju kao tandem, kao izvori, kao komentatori i kao megafoni za izvršenje projekta promjene režima. Oni, ne samo da se u tome oslanjaju na očite pristrasne izvore, kao što je individualac u Velikoj Britaniji koji vodi Sirijski opservatorij za ljudska prava, već su, tako-đer, direktno uključeni u medijsko fabriciranje dokaza, kao što ilustrira primjer BBC-a i Bijelih šljemova. One tradicionalnije organizacije za posmatranje kr-šenja ljudskih prava, Amnesty International i Human Rights Watch, također, su stale iza mnogih fabrikovanih dokaza, koji su dobiveni iz izvora bliskih Al-Qaidi. Ove organizacije nisu se obazirale na kritiku koja je upućena na njihov račun, a koja ukazuje na sukob interesa kad ih se kritikuje kako njihovi šefovi prelaze iz američkog State departmenta ili obratno.

http://www.thirdworldtraveler.com/Blum/Tro-janHorse_RS.html

Cartalucci, Tony (2013.) “UN’s Syria ‘Aid’ Appe-al is Bid to Relieve Trapped Terrorists”, Land Destroyer, 17 December, online: http://landde-stroyer.blogspot.com.au/2013/12/syria-uns-aid-appeal-is-bid-to-relieve.html

Casciani, Dominic (2014.) “The man from Martyr’s avenue who became a suicide bomber in Syria”, BBC News, 20 March, online: http://www.bbc.com/news/magazine-26452992

CFR (2000.) “Humanitarian Intervention: craf-ting a workable doctrine”, Council on Foreign Relations, Washington, online: http://www.cfr.org/humanitarian-intervention/humanitarian-intervention-crafting-workable-doctrine/p3814

Chester, Jeff (2007.) Digital Destiny: New Media and the Future of Democracy, The New Press, New York

Chumley, Cheryl K. (2013.) “Islamic cleric de-crees it OK for Syrian rebels to rape women”, Washington Times, 3 April, online: http://www.washingtontimes.com/news/2013/apr/3/isla-mic-cleric-decrees-it-ok-syrian-rebels-rape-wo/

Chronicle (2014.) “Islamic State Group ‘Executes 700’ in Syria”, 18 August, online: http://www.chronicle.co.zw/islamic-state-group-executes-700-in-syria/

CSM (2013.) “Looking for Obama’s Agenda in Syria”, Christian Science Monitor, 14 April on-line: http://www.csmonitor.com/Commentary/the-monitors-view/2013/0414/Looking-for-Oba-ma-s-agenda-in-Syria

Edwards, David (2013.) “Limited but Persuasive Evidence - Syria, Sarin, Libya, Lies”, Media Lens, 21 June, online: http://www.medialens.org/index.php/alerts/alert-archive/alerts-2013/735-limited-but-persuasive-evidence-syria-sarin-libya-lies.html

Eleftheriou-Smith, Loulla-Mae (2015.) “Young Uzbek suicide bomber filmed crying before carrying out final mission in Syria”, Independent, 23 September, online: http://www.indepen-dent.co.uk/news/world/middle-east/young-uz-bek-suicide-bomber-f i lmed-cr y ing-before-carrying-out-final-mission-in-syria-10514011.html?cmpid=facebook-post

Emassian, Kevork, Hiba Kelanee, Feeda Kardous and Zoubaida al Kadri (2012.) “Truth about we-stern media’s favourite Syrian ‘activist’ Danny Dayem”, 22 February, online: http://www.sott.net/article/242491-Truth-about-Western-medi-as-favourite-Syrian-activist-Danny-Dayem

Emma Aiden (2015.) “Syria hospitals Russia accused of bombing don’t exist”, YouTube, 3 November, online: https://www.youtube.com/watch?v=MtfQoK5qYR8

Engdahl, F. William (2011.) Full Spectrum Domi-nance: totalitarian democracy in the new world order, Progressive Press, Joshua Tree, California

Engel, Richard (2015.) “New Details on 2012 Kidnapping of NBC News Team in Syria”, NBC News, 15 April, online: http://www.nbcnews.com/news/world/new-details-2012-kidnapping-nbc-news-team-syria-n342356

ESB (2012.) “Avaaz: Empire Propaganda Mill Masquerading as Grassroots Activism”, Empire Strikes Black, 9 June, online: http://empirestrike-sblack.com/2012/06/avaaz-empire-propaganda-mill-masquerading-as-grassroots-activism/

Fahmy, Shahira and Thomas J. Johnston (2005.) “How we Performed: Embedded Journalists Atti-tudes and Perceptions Towards Covering the Iraq War”, Journalism & Mass Communication Quar-terly, June 2005 vol. 82 no. 2, pp.301-317

Getty Images (2014.) Syria Conflict, Photograph 479335513, Khaled Khatib/AFP/Getty Images, 18 March, online: http://www.gettyimages.com.au/detail/news-photo/the-bodies-of-two-syrian-children-lie-in-the-rubble-of-a-news-photo/479335513?license

Gharib, Ali (2015.) “How NBC Knowingly Let Syria Rebels False War Propaganda Stand For Ye-ars”, The Nation, 17 April, online: http://www.thenation.com/article/how-nbc-knowingly-let-syria-rebels-false-war-propaganda-stand-years/

Guardian Watch (2015.) “The push for ‘hu-manitarian invasion’ continues”, Off Guardi-an, 19 September, online: http://off-guardian.org/2015/09/19/the-push-for-humanitarian-in-vasion-continues/

Haigh, Michael et al (2006.) “A Comparison of Embedded and Non-embedded Print Coverage of the U.S. Invasion and Occupation of Iraq”, The International Journal of Press/Politics April 2006 vol. 11 no. 2, pp.139-153

Hopkins, Nick (2014.) “Syria conflict: UK pla-nned to train and equip 100,000 rebels”, BBC News, 3 July, online: http://www.bbc.com/news/uk-28148943

HRW (2010.) “George Soros to Give $100 million to Human Rights Watch”, Human Rights Wat-ch, 7 September, online: https://www.hrw.org/news/2010/09/07/george-soros-give-100-million-human-rights-watch

JCS (2000.) Joint Vision 2020: America’s Mili-tary - Preparing for Tomorrow, Chairman of the Joint Chiefs of Staff, USA, online: http://mattce-gelske.com/joint-vision-2020-americas-military-preparing-for-tomorrow-strategy/

Jenkins, Simon (2015.) “Bombing is immoral, stupid and never wins wars. Syria is the latest victim”, Guardian, 18 September, online: http://www.theguardian.com/commentisfree/2015/sep/18/bombing-immoral-stupid-syria-victim-deaths-drones

Johnson, Adam (2015.) “Down the Memory Hole: NYT Erases CIA’s Efforts to Overthrow Syria’s Government”, FAIR: Fairness and Accuracy in

Bilješke:

5 Pillars (2015.) “Al Jazeera English instructs staff not to call Syria’s Jabhat al Nusra, Al Qaeda”, 5 Pi-llars UK, 22 September, online: http://5pillarsuk.com/2015/09/22/al-jazeera-english-instructs-staff-not-to-call-syrias-jabhat-al-nusra-al-qaeda/

Abdulrahim, Raja (2015.) “Syrian Hospitals Hit by Russian Airstrikes, Says Medical Group”, Wall Street Journal, 23 October, online: http://www.wsj.com/articles/syrian-hospitals-hit-by-russi-an-airstrikes-says-medical-group-1445610055

Acuňa, Rodolfo et al (2008.) “More Than 100 Experts Question Human Rights Watch’s Ve-nezuela Report”, Common Dreams, online: http://w w w.commondreams.org /newswi-re/2008/12/17/more-100-latin-america-experts-question-human-rights-watchs-venezuela-report

AFP (2015.) “Nearly 450 killed in Russian air strikes on Syria”, Gulf Times, 23 October, online: http://www.gulf-times.com/region/216/details/460020/nearly-450-killed-in-russian-strikes-on-syria-

AI (2015.) “Death Everywhere: War Crimes and Human Rights Abuses in Aleppo, Syria”, Amnesty International, 62pp, online: http://www.amne-styusa.org/research/reports/death-everywhere-war-crimes-and-human-rights-abuses-in-aleppo

Alternet (2014.) “Nobel Peace Laureates to Hu-man Rights Watch: Close Your Revolving Door to U.S. Government”, 12 may, online: http://www.alternet.org/world/nobel-peace-laureates-human-rights-watch-close-your-revolving-door-us-government

Avaaz (2011.) “Recognize Palestine - New Path to Peace”, 26 August, online: http://www.avaaz.org/en/midd-le_east_peace_now/?cl=1235614889&v=10054

Avaaz (2013.) “For the women of Syria”, 20 June, online: https://secure.avaaz.org/en/syria_the_last_straw_r/

Bagdikian, Ben H. (2004.) The New Media Mo-nopoly, Beacon Press, Massachusetts

BBC (2015.a) “Syria conflict: Air strike on Damas-cus suburb kills dozens”, 23 January, online: http://www.bbc.com/news/world-middle-east-30957129

BBC (2015.b) “Syria: the story of the conflict”, 9 October, http://www.bbc.com/news/world-middle-east-26116868

Beeley, Vanessa (2015.a) “White Helmets: New breed of mercenaries and propagandists, dis-guised as humanitarians in Syria”, 1 Septem-ber, 21Wire, online: http://21stcenturywire.com/2015/09/01/white-helmets-new-breed-of-mercenaries-and-propagandists-disguised-as-hu-manitarians-in-syria/

Beeley, Vanessa (2015.b) “The Propaganda war aga-inst Syria led by Avaaz and the White Helmets”, Global Research, 2 October, online: http://www.globalresearch.ca/the-propaganda-war-against-syria-led-by-avaaz-and-the-white-helmets/5479307

Beeley, Vanessa (2015.c) “Syria’s white helmets: war by way of deception – Part 1”, 21st century Swire, 23 October, online: http://21stcenturywire.com/2015/10/23/syrias-white-helmets-war-by-way-of-deception-part-1/

Bhatt, Keane (2014.) “The Hypocrisy of Human Rights Watch”, NACLA, online: https://nacla.org/news/2014/2/4/hypocrisy-human-rights-watch

Blum, William (2000.) “Trojan Horse: The Natio-nal Endowment for Democracy” in Rogue State, Common Courage Press, Monroe ME, online:


103

Reporting, 20 September, online: http://fair.org/home/down-the-memory-hole-nyt-erases-cias-efforts-to-overthrow-syrias-government/

Khatib al Khaled (2015.) “Fleeing the frontline, Marea’s poorest seek refuge in orchards”, Syria Di-rect, 15 September, online: http://syriadirect.org/news/fleeing-the-frontline-marea%E2%80%99s-poorest-seek-refuge-in-orchards/

Kirkpatrick, David (2014.) “Qatar’s Support of Isla-mists Alienates Allies Near and Far”, New York Times, 7 September, online: http://www.nytimes.com/2014/09/08/world/middleeast/qatars-support-of-extremists-alienates-allies-near-and-far.html

Knightley, Phillip (2001.) “The disinformation campaign”, The Guardian, 4 October, online: http://www.theguardian.com/education/2001/oct/04/socialsciences.highereducation

Kryriacou, Kate and Kate McKenna (2013.) “Bri-sbane family man’s suicide blast in Syria”, Co-urier-Mail, 13 November, online: http://www.couriermail.com.au/news/queensland/brisbane-family-mans-suicide-blast-in-syria/story-fni-hsrf2-1226758576503

La Barra, Yalla (2015.) “Human Rights Watch’s Ke-nneth Roth’s Obsession with Bashar al-Assad and Barrel Bombs”, Yalla La Barra, 28 August, online: https://yallalabarra.wordpress.com/2015/08/28/human-rights-watchs-kenneth-roths-obsession-with-bashar-al-assad-and-barrel-bombs/

Landsmann, Carolina (2013.) “Israelis, Shooting First and Crying Later Is No Longer an Option”, Haaretz, 15 March, online: http://www.haaretz.com/opinion/.premium-1.646471

Laughland, Oliver (2015.) “US should use radar to warn civilians of Syrian barrel bombs, group demands”, Guardian, 28 February, online: http://www.theguardian.com/world/2015/feb/27/us-military-warn-civilians-incoming-syria-air-strikes

Lefebvre, Stephan (2013.) “Analysis from Nati-onal Endowment for Democracy Used in The Atlantic, with Significant Errors and Omissi-ons”, Center for Economic Policy and Research, 30 July, online: http://www.cepr.net/index.php/blogs/the-americas-blog/analysis-from-national-endowment-for-democracy-used-in-the-atlantic-with-significant-errors-and-omissions

Live Leak (2015.) “Syria - So-called ‘White Helmets’ facilitate.an.al Nusra.execution”, 6 May, online: http://www.liveleak.com/view?i=fd8_1430900709


MayDay Rescue (2015.) “Mosab Obeidat”, 26 August, online: http://www.maydayrescue.org/content/mosab-obeidat

McDonnell, Patrick J. and Nabih Bulos (2015.) “Syrian rebels fire rockets, mortar shells into Da-mascus; at least five dead”, Los Angeles Times, 12 August, online: http://www.latimes.com/world/middleeast/la-fg-syria-damascus-rockets-20150812-story.html

MEE (2015.a) “Al Jazeera instructs staff to re-frain from calling al-Nusra Front ‘al-Qaeda’”. Middle East Eye, 22 September, online: http://www.middleeasteye.net/news/al-jazeera-in-structs-staff-refrain-calling-al-nusra-front-al-qa-eda-1671552331

MEE (2015.b) “70 killed, 550 wounded in attacks on Syria’s Douma market: MSF”, Middle East Eye, 1 November, online: http://www.middleea-steye.net/news/70-killed-550-wounded-attacks-syrias-douma-market-msf-1940531571

Mill, John Stuart (1874.) “On the Treatment of Barbarous Nations”, in Dissertations and Discu-ssions: Political, Philosophical, and Historical, Vol 3, Longmans, Green, Reader and Dyer, London

Mironova, Vera, Loubna Mri, Richard Nielsen and Sam Whitt (2015.) “Syria’s Democracy Ji-had”, Foreign Affairs, 13 January, online: https://w w w.foreignaffa i rs .com/artic les/middle -east/2015-01-13/syrias-democracy-jihad

Morningstar, Cory (2015.) “SYRIA: Avaaz, Pur-pose & the Art of Selling Hate for Empire”, Alet-ho News, 27 January, online: https://alethonews.wordpress.com/2015/05/10/syria-avaaz-purpo-se-the-art-of-selling-hate-for-empire/

Morton, Rick (2014.) “Syria torture photos ‘Qa-tari propaganda’”, The Australian, 23 January, online: http://www.theaustralian.com.au/news/nation/syria-torture-photos-qatari-propaganda/story-e6frg6nf-1226807996572

Mourtada, Rania and Rick Gladstone (2013.) “Pro-Assad Cleric Killed in Blast in Damascus”, New York Times, March, online: http://www.nytimes.com/2013/03/22/world/middleeast/senior-pro-assad-sunni-imam-in-syria-is-assassi-nated.html?_r=2&

Muir, Jim (2013.) “Syria ‘death video’ of Sheikh al Bouti poses questions”, BBC, online: http://www.bbc.com/news/world-middle-east-22086230

NGO Monitor (2013.) “Avaaz, Soros, Israel and the Palestinians”, 6 March, online: http://www.ngo-monitor.org/article/19

Norton-Taylor, Richard (1999.) “Serb TV stati-on was legitimate target, says Blair”, Guardian, 24 April, online: http://www.theguardian.com/world/1999/apr/24/balkans3

Off Guardian (2015.) “Guardian Watch”, [a list of stories] at October, online: http://off-guardian.org/category/guardian-watch/

Ramadani, Sami (2012.) “Between Imperiali-sm and Repression”, New Left Project, 12 June,

online: http://www.newleftproject.org/index.php/site/article_comments/between_imperiali-sm_and_repression

Regan, Tom (2002.) “When contemplating war, beware of babies in incubators”, Christian Scien-ce Monitor, 6 September, online: http://www.csmonitor.com/2002/0906/p25s02-cogn.html

Reuters (2015.) “Over 1,000 Syrian civilians evacuated from near Damascus”, YouTube, 17 January, online: https://www.youtube.com/watch?v=H-DstETWlTY

Roberts, David (2015.) “Is Qatar bringing the Nu-sra Front in from the cold?” BBC News, 6 march, online: http://www.bbc.com/news/world-midd-le-east-31764114

Rosenthal, Vic (2013.) “Is Soros Pumping Mo-ney into ‘A Jewish Voice for Peace’”? The Jewish Press, 11 March, online: http://www.jewishpress.com/blogs/fresno-zionism/is-so-ros-pumping-money-into-a-jewish-voice-for-peace/2013/03/11/0/?print

Roth, Kenneth (2015.a) “Barrel Bombs, Not ISIS, Are the Greatest Threat to Syrians”, New York Times, 5 August, online: http://www.nytimes.com/2015/08/06/opinion/barrel-bombs-not-isis-are-the-greatest-threat-to-syrians.html?_r=1

Roth, Kenneth (2015.b) “Hiroshima”, twitter, 9 August, online: https://twitter.com/kenroth/status/630544175851769857

RT (2012) “Al Jazeera exodus: channel losing staff over ‘bias’”, Russia Today, 13 March, online: https://www.rt.com/news/al-jazeera-loses-staff-335/

RT (2015.) “No firsthand info on alleged Russi-an ‘airstrike’ on hospital in Syria – Red Cross top executive”, Russian TV, 29 October, online: https://www.rt.com/news/320046-stillhart-red-cross-hospital-russia/

Ruble, Kayla (2014.) “Facebook Takes Down Assad’s Syrian Election Ads”, Vice News, 3 June, online: https://news.vice.com/article/facebook-takes-down-assads-syrian-election-ads

Rushe, Dominic and Raya Jalabi (2014.) “Facebo-ok pressured to refuse access to Assad campaign in Syria election”, Guardian, 2 June, online: http://www.theguardian.com/world/2014/jun/02/fa-cebook-bashar-al-assad-campaign-syria-election

SANA (2015.) “Dozens of families from Douma flee terrorists, seek army’s protection”, 24 Janu-ary, online: http://sana.sy/en/?p=26049

Shaheen, Kareem (2015.) “Syrian Civil defence group accuses Assad of napalm attack near Da-mascus”, Guardian, 13 August, online: http://www.theguardian.com/world/2015/aug/12/syrian-opposition-accuses-assad-napalm-attack-near-damascus

Sherlock, Ruth (2014.) “Syrian rebels armed and trained by US surrender to al-Qaeda”, UK Telegraph, 2 November, online: http://www.telegraph.co.uk/news/worldnews/middleeast/

syria/11203825/Syrian-rebels-armed-and-trai-ned-by-US-surrender-to-al-Qaeda.html

Somaiya, Ravi, C.J. Chivers and Karam Sho-umali (2015.) “NBC News Alters Account of Correspondent’s Kidnapping in Syria”, New York Times, 15 April, online: http://www.nytimes.com/2015/04/16/business/media/nbc-news-al-ters-account-of-correspondents-kidnapping-in-syria.html?_r=0

Sputnik (2015.) “Soros-funded ‘White Helmets’ NGO caught faking ‘civilian casualties of Ru-ssian airstrikes’ in Syria”, 30 September, online: http://www.sott.net/article/302997-Soros-fun-ded-White-Helmets-caught-faking-Syria-casual-ties-report

Stauber, John and Sheldon Rampton (2002.) Toxic Sludge is Good for You, Common Courage Press, Monroe, Maine, Chapter 10 online: http://www.prwatch.org/books/tsigfy10.html

Sterling, Rick (2015.a) “Seven Steps of Highly Effec-tive Manipulators: White Helmets, Avaaz, Nicholas Kristof and Syria No Fly Zone”, Dissident Voice, 9 April, online: http://dissidentvoice.org/2015/04/se-ven-steps-of-highly-effective-manipulators/

Sterling, Rick (2015.b) “Eight problems with Amnesty’s Report on Syria”, Counter Punch, 14 May, online: http://www.counterpunch.org/2015/05/14/eight-problems-with-amnestys-report-on-aleppo-syria/

Stuart, Robert (2013.) “Fabrication in BBC Pano-rama ‘Saving Syria’s Children’”, BBC Panorama Saving Syria’s Children, online: https://bbcpano-ramasavingsyriaschildren.wordpress.com/

Stuart, Robert (2015.) “Fake TV Images: BBC Admits ‘Switching Syria Footage’ On Grounds of ‘Taste and Decency’”, Global Research, 2 June, online: http://www.globalresearch.ca/fake-ima-ges-bbc-admits-switching-syria-footage-on-gro-unds-of-taste-and-decency/5452883

Susli, Maram (2015.) “Rebranding Al-Qaeda’s Jabhat al Nusra in Syria as ‘moderates’”, Global Research, 23 march, online: http://journal-neo.org/2015/03/23/rebranding-alqaeda-s-jabhat-al-nusra-as-moderates/

Syrian Alikhbaria (2013.) “Terrorists affiliated to Jabhat al-Nusra confess to assassination of Shei-kh al-Bouti”, YouTube, 2 January, online: https://www.youtube.com/watch?v=5PIyoy3tI_A

Syrian Free Press (2015.) “FAKES ~ ‘Human Ri-ghts Watch’ did it again, accusing President al-Assad of using ‘Barrel Bombs’, but with photos of damage done by Zionists in Gaza”, HRW Fakes, 10 May, online: https://syrianfreepress.wordpre-ss.com/2015/05/10/hrw-fakes-45781/

Syrian Lioness (2014.) “Martyr Hero Mohammed Rajab, one of the soldiers who guarded the #Ale-ppo prison. Rest in peace”, Twitter, 18 February, online: https://twitter.com/syrianlionesss/sta-tus/435780234588471296


105

Među žrtvama masakra u Houli su porodice ljudi koji su izašli na nedavno odr-žane izbore. Seljani ovog mjestašca optužili su za ovaj zločin zapovjednike Bri-gade Farouq (SVS), koji su preuzevši kontrolu nad ovim područjem, zauzvrat krivicu svalili na provladine paravojne formacije (Shabiha). Ovo poglavlje bavi se analizom i dokumentovanjem masakra u Houli koji se desio u maju 2012. godine. Radi se o strašnom zločinu koji je obilježio sirijsku krizu i koji umalo da je izazvao oružanu intervenciju Ujedinjenih naroda. Analiza koju ćemo ponu-diti nastoji ponuditi sve relevantne dokaze, kako one od strane svjedoka s lica mjesta, te procedura koje su provedene u okviru UN-a. Čitav niz zastrašujućih masakra nad civilima za vrijeme sukoba potaknuo je raspravu o još jednoj mo-gućoj “humanitarnoj intervenciji” ili “odgovornosti za zaštitu”. Ubistva civila u Houli zaslužuju pažljivu analizu. Međutim, zbog zloupotrebe rezolucije UN-a o uvođenju “no fly zone” koja je odobrena u slučaju Libije, ali i zbog šireg geo-političkog konteksta koji važi kada je riječ o sukobu u Siriji, Rusija i Kina nisu dozvolile donošenje slične rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a u slučaju Sirije. S obzirom da SAD nisu željele rizikovati još jedan dugogodišnji rat na Bliskom istoku, intervencija velikih sila ograničena je na metodu pružanja podrške prok-si milicijama na terenu. Dok se sirijska vojska oružano suprotstavila naoruža-nim pobunjeničkim grupama, one su demonstrativno izvodile pogubljenja civila za šta su sve vrijeme pokušavale optužiti sirijske vladine snage. U četvrtom poglavlju pojasnili smo kontekst o tome kako je došlo do oružane pobune u Daraau, te kako se epicentar pobune premjestio u region Homsa. Mnogi građani Homsa bili su prestrašeni sektaškim sloganima genocidnog sadržaja poput onih “kršćane u Bejrut, alevite u grob”. Izvještaji o tome pojavili su se u američkim medijima već od maja 2011. godine pa nadalje. (Blanford 2011; Eretz Zen 2012; Adams 2012; Wakefield 2012.) Ove grupe koje su djelovale pod okriljem SVS-a, u saradnji sa njihovim partnerima Al-Nusre, doista su kršćane protjerali u Bej-rut, a nad alevitima izvršili zločin kao i nad drugim građanima koji podržavaju vladu Sirije. Pravoslavna i katolička crkva optužile su pripadnike Farouq brigade za etničko čišćenje više od 50,000 kršćana Homsa. (CNA 2012.) Počeli su uvo-diti i islamski porez. (Spencer 2012.) Jedan lokalni analitičar zaključio je da je većina pripadnika Farouk brigade bila selefijski sektaši, koje je naoružala i koje finansira Saudijska Arabija dok je brigada Khalid ibn al-Walid do danas lojalna Muslimanskom bratstvu koje je i finansira. (Mortada 2012.) Genocidne parole i sam čin etničkog čišćenja nikad ne bi mogli učiniti vjernici umjerenih vjerskih stavova, a kamoli sekularno opredijeljeni revolucionari.

Syrians Worldwide (2012.) “EXPOSED: Danny Abdul-Dayem & CNN Lying...Again”, YouTube, 7 March, online: https://www.youtube.com/watch?v=y4YfKIPDS8E Taylor, Adam (2013.) “Report: 22 staffers resign at Al Jazeera over claims of biased coverage in Egypt”, Business Insider, 9 July, online: http://www.businessinsider.com.au/al-jazeera-resigna-tions-reported-in-egypt-2013-7 Teil, Julian (2011.) “Lies behind the ‘Humanitari-an War’ in Libya: There is no evidence! (Part 1), NATO Crimes in Libya”, YouTube, Interview with Soliman Bouchuiguir, October 15, online: https://www.youtube.com/watch?v=j4evwAMIh4Y Today’s Zaman (2015.) “CHP deputies: Gov’t rejects probe into Turkey’s role in Syrian che-mical attack”, 21 October, online: http://www.todayszaman.com/national_chp-deputies-govt-rejects-probe-into-turkeys-role-in-syrian-chemi-cal-attack_402180.html Truth Syria (2012.) “The Gaddafi Mercenaries and the Division of Africa”, YouTube, Interview with Genevieve Garrigos (Amnesty Internati-onal France), 4 February, online: https://www.youtube.com/watch?v=1WFknaEKdOM UN (2013.) United Nations Mission to Investiga-te Allegations of the Use of Chemical Weapons in the Syrian Arab Republic, December, online: https://unoda-web.s3.amazonaws.com/wp-con-tent/uploads/2013/12/report.pdfUNDP (2013.) Human Development Report 2013, United Nations Development Programme, New York, online: http://hdr.undp.org/en/2013-report Wadi, Ramona (2015.) “Avaaz: Pro-Democracy Group or Facade for American Imperialism In The Middle East?” MINT Press, 11 March, onli-ne: http://www.mintpressnews.com/avaaz-pro-democracy-group-or-facade-for-american-impe-rialism-in-the-middle-east/203225/ Wells, Matt (2003.) “Embedded reporters ‘sani-tised’ Iraq war”, Guardian, 6 November, online: http://www.theguardian.com/media/2003/nov/06/broadcasting.Iraqandthemedia White Helmets (2015.a) “Arrived at the scene of the blast…” Twitter, 19 August, online: https://twitter.com/syriacivildef/status/634141737884209153 White Helmets (2015.b) “Burning martyrs and the wounded filled the city’s streets – massacre”, YouTube, 31 October, online: https://www.you-tube.com/watch?v=nyJI_FRA8Hc Wright, Ann and Coleen Rowley (2012.) “Amnesty’s Shilling for US Wars”, Consortium News, June 18, online: https://consortiumnews.com/2012/06/18/amnestys-shilling-for-us-wars/Zuesse, Eric (2015.) “BBC Strings Lies Together to Propagandize for Assad’s Overthrow”, Global Research, 19 September, online: http://www.globalresearch.ca/bbc-strings-lies-together-to-propagandize-for-assads-overthrow/5477015

8. Još jedan osvrt na masakr u Houli


107

8.1 Masakr u Houli

Nakon što je sirijska vojska potisnula grupe FSA-a iz Homsa, pred sami sasta-nak Vijeća sigurnosti UN-a, počinjen je gnusni masakr u kojem je je ubijeno više od 100 civila u selu Houla, na platou Taldou sjeverozapadno od Homsa. Masakr u Houli (25. maj, 2012.) postao je centralno pitanje diskusija vezanih za doktrinu “Odgovornost da zašiti”, budući da je bio ključna osnova neuspjelih pokušaja da se autorizira intervencija UN-a s ciljem zaštite civila, koja bi poči-vala na tvrdnjama da je sirijska vlada izvršila maskr nad civilima. Ali, dokazi kojim bi se takve tvrdnje potkrijepile ostali su potpuno nejasni.

Vlade Velike Britanije, Francuske i SAD-a požurile su da za masakr odmah optu-že sirijske snage. Prema verziji koju možemo uzeti kao “zapadni i arapski medij-ski narativ” spomenuti civili ubijeni su artiljerijskom vatrom. (Correggia, Embid, Hauben and Larson 2013.) Sirijska vlada, pak, za masakr je optužila teroriste koje podržavaju stranci, posebno one grupe koje su sirijske snage prethodno potisnule iz Homsa. Ministarstvo vanjskih poslova Sirije izjavilo je da se vojska sukobila s nekoliko stotina naoružanih osoba koje su u petak počinile masakr. Zločinci su koristili noževe, za koje tvrdi da su, bili “praksa” djelovanja militantnih islamista. (Reuters 2012.) Vlada Sirije izjavila je za UN da je “u masakru civila učestvovalo 600–800 terorista koji su ranije ušli u Al-Houlu iz sela Al-Rastan, Sa’an, Bourj Qaei i Samae’leen, i nekoliko drugih lokacija”. Glavna komanda oružanih snaga odmah je izvršila istragu ovog masakra. (HRC 2012.a: 6)

Optužbi da se ovdje radilo o “false flag” operaciji islamista bilo je od samog početka. Majka Agnes-Mariam de la Croix, glavna sestra manastira u mjestu Qara, južno od Homsa, bila je očevidac etničkog čišćenja kršćana Homsa i bila je sumnjičava u pogledu navoda da su izvršioci zločina u Houli pripadnici sirijske vojske. Ona je javno kazala da su sirijski kršćani bili prisiljavani da se priključe pobunjenicima Slobodne sirijske vojske, koje su potom pobunjenici koristili kao živi štit, a da su se u kuće kršćanskih stanovnika uselili suniti. Ona je osudila njihove zločine pod lažnom zastavom “false flag” u 2011. godini (SANA 2011; AINA 2012.), ukazujući da je Katolički centar za medije raspo-lagao listom imena stotina ubijenih civila, čije su fotografije kasnije koristili pripadnici FSA-a u njihovim medijskim manipulacijama. (SANA 2011.)

Zapadni medijski izvještaji, pak, automatski su odbacili izjave Damaska. Ne-koliko zemalja odmah je protjeralo sirijske diplomate, u nastojanju da izoliraju vladu Sirije. Vijeće sigurnosti UN-a je “na najoštriji mogući način osudilo spo-menuta ubistva… u napadima u kojim je korištena artiljerija sirijske vlade i tenkovske granate koje su ispaljivane na rezidencijalna naselja … [UN je] tako-đer osudio ubistva civila koji su ubijeni iz blizine… [taj čin] predstavlja kršenje međunarodnog humanitarnog prava i obaveza kojima podliježe vlada Sirije.”. (UNSC 2012.) Predstavnik Francuske u UN-u, Martin Briens, izjavio je sljede-će: “Tenkovima i artiljerijskom paljbom sa pozicija sirijske vojske granatirana su naseljena mjesta pri čemu su ubijeni civili”. (RT 2012.) Britanski predstavnik Mark Lyall Grant rekao je da “nema nimalo sumnje da se radilo o namjernom napadu koji su izvele vladine trupe i to na civilna naselja.” (Cowan 2012.)

Ove optužbe na račun sirijske vlade bile su ishitrene i karakterišu ih predrasude. Rusija je insistirala na brifingu UNSC-a koji bi trebao obaviti šef specijalne misije pri UN-u (UNSMIS), norveški general Robert Mood, koji je izvijestio da je među žrtvama bilo 49 djece, 34 žene, i da je većina njih ubijena djelovanjem iz blizine ili je zaklana. Ruski diplomata Aleksandr Pankin je to sažeo izjavivši da je “jako mali broj ubijenih u Houli poginulo je od artiljerijske vatre”. (RT 2012.) Od tog momen-ta izvještaji o počiniocima zločina u zapadnim medijima promijenjeni su zauzeli stav, da su zločin izvršile provladine paravojne formacije (Shabiha). Britanski Da-ily Telegraph za masakr je optužio “Assadove odrede smrti”. Ovaj list navodi da je zločin sektaški motivisan, pozivajući se na izvor sirijske opozicije: “Oni bi se za Assada borili do zadnje kapi krvi. Sasvim je prirodno za očekivati da bi oni stali u odbranu svoje sekte…” (Alexander and Sherlock 2012.)

