Charles Bukowski Nema više heroja

Charles BukowskiNeMa ViŠe heroJa

Nesabrane priče i eseji 2 (1946-1992)

Naslov izvornog izdanjaaBseNCe oF The hero

Uncollected Stories and Essays, Vol. 2: 1946-1992

Copyright © 2010 by The Estate of Charles Bukowski All Rights reserved

PrevelaMarTiNa BuruliC

IlustracijeIlustracije u knjizi ne nalaze se u izvorniku. Prikupila ih je Luna Leić iz literature i s interneta samo za ovo izdanje.

IzdavačŠARENI DUĆAN

BibliotekaHEY JOE 36

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

pod brojem 831584

Izvorno izdanje

NeMa ViŠe heroJa

5

RAZLOG IZA RAZLOGA

CHELASKI, CF, .285 (AB-246 H-70)1 osjećao se po-malo... osjećao se pomalo... drugačije. Ima dana kad se osjećate pomalo drugačije. Stvari ne sjedaju na svoje mje-sto. Kao u tom trenutku, čak je i sunce izgledalo pomalo bolesno, zelene ograde prezeleno, nebo previsoko, a koža njegove rukavice previše kao... koža.

Chelaski zakorači nekoliko koraka naprijed i udari ša-kom u rukavicu, pokušavajući se otresti svega toga. Je li ga mučila glavobolja ili štogod drugo? Osjećao se poten-cijalno, u smislu da bi mogao zavrištati ili poskočiti, uči-niti nešto što ne bi trebalo činiti.

Bio je pomalo uplašen i pogledavao je prema Donova-nu, LF, .296 (AB-230 H-68), no Donovan se doimao kao da ga ništa ne muči. Chelaski ga je pažljivo proučavao, po-kušavajući prikupiti snagu od njega. Lice mu je bilo skroz smeđe, a Chelaski nikad ranije nije uočio trbušinu. Tako ružna izbočina, takav manjak svijesti o samom sebi. Čak i Donovanove noge izgledale su debelo, kao balvani, i Che-laski iznova počne zuriti ravno pred sebe, osjećajući se još gore.

Što nije bilo u redu?Udarač je udario lopticu i ona je poletjela u vanjsko

polje... prema Donovanu. Donovan se pomaknuo nekoli-ko koraka unaprijed, ležerno pružio ruke i uhvatio lopticu. Chelaski je promatrao lopticu u dugom, sporom luku pre-ko sunca i neba. Prizor je bio ugodan, ali nekako nevezan,

1 CF, .285 (AB-246 H-70): CF (center fielder) – srednji vanjski igrač u bejzbolu; .285 – 285 udaraca za jednu bazu; AB(at bat)-246 – 246 izlazaka na palicu; H(hit)-70 – 70 pogodaka. LF (left fielder) – lijevi vanjski igrač.

Charles Bukowski

6

odvojen od svega. Sljedeći igrač pogodio je lopticu u unu-tarnje polje, Chelaski nije morao ništa učiniti. Jedna van. Jedna unutra. Osvrnuo se da pogleda semafor s rezultati-ma i ugledao gomilu. Oči mu se nisu fokusirale na nju. Bi-le su to tek nevažne kretnje, odjeća i zvukovi.

Što su željeli da se učini?Opet mu je prošlo kroz glavu: što su željeli da se učini?Iznenada su ga prošli žmarci, no nije znao zašto. Po-

novo je pogledao gomilu i promotrio sve oko sebe, lju-de, stvari, zajedno i pojedinačno. Naočale, kravate; žene u suknjama, muškarce u hlačama; ruž na usnama... i žar na stvarima koje su im stršale iz usta... cigarete. Svi su bili ujedinjeni u nekom čudnom razumijevanju.

A onda je loptica poletjela... u vanjsko polje... prema njemu. Laka lopta. Bio je zabrinut. Napeto je proučavao lopticu i gotovo mu se činilo da se zaustavila u zraku. Jed-nostavno je ostala stajati u zraku, a gomila se derala, sunce je sjalo i nebo je bilo plavo. I Donovanove su ga oči motri-le, i Donovanove su oči motrile. Je li Donovan bio protiv njega? Što je Donovan zapravo želio?

