PRVOPRI»ESNICI 2010. · IIZVORZVOR LIST ŽUPE SV. ANTE PADOVANSKOG - TUČEPI GOD. XVIII. SV. ANTE...

IZVORIZVORLIST ŽUPE SV. ANTE PADOVANSKOG - TUČEPIGOD. XVIII. SV. ANTE 2010. BR. 8 (36)LIST ŽUPE SV. ANTE PADOVANSKOG - TUČEPIGOD. XVIII. SV. ANTE 2010. BR. 8 (36)

PR

VO

PR

I»E

SN

ICI 2

01

0.

izvor korice 2009.indd 1izvor korice 2009.indd 1 6/16/10 4:20:01 PM6/16/10 4:20:01 PM

IZVORLIST ŽUPE

SV. ANTE PADOVANSKOG - TUČEPIGod. XVIII. Sveti Ante 2010. Br. 8. (36)

Izdavač:Župni ured Tučepi,

Podgradac 2, 21325 Tučepi,tel.: 021/623-251, mob.: 098/41 55 05,

E-mail: [email protected]

Glavni i odgovorni urednik:fra Nediljko Šabić, župnik

Uredničko vijeće:Ana Đukanović, Antonina Jeličić,

fra Gabrijel Jurišić, Mladen Mijačika, Nena Rafaneli, Antea Šestić,

Anđela Šimić, Čedomil Šimić,Nikolina Šimić, Josipa Tomaš,Mario Udovičić, Boris Vitlić,

Mia Vitlić, Nino Tursić

Grafički urednik: Zvone Bare

List izlazi povremeno

Uzdržava se dobrovoljnimprilozima čitatelja

Tisak: Jafraprint - Solin

Naklada: 700 komada

List izlazi s dopuštenjem crkvenih i redovničkih poglavara

SADRŽAJUvodnik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1Sveti Ante i naš susret s Bogom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3Iz propovijedi biskupa Slobodana Štambuka na blagdansv. Ante u Tučepima 2009. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7Kajine, Kajine, gdje ti je brat Abel? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9Sv. Martin, biskup (316.-397.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13Svečevo pismo iz Tučepi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17Uskrs u hrvatskom narodu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21Djeca o Cvjetnici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34»Muka Kristova« u Imotskom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36Uskrsni igrokaz - »Rođendan za nebo« . . . . . . . . . . . . . . . . . 38Božji pionir . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42Susret tučepskih studenata u Zadru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43VI. susret tučepskih studenata u Zagrebu . . . . . . . . . . . . . . . 44Zalog za budućnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47Susret tučepskih studenata u Splitu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50Mladi naše župe u Njemačkoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51Wachtberger Messdiener bekommen Besuch aus Kroatien . . 54Ministranti iz Wachtberga dočekali ministrante iz Hrvatske . . . 55Nagradno putovanje u Krašić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56Naše hodočašće u Međugorje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59Svaki učitelj mora naći put do dječje duše . . . . . . . . . . . . . . 61Anagraf ili Stanje duša . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62Naše orgulje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62Nije crkveno vjenčana a želi primati sakramente . . . . . . . . . . 63Rogač - hrana i mjera za dragocjenosti . . . . . . . . . . . . . . . . . 64Krštenja u našoj župi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66Vjenčani . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67Umrli . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67

DOPRINOS ZA CRKVU Kip Sv. Mihovila i motor na orguljama: Darovi u eurima - 700 Mijo Šimić Čedomilov; 200 NN,

Dragan Čović; 150 Kleme Mravičić; 100 Marko Ševelj, Jakica Ševelj, Marija Šimić kći Rade, Božo i Ljiljana Mravičić, Ivka Čović, Grgo Mijačika, Irena Kovač, obitelj Vodanović, Ante i Neda Čobrnić, Neda Šarić, Niko Ševelj, Dario Šarić, Jur Dujmović, Bože Šimić pok. Marijana, Benito Lalić, Ante Mravičić Kovačev, obitelj Šimuna Čović, Mate Tomaš, Slavko Đurić, Dragan Šarić, obitelj Ilija Jurić; 50 Marin Tomaš Nagarić, Ana Bušelić, Anđelko Šestić, Desa Brbić, Marija Visković, Ruža Šarić, Pero Šimić Ivanov, Andrija Mijačika, Dragi Mravičić, Nede Mijačika, Ante Knežević, Tonći Šimić, Srećko Tomaš, Miljenko Gujinović, Silvio Pašalić, Danica Pašalić, Jose Vidić, Ivo Šestić, Drago Brbić, Mira i Mate Brbić, Finka CV, Branko Visković.

Darovi u kunama - 5.000 Hoteli Tučepi; 2.000 Ivan Bušelić pok. Šimuna »Pilan«, Mijo Šimić pok Mate, Rade Šimić; 1.500 obitelj Šutić Hotel Vila Andrea; 1.000 obitelj Smiljka Mendeš, obitelj Lekaj; 800 Mili Čović; 600 N.N.; 500 Miljenko Gujinović, N.N., Željko Matić, Joško Šarić, Danica Ševelj pok. Ljube; 400 N.N. jedna učenica i njezina mama; 300 Maja Ristić, N.N., Ivo Šimić, Đani Mravičić, Jordan Marijančević; 200 Ante Brbić Snaga, Mate Mravičić, Nediljko Mravičić pok. Nikole, Tonći Šarić, Vjeko Vodanović; 100 Tinka Šimić, Jadranka Bušelić

Od sprovoda: 3.450 kuna Ivka Miljenka Luketina; 100 eura Rade Šimić u Münchenu; 4.050 kuna Mijo Čobrnić; 1.900 kuna Anka Grozdanić r. Mravičić.

Za župni list Izvor: 400 kuna obitelj Vlade Ševelj; 200 kuna Renato Mravičić, Nada i Tomo Šarić (brati i sestra); 100 kuna Brbić Ante Snaga, Tomaš Mare, Visković Marija, Fabijan Čović, Ivo Čović, Ćirilo Šimić, Jakica Ševelj; 50 kuna Tonka Čović; 100 eura Bože Šimić; 50 eura Petar Brbić.

PROGRAM PROSLAVE

BLAGDANA SV. ANTEČetvrtak, 10. lipnja 2010.19,00 – Ispovijed19,30 – Početak trodnevnice20,00 – Sv. Misa u crkvi sv. Ante, predvodi fra Ante Babić

Petak, 11. lipnja 2010.19,00 – Ispovijed19,30 – Trodnevnica20,00 – Sv. Misa u crkvi sv. Ante, predvodi fra Ante Babić

Subota, 12. lipnja 2010.19,00 – Ispovijed19,30 – Trodnevnica20,00 – Sv. Misa u crkvi sv. Ante, predvodi fra Ante Babić

Nedjelja, 13. lipnja 2010. 8,30 – Budnica Gradske glazbe 9,00 – Polaganje cvijeća kod središnjeg križa na mjesnom groblju10,30 – Svečana koncelebrirana Misa u crkvi sv. Ante, predvodi fra Gabrijel Jurišić20,00 - Sv. Misa i blagoslov djece u crkvi

sv. Nikole Tavelića


Dragi vjernici !

Uskrsnim blagdanima kršćani slave najveća otajstva svoje vjere. Stoga u svim kršćanskim zemljama već 20 stoljeća vlada običaj da se slave uskrsni praznici, odnosno da ne rade škole, tvornice i druge društve-ne ustanove da bi vjernici imali više slobodnoga vremena koje će posve-titi razmišljanju o otajstvu otkuplje-nja, ali i da dobiju određene dane koje će – oslobođeni svakodnevnih radnih obaveza - imati slobodno vri-jeme za odmor, rekreaciju, obiteljske i društvene susrete, izlete i sportske priredbe. Sve se to može nazvati »uskrsni praznici«.

U našoj Domovini baš s uskr-snim praznicima počinje i turistič-ka sezona. Budući da je naše mje-sto Tučepi jedno od bisera Jadrana, dobro je prisjetiti se da će uskoro doći i prava turistička sezona. Počet će naše ovogodišnje gostoprimstvo. Godinama se spremamo za doček naših gostiju. Posao koji smo čini-li davno i danas ubire svoje radosti. No, svake se godine treba kititi novi cvijećem i novim plodovima. Ne kitimo samo sebe i naše kuće nego

i naše mjesto i ono što nas sve spaja da bi se naši gosti osjećali ugodno. Nas kao kršćane spaja vjera u Isusa Krista, spaja nas Katolička crkva, ali i naše crkve i crkvice. Mi to na osobit način doživljavamo u nedjelj-nim župnim Svetim Misama. Naša crkva je mjesto okupljanja, mjesto susreta. Prisjetimo se da je prošle godine jedne nedjelje bilo 13 nacija kod slavljenja Svete Mise. Jedan je gost rekao: »Veseli me neizmjerno da moji domaćini idu nedjeljom sa mnom na Sv. Misu.«

Naše držanje s našim gosti-ma je kao jedna štipalica za robu. Štipalica koja nas drži jest naša vjera u Isusa Krista. Štipalica ima dva dijela. Jedan dio smo mi, a drugi dio su naši gosti. Onaj feder koji nas drži jest Isus Krist. Ako nedostaje onaj feder, onda su one dvije polovice bezvrijedne, beznačajne i neupotre-bljive. Jedna štipalica je mnogo više od zbroja dvaju dijelova. Sv. Petar u nas ovako upozorava: »Budite gosto-ljubivi jedan prema drugomu bez mrmljanja. Služite jedan drugomu – svaki milošću kakvu je primio - kao dobri upravitelj mnogovrsne Božje

LIST ŽUPE SV. ANTE PADOVANSKOG - TUČEPIGOD. XVIII. SVETI ANTE, 2010. BR. 8 (36)

IZVOR

1IZVOR

IZVOR.indd 1IZVOR.indd 1 6/16/10 4:18:12 PM6/16/10 4:18:12 PM

milosti. (1 Pet 4, 9)« Neka naši gosti u našem gostoprimstvu osjete ljubav, vjernost i odgovornost.

S našom djecom učimo na vjero-nauku da je kruh više od kruha. To se očituje posebno u Sv. Pričesti. Hostija (kruh) nas povezuje jedne s drugima. Ona se dijeli, ona daje snagu. Je li naše kršćanstvo, moj vlastiti »ja sam kršća-nin« uočljiv, vidjet će se iz moga vlada-nje prema gostima i prema mojim susje-dima. Ranokršćanski pisci, a posebno Tertulijan, piše kako su se pogani divili kršćanima. Poznata je njihova riječ: »Gle kako se ljube«.

Gostoljubivost se pokazuje na pojedinačnom, zajedničkom i općem planu. Gostoljubivost će se mjeriti po

tome koliko smo bezuvjetno iskazali ljubav prema gostima. Gostoljubivost se ne mjeri po zaradi. I po gostoljubivo-sti će se »znati da ste moji učenici« (Iv 13,35). Gostoljubivost se pokazuje prije i poslije, pa i za vrijeme Službe Božje.

Sve vas, dragi vjernici, pozivam na zajedništvo i ljubav s našim gosti-ma. Dijelimo i izmjenjujmo darove koje nam je Bog dao na upravljanje. Ne zaboravimo, naše nebo, naše mje-sto, naše more i sunce imaju svoga darovatelja On se zove Bog i Otac Isusa Krista i nas sviju. Dajmo se u našem gostoprimstvu povezati »fede-rom« Isusom Kristom.

Vaš župnik fra Nediljko Šabić

2 IZVOR

Dan Domovinske ZahvalnostiI ove godine na Dan Domovinske Zahvalnosti 5. kolovo-

za 2010. u 9.00 slavit ćemo Sv. Misu u našoj crkvi na groblju. Mudrim vodstvom pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana, njegovih suradnika i krvlju naših branitelja izvojevana nam je slo-boda. Bogu slava a našim braniteljima - Hvala!

Jer pali branitelji su:- Junaci s anđeoskim licem.- Heroji i vitezovi.- Ljudi za sva vremena.- Njihovi se položeni životi za Domovinu ne smiju zaboraviti.- Braniteljska krv nam je donijela slobodu.- Branitelji su osobe koje moramo nositi u svojim mislima,

srcima i molitvama.- Oni su simbol junaštva i hrabrosti.- U njihovim je grudima kucalo srce vjere, ljubavi, morala,

neustrašivosti i nade u pobjedu.- Oni su ispisali blistave stranice hrvatske povijesti na kojima

će potomstvo prepoznati njihov krvavi rukopis.

NA DAN DOMOVINSKE ZAHVALNOSTIIZVISIMO HRVATSKE TROBOJNICE!


Možda si i sam ponekad pomislio da ti je bilo živjeti u doba svetaca, su-

sresti sv. Antu, čuti njegovu propovijed, diviti se čudesima koja je Bog preko nje-ga činio, da ti je sve to bilo vidjeti i do-živjeti, bilo bi ti lakše vjerovati i iz vjere živjeti. Ili još bolje, da si živio u Isusovo vrijeme, slijedio ga po Sv. Zemlji, slu-šao njegovu Radosnu Vijest siromasima i zapuštenima, bio bi na izvorima spa-senja, očima vidio, ušima čuo i svojim rukama dotaknuo spasenje koje je Bog namijenio svim ljudima i narodima.

Preko čovjeka do BogaPapa Ivan Pavao II. proglasio je

velik broj blaženih i svetih. Učinio je to da se na njihovu primjeru nadahnemo, da smisleno usmjerimo svoj život i da poput njih budemo postojani u nadi. Pa i veliki Augustin je sam sebi govorio kad su mogli toliki i tolike, zašto ne bi i ti, Augustine!? Jer i sveci su kao i sveti Ante bili obič-ni ljudi od krvi i mesa. I upravo onakvi kakve ih je Bog stvorio, uspjeli su ostva-riti živo zajedništvo s Bogom, da i nama danas mogu biti primjerom i poticajom. Papa je želio staviti za uzor ne neko pra-vilo ili uredbu nego ljude i žene, koji su živjeli našu ljudsku sudbinu, vjerovali u istoga Boga i živjeli od iste nade.

Životopisi svetaca uvijek su poti-cajni. Rado se sjećam životopisa Dami-ana de Veustera, belgijskog misionara, koji se na otoku gubavaca posvetio brizi i njezi oboljelih od gube. Bio je svjestan

da to čini uz pogibao da i sam oboli od te strašene bolesti, za koju u ono vrijeme nije bilo lijeka. To se zapravo i dogodi-lo. U listopadu prošle godine Bendikt XVI. proglasio je De Veustera svecem Katoličke Crkve. Tom prigodom papa je ustvrdio kako Damian nije napustio samo svoj dom, nego je i svoje zdravlje stavio na kocku kako bi mogao služiti Isusu u siromasima i zapuštenima.

3IZVOR

SVETI ANTE I NAŠ SUSRET S BOGOM

Bog se u svom djelu spasenja za-putio prema čovjeku. Povijest je spa-senja zapravo povijest susreta Boga i čovjeka. A ljudi poput Ante i Damjana, Franje i Pavla i mnogih drugih muževa i žena čine da ta povijest još uvijek tra-je, da Božje spasenje dopire ne samo do naših Tučepi nego i do na kraj zemlje.

NAŠI ZAŠTITNICI


4 IZVOR

Do Boga vode različiti putovi i na razne načina ga možemo susresti. Sjeti-mo se dragog sveca sv. Martina. Rimski ofi cir Martin dok je još bio poganin na gradskim vratima susretne prosjaka koji se smrzavao od studeni. Martin zausta-vi konja raspolovi svoj plašt na dvoje i podijeli ga, dade polovicu gubavcu i ode dalje. Iste noći u snu je vidio prizor koja se odigrao pred gradskim vratima. Onaj smrznuti prosjak bijaše zapravo Krist. Nakon toga Martin je postao kr-šćaninom, vrijednim biskupom i dra-gim svecem sve do naših dana.

Zbog toga i nije toliko važno što nismo živjeli u vrijeme svetoga Ante i što nismo hodali za Isusom prašnjavim stazama Galileje. Bog nam je dao da živimo danas i da se danas uključimo u povijest njegova spasenja koje nam je darovano po Kristu i koje susrećemo u osobama koje su susrele Boga, a taj

susret je promijenio njihov život, tako da ništa nije bilo isto kao i prije.

Dan kasnijeNedavno je strašan potres zadesio

siromašnu zemlju Haiti. Stotine tisuća ljudi, žena i djece izgubilo je svoje živo-te pod ruševinama. Nakon te katastrofe preživjelima ništa nije bilo isto kao i pri-je. Sve se promijenilo. Život je morao ponovno početi ispočetka. Nešto slična događa se pri susretu s Bogom. Iako na-kon tog milosnog susreta ništa više neće biti kao prije, kao da se ta promjena i ne zapaža u životnom ritmu svakodnevni-ce. Opet će trebati rano ustajati, ići za poslom, druge susretati, jesti kruh svoj u znoju lica svojega. Za nas u Tučepima to bi značilo opet dočikati goste i učini-ti da se u našem »lipom mistu« ugodno osjećaju, odmore i skupe snage za nove susrete. Ali nakon susreta s Bogom po vjeri u biti sve se promijenilo. Promije-nio se smjer i smisao života.

I za sv. Antu se sve promijenilo onoga dana kad je doživio svjedočan-stvo franjevačkih mučenika. Dan ka-snije ništa više nije bilo kao prije. I on je želio svjedočiti svoju vjeru i druge učiniti dionicima Božje ljubavi. Želio je voditi ljude k Bogu. Stupio je u Red Male Braće franjevaca, postao učitelj bogoslovlja, vrstan propovjednik preko kojega je Bog izveo divna djela, tako da glas o njemu i do nas dopire, da nas primjer njegova života privlači i da se njegovu zagovoru kod Boga radujemo.

Nešto slično dogodilo se i u ži-votu Savla iz Tarza kad je pred vratima Damaska susreo Krista i kad je od Pavla postao Pavao. Dan kasnije za »progoni-

Molitva majke ili oca sv. AntiDobri sv. Ante, blagoslovi i štiti moju

obitelj, čuvaj je u ljubavi i slozi, obaspi je vremenitim i vječnim dobrima i udalji od nje svako zlo.

Blagoslovi mene i moga supruga (moju suprugu). Neka nam nikada ne uz-manjka zaposlenje i sve potrebno kako bismo mogli čestito živjeti i odgajati dje-cu koju nam je Bog dao.

Blagoslovi tu istu našu djecu, štiti nji-hovo zdravlje, potiči ih na dobro i ne dopusti da izgube vjeru i čistoću života.

Učini nas sposobnima da ih razumi-jemo i da im prednjačimo riječju i primje-rom. Neka uvijek teže za najuzvišenijim idealima i neka u životu ostvaruju svoj

ljudski i kršćanski poziv. Amen.


5IZVOR

telja kršćana« i »apostola naroda« ništa više nije bilo kao prije. Slično se dogo-dilo Franji iz Asiza kojemu je Gospodin s križa u crkvici svetoga Damjana po-vjerio da popravi njegovu i našu Crkvu. Dan kasnije Franjo je ostavio rođenog oca i svojim životom pjevao »pjesan stvorenja«, zazivao Boga svojim i na-šim Ocem na nebesima.

Činjenica je da se sa svima ne događaju slični događaji i da Duh Gos-podnji ne upućuje sve da budu franjevci. Andre Frossard bijaše nevjernik, članak komunističke partije u Francuskoj, živio je kao da Boga i nema. Jednoga dana dok je tražio prijatelja ušao je u crkvicu. Tu je ostao svega pet minuta. To mu je bilo dovoljno da postane kršćaninom. Andre Frossard nije bio naivčina, nego nadaren novinar i pisac, član francuske akademi-je. Nije se umislio zbog ovoga doživljaja. Trideset i pet godina kasnije napisao je svjetski poznatu knjigu »Bog postoji, ja sam ga susreo!« Tu opisuje kako je, dok je tražio prijatelja, pogledom zaokružio iznad molitelja u crkvici. Pogledom se zaustavio ne na prvoj nego na drugoj svijeći lijevo od križa. I tu se dogodi-la tajnovita promjena. Andre je doživio osjećaj svjetla, topline, reda u svemiru, očevidnost Božje prisutnosti. Bog mu se učinio kao osoba, susreo je Onoga koje-ga je do malo prije nijekao, Onoga koje-ga mi kršćani nazivamo našim Ocem.

Susret koji preobražavaČudesa se ne događaju svaki dan

i mi ne živimo u vrijeme svetoga Ante, ni Franje, ni Pavla, ni Krista Gospodi-na. No ipak ima nešto nama tako blizu, a čini se opet tako daleko i nedostižno:

tražiti i susresti Bogu u susretu i životu onoga koji nam je drag i bliz.

Mladoj Albanki koja se zvala Ag-nes Gonxa Bojaxhiu dogodilo se nešto slično, ali opet na drukčiji način. Kor-jenite promjene nastupile se i u njenom životu. Bila je kršćanka, još više časna sestra. Imala je osjećaj da Bog od nje traži nešto posve drugo, nešto više i bo-lje. Jednog dana dok je putovala vlakom iz Kalkute prema Darjelingu, 10. rujna 1946., doživjela je odlučujući preokret u svom životu. Osnovala je novi red mi-sionarki ljubavi, zajednicu sestara koje se zauzimaju za najsiromašnije među siromasima. Svojim sestrama je stavila na srce da iscrpljujući rad u siromašnim četvrtima velegradova može uroditi plodom jedino uz obilnu molitvu.

Jednostavna Majka Terezija imala je posebni dar susreta s ljudima. Svojim velikim, prodornim očima gledala bi su-govornika tako da bi izgledalo da za nju u tom trenutku nema važnije stvari na svijetu. Znala je čitati što stoji iza riječi sugovornika. Neki joj se novinar obra-tio riječima: »Vi volite siromahe i to je sasvim u redu. A kako se ponaša bogati


Vatikan i Vaša bogata Crkva?«. Majka Terezija ga pogleda u oči i odgovori: »Vi niste sretni, nešto Vam nedostaje, nešto Vas ljuti. Vi ste nemirni.« Na te riječi no-vinar je bio smeten, a Terezija je nastavi-la: »Vi trebate malo više vjerovati«. »A kako mogu vjerovati«, zapita novinar. »Vi biste trebali moliti!« »Ja ne mogu moliti!« »Onda ću ja za Vas moliti. Po-kušajte jednom osobama koje susrećete pokloniti mali smiješak. Smiješak je bla-gi doticaj, koji unosi u naš život nešto od Božji stvarnosti.« Jedan drugi novinar je upitao: »Što se mora u Crkvi promije-niti, pa da krene na bolje«. Pogledala je novinara u oči i rekla s osmjehom: »Vi i ja, nas dvoje moramo se promijeniti«.

Ta Božja prisutnost u našem svijetu dolazi nam preko izuzetnih osoba, osoba koje susrele Boga, a taj susret je promi-jenio njihov život i djelovanje. Njihov životni nazor i mišljenje, životni stav. Posve je normalno da od tog prijateljstva s Bogom, od tog zajedništva sa Stvori-teljem zrači otvorenost, prihvatljivost za druge, evanđeoski stav koji je resio i Fra-nju i Antu, i Majku Tereziju i Damiana de Vesteura. Kao i naše svete i blažene od Nikole Tavelića do Leoplada Mandi-ća, od Alozija Stepinca do Ante Antića.

Boga možemo susresti na razne načine. Tražimo ga u osobama i doga-đajima iz našega života i života Bož-jih ljudi i žena. U licu starca i djeteta, u osmjehu djevojke i majke. Bog nas i danas poziva da se uključimo u povijest njegova spasenja koje nam je darovano po Kristu, koji je naš put prema Bogu i Božji put prema nama.

Dinko Aračić

6 IZVOR

MOLITVA BLAŽENEMAJKE TEREZIJE

Čovjek je nerazuman, nelogičan i sebičan. NIJE VAŽNO. VOLI GA!

Ako činiš dobro, pripisat će to tvojim se-bičnim ciljevima. NIJE VAŽNO. ČINI DOBRO!

Ako ostvariš svoje ciljeve, naći ćeš lažne prijatelje i iskrene neprijatelje. NIJE VAŽNO. OSTVARUJ SVOJE CILJEVE!

Dobro koje činiš, već sutra će biti zabo-ravljeno. NIJE VAŽNO. ČINI DOBRO!

Poštenje i iskrenost učinit će te ranjivim. NIJE VAŽNO. BUDI ISKREN I POŠTEN!

Ono što si godinama stvarao u času bi moglo biti razrušeno. NIJE VAŽNO. STVARAJ!

Ako pomažeš ljudima, možeš loše proći. NIJE VAŽNO. POMAŽI IM!

Daješ svijetu najbolji dio sebe, a on će ti uzvratiti udarcima. NIJE VAŽNO. DAJ NAJBOLJI DIO SEBE!


“I tebi baš, što goriš plamenomOd ideala silnih, vječitih,Ta svjetla vatra bit će crna smrt.Mrijeti ti ćeš, kada počneš samU ideale svoje sumnjati!”

Uzimam, braćo i sestre, te stihove našega slavnog pjesnika, Silvija Strahimira Kranjčevića koji opisa poznatog vođu Mojsija i tako i dade naslov toj pjesmi.

Bog mu kao kroz grom progovara, jer je Mojsije u jednom trenutku posustao kao da nije dovoljno vjerovao, kao da se nije dovoljno osje-ćao hrabrim ići naprijed. Bog ga upozorava, veli pjesnik, na ideale, u koje se ne smije posumnja-ti, jer tada čovjek umire.

Zašto vam te stihove dajem i zbog čega se na njih pozivam, danas u dan kad čusmo evanđelje koje veli: »Vi ste sol, vi ste svijetlo, vi ste grad na gori. Kada Pavao preporuča: »Vi ste moje pismo preporučeno«, štuju ga, čitaju ga mnogi. Pripazite, ono nije napisano tek crnilom i tintom na nekom papiru, nego u srcima vašim.

