Pescanik Net Cija Je Skola Toga Je Macedonija
-
Upload
petar-petrovic -
Category
Documents
-
view
238 -
download
0
description
Transcript of Pescanik Net Cija Je Skola Toga Je Macedonija
pdfcrowd.comopen in browser PRO version Are you a developer? Try out the HTML to PDF API
KONTAKT
|
|
|
|
|
|
|
|
HO M E TE KSTO V I V I DE O A UDI O A UTO RI PRE V O DI CO RA X TE M E E NG LI SH
Svi autori
“Lažeš, Kolinda!” i drugi
ogledi o Ustavu RH03/02/2016
Predrag Luc ić
O teologiji spasenja03/02/2016
Zoran Grozdanov
Vladan Jovanović / 08/08/2013 |
Čija je škola, toga je Maćedonija
pdfcrowd.comopen in browser PRO version Are you a developer? Try out the HTML to PDF API
Osnovno obrazovanje i kulturna asimilacija
Jedan od najvećih izazova jugoslovenske kraljevine bila je
kulturno-prosvetna politika u Makedoniji i na Kosovu (tzv. Južnoj
Srbiji), budući da je jedva petina tamošnjeg stanovništva bila
funkcionalno pismena, a o poznavanju “službenog” jezika da se i
ne govori. Susret mlade jugoslovenske države i introvertne
otomanske čaršije zanimljivo je pratiti upravo u domenu kulturne
politike, tim pre što je prosvetna tradicija južnih krajeva od 19.
veka bila opterećena rivalstvom srpske, bugarske i grčke
propagande. Nova država je po inerciji nastavila politiku koju je
srpska kraljevina započela u “novim krajevima” nakon balkanskih
ratova, baziranu na etničkoj stratifikaciji prostora.
Da je prosveta “najbolji i najbrži tvorac nacije” bili su svesni i
članovi uprave Jugoslovenske omladine Vardarske banovine kada
su početkom 1930-ih lamentirali nad neizvesnom sudbinom
Filozofskog fakulteta u Skoplju. Kulturna, ali i etnička asimilacija
juga, kojima je Kraljevina SHS otvoreno težila zahtevale su
razrađenu školsku infrastrukturu, disciplinovane izvođače u vidu
Zoran Grozdanov
Kanada u Hrvatskoj02/02/2016
Vladimir Gligorov
Loše posledice migracije02/02/2016
Branko Milanović
Bilježnica Robija K.:
Ustaška mladež02/02/2016
Viktor Ivanč ić
CORAX02/02/2016
CORAX
Simboli02/02/2016
Sofija Mandić
Čekajući policijskog
Godoa02/02/2016
Saša Đorđević
Izbori za kamičak u cipeli02/02/2016
pdfcrowd.comopen in browser PRO version Are you a developer? Try out the HTML to PDF API
razrađenu školsku infrastrukturu, disciplinovane izvođače u vidu
stručnog i odanog nastavnog kadra, kao i “vernu publiku”,
odnosno visoki procenat đačke populacije obuhvaćene
prosvetnim sistemom. Zadovoljavajući nivo usvojenih znanja koji
se može meriti npr. opštim đačkim uspehom, bio bi znak da je
realizacija takve ideje bila na dobrom putu. Iz ovog teksta će se
videti da je uprkos kompletnom angažmanu države svaki od ovih
segmenata završio neslavno.
***
U pokrajini sa četiri petine nepismene populacije preambiciozni
programi za osnovne škole, sračunati na “korigovanje
neknjiževnog govora” đaka, nisu naišli na plodno tle. Iako je
Vidovdanski ustav (1921) proklamovao opštu, obaveznu i
besplatnu osnovnu nastavu, ustavopisci su predvideli mogućnost
da se ona “prilagođava sredini kojoj se namenjuje”, dok su na
obrazovanje na maternjem jeziku nacionalne manjine mogle
računati samo u četvororazrednim osnovnim, tzv. narodnim
školama.
Imajući u vidu da je u Kraljevini SHS egzistiralo više različitih
prosvetno-pravnih područja, provizorno stanje u školskoj politici
države bilo je donekle razumljivo. Na prostoru Kosova i
Makedonije se radilo po srpskim zakonima sve do kraja 1929.