Ova vrsta samouvjerenosti britanske i francuske vlade, i antivladinih “aktivi-sta”, pak, ne primjećuje se u izjavama šefa UNSMIS-a. Tim generala Mooda posjetio je mjesto zločina gdje je čuo dvije različite verzije događaja. Njegove izjave koje je dao za javnost tri sedmice nakon ovog masakra zaslužuju poseb-nu pažnju, budući da UN nije objavio izvještaj koji to spominje:

“Obavili smo niz intervjua sa lokalnim stanovnicima od kojih smo čuli jednu vrstu događaja i druge koji su nam rekli drugu verziju priče. Okolnosti i … či-njenice vezane za ovaj masakr još uvijek su nam nejasni … poslali smo [njihove izjave i svjedočenja] kao dio izvještaja sjedištu UN-a u New Yorku... ako od nas bude traženo da [pomognemo] očigledno je da smo mi na terenu u Siriji i da im možemo pomoći”. (Mood 2012.) Ovaj izvještaj dostavljen je Generalnom se-kretaru UN-a (UNSG 2012.), ali izgleda da on nije dostavljen Vijeću sigurnosti. (Hauben 2012.) Moodova dvosmislenost mora da je bila nepovoljna za one koji su zahtijevali jasne dokaze kojim se za zločin optužuje sirijska vlada. Vijeće za ljudska prava HRC je prvog juna (sa tri glasa protiv i dva suzdržana) za ubistva u Houli optužilo vladu Sirije (gnusna ubistva … koja su počinili prorežimski elementi i artiljerijske granate sirijske vojske) prije nego je zatražio “temeljitu, nezavisnu i neometanu specijalnu istragu”. (HRC 2012.c) Bila je to neka vrsta čudne mješavine predrasuda i pretvaranja da mu je stalo do poštene istrage. UN-SMIS je kasnije obustavio svoje aktivnosti i rasformiran je u avgustu, da bi bio zamijenjen novom komisijom na čijem čelu je bio jedan američki diplomata.

Okolnosti i vrijeme zločina od posebnog su značaja. Nakon što je sirijska voj-ska potisnula brigade Farouq iz Homsa prema okolnim naseljima, Sirijci su izašli na izbore za narodnu skupštinu koji su se održali 7. maja. Oni dijelovi opozicije koji su stali na stranu Slobodne sirijske vojske FSA, pozvali su na bojkot izbora, a naoružane grupe pokušale su nasilno spriječiti izlazak ljudi na birališta. (Al-Akhbar 2012.) Na izborima je vladajuća partija Ba’ath osvojila 60 posto glasova dok su druge stranke koje su podržavale vladu osvojile 30 posto glasova, iako je na birališta izašlo samo 51 posto birača. (Zarzar and al-Wahed 2012.) Postoji opravdano uvjerenje da su mnogi glasači prijetnjama spriječeni da izađu na birališta, na način da je nad onima koji su se usudili glasati, i na taj način dati legitimitet državi, vršen pritisak.


109

Ipak, ova mogućnost nije uzeta u razmatranje u istrazi koju je provela druga istražna komisija UN-a. Budući da su tri stalne članice UNSC-a otvoreno za-govarale promjenu režima u Damasku, čitava rasprava je duboko ispolitizirana. Dalju istragu zločina u Houli preuzela je istražna komisija Vijeća za ljudska prava pri UN-u, kojom je kopredsjedavala američka diplomatkinja Karen Ko-ning AbuZayd. (HRC 2012.a; HRC 2012.b) Imenovanje američke predstavnice bilo je pogrešan potez UN-a. Karen Koning AbuZayd niz godina radi u UN-u, ali je ona jasno označena kao američki delegat komisije. Američka vlada je već tada, za zločin u Houli javno optužila sirijsku vladu, zahtijevajući od predsjed-nika Assada da podnese ostavku “zbog ubistava vlastitih građana” (AP 2012.) i u saradnji sa Turskom, već je pojačala aktivnosti koje je nazvala “neubojita pomoć” pobunjenicima u Siriji. (Barnard 2012.) Po bilo kojim aršinima Washin-gton se smatra zaraćenom stranom u sirijskom sukobu. Zbog principa nezavi-snosti te kako bi se izbjegao sukob interesa Vijeće za ljudska prava UN-a moralo je izbjeći uključivanje američkog predstavnika.

Za razliku od UNSMIS-a, ova komisija uopće nije boravila u posjeti Siriji. Ona je ponovo razmatrala ranije dokaze i obavila dodatnih osam intervjua sa osobama u Siriji, ali sa distance. Njen preliminarni izvještaj odražavao je neke od nejasnoća prethodnog izvještaja koji je proizveo tim UNSMIS-a: “[Nismo kadri] u ovom momentu odrediti identitet počinilaca zločina, međutim… postoji mogućnost da bi snage lojalne vladi mogle biti odgovorne za smrt velikog broja civila”. (HRC 2012.b: 10) Bila je to pravno neprecizna izjava. Izvještaj je za ratni zločin okrivio i vladine snage i opozicione naoružane grupe, ali je optužba na račun sirijske vla-de bila formulisana u snažnijem tonu, pozivajući se na formalnu obavezu vlade da “spriječi ili kazni” počinioce zločina, ili da ga sama ne smije počiniti. (HRC 2012.b: 23) To znači da je ova istražna komisija u svom izvještaju upotrijebila ar-gumente kojim je željela kazati kako je vlada u konačnici ipak odgovorna za svaku vrstu nasilja koje je počinjeno u području za koje je ona odgovorna, bez obzira na mogućnost da su zločine izvršile antivladine naoružane bande. Izvještaj komisije objavljen 15. avgusta pooštrio je kritike na račun vlade Sirije, čime je ranija dvo-smislenost odbačena, ali počinioci ipak nisu jasno identificirani.

Članovi komisije su naveli da je: “Komisija obavila dodatnih osam intervjua, uključujući razgovor sa šest svjedoka iz područja Taldou, od kojih je dvoje pre-živjelo ovaj zločin. Komisija je razmatrala različite izjave iz “različitih izvora”, uključujući i “međunarodne NVO-e za ljudska prava”. (HRC 2012.b: 64-65) Sve izjave, naveli su, korespondiraju sa tvrdnjama da je zločin uzrokovan artiljerij-skim napadima i neidentificiranim jedinicama Shabiha. Iako su saslušali dokaze da su porodice Al-Sayed i Abdulrazzak (dvije najveće porodice ubijenih civila) podržavale vladu Sirije, ova komisija je zaključila da su ubice tih porodica koje nije mogla identificirati “pripadali vladinim formacijama”. (HRC 2012.b: 67) Dokazi o tome da su zločine počinili pripadnici FSA-a obezvrijeđeni su, navodi-ma da “osim dva svjedočenja u izvještaju vlade, niti jedan drugi izvor ne podu-pire verziju događaja koju je ponudila sirijska vlada”. (HRC 2012.b: 10) Komisija je zaključila da je vlada “odgovorna za zločin nad civilima jer su oni stradali od granatiranja”, a što se tiče “namjernog ubijanja civila, komisija nije mogla usta-

noviti identitet počinilaca…, ali je ostala pri stavu da su paravojne snage lojalne vladi najvjerovatnije odgovorne za smrt mnogih civila”. (HRC 2012.b: 10)

Jedan istaknuti svjedok kojeg je ponudila antivladina strana bio je jedanaesto-godišnji dječak Ali al-Sayed, koji je svjedočio kako je većina članova njegove porodice ubijena. U jednom videosnimku koji je objavljen na internetu ovaj mali dječak Ali je rekao: “Na ulicama su bili tenkovi sa kojih su na nas pucali automatskim oružjem…zatim su izašli vojnici…ispalili su pet hitaca u bravu vrata naše kuće…zatim su uhapsili mog brata... [i] mog ujaka... onda je moja majka zaplakala i povikala na njih, oni su nakon toga u nju pucali pet puta, po-godili su je u glavu, … onda je jedan vojnik prišao mome bratu i njega ubio, neki od njih bili su obučeni u vojne uniforme… neki su nosili običnu civilnu odjeću, glave su im bile obrijane i nisu imali brade Shabiha”. (Marchfifteen 2012.)

Dječak se pretvarao da je mrtav i tako je preživio ovaj masakr. Kasnije je gledao vijesti na državnoj televiziji i vidio da je njegov ujak ubijen. Svjedočanstvo ovog dječaka nije konzistentno iz nekoliko razloga. (Larson in Correggia, Embid, Hauben and Larson 2013: 20-28) I, na kraju je, zahvaljujući nekim dodatnim pi-tanjima, dao odgovore koji ukazuju da je on specijalno obučen za ovaj intervju, od strane njegovih tutora koji su željeli na taj način potaknuti vojnu interven-ciju, što je bio zahtjev FSA-a koji ova grupacija nije skrivala:

“Zahtijevam od međunarodne zajednice da zaustavi ubijanje u Siriji i Houli... nas ubijaju…, a međunarodna zajednica sjedi skrštenih ruku, samo pričaju, i ništa ne poduzimaju … narod nas mora braniti, učinite ono što vam govore i zaštitite nas”. (Marchfifteen 2012.)

Koje god da su slabosti ili pozitivne strane svjedočanstva ovog dječaka, daleko je od istine da je Ali jedini očevidac masakra. Osim toga, u potpunosti je po-grešno od istražne komisije UN-a tvrditi da postoje samo “dva svjedoka … koji podupiru verziju događaja koju je ponudila vlada Sirije”. Do tada su u javnom domenu bili raspoloživi dokazi od najmanje 15 svjedoka, koji su se općenito poklapali sa verzijom sirijske vlade. Ruski novinari pokušali su komisiji prezen-tirati intervjue koje su oni uradili, ali komisija za to, navodno, nije pokazala interes. (Janssen 2012.) Komisija je zaključila da su se ruski izvještaji “oslanjali poglavito na ista dva svjedoka kao izvještaji sirijske vlade”. (HRC 2012.b: 66) Međutim, pregled dokaza iz potonjih izvještaja opovrgava ovakav stav komisi-je. Slijedi kratki pregled dokaza koje je UN-ova komisija ignorisala. Ti izvještaji koji tvrde da su počinioci zločina “pobunjenici” uglavnom su u skladu sa ver-zijom koju je predočila vlada i često su specifični, jer je u njima čak nekoliko osumnjičenih naoružanih lica spomenutih imenom i prezimenom.

8.2 Nezgodni dokazi

Prvo, Sirijska novinska agencija je izvijestila o dvije neidentificirane osobe koje su se plašile za svoju sigurnost. Prva osoba izjavila je da su naoružane osobe pripadale lokalnoj zajednici, ali je s njima bila i veća grupa iz drugih krajeva. Domicilno stanovništvo se okupilo nakon podnevne molitve prije nego su iz-


111

vršili napad na kontrolne punktove. Nakon toga su izdvojili osobe koje su bile lojalne sirijskoj vladi, a to su bili oni koji su izašli na birališta radi glasanja, ili koji su banditima “odbili dati novac koji su tražili”. Jedan od napadača bio je Haitham al-Housan. Leševi koji su pokazani na televiziji bila su tijela “osoba koje su teroristi pobili sa tijelima naoružanih lica koja su pobijena na samom početku ovog okršaja”. (SANA 2012.) Drugi svjedok, jedna žena, vidjela je veću grupu kako napada kontrolni punkt. Čuli su za osobe iz porodica Tal Dahab, Aqrab i al-Rastan. Jedan se zvao Saiid Fayes al-Okesh, on je ispalio granatu iz minobacača, na što je policija uzvratila paljbom; taj čovjek je ranjen u nogu. Drugi napadač se zvao Haitham al-Hallaq, koji je bio zapovjednik grupe od oko 200 naoružanih napadača. Žrtve napada pripadale su porodici Al-Sayed, jedan je bio Muawiya al-Sayed, policajac koji nije prebjegao na stranu pobu-njenika, a drugi su bili u rodbinskoj vezi sa Meshlebom al-Sayedom, koji je ne-davno postao sekretar Narodne skupštine. Druge osobe koje su ciljane u ovom napadu pripadale su četirima porodicama klana Abdelrazzaq. (SANA 2012.) Vijesti sirijske televizije emitovale su intervjue sa dva prestrašena svjedoka muškarca. Prvi kaže: “Teroristi su iz lokalnog područja i okolnih mjesta … bilo ih je puno, na stotine. Odjednom su nas počeli granatirati ručnim baca-čima… na naše kuće pucali su automatskim oružjem, Ubili su puno ljudi koji su bili u kućama … neka su tijela spaljena”. (Syria News 2012: u 6.47) Drugi svjedok je kazao: “Jedan čovjek, njegov brat i nećak ubijeni su pred očima moje sestre… [drugi] je uspio pobjeći i sakriti se … Ujedinjene nacije, oni posmatra-či, šta oni rade dok nas gađaju?” (Syria News 2012. at 7.35)

Njemački novinar, Rainer Hermann koji govori arapski, intervjuisao je svjedo-ke iz Houle nekoliko dana nakon što je počinjen ovaj zločin. Među njegovim izvorima bilo je i sirijskih opozicionara koji su odbili da prihvate oružano na-silje. On nije naveo njihova imena. Taj svjedok mu je rekao da su islamistički pobunjenici napali tri kontrolna punkta sirijske vojske. Njegovi izvori kazali su mu: “Masakr se dogodio nakon molitve u … poginulo je na desetine vojnika i pobunjenika … [u borbi koja je trajala] oko 90 minuta … skoro svi ubijeni pripadali su alevitskim porodicama ili šiitskoj manjini … [uključujući] neko-liko desetaka članova jedne porodice koja je nekoliko godina ranije prešla na šiitski pravac islama … i porodice jednog sunitskog parlamentarca, jer su ga smatrali kolaboratorom režima … nakon masakra počinioci zločina su svoje žrtve snimili videokamerom i predstavili su ih kao sunite, a video distribui-rali”. (Hermann 2012.) Hermann je imena ubijenih dao vođama bande, “više od 700 naoružanih pobunjenika koje su predvodili Abdurrazzaq Tlass i Yahya Yusuf [zapovjednici brigade Farooq] došli su u tri grupe iz mjesta Rastan, Kafr Laha i Akraba i napali su na tri kontrolna punkta sirijske vojske u blizini Tal-doua. Pobunjenici su brojčano bili jači i vojnici su se s njima hrabro borili … pobunjenici, koje su pomagali stanovnici Taldoua, zarobljavali su porodice … [koje su] odbile da im se pridruže”. (LRC 2012.)

Njemački novinar Alfred Hackensberger razgovarao je sa jednim čovjekom koji se sklonio u manastiru Qara kojim je rukovodila majka Agnes Mariam. Ovaj čovjek koji se zvao Jibril izjavio je:

“Borba je počela oko podne, kada su pobunjenici, koji su došli iz mjesta Ar-Ra-stan i Saan, napali kontrolne tačke … pobunjenici su zatim ušli u bolnicu gdje su ubili neke bolesnike… nekoliko manjih grupa su ciljano obilazili kuće koje su odredili za pad, čije su stanare ubijali. On je lično poznavao Sadžida. “Bili su muslimani suniti, kao i svi mi”, rekao je. “Pobili su ih jer su odbili da se priklju-če revoluciji. Čak su ubili i jednog parlamentarca koji je … odbio da se povinuje zabrani izlaska na biralište koji je uveo FSA”. Upitan u vezi sa tvrdnjama o “lo-jalistima režima”, Jibril je odgovorio ljutito: “Besmislica … Houla je u rukama pobunjenika još od decembra 2011. … vojska bi željela da povrati Taldu, ali joj to nije pošlo za rukom … puno ljudi zna šta se tamo tačno desilo… oni koji sada tamo žive … smiju samo govoriti ono šta im pobunjenici narede da kažu. Sve drugo što bi rekli za njih bi značilo smrtnu presudu”. (Hackensberger 2012.) Martin Janssen, holandski pisac koji, također, govori arapski svoje mišljenje u vezi s ovim masakrom konstruisao je na osnovu tri izvora: Katoličke novinske agencije Fides, informacija koje je dobio od izbjeglica u manastiru Qara i izvje-štaja ruskog novinara Musina Kulygina. On ne vjeruje u priču koja navodi na to da su počinioci zločina pripadnici Shabiha jer među ubijenim ima puno alevita koji su skoro svi simpatizeri vlade. Fides je izvijestio da su “veće grupe sirijskih alevita i kršćana u regionu nastojale izbjeći u Liban, kako ne bi pale u ruke na-oružanih bandi”, nakon nesretnog incidenta u Houli. (Janssen 2012.) U mana-stiru Qara saznao je da prema svjedočenju nekih očevidaca sirijska vojska nije bila prisutna na tom području, a mjesta Rastan i Saan … bila su pod punom kontrolom Slobodne sirijske vojske – FSA. Naoružane grupe napale su bolnicu Al-Watani ubivši tamošnje čuvare. “Nakon toga su nahrupili u bolnicu u kojoj su pobili sve pacijente a … bolnicu su zapalili”. (Janssen 2012.) U mjestu Tal Daw, u blizini Houle, pobunjenici su pobili sve alevitske porodice. Izvještaj iz manastira područje oko Qusayra opisao je kao zatrovano i potpuno zahvaćeno sektaškim nasiljem. (Janssen 2012.)

Dvoje ruskih novinara, Marat Musin i Olga Kulygina iz novinske agencije Ab-hazijska mreža (ANNA-News) 25. maja su u Houli imali tim snimatelja i za-bilježili su nekoliko intervjua svjedoka masakra. Njihovi izvori jasno su naveli da su počinioci zločina bili islamistički pobunjenici. Jedna stara žena poznata kao “baka iz Al-Houle” rekla je: “Napadnuti su kontrolni punktovi vojske … svi vojnici su ubijeni, a onda su napali naša sela, zapalili su bolnicu… Banditi, ubili su našeg farmaceuta … [zato što je] pružio medicinsku pomoć jednom ranje-nom sirijskom vojniku. Niko nam osim vojske ne može pomoći … Kažu da se radilo o zračnim napadima! To su obične laži. Lažovi, svi oni su iz Ar-Rastana”. (ANNA 2012.) Stanovnik Taldoua Syed Abdul Wahab, rekao je: “Teroristi žele doći ovdje da preuzmu vlast …. Uvijek smo živjeli u miru. Ne možemo napu-stiti naše kuće”. Jedna žena iz Al-Gaunta, koji se nalazi odmah do Al-Houle, kazala je da je devet terorista ubilo njenu rodbinu dok su radili na njivi. “Banditi su nam zapalili kuće, a mi smo uspjeli pobjeći… imamo jednog mučenika, koji je živ spaljen. Zašto? Po kojem su zakonu morali umrijeti? Kakav je to islam? Ima li tu pravde?” (ANNA 2012.)


113

Još jedna žena iz Taldoua koju zovu Arifah rekla im je da je slušala razgovor bandita koji su komunicirali preko radiostanice prije samog masakra. (Musin 2012.a) Prvo su počeli pucati na glavni kontrolni punkt dok je jedna grupa iz klana Al-Hassan, koju je predvodio Nidal Bakkur, napala drugi kontrolni punkt izvan sela. Banditi su imali gubitke od 25 ljudi, ali su nakon dva i po sata uspjeli zauzeti oba punkta. “Onda su pobili članove porodice Al-Sayed koja je živjela preko puta policijske stanice”. Tri porodice, uključujući oko 20 djece je pobije-no, a pobili su još 10 iz porodice Abdul Razaq. Tog popodneva, Abdul Razak Tlas, vođa Farouq brigade, došao je sa 250 ljudi iz Ar-Rastana, Aqrabe i Farlaha. (Musin 2012.a) Gradić Ar-Rastan davno su napustili civili, zauzeli su ga isla-misti iz Libana. (Musin 2012.b) Arifah je kazala da je do osam sati navečer bilo puno pobijenih civila i bandita koji su odneseni u džamiju. Tamo su ih snimali za katarske i saudijske TV mreže. U subotu ujutro, kada su stigli posmatrači UNSMIS-a, “ubijeni pobunjenici su predstavljeni kao civili, a napadači koji su bili odjeveni u vojne uniforme kao prebjezi iz sirijske vojske. Bili su okruženi članovima porodica, koji su govorili kako se radilo o napadu vladinih trupa teškim naoružanjem, a oni su pozirali kao rodbina ubijenih žrtava, a stvarne rodbine pravih žrtava nije bilo nigdje ni na pomolu”. (Musin 2012.a)

Nakon posjete posmatrača UNSMIS-a nasilje je nastavljeno. Musin i Kulygina kasnije su obavili intervju sa dvojicom ranjenih vojnika, jednim ranjenim poli-cajcem i jednim lokalnim mještaninom, koji su im dali dodatne informacije o pobunjeničkim snajperskim napadima i ubistvima i pobunjeničkoj pratnji koja je pripremljena da zaštiti posmatrače UN-a. Oni su, također, identificirali na-padače i žrtve. Jedna grupa iz klana Al-Aksh granatirala je kontrolne punktove ručnim bacačima. Svi vojnici koji su zarobljeni na kontrolnim punktovima su nastradali. Jedan vojnik koji je bio sunit zaklan je, a jedan kojem je bilo ime Abdullah Shaui iz Deir ez-Zora živ je spaljen. (Maramus 2012; Musin 2012.b) Policajac je kazao da su “napadači bili iz Ar-Rastana i Al-Houle. Pobunjenici drže pod kontrolom Taldou. Palili su kuće i ubijali narod, jednu po jednu porodicu, jer su one bile lojalne vladi”. (Musin 2012.b) Vidio je kako se odvija napad s krova policijske zgrade. “Al Jazeera je te snimke objavila sa komentarom da je masakr u Al-Houli izvela sirijska vojska … u stvari, ti [naoružani ljudi] pobili su civile i djecu u Al-Houli. Banditi … sve su nam oteli …većina ih je iz gradića Ar-Ra-stan”. (Maramus 2012; Musin 2012.b) Druga komisija UN-a zadužena za istragu ovog zločina odbila je uzeti izjave 15 svjedoka koji su govorili o pojedinačnim osobama koje su izvele napad navodeći i njihove jasne političke motive.

8.3 Protivljenje u UN-u

Pristrasni izvještaj očito je utjecao na rasprave u okviru UN-a. Iako je HRC velikom većinom glasova, za masakr osudio vladu Sirije, veoma su značajni komentari koji su se tome usprotivili. Predstavnica Rusije Maria Khodynskaya-Golenischva (UNTV 2012: 7.00 do 8.10) je rekla “ne možemo se složiti sa jed-nostranim zaključcima koji su sadržani u rezoluciji komisije koja se odnosi na tragediju u Houli … Vjerujemo da je pitanje odgovornosti za ovaj zločin još uvijek otvoreno. Trebalo bi provesti detaljnu istragu… na žalost, neke zemlje de facto potiču na terorizam u Siriji tako da nema sumnje da je epizoda u Houli namjerno podstrekavana u medijima i iskorištena sračunato kako bi se iznudila upotreba sile protiv ove zemlje. Delegat iz Narodne Republike Kine, (UNTV 2012: 13.25 do 15.50) također, je obznanio namjeru te zemlje da glasa protiv usvajanja rezolucije, budući da je neophodno pronaći “političko rješenje … [i] odmah zaustaviti nasilje … stavljanje pritiska samo na jednu stranu u sukobu neće pomoći razrješenju problema”. Kubanski delegat (UNTV 2012: 16.05 do 18.50) izjavio je da “ne postoji zainteresovana strana koja je voljna da se ne na-stavi sa putem dijaloga i razumijevanja … [neki jasno govore da žele] promjenu režima, i čak promovišu ideju vojne intervencije putem korištenja sile kako bi sirijskom narodu nametnuli odluke koje su donesene izvan te zemlje”. Delegat iz Indije (UNTV 2012: 19.00-21.30) koji je ostao suzdržan, rekao je da Indija pružila “bezrezervnu podršku zajedničkoj misiji”, ali je apelirao na Vijeće za ljudska prava da obavezno djeluje na principima nepristrasnosti, s ciljem oču-vanja svog kredibiliteta i sačuvalo povjerenje i vjeru svih strana … [potrebno je] pronaći ujednačeno i nepristrasno rješenje koje će pomoći da se pokrene iskren politički napredak u Siriji”. Sirijska delegacija (UNTC 2012: 24.33-35.30) najvi-

Specijalna misija UN-a za Siriju (UNSMIS), General Robert Mood

Obišao mjesto zločina, saslušao svjedočenja koja su optuživali obje strane u sukobu. Nije mogao ustanoviti koja verzija je ispravna.

Istraga UN-ove Komisije za ljudska prava - HRC

Intervjui u Ženevi, kojim je kopredsjedavala američka diplomatkinja; odabir svjedoka sastavljen po savjetu antivladinih grupa; Komisija za masakr optužila provladine paravojne bande (Shabiha).

Video FSA-a emitovan na Al Jazeeri i drugim mrežama

Prikazani dječak Ali al-Sayed, optužio je “Shabiha” u vojnim unifor-mama sa obrijanim glavama i bradama.

Informativne agencije i tele-vizija sirijske vlade

Četiri direktna svjedoka kazali da su napade izvele naoružane bande koje su ubile osiguranje i ciljano ubijali provladine porodice

Njemački novinar Alfred HACKENSBERGER

Intervjuisao izbjeglicu Jibrila u manastiru Qara-masakr nad porodi-cama simpatizerima vlade počinile snage FSA-a.

Njemački novinar Rainer HERMANN

Intervjuisao osobe koje su u opoziciji vladi, ali ne podržavaju nasilje – odgovorili da su zločin počinile lokalne bande, a da su pripadnici FSA-a masovno pobili porodice koje se smatraju provladinim.

Holandski novinar Martin JANSSEN

Zabilježio veliki priliv izbjeglih kršćana i alevita iz Houle; prognani-ci u manastiru Qara za masakre optužili FSA.

Ruski novinari Marat MU-SIN i Olga KULYGINA

Osam intervjuisanih svjedoka okrivilo antivladine bande bliske FSA-u, žrtve masakra provladine porodice.

Correggia, Embid, Hauben i Larson

Kritički ispitali dokaze sadržane u izvještajima UN-a. Kazali da dru-gi izvještaj UN-a nije kredibilan.

Zločin u Houli (maj 2012.): značajni izvještaji

Izvor/izvještaj Metode i zaključak

Majka Agnes Mariam FSA je ranije napadala kršćane i izvodila je napade sa lažnom zasta-vom “false flag”, lažno optužujući vladu.

Većina novinskih izvještaja sa zapada

Masakr Assadovih “odreda smrti.”

Britanski i francuski; Fran-cuska vlada

Zločin je rezultat raketiranja koje su izvele vladine snage na civilna područja; kasnije promijenjeno u napadi “režimskih bandi”.


115

še se usprotivila rezoluciji, izjavivši kako istražna komisija “nije uopće posjetila Siriju” i “ignorisala je istragu koju je provela sirijska vlada”. Referirajući se na neke arapske kosponzore Sirija je rekla da oni nemaju pravo “dijeliti savjete” jer “direktno učestvuju u ubijanju sirijskoga naroda, a kriminalci ne mogu biti sudije”, koji uvode sankcije a nakon toga “liju suze zbog humanitarne situacije”. Odbijanje da osude terorizam u Siriji ima loše refleksije na ovo Vijeće. Unatoč ovim protivljenjima velike sile su imale dovoljan broj ruku, tako da je 41 delegat glasao u korist rezolucije, tri su bila protiv, a tri suzdržana. Rezolucija je usvo-jena, ali nije bilo moguće provesti bilo kakvu akciju UNSC-a jer su dvije od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, Rusija i Kina, bile protiv.

Nezadovoljavajući proces u okviru UN-a ne negira činjenicu da postoji jak pri-ma facie dokaz za podizanje optužnice protiv određenih grupa ili individua. Svjedoci su identificirali četvericu naoružanih muškaraca kao počinioce zloči-na, (Haitham al-Housan, Saiid Fayes al-Okesh, Haitham al-Hallq i Nidal Ba-kkur) zajedno sa grupama iz dva porodična klana (Al-Hassan i Al-Aksh) i veli-ku grupu Farouq kojom zapovijedaju Abdurrazzaq Tlass i Yahya Yusuf. Njihov motiv bio je kazniti mještane koji su gajili simpatije i bili lojalni prema vladi, posebno porodice Al-Sayed i Abdulrazzak, a onda lažno prikazati svoj zločin na takav način da krivicu svale na vladine snage. Zločin u Houli nije izazvao ishod kakav se desio u slučaju intervencije u Libiji, ali su optužbe za zločin na teret vlade omogućile privremeni imunitet ubicama i proizvele rizik stvorivši pretpostavke za eventualnu buduću vojnu intervenciju.

8.4 Poslije zločina

Houla je stavila u pogon čitavu jednu seriju sličnih “false flag” masakra. Kada je zločin počinjen u avgustu, 2012. godine nad 245 osoba u Darayi (Damask) iza-šao na vidjelo, zapadni medijski izvještaji odmah su sugerisali da su pripadnici “Assadove vojske izvršili [još jedan] masakr”. (Oweis 2012.) Ipak, ovu verziju opovrgnuo je britanski novinar Robert Fisk, koji je napisao da su pripadnici FSA-a masakrirali i kidnapovali civile i oficire koji nisu bili na dužnosti nakon neuspjele razmjene zarobljenika. (Fisk 2012.) Na sličan način, masakr koji je izvršen 10. decembra 2012. godine nad 120 do 150 mještana sela u Aqrabu (manje od 15 km udaljenom od Houle, a koje je u tom momentu, također, bilo pod kontrolom pobunjenika ), također, je pripisan sirijskim snagama od strane aktivista. New York Times je objavio da su “članovi Assadove sekte” odgovorni za taj zločin. (Stack and Mourtada 2012.) U stvari, kao što je kasnije izvijestio britanski novinar Alex Thompson (2012.b), oslanjajući se na precizno potvrđe-ne dokaze koje je dobio od preživjelih, pripadnici FSA-a (među njima i strani borci) devet dana su kao taoce držali 500 alevitskih mještana među kojima su mnoge ubili kako se sirijska vojska približavala, nakon čega su pobjegli s lica mjesta. U ovom slučaju oni označeni kao pripadnici “Assadove sekte” bili su žrtve, baš kao što su i žrtve u Houli bile većinom porodice koje su bile odane sirijskoj vladi. Zločin u Houli pokazao je veliku opasnost od prakse zloupotrebe humanitarne doktrine “Odgovornost da zaštiti” kada velike sile imaju svoje in-

direktne omiljene vojske na terenu. Pomisao da bi bilo koja vrsta zločina mogla biti iskorištena kao izgovor da se optuži sirijska vlada, bez imalo straha da će se tome usprotiviti zapadni mediji, mora da je imala veliki utjecaj na razmišlja-nje islamističkih oružanih grupa u Siriji. Brigada Farouq, posebno je bila vična medijskim manipulacijama, redovno proizvodeći videosnimke za televizijske mreže Qatara (Al Jazeera) i Saudijske Arabije (Al Arabiya). Suočena sa supe-riornom nacionalnom vojskom, koja se nije dezintegrisala po sektaškoj liniji, Farouq i druge oružane grupe su očajno zahtijevale vojnu podršku. Izazivaju-ći moralni bijes protiv sirijske vlade, mogla je osigurati zračnu podršku snaga NATO saveza, kao što se desilo u Libiji. U međuvremenu, pobunjenici su imali odriješene ruke da čine masovne zločine bez rizika da će za to biti pozvani na odgovornost. Neuspjeh procesa UN-a da prizna svoju vlastitu ulogu, u potica-nju neodgovornosti i eskalacije nasilja, dodatno je diskreditovalo ideju “zone zabrane leta – no fly zone”, koja je na ciničan način zloupotrijebljena u vrijeme intervencije u Libiji. Nakon Houle, iako je propagandni rat i dalje nastavljen, nije više bilo ozbiljne nade da će Vijeće sigurnosti UN-a odobriti intervenciju u Siriji. Sljedeći ozbiljniji incident, u kojem je korišteno hemijsko oružje u po-dručjima koja su okupirali “pobunjenici, u Istočnoj Ghouti, više od godinu dana kasnije, podvući će kao referentnu tačku unilateralnu “crvenu liniju” koju je odredio Washington. Houla je iz više razloga označila neuspjeh u pokušajima uspostavljanja objektivne istine koja će biti sankcionisana od strane UN-a kao “zvanična istina” o sirijskom sukobu.