Zašto danas govoriti o idealima? Ma zato što najprije imamo ispred sebe jednog Svetca koji je živio za svoje ideale, koji je svoje ideale već od djetinjstva, od onoga nježnog vremena 14. i 15. godine toliko duboko doživio, odlučio se ići u svećenike, i to ne bilo koje, nego se oduševio da bi bio misionar, i to misionar koji bi dočekao da bude mučenik za ime Isusovo.

Ante je želio svoj život posvetiti drugima, želio je svoj život darovati drugima, želio je rade-ći s ljudima, propovijedajući im, zamislite znao je propovijedati po 3-4 sata i slušali bi ga oko 30-ak tisuća ljudi. Vrijeme u kojem je živio Ante bilo je vrijeme u kojem su mnogi htjeli to što je Ante doživljavao prenijeti u sebe, preliti u sebe, da bi se lijepa stvarnost ideala mogla doživjeti,

K tome učinio je da će njegov životo-pis opisati mnoge lijepe stvari. Čujte, vi mladi, pomogao je mladima da njihova ljubav, zaljublje-nost, a to je veliki događaj u životu čovjeka, pri-znaju da je zaljubljenost sveta i velika. Pomogao

je bračnim drugovima da ostanu jedno uz drugo, pomogao je da svetost braka bude nešto što će biti trajnost do groba. To ste obećali, tako je rečeno, to se doživljava u vrijednosti djece. Zato se danas posebno raduju i djeca ovom Svetcu, koji voli djecu, da djeca budu onaj sveti temelj zdrave budućnosti. Tu se zaustavljamo opet na pjesmi, u kojoj pjesnik u svome »Mojsiju« kaže:

Kad okrenu se svome narodu,Da nađe tamo nade, okrepe,Al' ono narod, Božja odlika,Sagradio si tele zlaćenoI tele slavi, a ne Gospoda!

I tele slavi, a ne Gospoda?Braćo moja i sestre, je li to naša situa-

cija,da to u kojoj, tele, a znate da to znači zlato, da to znači srebro, da to znači devize, da to znači kuna, na banci, bez banke. Pjesnik to stavlja u usta vođi Izraelskog naroda, koji je doživio da mu je narod od zlata i srebra napravio tele, mlado tele i pred njim pada ničice i govori: »Ovo je naš Bog!«

Tučepljani, zar netko od vas pravi tele, zar se neko od nas klanja modernom teletu, zar neko od nas pokušava izbrisati ideale i učiniti

IZVOR

Iz propovijedi biskupa Slobodana Štambukana blagdan sv. Ante u Tučepima 2009.

Procesija na blagdan sv. Ante 2009. g.


sve da ti ideali ne dođu do izražaja. Vrijeme u kojem živimo je vrlo zahtjevno. Vi koji čitate novi-ne, nadam se da svaki put operete ruke nakon što ste ih pročitali, a treba oprati i srce i dušu. Vi koji pratite što se oko nas događa, vidite da ništa ne vodi do ideala. Sve vodi do poništenja idea-la. Eno nekidan, došla jedna glasovita pjevačica u Zagreb, napunila tamo teren gdje je pjevala, skupe su se karte prodavale, čak do 2000 kn. Je li to je znak kako mi živimo recesiju? A znate što je jedan novinar pitao režisera čitave prired-be o toj glasovitoj pjevačici? Pitao je koliko će se puta presvući pjevačica za vrijeme svoga kon-certa! O Bože, kako je to jeftino! Ne pita što će pjevati, kakva je to glazba, koji je sadržaj, što je poruka, nego koliko puta će se presvući...

Ovih dana, u jednom gradu išao sam na malu šetnju. Čujem iza mene razgovor dviju žena. Razgovaraju o sinoćnjoj maturi mladih ljudi. Jedna kaže: »Ajme meni ća se je dogodilo sinoć na maturi!« »A šta to?« »Ma biž ća, trage-dija! Nešto strašno!« »Ma, šta je to bilo straš-no?« »Ma zamisli, dvije su bile obučene u istu haljinu!« I to je tragedija! Dvije bile obučene u istu haljinu. To je taj naš svijet koji nema ideala, to je naš svijet, koji vanjsku paradu posjeduje ali mu fali sadržaj, fali nutrina, fali ono što nosi čovjeka, fali ono što daje čovjeku smisao, fali ono što je bitno i što ga usmjeruje!

Vi dragi mladi, vi dragi mladi koji ste se napijali, da napijali. Čuo sam ovih dana. Ide u 7. razred, ima tek 12 i po godina, doveli su je doma mrtvu-pijanu. 7 razred, doveli je doma mrtvu-pijanu... Mladi jeste li se počeli opijati? Smijem li to danas na dan svetog Ante, koji je zaštitnik mladih, djece, koji želi da se mladost osokoli lije-pim stvarnostima, smijem li vam reći, da budite pijani, ali znate li od čega? Opijte se dobrotom, opijte se finoćom, opijte se kulturom, opijte se znanjem. Znam koliko vam je muka sada, mladi. Evo završila škola, zamislite 2 i po mjeseca ne će bit škole. To je strašno, to je tragedija. Evo ja se suosjećam s vama. No, pokušajte promisliti što su vaši ideali i što je ono što od svega skupa oko vas možete praktički doživjeti.

Vi stariji, što je s vama? Za svetog Antu se kaže da je imao odlične roditelje. Mnogi su sveci imali upravo to, odličnog oca, odličnu majku. Nema svetosti koja se ne bi tu naslonila.

Mama, tata, dok moliš za svoje drago dite, dok pitaš za ocjene, dok pitate za tu stvarnost, što je s vama? Jeste li svojoj djeci ono što kaže knjiga, što čusmo malo prije u poslanici svetoga Pavla? »Vi ste pismo naše!« Čitaju ga svi ljudi. Čita ga tvoje drago dite, gleda u tebi svoj ideal, gleda u tebi ono što bi on trebao biti, čita te, i gleda. Zna li moj otac sklopiti ruke? Zna li moja mama psovati? Svađaju li se moj tata i mama? Ima li u mojoj kući Božjega blagoslova? Ima li u mojoj kući tučepskoj možda čak i neka lijepa slika: Gospa, Križ? Molim Vas, Tučepljani, nemojte mi ovih dana tamo gdje primate goste, sakriti sliku Majke Božje i Križ, da ne bi slučajno tko doznao da ste vi kršćanin. Nemoj to sebi dozvo-liti. Imaj prepoznatljivost. Imaj nešto što se zove biti čovjek i biti kršćanin. »Vi ste pismo naše« - kaže Pavao. Čitaju ga svi ljudi. Doći će turisti i promatrat će vašu djecu, promatrat će vas stari-je. Kakvo će pismo pročitati? Što bi sv. Ante htio danas reći svojim dragim Tučepljanima, koji su ovdje došli u krilo ove stare svoje matere, u ovu dragu, časnu, divnu crkvu od kamene, dobro sazdanu crkvu, na ove svoje korijene? Što bi Ante rekao dok se budete spuštali dole prema moru? Nemoj sinko, nemoj ćerce, dušu izgubiti! Nemoj sebe izgubiti. Nemoj zaboraviti na lijepe ideale obitelji. Nemoj zaboraviti na lijepe ideale odgoja. Nemoj zaboraviti na pošteni rad. Nemoj zaboraviti na istinu, na pravednost, u vrijeme kada istina i kada pravednost kao da su ubijani, kao da se žele uništiti, kao da ih više nema. Što je istina? Što je pravednost?

Jedan pjesnik, pisac, pjevač ne smije pjevati jer spominje Boga, jer spominje narod. A može doći neko sa strane i on može pjevati. Gdje je tu pravednost? Što je to pravda? Kako gledati pošteno na normalno domoljublje, na rodolju-blje, na dom, na ono što ti je svetinja? Kako se pravilno postaviti? Sve su to pitanja koja bi sv. Ante sigurno htio reći svojim štovateljima. Dok se budu spuštali prema moru, prema moru, simbo-lu svoga napretka, prema moru, simbolu svoga teleta zlaćanog, upozorit će te, vjeruj mi crna bit će smrt, mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati. Nemojmo sumnjati u ono što je dobro. Nemojmo sumnjati na ono što je ljudsko. Nemoj posustati u onome što je Božje, a sv. Ante neka ti u tom poslu pomogne. Amen.

8 IZVOR


9IZVOR

KAJINE, KAJINE, GDJE TI JE BRAT ABEL?Naš dalmatinski koralni napjev: »Ak’ od

Ante tražiš čuda«, u čast sv. Ante pje-vao sam s veseljem kao dječak i danas ga rado zapjevam. Ova svečeva slika, koja se nalazi do ovih stihova pomalo oštećena, ali s ljubavlju čuvana stara je preko 70 godina i ona, kao i ovaj kor alni napjev, simbolično odražava čudotvorstvo i svečevu zaštitu pr-vog sretnika, koji ga je čuvao kroz cijeli ratni vihor i mene, koju sam pri mio na poklon pred 49 godina i od tada ju uvijek uza se nosim.

»Ak, od Ante tražiš čuda:bič, smrt, tugu On ustavlja,napasnika goni huda,bolne krijepi i ozdravljaPripjev:Mora i kopna svaka silaMoć njegove sluša vlasti,Stvari život uda silaOn izbavlja od propasti«

Povijest te svečeve slike je duga i neobičan je trenutak, kako sam je dobio u jesen 1961. godine, kao i sve ono što se je zbivalo kroz sve to dugo vrijeme.

Sjećam se još dobro svoga rođen-danskog popodneva 11. XI. 1961. godine. Bio sam na fakultetu do 14 sati, a i učenja mi je bilo dosta, pa sam odlučio otići do moga pokojnog prijatelja Matiše Rajčića, koji je sta novao u Kušanovoj ulici, jer smo se dogo-vorili, da tu večer idemo na koncert Smetani-na ciklusa »Moja domovina« i Dvoržakovu 9. simfoniju u izvedbi Zagrebačke filharmonije u koncertnoj dvorani Istra. Pošto mi je bilo usput, navratio sam u kapelicu Gospe Lurd-ske, pomolio se za moga oca i moju pokojnu majku i sve one koji su mi blizu.

Vrijeme je bilo malo svježije i priroda u Heinzelovoj ulici, kojom sam prolazio, nije

mogla prikriti mijenje, koje sobom donose promjene godiš njih doba. Raznoliko oboje-ni listići na drveću nisu izražavali simpto me bolesti, već mirni prijelaz raslinja u zimski san. Nažalost, moj prijatelj Matiša obolio je iznenada od gripe, koja ga je prikovala za krevet, pa nije mogao ići na večerašnji kon-cert i da ne bi izgubio 220 dinara, dadne mi ulaznicu, da je prodam, jer izgubiti toliko novaca za studenta je to bilo puno. Bilo mi ga je žao, jer znam da se je veselio glazbi tih velikih čeških skladatelja. Nabavio sam mu potrebne namirnice i uputio sam se pješice neveseo u donje Sveti ce, gdje sam stanovao, da bi se malo odmorio.

Išao sam malo brže i svakojake su mi misli navirale jedna za drugom, tako da

9IZVOR


nisam ništa oko sebe primjećivao. S veli-kim poštovanjem sjetio sam se svoga oca i svoje pokojne majke, koja me je pred 23 godine rodila i dala mi ime Ante, a ne Mar-tin kako su ukućani željeli. O kako bi se ona veselila sinu studentu! Tu hrabru ženu sa šestero djece, koja je od svoje sirotinje pomagala i sirotinju, one mračne sile mr-žnje su je po kosile 1942. godine uzevši joj dojenče iz naramka.

I tako s tim mislima brzo sam došao do Harambašićeve ulice, gdje sam skoro posrnuo preko velike hrpe cjepanica ispred neke dvokatnice. Pred ulazom sam primije-tio stariju gospođu u crnini, a lice joj je bi lo crveno kao u kukurika, kako s teškom mu-kom polako unosi korpu s drvima u kuću. Bilo mi ju je žao i onako spontano joj ponu-dim pomoć. Ona mi se teško dižući ljubazno zahvali, jer me ne može platiti. Ja sam joj uzeo korpu s drvima i rekao joj, da je iskre-na »hvala« vrjednije nego sve pare, a kao katolik rado pomažem bližnjemu svome.

Za malo više od ure vremena spre-mio sam joj drva na balkon prvoga kata i htio sam se pozdraviti s gospođom. Ona se srdačno zahvalila i za moli me, da do-đem na malu zakusku. To je meni onda bilo draže nego sve pare i dok sam ja jeo hrenovke ona mi je rekla, da to još nije do-živjela i raduje je, da još ima mladih prožeti vjerom i koji su spremni pomoći starijim i nemoćnim osobama.

Ona je otišla u primaću sobu i vratila se je sa suzama u očima. Bio sam zbunjen i pomislio sam, da nisam trebao pojesti hre-novke, ali mi ona priđe i reče mi, da i ona ima za mene jedan simboličan poklon. Po-kaže mi malu i zgužvanu sličica sv. Ante.

Tek kada se je malo smirila, ona mi povjeri svoju tragediju: »Vidim, da ste ka-tolički odgojen, a to ste ovim primjerom

pokazali i da ste naš, pa vam bez bojazni mogu povjeriti povijest ove slike sv. Ante. Ona je zgužvana, ali vjerujem od Sveca blagoslovljena. Moj muž je bio u sani tetu i s 19 godina otišao je u Austriju, da bi ne-što više naučio i s tim nešto zaradio, pa se je mislio nakon 5-6 mjeseci vratiti kući. Pred polazak moja mu je mama poklonila ovu sličicu, moleći sv. Antu, da ga čuva u tuđem svijetu. Tamo ga je zatekao ratni vihor i morao je ići s vojskom po mnogim zemljama, tako da dugo nismo znali za nje-ga. U proljeće 1944. godine on se izne-nada vraća kući i preko jednoga škol skog kolege ilegalno se prebacuje u partizanski sanitet da bi se u kolovozu 1945. godine vratio zdrav kući. Uvijek je znao pričati, da je ovu sličicu sv. Ante nosio zašivenu u ja-keti obiju uniformi. Čvrsto je vjerovao, da ga je Svetac kroz cijeli rat čuvao. Bilo je to kratko ve selje poslije toliko čekanja i patnji i već početkom 1946. godine su mi muža odveli i nakon osam dana javili, da je umro od upale pluća, a otišao je zdrav i siguran, da je to zabuna. Ubili su ga! Nisu nam dali ni lijes otvoriti! I ja sam zaplakao sjetivši se i moje majke!

Oprostio sam se i zahvalio gospođi na jelu, kao i na tom, poklonu i obećao da ću i ja tu sličicu nositi uvijek sa sobom. Bio sam duševno zadovoljan što sam joj mo-gao pomoći i pomislio sam u sebi koliko jadnika prođe svaki dan mimo nas, da ih ne primijetimo i u tom času ugodno sam se osjećao, jer sam bližnjemu malo olakšao teret i s njim podijelio patnju.

Ova rano osidjela i napaćena žena bila je svjesna, da su joj muža zvijerski mučili ti megazločinci u službi kulta mr-žnje, koji su poneki s njim išli u istu školu i to je za nju bilo vrlo bolno. Nisam se puno odmarao, već sam se uskoro uputio pred

10 IZVOR


11IZVOR

»Istru«, da bi pro dao Matišinu ulaznicu i nisam dugo čekao. Jedan student ju je kupio, a usput mi reče, da studira pravo i da je večeras prvi put na klasič nom kon-certu u »Istri«. Ja sam mu na to rekao, da smo moj bolesni prijatelj i ja često ovdje, a pošto on sjedi do mene rado ću mu po-moći pri večerašnjem programu.

Prije početka koncerta malo sam ga pripravio za prvi dio Smetanina ciklusa »Moja domovina«, u kojem on slavi proš-lost, slobodarski duh i ponos svoje domo-vine, kao i prirodne ljepote, te narodne običaje. To je Smetana maestralno doča-rao u »Vltavi« koja teče žuboreći nemirnim riječnim tokom kroz polja na kojima se slavi seoska svadba uz veličanstveni ples krasnoga češkog folklora, te glasni uljev VIta ve u široku riječinu Elbu. Koncert je završio Dvoržakovom 9. simfonij om »Iz novog svijeta«, koju su simfoničari bravu-rozno izveli i tako za služili ovacije i dugi pljesak publike.

U pauzi sam mu ispričao moj današ-nji doživljaj i pokazao sličicu sv. Ante, koju je on dugo promatrao.

Kada smo išli prema trgu srdačno mi se je zahvalio na strpljenju i što sam ga mr-vicu uveo u mističnu ljepotu glazbe.

Prije dolaska tramvaja reče mi, da se zove Dani i da bi bio sretan, ako bi se mogao još koji put susrest sa mnom, jer on nosi u sebi jedan teret i vjeruje, da bi mu ja mogao pomoći. Ja sam mu rekao, da se zovem Ante i da mi je drago što sam do-bio ovu sličicu sv. Ante. On me je počastio porcijom pečenih kestena, pa sam mu us-put rekao, ako ima vremena neka dođe u nedjelju u Maksimir pred crkvu sv. Jeroni-ma malo prije deset sati, jer ja tamo preko Mise sviram, a onda ćemo oti ći na Sljeme. Stvarno je bio prije mene pred malom cr-

kvom. Poslije Mise uputili smo se jedanae-sticom i dalje četrnaesticom do Gračana i onda pješice dalje do Remeta, gdje smo i ručali, a onda uz brdo do Sljemena.

Tek od sada počinje smisao moga naslova: »Kajine, Kajine, gdje ti je brat Abel?« i naš koralni napjev: »Ako od Ante tražiš čuda!«

Iz Remeta smo se uputili prema vrhu, a i vrijeme je bilo ugodno za pla ninarenje i uvijek, kada idem prema gore osjećam u sebi neki duševni spokoj u ovoj šumskoj tišini svježeg zraka.

Nakon kratkog vremena on mi se je povjerio: »Ja vjerujem, da ćeš mi ti pomoći osloboditi se bremena, koji me muči i kad bi to doznao moj otac on bi me se odre-kao. On ti je stari komunist i tvrdokorni bezvjerac, a i na visokim funkcijama, pa ne želi izgubiti ovakav luksuz i sve one benefi-cije o kojima drugi mogu samo sanjati. Ja ti uopće nisam kršten, a i moje je pravo ime Dnjepar, a svi me zovu Dani. Moj ble-


12 IZVOR

savi otac mi je to ime upisao, kad sam se rodio po toj ruskoj rijeci zbog velike oda-nosti Lenjinu. U školi su mi se rugali i zvali »Dnjeprd«.

Mnogi klinci, koji su se sa mnom igrali išli su u crkvu i često su pri čali o svojim doživljajima s kapelanom s kojim su igrali nogomet, a ja nisam smio čini-ti. Tek u osmogodišnjoj školi počeo sam malo više razmi šljati, pa i razgovarati s mamom. Ona mi je rekla, da i ona vje-ruje, ali pred ocem ne smije to pokazati. Jedne večeri, kada su oni mislili, da ja spavam čuo sam mamine riječi: »Gori si nego Kajin, pa kako ti je bio ko rođeni brat i nisi ga htio spasit, a znao si, da je ‘nevini’«. Otac joj je grubo psujući odgo-vorio, da se je on teško ogriješio o par-tiju. Tek poslije sam saznao, da je Kaj-in u Bibliji ubio brata Abela. Naš rođak Ratko suborac moga oca nije imao dlaku na jeziku i zato je stradao. Jedne noći su ga odveli i završio je na Golom otoku, a takvih je bilo pedesetih godina mnogo. Kada se je vratio, sve nas je izbjegavao.

Tada sam počeo tražiti vjeru i prisu-stvo Boga, a ovo što moj otac či ni puno je zla i laži. Iskreno sam se želio krstiti i živjeti vjerom. Vjerujem, da me ovaj kon-cert vodi ka željenom cilju i zato ti hvala! Sprovod majke moga kolege iz sedmog razreda gimnazije u crkvi, iako mu je otac bio profesor i u partiji, potreslo me je, pa sam još čvršće odlučio naći novi put, jer ovakav je život bez cilja.On se je oprostio od svoje mame u crkvi, tako da nikoga nije ostavilo ravnodušnim: »Mama, tvoje dobro srce prestalo je kucati, a ti si toli-ko željela ostati s nama. Ovu neizmjernu bol, mama, teško je podnositi i bez tebe će u našoj kući biti sve drukčije. Tvoja lju-bimica, naša sestra, mlađi brat, otac i ja,

koji smo ti svi željeli olakšati križ bolesti, a taj, grobni križ naš otac, sada ti ga drži u svojim rukama i Počivaj u krilu Božjem i mo li za sve nas! Naš dragi kolega je bio pjesnička duša! To, to je moja ispovijest i neka i mene sv. Ante čuva, kao onoga mučenika saniteta!« Ja sam mu ispričao, kako su i meni partizani ubili mater! Moj pokojni rođak fra Vjenceslav ga je krstio i pričestio bez katakumenskog pripravlja-nja, a krizmao ga je biskup Josip Lach, a kum mu je bio fra Vjenceslav.

Moj prijatelj Dani poslije je živio pravim životom, kako bi mi to uvi jek po-navljao. Po završetka studija vratio se je u rodni kraj ravne Slavonije, iako je bio u partiji ostao je pravovjernik, a znao je nedje ljom voziti i po 70 km, da bi prisu-stovao sv. Misi. Nažalost je obolio i 1977. godine u miru s Bogom umro, a prije toga je promijenio ime u Srećko.

Gospođu sam htio posjetiti za Uskrs 1962. godine, ali mi reče njena ne ćakinja u njenom stanu, da je obolila i da je kod sestre u Sloveniji. Od onoga dana 11. 11. 1961. godine ja uvijek nosim sa sobom ovu sličicu sv. Ante i danas kada navršava skoro 72 godine nikada nisam bolovao od težih bolesti, a ni moja cijela obitelj. Od siječnja 1968. godine, kada sam na-pustio domovinu u Švicarskoj, pa onda u Njemačkoj više od četrde set godina ra-dim u Veterinarskoj praksi i kroz to vrijeme učinio sam u autu preko dva milijona kilo-metara i zahvaljujući zaštiti sv. Ante ni kada nisam imao veću prometnu nesreću.

»Uvijek slavno hvaljen budi, u tri sopstva Bog jedini, koji taka na spas ljudi, po Antunu čuda čini!«

Dr. Ante GlibotićMurnau


Uvodne napomene Dosada smo u našem listu »Izvor«

prikazali sveti život, djelovanje i štova-nje svetaca, koji se na poseban način štuju u Tučepima:

Sv. Ante Padovanski, franjevac, crkveni naučitelj, zaštitnik župe i titular župske crkve (stara sagrađena 1602. a nova 1901.),

Sv. Jure, vitez i mučenik, komu je posvećena najstarija crkvica u Tučepima (XIII. stoljeće),

Rođenje Blažene Djevice Marije, blagdan »Male Gospe« (XVIII. st.),

Sv. Nikola Tavelić, franjevac i mučenik (1989.),

Sv. Katarina Aleksandrijska, djevi-ca i mučenica (1541.),

Sv. Mihovil, arkanđeo (XVIII. st.) i

Sv. Roko, franjevački trećoredac (1925.).

Osim crkava, koje su stari Tučep-ljani sagradili u čast svojih svetaca zaštitnika, postoje i ruševine dviju sta-rih crkvica:

1. na brdašcu Sutvid ruševine crkvice sv. Vida, mučenika (zapravo ostatci četiriju malih kamenih crkvica) i

2. na Grebišću, iznad Tolića kuća, ruševine crkvice sv. Martina, biskupa.

Stoga ćemo prikazati život i što-vanje sv. Martina, jer ruševine njegove crkvice svjedoče da su ga stari Tučepljani štovali, iako danas ta crkvica nije obnov-ljena, a trebalo bi to učiniti. Osim toga,

od najstarijih vremena do danas sv. Martina posebno štuje pleme Čovića. Narod to štovanje nazivlje »služiti«.

O tomu štovanju evo nekoliko podataka. Kad su naši stari Hrvati kao pogani došli u našu današnju domo-vinu, susreli su se s kršćanstvom, jer je stanovništvo (Iliri, Grci, Rimljani i drugi) bilo dobrim dijelom kršćansko i već su više stoljeća postojale broj-ne biskupije. Misionari su Hrvatima naviještali kršćansku vjeru koju su oni pomalo prihvaćali i krstili se. Prije su oni u svojoj slavenskoj vjeri štovali svoja božanstva. A da bi lakše prihva-tili kršćanstvo, misionari su im mje-sto njihova boga Peruna, gromovnika, ponudili da štuju sv. Iliju, proroka i gro-movnika, pa su na mjestima Perunovih hramova (na vrhuncima brda) gradili crkvice sv. Ilije.

Osim toga su svakomu pojedinom plemenu »dodijelili« određenoga sveca koji će biti njegov posebni zaštitnik. Tako je nastao običaj da je pojedino pleme vrlo svečano slavilo svoga zaštit-nika. I danas u nekim našim krajevima neka plemena, odnosno ljudi istoga pre-zimena, slave »svoga sveca«. Tako je, npr. u Neretvanskoj, Vrgorskoj, Imotskoj krajini, u Makarskom primorju i nekim drugim djelovima naše Domovine.

U Tučepima se također slavi sve-tac-zaštitnik, npr. Bušelići slave Sv. Tri Kralja (Vodokršće), Brbići, Dragičevići, Grubišići, Šimići, Viskovići i još neki

13IZVOR 13IZVOR

SV. MARTIN, BISKUP (316.-397.)