02/02/2016
Nadežda Milenković
Pismo Mahiru02/02/2016
Alisa Mahmutović
Dalje
Prevodi
Posle Ajove – Berni
Sanders može pobijediti03/02/2016
The Guardian
Kako se učimo fer
ponašanju03/02/2016
The New Yorker
Loše posledice migracije02/02/2016
Branko Milanović
Fašizacija antifašizma01/02/2016
pdfcrowd.comopen in browser PRO version Are you a developer? Try out the HTML to PDF API
Makedonije se radilo po srpskim zakonima sve do kraja 1929.
kada je stupio na snagu Zakon o narodnim školama. Prvih godina
jugoslovenske države presudan uticaj na razvoj prosvetne
infrastrukture imali su čelnici Odeljenja javne bezbednosti, pa je
tako novembra 1924. Živojin Lazić inicirao izgradnju školskih
zgrada u pograničnim srezovima “za sprovođenje nacionalne i
kulturne propagande”.
U krajevima sa većinskim albanskim stanovništvom otvarane su
škole na turskom, a ne na albanskom jeziku. Prema tvrdnjama
zvaničnika, tokom perioda 1919-1929. u pokrajini je izgrađeno
487 školskih zgrada, od kojih petina u albanskim sredinama.
Važeće uverenje da su škole i učitelji “jedino moćno sredstvo da
se narod pridobije” nije se odnosilo na stariji naraštaj vaspitavan u
bugarskom duhu (“on se može samo silom držati i naterati da
poštuje zakone”, tvrdio je 1921. načelnik tikveškog okruga).
Među skamijama i zmijama
Inspirisan budžetskim restrikcijama za školstvo narodni poslanik
Svetozar Đorđević je sredinom jula 1922. lepo primetio da “ko
žali da dade dinar na prosvetu, taj daje deset dinara na kazamate i
žandare”. Konstantna opoziciona kritika je urodila plodom i do
kraja decenije udeo sredstava koja je Ministarstvo prosvete
01/02/2016
Gasan Gusejnov
Ne krivite Kinu01/02/2016
Ha- Joon Chang
Kako učiti
matematiku (3)01/02/2016
L. P. Benezet
Da li će se Amerika i
Rusija sudariti u Siriji30/01/2016
Aleksandar Goljc
Zašto je teško
ne verovati u boga27/01/2016
New Statesman
Licenca za ubistvo27/01/2016
Radio Eho Moskve
Još 20 godina za nas26/01/2016
The Guardian
pdfcrowd.comopen in browser PRO version Are you a developer? Try out the HTML to PDF API
kraja decenije udeo sredstava koja je Ministarstvo prosvete
izdvajalo za izgradnju škola na Kosovu i u Makedoniji dosegao je
čak 43 odsto na jugoslovenskom nivou. Činilo se da se kulturna
politika iz krajnje iskrenih pobuda okreće prosvetno
najzapuštenijim oblastima.
Međutim, iako je broj osnovnih škola nominalno rastao razlika
između propisanih i isplaćenih sredstava (npr. skopske škole su
dobile svega 16 odsto predviđenih sredstava) jasno je ukazivala
na loše funkcionisanje sistema: dotiranje preko opštinskih sudova
pokazalo se neefikasnim, posebno kada su te obaveze pale na
teret siromašnih seoskih opština. Situaciju su pogoršavale i
crkvene vlasti koje su, pod izgovorom da im je uzurpiran crkveni
posed, izbacivale đake iz učionica. U selu Gluvu 1927. sveštenici
su uz pomoć policije po zimskom vremenu terali decu napolje
kako bi zatvorili školu.
Teatralni napor države na podizanju novih škola imao je skromne
razmere: u najvećem, skopskom srezu podignuto je u periodu
1913-1927. svega 17 novih školskih zgrada, dok su 22
popravljene “da privremeno posluže”. Stoga se nastava i dalje
odvijala po iznajmljenim privatnim kućama i napuštenim turskim
brvnarama, mehanama i ambarima.
Veliki broj škola pohađalo je svega po 4-5 učenika, a mimo
proklamovane obaveze školovanja oko 40 odsto dece na jugu
Dalje
pdfcrowd.comopen in browser PRO version Are you a developer? Try out the HTML to PDF API
proklamovane obaveze školovanja oko 40 odsto dece na jugu
nije ni upisivano u školu, jer bi kuća “izgubila radnu snagu”. Na
kraju školske 1927/28. godine u osnovnim školama pokrajine
Južne Srbije učilo je svega 7.565 albanske dece (1,7 odsto
albanske populacije), od čega samo 232 devojčice. U samom
Debru pripravni razred je pohađalo svega 2 odsto dece školskog
uzrasta. Naravno, nije samo država snosila krivicu. Uzroke treba
tražiti i u konzervativnom mentalitetu roditelja, opterećenih
“feudalnim strahovima” i opštom averzijom prema školi čak i
nakon što je osnovno obrazovanje postalo obavezno.