Adams, Simon (2012.) “The World’s Next Ge-nocide”, New York Times, 15 November, online: http://www.nytimes.com/2012/11/16/opinion/the-worlds-next-genocide.html

AINA (2012.) “Sunni Rebels Occupying Chur-ches, Homes of Syrian Christians”, Assyrian In-ternational News Agency, 29 July, online: http://www.aina.org/news/2012072912019.htm

Al Akhbar (2012.) “Boycott and breaches mar Syrian vote”, 7 May, online: http://english.al-akhbar.com/

content/syria-votes-against-backdrop-violence

Alexander, Harriet and Ruth Sherlock (2012.) “The Shabiha: Inside Assad’s death squads”, The Tele-graph, 2 June, online: http://www.telegraph.co.uk/news/worldnews/middleeast/syria/9307411/The-Shabiha-Inside-Assads-death-squads.html

ANNA (2012.) “Показания свидетеля-боевика по резне в Аль Хула с привязкой на местности” [Sum-mary report of interviews], online in Russian at: http://anna-news.info/node/6359; ‘Показания

Bilješke:


117

свидетеля-боевика по резне в Аль Хула’ [Arabic in-terviews dubbed in Russian], online: http://video.yandex.ru/users/news-anna2012/view/25 ; also “Witnesses to al-Houla Massacre in Syria” [English subtitles by Syriaonline], 1 June, online: https://www.youtube.com/watch?v=68TjaXP84wM

AP (2012.) “‘Stop killing your fellow citizens or you will face consequences’: Clinton issues warning to Syrian regime as she says Assad must go”, Associ-ated Press, Daily Mail UK, 2 April, online: http://www.dailymail.co.uk/news/article-2123853/Syria-Hillary-Clinton-says-Assad-go.html

Barnard, Anne (2012.) “U.S. and Turkey to Step Up ‘Nonlethal’ Aid to Rebels in Syria”, New York Times, 25 march, online: http://www.nytimes.com/2012/03/26/world/middleeast/us-and-turkey-to-step-up-nonlethal-aid-to-syrian-rebels.html?_r=0

Benotman, Noman and Emad Naseraldin (2012.) “The Jihadist Network in the Syrian Revolution, A Strategic Briefing”, Quilliam Institute, 20 Septem-ber, online: http://www.quilliamfoundation.org/press-releases/quilliam-releases-concept-paper-the-jihadist-network-in-the-syrian-revolution/

Blanford, Nicholas (2011.) “Assad regime may be gaining upper hand in Syria”, Christian Science Monitor, 13 May, online: http://www.csmoni-tor.com/World/Middle-East/2011/0513/Assad-regime-may-be-gaining-upper-hand-in-Syria

CNA (2012.) “Syrian violence drives 50,000 Chri-stians from homes”, Catholic News Agency, online: http://www.catholicnewsagency.com/news/syri-an-violence-drives-50000-christians-from-homes/

Correggia, Marinella; Alfredo Embid, Ronda Ha-uben, Adam Larson (2013.) “Official Truth, Real Truth, and Impunity for the Syrian Houla Massa-cre of May 2012”, CIWCL, May 15, online: http://ciwclibya.org/reports/realtruthhoula.html

Cowan, Jane (2012.) “UN Security Council conde-mns Syrian regime”, ABC, 28 May, online: http://www.abc.net.au/am/content/2012/s3512153.htm

Eretz Zen (2012.) “Rhetoric of Syrian prote-sters and to whom their allegiance goes”, Yo-uTube, 17 June, online: https://www.youtube.com/watch?v=f6zGwjj0lDc

Eva Pal (2014.) “Talk with Lilly Martin and Steven Sahiounie, part 1”, YouTube, May 10, online: https://www.youtube.com/watch?v=oc2HRk42O-w

Fisk, Robert (2012.) “Inside Daraya - how a fa-iled prisoner swap turned into a massacre”, 29 August: http://www.independent.co.uk/voices/commentators/fisk/robert-fisk-inside-daraya--how-a-failed-prisoner-swap-turned-into-a-mas-sacre-8084727.html

Hackensberger, Alfred (2012.) “In Syrien gibt es mehr als nur eine Wahrheit”, Berliner Morgen-post, 23 June, online: http://www.morgenpost.

de/politik/ausland/article107255456/In-Syrien-gibt-es-mehr-als-nur-eine-Wahrheit.html

Haidar, Ali (2012.) “Syria’s Ali Haidar: Both Si-des Have Extremists”, Al Akhbar, 13 July, online: http://english.al-akhbar.com/node/9716

Hauben, Ronda (2012.) “Why is the UNSMIS Houla Report Missing?” 28 November, Netizenblog, on-line: http://blogs.taz.de/netizenblog/2012/11/28/why-is-unsmis-report-missing/

Hauben, Ronda (2013.) “Why is the UNSMIS Houla Report Missing?” in Correggia, Marine-lla; Alfredo Embid, Ronda Hauben, Adam Larson (2013.) “Official Truth, Real Truth, and Impuni-ty for the Syrian Houla Massacre of May 2012”, CIWCL, May 15, online: http://ciwclibya.org/reports/realtruthhoula.html

Hermann, Rainer (2012.) “Abermals Massaker in Syrien”, Frankfurter Allgemeine Zeitung, 7 June, online: http://www.faz.net/aktuell/politik/neue-erkenntnisse-zu-getoeteten-von-hula-aber-mals-massaker-in-syrien-11776496.html

HRC (2012.a) “Oral Update of the Independent International Commission of Inquiry on the Syrian Arab Republic”, Human Rights Commi-ssion, 26 June, online: http://www.ohchr.org/Documents/HRBodies/HRCouncil/CoISyria/OralUpdateJune2012.pdf

HRC (2012.b) “Report of the independent inter-national commission of inquiry on the Syrian Arab Republic”, Human Rights Commission 16 August, online: http://www.ohchr.org/Docu-ments/HRBodies/HRCouncil/RegularSession/Session21/A-HRC-21-50_en.pdf

HRC (2012.c) “The deteriorating situation of hu-man rights in the Syrian Arab Republic, and the recent killings in El-Houleh”, Resolution adopted by the Human Rights Council S-19/1, Human Rights Council, United Nations, 4 June, online: http://www.ohchr.org/Documents/HRBodies/HRCouncil/SpecialSession/Session19/A-HRC-RES-S-19-1_en.pdf

Janssen, Martin (2012.) “De verschrikkingen van Houla”, 10 June, Mediawerkgroep Syrië, online:http://mediawerkgroepsyrie.wordpress.com/2012/06/10/de-verschrikkingen-van-houla/

LRC (2012.) “Germany’s FAZ paper Follow-up on Houla Hoax”, The LRC Blog [translation of the FAZ article from German], 16 June, online: http://www.lewrockwell.com/blog/lewrw/arc-hives/113737.html

Marchfifteen (2012.) “11-year-old Houla Massa-cre Survivor”, marchfifteen’s YouTube channel, 28 may, online: https://www.youtube.com/watch?v=POEwEiqTavA

Malas, Nour (2013.) “As Syrian Islamists Gain, It’s Rebel Against Rebel”, Wall Street Journal, 29 may,

online: http://online.wsj.com/article/SB10001424127887323975004578499100684326558.html

Marcus, Jonathan (2013.) Gruesome Syria video pinpoints West’s dilemma, BBC, 14 May, onli-ne: http://www.bbc.co.uk/news/world-middle-east-22521161

Mood, Robert (2012.) “Houla massacre, 2 versi-ons - UNSMIS Robert Mood, June 15”, Adam Lar-son YouTube site, 16 September, online: https://www.youtube.com/watch?v=2ViUVJYGT_8

Mortada, Radwan (2012.) “Syria Alternatives (II): no homegrown solutions”, Al Akhbar, 13 June, online: http://english.al-akhbar.com/content/syria-alternatives-ii-no-homegrown-solutions

Musin, Marat (2012.a) “Al Hula Witness”, Sabina Zaher You Tube, 31 May, online: https://www.youtube.com/watch?v=JD0PA0BxNAQ

Musin, Marat (2012.b) “THE HOULA MAS-SACRE: Opposition Terrorists ‘Killed Families Loyal to the Government’”, Global research, 1 June, online: http://www.globalresearch.ca/the-houla-massacre-opposition-terrorists-killed-fa-milies-loyal-to-the-government/31184?print=1

Maramus (2012.) “ANNA ВИДЕО: материалы собственного расследования по Аль Хула”, [soldier and police interviews] May 30, online:http://ma-ramus.livejournal.com/86539.html;VIDEO: http://video.yandex.ru/users/news-anna2012/view/24/.]

Narwani, Sharmine (2014.) “Syria: the hidden massacre”, RT, 7 May, online: http://rt.com/op-edge/157412-syria-hidden-massacre-2011/

Oweis, Khaled Yacoub (2012.) “Syria activists re-port ‘massacre’ by army near Damascus’”, 25 Au-gust: http://www.reuters.com/article/2012/08/25/us-syria-crisis-killings-idUSBRE87O08J20120825

Reuters (2011.) “Syria says seizes weapons smu-ggled from Iraq”, 11 March, online: http://www.reuters.com/article/2011/03/11/us-syria-iraq-idUSTRE72A3MI20110311

Reuters (2012.) “Syrian gov’t: Islamists behind Houla massacre”, Jerusalem Post, 28 May, onli-ne: http://www.jpost.com/Middle-East/Syrian-govt-Islamists-behind-Houla-massacre

RT (2012.) “UN Security Council issues state-ment condemning Houla Massacre”, 27 May, online: http://rt.com/news/un-security-syria-houla-348/

SANA (2011.) “Mother Agnes Merriam Al Saleeb: Na-meless Gunmen Possessing Advanced Firearms Terro-rize Citizens and Security in Syria”, Syrian Free Press Network, 19 November, online: http://syrianfreepress.wordpress.com/2011/11/19/mother-agnes-merriam-al-saleeb-nameless-gunmen-possessing-advanced-fi-rearms-terrorize-citizens-and-security-in-syria/

SANA (2012.) “Witnesses to al Houla Massacre:

Massacres were carried out against specific fa-milies that support the government”, Uprooted Palestinian, 4 June, online: http://uprootedpale-stinians.blogspot.com.au/2012/06/witnesses-to-al-houla-massacre.html

Slaughter, Ann-Marie (2012.) “We will pay a high price if we do not arm Syria’s rebels”, Finan-cial Times, 31 July

Spencer, Robert (2012.) “Syrian Opposition Army Imposes Jizya on Christians in Homs”, Assyri-an International News Agency, 13 April, online: http://www.aina.org/news/20120413175936.htm

Stack, Liam and Hania Mourtada (2012.) “Mem-bers of Assad’s Sect Blamed in Syria Killings”, New York Times, December 12, online: http://www.nytimes.com/2012/12/13/world/middlee-ast/alawite-massacre-in-syria.html?_r=0

Syria News (2012.) “Syria News 27 May 2012. Syrian Official TV Channel”, Syria News YouTu-be, 27 May, online: https://www.youtube.com/watch?v=HX7n0U5hvWQ

Thompson, Alex (2012.) “Was there a massacre in the Syrian town of Aqrab?” 14 December: http://blogs.channel4.com/alex-thomsons-view/happened-syrian-town-aqrab/3426

Truth Syria (2012.) “Syria – Daraa revolution was armed to the teeth from the very beginning”, BBC interview with Anwar Al Eshki, YouTube, 7 November, online: https://www.youtube.com/watch?v=FoGmrWWJ77w

UNSC (2012.) “Security Council Press Statement on Attacks in Syria”, United Nations Security Council, 27 May, online: http://www.un.org/News/Press/docs/2012/sc10658.doc.htm

UNSG (2012.) “Daily Press Briefing by the Office of the Spokesperson for the Secretary-General”, United Nations, 21 June, online: http://www.un.org/press/en/2012/db120621.doc.htm

UNTV (2012.) “September 28 2012. meeting of the Human Rights Council”, L32 Vote, Item: 4, 38th Meeting - 21st Regular Session of Human Rights Council, online:

http://webtv.un.org/meetings-events/human-ri-ghts-council/watch/l32-vote-item:4-38th-mee-ting-21st-regularsession-of-human-rights-coun-cil/1865712813001

Wakefield, Mary (2012.) “Die Slowly Christian Dog”, The Spectator, 27 October, online: http://www.spectator.co.uk/features/8708121/die-slowly-christian-dog/

Zarzar, Anas and Tareq Abd al Wahed (2012.) “Syria’s New Parliament: From Baath to Baa-th”, Al Akhbar, 16 May, online: http://english.al-akhbar.com/content/syria%E2%80%99s-new-parliament-baath-baath


119

Kredibilni nezavisni dokazi brzo su pokazali da su tvrdnje o odgovornosti sirij-ske vojske za hemijski napad u Istočnoj Ghouti bile netačne. Niz velikih skan-dala koji kontinuirano obilježavaju nečasni rat protiv Sirije često se fabriciraju kako bi se za zločine optužila vlada u Damasku, a kako bi se time prispodobili razlozi koji bi poslužili kao izgovor i proizveli međunarodnu vojnu intervenciju. Jedna od najnotornijih takvih prevara svakako je incident u Istočnoj Ghauti koji se dogodio u avgustu 2013. godine kada su fotografije ubijene i otrovane djece objavljene na internetu i medijima, u poljoprivrednom području istočno od Da-maska koje se nalazilo pod kontrolom islamističkih pobunjenika. Fotografije su popraćene optužbama da je sirijska vojska upotrijebila hemijsko oružje pro-tiv civilnog stanovništva i kojim je ubijeno nekoliko stotina nevinih ljudi. Ovaj incident privukao je takvu međunarodnu pažnju u tolikoj mjeri da je direktna američka vojna intervencija u zadnji čast spriječena zahvaljujući diplomatskoj inicijativi Rusije. Sirijska vlada je nakon toga pristala uništiti kompletne zalihe hemijskog oružja koje je imala u svom arsenalu. (Smith-Spark and Cohen 2013.), tvrdeći da nikad nije upotrijebila to oružje u sukobu sa pobunjenicima.

Činjenica je da, svi nezavisni dokazi u vezi sa incidentom u Istočnoj Ghauti (uključujući i dokaze SAD-a i UN-a) pokazali su da su optužbe na račun sirijske vlade bile potpuno neutemeljene. Tome je prethodio veliki broj neutemeljenih optužbi koje se mogu označiti kao “false flag” tvrdnje slične onima koje je pa-žljivo dokumentovala majka Agnes (SANA 2011.), o sramotno neobjektivnoj istrazi o masakru u Houli (vidi osmo poglavlje) ili pak neuspjelim pokušajima ili

razotkrivenim rabotama kojim se pokušalo za zločine optužiti vladu Sirije, za ubistva koja su izvršile islamističke grupe, na primjer u Darayi i Aqrabu. (Fisk 2012; Thompson 2012.) Međutim, mogućnost da bi islamističke grupe mogle biti odgovorne za hemijski napad, uglavnom je odbačena od strane zapadnih sila, što se itekako reflektovalo u stavovima gotovo svih zapadnih medijskih izvještaja. Osim toga, budući da su se tvrdnje o upotrebi hemijskog oružja go-dinama ponavljale, otuda su i percepcije javnosti o tome rijetko zasnovane na oslanjanju na neoborive dokaze. Poslije ovog kraćeg uvoda, hajde da temeljnije razmotrimo nezavisne dokaze koji se odnose na incident u Istočnoj Ghouti. Na osnovu tih dokaza doći ćemo do još jednog stravičnog ratnog zločina i sudbine ubijene i otrovane djece o čijim fotografijama je bilo riječi ranije.

9.1 Hemijsko oružje u Siriji

Hemijsko oružje je jedna gruba zaostavština i relikvija iz ranijih epoha, kao što je nekad bio rat u rovovima na početku prethodnoga stoljeća. U urbanom ratu, gdje vojska borbom po uskim ulicama, naseljenim zgradama i civilnim stanovništvom, pokušava eliminisati naoružane grupe, od ove vrste oružja nema neke velike koristi. Time se ne može postići stvarna prednost, izuzev ako beskrupulozna strana u sukobu želi stvoriti opću paniku ili lažne pretenzije. U slučaju Sirijske arapske vojske, njeno konvencionalno naoružanje je superiornije u odnosu na primitivno hemijsko oružje, a njena obuka za ratovanje u urba-nim naseljima, uključujući i onu u Iranu, prvenstveno ima za cilj eliminaciju terorističkih grupa, i to, zgradu po zgradu. (Al-Akhras 2013.) Zalihe hemijskog oružja Sirija je imala u pričuvi samo kao sredstvo za odbijanje eventualnog izraelskog napada, jer Izrael raspolaže nukleranim oružjem, ali ne postoji doka-zana upotreba tog oružja u posljednjih nekoliko decenija.

Početkom 2013. godine ratna sreća počela je ići na ruku sirijskoj vladi. Iako se neki dijelovi Halepa, istočnog Damaska i neki dijelovi na istoku Sirije nalaze pod kontrolom različitih islamističkih grupa, sirijska vojska je zadržala kontro-lu u glavnim populacijskim centrima u zapadnoj Siriji, a presjekla je i većinu oružanog saobraćaja u planinskim dijelovima prema granici sa Libanom. Na granici sa zemljama koje pružaju podršku islamistima – Turskoj, Izraelu i Jor-danu – dešavaju se redovni pobunjenički upadi, kojim se sirijska vojska uglav-nom uspješno suprotstavlja. U periodu maj-juni 2013. godine sirijska vojska uz podršku libanskog Hezbollaha, uspjela je od brigade Farouq i Jabhat al-Nusre među kojim je bilo puno stranih boraca, ponovo preuzeti kontrolu nad gradom Qusayr, jugozapadno od Homsa. (Mortada 2013.)

U ovom kontekstu opozicione oružane islamističke grupe optužene su za upo-trebu hemijskog oružja. Vjeruje se da je glavna strana grupa za podršku sirij-skim islamistima, Jabhat al-Nusra, kako je objavljeno, u decembru 2012. godine zauzela jednu hemijsku fabriku u blizini Halepa. (Gerard Direct 2012.) Nakon toga, u martu, sirijska vlada je obavijestila UN da je gas sarin bio korišten u jednoj velikoj bici sa islamistima u mjestu Khan al-Assal, zapadno od Halepa. Sirijska novinska agencija SANA izvijestila je da su teroristi lansirali projektile

9. Fabricirane tvrdnje o hemijskom oružju: Slučaj Istočne Ghoute


121

koji su “bili napunjeni hemijskom supstancom”, a koji je usmrtio 16 lica, a 86 ih je ranjeno, kako vojnika tako i civila. Broj ubijenih kasnije se povećao na 25. (Barnard 2013.) Sirijski opservatorij za ljudska prava, izvor sa sjedištem u Velikoj Britaniji, a koji je blizak Muslimanskom bratstvu, kao i drugi antivla-dini aktivisti, potvrdio je broj žrtava, ali je insinuirao da je počinilac masakra sirijska vojska koja je koristeći ovo oružje greškom, nehotice pogodila i svoje pozicije. (Barnard 2013.) Zapadni mediji su kontratvrdnje islamista uzdigli na pijedestal vladinih izvještaja. U aprilu 2013. godine objavljeno je da je Jabhat al-Nusra došla u posjed gasa hlorin. (NTI 2013.)

Vezano za Khan al-Asal, izjava ambasadora Sirije u UN-u Bashara al-Ja’afarija, datirana od 19. marta tvrdi da su naoružane terorističke grupe ispalile grana-tu iz Kfar De’ila, mjesta u blizini Khan al-Asala (u distriktu Halepa) … gusti oblak dima onesvijestio je svakog ko se našao u blizini da ga udahne. Ovaj in-cident, kako je navedeno, rezultirao je smrću 25 osoba, a više od 110 ih je ranio, civila i vojnika, koji su potom prebačeni u bolnicu u Halepu. Narednog dana, vlada Sirije “uputila je zahtjev generalnom sekretaru UN-a pozivajući ga da for-mira specijalnu, nepristrasnu, nezavisnu misiju koja bi istražila ovaj incident”. (UNMIAUCWSAA 2013: 2-3)

Odmah nakon toga, od 21. marta pa nadalje, vlade SAD-a, Francuske i Brita-nije (koje su već tada direktno ili posredno podržavale islamističke grupe u Siriji) počele su dodavati nekoliko drugih incidenata, za koje su tvrdili da su izvedeni hemijskim oružjem. (UNMIAUCWSAA 2013: 2-6) Washington je uporno ponavljao tvrdnje kako ne postoje “nikakvi dokazi” da su pobunjenici odgovorni za upotrebu hemijskog oružja. Na taj način su pokušali odgovor-nost prebaciti na vladu Sirije. Međutim, u preliminarnoj izjavi koja datira od maja, inspektorica UN-a Carla del Ponte izjavila je da posjeduje svjedočenje žrtava o tome da su pobunjenici upotrijebili gas sarin. (BBC 2013.) Turske snage sigurnosti su zatim, u maju, kako je javljeno, pronašle kanister sa 2 kg sarina, nakon što su izvršili raciju kuća pripadnika Jabhat al-Nusre. (RT 2013.) Rusija je u junu objavila da ima dokaze da su sirijski pobunjenici sami proizvodili gas sarin. (Al Jazeera 2013.)

Uprkos nezadovoljstvu zbog istrage u vezi s masakrom u Houli prethodne go-dine, sirijska vlada je pozvala inspektore UN-a da posjete Khan al-Asal, mjesto na kojem se desio ovaj napad. Nakon što su obavljene pripreme, specijalna misi-ja UN-a konačno je stigla u Damask, 18. avgusta 2013. godine. Namjera misije bila je “istražiti navodne optužbe vezane za upotrebu hemijskog oružja u Khan al-Asalu, Saraquebu i Sheik Maqsoodu”, tri od ukupno 16 navedenih mjesta za koje se vjeruje da su u njima napadi zaista izvedeni za što postoje kredibilne osnove. Ali, “nakon tragičnih događaja od 21. avgusta 2013. godine,” generalni sekretar UN-a naredio je timu UN-a da ispita incident u Istočnoj Ghouti “kao prioritetan zadatak”. (UNMIAUCWSAA 2013:7-8) Ovaj incident preusmjerio je ranije planirane istrage. Iako nije bilo nikakve osnove da bi sirijska vlada mo-gla izvesti taj napad, nakon što je ranije uputila zahtjev UN-u da ispita druge napade, nove tvrdnje privukle su pažnju svjetske javnosti.

9.2 Incident u Istočnoj Ghouti

Glavna oružana islamistička grupa koja kontroliše ovo područje, Islamski front (Liwa al-Islam) koji finansira Saudijska Arabija, optužila je vladu za trovanje djece bojnim otrovima. Desetine fotografija ranjene i ubijene djece objavljene su u medijima i na internetu. U duhu pružanja podrške pobunjenicima, ame-rička vlada i američka organizacija Human Rights Watch za napad su odmah optužile vladu Sirije. Human Rights Watch je izjavio da su “analizirali izjave svjedoka o raketnim napadima, informacije o mogućim izvršiocima napada, i fizičke ostatke oružja koje je korišteno u tom napadu”, i zaključili da su raketni napadi izvedeni “oružanim sistemom za koje se dokumentovano zna da ga jedi-no posjeduju i koriste oružane snage sirijske vlade”. (HRW 2013.a) Isto to izja-vila je i američka administracija. Bliska veza ovo dvoje trebala bi nam ukazati da se ovdje više radi o kolaboraciji nego o potvrđivanju informacije iz drugog neovisnog izvora. Jedna grupa dobitnika Nobelove nagrade će kasnije optužiti Human Rights Watch da koristi “rotirajuća vrata” između svoje i kancelarija američke vlade. (Pérez Esquivel and Maguire 2014.)

List New York Times podržao je svojim izvještajima tvrdnje američke vlade kako “jedino snage Sirijske vlade raspolažu sredstvima za izvođenje te vrste na-pada”. (Gladstone i Chivers 2013.) List tvrdi da vektorski proračuni puta kojim su lansirane rakete ukazuju da su one morale doći iz sirijske vojne baze u Dama-sku. (Parry 2013) Međutim, istraživanja koja su urađena na Tehnološkom insti-tutu Massachussettsa – MIT, jasno su pokazala da su korištene rakete zapravo imale daleko manji domet od onog kako je navedeno ranije. NYT je nakon toga povukao svoje tvrdnje vezane za telemetriju zaključivši da neki eksperti još uvi-jek vjeruju “da postoji mogućnost da je za raketni napad odgovorna vlada Sirije”, novi dokazi “minimizirali su vrijednost dokaza i tvrdnji Obamine administra-cije u vezi sa tačkama sa kojih su lansirane rakete”. (Chivers 2013; također vidi Parry 2013.) Konačni izvještaj MIT-a zvučao je više empatično, zaključivši da rakete “nikako nisu mogle biti ispaljene na Istočnu Ghoutu iz samog središta, ili sa istočnog ruba područja koje se nalazilo pod kontrolom snaga sirijske vlade, kako je to prikazano na obavještajnoj mapi koju je 30. avgusta 2013. godine objavila američka Bijela kuća.” (Lloyd and Postol 2014.)

Dok su zapadni mediji uglavnom ponavljali optužbe koje je lansirao Washin-gton, nezavisni izvještaji su i dalje pobijali ovu verziju događaja. Novinari Dale Gavlak i Yahya Ababneh su objavili direktne intervjue koje su obavili sa “liječ-nicima, stanovnicima Ghoute, pobunjeničkim borcima i njihovim porodicama” sa područja Istočne Ghoute. Mnogi od njih vjeruju da su islamisti dobili hemij-sko oružje preko šefa saudijske obavještajne službe, princa Bandara bin Sultana, i da su oni odgovorni za ovaj napad bojnim otrovima. (Gavlak i Ababneh 2013.) Otac jednog pobunjenika rekao je kako ga je njegov sin upitao “šta mislim koje je ovo oružje koje su mi rekli da ponesem”. Njegov sin i dvanaesterica drugih pobunjenika su “ubijeni u tunelu koji je korišten za skladištenje oružja koje je nabavio jedan saudijski militant poznat po imenu Abu Ayesha”. (Gavlak i Ababneh 2013.) Jedna djevojka, pobunjenik, žalila se kako uopće nisu obučeni


123

za upravljanje hemijskim oružjem. Jedan drugi pobunjenik je rekao otprilike istu stvar. Mnogi od intervjuisanih naveli su kako plate primaju od saudijske vlade. (Gavlak i Ababneh 2013.)

Kasnije je jedna sirijska organizacija, ISTEAMS, kojom rukovodi majka Agnes Mariam, provela temeljito ispitivanje videomaterijala koji su korišteni kao do-kazi, primijetivši kako se manipulisalo tijelima gdje se vidi da su oni otrovani ili ranjeni. (ISTEAMS 2013: 32-35) Videosnimci ukazuju na umjetni tretman mjesta napada … na snimcima je očigledno da nema stvarnih porodica žrtava Istočne Ghoute... postavlja se pitanje ko su ta djeca koja su prikazana na vide-osnimcima?” (ISTEAMS 2013: 44) Kako je moguće da se na snimcima nalazi toliki broj djece, a da sa njima nema i roditelja, pitaju se autori ovog izvješta-ja? Svi izvještaji došli su sa područja koja kontrolišu pobunjenici. Medicinsko odjeljenje ovog područja tvrdi da je 10,000 ranjenih i 1,466 ubijenih, od kojih su 67 posto žene i djeca; a Lokalni koordinacioni komitet (koji je u tom mo-mentu već bio u sastavu FSA-a) izjavio je da je broj žrtava 1,188. Videosnimci pokazali su manje od 500 tijela, ali nisu svi bili mrtvi. (ISTEAMS 2013: 36-38) Još je upadljivije da tijela nisu verificirana… “Osam tijela je spaljeno. [A] preostalih 1,458 tijela, šta je sa njima? Gdje su tijela djece?” (ISTEAMS 2013: 41) Jedan pobunjenički predstavnik za medije je tvrdio kako su “tijela nabrzi-nu sahranjena u strahu da bi moglo doći do njihovog raspadanja usljed velike vrućine”. (Mroue 2013.)

Izvještaj ISTEAMS-a smatra da postoji mogućnost veze između operacije oti-manja velikog broja djece u Ballouti i Sjevernoj Latakiji, dvije sedmice prije incidenta u Istočnoj Ghouti. “Ovdje se, također, osvrćemo na listu žrtava na-pada na 11 alevitskih sela u regionu Latakije koji se dogodio 4. avgusta 2013. godine u kojem je Jabhat al-Nusra zarobila 150 žena i djece”. (ISTEAMS 2013: 43) U izvještaju se navodi da su “porodice nekih otetih žena i djece… pre-poznale svoju rodbinu na videosnimcima” i zatražili da se provede temeljita i objektivna istraga kako bi se utvrdio identitet i porijeklo djece. (ISTEAMS 2013: 44) Kasniji izvještaji su naveli da su djeca koja su oteta na sjeveru Siri-je zadržana u sjevernom gradiću Selma (Martin 2014; Mesler 2014.), a jedan navodi kako su oružane pobunjeničke grupe navodno drogirale djecu s ciljem snimanja videosnimaka, a onda taj video poslali u Istočnu Ghoutu da se otuda objavi. (Mesler 2014.) U slučaju da je ovaj navod tačan, to bi značilo da djeca uopće nisu iz Istoče Ghoute. Potkraj 2013. godine jedna organizacija advokata i pisaca iz Turske objavila je jedan opširan izvještaj koji tretira pitanje zločina nad civilima u Siriji. Poseban fokus ovog izvještaja odnosio se na odgovornost turske vlade, koja je podupirala pobunjeničke grupe. Zaključak ovog izvještaja je da su “većinu zločina” protiv sirijskih civila, uključujući i napad u Istočnoj Ghouti, izvršile snage “naoružanih pobunjenika u Siriji”. Nekoliko izvora tvrdi da je upravo grupa Liwa al-Islam koju finansira i podržava Saudijska Arabija, a kojom komanduje Zahran Alloush, odgovorna za napad hemijskim oružjem. (Peace Association and Lawyers for Justice 2013.)

Američka verzija ovog događaja doživjela je još jedan udarac u samoj Americi. Eminentni i iskusni američki novinar, veteran Seymour Hersh, intervjuisao je neke američke obavještajne agente i na osnovu toga zaključio da su tvrdnje Washingtona u vezi s dokazima fabricirane. Al- Nusra” je morala biti uzeta kao jedan od osumnjičenih strana za ovaj napad, rekao je Hersh, ali je vlada [SAD-a] dokaze odabirala onako kako se njoj sviđalo, kako bi time opravdala napade protiv Assada”. (Hersh 2013.) Predsjednik Obama naveo je kao dokaz pripreme sirijske vojske za napad hemijskim oružjem, na osnovu “priče” koja je uhvaćena na radiotalasima u vrijeme incidenta. Međutim, Hersh je naveo da u redovima američkih obavještajaca vlada “ozbiljna zabrinutost” i bijes zbog “namjerne manipulacije obavještajnim podacima”. Jedan obavještajni oficir re-kao je da napad “nije rezultat djelovanja trenutnog sirijskog režima”. (Hersh 2013.) Brifing Bijele kuće kombinovao je činjenice ustanovljene poslije inciden-ta sa informacijama od ranije. Hersh zaključuje da je Bijela kuća “glatko odba-cila raspoložive dokaze o potencijalnoj mogućnosti da je Al-Nusra mogla doći u posjed gasa sarin, te je ustrajavala [pogrešno] u tvrdnji da je taj gas mogla jedino posjedovati Assadova vojska”. (Hersh 2013.)

Specijalna misija UN-a koja se bavila istragom u vezi sa upotrebom hemijskog oružja vratila se u Siriju krajem septembra gdje je obavila ispitivanja na neko-liko lokacija, uključujući i Istočnu Ghoutu. Inspektori su odlučili razmotriti samo sedam od raspoloživih 16 izvještaja. (UNMIAUCWSAA 2013: 10) Ova misija nije ovlaštena da utvrđuje odgovornost za ovaj zločin, već samo da is-pita da li je u napadu korišteno hemijsko oružje i kakav je rezultat njegovog korištenja. Misija je u decembru objavila svoj izvještaj u kojem je potvrđena upotreba hemijskog oružja u Siriji, te kako je hemijsko oružje zaista korišteno, posebno “protiv civilnog stanovništva, uključujući djecu, i to u velikoj mjeri, na području Istočne Ghoute, predgrađa Damaska, koje se desilo 21. avgusta … u mjestu Khan al-Asal, 19. marta 2013. godine i na vojsku i civilno sta-novništvo … u Jobaru, 24. avgusta 2013. godine u relativno maloj količini i to protiv vojnika … u Saraquebu, 24. avgusta 2013. godine. Također, u malim količinama, opet protiv civila … [i] u Ashrafiji Sahnayi, 25. avgusta 2013. go-dine u malim količinama i to protiv vojnika”. (UNMIAUCWSAA 2013: 19-21) Primjećujemo da je u tri od pet slučajeva hemijsko oružje bilo upotrijebljeno protiv vojnika. Logično je zaključiti da se radilo o napadu grupa koje su se borile protiv vojske, a ne obratno. Još jedan kasniji izvještaj Vijeća za ljudska prava UN-a (februar 2014.) navodi da su hemijska oružana sredstva koja su korištena u napadu na Khan al-Assal “imala iste specifične karakteristike kao i ona upotrijebljena u Al-Ghouti”, međutim, počinioci ovog napada nisu mogli biti identificirani. (HRC 2014: 19) Raspoloživost nezavisnih dokaza koji su bili prisutni u tako velikoj mjeri nije bilo moguće lahko zanemariti: nema uop-će sumnje da je hemijsko oružje upotrijebljeno u Istočnoj Ghouti, ali su dokazi da je to učinila sirijska vojska bili fabricirani.