Sin se je po očevu primjeru opre-dijelio za vojnički život. Vrlo je mlad postao kršćaninom i dok je bio na služ-bi u Amiensu (u današnjoj Francuskoj) doživio je nešto što su umjetnici bezbroj puta ovjekovječili svojim kistom i stvo-rili poznata umjetnička djela. Jednom je, naime, Matin usred zime na cesti susreo prosjaka, koji ga je molio da mu udijeli milostinju. Kako Martin nije uza se imao nikakvih novaca, a vidio je siro-maha kako se smrzava na snijegu, uzeo je svoju vojničku sablju i presjekao svoj vojnički plašt (kabanicu) i jednu polo-vicu ostavio sebi, a drugu dao prosjaku da se zaogrne.

Sljedeće noći Martin je u snu vidio da mu je došao sam Gospodin Isus, zaogrnut u onaj dio njegova pla-šta, i rekao: »Evo, ovim me je plaštem zaogrnuo Martin!« Otada je Martin bio još bolji kršćanin i nastojao je svakomu učiniti usluge, posebno siromasima i osamljenima.

Martin je kao vojnički časnik imao roba koji mu je služio (čistio čizme, odi-jelo, hranio i čistio konja…). Martin je prema njemu postupao ne kao prema robu, nego kao prema rođenom bratu. U rimsko doba, posebno među vojnici-ma, to je bilo nečuveno.

Nakon nekoliko godina vojničke službe, Martin je napustio vojnički način života i nastanio se u Milanu, gdje se dao u rasprave protiv krivovjeraca arije-vaca. Protjeran je u Liguriju i konačno se nastanio blizu grada Poitiersa u današ-njoj Francuskoj. Tu je upoznao biskupa Hilarija (kasnije sveca i naučitelja) koji

14 IZVOR

Glavosjek Ivana Krstitelja, Mravičići sv. Juru, Šarići i Vidići sv. Luku, Ševelji sv. Brunu.

Budući da Čovići, Jakići, Luketine, Mijačike i Tolići slave sv. Martina, ovdje ćemo prikazati život i štovanje toga sveca. A kako se slavi? Stari je običaj da svi članovi određenoga plemena, na blagdan svoga sveca zaštitnika, dođu u crkvu, župnik služi sv. Misu za njihove žive i mrtve, vjernici se ispovjede i pri-česte, pomole za svoje mrtve, a onda pozovu župnika, rodbinu i prijatelje u svoju kuću, župnik blagoslovi kuću i nađu se svi na zajedničkom objedu.

ŽivotMartin je živio u davnom IV. sto-

ljeću i postoje razna starija vrela koja prikazuju njegov život, u kojima ima mnogo stvarnih činjenica, ali je kasni-je mašta mnoge pojedinosti zaodjela u vrlo zanimljive legende. Stoga je važno istražiti pravu povijesnu istinu i što bolje osvijetliti njegov pravi lik čovjeka, časnika, kršćanina, biskupa i sveca. O njemu postoji vrlo bogata literatura na raznim jezicima, a prvi je njegov živo-topis napisao Sulpicije Sever, Martinov učenik i pisac.

Rođen je u rimskoj pokrajiniPanoniji, u gradu Sabariju (danas Szombately u Mađarskoj) od pogan-skih roditelja. Otac mu je bio visoki vojnički časnik i dao je sinu ime Mars u čast rimskoga božanstva rata, ali ga je od milja zvao »Martinus«, tj. »mali Mars«. Tako je nastalo to ime, koje se je kasnije proširilo po svim kršćanskim zemljama.


mu je darovao neko zemljište u Ligugéu. Martin je tu sagradio crkvu i samostan i to je bila prva redovnička obitelj na području današnje Francuske. Sa svojom braćom redovnicima provodio je vrlo strog i svet način života. Kad su ljudi vidjeli kako Martin sveto živi, izabrali su ga za biskupa grada Toursa, pa je primio biskupsko ređenje 4. srpnja 371. godine.

Otada počinje novo razdoblje njegova života. Kao što su ga prije u Panoniji i Milanu progonili arijevci, tako je i sad imao mnogo neprijatelja. To ga je pratilo sve do smrti. No, on se nije nikoga bojao. Uvijek je pošteno radio i borio se za istinu i pravdu.

Iako je postao biskup, nije htio napustiti samostanski način života. Stoga je sagradio samostan u Toursu i u njemu živio zajedno sa svojim redovni-cima. Obilazio je sela i gradove, propo-vijedao i obraćao pogane na kršćansku vjeru i mnoge krstio. Bio je neumorni apostol i propovjednik.

Životopisci pripovijedaju da je bio i veliki čudotvorac. Neki moderni pisci smatraju da su to samo nevjerojat-ne legende. No, pravi vjernici znaju da je dobri Bog kroz dugu povijest kršćan-stva davao nekim svojim slugama dar da mogu činiti čudesa. Sam je Isus jasno rekao: »Ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u Ime će moje izgoniti zle duhove, novim će jezicima govoriti, zmije će uzimati i popiju li što smrtonosno ne će im nauditi, na bolesnike će polagati ruke i dobro će im biti« (Mt 16, 17-18). Bog je Martinu dao taj dar, ali ne da ga koristi za sebe, nego za dobro drugih.

Naporan život, rad, propovijeda-nje i misionarska putovanja iscrpili su njegove tjelesne snage. Obolio je u gradu Gandesu, istočno od Toursa. Skupilo se je oko njegove bolesničke postelje mnogo njegovih učenika i počeli su pla-kati bojeći se da bi mogao brzo umri-jeti. U tom trenutku Martin je izmolio ovu kratku molitvu: »Gospodine Bože, ako sam još potreban tvomu narodu, ne otklanjam ni truda ni napora. Neka bude volja Tvoja!«

Predao je svoju plemenitu dušu Bogu 8. studenoga 397. godine, a spro-vod mu je bio veličanstven 11. studeno-ga. Svake godine na obljetnicu pokopa

15IZVOR

Sv. Martin (1440. g.), Biskupijski muzeju Rottenburgu


narod je dolazio na njegov grob i tako je do danas 11. studenoga ostao dan kad se slavi njegov blagdan. Uz sv. Silvestra, papu (+335.) Martin je prvi ne-mučenik koga su počeli štovati kao sveca.

Dakle, Martin je rođen kao poga-nin, živio kao vojnički časnik, obratio se na kršćansku vjeru, postao redovnik, biskup i veliki propovjednik, apostol, misionar i konačno štovan kao veliki svetac. On je kršćanski junak i heroj koji i danas svijetli ljudima svojim ori-jaškim likom, životom i djelom.

ŠtovanjePovjesničari umjetnosti tvrde da je

sv. Martin jedan od svetaca koji je naj-češće prikazan u raznim umjetničkim djelima, posebno na slikama i kipovima (ikonografija). Hagiografija, znanost koja proučava živote i djelovanje sve-taca, navodi vrlo bogatu literaturu, tj. bezbrojna djela na svim jezicima (knji-ge i članke) koji se bave životom i što-vanjem sv. Martina. U Francuskoj, npr. ima vrlo mnogo ljudi koji nose njegovo ime, ali su također i od njegova imena stvorili prezime, npr. sv. Mala Tere-zija (+1897.), imala je prezime Mar-tin. Sv. Martin je zaštitnik Francuske. Preko 500 sela i gradova nazivaju se po njemu, a više od 3.600 župa slave ga kao svoga zaštitnika. U Njemačkoj ima vrlo mnogo crkava njemu posvećenih, od kojih se ističe glasovita opatija Beu-ron. U Mađarskoj ima oko 100 njemu posvećenih crkava, a i naši stari Hrvati sagradili su i posvetili mu mnoge crkve i kapele, npr. Beli Manastir, Bošnjaci, Bučići, Dolac Donji, Dračevac, Dugo

Selo, Lećevica, Promina, Prigrada, Ruda, Strizivojna, Sumartin, Varaždin-ske Toplice, Virje i drugdje.

U našim krajevima ima preko 50 naselja koje nose njegovo ime ili su od istoga korijena (npr. Martin, Marti-nac, Martinci, Martin Brod, Martin na Muri, Martin pod Okićem, Martijanec, Martinanci, Martinčići, Martinić, Mar-tinišće, Martinkovec, Martinovići, Mar-tinska Ves, Martinski Vrh, Martinšćica, Martinšćina, Martinje, Martonoš, Mar-tinuševac, Sumartin, Sv. Martin itd.).

U mnogim europskim zemljama na njegov blagdan počinjali su raditi: sudovi, parlamenti, škole, sajmovi i odr-žavali se općinski izbori. A kako u to doba dozrijeva mlado vino, mnogi su kušali novo vino baš na njegov blagdan, pa se taj običaj održao do danas.

Oko 30 svetaca nosi ime Mar-tin, pet je papa imalo to ime, a mnogi poznati ljudi s raznih područja ljudske djelatnosti nazivali su se tim imenom (npr. u našoj hrvatskoj povijesti poznati su: opat Martin koga je 641. god. papa Ivan IV. Dalmatinac poslao u naše kra-jeve da otkupi robove i relikvije muče-nika, ili Martin Borković, pavlin, zagre-bački biskup, +1687.).

Zaštitnik: vojnika, konjanika, krč-mara, vinogradara, proizvođača i trgo-vaca vina, podrumara, trgovaca.

Imendan: Martin, Martina, Mar-tinica, Martinijan, Martinka, Martinko, Martinček, Martinuš, Ratimir, Ratko.

Blagdan: 11. studenoga.

Hrvatin Jurišić

16 IZVOR


Uvodne napomeneMožda će se nekomu činiti nevje-

rojatnim gornji naslov. Čini se, naime, da je u Tučepima živio neki svetac koji je napisao neko pismo. A gotovo svi znaju da u Tučepima nije bilo nijed-noga sveca. Doista je istina da nije u Tučepima živio svetac koji je kanonizi-ran, tj. da ga je službena crkvena vlast proglasila svecem.

No, u Makarskom primorju, pa i u Hrvatskoj i svijetu, mnogi ljudi znaju da je u Makarskoj dugo godina živio Sluga Božji fra Ante Antić, franjevac, magistar klerika, odnosno odgojitelj mladih franje-vaca, i profesor na Franjevačkoj visokoj bogosloviji. Kasnije je živio u Zagrebu i preminuo na glasu svetosti (1965.). U Zagrebu je završen biskupijski postupak za njegovo proglašenje blaženim, a postu-pak koji u Rimu vodi Zbor za proglašenje svetima već je pri kraju. To je, eto, razlog da je u naslov stavljena riječ »Svečevo«.

Fra Ante je za blagdan Male Gospe došao iz Makarske u Tučepi da župniku pomogne pripremiti djecu za Prvu sv. Pričest. Bilo je to 1934. godine. Dakle, prije gotovo 80 godina.

Fra Ante je djeci održao sat žup-skoga vjeronauka, pripravio ih za sv. ispovijed i ispovijedao ih. To je vrlo važan podatak i za fra Antu i za župni-ka u Tučepima. Za fra Antu je važan, jer to dokazuje da on nije živio samo u svomu Samostanu u Makarskoj, zatvo-ren u »četiri zida«, nego da je odlazio po okolnim župama i pomagao župnici-

ma u pastoralnom djelovanju, tj. sasvim konkretno u odgoju, vjeronaučnoj po-uci, slavljenu sv. Mise, propovijedanju i dijeljenju sv. sakramenata. Pisac ovih redaka se sjeća da je fra Ante često dolazio u Bašku Vodu, slavio sv. Misu, propovijedao i ispovijedao. Slično je dolazio i u druge župe Makarskoga pri-morja kao i drugdje. To što je fra Ante dolazio u Tučepi svjedoči u prilog i župniku, koji je smatrao da dobri i sveti svećenik fra Ante mora doći u njegovu župu, učvrstiti djecu i odrasle u sv. vjeri i pravomu kršćanskom životu.

I još nešto. Dok je fra Ante bio u Tučepima i obavio sve što je trebalo za

17IZVOR

SVEČEVO PISMO IZ TUČEPI

Sluga BožjiO. fra Ante Antić (1893.-1965.)


18 IZVOR

prvopričesnike, preostalo mu je malo slobodnoga vremena i baš je to vrijeme vrlo dobro upotrijebio. Napisao je pismo jednomu svom učeniku i odgajaniku, koji je baš te godine slavio Mladu Misu. Na početku pisma fra Ante naglašava da mu želi napisati pismo za blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije, tj. za Malu Gospu. U pismu mu očinski i prija-teljski piše i savjetuje kako će sam živjeti duhovnim životom i kako će to prenositi i na druge. Eto, baš stoga donosimo to pismo, da svi čitatelji našega lista »Izvor« vide kako jedan svetac (fra Ante Antić) piše mladomisniku, kojemu je nekoliko godina bio učiteljem i odgojiteljem.

Ako usporedimo mnoga današ-nja naša pisma, lako ćemo vidjeti da se teme o kojima fra Ante piše puno razli-kuju od onih u našim pismima.

Fra Antino pismo:

Tučepi, 7. IX. 1934

Dragi moj fra Nikola!

Pišem Ti iz Tučepa, gdje sam došao jutros da nešto pripravim djecu o fra Krste za prvu sv. pričest. Želio sam Ti pisati za svetkovinu Porođenja naše Nebeske Majke.

Svakom prigodom želio bih Ti usaditi u srce jaku i žarku sinovsku ljubav, pobožnost prema našoj Majci. Ta Ona je sve poslije Isusa. Od Nje sve imamo očekivati. U Nju sve pouz-danje imamo staviti. Poslije Boga, radi Nje samo i za Nju imamo živjeti. Njoj Te vazda predajem.

Molim Te, reci mi, što je to u duši? Čemu si smućen, pomućen, u sebi zatvoren? Što trpiš? Ili bolje, zašto se smetaš u Tvom duhovnom putu? U

kakve se sumnje upustaš i što, zašto dozvoljavaš da Ti sve glavom prolazi? Čini Ti se da ne možeš sve izdržati na duhovnom putu i da je nespojivo s vanjskim prilikama i životom?

Ja ništa drugo na sve Tvoje smet-nje ne odvraćam, nego Ti stavljam pred oči život Božanskog Učitelja. Promisli u kojim neprilikama života je bio, što je sve imao vidjeti, čuti, podnositi, trpje-ti i što On radi? Vazda je u jedinstvu s Nebeskim Ocem. Uvijek združen s Njime, u svenu je s Njegovom sve-tom voljom. Vrši službu koju je primio od Njega. U svim okolnostima Njega gleda, Njegovu slavu i volju, te naše dobro, a sebe žrtvuje, sebe zaboravlja. Evo Ti rješenja svemu što Te smeta i uznemiruje. Sve što Te je napalo ovih posljednjih dana čista je napast i zasje-da đavolska. Bilo pod kojim mu drago vidom, fina je prevara sotone koji se mijenja i traži da barem kojim putem uđe do Tvoga srca, koje mu mora biti uvijek, neprestano zatvoreno.

Druga smetnja što Te napada i dosađuje jest malodušnost, nepouz-danje, neko nepovjerenje, pa i u ispo-vjednika. To je pripuštanje Božje, da Te nauči biti vjernim i malenim, potpu-no predanim u ruke Božanske Ljubavi. Ti sve učini što On od Tebe traži. Ne smiješ u ničemu ništa propustiti. Sve Mu daj, sve žrtvuj, sve podnosi za lju-bav, za vjernost, za jedinstvo.

Ne smetaj se, što molitva postaje dosadna, teška, mučna i dugočasna. Ostani kao vjerni vojnik, koji čuva stražu na vratima svoga kralja, pa ne znam što smetalo njegovu službu. Ne upuštaj se u ničemu da se pravdaš ili prepireš sa svojim mislima, smetnja-ma, duhovnim sumnjama.

Slušaj, ostani dobro, poslušno dijete, koje se uzda u svoga Oca i onda


19IZVOR

ZaglavakProšle godine za blagdan Presve-

toga Srca Isusova papa Benedikt XVI. proglasio je za cijelu Crkvu »Svećeničku godinu« u prigodi 150. obljetnice svete smrti sv. Ivana Marije Vianneya, župni-ka u francuskom selu Arsu.

Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja, kojoj pripada i Župa Tučepi, tiskala je knjigu »Svećenik sam Kristov«,

kad pušta da ga svak napada, smeta, ponizuje, prepire i odbacuje. Ponizan budi i neće Ti ništa zla dogoditi. Uvijek u Božanskom Srcu ostani i nikad ne posumnjaj o Njegovoj ljubavi, dobro-ti prema Tebi. Potpuno se imaš sebe odreći upravo u ovim teškim časovi-ma, duševnim tmina i smetnja. Ta Isus hoće da budeš dionik svih Njegovih duševnih stanja, da Mu u svemu prika-žeš sebe na potpunu i savršenu žrtvu.

Neka Te ne smeta ništa Tvoja sla-boća. Isus je Tvoja jakost i u Nj se imaš obući. Duh Tvoj neka mirno i pouzda-no počiva kod Njegova Božanskog Srca i svu nadu u Nj postavi. Ne trpi da budeš dvostruk. Sve za Boga, sve u Njemu, sve s Njime. U svetom raz-matranju nek Ti se duša ojača strplji-vošću, poniznošću i predanjem. Neka srce i volja sve rade.

Šaljem Ti pismo mp. oca Pro-vincijala, da mu znam odgovoriti. Ili ćemo pitati od o. fra Joze što on misli i što mu treba. Ako misliš da je bolje da Ti sam pitaš, možeš slobodno javi-ti i pisati mu.

Sveto Porođenje Nebeske naše Kraljice donijelo Tvomu srcu mir, slo-bodu, veselju u Duhu Svetomu!

S Isusom i Marijom blagoslivlje Tebe i sve Tvoje

AP 1/17, 10 fra Ante

kao svoj doprinos slavlju »Svećeničke godine«. U toj je knjizi objavljeno 186 fra Antinih pisama, koje je pisao raznim svećenicima (a sačuvana su 792 takva pisma). I navedeno pismo fra Nikoli, nešto skraćeno, objavljeno je u toj knjizi a ovdje smo donijeli cijeli tekst toga pisma. Sigurno, ni fra Ante, ni fra Nikola nisu ni pomislili da će to pismo biti objavljeno poslije gotovo 80 godina!

Uvjeren sam da je to pismo treba-lo objaviti najprije zbog njegova sadrža-ja, zatim jer ga je pisao »svetac« i jer ga je pisao u Tučepima. Neka Tučepljani vide kako i što piše »svetac« iz njihova rodnoga mjesta!

Fra Gabrijel Jurišić

Josip Botteri Dini, vitraj u župnoj crkvisv. Franje Asiškoga u Imotskom - fra Ante Antić


20 IZVOR


21IZVOR

USKRS U HRVATSKOM NARODUUskrs je najveći blagdan kršćanstva. To

je spomendan uskrsnuća Isusova, to jest činjenice da je Krist ponovno živ. On je raskinuo okove smrti i slavno ustao iz groba, u novoj je i vječnoj egzistenciji. On je u slavi Boga Oca. Slavljenje Uskrsa uključuje i ispovijed vjere Isusovih uče-nika u uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka, tj. u vlastito uskrsnuće.

KorizmaKorizma je vrijeme priprave za

Uskrs. Naziv dolazi od latinske riječi »quadragesima«, tj. četrdeset, jer traje 40 dana, (od Pepelnice ili Čiste srijede do Uskrsa). Stoga se u nekim hrvatskim krajevima uz izraz »korizma« uobiča-jio i naziv Četrdesetnica. Broj tih dana uskrsne priprave uvjetovan je Isusovim

Blagdan Uskrsa ima svoju pripra-vu, jer slavljenju otajstva Uskrsa pred-stoji i spomen Isusove muke i smrti. Sveukupno vrijeme priprave naziva se korizma, a vrijeme neposredno prije Uskrsa Veliki tjedan ili Tjedan Isusove muke. On počinje Cvjetnicom. Zatim sli-jedi Sveto trodnevlje tj. večer Velikoga četvrtka, Veliki petak i Velika subota s Vazmenim bdjenjem, kada počinje slav-ljenje samoga Uskrsa.

četrdesetdnevnim postom u pustinji prije početka njegova propovijedanja i naviještanja Evanđelja. Stoga je koriz-ma vrijeme posta i nemrsa, odricanja, pokorničkih djela i molitve. Te vanjske izraze korizme pratilo je osobito crkve-no korizmeno događanje koje potvrđuju korizmene pjesme s ozbiljnim napje-vima i porukom koja izražava Isusovu muku, ali i vjerničko suživljavanje s njegovom mukom i smrću. Isti je sadr-

KORIZMA I USKRS

Priprema maslinovih grančica za Cvjetnicu u Zagrebu


22 IZVOR

žaj i pučkih korizmenih pobožnosti. I to u nekim krajevima, pokorničke pro-cesije, i pučko pjevanje dirljive pjesme Plač Gospin, gdje je pažnja usredotoče-na na žalost i bol Isusove Majke Marije koja prati Isusa sve do križa na kojem je umro .poslije razapinjanja. Te doga-đaje Isusove muke i smrti nekoć su naši stari slavili tzv. pasionskim igrama. U naše je vrijeme opća korizmena pobož-nost Križni put kao izraz suživljavanja s Kristovom mukom i smrću.

PostNaš je narod korizmu nazvao »vri-

jeme pročišćavanja.« Na taj naziv i danas još podsjeća izraz Čista srijeda za prvi dan korizme. To osobito »čišćenje« potvrđiva-li su i nazivi za korizmene nedjelje: prva je bila »čista«, druga »pačista«, a zatim su slijedile »bezimena«, »sredoposna«, pa »gluha« i Cvjetnica. Očito da izraz »čišće-nje« u svim svojim oblicima ukazuje na post i nemrs, jer je korizmu izvanjski bila vrijeme kad se nije uzimala nikakva mesna hrana osim riba. Jela su naši stari začinja-vali s uljem, a glavna jela su bila svježi i suhi sir koji su domaćice priređivale s tje-steninom. Naravno, u to vrijeme koristilo se u prehrani osobito povrće, kako pri-pravljeno za zimu tako ono proljetno.

Takav izbor hrane, zvan »posni smok« u gornjohrvatskim krajevima, bio je vanjski znak odricanja i pokore. To korizmeno odricanje u nekim našim kra-jevima pratila je i skromnost u odijeva-nju, jer ni mladi ne bi tada nosili šareno ukrašenih dijelova odjeće ni nakit. Nitko se nije raskošno odijevao. Nisu se slavi-le svadbe, a skromnost je pratila i druge proslave. Tako je, dakle, izgledala vanj-ska priprava za proslavu Uskrsa.

»Gospin plač«je spjev o Isusovoj muci, ali prven-

stveno izražava bol duše Isusove majke Marije, njezine duševne i tjelesne patnje, što ih izaziva pogled na nevino osuđe-na Sina. Premda ti »plačevi« imaju svoj početak u spisu sv. Anselma, biskupa u Engleskoj. Njih su vjernici rado prihva-tili. Najstariji hrvatski »plač« zabilježio je 1471. u svojoj Pjesmarici Matija Picić, a poznati su »plačevi« starih rukopi-snih pjesmarica u Primorju i Dalmaciji. »Plač« se proširio po knjigama fra Matije Divkovića u Bosnu, utvrdio djelima fra Tome Babića i fra Petra Kneževića u

Dalmaciji, a fra Ivana Velikanovića u Slavoniji i hrvatskom Podunavlju, dok je na kajkavskom narječju »plač« zabi-lježila pjesmarica Zagrebačke biskupije »Cithara octochorda«.

Poče Gospa govoritis glasa za Isusom tad vapiti:Jesi li ti to, sinak moj, jere ne znam obraz tvoj,

Jure Šimić pjeva »Prosti, Gospodine«


23IZVOR

Ki gledati sam naučna, jere ga viju vele mučna...Srce moje prekameno, od mramora jest stvoreno.Ko se sada ne raspade, od žalosti vse rastane...Slavni obraz ka mni obratida te pozna tužna Mati...

(Pjesmarica M. Picića, 1471.)

Kristova muka i razapinjanjeKorizmeno vrijeme, napose Veliki

tjedan, puno je tragičnog zbivanja zbog Isusove muke, raspeća i smrti, što i u vjerničkim dušama odjekuje dubokom potresenošću pred grubim činjenicama patnje, boli i smrtnoga straha. Stoga je razumljivo da su nastale pjesme o muci i križu Isusovom s osobitim sadržajima: krvavi znoj u Maslinskom vrtu, biče-vanje, trnova kruna, križ, čavli, smrt na križu, skidanje s križa, oplakivanje mrtvog Isusa, polaganje u grob. U tim zbivanjima Isusove muke i smrti prela-ma se drama ljudske patnje i smisla, i to osobna, narodna i cijeloga svijeta.

Sve to dramatsko zbivanje vjernič-ka nepoznati su narodni pjesnici, a i naši veliki književnici, pretakali u skladnu riječ koju su vjernicima prenosili prikazi-vači uz jednostavno dramsko izvođenje. Ponekad bi uz riječ i pokret također slika koja je služila prikazivanju tih dramskih sadržaja Isusove muke i smrti.

Tako je i veliki pjesnik Marko Marulić (1450.-1524.) u svom djelu »Svarhu muke Isukrstove« prikazao muku i smrti Isusa Krista. Evo riječi koje izriče Isus u Maslinskom vrtu:»Budi u nebesi, Otče, volja tvoja, sada ne podnese, da bude smart moja...

Za skupit človika od višnje tamnosti, da ne zgine vika u smartnoj žalosti, bud tvoje milosti, Otče, volja u svem, premda sam v gorkosti i od straha mrem.Staviši naprida grem, Oče, s dobre voljei da me tuga prem ostrim mačem kolje.Ako li za bolje more kako biti, iz ove nevolje hti me oprostiti!«

Križni put Osobit izraz štovanja Isusove

muke jest Križni put s 14 postaja. Ta pobožnost ima svoje početke u kasnom srednjem vijeku a zapravo je počela u Jeruzalemu, a u nas su je širili franjev-ci. Početkom XVIII st. postaje križnog puta se postavljaju u crkvama, ali i na otvorenom prostoru, gdje su vrlo često smještene u prikladne kapelice. Slike ili kipovi prikazuju prizore iz Isusove muke, i to: Isusovu osudu pred Pilatom, preuzimanje križa, prvi pad po križem,

Veliki petak - Ante Mravičić stavlja križ u more


24 IZVOR

susret s Majkom, pomoć Šimuna Cirenca u nošenju križa, sućutnu gestu Veronike koja Isusu pruža svoj rubac, drugi pad pod križem, Isusovo tješenje jeruzalem-skih žena, treći pad po križem, skidanje odjeće s Isusa, pribijanje na križ, Isusovu smrt, skidanje s križa i polaganje u grob.