Loptica mu je pala u rukavicu. Osjetio je njezin snažan pritisak i ugodan otpor hvatanja. Bacio ju je prema drugoj bazi, zadržavajući trkača na prvoj. Bilo je to dobro baca-nje i Chelaski je bio zadivljen; činilo se kao da je loptica završila ondje jer je tako trebalo biti. Pomalo se ohrabrio; uspio se provući.

Sljedeći igrač bio je izbačen ubrzo nakon prvog, i Che-laski počne dugi trk prema klupi. Bio je dobar osjećaj tr-čati. Prošao je pokraj nekoliko suparničkih igrača, no oni ga nisu gledali. To ga je pomalo zasmetalo i taj mu se osje-ćaj zadržao kao mala smetnja dok je slijedio Donovanov vrat u smjeru klupa. Kad je došao do tamo, osjećao se ne-kako ogoljeno ili uprljano, ili već nekako, te je u pokušaju da se ponaša kao da je sve u redu došao do Hulla i osmjeh-nuo mu se svisoka.

»Hoćeš da te poljubim? Mogao bih ti pomoći da zabo-raviš«, reče Hullu.

NeMa ViŠe heroJa

7

Hull je imao 189 udaraca za jednu bazu, a u igri je za-mijenjen Jamisonom, klincem s koledža. Podigao je po-gled prema Chelaskom. Bio je to pogled potpunog nepre-poznavanja. Nije čak ni odgovorio; ustao je i otišao do aparata s hladnom vodom. Chelaski je brzo prošao prema ogradi, leđima okrenut klupi.

Corpenson je udario lopticu i stigao do prve baze. Do-novan je izbacio dva napadača i otrčao niz liniju prve ba-ze, podižući noge visoko u zrak, tako da su mu se vidjele čarape, nekako jarke boje.

Chelaski je izašao na palicu. Sudac, hvatač, bacač, igra-či u polju, publika bili su na svojim mjestima. Svi u išče-kivanju, svi u iščekivanju. Vani je, možda, čovjek pljačkao banku ili je tramvaj pun ljudi zakretao za ugao; no ovdje je bilo drugačije: bilo je dogovoreno, očekivano... vani ni-je bilo tako; tramvaj, pljačka. Ovdje je sve bilo... drugači-je, određeno, zahtijevano.

Zamahnuo je, promašio prvu lopticu i ljudi su počeli vikati. Hvatač je nešto viknuo i vratio lopticu. Nebom je proletjela ptica, gore-dolje, leteći u nekom smjeru, jako br-zo. Chelaski pljune i zagleda se u mrlju na tlu. Tlo je bilo jako suho. Prva loptica.

Sljedeća je doletjela s vanjske strane, točno onako ka-ko mu je odgovaralo. Brzo je zamahnuo palicom, auto-matski, a gomila je zavrištala. Bila je to duga lopta, dale-ko iznad glave srednjeg vanjskog igrača u polju. Proma-trao je kako se odbija od zida kraj zastave. Gomila se čini-la glasnijom no ikad; vrištala je glasnije nego što je Che-laski čuo čitavu sezonu. Tada mu je Jamison, koji je bio u pripremi, povikao:

»Trči! Trči! Trči!«Chelaski se okrenuo i pogledao Jamisona. Oči su mu

bile razrogačene i isijavale kao dva plamena u pokretu. Li-ce mu je bilo izobličeno, usta iskrivljena i Chelaski zapazi izrazito debele vene na crvenom vratu.

»Trči! Trči! Trči!« zaderao se Jamison.S tribina je doletio jastuk. Zatim još jedan. Gomila je

Charles Bukowski

8

bila toliko glasna da više nije mogao čuti Jamisona. Pono-vo je proletjela vjerojatno ista ptica, gore-dolje, samo ma-lo brže. Srednji vanjski zaustavio je lopticu. Buka je bi-la gotovo nepodnošljiva. Chelaskom doleti jastuk i on se osvrne da promotri gomilu. Kad se okrenuo, mnogi od njih poskočili su sa sjedala, mašući rukama. Jastučići, šeširi, boce – sve su pobacali dolje. Na trenutak je ugledao dje-vojku u zelenoj suknji. Nije joj mogao razabrati lice, blu-zu niti ogrtač. Vidio je zelenu suknju i nabore, nalik na sje-ne koje poskakuju. Onda ga je pogodio drugi jastučić. To ga je zaboljelo, zapeklo, ispunila ga je toplina. Na trenu-tak je osjetio ljutnju.