125

Dokazi vezani za ovaj incident koje su ponudile organizacije neovisne o sirijskoj vladi došli su iz jordanskih, turskih i američkih izvora, te od tima Ujedinjenih na-cija. Pored toga, nije neovisno verificirano za veliki broj fotografija i videosnimaka da potječu iz Istočne Ghoute. Ne postoje ni nezavisna verifikacija dokaza o iden-titetu te djece niti o tome šta im se desilo. Većina dokaza ukazuje na vjerovatnoću da se radi o još jednom incidentu “lažne zastave - false flag”, koji je smišljen kako bi se njime privukla ozbiljnija strana intervencija. Puki broj nezavisnih izvještaja koji dovode u pitanje optužbe na račun sirijske vlade za ovaj incident, kvalitativno se razlikuju od hvalisavih samoreklamiranja o vlastitim zločinima svojstvenog pobunjenicima: od dekapitacije, javnih egzekucija, detonacija kamiona bombi, minobacačkog granatiranja gradova i naselja, bombardovanja bolnica i destrukcije džamija i crkvi. Činjenica da sirijska vojska snažno negira tvrdnje o ubijanju ci-vila (postupanje prema zarobljenim pobunjenicima je sasvim drugo pitanje), dok mnogi pobunjenici svoje zločine publiciraju, jasno daje do znanja o kakvoj se ovdje pozadini radi kada su u pitanju ove kontroverze.

9.3. Fabriciranje dokaza o hemijskom oružju i nestala djeca Sirije

Nakon incidenta u Istočnoj Ghouti, islamističke grupe koje podržava niz ra-zličitih zemalja koje su neprijateljski raspoložene prema Siriji, i dalje tvrde da su hemijsko oružje upotrijebile snage sirijske vlade. Jabhat al-Nusra tvrdi da hemijski materijali koji su kod njenih pripadnika pronađeni u Turskoj “nisu namijenjeni proizvodnji gasa sarin”. (Today’s Zaman 2013.) Međutim, dokazi u obliku videosnimaka pokazali su da je Al-Nusra koristila hemijsko oružje protiv sirijskih vojnika. (Turbeville 2014.) U julu 2014. godine objavljena je in-formacija da su bačve u kojima se nalazio gas sarin otkrivene u nekim područ-jima Sirije “koje kontrolišu pobunjeničke snage”. (RT 2014.) Nakon toga, tokom 2015. godine irački Kurdi su objavili da je ISIL, druga vodeća oružana grupa bliska Al-Qaidi, također, upotrebljavala hemijsko oružje. (Solomon 2015; Ariel 2015.) Kurdski borci su zaplijenili kanistere sa hlorin gasom nakon jednog sa-moubilačkog bombaškog napada nakon kojeg ih je obuzeo osjećaj “zbunjenosti, mučnine i slabosti”. (Akbar 2015.)

Antisirijski aktivisti i nevladine organizacije porijeklom iz SAD-a poput Ava-aza, Sirijske kampanje i Bijelih kaciga ponavljale su pa čak i proširivale optuž-be, pokušavajući da izazovu, i pozivajući na uspostavljanje “zone zabranjenog leta - no fly zone” po uzoru na raniji libijski scenario (NFZ Syria 2015; White Helmets 2015.) sa jasnom namjerom da svrgnu vladu u Damasku. Već 2014. godine postalo je izvjesno da postoje veoma male šanse da će se to dogoditi. Al Jazeera je u aprilu 2014. godine ponovo optužila sirijsku vladu da je upotrijebila gas hlorin (Baker 2014.), pritom su neki anonimni aktivisti, također, optužili vladu Sirije da je u nekim napadima koristila otrovne plinove. (Mroue and Lu-cas 2015.) Naravno da ni u jednom od ova dva slučaja nisu ponuđeni nezavisno verificirani dokazi da se to stvarno desilo.

Unatoč tome, medijske mreže su kontinuirano nastavile sa objavljivanjem istih onih optužbi koje su objavljene na početku u slučaju incidenta u predgrađu Da-maska, Istočnoj Ghouti, baš kao da se radilo o neovisno verificiranim činjenica-ma, ne obazirući se uopće na postojanje dokaza koji idu u prilog suprotnom. Je-dan članak koji je objavljen u aprilu 2015. godine u britanskom listu Guardian, na primjer, tvrdio je u svom uvodnom dijelu da je vlada Sirije koristila hemijsko oružje kojim je “u avgustu 2013. godine ubijeno do 1,400 djece”. (Black 2015.) To je još jedna u nizu brojnih neodgovornih dezinformacijskih kampanja.

Namjerno prikrivanje istine u vezi sa upotrebom hemijskog oružja u potpuno-sti je skrenulo svjetsku pažnju sa kolosijeka jedne razumne diskusije na zapadu o stvarnom karakteru rata u Siriji, ali, možda je to upravo i bio cilj. Time je, pak, rečeno da razumna i objektivna diskusija o dokazima uopće ne znači ništa posebno. Pored toga, konstantna diseminacija niza fabriciranih dokaza o tome, ne samo da je pogoršala stanje u Siriji već je, također, doprinijela nastavku sirijske tragedije. Islamističke milicije neometano su nastavile svoj krvavi pir, bez ikakvog straha da će za to morati odgovarati, sve vrijeme optužujući vladu Sirije za zločine koje su sami počinili.

Izvor/izvještaj/dokaz Metoda i zaključak

Carla del Ponte (UN) Prije Istočne Ghoute: “Pobunjenici” najvjerovatnije kori-stili gas sarin u Sjevernoj Siriji.

Razni medijski izvještaji Prije Ghoute: “Pobunjenici” (Al-Nusra) uhapšeni u Tur-skoj u posjedu gasa sarin.

Sirijski pobunjenici i njihovi saradnici 1,300+ ubijenih, uključujući i djecu, od vladinih napa-da. 8 tijela javno spaljeno.

Human Rights Watch Oružje koje je korišteno posjeduje samo sirijska vlada.

New York Times Telemetrijski dokazi vezuju napade za sirijske vojne položaje (studija MIT-a primorala NYT da modificira svoje ranije tvrdnje).

Lloyd i Postol (MIT) Rakete korištene u napadu imaju kraći domet i stoga i nisu mogle biti lansirane sa položaja sirijske vojske kako je ranije tvrđeno.

Gavlak i Ababneh (MINT Press) Saudijska Arabija je snabdjela “pobunjeničke” grupe he-mijskim oružjem. Neki borci poginuli uslijed neobuče-nosti u rukovanju.

Majka Agnes / ISTEAMS Slike su manipulisane, bez društvenog konteksta, samo osam tijela sahranjeno-Ko su i gdje su djeca?

ISTEAMS, Martin, Mesler Roditelji identificirali djecu na fotografijama kao onu koja su kidnapovana u Balouti (Latakia), dvije sedmice ranije.

Seymour Hersh (LRB) Intervjuisao američke zvaničnike. Obavještajni podaci manipulisani kako bi se odgovornost za napad svalila na predsjednika Assada, korištene lažne tvrdnje.

Grupa advokata i pisaca iz Turske (PALJ)

Vjerovatnoća da je za napad odgovorna pobunjenička grupa Liwa al-Islam iza koje stoji Saudijska Arabija.

UN – decembar, 2013. Izvještaj o napadu hemijskim oružjem (HO) u Siriji

KO korišteno u Istočnoj Ghouti; tri od pet napada HO-om bilo protiv vojske ili protiv vojske i civila.

Izvještaj HRC-a februar 2014. Hemijski agensi korišteni u Khan al-Assalu “sadržavao iste karakteristike” kao i one u Istočnoj Ghouti.

Tabela 1: Incident u Istočnoj Ghouti (avgust 2013.): značajniji izvještaji


127

Još jedan ratni zločin sahranjen je fabriciranjem dokaza o hemijskom oružju i sudbini djece otete u Ballouti. Čak je i Human Rights Watch objavio informaciju o ovom zločinu (HRW 2013.b), iako taj slučaj nije povezao sa djecom za koju se tvrdi da su ranjena ili potrovana u Istočnoj Ghouti. Ovo masovno kidnapovanje djece samo je jedan u nizu slučajeva masovnog otimanja djece za koje su odgovor-ne oružane islamističke grupe. Žrtve su zadržane kao mamac za ucjenu, razmje-nu zarobljenika, ili su naprosto masakrirane budući da se radilo o djeci porodica koje su bile lojalne vladi Sirije. Što se, pak, tiče samog incidenta u Ghouti, nekoliko izvora (ISTEAMS 2013; Martin 2014; Mesler 2014.) povezuju ga sa kidnapova-njem djece u Ballouti, čija su mrtva ili drogirana tijela fotografisana i predstavljena kao žrtve napada u Istočnoj Ghouti. To znači da su njihove slike postavljene na internet u Ghouti, ali da njihova tijela tamo nisu bila u stvarnosti. Iako je jedan broj kidnapovane djece oslobođen u razmjeni zarobljenika 2014. godine, mnoga su zadržana kao taoci, u mjestu Selma. To se navodi kao razlog zbog kojeg mnoge porodice na sjeveru Sirije nisu željele javno identifikovati svoju djecu. Oni se na-daju da će na taj način lakše isposlovati oslobađanje druge djece koja su još živa. Zapadni mediji i dalje izvještavaju kako je “1,400” djece ubijeno, ne spominjući uopće njihova imena, a pouzdano se zna da je samo osmero djece sahranjeno. U magli rata majka Agnes Mariam je sve vrijeme bila u pravu kada je insistirala na objavljivanju imena i identiteta djece i drugih osoba koje su ubijene, a ne samo na ponavljanju njihovog broja, kao da se radi o igri kriketa, a ne o gnusnom zločinu. Ranije, tokom septembra 2013. godine njena organizacija ISTEAMS postavila je jedno od najvažnijih pitanja u čitavoj ovoj priči: “Postoji svjedočanstvo da je osme-ro djece sahranjeno. A šta je sa [onih] preostalih 1,458 tijela? Gdje su ona? Gdje se nalaze ta djeca?” (ISTEAMS 2013: 41)

attacks-camerons-arrogant-syria-policy

Chivers, C.J. (2013.) “New Study Refines View of Sarin Attack in Syria”, New York Times, online: http://www.nytimes.com/2013/12/29/world/middleeast/new-study-refines-view-of-sarin-attack-in-syria.html

Eva Pal (2014.) “Talk with Lilly Martin and Steven Sahiounie, part 1”, YouTube, May 10, online: https://www.youtube.com/watch?v=oc2HRk42O-w

Fisk, Robert (2012.) “Inside Daraya - how a fa-iled prisoner swap turned into a massacre”, 29 August: http://www.independent.co.uk/voices/commentators/fisk/robert-fisk-inside-daraya--how-a-failed-prisoner-swap-turned-into-a-mas-sacre-8084727.html

Gavlak, Dale and Yahya Ababneh (2013.) “Syri-ans In Ghouta Claim Saudi-Supplied Rebels Be-hind Chemical Attack”, MINT PRESS, August 29, online: http://www.mintpressnews.com/witnesses-of-gas-attack-say-saudis-supplied-re-bels-with-chemical-weapons/168135/

Gerard Direct (2012.) “Syria: jihadist al-Nusra Front seizes chemical factory near Aleppo”, 9 December, on-line: http://gerarddirect.com/2012/12/09/syria-jiha-dist-al-nusra-front-siezes-chemical-factory-in-allepo/

Gladstone, Rick and C.J Chivers (2013.) “Foren-sic Details in U.N. Report Point to Assad’s Use of Gas”, New York Times, 16 September, online: http://www.nytimes.com/2013/09/17/world/europe/syria-united-nations.html?_=0&adxnnl=1&adxnnlx=1387381766-55AjTxhu-ELAeFSCuukA7Og

Hersh, Seymour M. (2013.) “Whose Sarin?” London Review of Books, Vol. 35 No. 24, 19 De-cember, 9-12, online: http://www.lrb.co.uk/v35/n24/seymour-m-hersh/whose-sarin

Hersh, Seymour M. (2014.) “The Red Line and the Rat Line”, London Review of Books, 36:8, 17 April, pp 21-24, online: http://www.lrb.co.uk/v36/n08/seymour-m-hersh/the-red-line-and-the-rat-line

HRC (2014.) “Report of the independent inter-national commission of inquiry on the Syrian Arab Republic”, Human Rights Council, A/HRC/25/65, 12 February, online: http://www.ohchr.org/EN/HRBodies/HRC/IICISyria/Pa-ges/IndependentInternationalCommission.aspx

HRW (2013.a) “Attacks on Ghouta: Analysis of Alleged Use of Chemical Weapons in Syria”, Hu-man Rights Watch, Washington, 10 September, online: http://www.hrw.org/reports/2013/09/10/attacks-ghouta

HRW (2013.b) “You Can Still See Their Blood”, Human Rights Watch, Washington, 11 October, online: http://www.hrw.org/node/119675/

ISTEAMS (2013.) “Independent Investigation of Syria Chemical Attack Videos and Child Abducti-

ons”, 15 September, online: http://www.globalrese-arch.ca/STUDY_THE_VIDEOS_THAT_SPEAKS_ABOUT_CHEMICALS_BETA_VERSION.pdf


Malas, Nour (2013.) “As Syrian Islamists Gain, It’s Rebel Against Rebel”, Wall Street Journal, 29 may, online: http://online.wsj.com/article/SB10001424127887323975004578499100684326558.html

Martin, Lilly (2014.) in Deena Stryker “The Hidden Australia/Syria Story”, Op Ed News, 22 December, online: http://www.opednews.com/articles/The-Hidden-Australia-Syria-by-Deena-Stryker-Children_Community_Death_Gover-nment-141222-294.html

Mesler, John (2014.) “Combating the Propaganda Machine in Syria: The ‘Moderate Opposition’, the Children from Ballouta, and the Sarin Gas Attack on Eastern Ghouta”, NSNBC, 10 October, online: http://nsnbc.me/2014/10/10/combating-propaganda-machine-syria/

Mortada, Radwan (2012.) “Syria Alternatives (II): no homegrown solutions”, Al Akhbar, 13 June, online: http://english.al-akhbar.com/content/syria-alternatives-ii-no-homegrown-solutions

Mortada, Radwan (2013.) “The Battle for Qu-sayr: Decisive Victory or War of Attrition?” Al Akhbar, May 21, online: http://english.al-akhbar.com/node/15864

Mroue, Bassem (2013.) “Syrian forces bomb area of alleged chemical attack” USA Today, 22 Au-gust, online: http://www.usatoday.com/story/news/world/2013/08/22/syria-attack/2683855/

Mroue, Bassem and Ryan Lucas (2015.) “Activi-sts accuse Syrian military of deadly poison gas attack”, 17 march, online: http://news.yahoo.com/group-syrian-attacks-may-amount-war-cri-mes-074128323.html

NFZ Syria (2015.) “Call from Syria: London march 26th April”, 4 April, online: http://www.nfzsyria.org/

NTI (2013.) “Syrian militants have access to chlo-rine gas: plant owner”, 1 April, online: http://www.nti.org/gsn/article/syrian-militants-have-access-chlorine-gas-plant-owner/

Parry, Robert (2013.) “NYT Backs Off Its Syria-Sarin Analysis”, Global Research, 30 December, online: http://www.globalresearch.ca/nyt-backs-off-its-syria-sarin-analysis/5363023

Peace Association and Lawyers for Justice in Tur-key (2013.) “War Crimes Committed Against the People of Syria”, December, online: http://www.

Bilješke:

Al Akhras, Samer (2013.) Interview with this writer, Damascus, 24 December

Al Jazeera (2013.) “Syria rebels made own sarin gas, says Russia”, 10 July, online: http://www.aljazeera.com/news/middleeast/2013/07/20137920448105510.html

Anderson, Tim (2015.) “The Houla Massacre Revisited: ‘Official Truth’ in the Dirty War on Syria”, Global Research, 24 March, online: http://www.globalresearch.ca/houla-revisited-official-truth-in-the-dirty-war-on-syria/5438441

Ariel, Ben (2015.) “United States ‘concerned’ about ISIS use of chlorine gas”, Arutz Sheva, 17 March, online: http://www.israelnationalnews.com/News/News.aspx/192730#.VSJJc5MY6q4

Akbar, Jay (2015.) “More evidence emerges of ISIS using chemical weapons as Kurdish fighters seize chlorine canisters after suicide bomb attack that left them ‘dizzy, nauseous and weak’”, 15 Mar-ch, Daily Mail, online: http://www.dailymail.co.uk/news/article-2995150/More-evidence-

emerges-ISIS-using-chemical-weapons-Kurdish-fighters-seize-chlorine-canisters-suicide-bomb-attack-left-dizzy-nauseous-weak.html

Baker, Graeme (2014.) “Syrian regime accused of chlorine gas attacks”, Al Jazeera, 17 April, online: http://www.aljazeera.com/news/midd-leeast/2014/04/syrian-regime-accused-chlorine-gas-attacks-201441703230338216.html

Barnard, Anne (2013.) “Syria and Activists Tra-de Charges on Chemical Weapons”, New York Times, 19 March, online: http://www.nytimes.com/2013/03/20/world/middleeast/syria-deve-lopments.html?pagewanted=all

BBC (2013.) “UN’s Del Ponte says evidence Syria rebels ‘used sarin’”, 6 May, online: http://www.bbc.com/news/world-middle-east-22424188

Black, Ian (2015.) “Former ambassador attacks Cameron’s ‘arrogant’ Syria policy”, UK Guardi-an, 8 April, online: http://www.theguardian.com/politics/2015/apr/07/former-ambassador-


129

wpc-in.org/sites/default/files/documents/war-cri-mes-committed-againts-the-people-of-syria.pdf

RT (2013.) “Turkey finds sarin gas in homes of sus-pected Syrian Islamists – reports”, 30 may, online: http://rt.com/news/sarin-gas-turkey-al-nusra-021/

RT (2014.) “‘Abandoned’ barrels containing dead-ly sarin seized in rebel-held Syria”, 8 July, online: http://rt.com/news/171076-two-sarin-barrels-found-syria/

SANA (2011.) “Mother Agnes Merriam al-Saleeb: Nameless Gunmen Possessing Advanced Firearms Terrorize Citizens and Security in Syria”, Syrian Free Press Network, 19 November, online: http://syrianfreepress.wordpress.com/2011/11/19/mot-her-agnes-merriam-al-saleeb-nameless-gunmen-possessing-advanced-firearms-terrorize-citi-zens-and-security-in-syria/

Smith-Spark, Laura and Tom Cohen (2013.) “U.S., Russia agree to framework on Syria chemical we-apons”, CNN, 15 September, online: http://editi-on.cnn.com/2013/09/14/politics/us-syria/

Solomon, Erica (2015.) “Iraqi Kurds claim ISIS used chemical weapons”, Financial Times, 14 March, online: http://www.ft.com/cms/s/0/6e69cfca-ca78-11e4-8973-00144feab7de.html#axzz3WW8sO2k1

Turbeville, Brandon (2014.) “New video eviden-ce points to al-Nusra chemical attack against Syrian soldiers”, 5 May, Online: http://www.activistpost.com/2014/05/new-video-evidence-points-to-al-nusra.html

Stack, Liam and Hania Mourtada (2012.) “Mem-bers of Assad’s Sect Blamed in Syria Killings”, New York Times, December 12, online: http://www.nytimes.com/2012/12/13/world/middlee-ast/alawite-massacre-in-syria.html?_r=0

Thompson, Alex (2012.) “Was there a massacre in the Syrian town of Aqrab?” 14 December: http://blogs.channel4.com/alex-thomsons-view/happened-syrian-town-aqrab/3426

Today’s Zaman (2013.) “Detained al-Nusra mem-bers say chemicals not for making sarin gas”, 13 September, online: http://www.todayszaman.com/national_detained-al-nusra-members-say-chemicals-not-for-making-sarin-gas_326332.html

UN (2013.) United Nations Mission to Investiga-te Allegations of the Use of Chemical Weapons in the Syrian Arab Republic, December, online: https://unoda-web.s3.amazonaws.com/wp-con-tent/uploads/2013/12/report.pdf

UNMIAUCWSAA (2013.) “Final report”, Uni-ted Nations Mission to Investigate Allegations of the Use of Chemical Weapons in the Syrian Arab Republic, 12 December, online: https://unoda-web.s3.amazonaws.com/wp-content/uploads/2013/12/report.pdf

White Helmets (2015.) “It’s time to stop the bombs”, March, online: https://www.whitehelmets.org/

Nova verzija humanitarne intervencije, poznata kao “Odgovornost da zaštiti” (R2P), razvijena je početkom 21. stoljeća. Radi se o invenciji velikih sila, a pod njom se podrazumijeva referisanje na humanitarne posljedice oklijevanja da se u prošlosti interveniše, tako da je to postao jedan ogromni moralni argument za intervenciju u Libiji 2011. godine. Ta intervencija, zasnovana na lažima, za libijski narod značila je veliku katastrofu. Sličan scenario bio je zamišljen i po-kušan u Siriji, ali on u slučaju ove zemlje nije uspio. Spriječile su ga najviše Ru-sija i Kina, koje više nisu željele igrati igru Washingtona. Kako god ona zvučala u njenoj teoretskoj zamisli, R2P (Responsibility to Protect) u praksi je tek jedna nova alatka za lakše provođenje strane intervencije. Ona u sebi ima urođenu opasnost jer omogućuje da se pod okriljem nje pod lažnom zastavom, “false flag” operacija čine zločini od strane različitih oružanih grupa kako bi time izazvali pažnju svjetske javnosti i osigurali snažniju stranu podršku za svoje ciljeve. Ona je, također, uzrokovala podrivanje međunarodnog sistema koji je još od 1940-ih godina uspostavljen na principima suvereniteta i nemiješanja.

U nekim aspektima jako je neobično da se tako rano, nakon invazije Iraka 2003. godine na osnovu lažnog opravdanja (vidi Kramer i Michalowski 2005.), počelo raspravljati o tome na koji način bi se mogli pridobiti i svetim učiniti razlozi za ponovnu vojnu intervenciju. Radi se zaista o jednoj izvanrednoj i fascinantnoj raspravi, upravo iz razloga što se prilikom nje relativno mala pa-žnja pridaje precizno dokumentovanoj historiji korištenja lažnih razloga (false

10. ‘Odgovornost da zaštiti’ i dupla igra


131

i Ikenberry (2012.), koji su čvrsto odani ideji “hegemonističke stabilnosti”. Pre-ma ovoj sjevernoameričkoj doktrini benevolentna supersila svoju dominantnu ulogu ne iskorištava, već se ponaša u maniru samožrtvovanja kako bi osigurala “javno blagostanje i dobro” svima. (Keohane 1986.)

U svakom slučaju “liberalni imperijalizam” se ne uklapa u post- hladnoratovski dvojni svijet, koji je navodno uređen Poveljom Ujedinjenih nacija i dvojnom po-veljom ljudskih prava. Oba ova temeljna dokumenta počivaju na pravu zemalja i naroda na samoopredjeljenje. Kritički pogled, također, zahtijeva jednu ozbiljnu hi-storijsku interpretaciju pojma humanitarne intervencije i odgovornosti da zaštiti. Noam Chomsky tvrdi da te norme treba razumijevati kao historijske dijelove im-perijalne doktrine. Većina vojnih agresija, navodi Chomsky “opravdavane su povi-šenom retorikom o plemenitosti humanitarnih intervencija”. (Chomsky 2008: 48)

Sama ideja doktrine “Odgovornost da zaštiti” skrojena je u eri jasnog priznavanja samoopredjeljenja, državnog suvereniteta i, u isto vrijeme, konvencije o ratnim zločinima, zločinu protiv čovječnosti i najnovije usvojenom zločinu genocida. U tom kontekstu, a nakon masovnih ubistava u Kambodži i Ruandi, “Međunarod-na komisija o intervencijama i državnom suverenitetu iz 2001. promovisala je ideju suvereniteta kao odgovornosti”, koja je bila fokusirana na nasilje u slabim ili novonastajućim državama. Svjetski samit 2005. godine zaključio je: “Svaka država pojedinačno ima odgovornost da zaštiti svoje stanovništvo od genocida, ratnih zločina, etničkog čišćenja i zločina protiv čovječnosti … Međunarodna zajednica mora, kao što se od nje ispravno očekuje, poticati je ka toj odgovorno-sti i pomagati joj… [a] spremni smo poduzeti i kolektivnu akciju … kroz Vijeće sigurnosti … u slučaju kada se mirne metode pokažu neučinkovitim, i kad naci-onale vlade očito ne mogu zaštititi svoje stanovništvo”. (UN 2005: 138-139)

Suština ovog teksta usvojena je rezolucijom 1674, Vijeća sigurnosti UN-a slje-deće godine. (UNSC 2006; vidi također ICRtoP 2014.) Edward Luck (2009.) primjećuje da uopće ne postoji kontradikcija između ove doktrine i principa državnog suvereniteta, budući da se ovaj pojam zasniva na konvencionalnom humanitarnom pravu i “potvrđuje ideju državnog suvereniteta”. On, pak, pri-znaje određeni nivo napetosti glede striktnijeg poimanja suvereniteta, koji on naziva “vestfalskim suverenitetom”, istaknuvši kako je bojazan da bi moćne zemlje ideju R2P-a “mogle zloupotrijebiti … kako bi opravdale svoje interven-cije korištenjem sile, a koje žele poduzeti iz drugačijih pobuda, sasvim oprav-dano razumljiva”. (Luck 2009: 17)

Doktrina R2P ne mijenja sadržaj Povelje UN-a kada se tiče Međunarodnog za-kona o ljudskim pravima. Ona, međutim, privlači veću pažnju na 7. poglavlje koje se tiče prava Vijeća sigurnosti UN-a da interveniše. Ipak, R2P nije promije-nilo pravnu zabranu vojne intervencije, osim u slučaju samoodbrane, ili kako bi spriječila bilo koji napad na suverenost koji Vijeće sigurnosti smatra povredom “kolektivne sigurnosti”. Obje racionalnosti imaju za cilj odbranu međunarod-nog sistema, izgrađenog na principu integriteta nacionalnih država.

U kritičkoj analizi, prva karakteristična osobina R2P doktrine koja se primje-ćuje je to što R2P velikim silama pruža novu racionalnost koja se tiče inter-

pretexts) za vršenje intervencija. Ipak, na određen način, čini se opet logičnim jer se na taj način umiljava jednoj naivnoj društvenoj svijesti dok se pritom istovremeno otvaraju novi pravci za provođenje ambicija velikih sila. Ova “du-pla igra” miješanja lažnih izgovora, političkih ambicija i racionaliziranja javnog dobra, pripada jednoj staroj tradiciji iz davnih vremena.

Najnovija debata uglavnom se vodi u zapadnim krugovima i prvenstveno se od-nosi na promovisanje R2P-a kao “jedne nove norme običajnog međunarodnog prava”, štaviše, čak u smislu obligacionog prava. (Loiselle 2013: 317-341) Ova ra-sprava artikulisala je veliku podršku javnosti kada je riječ o zapadnom sentimentu u korist intervencije, pa čak i bez obzira na same pojedinosti koji je karakterišu. To je označilo ponavljanje ustaljenog trenda koji su formalno uspostavile kolo-nije u postkolonijalnoj eri. Pokret nesvrstanih zemalja kojem pripada 118 nacija, uglavnom bivših kolonija, s druge strane, uzdiže princip nemiješanja na osnovni princip na kojem počivaju nacionalne države. (Köchler 1982.) Kao primjer ranijih rasprava, može se principijelno uzeti spor između Sjedinjenih Američkih Država i zemalja Latinske Amerike, koji je bio predmet žustrih rasprava na svim pana-meričkim konferencijama na početku dvadesetog stoljeća na kojima je osnovni problem bilo odbijanje Washingtona da prihvati princip nemiješanja. Konačno, u toku 1933. godine SAD su priznale taj princip. (Dreier 1963: 40-41) Naravno, SAD su i dalje nastavile intervenisati u zemljama Latinske Amerike i nakon toga, ali je priznavanje tog principa ponukao ovu silu da počne tragati za novim oprav-danjima koja će joj omogućiti da opravda svoje intervencije.

Iako sam pojam humanitarne intervencije nije nepoznat jer se koristi već neko vrijeme, pristup i način na koji je razrađena teorija doktrine “Odgovornost da zaštiti” svakako je novost. Ipak, i jedno i drugo dijele istu racionalnost kojom se nastoji opravdati strana vojna intervencija u drugoj zemlji, a koja u praksi uvijek znači intervenciju velikih sila u nekoj drugoj zemlji, ali po pravilu uvijek u ime šire grupe zemalja. Prema jednom gledištu iz Sjeverne Amerike, savreme-ni oblik humanitarne intervencije vezan je za raniju praksu intervenisanja. Na primjer, Britanska imperija protiv robovlasničke prakse (zaboravljajući pritom na 16., 17., i 18. stoljeće) kao i navodni idealizam američkog intervencionizma u Špansko-američkom ratu. (Bass 2009.) Prema ovom stavu humanitarna inter-vencija se razlikovala od imperijalizma, iako joj se podjednako suprotstavljaju i realisti i ljevičari. Bass citira Johna Stuarta Milla, engleskog liberala, poznatog po svom suprotstavljanju ideji apsolutnog suvereniteta kao i fenomenu ropstva, a koji je opet bio veliki zagovornik humanitarne intervencije.

“Barbari nemaju prava koja imaju nacije, izuzev prava na takav tretman … [da bi] ih pripremili da postanu nacije … [trebamo] posredovati u njihovim sukobi-ma koji nastaju između stranih država, kako bismo zaustavili njihove tvrdogla-ve građanske ratove... i utjecati da pomognemo boljem tretmanu poraženih... [te kako bismo ukinuli] trgovinu robljem”. (Mill 1867: 252-253)

Stav Johna Stewarta Milla mogao bi se uzeti kao preteča “liberalnog imperi-jalizma” tvrde britanski naučnici (Ferguson 2004; Cooper 2002.), iako nešto drugačiji od argumenata nekih iz Sjeverne Amerike kao što su Ignatieff (2005.)


133

vencije, uključujući i nekadašnje kolonijalne sile, omogućavajući im da spriječe zločine koje su same te sile u prošlosti nasumice činile. Rafael Lemkin – polj-ski Jevrej, advokat i arhitekta koncepta “genocida” – smatrao je da su u općem smislu veoma jake države koje su bile sklone agresivnim ratovima, etničkom čišćenju i genocidu. Genocid, smatra Lemkin, nije nastao “kao rezultat ras-položenja povremenog ostrašćenog vlastodršca već je to zapravo jedan model koji se kroz historiju kontinuirano ponavlja … kao koordinirani plan različitih postupaka koji imaju za cilj destrukciju temeljnih fundamenata na kojima po-čiva život nacionalnih grupa, s ciljem uništenja tih grupa”. (Frieze 2013: 138; Lemkin 1944: 79) Žrtve genocida su zato žitelji teritorija oko čijeg vlasništva postoji rasprava i okupiranih područja, a kao počinioci genocida opisuju se otomanski Turci, Japanci, Mongoli i Španska imperija. (Frieze 2013: 80, 138, 168, 184) Bloxham, koji je, također, pisao o Armenskom genocidu, saglasan je sa Lemkinom u tome da se genocid mora razumjeti kao ishod historijskih procesa i “strukturiranih odnosa”, a ne “zlih namjera pokvarenih ljudi”. (Blox-ham 2003: 89) Ovaj zastrašujući zločin postao je logičnim ishodom projekata dominacije koji su prakticirale imperije. Svjesne te svoje historije može se sma-trati prilično odvažnim činom velikih sila da se pozovu na slučaj “imanentni veliki zločini koji prijete da se dese”, uključujući i anticipirani zločin genocida, kao opravdanje za intervenciju. Ne postoji državna struktura ili organizacija koja je ikad počinila masovne zločine u omjeru u kojem su to učinile imperije, koje su same po sebi, u samoj svojoj biti intervencionističke.

Duboko svjesni kolonijalnog naslijeđa, ropstva i genocida, lideri Pokreta ne-svrstanih zemalja, koji gotovo u cijelosti čine bivše kolonije, čvrsto su stali u odbranu principa nemiješanja. (e.g. Lage 2006.) Od samog početka sukoba u Siriji većina ovih zemalja odbacila je ideju intervencije velikih sila iz huma-nitarnih razloga, smatrajući doktrinu R2P nekom vrstom “Trojanskog konja” koji je kreiran kako bi se lakše provela promjena režima. (Mendiluza 2014.) Druga zanimljiva osobenost koju primjećujemo kod R2P doktrine je da glavna pogonska snaga koja je pokreće dolazi sa liberalnog krila zapadnog političkog spektra. Ovo je jedna novina po kojoj se ova doktrina razlikuje od prethodnih podjela koje su nikle u okviru zapadne politike i velikih sila oko američke inva-zije na Irak 2003. godine, ali u skladu sa argumentom koji navodi Bass (2009.) koji postulira da humanitarna intervencija svoje duboke korijene ima u libe-ralnoj tradiciji, u suprotnosti je sa tradicijom realizma koja stoji na suprotnom polu hegemonističke kulture. U sedmom poglavlju smo objasnili kako je Holly Burkhalter, bivša direktorica Human Rights Watcha, američkom Ministarstvu vanjskih poslova dodijelila široku ulogu, opravdavajući vojnu intervenciju, na-vodno u preventivnom smislu, kako bi se spriječili teški zločini. Američke voj-ne strukture pak, znatno su opreznije, naglašavajući potrebu snažne korelacije vojne intervencije i zaštite američkih nacionalnih interesa. (CFR 2000.)