Svi ti prizori puni su dramatike muke i smrti Isusove, ali su usmjereni Uskrsu. U Uskrsu je, naime, zajamčena budućnost svijeta i čovjeka, a u uskrslom Kristu je temelj naše nade, vjere i ufanja. Stoga neki uvode i 15 postaju Uskrsnuća. Tako kruta zbilja postaja Križnog puta nosi u sebi svoje konačno poništenje u Kristovu Uskrsnuću.

Cvjetnica Osam dana prije Uskrsa je Cvjet-

nica ili Nedjelja muke Gospodnje. Njom započinje Veliki ili Sveti tjedan, kad sla-vimo tjedan najveće tajne kršćanstva: Isusovu muku, smrt, pokop i uskrsnuće. Cvjetnica je uvod u to slavlje. Sadržaj Cvjetnice otkriva svećenikov pozdrav kojim započinje bogoslužje: »Danas se skupljamo da započnemo slavlje vaz-menoga otajstva, to jest muke i uskrsnu-ća Kristova.« Isus je zato i ušao u grad Jeruzalem, spreman prihvatiti križ da otkupi ljude od zla za slobodu sinova i kćeri Božjih. Misa Cvjetnice ima i dva posebna obreda: prvi je ophod s blago-slovljenim palminim i drugim granama, koje su spomen na Isusov slavni ula-zak u Jeruzalem, a drugi je opis Isusove muke. Ti obredi izražavaju dva glavna vida vazmenog otajstva: Isusovo umira-nje i uskrsnu pobjedu.

Također je običaj da za Cvjetnicu djevojke i žene pletu od maslinovih gran-čica tz. »krune« i križeve, koje se nose na blagoslov. Te »krune« vjernici nose

u ophodu pjevajući Hosana a poslije se nose u masline i vinograde uz molitvu za Božji blagoslov.

Običaj je nositi grančice u svoje domove da bi podsjećale kako je Isus svojom mukom, smrću i uskrsnućem ste-kao život s Bogom. Te grančice se ostav-ljaju u kući i nakon što su se osušile. Taj je običaj strogo kršćanski, a najvjero-jatnije je stariji običaj kićenja cvijećem bunara na Cvjetnicu, posebno u dvori-štima kuća gdje ima momaka za ženid-bu. Običaj je poznat u nekim dijelovima Slavonije a označuje početak proljeća. Mnogi kite tim grančicama vinograde, maslinike i polja uopće.

U mnogim župama u jadranskom dijelu domovine Hrvatske već više stolje-ća obavljaju se posebne pobožnosti, među kojima se ističe »četrdesetsatno klanja-nje« (»qvarantore«). Na Cvjetnicu posli-je svete Mise izlaže se Presveti Oltarski Sakarament u svečano okićenoj crkvi. Klanjanje traje četrdeset sati, tj. do Velike srijede u 10 sati. Mnogi vjernici dolaze na klanjanje i susret s Isusom Kristom, nazočnim pod prilikama kruha, tj. u Sv. hostiji. Redovito se u večernjim satima završava zajedničko klanjanje svetom urom. Pjevaju se pokornički psalmi i podi-jeli euharistijski blagoslov. Ta se pobož-nost smatra vrlo prikladnom pripravom za slavlje Svetoga trodnevlja kada Crkva slavi »najveća otajstva našega otkuplje-nja« – Kristovu Muku, Smrt i Uskrsnuće.

Veliki četvrtakU dane Svetoga trodnevlja, redo-

vito se nisu obavljali težački poslovi na polju. Sam Veliki četvrtak je dan spo-mena Isusove Posljednje večere koju je proslavio sa svojim učenicima kad je ostavio učenicima trostruki dar: prvi


25IZVOR

dar je Euharistija, tj. Misa i Pričest, drugi svećeništvo u Crkvi, a treći pra-nje nogu, tj. simbolička pouka o važno-sti bratske ljubavi.

Kako u danima Svetog trodnevlja ne zvone crkvena zvona, stoga se je uvri-ježio običaj da muška djeca obilaze nase-ljem pa drvenim škegrtaljkama označuju vrijeme jutarnje, podnevne i večernje molitve Anđeo Gospodnji kao i vrijeme početka crkvenih slavlja.

U Istri i Slavoniji, poznat je obi-čaj »šibarine«. Isti je običaj zadržan i u Dalmaciji, gdje ga nazivaju »Baraban«. Običaj se sastoji u tome. Da dok sveće-nici mole glavni dio Časoslova dječaci, i mladići imaju u rukama šibe i udaraju ili po podu crkve ili po klupama. Time se zapravo želi pokazati određeno nego-dovanje što je Pilat osudio Isusa na smrt, a oslobodio od bilo koje kazne poznato-ga razbojnika Barabu. Djeci je bilo vrlo zabavno udarati tim šibama i zato su vrlo rado dolazili, posebno u samostan-skim crkvama, na moljenje Časoslova da

bi mogli udarati »Barabu«. Čak i sami naziv toga udaranja »baraba« od razboj-nika Barabe.

Veliki petak je spomendan Isusove muke i

smrti. Obredi imaju četiri dijela: Prvi je Služba riječi koja uključuje opis Isusovoj muke evanđeliste Ivana, Isusova »ljublje-nog učenika«, i završne svečane molitve vjernika. Drugi dio je klanjanje i ljublje-nje križa s pjevanjem tužaljki. Treći je dio sveta Pričest.

Osobito je dojmljivo klanjanje križu i ljubljenje križa. Križonoše tzv. »raspetnici«, nose križ od kuće do kuće i nude da ga ljube, napose onima koji zbog bolesti ili visoke dobi nisu mogli doći u crkvu. Taj sveti dan je obilježen postom, molitvom i osobitom ozbiljno-šću koja se izražava dolaskom na Isusov grob koji se uredi u crkvama. Taj »grob« bi redovito čuvali »stražari«, tj. mladići, članovi bratovština, crkvenih društava, vatrogasci, napose vojnici koje se neg-dje nazivaju »Žudije«.

Cvjetnica 2010. u Tučepima


Procesija s križemU Jadranskom dijelu naše domo-

vine postoje brojne pučke pobožnosti i narodni običaji na Veliki petak, dan Kristove Muke i Smrti. Jedna od naj-važnijih jest procesija s Križem. U Jelsi, npr.i okolnim selima navečer Velikoga četvrtka poslije obreda i svih sedam sela uputi se procesija vjernika koji idu na čelu s jednim čovjekom koji nosi Isusov križ (»Križonoša«). Svaka se procesija navraća u svaku župsku crkvu uz molitve i pjevanje psalama i drugih crkvenih pje-sama. To traje cijelu noć između Velikoga četvrtka i petka. Na Veliki petak ujutro svaka procesija dolazi u svoje selo gdje ih dočeka župnik s narodom. Svi ulaze u crkvu uz molitve i pjesme, primaju Božji blagoslov i odlaze svojim kućama. Taj je običaj star više od pet stoljeća.

U mnogim drugim mjestima pro-cesija ide na veliki petak ujutro i traje više sati a negdje sve do večeri. U nekim se mjestima nosi se samo jedan križ, a u nekima i više križeva (3 ili 5). Redovito sudjeluje vrlo mnogo vjernika, čak i onih malenih. Križonoša nosi križ u kuće bolesnicima i starijim osobama da ga mogu poljubiti. Također u mnogim

župama naše jadranske obale navečer Velikog petka obavlja se velika procesi-ja s Presvetim Sakramentom, koja zavr-šava u župskoj crkvi uz poznati psalam »Ispovidite se!«

Gospodinov grobMeđu pučke običaje spada i »Gos-

podinov grob«, kao što se za Božić u crkvama i obiteljima prave jaslice, ili »Betlehem«. U pokrajnjoj kapeli ili na pokrajnjom oltaru priredi se vrlo lijepi »Gospodinov grob« s mnogo cvijeća i svijeća. (»lumina«). U većim mjestima i gradovima gdje ima više crkava, vjerni-ci vrlo rado obilaze takve »Gospodinove grobove«. Redovito se u pojedinim crkvama organizira straža Gospodinova groba. Stražari su redovito mlađi muš-karci odjeveni kao rimski vojnici, pa ih u mnogim mjestima nazivaju »žudije«. Već se u nas svake godine organiziraju »Susreti žudija«, u kojima sudjeluje po dvadeset do trideset pojedinačnih ekipa. Svake se godine na njihovu sastanku koji se održava na Bijelu nedjelju odredi koja će župa sljedeće godine biti domaćin. U nekim mjestima »stražari« su odje-veni u starinske narodne nošnje, negdje imaju odore kao mornari ratne mornari-

Isusov grob u crkvi Sv. Nikole Tavelića u Tučepima


27IZVOR

ce, a negdje su odjeveni kao vatrogasci ili vojnici. Poseban je doživljaj kada na Vazmenom bdijenju svećenik zapjeva »Slava Bogu na visini«, a u tom trenutku svi čuvari Gospodinova groba padaju na pod, i ostaju dok se ispjeva cijeli pjesan i kada završi pjesan onda trčeći korakom bježe od groba prema izlazu crkve

Velika subotaTo je dan Isusova počinka u grobu.

No, prije pola noći slavi se Isusovo uskr-snuće, Vazmenim bdjenjem. U nas su jake stare navike kad su obredi priprave za Uskrs bili ujutro Velike subote. Poslije liturgijske reforme slavi se u noći od subote na nedjelju Uskrsnuća. Započinje blagoslovom vatre ispred crkve, a zatim ophod i pjesma uskrsnoj svijeći koja predstavlja Krista, biblijska čitanja koja imaju svu povijest spasenja i konačno te blagoslov krsne vode i obnova krsnog zavjeta i misa proslave uskrsnuća.

Narodni običaj na Veliku subotu o obnovi kućne vatre je u najužoj vezi s blagoslovom vatre pred ulazim vratima u crkvu na početku uskrsnoga bdijenja. Blagoslov vatre podsjeća na gorući grm iz kojega je Bog govorio izraelskom vođi Mojsiju i otkrio svoje ime: »Ja sam koji jesam«. Od te vatre svećenik pali uskrsnu svijeću koja označava uskrslog Krista.

U mnogim našim krajevima ljudi pripravljaju pred crkvom pravu gomilu drva koju onda pale kresanjem kamena o kamen, a ne suvremenim upaljačem ili šibicom. - Kad je završio blagoslov vatre i onda bi dječaci ili momci od te blagoslov-ljene vatre nosili kući da potpale vatru na vlastitom ognjištu. Domaćica bi prije uga-sila vatru u kući i očistila peć. Sve je to izraz želje da i u kući gori »sveta vatra«.

Premda je to održavanje vatre na ognjištu bio i pretkršćanska tradicija, vremenom je to u Evropi i kod Hrvata postao opći crkveno-narodni običaj s jasnim kršćanskim značenjem: svetu vatru koju je Bog zapalio među ljudima treba donijeti u svaki dom, tj. Bog neka bude prisutan u kući.

Proslava UskrsaSlavljenje Uskrsa iskazuje se

slojevito. Kršćani ga, naravno, najpri-je doživljavaju kao središnji događaj povijesti spasenja i kao navještaj vjere u osobno uskrsnuće Stoga ga slave svo-jim okupljanjima u crkvama, nastavljaju ga slaviti u svojim domovima, a narod-ni običaji ukazuju kako se nekoć, a još i danas, slavi i javno.

Nameće se pitanje: odakle naziv Uskrs? Riječ je puna poruke jer ukazuje na veliki preobrat u Isusovu životu koji nije završio smrću na križu. Istodobno razotkriva odjek toga preobrata u stvara-nju zajednice Isusovih učenika, na kršte-nje, pa valja imati naumu vidjeti vezu između Uskrsa i krštenja, ali i slavljenje Uskrsa i krštenja svake nedjelje. Tako ime Uskrs naglašava dvostruku poruku: ističe sam događaj uskrsnuća jer Isus je živ, a bio je mrtav; zatim ukazuje da nje-govim uskrsnućem počinje, novi život za ljude; za sve one koji su kršteni, jer oni postaju dionici Isusove sudbine.

Naravno, odjek slavljenja Uskrsa u javnosti potvrđuju negdašnji suvremeni uskrsni običaji: npr. uskrsna jaja, uskrsni krijesovi, ophod raspetnika, blagoslov jela, šibanje i polijevanje vodom, sklapa-nje posestrimstva i uskrsna kola. Ti obi-čaji, ako i imaju pretkršćansko porijeklo, bitno su uvjetovani slavljenjem Uskrsa i danas nose uskrsni značaj. Brojem su


uskrsni običaji siromašniji od božićnih, ali su crkveniji od njih. Naravno, temelj-no im je usmjerenje povećati slavljenje Uskrsa, posebno obiteljsko blagovanje, a žele i potaknuti na uskrsno čestitanje i tako obnoviti dobre odnose među rođa-cima, susjedima i ostalim. Običaj skla-panja posestrimstva je znak uskrsnoga kršćanskog bratstva među ljudima pa ima duboku socijalnu poruku i vrijednost.

Sve bi to trebalo imati odjeka i u običaju i u uskrsnom čestitanju.

Odakle naziv Uskrs? Hrvatski jezikoslovci riječ Uskrs

povezuju s glagolom krsnuti u značenju »oživjeti, dići se«. Jezikoslovac Petar Skok spominje i drugi mogući korijen riječi Uskrs. To je riječ krijes. U staro-hrvatskom je ta riječ oznčavala sunce u ljetnom, najžarčem suncostaju, solsti-ciju. Stoga se o blagdanu rođenja Ivana Krstitelja (24. lipnja,) pale krijesovi, a valjalo ih je zapaliti vatrom koja se izbija iz kamena, trebalo je kresnuti. Taj glagol ima svoj izvor u već spomenutom glago-

lu krsnuti. No, ta riječ ukazuje na temelj-ni čovjekov doživljaj u trenutku kad je on iz kremena izbio prvu iskru i tako otkrio vatru. Bila je to posvemašnja novost za čovjeka, i u tom smislu je riječi uskrsnuti, uskrs znače: opet se probuditi, podići se. Isto je značenje starokajkavskoga i današ-njeg naziva za Uskrs kod gradišćanskih Hrvata. To je riječ Goristanje. Stara kaj-kavska uskrsna pjesma kaže ovako: »Isus se je gori stal, smrt je dole potepal.«

Dakle, riječ Uskrs jasno ukazuje na činjenicu uskrsnuća Isusova, da je Krist ponovno živ jer je raskinuo okove smrti i slavno ustao iz groba i sada je trajno u novoj i vječnoj egzistenciji, u slavi Boga Oca. Uskrsnućem je Krist postavio kamen temeljac novoga, boljeg i, Božjeg svijeta. Svijet je to koji tek nastaje, ali mu je Kristovim Uskrsom zajamčena budućnost. Krist je stoga, kako piše apo-stol Pavao, kamen temeljac koji odbaciše graditelji, ali on postade kamen zaglav-ni. Kakvo čudo u očima našim! U riječ Uskrs ugrađena je i poruka da o novom

28 IZVOR

Veliki petak - molitva pred crkvom na groblju


29IZVOR

poretku, koji Vjerovanje izražava riječi-ma: Vjerujem u uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka.

Uskrs, krštenje i nedjelja Riječ Uskrs i njezinu naslonjenost

na glagol krsnuti u značenju »oživjeti, dići se« pripisuje teolog fra Bonaventura Duda, svetoj braći Ćirilu i Metodu i sma-tra je njihovim izumom. Stoga povezuje riječi Uskrs i krst. Upozorava da se jedi-no u slavenskim jezicima kaže kod kršte-nja: Ja te krstim. Kad bi se doslovno pre-veo grčki izraz iz Biblije, trebalo bi reći: Ja te uranjavam u vodu. Duda misli da su Ćiril i Metod znali za riječ krsnuti u značenju oživjeti, ali su htjeli da riječ krst odmah upućuje i na samoga Isusa Krista. U tom bi slučaju izraz Ja te krstim zna-čio: Ja te »kristim«, pokristovljujem! Dakle, cijeli proces uranjanja u vodu, događa se u prisutnosti Duha Svetoga, ali ima cilj da nastane novi Krist, tj. da novi kršćanin uraste u Krista, da se Krist razraste u njemu. Konačno, u tom smislu krštenje tumači apostol Pavao u Poslanici Efežanima (4, 13).

Tako su kršćani nositelji promi-catelji nade u novi poredak kojem su postali dionici vlastitim krštenjem. Uz tu nadu je vezana i odgovornost, jer čovjek je odgovoran za svoju sadašnjost i za svoju vječnost. To ga odgovorno anga-žira za vrijeme, za svijet u kojem živi. Zbog Isusova uskrsa kršćanin vjeruje da je Krist sada i danas živ. Poslanica Hebrejima (13, 8) naglašava: Isus Krist, jučer i danas isti je, u vijeke. U Knjizi Otkrivenja Krist govori preko proroka: Ja sam Prvi i Posljednji, Živi! Mrtav bijah, ja evo živim... te imam ključeve Smrti i Podzemlja (1, 18). Kristova posljednja riječ i posljednje obećanje glasi: Ja sam

s vama u sve dane do svršetka svijeta (Mt 28, 20). -Kršćani to napose doživ-ljavaju u nedjeljnom sastanku kad slave mise: Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ja sam među njima (Mt 18, 20). Upravo zato se kršćani okupljaju na Sv. Misu u nedjelju koju su prvi kršća-ni nazivali istim imenom kao i Uskrs, naime: Dan Gospodnji. Drugim riječima: zapravo se svake nedjelje slavi Uskrs! Rusi svaku nedjelju nazivaju »vaskrseni-je«, tj. uskrsnuće.

Vazam ili Vuzem Dok se u Zagrebu blagdan Isusova

uskrsnuća zove gotovo jednodušno Uskrs, u Turopolju ili u Prigorju i Zagorju može se čuti naziv Vuzem. U Primorju i Dalmaciji je čest naziv Vazam.

Naziv Vazam etnolozi Milovan Gavazzi, a i Petar Skok, povezuju s riječju vzeti, tj. uzeti pa bi Vazam zna-čio početak vremena kada se ponovno uzima mrsna hrana i bio suprotan nazi-vu Mesopust kada se prestaje na počet-ku korizme jesti meso.

No, hrvatski teolozi, posebno fra Bonaventura Duda, u knjižici »Krist i naši svagdani«, misle da Vazam ima drugo porijeklo. Duda ukazuje da su riječ Vazam uveli u hrvatski jezik još slaven-ski apostoli, sveta braća Ćiril i Metod, i to slavenizirajući židovski naziv Pasha. Ta židovska riječ Pasha, koja dolazi od izvorne riječi pesah, javlja se u znače-nju izlazak, prijelaz i označuje presudan događaj u židovskoj povijesti kada je Mojsije izveo Židove iz egipatskog rop-stva i prešao Crveno more da bi ušao u tzv. Obećanu zemlju. Izlazak iz Egipta je zapravo rođendan Židova kao naroda, započimanje življenja u slobodi pa zato i osnovica za njihovu narodnu svijest. To


30 IZVOR

je postao glavni Židovski blagdan pod imenom Pasha. Pashu su Židovi slavili svakoga proljeća, po njihovom kalen-daru je to bilo 14. nisana, negdje izme-đu polovice ožujka i travnja. Židovi su imali Mjesečevu godinu, pa je proljetni uštap uvijek bio neposredan navještaj blagdana Pashe.

Latinizirani izraz Pasha za židov-ski Pesah, ne isključuje da se u njoj može vidjeti i odraz grčke riječi pathein=trpjeti. U samu je, dakle, riječ utkano i trpljenje. U onom davnom Izlasku iz Egipta trplje-nje je bilo robovanje Židova kroz 400 godina u Egiptu sa svim susljednim tego-bama prolaska kroz Crveno more i borav-ka godinama u pustinji. I to je mogao imati na umu prevodilac Svetog pisma na latinski, sv. Jeronim Dalmatinac, pa je u njegovoj riječi Pasha bilo mjesta i za misao na patnju Židova u ropstvu kao i za Isusovu patnju na križu.

Dakle, valja naglasiti da izrazi Vazam i Vuzem možda dolaze od riječi Pasha. U posljednje vrijeme je u hrvatskom kršćan-skom govoru čest izraz Vazmeno otajstvo, a okupljanje na proslavu uskrsnuća na

Veliku subotu nazivamo Vazmeno bdjenje. Ti su se izrazi udomaćili.

Vazam ističe dvoje:- slavlje događaja Uskrsa pove-

zano s Božjim djelovanjem u Starom zavjetu i označuje ga kao prekretnicu kao što je bila Pasha, tj. Izlazak iz egi-patskoga ropstva;

- osim toga naglašava cjelokupno Isusovo otkupiteljsko djelo, tj. muku, uskrsnuće i proslavu te slanje Duha Svetoga koji će tek uvesti u puno razumi-jevanje Isusova otkupiteljskog djela.

Uskrsna jaja, pisanice Uskrsne pisanice ili bojama ukra-

šena jaja izrazit su običaj vezan uz Uskrs. Riječ je o predkršćanskom običaju, pro-širenom u germanskih i slavenskih naro-da. Štoviše, tehnika ukrašivanja pisanica u slavenskih naroda upozorava da taj običaj ima praslavenski korijen. Motivi su različiti, od likova do ornamentike, odnosno do jednobojnog bojenja. Život koji jaja skrivaju u sebi jasno ukazuju na proljetno buđenje prirode, a zec s jajima potvrđuje istu poruku. Jaja omogućuju

Procesija Velikog petka


31IZVOR

bogatstvo običaja kao što su: darivanje jajima, tucanje obojenim i neobojenim jajima i gađanje jaja novcem. U starom Zagrebu i njegovoj okolici tucanje jajima je ukazivalo na Uskrs kao prijelomnicu u vremenu pa su tim događajem označa-vali i vrijeme bilježeći u XIV. st. u doku-mentima da se je nešto dogodilo »poslije tucanja jaja« tj. poslije Uskrsa.

Naravno, danas uskrsne pisanice imaju kršćanska obilježja i kršćansku ornamentiku. Tako su jaja postala znak uskrsnuća, upravo po toj svojoj usmje-renosti novom i probuđenom životu. Zec pak podsjeća na širenje vijesti o Isusovu uskrsnuću: ta se je vijest brzinom zečeva trka proširila svijetom.

Uskrsni krijesovi, vuzmenke S donošenjem blagoslovljene vatre

u kuću je vezan i običaj uskrsnog krijesa, čest u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, poseb-no u Žumberku. Običaj su napose njego-vali pastiri. Pale se tzv. krisi (krijesivi), vuzmenke, vuzmice, vuzemice, vazmenke u uskrsnoj noći. Suho granje se slaže uz zabodene motke i stvara stog do 6 m visok. Cijelu noć bi zaduženi čuvali te krijesove, a palili bi ih ujutro oko 3 do 4 sata.

Pazilo se da krijesovi posve izgo-re, a onda bi preko garišta gonili stoku da bude zdrava, a pepeo bi se razbacivao po njivama i vrtovima da bolje rode usje-vi. Bilo je s tim običajem vezano i vjero-vanje da zle sile, vještice i vukodlaci, ne će imati vlasti dokle dopre svjetlo ili dim tih krijesova.

Naravno, i ti krijesovi dijelom pri-padaju tradiciji paljenja vatre u različitim navještajima proslava, odnosno samim slavljima, ali ih je opravdano vezati uz proslavu Uskrsa i uz blagoslov vatre pred crkvom na početku Vazmenoga bdjenja.

Pohod »raspetnika« Na području srednjeg dijela gornje

Hrvatske, posebno u Zagorju i Prigorju, jest ophod raspetnika ili križičara. Kako su tamo sve do 1954. crkvena slavlja Velikog tjedna bila prije podne, ti su ras-petnici odmah poslije svečanosti uskrsnu-ća obilazili selima. Bila bi to grupa kojoj je na čelu jedan nosio Raspelo, a katkada je drugi hodao s bubnjem i pratio pjesmu koja je još 1644. zapisana u Pavlinskoj pjesmarici na kajkavskom narječju:

»Kristuš je gore stal, Naše grehe je odbral, i koje on tu ljubil, sobom si je v nebo zel.

Vezda se veselimo, v srditosti ki smo bili.Nas je Kristuš k sebi zval, vu očinsku diku, Gde sam sebe alduval, Kirije eleison, aleluja.«

(alduvati = žrtvovati; Kirje leison = Gospodine, smiluj se, Aleluja je sveča-ni uskrsni usklik Hvalite Gospodina

Ivo Tomić s mamom Teom, najmlađi sudionik Vazmenog trodnevlja


32 IZVOR

Raspetnici su ulazili u kuću ili su stali pred kuću očekujući da ukućani izađu vani i svakome nudili raspelo na ljubljenje. Naravno, domaći bi ih darivali novcem, a mlade snahe rupcem.