Lopticu je uhvatio igrač druge baze, koji ju je dobacio igraču prve kako bi ga izbacio. Buka je bila vulkanska, za-glušujuća, izluđujuća. Jamison je primio Chelaskog za ru-ku, odvukao ga s udaračevog prostora. Primijetio je Jami-sonovo lice, prošarano crvenim i bijelim prugama, nabora-no, kao da mu je dodano još nekoliko slojeva kože.

Chelaski je otišao do klupe dok se buka nastavljala. Igra se premjestila na polje, Hull ga je zamijenio na vanj-skom polju.

Na klupama je bilo hladno, bilo je mračno. Ugledao je vjedro vode i ručnik sa strane. Prišao je, ugledao nečije ru-ke kako nervozno klize po klupi, nečije prekrižene noge.

Stajao je ispred trenera Hastingsa. Nije ga gledao u oči; zurio je u njegov gornji dio dresa ispod V izreza na vratu.

Onda je podigao pogled. Vidio je da Hastings pokuša-va govoriti, ali ništa nije dopiralo do njega.

Brzo se okrenuo i potrčao niz prolaz koji je vodio do svlačionica. Kad je došao onamo, na trenutak je zastao i promotrio zelene ormariće.

Gomila je vani i dalje vikala, a neki od izvjestitelja spuštali su se prema Chelaskom kako bi ga upitali što ni-je u redu.

Matrix, vol. 9, broj 2, ljeto 1946.

NeMa ViŠe heroJa

9

LJUBAV, LJUBAV, LJUBAV

Čujem svog oca kako se kupa. Prska na sve strane, izlijeva vodu, udara laktovima po rubu kade.

»Jesi li primijetila da čitav dan imam zube, mama?«»Ne, nisam znala.«»Kao da su moji vlastiti, kao da ih imam čitav život.«»Uskoro ćeš moći jesti orahe i ostalo.«»Orahe. Ha!«Otac ode niz prilaz, zaustavi se, sagne, razgovarajući s

majkom, koja je i dalje u kući:»Ova mrkva je i dalje na životu.«»Znam. Nego, što ti se dogodilo... s rukavom...«»Što?«»Vidi, rukav ti je poderan. Ispod pazuha. Pogledaj is-

pod pazuha...«Na krevetu pronađem bilješku. Ispisana je na pozadini

omotnice, očevim krupnim švrakopisom:

½ boce viskija 2,001 cijeli viski 3,65½ boce džina 1,902 piva od đumbira 0,30Pranje rublja 3,25Donje rublje 8,251 košulja 4,00Smještaj i hrana 10,00 33,35

Otac odlazi niz hodnik. Nosi kožne papuče koje nabi-jaju o pod. Uđe u kupaonicu. »Pobogu, kakva je ovo voda po podu? Jesi li ti prolila vodu po podu?« upita majku.

Charles Bukowski

10

»Kakvu vodu?«Otvara vrata i ulazi u moju sobu. »Jesi li ti prolio vo-

du po podu?«»Da«, odvratim, »prao sam ruke i poprskao uokolo.«Počne se derati...Moj brat George priča o svojim ratnim iskustvima:

»Zasvirala je uzbuna za padobrance i pomislio sam, moj Bože, stižu Japanci. Pa dobro, mislim si, imam konzer-ve hrane, imam pištolj kalibra .45, dum-dum metke; imam bocu viskija, i mislim si: pa, spreman sam. Spuštam se na polje, uzimam C-47 i kidam odavde...«

Mog brata Georgea nema cijelu noć i zove me uju-tro: »Chuck. Chuck. Sav sam izrezan. Imam veliki ožiljak i masnicu preko oka. Sav sam krvav. Sako mi je uništen. Napio sam se s tipom koji je imao puna usta ožiljaka od za-badanja igli. Rekao je da je bol samo stvar kontrole. One-svijestio sam se, ne sjećam se što se dogodilo. U Holly- woodu sam. Koji je danas dan?«

Sjedimo za jelom, svi osim Georgea. Majka sjedi u svom velikom kućnom ogrtaču i stavlja krumpir u usta.