Intervencija u Libiji 2011. godine u velikoj se mjeri oslanjala na argumente sadr-žane u R2P doktrini, ali su snage NATO saveza prekoračile dopuštenja UNSC-ovog mandata koji se odnosi na “zonu zabrane leta”. (vidi RT 2011) NATO-ove zračne i kopnene snage bile su efikasne u uništavanju vlade Muammara al-Gad-

dafija i rasturanja libijske države. Bivša članica američkog Kongresa Cynthia McKinney (2012: 12-13) istaknula je kako su sve tri zemlje, Irak, Libija i Sirija “stari prosovjetski režimi” koje zvaničnici američkog Pentagona još od deve-desetih godina nastoje “počistiti”. Taj plan je postao sve bliži nakon američke invazije na Afganistan i Irak. Kao izgovor za rušenje libijske vlade navedeni su navodni zločini protiv civilnog stanovništva. Pred samu oružanu pobunu, u stilu Al-Qaide u istočnom dijelu Libije, Graham Cronogue (2012.), pozivajući se na britanski list Guardian, vodećeg agitatora humanitarne intervencije, tvrdio je kako su “stotine civila” ubijene za vrijeme protesta. Amnesty International (2011: 8), također, je podržao tvrdnje o “ubistvima, otmicama, i mučenjima”.

Ipak, većina spomenutih izvještaja bila je obilježena sukobom interesa. Ključni izvor na koji su se oslanjale spomenute organizacije kada je riječ o navodnom zlo-stavljanju koje je vršila vlada Libije, Sliman Bouchuiguir, svoje je optužbe temeljio direktno na izjavama koje je dobio iz opozicionih političkih snaga. (Nazemroaya 2012: 132-134) On je kasnije i sam priznao da je u to vrijeme bilo nemoguće veri-ficirati informacije koje je on prezentirao, a koje su se odnosile na ubistva civila. (Teil 2011.) Nakon što je Gaddafi ubijen, a njegova vlada svrgnuta, šefica fran-cuskog ogranka Amnesty Internationala, Genevieve Garrigos je priznala da su ranije tvrdnje o tome kako je Gaddafi koristio “afričke plaćenike” za masakriranje Libijaca “obične glasine koje su širili mediji”. (u Truth Syria 2012.) Preko Atlantika, direktor američkog Amnesty Internationala, Suzanne Nossel, direktno je na tu poziciju regrutovana sa radnog mjesta u američkom State Departmentu, gdje je radila na planiranju američke politike prema Rusiji, Iranu, Libiji i Siriji. (Teil 2012: 146; Wright i Rowley 2012; Cartalucci 2012) Država Qatar pomogla je u snabdi-jevanju oružjem libijskih islamista kao i u širenju propagande posredstvom svoje medijske mreže Al Jazeera. (Fitrakis in McKinney 2012: 22) Vlada SAD-a, preko svoje Nacionalne zadužbine za demokraciju NED, finansirala je nekoliko NVO-a u Libiji, koji su, također, doprinijeli agitiranju i prizivanju humanitarne interven-cije. (Nazemroaya 2012: 147) Sukobi interesa u slučaju libijske rasprave o ulozi R2P-a su zastrašujući. Procjene o ljudskim gubicima, koje su se oslanjale na sje-vernoameričke izvore, govore o tome da je deseterostruko puta više ljudi ubijeno nakon vojne intervencije NATO snaga nego prije nje. Četiri godine kasnije, nakon te intervencije, Libija se i dalje nalazi u katastrofalnoj situaciji. (Kuperman 2015.)

Široko nezadovoljstvo eruptiralo je u okviru akademske zajednice, nakon što je Li-bija predstavljena kao model na kojem je uspješno testirana R2P doktrina. Dunne i Gelber navode da argumenti koji su korišteni za opravdanje intervencije u Libiji zapravo narušavaju ideju R2P “norme”, kada je NATO odstupio od ograničenja “no fly zone” do promjene režima iznevjerivši povjerenje UN-a i demonstriravši pristrasnost kada je riječ o duhu povjerenja u kojem je intervencija omogućena. (Dunne and Gelber 2014: 327-328) Brown se složio, izjavivši kako je libijska in-tervencija demonstrirana na prethodno sugerisana “apolitična priroda” doktrine o odgovornosti da se mora zaštititi civilno stanovništvo, “predstavlja slabost, a ne snagu... pretpostaviti da je politiku moguće potisnuti iz ukupnog rezona, zapra-vo je širenje iluzije i na taj način vodi ka razočarenju i obeshrabrivanju”. (Brown 2013: 424-425) Čak i u zapadnim krugovima, nakon Libije, ova doktrina izgubila


135

je svoj intelektualni sjaj. Historijsko naslijeđe nam može pomoći da ovu kriti-ku razvijemo, uz razumijevanje R2P doktrine kao jedne “dozvoljavajuće norme” (Steele i Heinze 2014: 88, 109), jedan korak dalje. Oba argumenta, onaj humani-tarne intervencije i R2P doktrine, moraju se u propitivačkom duhu podvrgnuti etabliranim principima nužnog izbjegavanja sukoba interesa i davanja prednosti zadovoljavajuće detaljnim i prilično neovisnim dokazima glede razloga njene upotrebe. Nadalje, ovi argumenti na najbolji način mogli bi se temeljiti na dugoj historiji imperijalnih intervencija. To se odnosi na sve takve sukobe, uključujući i pristrasne tvrdnje o masakrima civila u Siriji. Fabriciranje dokaza kojim bi se potkrijepile jednostrane tvrdnje o zločinima, dokumentovane su u ovoj knjizi, u osmom i devetom poglavlju. Bez te vrste principijelnog ispitivanja čitava rasprava bi mogla postati žrtvom lažnih motiva duple igre, koji predstavljaju historijsku taktiku koju su velike sile kroz historiju dovele do perfekcije.

Tokom 2014. godine došlo je do promjene glavne racionalnosti temeljem koje se zagovarala potreba zapadne intervencije u Siriji. Ta racionalnost pomjerena je zbog razloga koji su se temeljili na principima R2P doktrine ka novoj doktrini “zaštitničke intervencije – protective intervention”, u ime suzbijanja terorizma na globalnom nivou. Ovaj argument totalno gazi principe međunarodnog prava, de-monstrirajući nemar prema pravima drugih zemalja i njihovih naroda. U Siriji, ovaj novi argument sadrži i neke bizarne tvrdnje o tome kako Washington naoru-žava jednu grupu islamista da ratuju protiv druge slične, još ekstremnije grupe. I humanitarna intervencija i ona druga, bolje precizirana R2P doktrina, podjednako sadrže visoki rizik pogoršanja situacije i mogle bi potaknuti na činjenje zločina u još većem omjeru kao što je dokazano na primjeru “false flag” masakra u Siriji. Kada vanjske sile podržavaju svoje favorizirane proksi formacije na terenu protiv nacionalne države, u tom slučaju postoji velika mogućnost ohrabrivanja tih mi-licija da, bez bojazni da će za to morati odgovarati, izvrše teške zločine, ili pak manipulacijom vlastitih zločina u datom kontekstu, okrive drugu stranu, u ovom slučaju “režim”, u nadi da bi to moglo izazvati značajniju vojnu pomoć njenih stranih sponzora. Taj doprinos pogoršanju nasilja u potpunosti opravdava široko rasprostranjeno insistiranje na poštivanju principa neintervencionizma.

Bass, Gary J. (2008.) Freedom’s Battle: the origins of humanitarian intervention, Vintage Books, New York

Bloxham, Donald (2003.) “The Armenian Geno-cide of 1915.-1916: cumulative radicalization and the development of a destruction policy”, Past and Present, No 181, November, 189

Brown, Chris (2013.) “The Anti-Political theory of Responsibility to Protect”, Global Responsibi-lity to Protect, Vol 5, Issue 4, 423-442

Cartalucci, Tony (2012.) “Amnesty International is US State Department propaganda”, Global re-search, 22 August, online: http://www.globalre-search.ca/amnesty-international-is-us-state-de-partment-propaganda/32444

CFR (2000.) Humanitarian Intervention: crafting a workable doctrine, A Council Policy Initiative, Council on Foreign Relations, Washington

Chomsky, Noam (2008.) “Humanitarian Imperiali-sm: The New Doctrine of Imperial Right”, Mont-

Bilješke:

hly Review, Vol 60, No 4, September, online: http://monthlyreview.org/2008/09/01/humanitarian-im-perialism-the-new-doctrine-of-imperial-right/

Cooper, Robert (2002.) “The new liberal impe-rialism”, The Guardian, 7 April, online: http://www.theguardian.com/world/2002/apr/07/1

Cronogue, Graham (2012.) “Responsibility to Protect: Syria, the Law, Politics and Future of Humanitarian Intervention Post-Libya”, Journal of International Humanitarian Legal Studies, Vo-lume 3 issue 1, 124-159

Dreier, John (1963.) “The Organization of Ame-rican States and United States Policy”, Internati-onal Organization 17, no. 1, 40–41.

Dunne, Tim and Katherine Gelber (2014.) “Ar-guing Matters: The responsibility to protect and the Case of Libya”, Global Responsibility to Pro-tect, 6, 326-349

Ferguson, (2004.) Colossus: “The Rise and Fall of the American Empire”, Penguin, London

Frieze, Donna-Lee (Ed) (2013.) “Totally Unoffi-cial: the autobiography of Raphael Lemkin”, Yale University Press, New Haven

ICRtoP (2014.) “International Coalition for the Responsibility to Protect”, World Federalist Mo-vement, New York, online: http://www.respon-sibilitytoprotect.org/

Ignatieff, Michael (2005.) “American Exceptiona-lism and Human Rights”, Princeton University Press, New Jersey

Ikenberry, G. John (2012.) “Liberal Leviathan: The Origins, Crisis, and Transformation of the American World Order”, Princeton University Press, New Jersey

Keohane, Robert O. (1986.) “Neorealism and Its Critics”, Colombia University, New York

Köchler, Hans (Ed) (1982.) “Principles of Non-alignment: The Non-aligned Countries in the Eighties - Results and Perspectives”, Third World Centre, London

Kramer, Ronald C. and Raymond J. Michalowski (2005.) “War, Aggression and State Crime: A Cri-minological Analysis of the Invasion and Occu-pation of Iraq”, British Journal of Criminology, July, 45:4, 446-469

Kuperman, Alan J. (2015.) “Obama’s Libya De-bacle”, Foreign Affairs, March-April, online: https://www.foreignaffairs.com/articles/li-bya/2015-02-16/obamas-libya-debacle

Lage, Carlos (2006.) Discurso del Vicepresidente del Consejo de Estado de la República de Cuba Carlos Lage Dávila, en la Inauguración de la Re-unión de Cancilleres del Movimiento de Países No Alineados, Granma, 18 September, online:

http://www.granma.cu/granmad/secciones/noal-14/noti-noal/n060.html

Lemkin, Raphael (1944.) Axis Rule in Occupied Europe, Carnegie Endowment for International Peace, Division of International Law, Washington

Loiselle, Marie-Eve (2013.) “The Normative Sta-tus of the Responsibility to Protect After Libya”, Global Responsibility to Protect, Vol 5, Issue 3, 317-341

Luck, Edward C. (2009.) “Sovereignty, Choice, and the Responsibility to Protect”, Global Res-ponsibility to Protect 1, pp. 10–21

McKinney, Cynthia (2012.) The Illegal war on Libya, Clarity Press, Atlanta GA

Mendiluza, Waldo (2014.) “Debate sobre Siria en ONU, el tema humanitario como Caballo de Troya”, Avanzada, 16 February, online: http://avanzada.reduc.edu.cu/index.php/especial-siria/7088-deba-te-sobre-siria-en-onu-el-tema-humanitario-como-caballo-de-troya

Mill, John Stuart (1874.) “On the Treatment of Barbarous Nations”, in Dissertations and Discu-ssions: Political, Philosophical, and Historical, Vol 3, Longmans, Green, Reader and Dyer, London

Nazemroaya, Mahdi Daerius (2012.) “The Big Lie and Libya”, in Cynthia McKinney (2012.) The Illegal war on Libya, Clarity Press, Atlanta GA, 127-139

RT (2011.) “Russia accuses NATO of going beyond UN resolution on Libya”, April 17, online: http://rt.com/news/russia-nato-un-resolution-libya/

Steele, Brent J, and Eric A. Heinze (2014.) “Norms of Intervention, R2P and Libya”, Global Respon-sibility to Protect, Vol 6, 88-112

Teil, Julian (2011.) “Lies behind the ‘Humanitari-an War’ in Libya: There is no evidence! (Part 1), NATO Crimes In Libya”, YouTube, Interview with Soliman Bouchuiguir, October 15, online: https://www.youtube.com/watch?v=j4evwAMIh4Y

Truth Syria (2012.) “The Gaddafi Mercenaries and the Division of Africa”, YouTube, Interview with Genevieve Garrigos (Amnesty Internati-onal France), 4 February, online: https://www.youtube.com/watch?v=1WFknaEKdOM

UN (2005.) 2005 World Summit Outcome, 60/1, 24 October, online: http://www.un.org/wome-nwatch/ods/A-RES-60-1-E.pdf

UNSC (2006.) Resolution 1674, online: http://www.securitycouncilreport.org/atf/cf/%7B65BFCF9B-6D27-4E9C-8CD3-CF6E4FF96FF9%7D/Civili-ans%20SRES1674.pdf

Wright, Ann and Coleen Rowley (2012.) “Amnesty’s Shilling for US Wars”, Consortium News, June 18, online: https://consortiumnews.com/2012/06/18/amnestys-shilling-for-us-wars/


137

sija je pod tim podrazumijevala napade na paravojne klinike i zdravstvene centre koji se nalaze pod kontrolom naoružanih grupa. Oružane snage Sirije su, naravno, bombardovale neke bolnice, poput SKT bolnice u Al- Hudau u istočnom Halepu (OHCHR 2013.), nakon što je ova ustanova pala u ruke i pod okupaciju oružanih grupa. Nema sumnje da vlada Sirije odbija dozvoliti terorističkim grupama da upravljaju bolnicama u Siriji, ali postoje ozbiljne sumnje u tvrdnje da to predstav-lja kršenje humanitarnog prava. Vlada Sirije na ove optužbe odgovara da ranjeni pripadnici oružanih grupa mogu dobiti zdravstveni tretman u bolnicama kojim upravlja vlada. To ne predstavlja negaciju pružanja zdravstvenih usluga. Međutim, Komisija UN-a govori o “opozicionim” grupama, a ne nezakonitim oružanim gru-pama, na taj način stvarajući konfuziju. Međunarodno humanitarno pravo ima određene praznine u ovoj oblasti, ali vrijedi spomenuti da američki zakon postupa daleko rigoroznije nego što je to praksa sirijske vlade, jer sprečava pružanje “medi-cinske” pomoći terorističkim organizacijama. (Lewis, Modirzadeh i Blum 2015.) Teško je zamisliti bilo koju državu koja bi dozvolila antivladinim oružanim gru-pama da preuzmu kontrolu i upravljaju javnim bolnicama.

Ponekad se čini da bolnice postaju centrima samog rata. UN je izvijestio da su pripadnici Farouq brigade “napali jednu nacionalnu bolnicu u Jurat al-Shayya-hu [Homs] … [i] nakon nekoliko dana” pružanja otpora vladinih snaga, brigada Al-Farouk preuzela je kontrolu nad ovom bolnicom. U tom poduhvatu ova Bri-gada nije uopće vodila računa da izbjegne civilne žrtve ili pak da zaštiti bolesne i ranjene u vrijeme tog napada. Na to su vladine snage odgovorile zračnim na-padima, koji su skoro uništili tu bolnicu 17. aprila”. (OHCHR 2013: 4) Štaviše, mnogo je češća praksa nego što to nije slučaj da agencije UN-a izvještavaju o određenim slučajevima na osnovu izvora koje im dostavljaju centri bliski za-padnoj politici tako da se radi o antisirijskim izvorima.

Ima slučajeva kada oružane grupe snimaju vlastito uništavanje bolnica, pritom se žaleći kako se u njima pruža zdravstveni tretman borcima sirijske vojske ili pod izgovorom da su one pale u ruke sirijske vojske. U prilici smo bili čuti kako pripadnici brigade Al-Farouq (FSA) uzvikuju tekbire Allahu ekber u mo-mentu kada dižu u zrak jednu javnu bolnicu u Qusayru, u toku 2012. godine. (0xTRX007 2012.) Kazali su kako je: “Al-Farouq demolirao nacionalnu bolni-cu koja je ranije služila narodu, a sada se koristi samo za liječenje Assadovih snaga”. (Telegraph 2012.) Polovinom do sredine 2013. godine još jedna grupa u sastavu FSA-a, bez upozorenja je, napala nacionalnu bolnicu u Daraau. Jedan islamista izjavio je da je njegova grupa vjerovala da se “u bolnici nalazi oko 50 pacijenata, ali da su svi oni odani vladi Sirije”. (OHCHR 2013: 4)

O napadu na bolnicu Al-Kindi u Halepu, izvještavano je na razne načine. BBC je kao naslov objavio: “Sirijski pobunjenici povratili strateški važnu bolnicu u Halepu”. U uvodnim vijestima rečeno je “masivna samoubilačka operacija ka-miona bombe uspjela je preuzeti strateški važnu, iako razorenu bolnicu, koju su okupirali Assadovi lojalisti”. (BBC 2013.) Dizanje u zrak jedne kompletne zgrade čudan je način koji se može okarakterisati kao ponovno “preuzimanje” jedne bolnice. Bolnica Al-Kindi smatra se neupotrebljivom zgradom i prema

Zdravstveni sistem Sirije uništen je ratom i oslabljen zapadnim ekonomskim sankcijama, a krivica za to polemizirana je kao i svi drugi aspekti sukoba. U decembru 2013. sirijski ministar zdravlja u to vrijeme, dr. Sa’ad al-Nayef, izja-vio je u razgovoru sa australijskom delegacijom solidarnosti koja je boravila u posjeti Siriji, čiji sam i sam bio član, da su teroristi koje podržavaju strane sile, nedavno detonirali dva kamiona bombe u krugu bolnice Al-Kindi u Halepu, potpuno razorivši bolnicu u kojoj su ubili kompletno zdravstveno osoblje koje se u tom trenutku nalazilo u bolnici.

Pokazao nam je videosnimak FSA (Farouq brigade) koja je izvršila napad na Nacionalnu bolnicu u Homsu 6. aprila 2012. godine i drugi koji je oštetio Na-cionalnu bolnicu Al-Salamiyeh u gradu (Hama) nakon napada koji je izvršen 21. januara 2013. godine i treći video na kojem se vide oštećenja Al-Zahrway bolnice u (Damasku) nakon još jednog terorističkog napada koji je izvršen 5. maja 2013. godine. Delegaciji je ponudio i detalje napada od 26. novembra 2013. godine na bolnicu Deir-Ateya u ruralnim dijelovima u okolini Damaska gdje je 11 članova medicinskog osoblja (dva anesteziologa, tri stalna liječnika, četiri medicinske sestre i dva vozača) izbodeno nasmrt.

Dr. Al-Nayef nam je rekao da je, od početka krize, u martu 2011. godine 67 od ukupno 94 državne bolnice napadnute i pretrpjele oštećenja. Od toga 41 bolnica je izvan upotrebe. 174 zdravstvena radnika su ubijena, 127 ih je ranjeno, a 33 su kidnapovana. Pored toga, 1921 primarna doma zdravlja su, također, oštećeni, a 678 sličnih centara su izvan upotrebe. Izgubljena su 421 ambulantna kola ili su onesposobljena, 197 pomoćnih vozila su oštećena, a 169 potpuno izvan upo-trebe. (A- Nayef 2013.) Ovakav nivo destrukcije ukazuje na to da su naoružane grupe koje finansira Zapad, odlučne da unište kompletnu jednu funkcioniraju-ću državu, uopće ne vodeći računa da pridobiju podršku naroda te zemlje.

Međutim, ako pročitamo novinske izvještaje koje lansiraju oni koji podržavaju oružane grupe u Siriji, pomislit ćemo kako je sirijska vlada sve vrijeme sistematski uništavala svoj vlastiti zdravstveni sistem. Manje od dvije sedmice nakon našeg susreta sa ministrom zdravlja, magazine Time objavio je jednu priču o krizi zdrav-stva u Siriji, pokušavajući privući pažnju na navodni napad sirijske avijacije na bolnicu Dar al-Shifa u Halepu, godinu dana ranije, i na taj način demoralizirala liječnike koji su odlučili napustiti zemlju. (Baker 2014.) Komisija UN-a za Siriju objavila je svoj izvještaj u oktobru 2013. godine, okrivljujući obje strane u sukobu za napade na bolnice, i posebno optužujući vladu za “diskriminatorno negiranje prava na zdravstvene usluge kao sredstvo za vođenje rata”. (OHCHR 2013.) Komi-

11. Zdravstvo i sankcije


139

jednom nepotvrđenom izvještaju, u tom je napadu poginulo 35 pobunjenika. (BBC 2013.) Potrebno je ovu storiju protumačiti. Ti pobunjenici većinom su bili teroristi i strani državljani koji su pripadali Jabhat al-Nusri, ogranku Al-Qaide u Siriji, i njihovih saveznika u FSA-u. Assadovi lojalisti bilo je osoblje jedne ve-like bolnice, koju je osiguravala sirijska vojska. Dr. Malek Ali, sirijski ministar visokog obrazovanja kazao je da je bolnica Al-Kindi bila univerzitetska bolnica kojom je, također, upravljalo njegovo ministarstvo. (Anderson 2013.)

Grupa Liječnici za ljudska prava optužila je vladine snage za “90% od ukupno 150 napada na bolnice” (PHR 2014.), ali pošto je među tih 90 posto i bolnica Al-Kindi kompletan kredibilitet ove organizacije je jako loš. Postoji veliki broj videomaterijala na internetu koji može poslužiti kao dokaz da islamisti uni-štavaju bolnicu Al-Kindi. Smatra se da je oko četiri stotine antivladinih boraca ubijeno u borbi za kontrolu ove bolnice, ali su je islamisti na kraju ipak minirali da bi za to potom lažno optužili vladu, izjavivši: “Režim je odgovoran za de-strukciju bolnice jer ju je pretvorio u vojnu bazu”. (Dayoub 2013.)

Sukob je, također, imao veliki utjecaj na lokalnu produkciju lijekova i medi-cinske opreme. Prije početka krize Sirija je bila 90% samodostatna u pogledu farmaceutske opreme, i to uglavnom u privatnom sektoru u kome je radilo oko 30,000 radnika. Sirija je, također, bila jedan od važnih izvoznika lijekova. Međutim, njen proizvodni kapacitet je 2013. godine drastično smanjen. Tri če-tvrtine tvornica je zatvoreno, samo u Halepu njih 20, usljed oštećenja ili straha od bombardovanja, zbog artiljerijskih napada, “krađe i pljačke … [od strane] naoružanih bandi”. (Hamada 2013.)

Povrh svega toga, ekonomske i trgovačke sankcije koje su uvele SAD i EU naru-šile su sirijski sistem zdravstva općenito, posebno javno zdravstvo. SAD su na-metnule najoštrije sankcije protiv Sirije. (OFAC 2013.) Najnovije sankcije stupile su na snagu 2004. godine kada je administracija predsjednika Georga W. Busha odlučila Siriju optužiti da “podriva američke i međunarodne napore stabilizacije Iraka”. Nakon toga, 2011. godine Obamina administracije je donijela admini-strativnu uredbu “kao odgovor na kontinuirano nasilje i kršenje ljudskih prava u Siriji”. Dekret donesen u avgustu 2011. godine zabranjuje državljanima SAD-a (ovo uključuje i kompanije sa 10 posto ili više američkih dionica) da “ulažu nove investicije, prodaju bilo kakvih usluga Siriji, uvoz sirijskih petrohemijskih pro-izvoda i bilo koju vrstu transakcije ili bilo kakve finansijske veze sa Sirijom”. Nakon ove široke zabrane, Washington je odobrio neka izuzeća i generičke li-cence. (OFAC 2013.) Ta provizija čini se da je dizajnirana kao pravna osnova za doturanje pomoći naoružanim grupama u Siriji, sektaškim pobunjenicima.

Odraz američkih sankcija ima još teže posljedice nakon sankcija koje je Siriji uvela Evropska Unija, koje su detaljno sadržane u jednom opširnom dokumen-tu (EU 2015.) koji, također, uključuje mjere Unije prema više od 30 drugih ze-malja. Sankcije EU-a u svom su pristupu općenito selektivnije, jer one sadrže listu proizvoda i usluga koje su zabranjene. EU nameće zabranu trgovine oruž-jem, telekomunikacijske opreme, nafte i plina, sirijske valute, zlata, dijamanata i drugih plemenitih metala, također zabranjuje finansijske transakcije, kredite,

osiguravajuće usluge, pristup aerodromima za “određene letove” i “određene osobe” kao i zamrzavanje imovine za “određene osobe, kompanije i tijela”. (EU 2015.) Sankcije EU-a su usložnjene činjenicom što mnoge njene pojedinačne države članice imaju svoje vlastite mjere koje se razlikuju od onih EU-e. Ipak, čini se da postoje neke praznine koje omogućuju slanje neke vrste pomoći. Au-stralijske sankcije bliže su evropskom pristupu jer precizno spominju sankcio-nisanu robu nad kojom je primijenjena zabrana. (DFAT 2015.)

Utjecaj sankcija na sirijski zdravstveni sistem detaljno je objašnjen u jednom akademskom radu koji je objavljen 2012. godine, a koji ovo pitanje obrazlaže u kontekstu nekih značajnih ostvarenja, koja su postignuta prije krize. Sirija je ostvarila impresivan uspjeh u javnom zdravstvu od 1970. godine do početka krize što je posebno zanimljivo s obzirom na jako nizak stepen ličnih doho-daka. Dobro integrisano i pretežno javno zdravstvo bilo je dobro razvijeno i polučivalo je pozitivne rezultate. U periodu između 1970. i 2010. godine smrt-nost beba se smanjila sa 132 na 14, smrtnost majki sa 482 na 45. (Sen, Al-Fa-isal i Al-Saleh 2012: 2) Međutim, ekonomske sankcije drastično su smanjile vrijednost sirijske funte što je uzrokovalo brzi rast cijena osnovnih namirnica i goriva. Spomenuta studija ukazuje na tri oblika kroz koja su sankcije imale ka-tastrofalan utjecaj na sirijski zdravstveni sistem. Prvo, cijene mnogih bazičnih prehrambenih i potrošačkih proizvoda (poput mlijeka, plina, riže i paradajza) utrostručena je tokom prve godine sankcija, kako su prihodi smanjeni, što je ove nutricijske proizvode učinilo nedostupnim mnogim građanima. Nutricij-ski deficit teško se odrazio posebno na majke i novorođenčad. Drugo, cijene lijekova za neprenosive bolesti su drastično porasle. Sankcije su blokirale “uvoz esencijalnih medicinskih proizvoda, uključujući i lijekove za tretman kancero-genih bolesti, dijabetesa i srčanih oboljenja”. Mnoge izbjeglice bile su prisiljene napustiti zemlju, kako bi osigurale medicinski tretman. Treće, prekidi u snab-dijevanju električnom energijom u skoro svim dijelovima Sirije (što je često prouzrokovano napadima oružanih grupa na trafostanice i dalekovode) dodat-no izlažu riziku ranjivije kategorije stanovništva, posebno u vrijeme hladnog zimskog perioda ili pak za vrijeme žestokih ljetnih vrućina, kada je grijanje ili hlađenje najpotrebnije. (Sen, Al-Faisal i Al-Saleh 2012: 3-4)

Unatoč ovim velikim izazovima, zdravstvene usluge u Siriji i dalje su pretežno besplatne, što omogućuje desetine miliona besplatnih konsultacija godišnje. Svjet-ska zdravstvena organizacija - WHO sarađuje sa sirijskom vladom, sa sirijskim arapskim Crvenim polumjesecom kojim upravlja država i provincijskim guver-nerima, kako bi im pomogla da koliko-toliko održe zdravstvene usluge aktivnim. Na primjer, krajem oktobra 2015. godine guverner pokrajine Daraa, Mohammad Khaled al-Hannous, susreo se sa predstavnicom WHO-a Elizabetom Hof, s ciljem planiranja podrške zdravstvenim programima u ovoj ratom razorenoj provinciji. (SANA 2015.a) Kuba, međunarodni partner koji raspolaže snažnim kapaciteti-ma u domenu zdravstva i medicinske nauke, pomaže Siriji da rekonstruiše svoj zdravstveni sistem, te farmaceutski i biološki sektor. Sirijski ministar zdravlja je 2014. godine Kubi predao listu neophodnih proizvoda nakon čega je ova karipska država već dopremila opremu poput aparata za dijalizu i velikog broja lijekova.


141

(Ismael 2014.) Kina, je također, počela sirijskoj vladi dostavljati lijekove i medicin-sku opremu. (SANA 2015.b) Neke zemlje koje su Siriji uvele sankcije licemjerno dozvoljavaju određeni nivo pružanja pomoći koja uglavnom završava u dijelovi-ma Sirije koje kontrolišu islamistički pobunjenici. Treba podsjetiti da je ogromna šteta učinjena narodu Iraka u vrijeme devedesetih godina, kada je mortalitet djece udvostručen usljed pritiska sankcija nametnutih ovoj zemlji. (Alwan 2004: 22) Ove okrutne mjere morale bi biti uklonjene što prije.

Alwan, Ala’din (2004.) “Health in Iraq: the cu-rrent situation, our vision for the future and areas of work”, Ministry of Health, Baghdad, December, online: http://www.who.int/hac/crises/irq/background/Iraq_Health_in_Iraq_se-cond_edition.pdf.

Anderson, Tim (2013.) “Syria’s hospitals targeted by NATO-backed armed groups”, Oriental Revi-ew, 26 December, online: http://orientalreview.org/2013/12/26/syrias-hospitals-targeted-by-na-to-backed-armed-groups/

Baker, Aryn (2014.) “Syria’s Health Crisis Spi-rals As Doctors Flee”, Time, 4 February, online: http://time.com/3968/syrias-health-crisis-spi-rals-as-doctors-flee/

BBC (2013.) “Syria rebels take back strategic hospi-tal in Aleppo”, 21 December, online: http://www.bbc.com/news/world-middle-east-25479725

Dayoub, Bassel (2013.) “Suicide Bombing Leaves Historic Aleppo Hospital in Ruins”, Al Akhbar, 24 December, online: http://english.al-akhbar.com/node/18016

DFAT (2015.) “Sanctions Regimes: Syria”, De-partment of Foreign Affairs and Trade, online: http://dfat.gov.au/international-relations/securi-ty/sanctions/sanctions-regimes/pages/syria.aspx

EU (2015.) “Restrictive measures (sanctions) in force”, European Union, updated to 30.09.2015, online: http://eeas.europa.eu/cfsp/sanctions/docs/measures_en.pdf

Hamada, Abdullah (2013.) “The Syrian Crisis: repercussions of the pharmaceutical industry”, Syrian Economic Forum, online: http://www.syrianef.org/En/the-syrian-crisis-repercussions-for-the-pharmaceutical-industry/

Ismael, M. (2014.) “Syria, Cuba discuss health cooperation, Health Ministry receives 100 dial-ysis devices”, SANA, 2 July, online: http://sana.sy/en/?p=5215

Lewis, Dustin; Naz Modirzadeh, Gabriella Blum (2015.) “Medical Care in Armed Conflict: IHL and State Responses to Terrorism”, Lawfare, 8 September, online: https://www.lawfareblog.

com/medical-care-armed-conflict-ihl-and-state-responses-terrorism

Nayef al, Sa’ad (2013.) Presentation to Australian Delegation in Solidarity with Syria, Damascus, 22 December (Dr al-Nayef was, at that time, Syria’s Minister for Health)

OFAC (2015.) “Syria Sanctions Program”, Office of Financial Assets Control, 2 August, online: http://www.treasury.gov/resource-center/san-ctions/Programs/Documents/syria.txt

OHCHR (2013.”) “Assault on medical care in Syria”, Office of the High Commissioner for Hu-man Rights, 13 September, A/HRC/24/CRP.2, online: http://www.ohchr.org/EN/HRBodies/HRC/RegularSessions/Session24/Documents/A-HRC-24-CRP-2.doc.

0xTRX007 (2012.) “NATO FSA Mercenaries Bomb the Al Watani Hospital in Qusayr, Homs/Syria”, YouTube, 5 September, online: https://www.youtube.com/watch?v=bL1xHEhzPKE

PHR (2014.) “Anatomy of a Crisis: A Map of Attacks on Health Care in Syria”, Physicians for Human Rights, online map: https://s3.amazonaws.com/PHR_syria_map/web/index.html

SANA (2015.a) “Daraa Governor and WHO discuss means of enhancing cooperation to sup-port health programs and services”, Syrian Arab News Agency, 25 October, online: http://sana.sy/en/?p=59058

SANA (2015.b) “China and Syria discuss means to enhance health cooperation”, Syrian Arab News Agency, 30 November, online: http://sana.sy/en/?p=63051

Sen, Kasturi, Waleed al Faisal and Yaser Al Saleh (2012.) “Syria: effects of conflict and sanctions on public health”, Journal of Public Health, Jun; 35(2):195-9, online: http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/23179240

Telegraph (2012.) “Syrian rebels claim to have blown up hospital in Homs”, 4 September, on-line: http://www.telegraph.co.uk/news/worl-dnews/middleeast/syria/9521312/Syrian-rebels-claim-to-have-blown-up-hospital-in-Homs.html

Bilješke:

“Uvijek je teško igrati duplu igru: s jedne strane, objaviti rat teroristima, a pritom, istovremeno neke od tih terorista koristiti kao figure na bliskoistočnoj šahovskoj plo-či radi postizanja vlastitih interesa … [ali, da li] takozvani umjereni banditi ljudima ‘umjereno’ odsijecaju glave?”