“Preko milion muslimanske dece šetaju kao goveda po ulicama i
ne idu u školu”, žalio se poslanik Džemijeta Ćenan Zija optužujući
za to ministra prosvete Svetozara Pribićevića. Govoreći o
njegovoj akciji zatvaranja turskih škola Zija kaže: “Moja deca koja
imaju od 7-16 godina, oni mogu lepo da čitaju i pevaju srpski,
francuski i malo engleski. Ali pitajte moju decu da li mogu na
materinjem jeziku da napišu meni: ‘Mili otac, sećamo te se i
pozdravljamo, mi smo tvoja duša’. To ne mogu, a to što ne mogu
to je greh gospodina Pribićevića”.
Država je bila uverenja da su Albanci osnovnu školu doživljavali
kao prinudu zbog saobraćajnih komplikacija, štetnog iskustva pod
turskom vlašću koja nije propisivala obavezno školovanje i
odsustva školske tradicije. To stanovište su u praksi potvrdile i
pdfcrowd.comopen in browser PRO version Are you a developer? Try out the HTML to PDF API
odsustva školske tradicije. To stanovište su u praksi potvrdile i
neke školske opštine kojima su rukovodili sami Albanci, a koje
nisu bile zainteresovane za izgradnju školskih zgrada. Sa druge
strane, podatak da za zidanje novih škola u Gnjilanu, Gostivaru i
Prištini nije bio izdvojen nijedan dinar tokom 1920-ih, može se
tumačiti isključivo kao posledica selektivne državne politike.
Osnovne škole u bitoljskom kraju pretrpele su najveća oštećenja
tokom ratova, pa je i obaveza države za njihovu rekonstrukciju
tamo bila najveća. Školski nadzornik je 1924. primetio da školske
zgrade za muslimansku i jevrejsku decu ne odgovaraju
elementarnim higijenskim kriterijima. Pored toga, u nekoliko
navrata je dolazilo do sporenja sa crkvenim vlastima koje su
raspolagale tapijama na školske zgrade. Značajan problem u
nastavi predstavljao je “pogrešan govor slovenskog življa”, pa je
1921. školski nadzornik izveštavao kako se sa rešavanjem tog
problema počinje još u zabavištu.
Zbog materijalne oskudice seoskih opština školske zgrade su
ličile na “kaznione i stočna prebivališta”, dok ih učitelji iz
gornjopološkog sreza opisuju kao “predvorja grobnica u kojima
mladi i nežni život naše dece vene i trune”. Železnorečka škola
bila je smeštena u crkvenoj staji, dok je đonovička škola umesto
toaleta koristila obližnji šumarak kraj železničke pruge. U
pečalbarskom selu Sretkovu školski podrum bio je pun vode i
pdfcrowd.comopen in browser PRO version Are you a developer? Try out the HTML to PDF API
pečalbarskom selu Sretkovu školski podrum bio je pun vode i
blata, a na tabli je i dalje stajao natpis: “Srpska pravoslavna škola
u Sretkovu u turskoj imperiji”. Školska zgrada u Vrapčištu
sastojala se od dva sprata, pa je kroz tavanicu padalo blato sa
dečijih nogu na stanove, kuhinju i kancelariju. Slična situacija bila
je i u Dobrom Dolu, Mavrovu i Cerovu.
Nasuprot tome, škola u Vrutoku na Vardaru bila je prava
suprotnost pomenutim slučajevima, verovatno zato što se
nalazila kraj puta za Debar “kuda prolazi i strana aristokracija”, pa
je ovo velelepno zdanje trebalo da ostavi utisak na prolaznike
“kako se čine svi napori za prosvećivanje naroda”. Zgrada stare
turske škole u Crvniku je stavljena u funkciju novembra 1924.
kada se u nju uselilo osam žandarma, a đaci prebačeni u podrum
bez prozora. “Vrata? Prozori? Šta je to?”, pitao se tamošnji
školski nadzornik 1925. godine.
***
Situacija se nije mnogo promenila ni u narednoj deceniji, pa nije
čudo da je tokom školske 1930/31. osnovnu školu pohađalo tek
svako deseto dete školskog uzrasta. Osnovno obrazovanje u
narodnim školama je zakonom ostavljeno blizu sela i seljaka, tj.
izdržavanje prosvetne infrastrukture je zavisilo od svesti građana
o značaju škole i ekonomskih mogućnosti opština iz čijih su se
budžeta izdržavale.
pdfcrowd.comopen in browser PRO version Are you a developer? Try out the HTML to PDF API
budžeta izdržavale.