»Chucky, obrazi su ti tako mršavi. Toliko ću te ude-bljati da će ti se objesiti preko čeljusti. Sramota je kako izgledaš. Imaš tako lijep profil.«

»Istina«, kaže otac.»Već si dobio koju kilu«, kaže majka. »Kad bi bar pre-

stao piti... Zašto buljiš u tanjur? Zašto ne gledaš ljude? Po-gledaj me... Hoćeš još krumpira?«

»Ne.«»Još mesa?«»Ne.«»Još celera?«»Ne.«»Hoćeš li još kave?«»Ne.«»Još graška?«»Ne.«»A još kruha?«

NeMa ViŠe heroJa

11

»Ne, NE! Dovraga, ako nešto budem htio, tražit ću!«»Pa dobro, što nije u redu s tobom?« izdere se otac.

Baci ubrus preko stola, tresne stolicom i odjuri u dnevnu sobu, nabijajući šlapama po podu.

»Chucky«, reče majka, »nemaš pojma kako nas mučiš. Nemaš pojma koliko ti se trudimo udovoljiti. Otac te vo-li. Došao si ovamo. Navukao si Georgea na alkohol. Imaš dvadeset i pet godina. Još nije kasno. Otac te želi nauči-ti voziti auto. Nećeš, kažeš. Nećeš iskaznicu za knjižnicu, besplatan izlazak u kino. Samo piješ, piješ, piješ, i buljiš u tanjur. Je li ti ostalo još što novca?«

»Ne.«»Što ćeš napraviti?Chucky, odgovori, odgovori svojoj majci.«

Matrix, vol. 9, broj. 3-4, zima 1946-47.

Charles Bukowski

12

CACOETHES SCRIBENDI2

Začuo sam zvuk pisaće mašine i pozvonio. Došao je do vrata.

»Čuo sam vašu pisaću mašinu«, rekoh.Bio je golem čovjek, jake građe, visok, krupan, neka-

ko čvrst. Zagledao sam mu se u lice i nije mi se učinilo po-sebno upečatljivim. Imao je male, neuredne brčiće, dla-ke nejednake duljine stršale su svaka na svoju stranu; plo-snato i nisko čelo na velikoj, ovalnoj glavi; s desne stra-ne premalenih usana protezao se ožiljak, a oči su mu bi-le obične.

Tekstovi su mu se uglavnom oslanjali na ponavljanje popularnih obrazaca, premda su katkad imali i natruhe ap-straktnog, a budući da drugi nisu, priče su mu imale nov, svjež prizvuk, prizvuk koji mi se katkad činio pomalo na-dutom eksperimentalnom pompom. No hajde, ipak se tru-dio.

Slijedio sam velika ramena i glavu u malenu kuću. So-be s prednje strane bile su zamračene, a dok sam ga slije-dio prema stražnjoj strani kuće, prošli smo pokraj crveno-kose žene ispružene na kauču. Pretpostavio sam da mu je to supruga, no on je samo projurio dalje ni ne upoznav-ši nas. Nasmiješio sam joj se i pozdravio. Uzvratila mi je smiješkom i odzdravila. Oči su joj izvirile iz mraka, vidno zabavljene, i odmah mi se svidjela.

Požurili smo dalje, kroz okretna vrata, u kuhinju. Po-kazao je velikom rukom prema minijaturnom žutom stolu: »Sjednite. Napravit ću kavu.«

Svjetla su bila neugodno jaka, i osjećao sam se potpu-

2 Neodoljiv poriv za pisanjem; skribomanija.

NeMa ViŠe heroJa

13

no razotkriveno u svom uglačanom odijelu, čistoj košulji, uskim i uglancanim cipelama. Njegova košulja bila je ra-skopčana oko vrata, a hlače sive i iznošene. Na stolu se na-lazila pisaća mašina, s umetnutim papirom, djelomično is-pisanim sitnim, vrlo tamnim slovima. S jedne strane staja-la je gomila papira i pereci u dupkom punoj visokoj bije-loj zdjeli. Nisam se mogao oteti dojmu da sam pozvan na prazničnu večeru, ali nekako mi je laknulo što to nije bio slučaj.