Blagoslov jelaObičaj, koji će nadživjeti sve prije

spomenute, jer ga je moguće držati i u gradu. Već na Veliku subotu svaka kuća je slala u crkvu kojega ukućanina s košarom ili kakvim sudom, napunjenim najvaž-nijim jestvinama tih dana. Negdje se taj običaj zove svetenje, posvećenje ili slično. Košare su morale biti pune jela i prekrive-ne lijepim ubrusima; da bi se vidjelo obi-lje i bogatstvo. U košarama su redovito: jaja, šarena jaja, kruh, uskrsno pecivo, sir mladi, hren, sol, luk, komad mesa, obično od buta, kobasice, pa i piće. Jelo blagosliva u crkvi svećenik. Negdje se košare predaju u red kojim svećenik prolazi i blagosliv-lje ga. U nekim krajevima košare s jelom nose mlade žene i djevojke tako da stavlja-ju košaru na glavu i trče kući, utrkujući se koja će brže stići. Ona djevojka koja prva stigne, te će se godine prva udati.

Tek kad je jelo blagoslovljeno pre-staje korizmeni post i zato je svatko od njega blagovao. Ostatke bi palili, rasuli po vrtu ili polju, a u zapadnim hrvatskim krajevima kost od buta bi zabadali pod strehu da štiti kuću od groma, ili zabadali u polje da polje obiluje rodom.

Od uskrsnih jela napose se isti-ču peciva, različite pogače i hljebovi. U Primorju je u pecivu redovito umetnuo jaje. Negdje je pecivo u obliku pletenice ili luka. Pletenice bi domaćica darivala djevojčicama, a luk dječacima. Na bla-goslov u crkvi nose se i bojana jaja. Ta šarena jaja i peciva su posebna oznaka uskrsnog jelovnika.

Šibanje i polijevanje vodomU nekim krajevima, npr. među

bačkim Hrvatima, je raširen običaj uskr-snog šibanja; Taj je običaj još živ i u zapadnoj Slavoniji. Bičevi se pletu od mladog vrbovoga pruća. Ponekad se ono kuha i skida mu se kora, pa se onda lako isprepliće. Jednostavniji su ti korbači od zelenog tankoga pruća. Naravno, šiba-ju momci djevojke, dječaci djevojčice. Šibanja se može brzo osloboditi, ako djevojka ili djevojčica dadne jaje šibaču. Taj običaj u nas nije baš čest, ali je kod drugih evropskih naroda veoma raširen.

Slično je i s polijevanjem vodom Ni to nije raširen običaj u nas. U nekim se krajevima taj običaj prakticirao na uskr-sni ponedjeljak. Običaj je raširen najviše među podunavskim Hrvatima, gdje redo-vito djevojke polijevaju momke.

Sklapanje posestrimstvaUskrsni je običaj i tzv. matkanje,

osobita vrst sklapanja posestrimstva. Nekoć je bio raširen u Međimurju i Podravini među mladim ženama i dje-vojkama, a danas među djecom. Tjedan dana poslije Uskrsa, u tzv. Bijelu nedje-lju, okupljale bi se djevojke u prostra-nijoj kući, donosile jelo za zajedničko blagovanje, prije raspoređujući tko će što donijeti. Dio dana bi ondje provele pjevajući ili spremajući jela, a onda bi stale u krug i po dvije bi sklapale pose-strimstvo pitajući jedna drugu: »Sestra, nevesta, hote vi ma (moja) sestra?« (tj. hoćeš li biti moja sestra?). Odgovor bi bio: »Do moje ili vaše smrti«. Otada su se međusobno zvale »sestra« ili »matka« dodajući tom izrazu posestrini-no ime, npr., »sestra Mara« i slično. Kod uspostavljanja posestrimstva darivale su


33IZVOR

jedna drugu jajima. Danas to čine djeca šarenim jajima i zove to matkanje.

Uskrsna kola Još valja spomenuti jedan obi-

čaj vezan uz Uskrs, to su uskrsna kola. Mladež ih nije plesala na Uskrs, nego na Uskrsni ponedjeljak i kroz uskrsno vri-jeme. Bila su to osobita kola, tj. plesovi, poslije 40 dana korizme. U našoj narod-noj glazbi etnomuzičari bilježe mnoga uskrsna kola u različitim varijantama. Zanimljivo da su neka hrvatska uskrsna kola prešla slovensku granicu i još su uvijek poznata u Beloj Krajini. Naravno, nezamislivo je radosno svetkovanje bez plesa pa je izbor tih kola vrlo bogat. Danas su kola ustupila mjesta plesovima.

Čestitanje UskrsaUobičajeno čestitanje Uskrsa sva-

kako znači prihvaćanje toga blagdana kao dana svetkovanja, ali nužno uprav-lja misli i želje događaju Isusova uskr-snuća. Zapravo je to prilika da kršća-ni jedan drugome, a i onima koji nisu kršćani, kažu svoju poruku o ljudskom životu. Ona uključuje njihovu vjeru da nakon Isusovoa uskrsa vjeruju u domo-

vinu gdje su ostvarene ljudske čežnje za puninom ljudskog življenja. To je domo-vina u koju vodi životni put svakog poje-dinoga čovjeka. U nju vodi vjera i nada da je Bog namijenio smrti zadaću privesti čovjeka u zajedništvo s njime. On sam je pak ta domovina. Na Isusovu primjeru Bog Otac je pokazao svoju svemoguću vjernost i svoju pravednost u ljubavi. Isus je znao da mu je Otac domovina i zato je stavio svoj život u Očeve ruke i po smrti se je vratio Ocu da trajno prebiva s njim. I ne samo da je to njegov osobit životni put, već je taj svoj put ponudio ljudima za put. Tako će uz Isusa i čovjek kod Oca naći svoj dom, jer Isus je to jasno obećao: »U kući Oca mojega mnogi su stanovi... Idem pripraviti vam mjesto« (Iv 14, 2).

Bog ne uvodi mrtve u svoj život. Stoga kršćani vjeruju u »uskrsnuće mrtvih« i ispovijedaju da je Bog vjeran čovjeku, usprkos smrti, jer preko nje uvodi one koji se u njega pouzdaju u puninu svoga života.

To je sadržaj kratke uskrsne čestitke: »Sretan Uskrs!«

Mr. sc. Veronika Reljac

Djeca i odrasli u procesiji Velikog petka 2010.


IZVOR

Kad je moja mama bila mala obi-čaj je bio da djeca na Cvjetnicu u vrtu uberu razno proljetno cvijeće. To bi se cvijeće stavljalo u posudu s vodom i svi bi se ukućani umivali tom vodom.Nakon toga bi se krenulo na svetu Misu gdje bi se pjevala Isusova muka. Taj dan bi značio dolazak Velikoga tjedna i Isusova uskrsnuća.

Lana Mravičić. 3.a

Moja mama je u subotu prije Cvjetnice išla u maslenik i oni su tamo birali lijepe grančice masline. Navečer su kitili grančice za baku, mamu, tatu i sestre.Ujutro rano bi krenu-li pješice u crkvu svetoga Ante da obnove uspome-nu na Isusov ula-zak u Jeruzalem.Kad su došli kući kitili bi kuću djeca grančicama, a djed je nosio blagoslovljene masline u maslenik. Moj bi tata na Cvjetnu nedjelju išao na livadu i brao cvijeće. Kući ga je čekala baka s lavorom vode u koje bi stavili cvijeće i uz molitvu se cijela obitelj umivala. Zatim bi zajedno išli na svetu Misu.

Noa Tomić 3. a

Ove ćemo se godine na Cvjetnicu umivati u cvijeću. Nekoliko dana prije ćemo brati cvijeće i staviti ga u zdjelu

s vodom. Jedva čekam da se umijem u toj prekrasnoj vodi koja je nastala od cvijeća koje smo ja i moj brat zajedno brali. Sigurno će to biti divno nedjeljno jutro nakon kojeg ću otići u našu crkvu na Misu pokloniti se dragom Isusu.

Marčelina Šarić 3.b

U subotu prije Cvjetnice ja i mama smo ubrali puno cvijeća. A u nedjelju ujutro na Cvjetnicu bismo to cvijeće stavili u jedan lavor i u njemu se umi-vali. A poslije u 10,30 bi otišli na svetu Misu i ponijeli grančice maslina. Išli

bismo u procesiju oko crkve i svećenik bi blagoslovio

grančice maslina. Ja sam bila jako sret-

na što sam bila na svetoj Misi i sjetila se doma kad je Isus na magarcu ušao u

Jeruzalem, ljudi su ga dočekali s gra-

nama maslina, palmi i tepisima.

Dragana Mijačika 3.b

Moja baka mi je rekla da se Cvjetnica još zove i Nedjelja muke Gospodnje. Moja baka je slavila Cvjetnicu ovako: dan prije bi ubrala ljubičice i maslinovu grančicu ili bilo koje drugo drveće. Nakon sudjelovanja u bogoslužju grančice bi stavili u svoje kuće ili na polja. Ljubičice bi stavila u

34

Djeca o Cvjetnici


Cvjetnici. Još samo 7 dana bilo je do Uskrsa. Na dan prije Cvjetnice njezina mama bi otišla na livadu i u šumu brati cvijeće. Ljubičice i jaglace bi stavila u blagoslovljenu vodu. Ujutro bi se mala djeca prva umivala u toj mirisnoj vodi a poslije njih stariji.

Mislav Mravičić 3.a

Na Cvjetnicu je poseban dan koji mi obilježavamo umivanjem. Ja dan prije Cvjetnice prošetam i ube-rem mnogo raznih cvjetova. Tako na Cvjetnicu mi svi u obitelji umivamo se u mirisnoj vodi. To je radila moja mama, dok je bila mala, a to sad radim i ja.

Vana Radić 3.r

lavor sa svetom vodom. U tome bi se svi ukućani umili. Baka mi je rekla da je Cvjetnica uvod u Veliki tjedan. Slavi se Isusov ulazak u Jeruzalem u dane prije Pashe, ali i njegove muke koja je uslijedila nakon toga.

Gloria Šumelj 3.a

Kad je moja mama bila mala, u subotu prije Cvjetnice brali bi najljepše latice cvijeća koje bi stavljali u zdjele s vodom i na Cvjetnu nedjelju se umivali.Bake bi plele pletenice od maslinovih grančica i u njih zavezale male bijele golubice od smokvinih mladica.

Ante Šimić 3.a

Kad je moja mama bila mala djevojčica jako se veselila blagdanu

35IZVOR

Umivanje u cvijeću - Marćelina Šarić i rođak Jure Čović sa sestrama Vanom, Mirtom i Viktorijom


36 IZVOR

Slijediti Kristov primjer poslanje je svakog vjernika, a prenijeti nje-

govu Muku na ulice svoga grada pošlo je za rukom Imoćanima i ove Cvjetnice. Dvanaesti put za redom na svojim su ulicama prikazali događaje od Isusove Posljednje večere do pro-pinjanja na Golgoti.

Iz naše župe dvadesetak vjernika pod vodstvom župnika fra Nedjeljka Šabića prisustvovalo je tom prikazu na ulicama Imotskog koji cijeli život neću zaboraviti. Naime, u stvaranju cijelog prikaza sudjeluje otprilike 900 ljudi od kojih je tek jedan glumac pro-fesionalac Tomislav Martić, koji oživ-ljuje lik samoga Isusa Krista. Ostali sudionici su vjernici koji svojim pre-rušavanjem u aktere „Muke“ sudjelu-ju u stvaranju toga događaja koji na jednu večer okupira jezgru grada.

Malo je gradova koji i fizički mogu dočarati Kristovu Muku, a malo

je i riječi kojima se može dočarati entuzijazam ljudi spremnih odvojiti i vrijeme i darovati svoju volju, kako bi uživo svjedočili najvećem događa-ju naše vjere.

Putovanje Tučepljana krenulo je od crkve sv.Nikole Tavelića prema imotskom kraju koji, iako surov i tvrd, iz svoje ljepote i mira rađa velike ljude i velika djela.

Nakon okrepe u rodnoj kući našega župnika, put je krenuo k biserima Imotskog, njegovim jezerima. Modro i Crveno jezero prirodni su fenomeni koji svojom lje-potom i snažnim dojmom osvajaju posjetitelje.

»MUKA KRISTOVA« U IMOTSKOM

Odmor i okrepa kod babe Anuše, fra Nediljkove majke

Tomislav Martić u ulozi Isusa Krista


37IZVOR

Uz Tomislava Martića vjernici sudjeluju kao akteri »Muke«

Međutim, Cvjetnica navečer u Imotskom je već tradicionalno rezervi-rana za prikaz Muke Gospodina naše-ga Isusa Krista. Osim brojnih posjeti-telja iz gotovo cijele Dalmacije, taj je događaj privukao i kamere Hrvatske radio televizije koje su cijeli Isusov put iz Maslinskoga vrta do Golgote zabilježile te je premijerno prikazan u posebnoj emisiji, kojom je još jed-nom na Veliki petak odano priznanje imotskom trudu i vjeri.

Nekoliko sati prije samoga po-četka ulice su se napunile vjernicima odjevenim u jeruzalemski puk, ali i ostalima koji su u tom događaji došli

pronaći okrjepu za svoju svakodnev-nu vjeru.

Križni put kroz grad vodio je do imotske Topane na kojoj je pri-kazano Isusovo razapinjanje. Lica vjernika odražavala su golemu snagu prenesenih emocija i snagu uskrsnu-ća, koju je iz te večeri svatko mogao iscrpiti i ponijeti sa sobom na ulice svoga mjesta.

Takvog su mišljenja bili i putnici iz našeg mjesta iskreno se nadajući da će doživljeno moći pretočiti u snagu za živo svjedočenje vjere u vlastitom životu, obitelji i mjestu.

Natalija Đukanović


38 IZVOR

Na blagdan Uskrsa, 4. travnja 2010. glumio sam u igrokazu koji je »dirnuo srca« mnogih vjernika. Radnja igrokaza je istinit događaj iz prvih kršćanskih stoljeća kada je car Septimije progonio kršćane. Za vrijeme njegove vladavine svoj život dale su Perpetua i njezina ropkinja Felicita.

Nas devetero se uživjelo u uloge i dočaralo našim mještanima progonstvo kršćana, ali i njihovu snagu i vjeru u uskrsnuće: Marijan Luketina kao car Septimije, Sandra Šarić kao Julija, careva prijateljica koja se zauzimala za katekumene, Ivana Milković Perpetua i Nora Brbić Perpetuina, sluškinja Felicita, zatvorenice Ivona Čović kao Revokata, Martina Sablić Brbić kao Saturnina, Nikolina Prlić je bila Satira i zatvorski stražar Tomislav Mravičić.

Svi smo imali prikladne kostime iz vremena. Igrokaz je osmislila i režirala Marina Šimić, vjeroučiteljica. Dječji zbor, pod vodstvom Romane Lalić Pejković, uveličao uskrsno slavlje svojim pjesmama. S ovim igrokazom htjeli smo poslati poruku svim vjernicima da je Kristovo uskrsnuće naša nada za vječno blaženstvo »rođendan za nebo«.

Tomislav Mravičić, 8. razred

USKRSNI IGROKAZ

»Rođendan za nebo«

1. ČINDvor cara Septimija SeveraCar Septemije (za sebe): Kako si

samo pametan ‘’Septimije! Baš si pametan... (Ugleda staru prijateljicu Juliju.) Kojeg li izne-nađenja’’! Julija!? (Pozdrave se.) Pogledaj se, godine ti ništa nisu učinile!

Julija (radosno): Drago mi je, dragi pri-jatelju Septimije, što te vidim i što si dobre volje.

Car Septimije (ushićeno): Kako ne bih bio dobre volje? Sve mi ide od ruke. Raspustio sam pretorijansku gardu i doveo u Rim 50. 000 vojnika. Znaš li ti što to znači?

Julija (tiho): Pa... usuđujem se reći, ranije si mi...

Car Septimije (prekine je): Stara moja dobra Julija koja se uvijek „usuđuje reći“. što si mislila s onim „ranije“?

Julija (bojažljivo): Ranije... Ranije si mi bio draži. Zašto si promijenio držanje prema kršćanima? Bojim se učestalih progona.

Car Septimije (srdito): Zar ja potičem progone kršćana? I sama znaš da sa Senatom nikad nisam imao dobre odnose.

Julija (glasno): To je bilo ranije, na početku tvoje vladavine, kada si bio sklon

kršćanima. Što je s tvojom pismenom nared-bom da nitko ne smije prelaziti na kršćanstvo? Tvoja je, zar ne?

Car Septimije (ljubazno): Zbog pobu-ne Židova morao sam nešto poduzeti. Znaš li što znači kada na kršćanstvo prijeđu ljudi iz viši slojeva? Ali, zašto bi ti s tim zamarala svoju lijepu glavicu?

Julija (zabrinuto): Kako se ne bih bri-nula? Jučer su u Kartagi redarstvenici uhapsili petero katekumena i dvije mlade žene, one su...

Car Septimije (srdito): Ne zanima me tko su one! Ne ćeš valjda tražiti oslobađanje za njih? Zar ćeš uništiti naše prijateljstvo?!

Julija: Septimije, u ime našega prija-teljstva, poslušaj me! Perpetua ima samo 22 godine, a njena ropkinja Felicita...

Car Septimije (srdito): Dosta, Julija! Vidim kamo smjeraš i ako mi želiš ostati prija-teljica, okani se kršćana.

Julija: Zašto si se oborio baš na kate-kumene? Zašto, Septimije?

Car Septimije (srdito): Već sam ti objasnio! Prestani me mučiti!

Julija: Perpetua je u tamnici rodila dje-vojčicu. Imaj milosti barem za nju, molim te.


39IZVOR

Glumci: Tomislav Mravičić, Ivana Milković i Nora Brbić

Car Septimije: Pravit ću se da ništa nisam čuo. Okrenut ću glavu, a ti na prstima izađi odavde, a ja ću se praviti kao da te nika-da nisam vidio.

Julija: Ali, Septimije... Kako možeš?Car Septimije: Idi dok se nisam pre-

domislio. Shvatio sam da si i ti... Odlazi! (Julija ode. Septimije za sebe progovara.) Zar i Julija? Moram sebi priznati, divim se snazi tih kršćana kojom idu u smrt. Odakle dolazi? Eto, Septimije, završilo je tvoje prijateljstvo s Julijom! Sama je kriva! Osjećam glavobolju, idem razbistriti misli. (Car ode sa scene.)

2.ČINTamnicaRevokata (zabrinuto): O čemu razmi-

šljaš, Perpetua? Već duže vrijeme nisi progo-vorila ni riječi. Ne volim kad si tako šutljiva. Sve ove dane ti si nas hrabrila. Bojim se za tebe.

Perpetua (u naručju drži dijete): O braći i svom starom ocu. Ne znam što je s njima.

Satira: Čula sam da ti je otac na samr-ti. Možda je i bolje tako. Za njega je smrt

nagrada. Nemoj biti zabrinuta. Konačno će se spasiti.

Perpetua (zabrinuto): Ne bojim se za sebe. Bojim se samo za moju malu djevojči-cu. Što će biti s njom?

Felicita: Ne smijemo gubiti vjeru, gospodarice moja! Možda će imati milosti. Djevojčici je samo tri dana.

Perpetua: Moja vjerna Felicita! Mogla si se izvuči. Pogledaj gdje te dovela vjernost prema meni?

Felicita: Istina da sam ti vjerna, ali u ove hladne zidove nije me dovela vjernost prema tebi, nego vjernost prema Kristu. Kada sam vidjela kako ga ti ljubiš i slijediš kako se prema meni ponašaš, odlučila sam Ga i ja slijediti. Ipak, želim ostati s tobom do naše pobjede.

Stražar: Budite tihe! Saturnina: A što možemo izgubiti?

Ako budemo tihe ne će nas sutra mučiti? Ne možete nam ukrasti naše misli, našu snagu, barem to. Ne vidim razloga za šutnju, osim ako tebi smetamo? I ako baš želiš, ne sviđa mi se tvoje ponašanje. Promatraš nas kao da smo ti nešto strašno skrivile.


Stražar: Ne govorim to samo zbog vas i moj je život u opasnosti.

Satira: Zašto bi ti bio u opasnosti? Pa ti si samo stražar koji je u milosti Rima. Zadatak ti je doznati gdje se kriju kršćanu i sve to, za nagradu, prijaviti. Što se tebi može dogoditi? Osim... Ne! To ne može biti. Ti se ne bi usu-dio biti kršćanin.

Stražar: Poslušajte me, budite tihe! Nadam se da djevojčica spava i da ćemo sve uspješno obaviti. (Pozove jednu gospođu.) Uđite, samo tiho! (Ulazi gospođa Eufenija.)

Revokata: Tko bi to mogao bit i? Sigurno su uhvatili nove kršćane. Čula sam da nas sutra izvode pred divlje zvijeri. Kada će prestati ovo progonstvo?

Eufenija: Sve sam organizirala. Moraš mi vjerovati , Perpetua, moraš!

Stražar: Ne boj se! Ja ću joj pomoći. Važno je da sada djevojčica spava.

Perpetua (plačno): Ne mogu ti je dati... ne mogu se odvojiti od svoga djeteta, ne mogu ti dati oči mojih očiju, srce srca svojega....

Satira: Znam kako ti je, ali ovo je jedi-ni način da se djevojčica spasi. Zar nisi čula što joj se može dogoditi. Eufenija će je predati Juliji. Dobro znamo da je Julija kršćanka i da će je odgajati kao svoje dijete. Moraš biti jaka.

Eufenija: Da. Moraš skupiti svu snagu cijeloga svijeta... Samo tako će djevojčica ostati na životu. Moraš mi vjerovati. Daj mi dje-vojčicu, Perpetua, hajde, molim te, daj mi je...

Felicita: Mi smo osuđene, djevojčica će biti spašena.Dajte joj djevojčicu, gospoda-rice, molim te. Znam da ti je teško, ali moraš to učiniti. (Uzme djevojčicu i da je Eufeniji. Gospođa ode s djevojčicom.)

Eufenija: Možeš biti mirna. Ne smijem se više zadržavati.

Perpetua: Samo da je još jednom pogle-dam! (Pogleda i poljubi djevojčicu.) Čuvajte je! Reci Juliji da sam joj sada sve predala.

Eufenija: Znam. Neka ti bude utjeha da je tvoja djevojčica na sigurnom mjestu i da će rasti u vjeri. Zbogom! Neka Krist da snage. (Ode.)

Felicita (zagrli Perpetuu): Ja ću ostati s tobom, pratit ću te i u smrt. Krist je prorekao da će njegovi sljedbenici trpjeti pro-gonstvo, ali im je obećao i pobjedu.To sam od tebe naučila.

Perpetua: Moja vjerna Felicita! Revokata: Svaka mučenička smrt, doi-

sta, je i pobjeda, jer je rođendan za nebo, za te vječno blaženstvo. To je naša utjeha. Tada ćeš vidjeti svoju djevojčicu.

Stražar: Djevojčica će biti na sigur-nom. U posljednji tren je spašena. Žao mi je, ali vi...

Saturnina: Mi? Došao je taj trenutak. Iako smo se spremale, nikada čovjek ne može biti toliko spreman da ne pomisli...

40 IZVOR

Mladi glumci Sanda Šarić i Marijan Luketina

Saturnina: Prestat će. Mora presta-ti. Crkva će opstati. Sjeti se Kristovih riječi: ‘’Vrata paklena ne će je nadvladati!’’ A mi? Mi moramo biti snažne.

Stražar (doprati Eufeniju): Evo tu je gospođa Perpetua! Samo brzo! Bojim se!

Eufenija (tiho): Perpetua, ne boj se, ja sam Eufenija, kršćanka sam. Šalje me Julija. Pokušala se kod Septimija zauzeti za tebe i dije-te, ali bezuspješno. Došla sam po tvoju djevoj-čicu. Stražar mi je pomogao. Julija će je posvo-jiti. Bit će spašena. Nemamo puno vremena.

Perpetua (plačno): Julija će je posvo-jiti! Kako ćeš je odnijeti iz tamnice? Što ako zaplače? Ima samo 3 dana... bojim se da ne ćeš uspjeti.


Revokata: Znale smo, prije ili kasnije... Čemu odugovlačiti? Idemo li svi u smrt?

Stražar: Perpetua i Felicita, srce mi se kida, ali moram vas odvesti. Amfiteatar je prepun gladnih mučitelja koji čekaju. (One se pozdrave s ostalima.)

Perpetua: Ne bojim se. Vodi nas. I ti ćeš dočekati ovaku vrstu rođenja.Osjećam to. (Odu sa stražarom.)

Saturnina: Kako su hrabre naše sestre. Što će biti s nama? Hoće li nas poštedjeti? Ja, nisam sigurna da ću moći sve ovo izdržati.

Satira (ushićeno): Čujete li? Pjesma! To je ta pjesma kršćana pred smrt. Sestre, poslušajmo je, vjerujem da će nam dati novu snagu. (Zbor pjeva uskrsne pjesme.)

Satira: Sada su Felicita i Perpetua s Kristom. Kako je vjerna ta sluškinja Felicita. I po cijenu života otpratila je svoju gospodari-cu. (Perpetua i Felicita se vrate se u zatvor.) Što se ovo događa? Ne mogu vjerovati! Nisu vas osudili? Kako?

Perpetua: Ne znam što se dogodilo. Odvedene smo pred razjarenu svjetinu i dalje ne znam.

Felicita: Podiga si me ranjenu. Pitali si: Kad će nas izvesti pred podivljalu kravu? Nisi

osjetila da je to već bilo. Pogledaj svoju odje-ću! Pogledaj je samo!

Perpetua: Na mojoj odjeći su trago-vi borbe, ali ja ništa nisam osjetila. Obuzeo me zanos! Uskoro će narod zatražiti da nas opet izvedu. Budite čvrste u vjeri! Nemojte se sablazniti radi naših muka.

Revokata: Kad bih mogla imati vjere poput tebe. Ne znam. U jednom trenutku pomislim na vječno blaženstvo, a onda me uhvati strah, kao da nemam vjere.

Perpetua: Imaš, sestro. Imati vjeru ne znači samo vjerovati Gospodinovim riječima, nego vjerovati Njemu. Kad istinski vjerujemo, u stanju smo vidjeti vječnost, a to nas osloba-đa od briga ovoga prolaznog svijeta. Toliko blago odnosimo s ovog svijeta – svi mi.