Neprekidno insistiranje na utisku da je škola pripadala onome ko
je gradi i izdržava, ukazivalo je na smišljenu taktiku vlasti da
„sitnosopstvenički mentalitet“ seljaka Vardarske banovine
usmere ka nečemu od šireg društvenog interesa. Opšte mesto u
izveštajima školskih nadzornika bio je utisak da je nakon 6.
januara 1929. finansiranje škola postalo efikasnije, a mogućnost
malverzacija svedena na minimum. Oni su primećivali da su seljaci
na jugu veoma skromni u svojim zahtevima zbog čega su zgrade
pravljene mimo propisanih normi. Nehigijenske zgrade kao da
nisu smetale prosvetarima, a još manje seljaštvu.
Za razliku od ostalih krajeva zemlje, stanje školskih zgrada na
jugu bilo je ispod propisanih normi, uprkos tome što su državni
izdaci za zidanje škola u periodu 1930-1938. bili najveći upravo za
Vardarsku banovinu (26 odsto). Da stvar bude čudnija, Vardarska
banovina je prednjačila i prema sredstvima izdvojenim za izgradnju
škola po glavi stanovnika i kvadratnom kilometru.
Nastojanje vlasti da za što kraće vreme školom obuhvati što više
dece doprinelo je da mnoge škole budu otvorene u privatnim
kućama, napuštenim zgradama turskih velikodostojnika, crkvenim
objektima, pa i kafanama. Školske zgrade su i dalje bile oronule,
nehigijenske i neosvetljene, a u nekoliko slučajeva je zabeležena
pdfcrowd.comopen in browser PRO version Are you a developer? Try out the HTML to PDF API
nehigijenske i neosvetljene, a u nekoliko slučajeva je zabeležena
obustava rada zbog pojave zmija.
Zidanje reprezentativnih školskih zgrada bilo je privilegija Skoplja,
političkog središta banovine. Početkom 1933. osveštana je
skupocena zgrada škole Car Dušan koju je posetio i sam kralj
Aleksandar. U pasivnijim, geografski izolovanim sredinama škole
su sve manje ličile na prosvetne ustanove. Jula 1934. u selu
Kremenci (morihovski srez) školska zgrada je bila na dva dana
ustupljena regrutnoj komisiji čiji su se članovi pri ulasku u školu
zapanjili: umesto školskih klupa na sred učionice su stajala tri
kamena gnezda sa ćurkama i pojilom, dok su se sa zida njihale
razbijene slike članova kraljevske porodice. Ovu nadrealnu scenu
upotpunio je glavni krivac, upravnik škole Svetislav Nikolić, koji je
počeo da viče na služitelje što su otvorili vojsci učionicu, ali i na
predsednika opštine jer je ustupio školu regrutnoj komisiji.
Protežiranje izgradnje modernih školskih zdanja duž bugarske
granice, uz izgovor da je na istoku “opasniji neprijatelj”, svedočilo
je o propagandnoj funkciji prosvetne politike. Nasuprot tome,
zapadni deo banovine, poznat po pečalbarstvu i odsustvovanju
većeg dela populacije, bio je potpuno zapušten u tom smislu.
Učitelji – promoteri i žrtve “maćedonskog” metoda
pdfcrowd.comopen in browser PRO version Are you a developer? Try out the HTML to PDF API
Učitelji – promoteri i žrtve “maćedonskog” metoda
Nastavni kadar je formiralo Ministarstvo prosvete koje je
kaznenim premeštajima dovodilo na jug učitelje iz Srbije, Crne
Gore, Bosne, Hercegovine i Vojvodine. Mladi prosvetni radnici koji
nisu imali protekciju upućivani su u “jugoslovenski Sibir”, kako su
ovi krajevi često nazivani čak i u parlamentu. Pritom nije vođeno
računa o vremenu kada se premeštaji vrše, pa su učenici dugi
period ostajali bez nastave, sve do popune učiteljskog mesta.
Osim niskih plata prosvetni radnici imali i stambenih problema
zbog čega su živeli u dotrajalim delovima školskih zgrada.
Mnogi od učitelja su takvo stanje podnosili nadajući se brzom
premeštaju u neku varošicu, a bilo je i slučajeva da su nakon
provere političke podobnosti radili u varošicama, a zvanično
vođeni kao nastavnici seoskih osnovnih škola. Zauzvrat su
povlađivali svojim dobrotvorima, pa “koliko god nadzornika
promene, toliko puta promene i svoje političko uverenje”.