– Vladimir Putin (2015.)

Izvještaji o tome kako američki i britanski teretni avioni prevoze oružje ISIL-u, od kojih su neke srušile iračke snage (Iraqi News 2015.) šokirali su zapadnu javnost i u zapadnim zemljama dočekani su sa nevjericom koju je pratilo upor-no negiranje. Na Bliskom istoku, pak, samo manji broj građana ne vjeruje da Washington igra duplu igru sa svojim proksi vojskama u Siriji. Lider jemenskog Ansa Allaha, je izjavio da “gdje god postoji američko uplitanje, tu su obavezno Al-Qaida i ISIL. Oni rade u američku korist”. (Al-Bukaiti 2015.) Pored toga, neki ključni mitovi ostaju i dalje značajni, posebno kada se radi o zapadnoj pu-blici. Hvatanje u koštac s tim mitovima zahtijeva korištenje razuma i pružanje valjanih dokaza, puko ponavljanje tvrdnji je nedovoljno.

Nedvojbeno je da arapski i muslimanski narodi Bliskog istoka mrze monstruo-znost terorista koje nazivamo ISIS, ISIL ili DAESH. Anketa koju je proveo Istra-živački centar Pew sa sjedištem u Washingtonu otkriva da 99 posto Libanaca, 94 posto Jordanaca i 84 posto Palestinaca ima negativno mišljenje o ISIL-u. S ob-zirom da libanski ustavni sistem traži i mezhepsko, odnosno sektaško izjašnja-vanje, spomenuta anketa, također, otkrila je da 98 posto Libanaca muslimana sunita odbacuje ISIL. (Poushter 2015.) Rezultat ovog kredibilnog istraživanja u potpunosti diskredituje uobičajene zapadne tvrdnje da je ISIL na određen način prirodno proizašao iz sunitskih muslimanskih zajednica. Manje od 1 posto u Libanu, 3 posto u Jordanu i 6 posto u Palestini na ovu zabranjenu terorističku or-ganizaciju gleda povoljno. Ostatak ispitanika nije izrazio svoje mišljenje o ovom pitanju. Od svih sirijskih susjeda, ispitanici u Turskoj imali su najniži postotak

12. Washington, terorizam i ISIL: Dokazi


143

nepovoljnog pogleda na ISIL, koji je iznosio 73 posto, a postotak ispitanika u Turskoj koji imaju simpatije prema ISIL-u je 8%. (Poushter 2015.) Ovo poglavlje ima za cilj da pomogne u razjašnjenju toga koja je uloga Washingtona u stvara-nju ili puštanju s lanca ovog frankenštajnskog monstruma.

Washington uporno insistira na dva blisko povezana mita, kada je riječ o fe-nomenu terorizma na Bliskom istoku. Ali, također, ima i rezervnu priču. Prvi egzistencijalni mit glasi: “Od 2014. godine SAD su postale involvirane u rat protiv ekstremističkih terorista, kako onih u Iraku tako i onih u Siriji. Prije toga, Amerikanci su nekoliko godina pokušavali svrgnuti vladu Sirije, pružajući svaku vrstu podrške nezakonitim oružanim grupama koje SAD nazivaju umje-renim”. Ponavljanjem ovog mita SAD tvrde da igraju ulogu zaštitnika naroda cijelog regiona. Drugi mit je da postoji značajna razlika između umjerenih po-bunjenika koje SAD naoružavaju, finansiraju i obučavaju, i ekstremnih terorista (DAESH ili ISIL) protiv kojih SAD tvrde da se bore. Ove tvrdnje predstavljaju promjenu racionalnosti rata protiv Sirije, od opravdanja na bazi “humanitarne intervencije” ka oživljavanju “rata protiv terora” iz ere američkog republikan-skog predsjednika Georga W. Busha. Rezervna verzija priče koju protežiraju neki domaći kritičari politike Washingtona u samoj Americi, je tvrdnja da je američka praksa u regionu Bliskog istoka sama proizvela animozitet među or-todoksnim sunitskim muslimanskim zajednicama prema SAD-u, te da su ek-stremističke grupe nastale kao neka vrsta organske reakcije u okviru sunitske muslimanske zajednice, koja je došla kao odgovor na učestale američke inter-vencije. Ova verzija cijele priče skriva jedan daleko pogubniji zaključak, a to je da su Washington i njegovi saveznici direktno proizveli ekstremističke grupe.

Međutim, slaba je korist od pukog ponavljanja ove posljednje verzije o uzroci-ma nastanka ISIL-a, bez pružanja valjanih dokaza koji bi potvrdili te navode. Teorija o “egzistencijalnom mitu” rata Zapada protiv terorizma toliko je prisut-na i prevladavajuća, a podupire je i potpuna posvećenost u političkom kapitalu, oružju i finansijskoj podršci, tako da je jako teško zapadnu javnost uvjeriti u suprotne tvrdnje da prihvate da je taj novi rat možda samo jedna obična preva-ra. Štaviše, diplomacija traži da se proklamirane pozicije provode i dovedu do njenih logičkih zaključaka i da se obznanjeni ciljevi podvrgnu stvarnom testu. Iz tog razloga smatram da trebamo dokumentovati ključne elemente dokaza, o povezanosti Washingtona sa terorističkim sektašima. Nakon toga moći ćemo donijeti valjanije zaključke utemeljene na istini.

Činjenica je da su istaknute vođe ISIL-a bili zatočeni u američkim zatvorima. Poznati Afganistanac koji je djelovao kao glavni regruter ISIL-a, Abdul Rahim Muslim Dost, u američkom je zatvoru u Guantanamu proveo tri godine. (Biena-imé 2015.) Vođa ISIL-a, Ibrahim al-Badri (čiji je nadimak Abu Bakr al-Baghdadi) u zatvoru je, kako se navodi, proveo između jedne i dvije godine u logoru Bucca u Iraku. (Giovanni 2014.) Al-Baghdadi i drugi zatvorenici pušteni su na slobodu 2006. godine, kada je Bushova administracija najavila plan za stvaranje novog Bliskog istoka. Radi se, zapravo, o planu koji podrazumijeva korištenje sektaškog nasilja kao dio procesa “kreativne destrukcije” u region. (Nazemroaya 2006.) Iako

postoje neke tvrdnje da je Al-Baghdadija obučavala CIA ili izraelski Mossad, te da je on zapravo njihov agent, za ove tvrdnje još uvijek ne postoje valjani dokazi.

Bez obzira na to, prema jednom članku Seymoura Hersha, koji je naslovljen kao Promjena pravca, SAD su planirale iskoristiti “umjerene sunitske države”, posebno Saudijsku Arabiju, za sprečavanje navodnih “šiitskih postignuća” u Iraku koje je omogućila američka invazija na ovu zemlju 2003. godine. Ove tzv. umjerene sunitske snage prema ovom planu trebale bi provoditi tajne operacije kojim bi se oslabili Iran i Hezbollah, glavni neprijatelji Izraela. (Hersh 2007.) Ovaj plan približio je Saudijsku Arabiju i Izrael, iako zbog nešto drugačijih ra-zloga, obje zemlje osjećaju strah od Irana.

Sredinom 2012. godine jedan važan američki obavještajni izvještaj obznanio je dvije značajne činjenice u vezi s nasiljem u Siriji. Prva je da veći dio oružane pobune provode ekstremne grupacije tipa Al- Qaide, a druga da je sektaški cilj tih grupa potpuno identičan ciljevima koje u Siriji žele ostvariti Amerikanci i njihovi saveznici. Izvještaj Obavještajne agencije američkog Ministarstva od-brane - DIA navodi sljedeće:

“Selefije, Muslimansko bratstvo i Al-Qaida u Iraku i Siriji - AQI glavne su sile nosioci oružane pobune u Siriji. … Postoji mogućnost uspostave javno pro-klamiranog ili neobznanjenog selefijskog principaliteta – teritorijalne jedinice - na istoku Sirije (Hasaka i Der Zor), a to je upravo ono što prijateljske zemlje [Zapadne zemlje, Zaljevske monarhije i Turska] [sirijske] opozicije žele, s ciljem izolacije sirijskog režima”. (DIA 2012.)

SAD, također, nastavljaju usmjeravati oružje iz Benghazija u Libiji grupama Al-Qaide u Siriji, u avgustu 2012. godine. Naveden je detaljan opis tog naoružanja i rečeno je da se u pošiljci nalazilo 500 snajperskih pušaka, 100 ručnih bacača mina - RPG sa 300 granata i 400 raketa kalibra 125mm i 155mm, koji su otpre-mljeni u luke Banias i Borj Islam, u Siriji. (Judicial Watch 2015.) Prema Michaelu Flynnu, bivšem šefu DIA-a, a u skladu sa spomenutim obavještajnim izvješta-jem, predsjednik Obama je rado donio odluku u znak podrške Al-Qaidi, Mu-slimanskom bratstvu i drugim džihadističkim grupama. (Newman 2015.) Sve to potvrđuje motive, saučesništvo i konzistentnost procesa, od samog početka sirijskog sukoba, što predstavlja kontinuitet Plana za “Novi Bliski istok” koji je najavio bivši američki predsjednik Bush. Washington je tajno odobrio naoruža-vanje grupa Al-Qaide, budući da je u tome prepoznao svoju vlastitu prednost.

Priznanje nekolicine visokih američkih dužnosnika o tome da njihovi glavni regionalni saveznici finansiraju ISIL, vjerovatno predstavlja do sada najuvjerlji-viju potvrdu američkog saučesništva i saradnje sa terorističkim “neprijateljem”. Među tim dužnosnicima su zamjenik američkog predsjednika, zapovjednik američke vojske i predsjedavajući komisije američkih oružanih snaga. General Martin Dempsey, šef američke vojske, u septembru 2014. godine, na saslušanju pred Kongresom izjavio je: “Znam koji naši glavni arapski saveznici finansiraju ISIL [ISIS]”. (Rothman 2014.) Senator Lindsey Graham, član Komisije oružanih snaga, odgovorio je opravdano, “Te zemlje finansiraju ISIL zato što Slobodna


145

sirijska vojska – FSA nije kadra boriti se protiv [sirijskog predsjednika] Assada, one pokušavaju poraziti Assada”. (Rothman 2014; Washingtonski Blog 2014.) Ovo su dakako poštena, iako inkriminirajuća priznanja.

Mjesec dana kasnije, američki potpredsjednik Joe Biden otišao je korak dalje kada je rekao da su Turska, Qatar, Ujedinjeni Arapski Emirati i Saudijska Ara-bija toliko uporne u nastojanjima da sruše Assada … da stotine miliona dolara i desetine hiljada tona naoružanja šalju bilo kome ko je voljan ratovati protiv As-sada … [uključujući] front Al- Nusru, Al-Qaidu i druge džihadističke ekstremi-stičke elemente koji dolaze iz različitih krajeva svijeta … [a onda] i toj kreaciji koja se naziva ISIL”. (RT 2014; Usher 2014.) Da ponovimo, ovo su konzistentna i kredibilna priznanja, izuzev činjenice da je Biden izbjegao spomenuti SAD kao dio ove operacije, svaljujući krivicu isključivo na vodeće američke savezni-ke. Taj propust naprosto nije kredibilan. Saudijci su posebno politički ovisni o Washingtonu i ne bi se usudili pokrenuti niti jednu značajniju inicijativu bez odobrenja američke administracije. Amerika ne samo da sistematski kontroliše ugovore o nabavci naoružanja i dozvole za njegov dalji izvoz trećoj strani, već i samu upotrebu tog naoružanja. (Export. Gov 2015.)

Kao što smo naveli u šestom poglavlju, odnos Washingtona sa Saudijcima, po-sebno poznatim po proizvodnji podjela putem sektaštva, u regiji, koje koristi protiv bilo kojeg oblika arapskog nacionalizma, datira još iz pedesetih godina proteklog stoljeća kada je Winston Churchill saudijskog kralja upoznao sa ame-ričkim predsjednikom Eisenhowerom. Nedavno je britanski general Jonathan Shaw priznao doprinos koji je dala ekstremistička ideologija Saudijske Arabije, riječima: “Ovo je tempirana bomba pod plaštom edukacije. Vehabijski selefi-zam je fitilj koji gori ispod nas, a koji se finansira saudijskim i katarskim nov-cem”, izjavio je. (Blair 2014.) Show je potpuno bio u pravu kada je to kazao.

Postoje i drugi dokazi koji opovrgavaju pokušaje Zapada da održe naglašenu razliku između snaga koje se u zapadnom diskursu rado označavaju umjere-nim pobunjenicima, a koje je već početkom 2013. godine otvoreno obučavala Amerika, ali i navodno ekstremnije grupe kao što su Jabhat al-Nusra i ISIL. Iako među njima doista postoji određeni stepen rivalstva, o odsustvu stvarnih ideo-loških razlika među ovim organizacijama, najbolje svjedoči njihova međusobna saradnja, a ponekad i njihovo spajanje. Primjera radi, konglomerat grupa koje podržava američka administracija, a koje poznajemo kao Slobodna sirijska voj-ska – FSA, 2013. godine borio se rame uz rame sa ISIL-om protiv Sirijske vojske, prilikom pokušaja zauzimanja sirijske zračne baze Menagh, u blizini Halepa. (Paraszczuk 2013.) Hoff naglašava da je jedan od komandanata ISIS-a u operaci-jama oko Menaghe, Čečen Abu Omar al-Shisani “završio američku vojnu obuku kao sastavni dio elitne vojske u Georgiji tokom 2006. godine, nakon čega je na-stavio primati američku pomoć posredstvom saveza sa FSA-om. (Hoff 2015.)

Dugogodišnja saradnja između ovih umjerenih pobunjenika i Jabhat al-Nusre ko-jom rukovode strani ratnici, najbolje je došla do izražaja u mjestu Daraa na jugu Sirije, u blizini planinske granice sa Libanom, u Homsu i Idlibu, pored granice sa i u okolini Halepa. Značenje naziva Jabhat al-Nusra je front za podršku, što, u

stvari, znači inostrana podrška sirijskim islamistima. Nešto ranije, tokom decem-bra 2012. godine kada je Jabhat al-Nusra zabranjena u velikom broju zemalja, 29 sličnih grupa koje dijele ideološku matricu sa Nusrom izrazilo je svoju solidarnost deklarativno izjavivši: “Svi smo mi Jabhat al-Nusra”. (West 2012.) Nedugo nakon toga, potpis u ime 29 grupa porastao je na “više od 100”. (Zelin 2012.) Nikada nije postojala stvarna ideološka razlika između ovih sektaških antivladinih grupa.

Slabljenje krovne organizacije Slobodne sirijske vojske i obnovljena saradnja između Al-Nusre i niza rebrendiranih grupa koje podržavaju Amerikanci i Sa-udijci (Dawud, Islamski front, Sirijski revolucionarni front, Harakat Hazm) skrenuli su pažnju na ulogu Izraela u pomaganju Al-Nusre, u predjelima oku-pirane Golanske visoravni. Još od 2013. godine pojavili su se mnogi izvještaji o pobunjeničkim borcima, uključujući i pripadnike Al-Nusre koji su dobili medi-cinsku njegu u izraelskim bolnicama. (Zoabi 2014.) Izraelski premijer Benjamin Netanyahu čak je namjerno publicirao svoju posjetu ranjenim pobunjenicima početkom 2014. godine. Na tom činu mu je javno čestitao riječima hvale po-bunjenički vođa iz Turske, Mohammed Badie. (Israel Today 2014.) Polutajno, Izrael pruža podršku svim oružanim grupama koje se bore protiv sirijske vlade, ponekad im pomažući vlastitim raketnim napadima. (Kais 2013.)

Mirovne snage UN-a stacionirane na okupiranoj Golanskoj visoravni objavile su izvještaj o interakciji izraelskih oružanih snaga sa borcima Al-Nusre koji se bore na granici. (Fitzgerald 2014.) U isto vrijeme, sirijske snage su zaplijenile pošiljku izraelskog oružja koje je bilo namijenjeno ekstremističkim grupama. (Kais 2012; Winer 2013.) U novembru 2014. godine pripadnici manjinske za-jednice Druza sa Golana, protestovali su zbog korištenja izraelskih bolnica za pružanje tretmana borcima Al-Nusre i ISIL-a. (Zoabi 2014.) Ovi protesti su izazvali pažnju izraelskih medija koji su postavili pitanje da li “Izrael stvarno, hospitalizira članove Al-Nusre i Daesha [ISIL]”. Odgovor glasnogovornika izra-elske vojske teško da se mogao označiti kao negativan: “Tokom protekle dvije godine Oružane snage Izraela participirale su u pružanju humanitarnih usluga i spašavanju života ranjenim Sirijcima, bez obzira na njihov identitet”. (Zoabi 2014.) Činjenica je da čak nijedan obični skromni seljak, ne može prijeći snažno militariziranu okupiranu granicu Golana da vrati odbjeglu kozu. Ali, kada je se radi o “humanitarnom” tretmanu terorista Al-Qaide, to je već druga priča.

Izmišljenu razliku između pobunjeničkih i ekstremističkih grupa mnogi su izvje-štaji izvrgli ruglu kada su objavili informacije o masovnim prelascima i organizo-vanim transferima oružja ekstremistima. U julu 2014. godine hiljadu naoružanih ljudi iz brigade Dawud prebjegli su u ISIL u gradu Raqqa. (Hamadee i Gutman 2014; Ditz 2014.) U novembru je zabilježen prebjeg boraca u Jabhat al-Nusru iz Sirijskog revolucionarnog fronta koji podupiru SAD. (Newman 2014; Sly 2014.) U decembru, je Adib al-Shishakli, predstavnik multilateralne regionalne organizacije Zaljevsko vijeće za saradnju – GCC u Sirijskoj nacionalnoj koaliciji koja djeluje u egzilu, rekao kako se opozicioni borci sve više priključuju ISIL-u iz finansijskih razloga”. (Zayabi 2014.) Istog mjeseca, brigade Al-Yarmouk Shuhada, koje su dvije godine obučavali američki oficiri, prebjegle su na stranu ISIL-a koji je u to vrije-


147

me već počeo uspostavljati svoje prisustvo i graditi infrastrukturu na jugu Sirije. (OSNet 2014.) Nakon toga, u periodu od 2014. do 2015. godine tri hiljade umjere-nih pobunjenika iz grupe Harakat Hazzm koju su, također, obučavale SAD stopio se sa Jabhat al-Nusrom, prebacivši sa sobom velike količine naoružanja uključu-jući i protutenkovsko. (Fadel 2015.a) Jedan videosnimak koji je objavila Al-Nusra pokazao je kako je baš to oružje korišteno u zauzimanju sirijskih vojnih baza Wadi Deif i Hamidiyeh, u provinciji Idlib. (Bacchi 2015.) Debka File, internetski portal povezan sa izraelskom obavještajnom zajednicom, objavio je da “teško na-oružanje koje su sirijskoj opoziciji prodale SAD, Izrael, Saudijska Arabija, Jordan, Turska i Qatar sadrži tenkove, oklopna vozila, raketne lansere, teške mitraljeze, protuzračno oružje i najmanje četiri vrste antitenkovskih sistema”. (Debka 2015.) Masovni prebjezi i konzistentnost tih prebjega snažno ukazuje na planirano ka-naliziranje tog oružja, zajedno sa borcima, sa sračunatim ciljem stvaranja ISIL-a kao najbolje opremljene ratne formacije. Do sličnog je zaključka došao i američki senator John Kiriakou. (Sputnik 2015.b)

Nema sumnje da je regrutovanje boraca u ISIL dobro smišljen i debelo finansiran projekat, a ne organski nastala grupa razočarane sunitske omladine. Krajem 2014. godine Afganistanac Abdul Rahim Muslim Dost bio je glavni nosilac “regrutnog procesa boraca u Sjevernom Pakistanu za priključivanje ISIL-u”. (Bienaimé 2015.) Nedugo nakon tog izvještaja, sirijski džihadista Yousaf al-Salafi, uhapšen u Pa-kistanu, priznao je da je unajmljen da regrutuje mlade Pakistance za borbu u re-dovima ISIL-a u Siriji. Dost je rekao da je primio 600 američkih dolara za svakog borca kojeg uspije regrutovati i poslati u Siriju, u saradnji sa jednim pakistanskim imamom, a uz pomoć američkog novca. (Variyar 2015.) Nepoznato je koliko za-rađuju posrednici, ali čak i ovaj iznos nekoliko je puta veći od onog koji primaju prosječni sirijski vojnici. Što se tiče Jabhat al-Nusre, njeni regruti dolaze iz više zemalja. Kubanski novinari intervjuisali su četiri zarobljena pripadnika ISIL-a po-rijeklom iz Turkmenistana i Kirgistana. Oni su regrutovani u većoj grupi koja je bez ikakvih problema, slobodno i neometano prošla preko Turske, ušavši u Siriju preko granice sa ovom zemljom. Za učešće u ovom “svetom ratu” dobili su pomoć u obliku stana, solidne plate i nevjeste. (PL 2015.)

ISIL je došao u posjed američkog oružja na različite načine, kako onog u Iraku tako i Siriji, kada je krajem 2014. godine došlo do sporazuma o nenapadanju u južnim područjima Hajar al-Aswada, i to između umjerenih pobunjenika i ISIL-a, nakon što su obje grupe odlučile da im je zajednički neprijatelj u Siriji nusajritski režim, sektaški način definisanja muslimana alevita. Neki izvještaji navode da je ISIL oružje nabavio od pobunjenika. (AFP 2015.)

U okolnostima kada su glavni arapski saveznici direktno stajali iza ISIL-a, i kada je kontinuiran dotok boraca i oružja pristizao u ISIL od umjerenih pobu-njeničkih grupa, koje su se raspadale, a iza kojih je direktno stajala američka administracija, mali je korak ka realizaciji da su američki i koalicijski letovi iznad područja pod kontrolom ISIL-a (navodno da oslabe ubojitu moć ekstre-mista), u stvari, mogli biti letovi s ciljem tajnog snabdijevanja ISIL-ovih linija. Upravo je to bio slučaj, prema jednom zvaničnom izvoru iz Iraka, koji tvrdi da

je krajem 2014. i početkom 2015. godine (Iraq News 2014.) ISIL počeo preuzi-mati američko oružje, ali su američki zvaničnici to pokušali svaliti na nekom-petenciju iračke vojske. (Sharma i Nestel 2014.) Međutim, nedugo nakon toga, trupe ISIL-a došle su u posjed pošiljki oružja koje su im Amerikanci ispuštali teretnim avionima. Da li se u ovom slučaju radilo o američkoj nekompetenciji ili je to planski urađeno? Irački i iranski mediji su objavili izjavu iračkog par-lamentarca Majida al-Ghraouija koji je kazao da je u januaru “jedan američki avion izbacio veliki teret oružja i ratne opreme militantima grupe ISIL u blizini područja Al-Dour u iračkoj provinciji Salahuddin”. (Sarhan 2015.) Čak su objav-ljene i fotografije na kojim se vidi kako ISIL preuzima to oružje. Amerikancu su priznali da je to oružje došlo u posjed trupa ISIL-a, ali su rekli da se radilo o “grešci”. (MacAskill i Chulov 2014.) Kasnije je, u februaru, drugi irački par-lamentarac Hakem al-Zameli izjavio da je iračka vojska srušila dva britanska aviona koji su prevozili oružje ISIL-u u provinciji Al-Anbar. U ovom slučaju su objavljene fotografije krhotina aviona koje to potvrđuju. “U područjima oslobo-đenim od ISIL-a, u regiji Al-Bagdadi, otkrili smo oružje proizvedeno u SAD-u, evropskim zemljama i Izraelu”, potvrdio je Al-Zameli. (FNA 2015.a)

Online portal vijesti Al-Ahad citirao je šefa vijeća provincije Al-Anbar, Khalafa Tarmouza koji je izjavio da je jedan američki avion teroriste ISIL-a snabdijevao oružjem i municijom u provinciji Salahuddin. (FNA 2015.b) Također, u februa-ru, jedna iračka milicija po imenu Al-Hashad Al-Shabi potvrdila je da su njeni pripadnici srušili američki helikopter koji je nosio pošiljku oružja namijenjenu ISIL-u, u zapadnom dijelu regije Al-Baqdadi, u provinciji Al-Anbar. Fotografije tog srušenog helikoptera objavljene su i u ovom slučaju. (FNA 2015.a) Nakon toga, iračke antiterorističke snage su, kako je objavljeno, uhapsile “četvericu stranih državljana koji su bili angažovani kao vojni savjetnici ISIL-ovih trupa” među kojima su trojica bili američki, a jedan izraelski državljanin. (Adl 2015.) Veze Izraela sa ISIL-om, čini se, daleko su duže od njihove saradnje na grani-ci sa Izraelom. Krajem 2015. godine, objavljena je informacija da je izraelski pukovnik Yusi Oulen Shahak uhapšen zajedno sa jednom grupom pripadnika ISIL-a u Iraku. Jedna milicija bliska iračkoj vladi navela je da je Shahak, iz bri-gade Golani, imao čin pukovnika i da je “učestvovao u ISIL-ovim terorističkim operacijama”. (FNA 2015.c) Šest visokih iračkih državnih zvaničnika detaljno su objasnili koje vrste oružja su Amerikanci slali ISIL-u pored pružanja oba-vještajnih podataka koje su dijelili sa ovom terorističkom grupom. Uhapšeni borci ISIL-a potvrdili su da su od Amerikanaca dobivali “obavještajne podatke o položaju iračkih snaga, njihovih pozicija i ciljeva”. (FNA 2015.d) Zapadni mediji uopće nisu bili zainteresovani za objavljivanje ovih slučajeva jer bi nji-hovo objavljivanje išlo na štetu vašingtonskog “egzistencijalnog mita” o ratu protiv ISIL-a. U svakom slučaju, ovi primjeri nam pomažu da shvatimo zašto Bagdad ne vjeruje američkoj vojsci.

U Libiji se ključni američki kolaborator u projektu svrgavanja Gaddafijeve vlade 2015. godine samoproglasio novim šefom Islamske države u Sjevernoj Africi. (Sputnik 2015.a) Abdel Hakim Belhaj nekoliko godina je proveo u američkim zatvorima, nakon čega je predat Gaddafijevoj Libiji, gdje je bio tražen za terori-


149

stičke aktivnosti. Kao nekadašnji šef Libijske islamske ratne grupe povezane sa Al-Qaidom, čije je sjedište bilo u Tripoliju-”Libijska Zora” Belhaja je ranije Was-hington branio, a američki kongresmeni John McCain i Lindsey Graham su ga hvalili. (Sputnik 2015.a) Dokaza o tajnim vezama između Washingtona i ISIL-a ima u izobilju i oni nam pomažu da lakše objasnimo ono što je sirijski zamjenik ministra vanjskih poslova Faysal Mikdad označio vašingtonskim “kozmetičkim ratom” protiv ISIL-a. (SANA 2015.) Ova teroristička grupa je poput krda stoke tim bombardovanjem zapravo usmjerena iz pravca koji kontrolišu kurdske snage na sjeveru Iraka, ali im je dozvoljeno da slobodno operišu protiv sirijske vojske, u istočnom dijelu Sirije. (Fadel 2015.b) Postojanje ove ekstremističke grupe po-služilo je kao opravdanje Amerikancima da ponovo stavi svoju šapu u region, u cilju slabljenja obje zemlje, Iraka i Sirije. Ali, vašingtonski rat protiv ISIL-a bio je potpuno neučinkovit. Studije u aranžmanu Jane’s Terorizam i oružane pobune baze podataka potvrdile su da su napadi ISIL-a i ubistva u vezi s tim u Iraku, na-glo porasla u mjesecima nakon početka američkih zračnih udara. (Lestch 2014.) Glavni nosilac kopnene borbe protiv ISIL-a na terenu je sirijska vojska, njeni saveznici i oružane snage Iraka, uz podršku Irana. (Lister 2015.)

Sve gore navedene informacije u zapadnim medijima prikazane su na perver-zan način. Isti televizijski kanali koji su na slikovit način prominentno objav-ljivali (gotovo u slavljeničkom maniru) ISIL-ove masakre sirijskih vojnika, istovremeno su sirijsku vojsku optuživali da namjerno izbjegava suprotstaviti se borbom ISIL-u. (Richter 2014; Vinograd and Omar 2014.) Navodna nespre-mnost iskorištena je kao opravdanje za američko bombardovanje unutar Sirije, još jedan lažni motiv. Iako se može zaključiti da je objektivni prioritet sirijske vlade bio borba u znatno više naseljenom zapadnom dijelu Sirije, više medij-skih izvještaja jasno su ukazali da je, puno ranije nego je počelo rusko bom-bardovanje u oktobru 2015. godine Arapska vojska Sirije bila glavna sila koja se počela boriti protiv ISIL-a. (YNet 2014; Al-Arabiya 2014; Reuters 2015.) Ona je, također, pretrpjela najteže gubitke u borbi sa ovom terorističkom grupom. (Webb 2014.) Kada je riječ o izbjegavanju sučeljavanja sa ISIL-om, istina je za-pravo suprotna američkim tvrdnjama. Dokazi nam govore da je nedostatak volje u Washingtonu da se suprotstavi ISIL-u usko povezan sa činjenicom da Washington upravo koristi ovu grupu kao glavni instrument u obračunu sa vladom Sirije. To, također, objašnjava zbog čega SAD odbijaju da borbu protiv ISIL-a koordiniraju sa sirijskom vojskom. (King 2015.) Naravno, ova strategija Washingtona konzistentna je sa generalnim ciljevima glavnog američkog cilja koji se nije promijenio od početka krize, a to je smjena režima u Damasku ili, ako u tome ne uspije, podjela Sirije. SAD i drugi učesnici Bečke konferencije o Siriji formalno su odbacili tvrdnje o ovom američkom cilju (Daily Star 2015.), ali američka praksa svakako govori puno glasnije od njenih riječi.

Zbog ove zabrinjavajuće i duboko kontradiktorne američke pozicije – s jedne strane SAD tvrde da se bore protiv ISIL-a, dok istovremeno tajno štite ovu terorističku organizaciju – spao je težak teret straha kada je krajem septembra 2015. godine Rusija odlučila da se, zračnim napadima, pridruži naporima sirij-ske vojske, protiv svih vrsta terorističkih organizacija. Kada su SAD odbile sa-

rađivati sa Rusijom, vašingtonski su mediji i nevladine organizacije koje su im suflirale, odjedanput svoj fokus pomjerile sa vlade Sirije i optužbi kako ubijaju civile počevši Rusiju optuživati za ubijanje civila. To, naravno, nije imalo nika-kvog efekta na suštinu stvari. U vrijeme kada je nastajalo ovo poglavlje i kada je moćna ruska sila pritekla u pomoć Siriji, ISIL i druge terorističke formacije počele su se povlačiti, a Arapska vojska Sirije, i milicije koje su joj pomagale, počele su postepeno vraćati ranije izgubljena područja koja su neko vrijeme bila pod terorističkom okupacijom. (AFP 2015.)

Tješnja saradnja između Rusije, Irana, Iraka, Sirije i Libanskog Hezbollaha, oz-biljno je počela slabiti dominantnu poziciju SAD-a u regionu. U nedavnoj ofan-zivi iračke vojske na grad Tikrit koji se nalazio pod okupacijom ISIL-a, Iranska vojska pokazala se kao glavni partner Iraka. Washington je bio potisnut u stra-nu. To je izazvalo konsternaciju u američkim medijima. Uspostavilo se da je general Qasem Suleimani, komandant iranskih snaga Quds, postao vodeći fak-tor u operaciji oslobađanja Tikrita. (Rosen 2015.) Među novijim inicijativama, nimalo nije bila manje važna ideja osnivanja zajedničkog obavještajnog centra u Bagdadu koji su podjednako koristili Rusija, Sirija, Irak i Iran kao i Hezbollah (4+1). Ovaj momenat označio je novi korak ka neovisnosti kada se radi o vladi u Bagdadu, za koju se duže vrijeme vjerovalo da je, zapravo, marioneta kojom diriguje Washington. (Boyer i Scarborough 2015.)