Stražar: Nažalost, moramo natrag. (Povede Perpetuu i Felicitu.) Perpetua, dugo te želim nešto pitati: Kako ćeš sve ovo pretrpjeti?

Perpetua: Kada me budu mučili, tada će u meni biti netko drugi koji će za me trpjeti.To je moj Bog, Isus Krist. Jer će se to dogodi-ti na Njegovu slavu!

Sada samo želim čuti pjesmu pobjede!

Napisala: Marina Šimić

41IZVOR

Dječji zbor u igrokazu


42 IZVOR

Božji pionir»Golub slijeće golubovima« kaže

narodna poslovica. To saznanje je pro-izašlo iz promatranja te ptice, koja živi u golubinjaku, a po danu se okuplja na otvorenim trgovima.

»Golub slijeće golubovima«, veseli se stari župnik. Njegova župa na papiru broji samo 400 članova, ali nedjeljom je u crkvi tri puta toliko ljudi. Dobro posje-ćene mise privlačne su za one koji se žele priključiti, ali i za vjernike iz drugih župa, u kojima život ne cvjeta i ne vrije kao ovdje.

»Golub slijeće golubovima«. Ali to ne vrijedi za golubove mira. Oni lete tamo gdje su sasvim sami, gdje ih ne čeka gomila njima sličnih, tamo gdje ih očekuju kao nešto novo i drugačije.

»Golub slijeće golubovima«. To ne vrijedi za Duh Božji. Tome svjedo-či Biblija od prve do zadnje stranice. U početku je lebdio iznad prazraka i donio red u kaos. A na zadnjim strani-cama stoji, što će doći kroz Duh Božji i Njegovu snagu, – novi raj i nova zemlja, koji još nisu opipljivi. Između te dvije krajnje točke, iščitavamo često, kako upravo Duh Božji obavlja posao krčio-ca, kako osposobljava proroke za njihov

usamljeni posao, kako razočaranima i ravnoduš-nima pomaže da se podignu, kako zabrinute šćućurene mladiće pretvara u hrabre svjedoke vjere, kako…

Scena iz Knjige Ezekijela prikazuje ga jed-nostavno i snažno: Prorok u svojoj viziji vidi ogro-mnu ravnicu punu mrtvih kostiju. To je obeshra-brujuća slika za Božji narod u progonstvu. Tad Ezekijel dobiva zadatak zazvati te kosti u ime Božje: »Ja sâm donijet ću Duha u vas, onda ćete oživjeti.« Još dok je to govorio, vratio se život među mrtve – Izrael je ustao u novi život.

Kakva utjeha, kakva nada! Čak i da tako loše bude čovječanstvu i Crkvi, Božji pionirski Duh probudit će novi život. To nam je danoda vjerujemo još od krštenja. A to prenositi, u svojoj slabosti, ali ipak proročanski, to je naša misija: »Vjerujem u Duha Svetoga!«

S njemačkog prevela Smiljka Mendeš


43IZVOR

SUSRET TUČEPSKIH STUDENATA U ZADRU Božićni su praznici. Naš fra Nediljko je

završio blagoslov obitelji. Lice mu se žarilo kad je kod Sv. Mise najavio da će posjetiti sve naše studente u mjestima nji-hova studija.

Prvo odredište bio je posjet Zadru. Petak je. Kiša nas prati cijelo vrijeme. Putem nam fratar tumači mjesta, gradove i njihovu povijest. Time smo prkosili kiši. Približujući se Zadru raslo je naše uzbu-đenje. Konačno susret i zagrljaj. Nastade pravo veselje, priča, smijeh i zabava. Posjetili smo Sv. Donata, Sv. Stošiju, orgu-lje u moru i Sveučilište. Prošetali smo lije-pim ulicama i trgovima dragoga nam Zadra.

Naši studenti su odabrali restoran za ručak. Za vrijeme objeda nastavljeno je naše veselje i druženje.

Fra Nediljkova pratnja će uskoro na studiji. On nam savjetuje da biramo Zagreb. To nas je potaklo da pitamo:

Kako to da ste izabrali Zadar kao • grad u kojem želite studirati?

»Za svoj studij sam izabrala talijan-ski i španjolski jezik. U Splitu nisam imala mogućnosti da to ostvarim, a Zagreb mi se nije svidio zbog toga što ne volim led i hladnoću, a u Zadru sam već prije bila na natjecanjima pa tako da mi se jako svidio.«

Sara Šarić

»Studiram njemački i talijanski jezik. U Splitu se ne nudi program studiranja nje-mačkog jezika, pa sam izabrala Zadar.«

Ines Visković»Za mene je Zadar, osim Makarske

najljepši grad u hrvatskom primorju.«Emi Rafaneli

Jel imate vremena za obilaženje • kulturne baštine grada Zadra, za kino, momke, odmor?

»Bila sam na mnogim izložbama, jer mi je to i u programu studiranja. Puno učim, ali uvijek nađem vremena za prijate-lje, izlaske...«

Sara Šarić»Nisam se baš još pozabavila kul-

turom u Zadru. Momka sam stavila sa strane. Za sada sam posvećena učenju a često odlazim u kino, jer me to na neki način opušta.«

Ines Visković»Sa svojim prijateljicama često izla-

zim u kino. Momak stoji sa strane.«Emi Rafaneli

Nakon uistinu prekrasnog druženje uputili smo se u naše Tučepi. »Opet ovako, fra Nediljko napravite, molimo Vas!« reče jedna studentica kod rastanka. Puni utisaka opet uz kišu sretno se povratismo doma.

Josipa Tomaš Nagarićeva

43IZVOR

Ručak s tučepskim studentima u Zadru

MLADEŽ U DOMOVINI I INOZEMSTVU


44 IZVOR

Tučepski studenti na grobu sluge Božjeg O. Ante Antića

VI. SUSRET TUČEPSKIH STUDENATA U ZAGREBUI ove je kao i protekle tri godine zaka-

zan susret Tučepljana u Zagrebu. Ovaj susret ne možemo nazvati samo susretom tučepskih studenata jer se svake godine rado odazovu i oni malo starijih koji su se nakon završetka stu-dija odlučili započeti svoju karijeru u Zagrebu ili bar povremeno ostati tu, ali koji uvijek nađu vremena za ovo naše tradicionalno okupljanje i tako prije svega svojim iskustvom i savjetima daju podršku mlađim studentima, pose-bice brucošima, koji se ponekad možda osjećaju izgubljeno u ovome gradu i jedva čekaju kad će pobjeći na jug.

Vjerojatno će mnoge iznenadi-ti što je ovo već naš 6. susret. Moram priznati da sam možda i ja u početku bila malo skeptična i mislila da će sve

to stati na našem prvom susretu. No, uz dobru volju našega fra Nediljka, zahva-ljujući gospodinu Tonču Kurilju Jabuci koji svake godine samoinicijativno financira ovaj susret, no i zahvaljuju-ći svima koji se rado odazovu, naši su susreti postali tradicionalni. Svake se godine na našim okupljanjima posebno istiće koliko je važno da se svi držimo zajedno i izvan naše župe, našega mje-sta i da svatko kome je potrebna bilo kakva pomoć slobodno može pokucati na brojna vrata i da se pritom ne treba bojati da će ona ostati zatvorena.

Nakon mise koja je bila za našu pokojnu Anu Mravičić i ove smo se godine okupili u restoranu »Didov san« gdje se već osjećamo kao domaći. Kao i dosad bila je večera, pa red pjesme, plesa,


45IZVOR

razgovora i pošalica. Ove smo godine za uspomenu na ovaj susret, kao prvi iz naše župe dobili male zastavice povodom 700. obljetnice Crkve sv. Jure koja će biti slje-deće godine. Prije same večere su nam se uz našega fratra, kao stariji i iskusni-ji, obratili i Mate i Mario koji svakako mogu poslužiti kao pozitivni primjeri studenatima jer, iako su završili fakultete te rade u Zagrebu, nikad nisu zaboravili odakle su i spremni su pomoći mlađima kako bi se što bolje snašli u Zagrebu. Fra Nediljko je još jednom ponovio koliko ga veseli što se barem jednu večer može-mo svi okupiti te je istaknuo zajedništvo kao jedan jako važan dio našega živo-ta u Zagrebu te napomenuo da bi se svi trebali puno češće družiti, otići skupa na kavu, sok, na misu, bolje upoznavati jedni druge i biti jedni drugima podrška. Ovi susreti bi nam zapravo samo treba-li biti poticaj i putokaz za naša druženja. Zatim je napomenuo dvije male, a tako velike riječi: hvala i oprosti. To su riječi koje ljudi jako često zaboravljaju, nisu svjesni njihove jačine, važnosti niti koli-

ko bi na svijetu bilo ljepše da ih češće izgovorimo.

Jako me veseli što su svi koji su s nama bili po prvi put bili ugodno iznena-đeni ozračjem i društvom, te što se nakon ovih susreta neka prijateljstva malo i pro-dube, a to je ono što ostaje i nakon što se pojede posljednji kolač i popije posljed-nje piće. Na kraju krajeva to je ono što je sigurno i bio prvotni cilj našega fratra – zajedništvo, prijateljstvo i ljubav. Jer i kad se ugase svjetla, mi se vratimo u svoj zagrebački dom, možemo biti sretni što ni u Zagrebu nismo sami, a svakako se u nama pomalo probudi i lokalpatriotizam, te smo još ponosniji odakle smo.

Ovo ljeto je ponovno zakazan susret u Tučepima, a do tada se nadam da ćemo svi uspješno završiti svoje stu-dentske obveze te se početkom ljeta zaputiti tamo di nam sunce ipak najvi-še sja, a do tada vam šaljem pozdrav iz Zagreba u nadi da ćemo svi skupa i dalje što više pratiti poruku ovakvih susreta i jačati zajedništvo u našoj župi.

Marina Čović

Fra Ante Babić govori našim studentima o O. Antiću


»Prvi put sam na ovom susretu. Ugodno sam iznenađena. Atmosfera je jako pozitivna i ekipa mi je odlična. Bez obzira na razliku u godinama svi se dobro slažemo i nadopunjavamo. Jedva čekam kad ćemo se opet svi okupiti.«

Antonina Jelčić

»Dosad sam bila na svakom susretu i samo mogu reći da su susre-ti poput ovoga jedna jako dobra stvar i da se mene pita trebali bi se održavati jedan put mjesečno.«

Petra Šimić

»Ovo mi je drugi put da sam tu. Sviđaju mi se ovakvi susreti i nadam se da će biti i češći.«

Jelena Mateljak

»Velika mi je čast što sam pozva-na na susret tučepskih studenata. Sljedeće godine me zovite opet, sva-kako ću doći. Svaka čast fra Nediljku, inače mom susjedu, na ideji i volji da svake godine okupi studente.«

Danica Šabić

»Svaki put se iznova veselim ovom susretu. Podsjeti me na moje Tučepi i drago mi je da smo bar jednu večer u Zagrebu svi zajedno. Sve pohvale za ekipu i organizaciju.«

Maja Jakić

»Lijepo je osjetiti zajedništvo i u Zagrebu, izvan naše župe. Na susretima poput ovoga možemo pomoći jedni dru-gima i razmijeniti korisne informacije.«

Mladen MajstorovićTučepski studenti u restoranu »Didov san«

Petra Šimić i Marina Kurilj s fra Nediljkom


47IZVOR

Zalog za budućnostDragi mještani, htio bih se osvr-

nuti na dosadašnje susrete tučepskih studenata i onih malo starijih u Zagrebu, nešto reći o njihovu značenju i staviti ih u širi kontekst uloge mladih u lokalnoj zajednici, a i šire u društvu.

Evo već se četvrti put okupljamo u Zagrebu i svaki susret iznova svjedo-či vedrinu, nesputanost i životnu radost mladoga čovjeka, koje pojačava osje-ćaj pripadnosti i ljubavi prema rodnom mjestu. Time na određeni način prko-simo onim lošim navikama gradskoga života, pretrpanom dnevnom raspore-du i otuđenosti koje posebno prate one koji drugu ruku koriste kako bi na prste nabrojili godine provedene u ovom gradu. Ali to samo pojačava radosno iščekivanje okupljanja nas Tučepljana, koje fra Nediljko najavi za vrijeme božićnih blagdana. A tek kad se susret-nu poznata lica, kad nam se pridruži novi naraštaj studenata i kad spontano krene pjesma, sreći nema kraja.

Usprkos mnogim prijateljstvima i poznanstvima koje studenti stiječu lijepo je sresti svoga čovjeka, podijeliti s njim svoju radost, ali i brigu, veseli-ti se njegovim uspijesima, hrabriti ga onda kad ga očekuju teške iskušenje. Nekako ta udaljenost od rodnog kraja djeluje na prisnost i povezanost među nama na način da one koje smo nekad možda mlako pozdravili kad bi ih sreli u Tučepima, ovdje dočekamo širokim osmijesima i zagrljajima. Pogotovo se

veselimo novopridošlim studentima koje želimo uputiti u izazove student-skog života u Zagrebu, kako pozitivne tako i negativne. Tu je naša uloga oso-bito važna, jer su oni kao i mi stariji prije njih došli tu, kako bismo stjecali znanje, širili svoje vidike i konačno for-mirali se kao osobe.

Studentski život u glavnom gradu velika je prilika za razvijanje kreativ-nih potencijala i pronalaženje sebe u mnoštvu sadržaja koje nudi obrazova-nje, kultura i društveni život. Šteta je ne iskoristiti tu priliku i rasti u mudrosti, toleranciji, snošljivosti, kako bi poslije te vrijednosti mogli prenositi drugima.

Mladi čovjek, vjernik na osobit način, mora bit lučonoša i mijenjati svi-jet oko sebe na bolje. I pritom ne mislim samo na studente na visokim učilištima, nego i na one koji su se nakon srednjoš-kolskoga obrazovanja odlučili za rad te svoj posao obavljaju savjesno i pošte-no. Tu ulogu ne smijemo odbiti jer nam život ne će oprostiti pasivnost ili razmi-šljanje »mogu to drugi i bez mene.«

Odgovornost je velika. Studentski život ne smijemo shvatiti samo kao borbu za »komad papira« koji će nam donekle jamčiti životnu sigurnost. Pozvani smo na daleko više i na dale-ko bolje. A to bolje i više je nova orga-nizacija društva koju ćemo svatko u svojoj zajednici pokrenuti. Prvo u obi-telji, onda u svom mjestu, a potom i šire. Možda vam se čini da govorim o


48 IZVOR

stvarima koje se ne tiču naše zajednice. Ali nije tako. Ako se kritički osvrne-mo na vrijeme u kojem živimo, vidimo da društvo prolazi krizu morala (puno gora od financijske), da nasilje, govor mržnje i podjele nisu rijetka pojava, da i ne govorim o materijalizmu i nedo-statku pravih vrednota.

Mogućnost za djelovanje ima dosta. A kako djelovati? Ugasiti računa-lo i televizor, izaći u društvo, razgova-rati o problemima, kritički promišljati o onom što nam se nudi. Ukratko: učiti se toleranciji i prihvaćanju drugih i dru-gačijih. Ispričati dobar vic, pokloniti osmijeh, otići na koncert, zapjevati u društvu male su stvari koje će također doprinijeti plemenitom cilju.

Mislim da su naši susreti pravi put na kojem će kroz zajedništvo jačati

Studenti u restoranu »Didov san« čekaju na molitvu

svijest nas mladih Tučepljana o potrebi da se intenzivnije aktiviramo u društvu oko nas, u našem mjestu pogotovo. U tome nam može biti poticaj i blagopo-kojni papa Ivan Pavao II. koji je osobito volio mlade i često naglašavao njihovu ulogu u stvaranju boljega svijeta.

U svojoj nastupnoj propovijedi 22. listopada 1978. poručio je mladima: „Vi ste budućnost svijeta i nada Crkve. Vi ste moja nada.“ Na nama je da tu nadu živimo i izaberemo prave a ne prividne vrijednosti. Završio bih s još jednom njegovom porukom sa susreta s mladima u Solinu 1998 : „Ne vjerujte onima koji vam obećavaju lagana rje-šenja. Bez žrtve se ne može sagraditi ništa veliko!“ Bog vas blagoslovio!

Mate Čobrnić


49IZVOR

Hvaljen Isus i Marija!Dragi studenti, dragi mladi prijatelji!Jako mi je drago da vam se mogu

obratiti s nekoliko riječi i prenijet vam svoje iskustvo studiranja i života u Zagrebu, budući sam „do jučer“ bio student. Život u Zagrebu, odvojenost od roditeljskog doma, bližnjih i župe je nešto što svatko od nas prolazi ili je prošao. Zadaci i izazovi koji su pred nama tjeraju nas na veliki rad, žrtvu i odricanje.

Mladost je vrijeme traženja, kada se iz mladenačkoga života rađamo za zrelo i odgovorno nošenje tereta života. To je izlaz iz djetinjstva, kada mladi čovjek otvara oči za svijet oko sebe izlazeći iz obitelji, ulazi i osvaja svijet ponajprije dobrim djelima, navi-kama suprostavljajući se zlu. Napušta se roditeljska kontrola doma, ali se i dalje ostaje vezan za dom. Iako je mladenaštvo naizgled vrijeme kada izgledamo agresivno i samostal-no, to je ipak razdoblje kada nam je najpo-trebnija nježnost, razumjevanje i prijateljstvo roditelja. U tom razdoblju potrebno je osloniti se na ono vječno i duhovno u nama natoplje-no i učvršćeno ljubavlju i vjerom, što će nam omogućiti da i izvan rodnoga doma budemo odgovorni. To ponajprije znači oduprijeti se raznim ovisnostima, negativnom utjecaju nasljeđa, loših navika, kada trebamo sazri-jeti u svakom pogledu (vjerskom, stručnom, radnom, spolnom) prihvaćajući druge osobe oko sebe, ljubeći bližnje. U sredini gdje stu-diramo treba nastaviti raditi sve pozitivno što smo radili u našim Tučepima, završiti studij, steći zvanje kojim ćemo biti na ponos svojoj obitelji, prijateljima i rodnom mjestu. Mladom čovjeku stoga treba prepuno razumijevanja, razgovora, topline, blizine, a osobito molitve.

Nemojte se obeshrabriti, ukoliko na studiju i u životu vam ne krene najbo-lje. Ohrabrite se i napunite vjerom, vjeruj-te u radosnu vijest Kristova Uskrsnuća, uz molitvu, prijateljsku pomoć bližnjih i veliku roditeljsku ljubav izdržat ćete sve poteško-će. Vjera će vam pomoći da i najteže ispi-te na fakultetu svladate kada se čine teški-

ma. Iako smo u Zagrebu, uvijek moramo na najbolji način predstavljati rodno mjesto svojim ponašanjem, predanim radom, odla-zeći na svetu misu, pohađajući kateheze, sportskim aktivnostima, glazbom. Slobodu koju smo još više stekli odlaskom od doma moramo pretvoriti u zrelost i odgovornost u poslu, braku, pomažući župi, rodnom mje-stu, našim Tučepima. Uvijek moramo raditi na učvršćivanju i povezivanju svih nas mla-dih iz Tučepi, razvijati osjećaj da se možemo jedni u druge pouzdati i pomoći kada je to potrebno. Lijepo bi bilo da međusobno izmi-jenimo e-mail adrese, na koje ćemo primati informacije o aktivnostima vezanima za naše mjesto i da se možemo jedni drugima obratiti ili nešto korisno i lijepo poslati.

Ovom prigodom se zahvaljujem našem župniku fra Nediljku, koji je s nekolicinom mladih entuzijasta pokrenuo naše sastanke i susrete, što je izniman uspjeh, jer ćemo mi mladi morati pokretati kvalitetne akcije i pro-jekte u našem mjestu, te odolijevati nega-tivnostima suvremenoga ubrzanog života. Nadalje se zahvaljujem dragom gospodinu Anti Tonću Kurilju, koji svojom dobrotom i velikodušnošću redovito pomaže u organiza-ciji naših susreta.

Neka svemogući Bog blagoslovi sve mlade našega mjesta i cijeloga svijeta i naše mjesto po zagovoru zaštitnika Sv. Antuna Padovanskoga – koji je svetac cijeloga svije-ta, nadasve čuvar djece i mladih.

Marijo Vodanović, dr.med.


Tučepski studenti u Splitu

SUSRET TUČEPSKIH STUDENATA U SPLITU

U srijedu, 10. ožujka 2010. splitski studenti iz »našega malog mista«

proveli su večer s našim »pratrom« u jednom malom ugodnom ambijentu i veselom druženju.

Dvorište crkve Gospe od zdrav-lja bilo je dogovoreno mjesto sastanka. Bilo je to vrijeme neumornih kiša pa su svi stizali s pomalo skeptičnim pogledi-ma. Ali, nipošto se nismo dali. 13 mla-dih duša zaplamtilo je veoma brzo. Malo nas je, ali sasvim dovoljno za nezabora-van susret, prvenstveno zbog molitve i međusobnoga druženja. Nakon kratke molitve u istoimenoj crkvi, zaputili smo se prema konobi Varoš. Ugodna atmos-fera oraspoložila je i one tmurnije koji su netom prije slušali večernja predava-nja. Trenutak bježanja od stvarnosti za svakoga je bio neprocjenjiv. Uz ukusnu spizu uživali smo u zajedničkom čavr-ljanju, smijehu i šali. S obzirom da je doživljaje jako teško puko prenijeti na

papir, bit ću kratka i nimalo slatkorječi-va. Ono što nama ostaju su lijepe uspo-mene duboko pohranjene u nas same, ni sami svjesni samoobogaćivanja i ispu-njeni radošću okrećemo se svakidašnjoj kolotečini zbivanja.

Neizmjerno zahvaljujemo našem fra Nediljku i iskreno se nadam u još niz sličnih susreta. Tako su i „split-ski studen“ (Tučepljani) pronašli svoje mjesto pod suncem.

Mia Vitlić


i lijepa riječ sve poteškoće brzo pri-vodi kraju. Start. Za neke prvi put. Fra Nediljko upozorava: »Ne trošite brzo novac.« Uza sve to neki kupuju. Sletjeli smo. Uzeli kofer.

51IZVOR

Naš župnik fra Nediljko je u prošlim uskrsnim praznicima s nama mladi-

ma posjetio München i Bavarsku. Mi i on smo bili oduševljeni. U listopadu prošle godine ponudio nam je posjet

MLADI NAŠE ŽUPE U NJEMAČKOJ

Kölnu, Bonnu i Aachenu. Mladi iz jedne krasne župe kraj Bonna (Bonn Wachtenberg) zaželjeli su izmjenu posjeta s nama. Trebalo se brzo organi-zirati. U pitanju je let avionom. Cijena je ovisila o vremenu prijave. Što prije to jeftinije.

Gospodin Marin Tomaš Nagarić preuzeo je brigu oko sređivanja avi-onskih karata. Dan po dan, sastanka po sastanak i dođe uskrsni ponedjeljak 5. 4. 2010. Oduševljenu, pjesmi i raz-govoru u Jović Bus-u s Emilom nije bilo kraja. Na aerodromu mala pani-ka. Nismo platili pristojbu za kufere. Fra Nediljko to olako shvaća i rješa-va. Svugdje ga netko znade. Osmjeh

Pratar nas skuplja oko sebe kao kvočka piliće ili mater malu djecu. Idemo prema vratima. Odjednom velik plakat. Dobro došli. Imena naša i naših domaćina. Kod svakoga od nas nesta-lo je brige i straha. Ljubav je zračila na licima naših domaćina. Zagrljaji i poljupci. Plakati s našim imenima u rukama roditelja i mladih. Fra Nediljku suza radosnica navlaži oči i obraz. »Ovo je najljepše od svih mojih dosa-dašnji izmjena s mladima.«

Ponoć je prošla. Vozimo se doma.

UtorakNašu njemačku avanturu smo

započeli višesatnim piknikom gdje smo

Na aerodromu u Bonnu ministranti iz Wachtenberga s plakatom dočeka


Poslije piknika razgledavali smo obližnju farmu konja, a poslijepodne smo proveli baveći se lončarstvom, gdje je svatko mogao pokazati svoj talent. Ono što smo napravili donijeti će nam naši divni domaćini.

Predvečer smo imali zajednič-ku Misu, koju je predvodio naš fra Nediljko. Bio je u njemačkom stilu. Posjetili su ga oni koje je krštavao i vjenčavao. Poslije sv. Mise smo, uz roštiljanje i dobru hranu, još bolje upo-znali svoje domaćine.

ČetvrtakNakon kratkog susreta u župnom

centru Niederbachem zajedno smo krenuli vlakom za Köln. Ljepotu köln-ske katedrale ni ružno vrijeme nije moglo umanjiti. Nakon razgledavanja te najveće znamenitosti, ujedno i same prepoznatljivosti Kölna, otišli smo u muzej parfema - Farina, gdje smo se upoznali s cijelom povješću kolonjske vode i povijesti same obitelji Farina.

se upoznali i družili s našim gostolju-bivim domaćinima.

Nakon toga smo, svatko sa svo-jom obitelji, otišli u Bonn gdje smo razgledavali Münster crkvu, ujedno i najveću znamenitost u Bonn-u. Bonska crkva je građena u romaničkom stilu između 11. i 13. stoljeća, a nakon toga smo vidjeli Bethoveenovu kuću.

Poslije kratkog šopinga smo, na veselje mnogih, otišli u Haribo tvorni-cu bombona otkud se nitko nije vratio praznih ruku.

Dan smo završili zajedničkom večerom u župnom centru Niederbachenu gdje smo se zabavljali i družili s doma-ćinima dugo u noć.

SrijedaOvaj je dan započeo ranije od

prijašnjeg. U 9,30 smo krenuli pješke na Rodenberg, vulkansko brdo blizu Niederbachena (mjesta gdje smo sta-novali).