Na suprotnom kuhinjskom zidu nalazio se ormarić iz kućne radinosti, bez vrata, s nanizanim policama. Bio je pretrpan onim književnim časopisima koji se žele proda-ti kao književno novinarstvo. Bili su uredno poslagani, po veličini i bez sumnje kronološki. Po toj polici u kuhinji, kao i po nekim drugim znakovima, mogao sam pročitati vladara malene kuće kao otvorenu knjigu.

Pristavio je vodu za kavu i smjestio se nasuprot me-ne, iza pisaće mašine. Na trenutak se polu-ritualno zapi-ljio u komad papira pred sobom, raširenih očiju, nalik pse-ćima, usmjerivši njihov sjaj prema štivu. Zatim je podigao okruglu glavu.

»Uzmite perec«, reče.Posegnuo sam prema visokoj bijeloj zdjeli, naslućuju-

ći da će me prostudirati pogledom, pa sam mu dao oduška. Prinio sam perec ustima i odgrizao pola.

»Mislio sam da ste mlađi«, reče.»Imam dvadeset i pet godina«, odvratio sam, »no vo-

dio sam težak život.«»No ipak izgledate onako kako sam vas zamišljao.

Uvijek mogu pretpostaviti kako vi momci izgledate.«Znao sam što želi reći: mračnjački uglađeno i prilič-

no neurotično. Ustao sam, skinuo sako, prebacio ga preko stolice i otpustio kravatu. Skinuo bih i košulju, ali nisam nosio potkošulju. Sjeo sam i uzeo još jedan perec. Zavre-la je voda za kavu.

»Recite, gdje je kupaonica?« upitao sam. Uputio me onamo. Bila je to iznenađujuće velika kupaonica za tako

Charles Bukowski

14

malenu nastambu... vjerojatno po dizajnu nekog ruskog arhitekta ili bezglavog Irca... no ipak sam ušao u dobroj namjeri. Začuo sam neki zvuk i bacio pogled oko sebe: vrata su se blago otvorila, a kroz prorez provirila je veli-ka ruka s ručnikom. Primio sam ručnik. »Hvala«, rekao sam. Nije bilo odgovora. Velika se ruka povukla i vrata su se zatvorila.

Kad sam se vratio, kava je bila gotova, pa je predložio da se premjestimo u spavaću sobu. Uzeli smo šalice i pa-žljivo hodali da ne prolijemo kavu. U sobi nije bilo stoli-ća za kavu, no smjestili smo se za radni stol. Držeći tanju-rić u visini struka, podigao je šalicu, uronio ovalnu glavu i neuredne žute brčiće te otpio gutljaj. Potom je odložio ša-licu na radni stol i izašao iz prostorije.

Zidovi su bili prekriveni izrescima i fotografijama. Na podu je stajala drvena kutija ispunjena praznim, ispisanim, smeđim omotnicama, s poništenim markicama i metalnim spajalicama. Na stolu se nalazila knjiga. Naslovnica je sa-državala neupečatljiv crtež olovkom, a naslov je glasio Sa-brane priče K______ M______. Brzo sam je prelistao pal-cem, zatim odgurnuo. Osjećao sam se stiješnjeno, kao da sam na ispitivanju radi umorstva.

Vratio se s visokom bijelom zdjelom punom pereca te ih postavio preda me. Uzeo sam perec iz pristojnosti i pi-juckao kavu. Stao je nasred sobe.

»Znate tko je to, zar ne?« pokazao je prema isječku iz časopisa, fotografiji pričvršćenoj na zid. Ustao sam kako bih proučio isječak.

Bila je to žena, prodornog, oštrog pogleda, s naočala-ma debelih okvira. Izgledala je kao profesorica više mate-matike.

»Tko je to?«»Pročitajte ispod.«Martha Foley, pisalo je.Vratio sam se do stola, sjeo i pojeo još jedan perec.»Nisam uspio ove godine«, reče. »No mislim da ću

sljedeće. Ona je imala sreće što je ove godine objavila

NeMa ViŠe heroJa

15

knjigu... selidba... izgubila je neke stvari. Morao sam joj poslati dva dodatna primjerka časopisa... u kojem je i vaša priča. Imam njena pisma. Želite li ih pogledati?«

»Ne, u redu je... Čujte, hajdemo nešto popiti.«»Ne pijem«, reče.»Što kažete na pivo?«Čuo sam ga kako rovari po ormaru; okrenuvši se u sto-

lici zapazio sam kako mu se bokovi napinju u iznošenim sivim hlačama dok se sagibao u potrazi za nečim. Možda bocom vina?