U ovom poglavlju predstavili smo dovoljno dokaza kako bismo sa sigurnošću mogli donijeti sljedeće zaključke. Prvo, Washington je planirao provesti krva-vu smjenu režima i instaliranja novog koji bi bio servilniji njegovim interesima na Bliskom istoku. U tu svrhu angažovao je američke saveznike, Saudijce, koji su upotrijebili kartu sektaškog sukoba u procesu kreativne destrukcije. Drugo, SAD su direktno finansirale i naoružale veliki broj takozvanih umjerenih tero-rističkih grupa protiv suverene države Sirije, dok su glavni američki saveznici Saudijska Arabija, Qatar, Izrael i Turska finansirale, naoružale i oružano i u obliku pružanja medicinskog tretmana svaku antisirijsku oružanu grupu, bilo umjerenu ili ekstremnu. Treće, džihadisti za popunjavanje redova Jabhat al-Nu-sre i ISIL-a aktivno su regrutovani u velikom broju zemalja, što jasno ukazuje da nagla pojava i jačanje tih grupa nije nastala spontano, kao rezultat “obične sunitske” reakcije u regionu. Četvrto, članica NATO saveza, Turska, funkcioni-sala je kao slobodna tranzitna zona za sve vrste terorističkih grupa koje su preko ove zemlje ulazile u Siriju. Peto, postoje svjedočenja značajnog broja visokih iračkih zvaničnika o tome da je američko oružje direktno dostavljano ISIL-u. Šesto, neučinkoviti, ili, u najboljem slučaju, selektivni američki rat protiv ISIL-a potvrđuje iračke i sirijske tvrdnje, da postoji određena vrsta kontrolisanih odno-sa između SAD-a i ISIL-a. U konačnici, možemo slobodno zaključiti da su SAD izgradile neku vrstu komandnog odnosa sa svim antisirijskim terorističkim gru-pama, uključujući sa Al-Nusru i ISIL, bilo direktno ili putem svojih bliskih re-gionalnih saveznika, Saudijske Arabije, Qatara, Izraela i Turske. Washington je pokušao igrati duplu igru u Siriji i Iraku, koristeći se starom doktrinom mogućeg negiranja kako bi u životu što duže održao fikciju o ratu protiv terorizma.


151

Adl, Carol (2015.) “US, Israeli Military Advisors Arrested In Iraq, Accused Of Aiding ISIS”, Your News Wire, 7 March, online: http://yournewswi-re.com/us-israeli-military-advisors-arrested-in-iraq-accused-of-aiding-isis/

AFP (2014.) “Syria rebels, IS in ‘non-aggression’ pact near Damascus”, Global Post, 13 September, online: http://www.globalpost.com/dispatch/news/afp/140912/syria-rebels-non-aggression-pact-near-damascus

AFP (2015.) “Syria gaining ground in ‘nearly every front’”, The Daily Star, 23 November, on-line: http://www.thedailystar.net/world/syria-gaining-ground-nearly-every-front-176662

Anderson, Tim (2015.) “Daraa 2011: Syria’s Isla-mist Insurrection in Disguise”, Global Research, 5 July, online: http://www.globalresearch.ca/daraa-2011-syrias-islamist-insurrection-in-dis-guise/5460547

Arabiya al (2014.) “Syrian Govt. bombs ISIS stronghold of Raqqa, 63 killed”, 25 November, online: http://english.alarabiya.net/en/News/middle-east/2014/11/26/-Syrian-government-airstrikes-kill-63-in-Raqqa-monitor.html

Bacchi, Umberto (2015.) “Syria: al-Qaeda Nusra Front shows off huge cache of US weapons seized from moderate Harakat Hazm rebels”, Interna-tional Business Times, 4 March, online: http://www.ibtimes.co.uk/syria-al-qaeda-nusra-front-shows-off-us-weapons-seized-moderate-hara-kat-hazm-rebels-1490378

Bienaimé, Pierre (2014.) “ISIS Now Has A Point Man Recruiting Fighters In Pakistan”, Business Insider, 20 November, online: http://www.bu-sinessinsider.com.au/isis-now-has-a-point-man-recruiting-fighters-in-pakistan-2014-11

Blair, David (2014.) “Qatar and Saudi Arabia ‘have ignited time bomb by funding global spre-ad of radical Islam”, Telegraph, 4 October, online: http://www.telegraph.co.uk/news/worldnews/middleeast/iraq/11140860/Qatar-and-Saudi-Ara-bia-have-ignited-time-bomb-by-funding-global-spread-of-radical-Islam.html

Blanford, Nicholas (2011.) “Assad regime may be gaining upper hand in Syria”, Christina Science Monitor, 13 May, online: http://www.csmoni-tor.com/World/Middle-East/2011/0513/Assad-regime-may-be-gaining-upper-hand-in-Syria

Boyer, Dave and Rowan Scarborough (2015.) “White House alarmed as Iraq uses intelligence center operated by Russia, Iran, Syria”, Washin-

gton Times, 13 October, online: http://www.washingtontimes.com/news/2015/oct/13/iraq-uses-intelligence-center-operated-by-russia-i/?page=all

Bukaiti al, Mohammed (2015.) “Yemen’s Hidden War”, Rolling Stone, October, Issue 767, p.82; also online: http://www.rollingstone.com/poli-tics/news/yemens-hidden-war-20150730

Curtis, Mark (2012.) Secret Affairs: Britain’s co-llusion with radical Islam, Serpent’s Tail, London

Daily Star (2015.) “Moallem welcomes Vie-nna statement on Syria”, 2 November, online: https://www.dailystar.com.lb/News/Middle-East/2015/Nov-02/321197-moallem-welcomes-vienna-statement-on-syria.ashx

Debka (2015.) “Assad loses battles as US, Israel, Turkey, Jordan, Qatar and UAE arm Al Qaeda’s Syrian branches”, 4 May, online: http://www.debka.com/article/24578/Assad-loses-battles-as-US-Israel-Turkey-Jordan-Qatar-and-UAE-arm-Al-Qaeda%E2%80%99s-Syrian-branches

DIA (2012.) Intelligence Report “R 050839Z Aug 2012” in Judicial Watch, Pgs. 287-293 (291) JW v DOD and State 14-812, 18 May, online: http://www.judicialwatch.org/document-archive/pgs-287-293-291-jw-v-dod-and-state-14-812-2/

Ditz, Jason (2014.) “1,000-Strong Syrian Rebel Brigade Defects to ISIS: FSA Rebels Demand US Arms, Threaten to Quit War”, Anti-War.Com, 8 July, online: http://news.antiwar.com/2014/07/08/1000-strong-syrian-rebel-briga-de-defects-to-isis/

Export.Gov (2015.) “Dual Use Export Licenses”, US Export Agency, online: http://www.export.gov/regulation/eg_main_018229.asp

Fadel, Leith (2015.a) “The Last of the ‘Moderates’ – Harakat Hazzm Disbands to Join Islamists”, Al Masdar, 2 march, online: http://www.almas-darnews.com/article/last-moderates-harakat-hazzm-disbands-join-islamists/

Fadel, Leith (2015.b) “Anti-ISIS Coalition Uses ISIS to Fight Assad in Favor of the Rebels”, Al Masdar, 2 October, online: http://www.almas-darnews.com/article/anti-isis-coalition-uses-isis-to-fight-assad-in-favor-of-the-rebels/

Fitzgerald, Denis (2014.) “UN peacekeepers observe IDF interacting with al Nusra in Golan”, UN Tribune, 4 December, online: http://untri-bune.com/un-peacekeepers-observe-idf-interac-ting-al-nusra-golan/

Bilješke: FNA (2015.a) “Iraq’s Popular Forces Release Photo of Downed US Chopper Carrying Arms for ISIL”, Fars News Agency, 28 February, online: http://english.far-snews.com/newstext.aspx?nn=13931209001345

FNA (2015.b) “Iraqi Army Downs Two British Pla-nes Carrying Weapons for ISIL Terrorists”, Global research, 24 February, online: http://www.glo-balresearch.ca/iraqi-army-downs-two-british-pla-nes-carrying-weapons-for-isil-terrorists/5433089

FNA (2015.c) “Israeli Colonel Leading ISIL Terro-rists Captured in Iraq”, Fars News Agency, 22 October, online: http://english.farsnews.com/newstext.aspx?nn=13940730000210

FNA (2015.d) “Captured ISIL leaders in Iraq con-fess receiving intelligence support from US”, Fars New Agency, SOTT, 25 October, online: http://www.sott.net/article/304825-Captured-ISIL-le-aders-in-Iraq-confess-receiving-intelligence-sup-port-from-US

Giovanni di, Janine (2014.) “Who Is ISIS Leader Abu Bakr al-Baghdadi?” Newsweek, 8 December, online: http://www.newsweek.com/2014/12/19/who-isis-leader-abu-bakr-al-baghdadi-290081.html

Hamadee al, Mousab and Roy Gutman (2014.) “1,000 Syrian rebels defect to Islamic State in sign it’s still strengthening”, McClatchy, 8 July, onli-ne: http://www.mcclatchydc.com/news/nation-world/world/middle-east/article24770164.html

Hersh, Seymour (2007.) “The Redirection”, The New Yorker, 5 March, online: http://www.newyor-ker.com/magazine/2007/03/05/the-redirection

Hoff, Brad (2015.) “ISIS Leader Omar al-Shishani Fought Under U.S. Umbrella as Late as 2013”, Le-vant Report, 18 September, online: http://levan-treport.com/tag/menagh-airbase/

Iraqi News (2015.) American aircraft dropped weapons to ISIS, says MP, 4 January, online: http://www.iraqinews.com/iraq-war/american-aircraft-airdropped-weapons-to-isis-says-mp/

Israel Today (2014.) “Syrian Rebels Thank Ne-tanyahu for Israel’s Compassion”, 23 February, online: http://www.israeltoday.co.il/NewsItem/tabid/178/nid/24453/Default.aspx

Judicial Watch (2015.) “Judicial Watch: De-fense, State Department Documents Reveal Obama Administration Knew that al Qaeda Terrorists Had Planned Benghazi Attack 10 Days in Advance”, 18 May, online: http://www.judicialwatch.org/press-room/press-releases/judicial-watch-defense-state-department-do-cuments-reveal-obama-administration-knew-that-al-qaeda-terrorists-had-planned-benghazi-attack-10-days-in-advance/

Kais, Roi (2012.) “Syria: Rebels use Israeli arms”, YNet, 27 January, online: http://www.ynetnews.com/articles/0,7340,L-4181733,00.html

Kais, Roi (2013.) “US confirms: Israel attacked Syrian missile base”, YNet, 31 October, online: http://www.ynetnews.com/articles/0,7340,L-4448123,00.html

King, Justin (2015.) “Mounting Evidence Shows US Does Not Want ISIS Defeated”, Mint Press, 24 Fe-bruary, online: http://www.mintpressnews.com/mounting-evidence-shows-us-does-not-want-isis-defeated/202479/

Lestch, Corrinne (2014.) “U.S. airstrikes fail to slow down brutal ISIS attacks: report”, Daily News, 14 November, online: http://www.nydailynews.com/news/world/u-s-airstrikes-fail-reduce-brutal-isis-attacks-report-article-1.2011021

Lister, Tim (2015.) “Battle for Tikrit: Despite billions in aid, Iraqi army relies on militia, and Iran”, CNN, 11 March, online: http://edition.cnn.com/2015/03/11/middleeast/lister-iraq-iran/

MacAskill, Ewen and Martin Chulov (2014.) “Isis apparently takes control of US weapons airdrop intended for Kurds”, Guardian, 22 October, on-line: http://www.theguardian.com/world/2014/oct/22/isis-us-airdrop-weapons-pentagon

Nazemroaya, Mahdi Darius (2006.) Plans for Re-drawing the Middle East: The Project for a ‘New Middle East’, Global Research, 18 November, on-line: http://www.globalresearch.ca/plans-for-re-drawing-the-middle-east-the-project-for-a-new-middle-east/3882

Newman, Alex (2014.) “Moderate Rebels Armed by Obama Join al-Qaeda, ISIS”, New American, 21 November, online: http://www.thenewame-rican.com/world-news/asia/item/19583-mode-rate-rebels-armed-by-obama-join-al-qaeda-isis

Newman, Alex (2015.) “U.S. Defense Intel Chi-ef: Obama Gave Wilful Aid to Al-Qaeda”, New American, 11 August, online: http://www.thenewamerican.com/usnews/foreign-policy/item/21384-u-s-defense-intel-chief-obama-gave-willful-aid-to-al-qaeda

Paraszczuk, Joanna (2013.) Syria Analysis: Which Insurgents Captured Menagh Airbase — & Who Led Them? EA Worldview, 7 August, online: http://eaworldview.com/2013/08/syria-feature-which-insurgents-captured-the-menagh-airbase/

PL (2015.) “Yihadistas revelan cómo se reclutan militantes para el Estado Islámico”, CubaDeba-te, 25 June, online: http://www.cubadebate.cu/noticias/2015/06/25/yihadistas-arrestados-en-siria-revelan-como-ee-uu-recluta/#.ViwjaSv9iF_

Poushter, Jacob (2015.) “In nations with signifi-cant Muslim populations, much disdain for ISIS”, Pew Research Centre, 17 November, online: http://www.pewresearch.org/fact-tank/2015/11/17/in-nations-with-significant-muslim-populations-much-disdain-for-isis/

Putin, Vladimir (2015.) “Who are Syria’s modera-


153

te rebels?” Daily Star, 24 October, online: http://www.thedailystar.net/world/who-are-syrias-moderate-rebels-161989

OSNet (2014.) “Syrian rebels in the Golan defect to ISIS”, OS Net daily, December, online: http://osnetdaily.com/2014/12/syrian-rebels-golan-de-fect-isis/

Reuters (2015.) “Syrian air strike kills two Isla-mic State commanders”, 7 March, online: http://uk.reuters.com/article/2015/03/07/uk-mideast-cri-sis-syria-islamicstate-idUKKBN0M30F320150307

Richter, Greg (2014.) “Syrian National Coalition President: Assad, ISIS Not Fighting Each Other”, NewsMax, 30 September, online: http://www.newsmax.com/Newsmax-Tv/syrian-coalition-assad-isis/2014/09/30/id/597645/

Rosen, James (2015.) “Quds force leader, com-manding Iraqi forces against ISIS, alarms Was-hington”, Fox News, 5 March, online: http://www.foxnews.com/politics/2015/03/05/iran-quds-force-leader-commanding-iraqi-forces-aga-inst-isis-alarms-americans/

Rothman, Noah (2014.) “Dempsey: I know of Arab allies who fund ISIS”, YouTube, 16 September, online: https://www.youtube.com/watch?v=nA39iVSo7XE

RT (2014.) “Anyone but US! Biden blames allies for ISIS rise”, 3 October, online: https://www.youtube.com/watch?v=11l8nLZNPSY

SANA (2015.) “Mikdad: US Turkish agreement to arm and train terrorists means failure of de Mistu-ra initiative”, Syrian Arab News Agency, 21 Febru-ary, online: http://www.sana.sy/en/?p=29385

Sarhan, Amre (2015.) “American aircraft dropped weapons to ISIS, says MP”, Iraqi News, 4 Janu-ary, online: http://www.iraqinews.com/iraq-war/american-aircraft-airdropped-weapons-to-isis-says-mp/

Sharma, Versha and M.L. Nestel (2014.) “Terrori-sts Seize U.S. Weapons in Iraq”, Vocativ, 16 June, online: http://www.vocativ.com/world/iraq-world/terrorists-seize-u-s-weapons-iraq/

Sly, Liz (2014.) “U.S.-backed Syria rebels routed by fighters linked to al-Qaeda”, Washington Post, 2 November, online: https://www.washingtonpost.com/world/us-backed-syria-rebels-routed-by-fi-ghters-linked-to-al-qaeda/2014/11/02/7a8b1351-8fb7-4f7e-a477-66ec0a0aaf34_story.html

Sputnik (2015.a) “US Ally in Libya Joins ISIL and Leads Its Forces in the Country – Re-ports”, 3 May, online: http://sputniknews.com/news/20150305/1019074958.html

Sputnik (2015.b) “US Congress Arms ISIL in Syria Via ‘Moderate’ Opposition - ex-CIA Officer”, 7 October, online: http://sputniknews.com/midd-leeast/20151007/1028130762/US-congress-arms-

ISIL-in-syria-via-moderate-opposition.html

Usher, Barbara Plett (2014.) “Joe Biden apologised over IS remarks, but was he right?” BBC News, 7 October, online: http://www.bbc.com/news/world-us-can2998ada-29528482

Variyar, Mugdha (2015.) “Funds for ISIS Recru-itment Came From US, Says Pakistani ISIS Co-mmander”, IB Times, 29 January, online: http://www.ibtimes.co.in/funds-isis-recruitment-ca-me-us-says-pakistani-isis-commander-621906

Vinograd, Cassandra and Ammar Cheikh Omar (2014.) “Syria, ISIS Have Been ‘Ignoring’ Each Other on Battlefield, Data Suggests”, NBC News, 11 December, online: http://www.nbcnews.com/storyline/isis-terror/syria-isis-have-been-ignoring-each-other-battlefield-data-suggests-n264551

Washington’s Blog (2014.) “Top U.S. Military Official: Our Arab “Allies” Support ISIS”, 16 September, online: http://www.washingtonsblog.com/2014/09/top-u-s-military-official-arab-allies-support-isis.html

Webb, Sam (2014.) “Up to 70 Syrian army chiefs beheaded by ISIS after jihadis make advance on second city of Idlib that has been held by Assad’s forces for more than a year”, Daily Mail, 28 Octo-ber, online: http://www.dailymail.co.uk/news/article-2810598/Up-70-Syrian-army-chiefs-behe-aded-Isis-jihadis-make-advance-second-city-Id-lib-held-Assad-s-forces-year.html

West, Diana (2012.) “Syrian Rebels: We Are All Jabhat Al Nusra (Al Qaeda)”, Free Republic, 12 December, online: http://www.freerepublic.com/focus/news/2967671/posts

Winer, Stuart (2013.) “Syria says it captured Israeli weapons from rebels”, Times of Israel, 21 August, online: http://www.timesofisrael.com/syria-says-it-captured-israeli-weapons-from-rebels/

YNet (2014.) “Syrian strikes on ISIS stronghold kill 29”, 6 September, online: http://www.ynet-news.com/articles/0,7340,L-4568098,00.html

Zayabi al, Adib (2014.) “Syrian rebels increasin-gly joining ISIS: Coalition ambassador”, Asharq al-Awsat, 25 December, online: http://english.aawsat.com/2014/12/article55339780/syrian-re-bels-increasingly-joining-isis-syrian-national-co-alition-ambassador

Zelin, Aaron Y. (2012.) “Rally ‘Round the Jiha-dist”, Washington Institute, 11 December, online: http://www.washingtoninstitute.org/policy-analysis/view/rally-round-the-jihadist

Zoabi, Hiba (2014.) “Israel said to treat woun-ded members of IS and radical Syrian groups”, i24News, 10 November, online: http://www.i24news.tv/app.php/en/news/israel/diplomacy-defense/50457-141110-israel-said-to-treat-woun-ded-members-of-is-and-radical-syrian-groups

U vrijeme “obojenih revolucija” jezik je okrenut naglavačke. Banke su postale zaštitnici okoline, fanatični sektaši su aktivisti, a imperije ne čine zločine već cijeli svijet štite od teških zločina.

Kolonizacija jezika je svugdje na djelu, među visoko obrazovanim populaci-jama, ali je najkarakterističnije otrovan u kolonijalnim kulturama. Zapad to samoproglašeno otjelovljenje napredne civilizacije, energično reinventira u vla-stitu historiju, perpetuirajući kolonijalni mentalni sklop.

Pisci poput Frantza Fanona i Paoloa Freirea ističu da je iskustvo koloniziranih naroda psihološka šteta i da se njihova svijest mora dekolonizirati, kako bi po-stala manje podložna utjecaju imperijalne kulture, i više afirmisala vrijednosti vlastite kulture svojih društava. Druga strana ove priče je utjecaj kolonijalnog naslijeđa na imperijalne kulture. Zapadni narodi svoje vlastite kulture doživlja-vaju kao svoju temeljnu pokretačku snagu i vrijednosti svoga bića, vide ih po-nekad čak i kao univerzalne i nerado su spremni čuti i učiti od drugih kultura. Da bi se to promijenilo, potrebno je uložiti puno truda.

Moćne elite duboko su svjesne ovog procesa i čine sve što je u njihovoj moći da kooptiraju kritičke snage u okviru svojih društava, kolonizirajući vrijednosti i progresivni jezik, trivijalizirajući ulogu naroda. Na primjer, nakon invazije na Afganistan 2001. godine, poimanje ideje o tome kako NATO snage štite afganistanske žene aktivno je promovisana, čak je postala i prihvatljiva. Una-toč snažnom suprotstavljanju spomenutoj invaziji i okupaciji Afganistana, ovaj “humanitarni rat” činio se izrazito atraktivnim misionarskoj svijesti zapadne kulture koju bismo mogli označiti kao kompleks spasioca. U toku 2012. go-dine Amnesty International je promovisao poster na kojem je pisalo “NATO napredak čini mogućim”, misleći pritom na prava žena u Afganistanu (Wright i Rowley 2012.) dok je Institut George W. Bush sakupljao novac u svrhu promo-visanja prava žena u Afganistanu. (Bush Center 2013.) Razočaravajući bilans dugogodišnje NATO-ove okupacije Afganistana nimalo ne ohrabruje. Izvještaj UNDP-a za 2013. godinu pokazao je da samo 5.8 posto afganistanskih žena ima srednjoškolsko obrazovanje, sedmo najniže mjesto na ljestvici u svijetu, a prosječna žena u Afganistanu rodila je šestero djece što je jednako trećem

13. Zapadna intervencija i kolonijalna svijest


155

koji ubija svoj vlastiti narod – kasnije su, kako se pokušalo prikazati, predvodili “umjereni pobunjenici” ili “umjereni islamisti”, dok se ekstremistički islamisti, koji se kontinuirano ponose svojim zločinima, publicirajući ih na društvenim mrežama, portretiraju kao jedna posebna vrsta protiv koje su se Washington i njegovi saveznici odlučili boriti. Naravno, većina tih tvrdnji za jednog prosječ-no obrazovanog Arapa ili Latinoamerikanca, čini se potpuno smiješnim, ali kada je u pitanju zapadna publika, njoj se to još uvijek čini prihvatljivim.

Jedan od razloga zbog čega je to tako je činjenica da je poimanje nacije i drža-ve na Zapadu drugačije. Zapadna ljevica državu je uvijek pomagala kao mo-nolitnu, a nacionalizam kao određenu vrstu fašizma, dok su u nekadašnjim kolonijama Zapada sve nade polagane u stvaranje nacionalne države. Zapadni narodi nikad nisu imali svoje Ho Chi Minha, Gamala Abdul Nassera, Nelso-na Mandelu, Salvadora Allendea, Hugu Chaveza ili Fidela Castroa. Jedna od posljedica takve stvarnosti, bez obzira na to koliko su neki zapadni mislioci spremni kritikovati svoje vlastite zemlje, oni nisu pokazali spremnost da se zauzimaju za druge narode. Iako neki kritikuju politiku Washingtona ili Izra-ela, oni nikad ne bi branili Kubu ili Siriju.

Takva situacija doprinosi lakšem marketiranju indirektnih (proxy) ratova mo-tivisanih misionarskim žarom i ciljevima koji kao takvi postaju prijemčiviji za zapadnu javnost. Mogli bismo čak kazati da tako predstavljeni ratovi, sve više, postaju uspješna taktika nove imperijalne intervencije, od kontre u Nicaragui do proksi vojski u Siriji. Sve dok ne postane posve očigledno da velike sile di-rektno učestvuju u tim ratovima, za zapadnu javnost će ideja pružanja pomo-ći drugim narodima u pokretanju revolucija i postizanju “slobode” biti i dalje atraktivna. Noam Chomsky, autor mnogih knjiga o američkom imperijalizmu i zapadnoj propagandi i sam je prihvatio većinu zapadne apologetike koja se odnosi na intervencionizam. U slučaju Libije on je izjavio da se intervencija, čak i bez odobrenja UN-a, može opravdati, jer “akcija sprečavanja mogućeg masakra u Benghaziju ipak nije zanemariva stvar, bez obzira šta neko mislio o njenim motivima”. (Chomsky 2011.) Nakon libijske katastrofe, u intervjuu koji je dao jednom sirijskom opozicionom listu 2013. godine, Chomsky je kazao kako islamistička pobuna u Siriji, iza koje stoji strani faktor, predstavlja jednu vrstu prigušenog protestnog pokreta koji je bio prisiljen na militarizaciju. On je zaključio kako Americi i Izraelu nije u interesu da sruše vladu Sirije. Pri-znavši kako je i sam bio uzbuđen sirijskom pobunom, on je odbacio doktrinu o “Odgovornosti da zaštiti- Responsibility to Protect”, kazavši kako se proti-vi direktnoj američkoj intervenciji bez mandata Ujedinjenih naroda. Ipak, on se pridružio snagama koje žele prisiliti sirijsku vladu da siđe s vlasti, dodavši kako “se ničim ne može opravdati uloga Hezbollaha” u Siriji. (Chomsky 2013.) Ova njegova izjava uslijedila je nakon što se spomenuti libanski pokret otpora uključio u sirijski rat kako bi pomogao da se zaustavi napredovanje džihadista koje je podupirao NATO. Kako je moguće da i zapadni antiimperijalisti počnu misliti isto kao i Bijela kuća? Razlozi su sljedeći. Prvo, radi se o anarhističkoj ili ultralijevoj ideji kojoj pripada Chomsky, a koja prirodno podrazumijeva oponi-ranje svakom obliku državne moći. To naravno, logičnim slijedom, dovodi do

najvišem mjestu u svijetu, a da je to u vezi sa niskim stepenom obrazovanja. (UNDP 2013.) Okupacione vojske djecu ne šalju u školu.

Na razne načine “feministički rat” u Afganistanu crpio je svoju inspiraciju iz britanskog kolonijalnog naslijeđa iz Indije. Kao sastavni dio njegove velike “ci-vilizacijske misije” kako je imperija tvrdila da želi zaštititi žene Indije od feno-mena “sati”, zbog kojeg su se indijske udovice bacale u ponor sa ruba stijene (ili su bile bacane) kao dio pogrebnog pira njihovih muževa. U stvari, kolonijalna vlast gotovo da nimalo nije izmijenila ovu izolovanu praksu. (Banerjee c2014.) Naprotiv, navodno osnaživanje djevojčica i žena pod britanskom kolonijalnom vlašću može se ocijeniti kao jedna tragična šala. U vrijeme nezavisnosti pisme-nost odrasle populacije bila je samo 12 posto, a za žene još niža. Iako Indija još uvijek kaska u mnogim sferama, progres u sferi obrazovanja ostvaren je daleko brže nakon postizanja nezavisnosti 1947. godine.

Ove činjenice nisu spriječile historičare kao što su Niall Ferguson i Lawrence James da pribjegnu sanitizaciji britanske kolonijalne historije, a da ne govorimo o pokušajima opravdavanja najnovijih intervencija. Danas je teško opravdavati kolonijalizam, ali je to opet puno lakše kada se radi o narodima kolonijalne prošlosti koji se žele osloboditi odgovornosti unutar vlastite historije i kulture.

Sjevernoamerički jezik je nešto drugačiji od britanskog jer Sjedinjene Američ-ke Države tvrde da nikad nisu bile kolonijalna sila. Taj njihov mit o svjetioni-ku slobode, “svjetiljki na brežuljku”, važan je u njihovom stvaranju vlastitog imidža. (Gamble 2012.) Ali činjenica da su Deklaraciju slobode i jednakosti pisali ljudi koji su bili vlasnici roblja i oni koji su provodili etničko čišćenje (američka Deklaracija o nezavisnosti famozno kritikuje Britance za uvođenje ograničenja kada je u pitanju prisvajanje zemlje autohtone američke popula-cije zemlje) nije zamračila entuzijazam postizanjem ideala slobode. To vješto naslijeđe danas ima ogroman utjecaj na verbalno formulisanje i formulisanje današnjeg američkog intervencionizma.

Nakon invazija na Afganistan i Irak primjećujemo razliku u pristupu, u smislu da danas velike sile angažuju odane im fanatične sektaše protiv suverenih i nezavisnih država regiona Bliskog istoka. Čak je i nova iračka država koja je izrasla na ruševinama invazije 2003. godine postala ciljem napada fanatizi-ranih vašingtonskih sektaša. To “Arapsko proljeće” dovelo je do uništavanja Libije od strane islamističke pseudorevolucije, na krilima vašingtonskih bombi, koja je zatim data u ruke posvađanim grupama Al-Qaide i drugim zapadnim kolaboracionistima. Ova zemlja sa malim brojem stanovnika, koja se može po-hvaliti nekad najvišim životnim standardom na afričkom kontinentu vraćena je u prošlost za nekoliko decenija.

A onda je na red došla hrabra Sirija, koja se suprotstavila agresiji, ali koja za to plaća visoku cijenu, propagandni rat protiv nje najnečasniji je do sada. Veoma mali broj ljudi na Zapadu, čini se, kadar je prozrijeti tu propagandu. Čak i ogro-man dio ljevice na Zapadu postao je taocem tih iluzija na isti način kao što je to slučaj sa politikom desnice. Fenomen koji se na početku pokušao predstaviti kao nacionalistička i sekularna revolucija, kao revolt i pobuna protiv diktatora


157

kritikovanja imperijalne moći, ali to istovremeno njene zagovornike čini indi-ferentnim ili ih svrstava u automatsku opoziciju i prema onim državama koje žele sačuvati svoju nezavisnost. Mnogi zapadni ljevičari čak izražavaju veliki entuzijazam kada se radi o ideji rušenja jedne nezavisne države, iako znaju da je alternativa takvoj državi, kao u slučaju Libije, masovni pokolj, gorke podjele i destrukcija značajnih nacionalnih institucija.

Drugo, oslanjanje na zapadne medijske izvore mnoge je navelo da povjeruju kako je masakre nad civilnim stanovništvom u Siriji izvršila sirijska vlada. To, naravno, uopće nije tačno. Pažljivo iščitavanje raspoloživih dokaza potvrdit će da su većinu izrazito publiciranih zločina nad civilima u Siriji (Houla, Daraya, Aqrab, East Ghouta) izvršile islamističke sektaške grupe, koje su to često pri-pisivale vladi Sirije. Čak i onda kada su nepristrasni dokazi bili sasvim nesum-njivi i jasni, poput hemijskog napada u slučaju Istočne Ghoute. (npr. ISTEAMS 2013; Lloyd i Postol 2014; Hersh 2013.) Zapadna verzija događaja se nije uopće promijenila. Nakon tvrdnji koje su se odnosile na napad hemijskim oružjem uslijedile su optužbe o tome kako je bombardovanje terorističkih grupa koje podržava Zapad, zapravo, korištenje bombi buradi protiv civilnog stanovniš-tva. Radi se o dugogodišnjoj praksi sektaških grupa kada se pretvaraju kako su njihovi vlastiti gubici zapravo civilne žrtve. Ovim pričama nema kraja. Sirijski predsjednik Bashar al-Assad razumno je zaključio da “su svi ratovi loši … [ali] mi se ne možemo prestati boriti protiv terorista koji ubijaju civile zbog straha da će nas Zapad optužiti kako upotrebljavamo silu”. (Assad 2015.) Treći ele-ment koji iskrivljuje zapadne antiimperijalne percepcije, čini se, jeste ograniče-na i samoreferentna priroda diskusije. Parametri te diskusije pod nadzorom su korporativnih čuvara (gatekeepers), ali je ona, također, pod snažnim utjecajem zapadnih iluzija o njihovom vlastitom civilizirajućem utjecaju. Znatan broj za-padnih novinara izvještavao je i prilično precizno detaljizirao stvari, kako bi objasnio neke aspekte sirijskog sukoba, ali je njihova perspektiva gotovo uvijek bila uvjetovana zapadnim “liberalnim i humanitarnim” narativima. Dakako, najagresivnije zagovaranje “humanitarne intervencije” tokom proteklih godina dolazi iz liberalnih medijskih strojeva poput britanskog Guardiana, BBC-a i kor-poratiziranih NVO-a poput Avaaza, Amnesty Internationala i Human Rights Watcha. Mali broj novinara koji su pokušali sačuvati nezavisnu perspektivu, kao što je slučaj Sharmine Narwani koja je arapsko-amerikanka, svoje tekstove uglavnom objavljuju izvan etabliranih i poznatijih zapadnih medijskih kuća.

Imperijalna kultura, također, uvjetuje industriju humanitarizma. Ideološki pritisak ne dolazi samo od razvojnih banaka već i iz nevladinog sektora koji karakteriše moćni osjećaj misije, taj “kompleks spasioca” u vezi s odnosom sa ostatkom svijeta. Iako je fenomen “razvojne saradnje” ranije možda sadržao ideju o nekoj vrsti kompenzacije za trpljenje kolonijalne vlasti, ili asistencije u periodu tranzicije ka nezavisnosti, danas je ona postala još jedna nova in-dustrija koja se procjenjuje na 100 milijardi dolara godišnje, o kojoj se odluke donose poglavito u okviru finansijskih institucija i agencija Zapada. Neovisno o praktičnoj disfunkcionalnosti mnogih programa humanitarne pomoći, ova je industrija u svojoj biti duboko nedemokratska i obojena snažnim kolonijalnim

primjesama. Programi pomoći nikad nisu kreirani s ciljem da budu odgovorni pred lokalnim zajednicama i narodima. Unatoč tome, mnogi zapadni huma-nitarci vjeruju kako zaista mogu spasiti siromašne narode svijeta. Ta kulturna samouvjerenost je jako duboka. Humanitarne agencije ne samo da žele odrediti ekonomsku politiku, one čak pokušavaju intervenisati u političkim i ustavnim procesima zemalja kojima žele pomagati. To čine u ime proklamiranih princi-pa dobrog upravljanja, antikorupcijskih mjera ili pak jačanja demokracije. Bez obzira na problem lokalnih zajednica, rijetko kad se priznaje da su strane hu-manitarne agencije, zapravo, najmanje demokratične od svih ostalih.