Prema opservacijama vojnih vlasti na jugu je bilo nedovoljno
učitelja i sveštenika, dok su među postojećim kadrom dominirali
polupismeni egzarhisti, nepotizam i korupcija. “Našim putem
Bugari sigurno ne bi pošli već bi doveli ovde ono što je najbolje.
Mi, dakle, radimo sasvim obratno”, primetio je pukovnik D. Tasić
još 1921. godine.
pdfcrowd.comopen in browser PRO version Are you a developer? Try out the HTML to PDF API
Tokom 1920-ih učiteljski kadar je bio izuzetno šarolikog sastava.
U etničkom pogledu primetna je apsolutna dominacija Srba,
premda su državni podaci govorili i o prisistvu 204 nastavnika
turske narodnosti i 130 albanskih učitelja. Svi zatečeni učitelji su
1918. proizvedeni u stalne, bez polaganja ikakvih dopunskih
ispita. Njihove kvalifikovane kolege su ih solidarno podržale
nadajući se da će “predanošću prosveti” nadoknaditi
profesionalne nedostatke. Međutim, vreme je pokazalo da je
upravo “zatečeno osoblje” bilo najpodesnija masa iz koje će
Ministarstvo prosvete regrutovati svoje “poslušne partizane”,
“špijune” i postavljati ih na nadzornička mesta. Pošto ih je država
bez pravnog osnova proglasila stalnim učiteljima, osećali su
obavezu da joj se revanširaju na svaki način, izmišljajući lažna
svedočanstva protiv nepodobnih učitelja. Tako je službeni
premeštaj postao rutinsko oruđe da se “antidržavni” i liberalni
elementi uklone iz svakog sreza: od maštovitosti školskih
nadzornika zavisili su tehnički detalji, tj. razlozi za premeštaj.
Slučaj učitelja iz Šumadije koji je školskom nadzorniku prijavio da
upravnik škole skoro godinu dana neovlašćeno raspolaže
novcem namenjenim za gradnju nove zgrade bio je svakodnevna
pojava. Učitelju je “odozgo” predloženo da traži novo radno
mesto, jer se navodno znalo da on “pipa svoje učenice I i II
razreda osnovne škole”. Stvar je rešena diskretno, a učiteljeva
pdfcrowd.comopen in browser PRO version Are you a developer? Try out the HTML to PDF API
razreda osnovne škole”. Stvar je rešena diskretno, a učiteljeva
tužba protiv načelnika rutinski je zagubljena. Upravnik dračevske
škole kraj Skoplja je premešten u kavadarski srez, a za svog
zamenika proglasio je sopstvenog pašenoga. Nekoliko lokalnih
zemljoradnika je teretilo novog upravnika da je maltretirao
seljake, u pijanom stanju pucao iz revolvera u kafanske prozore,
otimao automobile, a na javnom mestu optužio lokalnog
sveštenika da zlostavlja tamošnje žene. Učitelji koji su svedočili
protiv upravnika bili su ekspresno premešteni u druge srezove
bez prava na putne i selidbene troškove.
Pokušaj države da objektivno sagleda kvalitet prosvetnog kadra
na jugu pretvorio se u “pljusak od odličnih ocena nastavnika”
kojem su doprineli popustljivi školski upravnici i nadzornici. Reči
skopskog učitelja Spasoja Kočića izgovorene juna 1927. na
godišnjoj skupštini Jugoslovenskog učiteljskog udruženja (“ima
nadzornika koji nisu ni za telad, a nekmoli da su školski
nadzornici”) podigle su veliku prašinu u javnosti, ali bez odjeka u
Ministarstvu prosvete koje je sporne nadzornike i dalje
nagrađivalo najvišim ocenama.
Od 1919. do 1923. dužnost školskog nadzornika u kičevskom
srezu je obavljalo sedam učitelja od kojih nijedan nije imao
odgovarajuću stručnu spremu. Uglavnom su postavljani predratni
privremeni učitelji koji su po automatizmu zadržali svoje pozicije u
pdfcrowd.comopen in browser PRO version Are you a developer? Try out the HTML to PDF API
privremeni učitelji koji su po automatizmu zadržali svoje pozicije u
prosvetnoj upravi. Primera radi, novi upravnik kičevske škole imao
je samo dve godine kragujevačke topolivničke škole. Kad već nisu
dobili kvalifikovane učitelje, smatrali su kičevski prosvetari, onda
bi bar bio red da dobiju kvalitetnog nadzornika, jer “čija je škola,
toga je Maćedonija”. Međutim, sreske vlasti u Kičevu su zadržale
problematične nadzornike koji su i dalje živeli “ćiftinskim”
životom podižući hotele, mehane, knjižare i zloupotrebljavajući
sredstva iz školskog budžeta.