Mladi iz Tučepi i Wachtenberga prije igre


53IZVOR

Razgledavanje grada smo završili višesatnim šopingom nakon kojeg smo se vlakom vratili u Oberbachem gdje smo uživali u koelnskim specijaliteti-ma koje su pripremile naše domaćice.

PetakDan smo započeli uobičajenim

jutarnjim doručkom. Nakon toga smo s autima došli u Züllighoven, gdje smo se ukcrali u bus i krenuli prema Aachenu.

U Aachenu smo posjetili međuna-rodni misijski centar Die Sternsinger Kinder Missions Werk koji poma-že siromašnoj djeci diljem svijeta. U tom centru su nas jako lijepo ugostili. Pokazali su nam muzej u kojem smo mogli vidjet razne igračke s kojim se igraju djeca u Peruu, Argentini,

Kini, Mongoliji, Namibiji, Maroku, Egiptu itd. Na poklon smo dobili mali kamenčić iz Namibije. Fra Nediljko i tu susreće svoje prijatelje.

Puni dojmova krenuli smo u razgledavanje stol-ne Aachenske katedrale iz 8. stoljeća – Dvorske kape-le Karla Velikoga. U njoj se nalaze grobnice Karla Veli-kog i Otona III. i riznica.

Na našu žalost nismo mogli vidjet stolicu Karla Velikoga, na kojoj je sjedio za vrijeme Mise, zbog rado-va na tom dijelu katedrale. Nakon svega toga došao je željno očekivani dvosatni

šoping. U 15 sati krenuli smo prema Züllighovenu, gdje smo se s autima vratili svojim »kućama« a tamo nas je čekalo višesatno pakiranje stvari.

Nakon tog »mukotrpnog« posla spremili smo se za večeru u župnoj kući gdje nas je čekalo 10 vrsta pizza (na našu radost). Iznenađenje večeri je bio dolazak predstavnika njemačkog nogo-metnog saveza gospodina Wolfganga Watzkea i njegove supruge Julijane – opet fra Nediljkovi prijatelji, koji nam je uručio Adidasove majice i šuškavac. Tužnih lica oprostili smo se se od naših prijatelja Njemaca, koje ćemo širokih ruku primit u listopadu kad nam oni dođu u uzvratni posjet Tučepima.

Josipa Bakalić, Anđela Morović,Ana Visković

Ivana Mijačika pravi vazuI M č k


54 IZVOR

Radost mladih iz Wachtberga

Als wir uns am Ostermontag (05. 04. 2010) um 23.30 Uhr mit unseren Familien am Köln-Bonner Flughafen versammelten, waren wir voller Spannung auf unsere kroa-tischen Gäste. Dann öffnete sich die Tür zum Terminal und uns war klar: Das wird klasse!

Wir hatten extra ein Plakat gemalt, um unsere Gäste herzlich zu empfangen. Darauf standen unsere Namen und in deut-scher Sprache „Herzlich Willkommen“ genauso, wie auf Kroatisch: »Dobrodošli u Njemačko lijepo da ste ovdje« (= Herzlich willkommen in Deutschland – schön, dass ihr hier seid).

Lijepo da ste ovdje!

Wachtberger Messdiener bekommen Besuch aus KroatienAnschließend hatten wir alle die

Gelegenheit, durch die Stadt zu bummeln.Am zweiten Tag machten wir einen

ausgedehnten Spaziergang auf dem Rodderberg, der früher ein Vulkan gewe-sen war und zeigten unseren Gästen etwas von der Umgebung, in der wir wohnen. Den Abend genossen wir bei Steak oder Würstchen, Nudelsalat und gemütlichem Beisammensein.

Nachdem wir am nächsten Morgen schon früh in Niederbachen gestartet wa-ren, ging es ab Mehlem mit dem Zug weiter nach Köln. Dort angekommen, nahmen wir an einer Führung durch den Kölner Dom teil, dem zweitgrößten Dom der ganzen Welt, der 1248 erbaut wurde.

Anschließend fand eine Führung im Farina Haus statt, der ältesten Parfümfabrik der Welt. In den darauf folgenden Stunden machten wir Köln unsicher.

Mit einem rheinischen Abend, an dem es rheinische Spezialitäten, darunter »Rievkooche« und Sauerbraten, zu Essen gab, ging auch schon der vorletzte Tag zu Ende.

Am Freitag, unserem letzten Tag, fuhren wir nach Aachen und besichtigten das Kindermissionswerk »Die Sternsinger« sowie den Aachener Dom. Nach einem erneuten Stadtbummel fuhren wir wieder zurück nach Wachtberg.

Im Anschluss hatten alle noch ein wenig Zeit, um zu entspannen oder die Koffer zu packen. Danach trafen wir uns zum Pizzaessen und verbrachten so die letzte gemeinsame Mahlzeit.

So ging eine wundervolle Woche mit unseren lieben kroatischen Gästen zu Ende, doch wir Deutschen freuen uns jetzt schon riesig auf den Gegenbesuch im Herbst.

Jan Matthias Engels, Peter Kader, Max Walde

Schon bei der Ankunft war eine Rie-senstimmung, die die ganze Woche lang anhalten sollte.

Am Dienstagmorgen trafen wir uns nach einer sehr kurzen Nacht um 10.30 Uhr in Niederbachem, um nach Bonn in die Rheinaue, einen großen Park, zu fahren, wo wir Kennenlernspiele veranstalteten und unter Anderem bei dem Versuch, ein rohes Ei mit-hilfe unnützer Gegenstände bruchsicher ein-zupacken, eine Menge Spaß erlebten.

Danach ging es weiter zur Besichtigung des Bonner Münsters.


55IZVOR

Kad smo se na uskrsni ponedjeljak (5. 4. 2010.) u 23,30 s našim obiteljima okupili na kelnsko-bonskom aerodro-mu, bili smo jako uzbuđeni zbog dolaska naših hrvatskih gostiju. Onda su se otvo-rila vrata terminala i sve je bilo jasno: ovo će biti odlično.

U znak dobrodošlice napravili smo plakat. Na njemu su bila ispisana naša imena i na njemačkome »Herzlich Willkommen« (Dobro došli), ali i na hrvatskome: »Dobro došli u Njemačku. Lijepo da ste ovdje.«

Već pri samom dolasku, raspolože-nje je bilo odlično i tako je ostalo cijeli tjedan.

U utorak ujutro, nakon veoma kratke noći, našli smo se u 10,30 u Niederbachenu, kako bismo zajedno kre-nuli u Bonn, u Rheinaue, veliki park u kojem smo organizirali igre upoznavanja. Dobro smo se zabavljali dok smo, pomoću beskorisnih predmeta, pokušavali zamota-ti jaje, a da ga pri tome ne razbijemo.

Nakon toga krenuli smo u razgle-davanje bonske stolne crkve, a zatim smo sami prošetali gradom.

Drugi dan smo pošli u dugu šet-nju na Rodderberg, nekadašnji vulkan, i pokazali smo našim gostima kraj u kojem živimo. Navečer smo uživali u raznovr-snom mesu, kobasicama, tjestenini i prije svega, dobrom društvu.

Sutradan smo već rano ujutro kre-nuli iz Niederbachena prema Mehlemu, a onda vlakom dalje prema Kölnu. S vodi-čem smo razgledali kölnsku katedralu, drugu po veličini u svijetu, koja je sagra-đena 1248. godine.

Lijepo da ste ovdje!

Ministranti iz Wachtberga dočekali ministrante iz Hrvatske

Dobre majke i izvrsne kuharice

Nakon toga smo razgledali i kuću »Farina«, najstariju tvornicu parfema na svijetu.

Večer je bila prava rajnska, s rajn-skim specijalitetima, rievekooche i kiseli kupus, i tako je završio i predzadnji dan.

U petak, zadnji dan, otputova-li smo u Achen i posjetili dječje misije »Sternsinger« i ahensku katedralu. Nakon šetnje gradom vratili smo se u Wachtberg. Ostalo je još nešto vremena da se odmo-rimo ili spakiramo kofere, a onda smo zajedno otišli na picu i tako proveli naš zadnji zajednički obrok.

Tako je prošao prekrasan tjedan s našim dragim gostima iz Hrvatske, a mi Nijemci se već sada radujemo što ćemo im na jesen uzvratiti posjet.

S njemačkog prevela Smiljka Mendeš


56 IZVOR

Da »Vjeronaučna olimpijada« nije sa-mo učenje podataka već jačanje za-

jedništva, pokazalo je i ovo nezaboravno putovanje u Krašić i Zagreb. U organiza-ciji Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije po devet najbolje plasiranih ekipa osnovnih i srednjih škola i njihovi mentori imali su čast doživjeti prostor na kojem je živio i djelovao blaženi Alojzi-je Stepinac. Među najboljima bili smo i mi - vjeroučenici osmog razreda: Ela La-lić, Ivana Milković, Tomislav Mravičić i Martina Sablić–Brbić i naša vjeroučite-ljica Marina Šimić. Cilj toga putovanja nije bio samo produbiti znanje, već rasti u življenju onih vrjednota koje je Stepinac stavljao na prvo mjesto: vjernost Bogu, Crkvi, svojoj domovini i svome narodu.

zajedničku molitvu i nastavili put. Kratko zaustavljanje na odmorištu Krka ostavilo je fotografski zapis o ljepoti naše Domo-vine, ali i o ljepoti zajedništva. Upravo su to vrjednote koje su A. Stepincu svijetlile u srcu i koje su čekale da zagriju srca onih koji su krenuli njegovim putem.

Nakon ugodne vožnje zakorača-li smo na tlo župe Krašić gdje je A. Ste-pinac kao zatočeni zagrebački nadbiskup i kardinal često šetao s časoslovom u ruci. Prisjetili smo cijele građe o njegovu borav-ku u Krašiću: nije smio prelaziti granice župe, više od četrnaest policajaca i tajnih agenata pratili su njegovo kretanje, nije mogao nikamo otići izvan kuće bez policij-ske pratnje. Ni poštom se nije mogao služi-ti jer su njegova pisma otvarana, oštećiva-na, kontrolirana i zapljenjivana. Oni koji bi primili pismo od Nadbiskupa ili prenosili njegova pisma iz Krašića upali bi u nema-le opasnosti. Neki su dospjeli u zatvor i na suđenje. Plijenjena je Kar-dinalova pošta. Čak mu je i omotnica s bulom kar-dinalskog imenovanja uručena oštećena. Blaženi je Alojzije na sve te izazove mirno odgovorio: »Izdržat ćemo uz Božju pomoć i molitve vjernika i umrijeti za Božju stvar. Rado dajem ovaj kukavni život, samo da živi i napreduje Božja stvar!«

Kao dobar domaćin, u Krašiću, nas je dočekao župnik Dragutin Kučan. Lijepo je bilo biti ispred crkve Presvetoga Trojstva, u koju je A. Stepinac dolazio kao dječak, ali i u kojoj je propovijedao. Sve riječi koje je župnik o Blaženiku izgovarao, vjeroučenici su glavom potvr-đivali, ali ovaj put pogledom na prostor

NAGRADNO PUTOVANJE U KRAŠIĆ

Vjeroučiteljica Marina Šimić s našimvjeronaučnim olimpijcima

Š

Vožnja autocestom i bljesak sun-ca na snijegu dozivali su u svijest dobro naučenu građu o A. Stepincu. Znamo da se masirao snijegom i ledom te odrica-njem jačao svoj organizam. Sjetili smo se i naših odricanja i odluka, unijeli ih u


57IZVOR

kojim je Kardinal hodio i odakle je slao svoje poruke. Euharistijsko slavlje pred-vodio je don Ivan Čotić, voditelj po-bjedničke ekipe. U nadahnutoj propovi-jedi pozvao je sve na poniznost koju je Stepinac živio do kraja. Nakon misnog slavlja posjetili smo spomen-muzej koji sadrži vrijedne predmete poput oltara na kojem je Kardinal slavio Misu u dane kad nije mogao odlaziti u crkvu, kreveta na kojem je umro, radnog stola i pisaćeg stroja na kojem je pisao brojna pisma i misli poput one »Imati i držati se dragog Isusa, onda sve biva lako!« Vođeni tom mišlju napustili smo prostor koji je A. Stepinac nazivao »raj na zemlji« i nakon obilaska rodne kuće obitelji Stepinac u Brezariću krenuli prema Zagrebu. Posjet muzeju i gledanje dokumentarnog filma »Moja je savjest čista«, iznova je otkri-vao Stepinčevu nepokolebljivu vjernost prema Isusu Kristu i goruću ljubav za Crkvu. Još jednom smo se sjetili velikog

čovjeka koji je odlučio da se ne će bra-niti pred sudom, koji ima svrhu provesti odluku Komunističke partije da ga se ukloni s mjesta zagrebačkoga nadbisku-pa i ponizi Katoličku crkvu.

Na tom montiranom političkom procesu što ga je komunistički režim 1946. god. upriličio protiv nadbiskupa A. Stepinca sudsko je vijeće odbilo goto-vo sve svjedoke koje su preložili Nad-biskupovi branitelji. Pokušali smo zapam-titi riječi koje je tada Stepinac govorio i koje su svjedočanstvo njegove duhovne veličine: »Ja bih bio, gospodo, obična ništarija, kad ja kao katolički nadbiskup, Hrvat, ne bih služio svojem narodu u vri-jeme kad je bio jedno bespravno roblje u bivšoj Jugoslaviji. Ako svaki narod na svijetu ima prava upravljati svojom sud-binom, onda nitko ne može to pravo ospo-riti hrvatskom narodu. To je cijeli ponor te vaše optužbe. To je moj odgovor na čitavu tu pripovijest.«

Sudionici vjeronaučne olimpijade u Krašiću


Osvrćući se na presudu kojom je nepravedno osuđen 1946. godine, nadbiskup A. Stepinac je posvjedočio: »Proglasili me zločincem. Ali, na Božjem sudu vidjet će se, da imena ratnih zloči-naca drugačije glase, nego na ‘narodnim sudovima’. I mene su kao i Krista osudili ‘u ime naroda’, ali glavno da nisam osu-đen u ime Presvetoga Trojstva za izda-ju Crkve.« Nadbiskup je, premda je bio duboko ponižen i uvredama obasut, ostao miran u svom šutljivom dostojanstvu. Ima prigoda u kojima šutnja najviše govori. Svojim držanjem i stavom on je sucima pokazao da je dobro istražio i proniknuo u njihove misli i nakane. Sudski je postu-pak završio njegovim prividnim porazom, no, stvarno je to njegova pobjeda.

Na Kardinalovu grobu u katedrali osjetili smo snagu rečenice nadbiskupa zagrebačkog Franje Kuharića: »S njego-vim grobom postaje jača zemlja u kojoj počiva.« U tišini i sabranosti svatko je uputio svoje molitve sjećajući se nje-govih posljednjih trenutaka zemaljskog života i riječi njegova svjetla vjere.

U srijedu 10. veljače 1960., oko 14,00 sati kardinal Stepinac je otežano disao. Župnik Josip Vraneković pred-ložio mu je injekciju za bolji rad osla-bljenoga srca. Kardinal, znajući da je došao čas odlaska s ovoga svijeta u vječni život, rakao je župniku: »Znate što, župniče! Pustite vi injekciju. Idemo najprije na ono što je najvažnije. Uzmite štolu. Čemu se zavaravati? Sjednite ovdje, pa idemo od početka. Osigurati se, pa što Bog dade!« Nakon što je pri-mio svete sakramente, bio je izvanredno

sretan i spokojan. Uspravio se potom na rukama u postelji i pažljivo promatrajući Gospinu sliku nad krevetom, jasnim je glasom izgovarao riječi: »Blagoslovljeno ime Božje! ... Fiat voluntas tua!« (»Budi volja tvoja!«). Promatrajući Gospin lik, molio je potiho izgovarajući naglas rije-či: »Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grješnike, sada i na čas smrti naše.« U dva sata popodne, rekao je: »Dajte mi onu moju svijeću!« Sjetili su se da je tek tjedan dana ranije, na blagdan Isusova prikazanja u hramu, blagoslovio svije-ću za sebe i napomenuo da će mu usko-ro trebati. Kad su mu donijeli upaljenu svijeću, prihvatio ju je odvažno i čvrsto držao. Za njega je ta svijeća bila sim-bol nadnaravnoga svjetla vjere, za koju se borio do samoga kraja, i simbol nade da će se njezina vatra ubrzo pretvoriti u veliko nebesko svjetlo koje se nikada ne će ugasiti. On ju je blagoslovio u litur-gijskoj svečanosti u kojoj se Crkva spo-minje posljednje molitve starca Šimuna: »Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodine, u miru!« i u kojoj pjeva Kristu: »Svjetlo na prosvjetljenje naroda.«

Kardinal je micao usnama dok je molio i stalno ponavljao: »Blagoslovljeno Ime Božje! ... Fiat voluntas tua!« To su bile zadnje riječi koje je izgovorio umi-rućim usnama. Tako se na njemu ispu-nila riječ Svetoga pisma: »Tako umire Pravednik« (Mudr 4, 16).

Želeći da se i naša vjera pretvori u nebesko svjetlo koje će nas nositi prema uskrsnuću i u kojem ćemo se prepozna-ti kao braća i sestre, krenuli smo svojim domovima.

Sudionici »Vjeronaučne olimpijade«

58 IZVOR


59IZVOR

Uvijek je lijepo doći u Međugorje, mjesto molitve i obraćenja svih onih

koji trebaju duhovnu potporu. Tako je bilo i u subotu, pred 1. korizmenu nedjelju. Nas 70-tak se uputilo pod vod-stvom našeg župnika fra Nediljka i don Mile iz Podgore. Kišni dan nije puno obećavao, ali uz dobre vozače i molitvu brzo je prešao u ugodu.

Dolazeći u Međugorje naša su srca sve jače kucala jer nigdje kao tu nije blizina Majke Božje tako snažna i

NAŠE HODOČAŠĆE U MEĐUGORJE

velika. Prekrasna crkva, kip naše Majke okićen cvijećem u bojama korizme, sve nas baca na koljena da joj ispričamo svoje brige, molitve, probleme i ispro-simo oprost. Svi smo pred Njom manji od »makova zrna« - i veliki i maleni. Oni još ne shvaćaju njezinu veličinu ni značaj, ali promatrajući odrasle opona-šaju ih pa sklapaju ručice, mole i kleče. Njihove molitve su iskrene i nitko ne voli tako malene kao Gospa, njihova čista srca i njihovu neiskvarenost.

»Draga djeco!Neka vam ovo vrijeme bude vrijeme osobne molitve kako bi u vašim

srcima raslo sjeme vjere i neka izraste u radosno svjedočenje drugima.Ja sam s vama i sve vas želim potaknuti: rastite i radujte se u Gos-

podinu koji vas je stvorio.Hvala što ste se odazvali mom pozivu!«

(Gospina poruka od 25. siječnja 2010.)

Kod Gospe u MeđugorjuK d G M đ


60 IZVOR

Fra Nediljko je u propovijedi za vrijeme mise istaknuo važnost opro-sta: našega, Gospina i Božjeg. Veličina čovjeka je u tome koliko može drugome oprostiti. Koliko mi oprostimo svome bližnjem, nama će toliko Bog oprostiti.

Fra Ivan Dugančić u »Glasniku mira« (veljača 2010.) piše: »Hodočasnici, nahranjeni riječju Božjom, zanosnim slavljem euharistije i molitvom obnav-ljaju pravo zajedništvo vjere. Zar je onda čudo, što za tim čeznu posebice vjer-nici koji dolaze iz onih dijelova Crkve po Europi i Americi koji su duhovno opustošeni pretjeranim racionalizmom današnje teologije, nemarom jednoga dijela svećenstva te materijalizmom i hedonizmom današnjega društva? Svi oni u Međugorju nalaze sliku izvorne Crkve koja vjeruje, slavi i moli i koja je radosna u kršćanskoj nadi.«

Na tom svetom tlu brzo je vrijeme prošlo i valjao se zaputiti na naše iduće odredište – Ploče i Crkvu Kraljice neba i zemlje na obali. Što reći o tom veleb-nom zdanju na najljepšem mjestu u Pločama, na rivi. Kad smo ušli u crkvu,

svi smo ostali bez riječi. Fra Nediljko je bio vidljivo oduševljen impozantnošću i ljepotom koja tjera na razmišljanje i tihu želju – ta crkva u našim Tučepima. Župnik, don Petar Mikić, nam je iscr-pno opisao tijek gradnje, od ideje do današnjeg stanja. Vitraži, oltari, prediv-ni stupovi ukrašeni starohrvatskim ple-terom - sve je to trebalo napustiti. Čeka nas naš dragi samostan u Zaostrogu.

Gvardijan fra Ivica Omazić nas je toplo dočekao i strpljivo proveo kroz sve prostore: od etnografske zbirke i umjetničke postave akademskog slika-ra Mladena Veže do bogate knjižnice, klaustra samostana, franjevačke crkve i groba našeg velikana fra Andrije Kačića Miošića. Tek je u Zaostrogu prestala padati kiša i počela se polako spuštati noć i dolazak u naše Tučepi. Još jedan-put smo se zahvalili našoj Nebeskoj Majci i zagovornici na sretnom povrat-ku uz tiho obećanje da ćemo se uskoro vidjeti. Do tada Ti se, Majko, preporu-čujemo i molimo za naše mjesto, naše ljude, a posebice za mlade!

B.M.

Crkva Kraljice i neba u Pločama


61IZVOR

Svaki učitelj mora naći put do dječje dušeUčitelji, profesori i svi odgojitelji susre-

ću se često s različitim problemima u svom radu. Nisu to problemi koji proizve-du učitelji, nego ih učenici donesu u svo-jim buntovnim, ranjenim djetinjim duša-ma. A što je zadaća učitelja? Pomoći svakom djetetu da iziđe iz svoje duhov-ne ravnodušnosti i iz blata života u koji upada ostavljen sam. Opisat ću jedan svoj susret i »sastanak« s učenikom. Ima tome 20 godina. Učenika ćemo nazvati Josip, iako mu to nije pravo ime. Izgubio je godinu i dodjeljen je u moj razred zbog učenja jezika (njemačko-engleski). Susreli smo se na hodniku i porazgova-rali. U jednom trenutku on mi reče: »Ne idem ja u vaš razred i ne ću više ići u školu«, a na moje pitanje zašto, odgovo-rio mi je: »Ja sam čuo da ste vi strogi i zato ne ću u vaš razred.« »Ali lako ćemo mi za to, osim što volim red, imam ja i dušu, pa hajde probaj i nemoj odustaja-ti«, rekla sam mu.

Prihvatio je i ušao u školu i razred. U znak »prosvjeda« što imamo subotom nastavu, nije došao pet subota za redom. To sam sve opravdala niti ga ne pitajići za roditelje, o kojima mi jeveć sve ispričao. Bili su u trajnu sukobu i pred rastavom, a usput mi je ispričao o tome kako kon-zumira »lake« (ako uopće takve postoje) droge. Sve to pred mene je stavljeno kao izazov s kojim se nevalja staviti u koštac. Nakon tih pet subota (opravda-nih) upitah ga pred cijelim razredom čini li mu se da sam mu nešto dobro napra-vila. Oklijevajući priznao je. »A znaš li ti kako se dobro množi? Vrati pet subota i dođi u školu, pa ćemo se dalje dogo-varati.« Shvatio je da sam »prošla« na

ispitu i nikad više nije izostao bez pita-nja. Često smo razgovarali, pomagala sam mu kako sam umjela i mogla, rado-vala se njegovu napretku i došli smo do kraja četvrtoga razreda. Na samu kraju, pred cijelim razredom pozvao me je na maturalnu večeru i zamolio me da mu ja budem krsna kuma. Osjetila sam veli-ku radost i u tom trenutku su me oblile suze. Uspjeli smo! I bila sam mu kuma, i bila na vjenčanju, znam kad su mu djeca rođena. Danas je vrlo uspješan čovjek, nakon završenog fakulteta radi u jednoj vrlo važnoj državnoj instituciji. Njegov poziv uvjek me obraduje, a sama zahva-ljujem Bogu što mi je dao strpljenje da mu pomognem. Svaki učitelj mora naći put do dječije duše, ako to nezna, mora sam učiti. Najuzvišeniji poziv je poziv učitelja. Najvrjednije što postoji- dijete – dano nama je kao mogućnosti našeg djelovanja. Mi usađujemo svoje biće u te mlade duše i zato to ne smijemo pro-pustiti. Vjerujem da bi svaki učitelj imao poneki primjer iz svoga rada.

Ljilja Vokić, prof.


62 IZVOR

Veoma često se događa da stanovni-ci jednog mjesta, ili oni koji su se

iselili prije nekoliko desetljeća u grad dođu u župni ured i traže svoje potom-ke. To znaju učiniti i oni koji su odselili u daleki svijet: Ameriku, Novi Zeland, Australiju i drugdje.

Svaka župa posjeduje knjige u kojime se unose: rođeni, prvopričesnici, krizmanici, vjenčani i umrli. Te se knjige vode redovito i po njima se izdaju crkveni dokumenti. Nažalost, u našim krajevima iza Drugoga svjetskog rata država je odu-zela mnoge takve knjige. U nekim našim župama takve su knjige i zapaljene.

U većini župa ostavljene su i sačuvane knjige koje nazivamo »Stanje duša« ili »Anagraf.« Tako se u Tučepima može listati nekoliko stoljeća unatrag i vidjeti razvoj stanovništva, rast ili izu-miranje nekih obitelji ili čak plemena. U »Stanje duša« bilježi se sve što se unosi u matične knjige i pokoja posebnost.

Posebnosti su većinom »odselio u….«, ili koji drugi posebni događaj.

Nažalost takve knjige nisu uvijek iz različitih okolnosti redovito vođene a može se reći su zlata vrijedne.