Na primjer, na kraju prošlog stoljeća, kada je Timor Leste (Istočni Timor) izvo-jevao svoju nezavisnost, agencije koje administriraju implementaciju strane pomoći upotrijebile su svoju finansijsku moć kako bi spriječile razvoj javnih in-stitucija u oblasti poljoprivrede i sigurnosti prehranjivanja, gurajući ovu krhku minijaturnu zemlju ka stvaranju kompetitivnih političkih stranaka, u suprot-nom pravcu od stvaranja vlade nacionalnog jedinstva. Pokušavajući se progu-rati kao lider u okviru “zajednice zemalja donatora”, Australija je doprinijela oštrim političkim podjelama i prouzrokovala krizu 2006. (Anderson 2006.) U toku kontinuiranog neslaganja oko pomorskih granica i resursa nafte i plina, australijski naučnici i savjetnici hitro su pokušali iskoristiti trenutak slabosti kako bi izvršili pritisak na vodeću političku snagu te zemlje, tražeći od nje da se reformiše i da svoju nacionalnu vojsku marginalizira ili da je ukine, te da zemlja usvoji engleski kao nacionalni jezik. Iako na sve ove vrste pritiska nije izostao otpor građana Timor Lestea, u tom trenutku situacija je izgledala kao da su mnogi australijski “prijatelji” Timor Lestea zamišljali da su upravo “nasli-jedili” ovu majušnu zemlju od njenih prethodnih kolonijalnih vladara. Upravo se ovakvim često čini taj čudni zapadni osjećaj “solidarnosti”.

Imperijalne kulture stvorile su bezbroj primamljivih potencijalnih izgovora koji često odlično zvuče kao alatke za intervenciju u njihovim bivšim kolonijama i novoproglašenim nezavisnim državama. Među tim izgovorima su zaštita prava žena, briga za etičkim upravljanjem, pomaganje u promociji “revolucija”. Nivo duplog govora, također, je frapantan. Unatoč tome, intervencionizam rađa broj-ne probleme svima. Neovisni narodi moraju naučiti nove forme pružanja otpo-ra. Oni dobre volje i namjera u okviru imperijalnih kultura možda bi bilo dobro da razmisle o načinima kako da dekoloniziramo zapadni mentalni sklop. Takav jedan proces prilično je jednostavan na razini etike i njega inspirišu osnovni principi jednakosti među ljudima, međusobno poštovanje i prijateljstvo. Na poli-tičkom i intelektualnom nivou pak, sugerišem da bi taj proces trebao uključivati refleksiju o (a) historijski različitom poimanju nacionalne države, (b) važnosti partikularnih funkcija postkolonijalnih država, (c) kontinuitetu relevancije i značaja principa samoopredjeljenja, (d) neophodnosti izbjegavanja potrebe za sistematskim prevarantskim kooptiranim medijima i (e) hvatanju u koštac sa izazovima i suprotstavljanju primamljivim iluzijama o navodnoj civilizirajućoj ulozi zapadnog utjecaja. Svi navedeni aspekti čine se, sastavni su dijelovi neoko-lonijalnog mentalnog sklopa. Oni su u korijenu neobičnog zapadnog sljepila koje proizvodi štetu generiranu zapadnim intervencionizmom.


159

“Nema tog stranog dužnosnika koji će određivati budućnost Sirije, njen politički sistem ili ličnosti koje će njome upravljati. O tome će odlučivati samo narod Sirije.”

- Bashar al-Assad, 2015.

Plan Washingtona za novi Bliski istok u Siriji se nasukao na tvrde hridi. Unatoč dugogodišnjem krvoproliću i snažnim ekonomskim pritiscima Syria sve više na-preduje ka vojnoj i strateškoj pobjedi koja će transformisati Bliski istok. Postoje jasni dokazi koji ukazuju na to da su planovi Washingtona, bilo oni vezani za “smjenu režima”, ili potpuno uništenje Sirije kako bi se ova zemlja učinila dis-funkcionalnom, a potom rasparčala po sektaškim principima, propali. Umjesto toga, primjećujemo rast još jače osovine sila otpora koje se oporavljaju, a u čijem središtu su Iran, Sirija, Palestina i Hezbollah, uz podršku Rusije i Iraka.

Pobjeda Sirije bit će utemeljena na snažnoj i koherentnoj narodnoj podršci nacionalnoj vojsci, koja se, uz pomoć njenih odanih saveznika, svom silom suprotstavila zlokobnim napadima sektaša i fragmentiranih internacionalnih snaga koje je napadaju. Regionalno prestrojavanje, također, ima značajan efe-kat. U prilično ranoj fazi sukoba, Egipat koji se tada nalazio pod vlašću vlade Muslimanskog bratstva, koja je bila kratkog daha, uklonjen je jedan neprijatelj. Još važnije od toga bilo je potpisivanje nuklearnog sporazuma između SAD-a i Irana, kojem su se žestoko suprotstavili Saudijska Arabija i Izrael, dobro znajući da će to ojačati poziciju ključnog sirijskog regionalnog saveznika, Irana. Ruska

Anderson, Tim (2006.) “Timor Leste: the Second Australian Intervention”, Journal of Australian Political Economy, No 58, December, pp. 62-93

Assad, Bashar al (2015.) “Britain and France were the Spearheads in Supporting the Terrorists in Syria: President al-Assad”, Information Clearing House, 6 December, online: http://www.infor-mationclearinghouse.info/article43628.htm

Banerjee, Jacqueline (c.2014.) “Cultural Imperia-lism or Rescue? The British and Suttee”, The Vic-torian Web, online: http://www.victorianweb.org/history/empire/india/suttee.html

Bush Center (2015.) “Afghan Women’s Project”, George W, Bush Center, online: http://www.bushcenter.org/womens-initiative/afghan-wo-mens-project

Chomsky, Noam (2011.) “On Libya and the Un-folding Crises”, ZNet, 30 March, online: chom-sky.info/20110330/

Chomsky, Noam (2013.) “Noam Chomsky: The Arab World And The Supernatural Power of the United States”, Information Clearing House, 16 June, online: http://www.informationclearing-house.info/article35527.htm

Gamble, Richard M. (2012.) In Search of the City on a Hill: The Making and Unmaking of an American Myth, Bloomsbury Academic, London

ISTEAMS (2013.) “Independent Investigation of Syria Chemical Attack Videos and Child Abducti-ons”, 15 September, online: http://www.globalrese-arch.ca/STUDY_THE_VIDEOS_THAT_SPEAKS_ABOUT_CHEMICALS_BETA_VERSION.pdf

Hersh, Seymour (2013.) “Whose Sarin?” LRB, 19 December, online: http://www.lrb.co.uk/v35/n24/seymour-m-hersh/whose-sarin


UNDP (2013.) Human Development Report 2013, United Nations Development Programme, New York, online: http://hdr.undp.org/en/2013-report

Wright, Ann and Coleen Rowley (2012.) “Ann Wright and Coleen Rowley”, Consortium News, June 18, online: https://consortiumnews.com/2012/06/18/amnestys-shilling-for-us-wars/

Bilješke 14. Ka nezavisnom Bliskom istoku


161

inicijativa do koje je došlo krajem septembra 2015. godine koja je pružila zračnu podršku u koordinaciji sa Sirijskom arapskom vojskom, ne samo da je u vojnom pogledu bila efikasna, ona je, također, otvorila vrata Iraku da se i ova zemlja priključi kao ravnopravni član osovine zemalja otpora. Odluka Rusije, Irana, Iraka i Sirije da uspostave zajednički obavještajni centar za borbu protiv tero-rizma sa sjedištem u Bagdadu, također, nije nimalo slučajna. Spori ali iskreni prelaz Iraka sa pozicije države američkog klijenta u okrilje saveza sila otpora američkoj hegemoniji označava dubinu promjena koje su se desile.

Prije početka ruske inicijative u Siriji i nakon više od četiri godine od početka rata, ekonomska situacija u Siriji se znatno pogoršala, ali je došlo do konsolidacije sigurnosnih prilika. Postoje, naravno, neka okupirana područja i enklave, poput sjeveroistočnog dijela Halepa, Raqqa na istoku i Jobar i Douma u sjeveroistočnom dijelu Damaska. Sva ova područja godinama su pod okupacijom nekoliko hiljada naoružanih sektaških grupa. Međutim, na drugim područjima naoružane grupe nisu ostvarile nikakve dugoročne rezultate, budući da su njihove ofanzive pora-žene. Milioni ljudi prebjegli su u područja gdje se nalaze veliki zapadni gradovi. Guverner Latakije mi je u julu 2015. godine rekao da se broj stanovnika njegove provincije povećao sa 1.3 miliona na više od tri miliona stanovnika. Grad Sweida primio je 130,000 porodica iz grada Daraa, i broj njegovih stanovnika se, također, udvostručio. Slična je situacija i u Tartusu. Broj stanovnika Damaska porastao je na čak 8.5 miliona. Dislociranje stanovnika unutar Damaska, također, je veliko. Na primjer, nakon kontinuiranih napada Al-Nusre i ISIL-a, većina žitelja napa-ćenog palestinskog naselja u Yarmouku bila je primorana prebjeći u druge dije-love Damaska, poput Jaramanae. Veoma mali broj dislociranih stanovnika živi u šatorima, većina ih je smještena u školama i drugim ustanovama, porodičnim kućama, iznajmljenim apartmanima ili drugoj vrsti smještaja.

“Rat mapa” koji se vodi u kibernetičkom prostoru ovo naravno ne pokazuje. Kada suprotstavljene strane govore o veličini teritorije koju kontroliše ova ili ona islamistička grupa, oni, naravno, ne govore o tome da vlada Sirije drži kontrolu nad ogromnom većinom teritorije na kojoj živi najveći broj stanovništva, i o tome da većina dislociranog stanovništva traži sigurnost upravo u onim dijelo-vima Sirije koje kontroliše sirijska vlada. U toku 2015. pogoršala se situacija glede prekida napajanja električnom energijom, ali bez obzira na to, škole, medicinski centri, sportske dvorane i dalje su u funkciji. Iako se teško može govoriti da se život odvija normalno u punom smislu te riječi, svakodnevni život se nastavlja. Ljudi nekako preživljavaju i njihov otpor agresiji traje. To se rijetko može vidjeti u izvještajima koji dominiraju u zapadnim medijima, koji uporno šire neistine u vezi s karakterom sirijskoga sukoba. Zapadni mediji posebno su vješti u skri-vanju istine o tome da ekstremističke grupe u Siriji, u stvari, podržavaju snage NATO saveza, istovremeno na talambase slaveći napredovanje tih is tih grupa, pritom ignorišući u potpunosti kontraofanzivno djelovanje sirijske vojske.

Provjera prve činjenice: Uopće ne postoje “umjereni pobunjenici”. Kao što je ova studija pokušala dokazati, stvarni politički reformski pokret ugušila je islami-stička oružana pobuna uz podršku Saudijske Arabije, tokom marta i aprila 2011.

godine. Oružana pobuna je od samog početka bila islamistička i sektaška. Ne-koliko godina kasnije obični građani Sirije sve ove sektaške grupe označavaju pojmovima Daesh (ISIL), teroristi ili plaćenici, ne obazirući se na njihova razli-čita imena i brendove. Jedino agencije koje su prinuđene komunicirati sa ovim grupama, na primjer, radi oslobađanja kidnapovanih osoba, obraćaju pažnju na njihova različita imena iz praktičnih razloga. Izjave genocidnog sadržaja koje publiciraju vođe “umjerenih pobunjenika” najbolje ilustriraju minorne razlike između genocidnih “umjerenjaka” i genocidnih ekstremista. Zapovjednik Slo-bodne sirijske vojske – FSA, Lamia Nahas izjavio je: “Što god više sirijske ma-njine postaju arogantnije, sve sam više siguran da bi trebao holokaust da ih u potpunosti eksterminiramo sa lica zemlje. Stoga molim da prospe svoju [Božju] Milost na Hitlera koji je spalio Jevreje svoga vremena i na Sultana Abdulhamida koji je uništio Jermene”. (The Angry Arab 2015.) Na isti način je i Abdullah al-Ali svojim prijateljima na društvenim mrežama rekao da je: “Eksterminacija nu-sajrijskih [alevitskih] sela važnija od oslobađanja sirijske prijestolnice Damaska”. (Fadel 2015.) Genocidni nagon ovih “umjerenjaka” uopće se ne razlikuje od onog koji ispoljavaju pripadnici Al-Nusre ili ISIL-a. Stvarni karakter oružanog sukoba uvijek je bio razlika između autoritarne, ali pluralističke i, u društvenom smislu, inkluzivne države, i islamističkog sektaštva tipa onog koji prakticira Saudijska Arabija, koji haraju Sirijom djelujući kao proksi vojske u službi zapadnih sila.

Provjera druge činjenice: Gotovo svaki zločin za koji je optužena sirijska vojska izvršili su islamisti koje podržava Zapad, kao dio strategije privlačenja veće voj-ne podrške izvana. Tvrdnje islamista kontinuirano ponavljaju zapadni mediji, koje opet podacima hrane pristrasni islamistički izvori, a koje nadalje egzem-plificiraju kooptirani “čuvari prava”, poput Amnesty Internationala i Human Rights Watcha. Nema sumnje da je sirijska vojska vršila egzekuciju zarobljenih terorista, i da tajna policija i dalje zatvara i vjerovatno muči osobe koje sumnjiči za kolaboraciju sa teroristima. Unatoč tome, ta vojska uživa široku narodnu po-dršku. Sirijski narod poznaje svog neprijatelja i stoga pruža podršku svojoj voj-sci. S druge strane, pak, naoružane bande se javno hvališu svojim zločinima.

Za svakog iole inteligentnijeg posmatrača, uporno servirane neistine o sirijskoj vojsci, diskredituje jednostavna činjenica, da sve ove godine koliko traje rat u Siriji, sirijska avijacija još uvijek nije nijedanput nasumice zasula bombama niti sa ze-mljom sravnila područja i naselja kao što su Jobar, Douma, Raqqa i sjevernoistoč-ni Halep. Stoga možemo sa sigurnošću kazati da kada idući put zapadne novinske agencije, oslanjajući se na islamističke izvore, budu izvještavale o tome kako u be-zobzirnim naletima sirijske i ruske avijacije ginu “civili”, bit će da se radi o napadu baš na te islamističke izvore koji su se našli pod njihovim udarom.

Postoje dva različita “end game” scenarija o mogućem ishodu sukoba u Siriji koji cirkulišu u javnosti. Washington i njegove servilne sluge opsjednuti su i beskompromisni u nastojanjima da ostvare svoje zacrtane ciljeve koji podra-zumijevaju izolaciju predsjednika Assada iz bilo kakve buduće sirijske vlasti. Ako ništa drugo, ovakav njihov stav makar svjedoči o stvarnoj neovisnosti tog čovjeka. Međutim, zapadna arogancija djeluje pod pretpostavkom da je Siriju


163

potčinila svojoj volji. Taj njen uzaludni zahtjev odlično ilustrira kako malo res-pekta Washington pokazuje prema principima međunarodnog prava. Glasno-govornica Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije Maria Zakharova izjavila je da bi se SAD možda trebale povući iz Ženevskog dogovora koji je postignut 2012. godine jer taj sporazum ne traži odlazak Bashara al-Assada sa mjesta predsjednika Sirije. Naprotiv, taj sporazum sadrži klauzulu koja jasno kaže da će “narod Sirije odlučivati o budućnosti svoje zemlje”. (TASS 2015; UN 2012.) Ovo je jednostavna, ali fundamentalna stvar koju Washington nikako neće da prihvati. Ruski predsjednik Putin inače je u komunikaciji sa svojim za-padnim partnerima izuzetno diplomatičan, ali je ipak jednom prigodom kazao: “Okanite se više vaše nezajažljive želje da dominirate. Prestanite se ponašati na takav način kako biste samo ispunili vaše imperijalističke ambicije. Prestanite trovati savjest miliona ljudi - kao da ne postoji nijedan drugi način osim impe-rijalističke politike”. (Putin 2015.) Dok govorite jezikom demokracije i ljudskih prava, SAD i dalje se pretvaraju da određuju budućnost drugih zemalja.

Američki “Plan B” za Siriju već duže vrijeme je njeno slabljenje i u konačnici njena podjela. Taj plan je na izuzetan način precizirao jedan dokument koji je objavio Brookings Institute u junu 2015. godine. (O’Hanlon 2015.) Taj doku-ment na arogantan način bez imalo osjećaja stida sugeriše kako bi Washington trebao razbiti “problem Sirije” u “nekoliko manjih lokaliziranih komponenti...time vizionirajući neku vrstu konfederalizirane Sirije koja bi bila podijeljena na nekoliko različitih autonomnih teritorijalnih jedinica radije nego je zadržati pod vlašću jake centralizirane vlade”. (O’Hanlon 2015: 3) Lažni izgovor za ovaj plan je navodna prijetnja Americi od ISIL-a. Međutim, ova institucija, kao što je ova studija do sada demonstrirala, zapravo je kreacija Amerike i njenih bli-skih saveznika. Dokument Brookings Instituta apelira kako bi u početku Siriju trebalo podijeliti u dvije autonomne zone ili “sigurnosne zone” uz granice sa Jordanom i Turskom, kako bi se uspostavile “sigurne transportne komunikacije za dostavu humanitarne, ali i vojne pomoći”. Potencijalni kolaboratori

u ovoj nezakonitoj zavjeri, kako je predloženo, mogli bi uključivati: Jaish al-Islam (Vojska islama) u blizini Damaska, različite kurdske snage, koaliciju pobunjenika čija je borba fokusirana na Halep, Jaish al-Fateh (Oslobodilačka vojska, predvođena Jabhat al-Nusrom) stacionirana oko grada Idlib i još neke druge frakcije. (O’Hanlon 2015: 9, 15) Praktično, svi nabrojani američki partne-ri, izuzev Kurda, zapravo su samo razne vrste Al-Qaide sa drugim imenima, ili su u sprezi sa ovom organizacijom. Brookingsov prijedlog uvažava snagu Damaska, pretvarajući se da će raditi kako bi ga zaobišao. Ipak, rasturanje jedne suverene zemlje jedino bi bilo moguće u slučaju potpunog vojnog poraza sirij-ske vlade i u slučaju kada ona ne bi više imala jake saveznike.

Ipak, Sirija još nije na koljenima, a ima i jake saveznike. Osim toga, regionalno pregrupisavanje ide u prilog Siriji. Iako još uvijek ima isuviše pretencioznog si-ledžijstva, većina posmatrača se slaže da je Washington izgubio volju za daljom eskalacijom rata, a da ne govorimo o konfrontaciji sa Rusijom. Neke regionalne zemlje su to već osjetile i postepeno počele uspostavljati odnose sa Damaskom.

Egipat i Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE), obje zemlje u antagonističkom od-nosu prema Siriji, samo nešto ranije, počele su normalizirati diplomatske od-nose sa Sirijom. UAE, vjerovatno jedna od najfleksibilnijih arapskih zaljevskih monarhija, ali također, prema navodima američkog potpredsjednika Bidena, povezana sa ISIL-om, okupirana je svojim vlastitim brigama. Nedavno su vlasti ove zemlje uhapsile nekoliko desetima islamista u vezi sa navodnom zavjerom koja je trebala ovu apsolutnu monarhiju pretvoriti u apsolutistički kalifat. (Blo-omberg 2015.) Što se tiče Egipta, ova zemlja koja je ponovo u rukama vojske, nakon kratke vlasti pod Muslimanskim bratstvom, suočena je sa vlastitim sek-taškim teroristima, iz redova samog Bratstva. Najveće arapske zemlje danas brane teritorijalni integritet Sirije i makar to bilo i verbalno, podržavaju sirijske napore u borbi protiv terorizma. Egipatski analitičar Hassan Abou Taleb “osu-đuje i odbacuje unilateralnu vojnu akciju Turske protiv Sirije”. (Reuters 2015.)

Erdoganova vlada, koja se pokušala nametnuti kao čelnik Muslimanskog brat-stva u regionu, sve više se razilazi sa svojim antisirijskim partnerima i suočena je sa domaćim problemima, koji se najviše tiču njene velike kurdske manjine. Washington je pokušao upotrijebiti separatističke Kurde podjednako protiv Bagdada i Damaska, dok Kurde Turska smatra svojim glavnim neprijateljima, a ekstremističke grupe nad njima vrše pokolj pod parolom apostaze, proglaša-vajući ih muslimanskim “otpadnicima od vjere”. Što tiče položaja Kurda kroz historiju, njihove zajednice su uživale daleko najveću autonomiju u Iranu i Si-riji. Nedavni sporazum Washingtona sa Iranom može se ocijeniti kao iznimno važan razvoj događaja, nakon tenzija koje traju proteklih 14 godina, budući da Iran važi kao najznačajniji regionalni saveznik sekularne Sirije i oštar oponent sektaštva saudijskog tipa. Potvrđivanje ozbiljne uloge Irana u regionu duboko je povrijedilo Saudijsku Arabiju i Izrael, ali je to jako dobro za Siriju. Nakon potpisivanja historijskog sporazuma sa Iranom došlo je do ozbiljne diplomatske trke u regionu za jačanje pozicija, i s pravom se može reći da nema sumnje da je ovim sporazumom Iran u značajnoj mjeri osnažen glede regionalnih pitanja. Deceniju nakon vašingtonskih planova “kreativne destrukcije” koji su dizajni-rani s ciljem slabljenja iranskog utjecaja u Iraku, i samo nekoliko mjeseci prije početka ruske vojne inicijative u Siriji, insajderi u Washingtonu izrazili su svoje nezadovoljstvo i očaj ocijenivši da je danas regionalni utjecaj Irana dostigao svoju najvišu tačku u protekle četiri decenije. (Kenner 2015.)

Odluka Rusije donesena krajem septembra 2015. da upotrijebi ozbiljnu zračnu silu kako bi pomogla sirijskoj vojsci pokazala se odlučujućim potezom. Rusija, zakoni-to pozvana da učestvuje u Siriji, neprestano je upućivala poziv SAD-u na saradnju u Siriji, otkrila je da Amerikanci doista blefiraju. Washington je uhvaćen na djelu, ulovljen u zamku svog vlastitog licemjernog duplog govora. SAD su se pretvarale da nisu vlasnik ISIL-a, izbjegavajući napade na ovu terorističku grupu kada su jedan za drugim pod kontrolu ISIL-a padali sirijski gradovi, pretvarajući se da po-stoji fundamentalna razlika između ISIL-a i “umjerenih pobunjenika”. Za razliku od Amerikanaca, Rusija se složila sa Sirijom da su sve antivladine oružane grupe u stvari jedni te isti teroristički sektaši. Amerikanci pak, sve vrijeme odbijaju da imenuju bilo koju od svojih umjerenih pobunjeničkih grupa, nakon čega je Rusija,


165

oslonivši se na savjet sirijske vlade počela sve napadati. Suočene sa ovom situa-cijom, SAD su počele protestovati zbog ovakvog stava Rusije, tvrdeći kako Rusi napadaju i umjerenjake, ili čak da Rusi namjerno ubijaju civile, ali su Amerikanci praktično nemoćni da to spriječe. Ni Washington niti bilo koji od njegovih save-znika ima stomak za direktnu konfrontaciju sa frontom koji čine Sirija, Iran, Ru-sija, Irak i Hezbollah. Ruske ili zvanične iranske kopnene snage nisu učestvovale u sukobu. Međutim, iranski vojni zapovjednici mobilizirali su milicije iz regiona kako bi njima osnažili sirijsku vojsku, u nastojanju da povrate područja koja su ranije pala pod kontrolu naoružanih bandi koje podupire zapad.

Neki vjeruju da će ruska inicijativa u Siriji okončati neuspjehom kao i interven-cija Sovjetskog saveza u Afganistanu u periodu 1979.-1989. Ipak, postoje ključne razlike u ova dva slučaja. Prvo, Sirijska arapska vojska i sirijski narod već više od četiri godine uspješno pružaju otpor najžešćem indirektnom proksi ratu u no-vijoj ljudskoj historiji. Vlada Afganistana je krajem 1970. godine odmah na po-četku rata pozvala sovjetske tenkove i trupe u pomoć. Drugo, Sirija ima snažne regionalne saveznike, Iran i Hezbollah i, u skorije vrijeme Irak. Afganistanska vlada 1979. godine bila je okružena neprijateljima. Treće, ruska podrška u obliku zračnih napada, iako, naravno, od velike važnosti, kopnenu borbu ostavlja sirij-skoj vojsci kojoj podršku pružaju domaće sirijske milicije i one iz regiona. Dale-ko od toga da Vladimir Putin nije razmišljao o tome da će se ruska inicijativa u historijskom pogledu biti uspoređivana sa ulogom Sovjetskog saveza u Afgani-stanu. Ipak je hrabri otpor koji je pružio sirijski narod igrao odlučujuću ulogu. Da sirijski narod nije toliko dugo izdržao pružajući otpor, ili da je kojim sluča-jem predsjednik Assad pobjegao iz zemlje, kao što je to učinio predsjednik Ukra-jine, Yanukovych, Sirija ne bi dobila tako direktnu pomoć Ruske Federacije, ona pobjeđuje zato što je sirijski narod stao iza svoje vojske u borbi protiv sektaških provokacija, uglavnom bijući vlastite bitke protiv NATO-a i multinacionalnog terorizma koji podupiru zaljevske arapske monarhije. Narod Sirije, uključujući i većinu pobožnih muslimana sunita, suprotstavili su se perverziji islama oličenoj u brutalnim zlikovcima koji ljudima odsijecaju glave, a koje promovišu zaljev-ske monarhije. Ovdje se ne radi o sektaškom sukobu niti je u pitanju rat šiita i sunita. Rat protiv Sirije je klasični imperijalni rat u kojem se koriste plaćeničke proksi vojske. U Siriji kada se rat završi neće biti mjesta za ulogu Washingtona, iz istih razloga što se silovatelji i ubice nikad ne pozivaju u porodice koje su pa-tile od njihovih zločina, kako bi se oni mogli ponovo sabrati.

Regionalne implikacije mogle bi biti zaista duboke. Sirijska pobjeda označila bi kraj krvave i nezasitne vašingtonske politike “promjene režima” u cijelom regionu, od Afganistana do Iraka do Libije do Sirije. Iz smrti i muke ovog neča-snog i prljavog rata vidimo kako se rađa još jača osovina otpora hegemonizmu Axis of Resistance. Sirija je opstala, Iran je postao jači i moćniji, Irak se pridružu-je osovini otpora, a Rusija ih je odlučno, u maniru kontrateže poduprla. Ova kombinacija zapečatit će sudbinu i na margine historije delegirati ponižavaju-će planove koji su skrajani za “Novi Bliski istok”, kojim je trebao dominirati američko-izraelsko-saudijsko-turski savez. Regionalno jedinstvo i nezavisnost rađaju se plaćajući teški danak u krvi. Ali, oni se ostvaruju.

Angry Arab, The (2015.) “This is what the can-didate for Syria’s provisional (opposition) gover-nment wrote on Facebook: a holocaust”, 4 August, online: http://angryarab.blogspot.fr/2015/08/this-is-what-candidate-for-syrias.html

Assad al, Bashar (2015.) “President al-Assad: New anti-terrorism coalition must succeed, otherwise the whole region will be destroyed”, Interview with Iranian Khabar TV, Transcript at SANA, 4 October, online: http://sana.sy/en/?p=56697

Bloomberg (2015.) “U.A.E. to Prosecute 41 Accu-sed of Trying to Establish Caliphate”, 2 August, online: http://www.bloomberg.com/news/articles/2015-08-02/u-a-e-to-prosecute-41-accu-sed-of-trying-to-establish-caliphate

Fadel, Leith (2015.) “U.S. Backed Syrian Op-position Official Calls for the Extermination of Alawites”, Al Masdar, 7 December, online: http://www.almasdarnews.com/article/u-s-backed-syrian-opposition-official-calls-for-the-extermination-of-alawites/

Karam, Zeina and Adam Schreck (2015.) “Iran nuclear deal opens diplomatic channels for Syria”, AP, 6 August, online: http://news.yahoo.com/iran-nuclear-deal-opens-diplomatic-channels-syria-161740195.html

Kenner, David (2015.) “For God and Country, and Iran”, Foreign Policy, 5 March, online: http://foreignpolicy.com/2015/03/05/for-god-and-co-untry-and-iran/

O’Hanlon, Michael (2015.) “Deconstructing Syria: towards a regionalized strategy for a confederal country”, Center for 21st century Security and In-telligence, Brookings, 23 June, online: http://www.brookings.edu/research/papers/2015/06/23-syria-strategy-ohanlon

Putin, Vladimir (2015.) “Banned In USA Putin Expla-ins Who Supports ISIS”, Lybio, 2 October, online: http://lybio.net/banned-in-usa-putin-explains-who-supports-isis/people/

Reuters (2015.) “Egypt defends Syria’s territorial unity after Turkey moves against IS”, 2 July, online: http://uk.reuters.com/article/2015/07/29/uk-mide-ast-crisis-syria-egypt-idUKKCN0Q31AY20150729

TASS (2015.) “Moscow: US should retract signa-ture to Geneva communique if it wants Syria re-gime change”, 23 September, online: http://tass.ru/en/politics/823017

UN (2012.) “Action Group for Syria, Final Commu-niqué, 30.06.2012”, United Nations, 30 June, on-line: http://www.un.org/News/dh/infocus/Syria/FinalCommuniqueActionGroupforSyria.pdf

Bilješke:

NEČA SNI R AT PROTIV SIRIJE:Washing to n , nasi l na p ro m je na re žim a i ot p o r

167

Većina zapadnih medija, uključujući i medije iz zaljevskih monarhija (Al Jazee-ra, Al Arabiya), duboko su pristrasni, a u mnogim slučajevima su čak direktno učestvovali u fabriciranju dokaza kako bi poduprli sirijsku ratnu propagandu. To podstiče na pitanje: Gdje bismo mogli pronaći kredibilne i pouzdane infor-macije? Na ovo pitanje ne postoji jednostavan odgovor i čitalac će zaključiti da sam se lično koristio širokim brojem izvora informacija. Ipak, ovdje ću navesti kratku listu relevantnih online izvora, koji su releativno neovisni o agendama velikih sila, a koje su dostupne na engleskom, kao i na drugim jezicima. Oni bi objektivnog posmatrača trebali učiniti bolje informisanim.

A. National Media, anti-imperial

SANA - Syrian Arab News Agency (http://sana.sy/en/ )

Syrian TV (http://www.syriaonline.sy/)

Press TV - Iranian network (http://www.presstv.com/)

FNA (Fars News Agency) - Iran (http://en.farsnews.com/)

RT - Russian Television (https://www.rt.com/news/)

Telesur Latin America (http://www.tele-surtv.net/english/section/news/index.html)

B. Non-Government, independent

Middle East Channel - Syria (http://www.me-channel.com/)

Al-Akhbar - Lebanon (English service clo-sed in April 2015, but still a good archive) (http://english.al-akhbar.com/)

Al-Mayadeen - Lebanon (only in Arabic) (http://www.almayadeen.net/)

As-Safir – Lebanon (http://assafir.com/Cha-nnel/50/English)

Al-Manar–Lebanon, Hezbollah (http://www.almanar.com.lb/english/main.php

Mint Press – USA (http://www.mintpres-snews.com/)

Uprooted Palestinians – blog (https://upro-otedpalestinians.wordpress.com/)

Electronic Intifada – USA (https://electro-nicintifada.net/)

Syrian Free Press – USA (https://syrianfree-press.wordpress.com/)

Vineyard of the Saker – USA (http://thesa-ker.is/)

South Front – Canada, UK, USA (http://so-uthfront.org/)

Global Research – Canada (http://www.glo-balresearch.ca/)

Al-Masdar – USA (http://www.almasdar-news.com/)

New Eastern Outlook – Russia (http://jo-urnal-neo.org/)

Counter Punch – USA (http://www.counter-punch.org/)

The Greanville Post – USA (http://www.greanvillepost.com/)

SOTT – USA and France (http://www.sott.net/)

Hands off Syria – Australia (http://www.handsoffsyriasydney.com/)

C. Critical media analysis

Media lens - UK – (http://www.medialens.org/)

Off Guardian - UK – (http://off-guardian.org/)

FAIR – USA (http://fair.org/ )

15. Ostati obaviješten

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo

323(497.115)(092)

VLLASI, Azem Kosovo, početak raspada / Azem Vllasi ; [prijevod s albanskog Remzije Ajeti]. - Sarajevo : “Šahinpašić”, 2016. - 544 str. : ilustr. ; 24 cm. - (Biblioteka Publicistika)

Prijevod djela: Kosova filimi i haruar. - Bibliografija i bilješke uz tekst.

ISBN 978-9958-41-690-3 I. Vlasi, Azem - Vllasi, Azem COBISS.BH-ID 23335430

TIV SIRIJE - Centre for Counter Hegemonic Studies...Nečasni rat protiv Sirije, profesora Tima...

Documents

Transcript of TIV SIRIJE - Centre for Counter Hegemonic Studies...Nečasni rat protiv Sirije, profesora Tima...