Učitelji i školski upravnici su se pojavljivali i kao žrtve sistema
kome su služili. Carevo Selo na Bregalnici je bilo poznato i po
drastičnijim oblicima nasilja koje je sprovođeno nad prosvetarima,
pa su lokalne vlasti ironično poručivale učiteljima da pre nego što
tamo dođu napišu testament! Upravnika tamošnje škole su
presrela dva žandarma i istukla ga kundacima “kao staru
slamnjaču”, a i pored lekarskog uverenja o telesnim povredama,
upravnik je proglašen “pijanim lažovom”. Tokom 1923. Narodna
prosveta je pisala kako tamošnja žandarmerija po nalogu civilnih
vlasti hapsi i premlaćuje učitelje.
***
Uprkos hroničnom nedostatku nastavnog kadra Ministarstvo
prosvete je i tokom 1930-ih vršilo redukcije i trijažu učitelja
pozivajući se na (nezvaničnu ali očiglednu) potrebu selekcije po
pdfcrowd.comopen in browser PRO version Are you a developer? Try out the HTML to PDF API
pozivajući se na (nezvaničnu ali očiglednu) potrebu selekcije po
nacionalno-političkoj podobnosti, a u formi suzbijanja bugaraštva
i odstranjivanja učitelja-egzarhista. Manje od jedne trećine
tamošnjih učitelja bilo je sa prostora Vardarske banovine, dok su
dve trećine nastavnog kadra činili mladi i neiskusni koje je
prosvetna centrala smatrala površnim osobama, nespremnim da
se žrtvuju za “viši interes”.
Iako je ideologiju integralnog jugoslovenstva bilo najefikasnije
plasirati kroz školski sistem, u drugoj godini diktature svega
deseti deo dece stasale za školu ju je stvarno i pohađao. Do
1937. brojno stanje osnovnih škola u Vardarskoj banovini je
uvećano 9 odsto, nastavnika 12 odsto, dok je broj osnovaca
narastao za 22 odsto. Istina, šestina učenika je godišnje otpadala
zbog prestarelosti, siromaštva, ali i usled bolesti i smrti.
Na području skopskog školskog sreza dve trećine škola je
oskudevalo u nastavnim sredstvima, stanovima za nastavnike,
školskim dvorištima i obaveznim sanitetskim pregledima. Rezultat
drastičnih mera štednje u godinama ekonomske krize bilo je
otpuštanje i penzionisanje 600 učitelja i zatvaranje 23 škole.
Samo 1932. deficit učiteljskog kadra uslovio je prestanak rada
248 odeljenja. U banovini nije bilo stalnog stručnog nadzora jer
su svi školski nadzornici nekim čudnim sticajem okolnosti imali
status vršilaca dužnosti.
pdfcrowd.comopen in browser PRO version Are you a developer? Try out the HTML to PDF API
status vršilaca dužnosti.
Upravnici škola su ostali bez sekretara i administrativnog osoblja,
dok su na učiteljska mesta postavljani isključivo početnici. Krajem
1939. svaka druga seoska škola u Vardarskoj banovini bila je bez
nastavnika zbog čega je prosvetno odeljenje banske uprave
molilo da se prekine sa premeštajima. Preopterećenost učitelja
nije mogla biti rešena bez upošljavanja 3.000 novih prosvetnih
radnika.
Kosovski ciklus vs. bugaraštvo
Prosvetna politika jugoslovenske kraljevine bila je opsednuta
potrebom provlačenja antibugarske akcije kroz sve nastavne
programe i planove. Svetozar Pribićević je još kao ministar
prosvete februara 1922. predložio mere koje su podrazumevale
potenciranje nastave iz grupe tzv. nacionalnih predmeta –
srpskog jezika, nacionalne geografije i istorije: “Insistirati da se
naša školska omladina utvrđuje u uverenju da ni njihovi roditelji, ni
njihovi preci uopšte nemaju ničega narodnosnog zajedničkog sa
formiranjem i životom bugarskog naroda”.
Suzbijanje “bugaraštva” je sistematski sprovođeno još nakon
Balkanskih ratova, ali je svoj vrhunac doživelo između dva svetska
pdfcrowd.comopen in browser PRO version Are you a developer? Try out the HTML to PDF API
Balkanskih ratova, ali je svoj vrhunac doživelo između dva svetska
rata. Na udaru su bili srezovi uz bugarsku granicu, ali i čitavo
Povardarje. Učiteljima skopskog sreza je 1928. skretana pažnja
da više pažnje obrate na “nacionalno vaspitanje” i osnivanje
horova, društava trezvene mladeži, streljačkih i sokolskih družina.