U župu Sv. Ante u Tučepima dose-lili su novi stanovnici. U knjigu »Stanje duša« takvi uglavnom nisu u uvedeni. Ako i jesu, često nema svih podataka. Stranice u takvim knjigama nekih obite-lji davno su ispunjene i nema više pra-znih listova. Stoga je potrebno nakon nekoliko desetljeća početi stvarati novi »Stanje duša.«

Naša je župa sa svojim pastoral-nim i ekonomskim vijećem odlučila je izraditi novo »Stanje duša.« Župnik i njegovi suradnici mole domaće i doselje-no pučanstvo za susretljivost i suradnju. Stvaranje novoga »Stanje duša« svaka-ko je dugotrajni posao. Treba mnogo suradnika. Svaka je pomoć dobro došla.

Župnik

Anagraf ili Stanje dušaŽUPA DANAS

NAŠE ORGULJEU predbožićno vrijeme skupljali smo novac za božićni dar našoj župi.

Obnavljali smo kip Sv. Mihovila i najavili zamjenu motora na orguljama u crkvi Sv. Ante. Hvala Bogu, naši su se župljani odazvali veoma dobro. Obnovljeni kip Sv. Mihovila vraćen je u njegovu crkvicu u Potpeći, a umjetnička radioni-ca Heferer iz Zagreba je prema ponudi od 27. 11. 2009. ugradila novi motor. Izmjenom motora izbjegli smo buku motora. Tako se sada čuje samo kruženje zraka kroz orgulje. Gospodin Heferer reče da nisu mogli ustanoviti kad je stari motor izrađen.

Hvala svima koji su se na bilo koji načini uključili u tu plemenitu akciju.


63IZVOR

Nije crkveno vjenčana a želi primati sakramentePitanje čitateljice:

Već dugi niz godina nalazim se u civil-nom braku (nismo crkveno vjenčani). Željela bih ponovno moći primati sakramente, ali muž ne želi crkveno vjenčanje. Postoji li ika-kva mogućnost da se zapreke primanja sakra-menata uklone kako bih ponovno mogla ići na ispovijed i pričest?

čitateljica

Odgovor teologa:Dobro je postaviti pitanje o određenom

problemu i tražiti njegovo rješenje. Vi ste uči-nili dobro, pa vam odgovaram na postavljeno pitanje. Ne znam zbog kojega razloga vaš muž i vi niste crkveno vjen-čani, niti mi je poznat status vašega muža. Jedna je situacija ako on nije kršten, a dru-gačija je situacija ako jest, pa zbog nekoga svog osobnog uvjere-nja odstupa od svog krštenja i u životu pravi zaokret drugačiji praksi kršćanskog življenja.

A ko v a š m u ž nije kršten, on s vama nikako ne može sklopi-ti sakramentalni brak, ali može kanonski brak, tj. brak po pravu Katoličke crkve ako se ostva-re osnovni uvjeti a ti su da vam dopusti odga-jati djecu u vašem braku kako vam to nalaže vaše krštenje i da želi s vama živjeti u trajnoj bračnoj zajednici, kako je to u naravi braka između muškarca i žene.

Ako je pak kršten valjano u bilo kojoj kršćanskoj crkvi, a pogotovo ako je katolik, tada ni jedan brak za vas nije valjan ukoliko nije sakramentalni, tj. sklopljen u Crkvi. Ako živite u bračnoj izvan sakramentalnoj zajednici (civilni brak) možete se u svako doba vjenčati

i time sanirati vaše bračno sakramentalno sta-nje. Ovdje vrijedi pretpostavka da vi i vaš muž niste prije imali nikakvih brakova ni s kim dru-gim, bez obzira jeste li prethodno valjano sud-ski razvedeni.

Ako je vaš muž nekršten pa je imao civilni brak s nekrštenom osobom, on ima traj-nu smetnju sklopiti bilo kakav brak u kanon-skom obliku s vama. Ako nije bio vezan nika-kvim zakonskim brakom, nego je to prva brač-na zajednica za vas dvoje, vi se možete obrati-ti s povjerenjem svom župniku i on će vam sve objasniti kako i može li se vaš brak sanirati i onda kad vaš muž ne želi sudjelovati, ali se ne

protivi da »vi to sredite« bez njega.

Ukol iko se on protivi bilo kakvoj vezi s religioznim povezi-vanjem vaše bračne zajednice, mislim da nema smisla ni poku-šavati, ako će to stvoriti nered i sukobe.

Ako postoji soli-dan temelj sigurnosti da će vaš brak potra-jati do kraja života, vi možete ukloniti zapre-ke pr is tupa sakra-mentima Ispovijedi i

Pričesti, ako svoj brak ukrijepite u korijenu. Potrebno je ipak imati u tome dopuštenje vašega muža, iako ne želi u tome izravno sudjelovati, barem se ne treba protiviti da vi to uredite. Tada se obratite svom župniku i on će vas dalje voditi i postupiti, kako je već uobičajena kanonska praksa.

Ne navodite imate li djecu, pa kako rekoste da ste duže u braku, može se pret-postaviti da su, ako ih imate, već punoljetni i odrasli. Ne zaboravite da uvijek svojom ljubav-lju svjedočite vrijednosti kršćanske i katoličke ljubavi, vjere i nadanja, osobito u obitelji.


64 IZVOR

ROGAČ – HRANA I MJERA ZA DRAGOCJENOSTI

Kada na nekom zlatnom nakitu vidi-mo oznaku da je izrađen od 18 ili 24

karatnog zlata, vjerojatno se ne pitamo otkuda ta mjera potječe. Nedvojbeno nam je ipak jasno da veći broj karata (ct ili Kt) znači veću čistoću zlata pa tako 24 ct označava 100 %-tnu čistoću zlata, a 18 ct je oznaka za 75 % zlata u materijalu. Karat danas ujedno služi i kao jedinica za masu zlata i dragog kamenja (npr. 1 ct = 200 mg).

Otkuda ta mjera? Potječe iz antič-kih vremena kada se stari Grci njime mjerili količinu dragocjenih materijala, a označava masu koja odgovara masi sjemenke rogača. Njegove sjemenke, naime, imaju stalnu masu, oko 0,18 g, i to neovisno o uvjetima u kojima se nalaze, što je davalo pouzdanu mjeru za dragocjenosti koje se i inače mjere u malim količinama. Grčko ime za rogač potječe od grčke riječi kéras što znači rog (očigledna je veza s oblikom roga-čova ploda), a kerátion je naziv za nje-govu sjemenku. Otuda i naziv za mjeru koja se do danas sačuvala kao karat.

Na toplim, od vjetra zaštićenim staništima u Sredozemlju, vrlo često u zajednici s maslinom, raste biljka koju poznajemo kao rogač. Znanstveni (latin-ski) naziv joj je Ceratonia siliqua. Prvi dio imena (ime roda) potječe od upra-vo protumačenog grčkog naziva, a ime vrste latinska je riječ koja opisuje oblik ploda (lat. siliqua = mahuna). U našem primorju i na otocima rogač je cijenjen i poznat upravo zbog tih jestivih slatkih

plodova, tamnosmeđih i dugačkih i do 20 cm, spužvastoga unutrašnjeg tkiva u kojem se krije 4 do 10 sjemenki.

Rogač je podrijetlom iz Male Azije, a danas je rasprostranjen po čitavu Mediteranu. Uzgaja se i u Južnoj Americi, Meksiku, Indiji i na Srednjem Istoku.

Na područje hrvatskog juga i otoka donijeli su ga Grci osnivaju-ći svoje kolonije. Rogač nije baš lako ugojiti i najčešće ga treba cijepiti da bi davao plod. U nas dobro uspijeva u dubrovačkom primorju, Neretvi i na otocima Korčuli, Visu, Hvaru i Šolti (na kojoj postoji i naselje Rogač). U proš-losti je upravo zbog hranjivosti rogač u tim našim krajevima često uzgajan, naj-češće kao pojedinačna stabla na okrajci-ma njiva. Osobito je okolica Komiže na Visu poznata po kvalitetnim plodovima rogača. Nažalost, danas se i one količi-ne koje se proizvode nemaju gdje tržiš-no plasirati pa uzgoj polako zamire.

Snažno stablo rogača, tvrda drve-ta i bujne guste krošnje, koje može narasti i do 15 m visine, vrlo je dekora-


65IZVOR

tivno i pogodno za oblikovanje medi-teranske parkovne arhitekture.

Rogač je poznat i pod imenom „kruh sv. Ivana Krstitelja“ jer se on, prema nekim tumačenjima biblijskoga teksta (Mt 3,4), hranio njegovim plodovi-ma u vrijeme propovijedanja na Jordanu. U evanđeljima spominje se i u prispodo-bi o razmetnom sinu (usp. Lk 15,16). U židovskom Talmudu postoji pripovijest o Rabi Shimeonu Bar-Yohaiju koji se u Galileji s dvojicom svojih sinova dvije godine skrivao od Rimljana i hranio samo plodovima rogača.

Plodovi rogača vrlo su hranjivi jer sadrže između 30 i 70 % različi-tih šećera te proteine i aminokiseline. Bogat su izvor vitamina i minerala (naročito kalcija), kao i nekih elemena-ta u tragovima, a masnoće se u njima pojavljuju samo u neznatnim količina-ma. Sjemenke sadrže proteine, masno-ću, tanine i neke druge tvari.

Plodovi su se u prošlosti upotre-bljavali za hranu ljudi, ali i za prehra-nu domaćih životinja, radnih (magarac, mazga, konj) i tovnih (svinja). U osuše-nu stanju mogu se izuzetno dugo čuvati. I danas ih ljudi jedu sušene i neprerađe-ne ili od mljevenih pripravljaju različite slastice i alkoholna pića (likere) ili od njih pripravljaju ljekovite napitke. U prehrani je najbolje i najjednostavni-je upotrebljavati fino mljeven rogačev prah (poput kakaa), od kojega se mogu napraviti ukusni i zdravi topli “čokolad-ni” napitci, a raznim pudinzima i kola-čima dati fina aroma čokolade. U spe-cijaliziranim trgovinama zdrave hrane

mogu se naći i razne zamjene za čoko-ladu i deserti od rogača. Prirodno slat-kast okus i specifična aroma rogačova ploda omogućavaju da se njime odlično zamjenjuju kakao i njegovi proizvodi.

Rogač je i prehrambeni aditiv (E 410), koji se kao zgušnjivač i stabili-zator dodaje različitim prehrambenim proizvodima.

Dokazana je i ljekovitost ploda rogača i pripravaka od njega, pa tako uravnotežuje crijevnu floru, umiruje želučanu i crijevnu sluznicu i ublažava mučnine i proljeve. Iz sjemenki je izlu-čena gumasta tvar za koju je utvrđeno da snižava šećer i kolesterol u krvi pa bi se mogla upotrebljavati kao dodatak hrani oboljelih od dijabetesa.

Stablo rogača u tučepskom vrtu može biti vazdazelen ukras, pruža-ti osvježavajuću sjenu u ljetnoj žegi i ploditi hranjivom i ljekovitom okre-pom ljudskom tijelu.

Fra N. Jukić


Krštenja u našoj župiProsinac (2009.)

MARINA LUCIJA Bebek – kći Darija i Zorice

Siječanj (2010.)ANTUN Pete – sin Danijela i RašeljkeNIKOLA Šarić - sin Dragana i Anite

TravanjIVA Čović – kći Marinka i Jugane

SvibanjLANA Prgomet – kći Elvisa i Darije

MAGDALENA Čobrnić – kći Kleme i DanijeleNIKA Nadaždin – kći Gordana i Mare

IVINO KRŠTENJEVeć nekoliko tjedana znamo

da naša Iva Čović nije krštena. Njezini roditelji su davno odlučili da će je krstiti kad bude veća, a ne kao malo dijete. Oni su s njom učili moliti i išli na nedjeljnu Sv. Misu. Iva je dobra učenica. Voli sve predme-te a posebno vjeronauk i njemački. U tjednu prije Cvjetnice fra Nediljko nam je rekao da će Ivino krštenje biti u uskrsnoj noći u crkvi Sv. Ante. Kod krštenja je bilo lijepo. Mi, uče-nici trećeg A i B, bili smo kraj nje za vrijeme krštenja. Svi smo se veseli-li. Rekla sam joj: »Ive, lijepo je što si se krstila.« Svi smo joj čestitali.

Vana Radić, 3. B.

Jako mi je drago što se moja prijateljica Iva krstila. Ona je dobra prijateljica. U razredu s nama i u našoj župi fra Nediljko je spremao nju i nas za tu svečanost. Uskrsna je noć. Moja obitelj ovoga puta ide posebno rado na Sv. Misu. I oni se vese-le, jer to je moja prijateljica.

Kad sam vidjela Ivu kraj oltara, u lijepoj bijeloj haljini, s njenom dugom plavom kosom od radosti sam se naježurila. Vana Radić, naša prijateljica, imala je sreću da je obrisala Ivinu kosu nakon krštenja. Njezinu krštenju veselila su se njezina dva brata, mama i tata i njezina krsna kuma. Oni su bili kraj nje. I mi i trećaši bili smo kraj nje. Crkva Sv. Ante bila je premalena te noći. Svi su se veselili. Kad smo išli kući o tome se lijepo pričalo.

Dragana Mijačika

Krštenje Ive Čović

66 IZVOR


UMRLIUUUMMMMMMMMMMMMMMMMMMRLI

67IZVOR

10. travnja 2010.

Milan Polić i Ivana Šarić

24. travnja 2010.

Goran Šumelj i Mirna Marinović

»Ne bojte se ja sam s vama do svršet-ka svijeta« - reče Gospodin. Tamo gdje je Gospodin ne vlada tama ni smrt. Tamo je svjetlost. U tu svjetlost uze On naše-ga barba Miju. Bog nam njegovom smrću poručuje: Smrt je dar. Smrt je istinska radost. Barba Mijo živio je bez straha i mržnje, veseo i radostan, kao malo dije-te. Bio je tvrd i postojan kao stijena. Bio je ispunjen ljubavlju prema svojoj obitelji, svome domu, Domovini i Bogu

Zvuk zvona s naše crkve Sv. Nikole Tavelića razbio je jutarnju tišinu. Prestala je njegova jutarnja šetnja, besida s nama i njemu dragi španjulet. Tek kad sam ga vidio u lijesu, s križem u ruci i prekriženih ruku obuze me tuga. Pogledah i njegovo lice, kao da mi se smije. Kao da mi ima još nešto reći. Razumio sam da mi govori: »Spustio sam koltrinu života, zaspao sam u duboki san što vidi Božje kraljevstvo.«

Njegova smrt izaziva tugu i žaljenje u njegovoj obitelji, užoj rodbini, u prija-telja i poznanika. Mijo je umro radostan i zadovoljan. Znao je da je svoju ljubav

darovao svojoj supruzi, djeci, unučadi i svojim bližnjima. Svoj životni krž nosio je s ljubavlju i ponosno. Znao je zašto ga nosi. Njegov životni put nije bio lak . Uvijek je želio biti i ostati pošten. Mrzio je nepravdu i licemjerje. Sve što je napravio za svoju obitelj i svoj dom, napravio je kao težak i ribar. Sve je iscidija iz mora i škrape motikom i mri-žom. Mi ljudi iz ovoga kraja naše lijepe Domovine dičimo se pozivom ribara i težaka žuljevitih ruku, gruba lica, ispije-na od sunca i znoja. Takav izgled i život barbe Mije ne da mjesta zaboravu, već otvara vrata ponosu.

Draga obitelji, uza svu tugu imajte i ponosa. Mijo odlazi, ali ostaju njego-va djela, trud, dobrota i ljubav. U svakoj našoj pismi koja piva o trudu ribara i teža-ka, o ljubavi, plaču i smiju naći ćete Miju.

Dragi barba Mijo, vjerujem da si došao u mir za koji si gorio radom i lju-bavlju prema Bogu i nama. Neka ti je laka hrvatska gruda! Do skorog viđenja u kra-ljevstvu nebeskom!

Siječanj - Luketin Ivka MiljenkaTravanj - Čobrnić Mijo Vladislav

Svibanj - Anka Grozdanić r. MravičićNa sprovodu pok. Mije Čobrnića u ime prijatelja oprostio se gospodin

Ivo Pašalić Bili ovim riječima:

Vjenčani


68 IZVOR

Prvopričesnici 2010. godineBRBIĆ ANĐELA, kći Zorana i RajkeČOVIĆ BRANKO, sin Denisa i Juliane ČOVIĆ IVA, kći Marinka i Jugane ČOVIĆ KARLO, sin Klementina i SnježaneČOVIĆ MIRTA, kći Dragana i IvaneČOVIĆ ŠIMUN, sin Renata i MarineKURAN ANTONI , sin Davora i AnđeleLALIĆ MILAN, sin Grega i RiteMARAS NINA, kći Jakova i KateMENDEŠ MARINA, kći Miše i MareleMIJAČIKA DRAGANA, kći Dragana i AniteMRAVIČIĆ BEPO, sin Antiše i FaniMRAVIČIĆ LANA, kći Davora i AniteMRAVIČIĆ MISLAV, sin Ante i BrigiteMRAVIČIĆ SOFIA , kći Marijana i EvePAŠALIĆ KATE, kći Marija i MirjaneRADIĆ VANA, kći Vlade i Sonje

ŠARIĆ IVAN, sin Lea i JadrankeŠARIĆ KORINA, kći Vladimira i JosipeŠARIĆ MARČELINA, kći Roberta i KoraljkeŠARIĆ MARIN, sin Miodraga i IneskeŠARIĆ PETAR, sin Miodraga i IneskeŠEVELJ ANTEA, kći Matka i MarijeŠEVELJ MIA, kći Miljenka i NineŠIMIĆ ANTE, sin Marina i BetiŠIMIĆ LUCE, kći Tonči i SlavicaŠIMIĆ VITTORIO, sin Dušana i AleneŠUMELJ GLORIA, kći Zorana i MatildeTOMIĆ NOA, sin Damira i Alme VISKOVIĆ VLADIMIR, sin Iva i DianeVITLIĆ BERTO, sin Roberta i Mirele VLADIĆ MARIJANA, kći Damira i Jadranke ZWIRN ROKO, sin Gordana i Mirne

Tri stvariTri stvari u životu koje jednom kad odu nikada se ne vraćaju:

Vrijeme - Riječi - Prilika.

Tri stvari u životu koje mogu uništiti osobu:Ljutnja - Ponos - Izostanak opraštanja.

Tri stvari u životu koje ne bi smio nitko izgubiti:Nadu - Mir - Poštenje.

Tri stvari u životu koje su najvrednije:Ljubav - Obitelj i prijatelji - Ljubaznost.

Tri stvari u životu koje nikada nisu izvjesne:Sreća - Uspjeh - Snovi (želje).

Tri stvari u životu koje čine osobu:Odanost - Iskrenost - Ustrajan rad.

Tri stvarnosti u životu koje su jedine stalne:OTAC – SIN – I DUH SVETI.


IZVORLIST ŽUPE

SV. ANTE PADOVANSKOG - TUČEPIGod. XVIII. Sveti Ante 2010. Br. 8. (36)

Izdavač:Župni ured Tučepi,

Podgradac 2, 21325 Tučepi,tel.: 021/623-251, mob.: 098/41 55 05,

E-mail: [email protected]

Glavni i odgovorni urednik:fra Nediljko Šabić, župnik

Uredničko vijeće:Ana Đukanović, Antonina Jeličić,

fra Gabrijel Jurišić, Mladen Mijačika, Nena Rafaneli, Antea Šestić,

Anđela Šimić, Čedomil Šimić,Nikolina Šimić, Josipa Tomaš,Mario Udovičić, Boris Vitlić,

Mia Vitlić, Nino Tursić

Grafički urednik: Zvone Bare

List izlazi povremeno

Uzdržava se dobrovoljnimprilozima čitatelja

Tisak: Jafraprint - Solin

Naklada: 700 komada

List izlazi s dopuštenjem crkvenih i redovničkih poglavara

SADRŽAJUvodnik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1Sveti Ante i naš susret s Bogom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3Iz propovijedi biskupa Slobodana Štambuka na blagdansv. Ante u Tučepima 2009. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7Kajine, Kajine, gdje ti je brat Abel? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9Sv. Martin, biskup (316.-397.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13Svečevo pismo iz Tučepi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17Uskrs u hrvatskom narodu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21Djeca o Cvjetnici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34»Muka Kristova« u Imotskom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36Uskrsni igrokaz - »Rođendan za nebo« . . . . . . . . . . . . . . . . . 38Božji pionir . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42Susret tučepskih studenata u Zadru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43VI. susret tučepskih studenata u Zagrebu . . . . . . . . . . . . . . . 44Zalog za budućnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47Susret tučepskih studenata u Splitu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50Mladi naše župe u Njemačkoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51Wachtberger Messdiener bekommen Besuch aus Kroatien . . 54Ministranti iz Wachtberga dočekali ministrante iz Hrvatske . . . 55Nagradno putovanje u Krašić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56Naše hodočašće u Međugorje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59Svaki učitelj mora naći put do dječje duše . . . . . . . . . . . . . . 61Anagraf ili Stanje duša . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62Naše orgulje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62Nije crkveno vjenčana a želi primati sakramente . . . . . . . . . . 63Rogač - hrana i mjera za dragocjenosti . . . . . . . . . . . . . . . . . 64Krštenja u našoj župi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66Vjenčani . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67Umrli . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67

DOPRINOS ZA CRKVU Kip Sv. Mihovila i motor na orguljama: Darovi u eurima - 700 Mijo Šimić Čedomilov; 200 NN,

Dragan Čović; 150 Kleme Mravičić; 100 Marko Ševelj, Jakica Ševelj, Marija Šimić kći Rade, Božo i Ljiljana Mravičić, Ivka Čović, Grgo Mijačika, Irena Kovač, obitelj Vodanović, Ante i Neda Čobrnić, Neda Šarić, Niko Ševelj, Dario Šarić, Jur Dujmović, Bože Šimić pok. Marijana, Benito Lalić, Ante Mravičić Kovačev, obitelj Šimuna Čović, Mate Tomaš, Slavko Đurić, Dragan Šarić, obitelj Ilija Jurić; 50 Marin Tomaš Nagarić, Ana Bušelić, Anđelko Šestić, Desa Brbić, Marija Visković, Ruža Šarić, Pero Šimić Ivanov, Andrija Mijačika, Dragi Mravičić, Nede Mijačika, Ante Knežević, Tonći Šimić, Srećko Tomaš, Miljenko Gujinović, Silvio Pašalić, Danica Pašalić, Jose Vidić, Ivo Šestić, Drago Brbić, Mira i Mate Brbić, Finka CV, Branko Visković.

Darovi u kunama - 5.000 Hoteli Tučepi; 2.000 Ivan Bušelić pok. Šimuna »Pilan«, Mijo Šimić pok Mate, Rade Šimić; 1.500 obitelj Šutić Hotel Vila Andrea; 1.000 obitelj Smiljka Mendeš, obitelj Lekaj; 800 Mili Čović; 600 N.N.; 500 Miljenko Gujinović, N.N., Željko Matić, Joško Šarić, Danica Ševelj pok. Ljube; 400 N.N. jedna učenica i njezina mama; 300 Maja Ristić, N.N., Ivo Šimić, Đani Mravičić, Jordan Marijančević; 200 Ante Brbić Snaga, Mate Mravičić, Nediljko Mravičić pok. Nikole, Tonći Šarić, Vjeko Vodanović; 100 Tinka Šimić, Jadranka Bušelić

Od sprovoda: 3.450 kuna Ivka Miljenka Luketina; 100 eura Rade Šimić u Münchenu; 4.050 kuna Mijo Čobrnić; 1.900 kuna Anka Grozdanić r. Mravičić.

Za župni list Izvor: 400 kuna obitelj Vlade Ševelj; 200 kuna Renato Mravičić, Nada i Tomo Šarić (brati i sestra); 100 kuna Brbić Ante Snaga, Tomaš Mare, Visković Marija, Fabijan Čović, Ivo Čović, Ćirilo Šimić, Jakica Ševelj; 50 kuna Tonka Čović; 100 eura Bože Šimić; 50 eura Petar Brbić.

PROGRAM PROSLAVE

BLAGDANA SV. ANTEČetvrtak, 10. lipnja 2010.19,00 – Ispovijed19,30 – Početak trodnevnice20,00 – Sv. Misa u crkvi sv. Ante, predvodi fra Ante Babić

Petak, 11. lipnja 2010.19,00 – Ispovijed19,30 – Trodnevnica20,00 – Sv. Misa u crkvi sv. Ante, predvodi fra Ante Babić

Subota, 12. lipnja 2010.19,00 – Ispovijed19,30 – Trodnevnica20,00 – Sv. Misa u crkvi sv. Ante, predvodi fra Ante Babić

Nedjelja, 13. lipnja 2010. 8,30 – Budnica Gradske glazbe 9,00 – Polaganje cvijeća kod središnjeg križa na mjesnom groblju10,30 – Svečana koncelebrirana Misa u crkvi sv. Ante, predvodi fra Gabrijel Jurišić20,00 - Sv. Misa i blagoslov djece u crkvi

sv. Nikole Tavelića


IZVORIZVORLIST ŽUPE SV. ANTE PADOVANSKOG - TUČEPIGOD. XVIII. SV. ANTE 2010. BR. 8 (36)LIST ŽUPE SV. ANTE PADOVANSKOG - TUČEPIGOD. XVIII. SV. ANTE 2010. BR. 8 (36)

PR

VO

PR

I»E

SN

ICI 2

01

0.


PRVOPRI»ESNICI 2010. · IIZVORZVOR LIST ŽUPE SV. ANTE PADOVANSKOG - TUČEPI GOD. XVIII. SV. ANTE...

Documents

Transcript of PRVOPRI»ESNICI 2010. · IIZVORZVOR LIST ŽUPE SV. ANTE PADOVANSKOG - TUČEPI GOD. XVIII. SV. ANTE...