Inače, nastavnim programom za osnovne (četvororazredne)
škole bilo je predviđeno izučavanje 17 predmeta. Nauka
hrišćanska imala je za cilj “buđenje religijsko-moralnih osećanja”,
pa je u prvom razredu pažnja posvećena molitvama, dok su u
narednim razredima učene razne poučne priče agrarno-
patrijarhalne tematike. Nastava srpskog jezika imala je za cilj
“razvijanje nacionalnih i patriotskih osećanja”, te su deca već od
drugog razreda učila napamet poučne izreke i “lako razumljive
narodne pesme”. U narednom razredu učiteljima je sugerisano
da praktikuju “učenje naizust što više narodnih pesama iz ciklusa
‘Kosovo’”. U poslednjem razredu osnovce su čekali vežbanje u
lepom pisanju, pravopisne vežbe i učenje napamet “što dužih
narodnih pesama”.
Predmet Istorija Srba, Hrvata i Slovenaca imao je za cilj
“poznavanje prošlosti svoga naroda i buđenje nacionalnih i
patriotskih osećanja” i izučavao se u III i IV razredu. Tokom jedne
školske godine đaci su učili o staroj srpskoj postojbini, seobi,
županima i Nemanjićima, zaključno sa propašću Srbije i “patnjom
pdfcrowd.comopen in browser PRO version Are you a developer? Try out the HTML to PDF API
pod Turcima”. Druga polovina programa nastave istorije
obuhvatala je period od Prvog srpskog ustanka, s tim što je
posebna pažnja poklanjana balkanskim ratovima.
Zemljopis je takođe upoznavao učenike III i IV razreda sa
otadžbinom, ali i “budio ljubav prema njoj”. Osnovci su na
časovima crtali okolinu, orijentisali se u prostoru, učili o rečnim
slivovima, putevima, upravi i državnim simbolima otadžbine, a u IV
razredu nastava zemljopisa bila je posvećena izučavanju
teritorijalno-administrativnih jedinica Kraljevine SHS.
Crtanje i krasnopis imali su za cilj “razvijanje čula vida i osećanja
za tačnost, pravilnost i lepotu”, dok su Pevanjem stimulisani sluh,
glas i osećanje za lepotu i postizani “upitomljavanje i
oblagorođavanje srca”. Crkveno pevanje bilo je dozvoljeno samo
u đačkim horovima dok se u nastavi sugerisalo izvođenje
“svetovnih patriotskih narodnih pesama”. Korespondencija je
držana samo u IV razredu i sudeći po njenom sadržaju pripremala
je decu na razmišljanje o eventualnoj državnoj službi.
Krajem 1920-ih bilo je očigledno da su očekivani rezultati
podbacili na svim poljima. Napredak je bio jedva vidljiv čak i u
reprezentativnom skopskom srezu. Iako je uspeh u nastavi
ocenjivan kao zadovoljavajući, posebno kada se radilo o
“upoznavanju Otadžbine” i “širenju lepe pesme i lepih navika”,
pdfcrowd.comopen in browser PRO version Are you a developer? Try out the HTML to PDF API
“upoznavanju Otadžbine” i “širenju lepe pesme i lepih navika”,
procenat osnovaca koji su 1923. završili upisanu školu iznosio je
16 odsto u Skoplju, a u Kačaniku svega 7 odsto od broja upisanih
đaka!
Iz ugla predstavnika šestojanuarskog režima školsko pitanje u
Vardarskoj banovini bilo je prvenstveno važno kako bi se putem
sistema škola razbijala svest o privremenosti srpskog prisustva
koju su svojevremeno generisale albanska, bugarska, turska i
austrijska propaganda. Prilikom javnih rasprava o kulturnoj i
prosvetnoj politici na jugu dominirali su predlozi o boljoj
koordinaciji i kadrovskoj politici, iskorenjivanju površnosti u
kulturi, racionalnijem shvatanju “nacionalnog tona” i potrebi
promocije jugoslovenstva.
Sredinom decembra 1933. školski nadzornik je obavio pregled
škola u Bujanovcu, Vladičinom Hanu, Predejanu i Grdelici i
ustanovio da tamo nije bio naglašen pravilan govor već „sirotno
čitanje”. Gramatika se učila posebno, bez praktičnih primera i
vežbanja. Zemljopisnu nastavu karakterisali su puki verbalizam i
nedostatak orijentacije, dok je nastavnik istorije bio iskren: „Moj
nije cilj da nauči povest, nego da se vaspitno deluje na mladež, da
ju oduševi za plemeniti rad velikih ljudi i da budi ljubav prema
kralju i otadžbini i prema svim onim ustanovama koje su
izvojevane junaštvom i radom naših dedova”.
pdfcrowd.comopen in browser PRO version Are you a developer? Try out the HTML to PDF API
izvojevane junaštvom i radom naših dedova”.
Na sve učestalije pisanje štampe o surovosti učitelja reagovalo je
jugoslovensko Ministarstvo prosvete iznoseći podatak da je od
2.920 učitelja u poslednje tri godine svega njih deset odgovaralo
za “zloupotrebu fizičke kazne”, te da su to bili uglavnom nervno
oboleli nastavnici.
Sofijski list Makedonija je decembra 1932. objavio tekst “Kako
vaspitavaju srpski učitelji”, inspirisan tragičnim događajem u Krivoj
Palanci koji je nastupio kao posledica besomučnog svođenja
celokupne nastave na srpski jezik. Učitelji su navodno zlostavljali
decu koja su slabije govorila srpski, pa je tako školski nadzornik
januara 1933. na smrt prebio dvanaestogodišnjeg Mirču
Stevanovića. Na pitanje nadzornika “Čime se putuje od Palanke
do Kumanova?” nesrećni dečak je odgovorio “S kola”, pa je
pretučen i već posle dva dana umro.
I druge bugarske novine su na udarnim stranama prenosile vesti o
torturi koju su sprovodili srpski učitelji. Sofijska Zarja je
početkom 1931. donela članak o tragediji u kumanovskoj
osnovnoj školi gde je učitelj usmrtio sina tamošnjeg opštinskog
činovnika Stevana Josifova. Naime, nakon što je okružni
prosvetni inspektor iz Skoplja posetio školu i zaključio kako mali
Josif ne zna srpski jezik, učitelj se razbesneo. Čim je inspektor
napustio školu, učitelj je dohvatio dečaka za uši udarajući mu
pdfcrowd.comopen in browser PRO version Are you a developer? Try out the HTML to PDF API
napustio školu, učitelj je dohvatio dečaka za uši udarajući mu
glavu o zid sve dok se ovaj nije onesvestio. Opštinski lekar je
konstatovao potres mozga, a dečak je posle četiri dana
preminuo. Njegov otac se sa ostatkom porodice preselio u
Sofiju.
Antibugarske aktivnosti su podrazumevale i strogu cenzuru
knjiga u srezovima uz bugarsku granicu. Iz načelstva
carevoselskog sreza su stizali izveštaji o masovnom uništavanju
bugarskih udžbenika koji su zaostali još iz vremena bugarske
okupacije. Krajem 1930. u bosiljgradskom srezu su zaplenjene
bugarske knjige u kojima se Kraljević Marko veliča kao Bugarin
zbog čega je doneta odluka da se u istočnim srezovima razdele
knjige o zdravlju i one sa „patriotskim sadržajem“. Ova praksa se
održala i u narednim godinama, pa se tako u proleće 1938.
upravnik ohridske čitaonice hvalio kako je zahvaljujući
darežljivosti Dvora uspeo da otvori dečju knjižnicu sastavljenu od
brošura o Karađorđevićima, kosovskim junacima, ali i monografija
posvećenih Beogradu i Šumadiji, „matici srpstva“.
Pomenute mere nisu dale očekivane rezultate, čak bi se reklo da
su izazvale kontraefekat. Uoči Drugog svetskog rata u gotovo
svim osnovnim školama istočno od Vardara nastava je izvođena
na „bugarskom dijalektu“. Probugarski nastrojeni roditelji su
nerado svoju decu slali u državne škole a prosvetne vlasti su bile
pdfcrowd.comopen in browser PRO version Are you a developer? Try out the HTML to PDF API
nerado svoju decu slali u državne škole a prosvetne vlasti su bile
nemoćne da utiču na lokalno stanovništvo.
Peščanik.net, 06.08.2013.
Pescanik.net
Autori
Prevodi
English Summary
Audio podcast
iTunes
Home
Svi tekstovi
Svi autori
Izabrani autori
Prevodi
Prenosimo
Video
Audio
Knjige
Teme
Tefter
Efekat leptira
English Summary
Radio i TV
stanic e
O nama / About
Us
Nedeljni izbor tekstova
email adresa
Pri javi seEnglish Summary
email address
Subscribe
pdfcrowd.comopen in browser PRO version Are you a developer? Try out the HTML to PDF API
Kontakt
PEŠČANIK Povratak na vrh