Ustao sam i prišao prozoru. Ugledao sam ograđeno dvorište na kojem nije bilo vlati trave. Pa, bar je bio sam. Ondje se nalazila guma, peć za spaljivanje, kutija limen-ki. To je bilo sve što sam mogao razabrati na mjesečini, no bilo je dovoljno.

Vratio se iz ormara s papirnatom kutijom za cipele. Stao je do mene i podigao poklopac. Po prvi put se na-smiješio, konačno iskliznuvši iz svog obruča ozbiljnosti, i laknulo mi je. Lice mu je izgledalo puno iskrenije kad se smijao; mala usta su se raširila, a ožiljak se blago uvu-kao u bradu.

»Pisma«, reče.Bacio sam pogled na sadržaj kutije cipela. Izvadio je

jedan, potom drugi. »Accent, Circle, svi ti časopisi, znate, svi su jednostavno propustili priliku. Pišu o sebi.«

Nešto sam promrmljao, a onda je poklopio kutiju i spremio je u ormar. Vratio se iznova izgledajući ozbiljno. Smjestio sam se za stol, kraj visoke bijele zdjele. Zastao je na trenutak, u tišini, izgledajući golemo, kao zebu.

»Odlučio sam«, reče, »da vas ne mogu zaposliti kao pomoćnog urednika. Možda ne vjerujete u takve stvari – sumnjam da vjerujete – no Bog katkad razgovara sa mnom i sinoć sam imao viziju u kojoj mi je rečeno da vi niste za to.«

Ubrzo nakon toga sam pošao, a on je inzistirao da me odveze tri kilometra do tramvaja, rekavši da autobusi po svoj prilici ne voze onuda u to doba noći te da, ako i voze,

Charles Bukowski

16

vjerojatno prođu svakih sat vremena.Dok je odlazio u garažu po automobil, zastao sam na

trijemu s crvenokosom damom koja mu je vjerojatno bi-la supruga.

»Baš je drag«, rekoh.Stajala je prekriženih ruku, s onim prekrasnim, vidno

zabavljenim smiješkom. Tek tad mi je sinulo da je nedjelj-na večer i da je satima bila sama.

»U braku smo već gotovo dvadeset i pet godina.«»Da?«»I bilo je dobro dok se nije primio pisanja.«Automobil se unatraške spustio niz prilaz... otprilike

model iz 1928, masivne čelične karoserije, s ogromnim fa-rovima, nalik očima čudovišta, golemog čeličnog čudovi-šta koje je odbijalo umrijeti.

Otvorio je vrata auta i dobacio mi pogled. Crvenokosa žena otvorila je vrata malene kuće.

»Doviđenja«, rekao sam.»Doviđenja«, odvratila je.U vožnji do tramvajskog okretišta raspravljali smo o

Sherwoodu Andersonu. Kad smo stigli onamo, rukovali smo se, pozdravili i on mi je pomogao otvoriti vrata. Iza-šao sam. Čudovište je zasoptalo, umalo zastavši, a zatim odjurilo u noć...

Sad sam u drugom gradu, no pisao mi je. Bila je to kratka poruka, natipkana na žutom papiriću. Došao sam do zaključka da je odustao od apstrakcija. Kaže da je njegov posao ondje završen. Ima agente u New Yorku i Londonu. Također je, piše, odustao od časopisa kako bi se u potpu-nosti posvetio svojoj umjetnosti.

Matrix, vol. 10, broj 3-4, ljeto-zima 1947.

NeMa ViŠe heroJa

17

SILOVATELJEVA PRIČA

Nikad nisam slutio da ću biti silovatelj.I dalje se ne osjećam kao silovatelj. Ili se možda osje-

ćam. Ne znam kako se oni osjećaju. Znam jedino kako se ja osjećam.

Znate, tu i tamo čitao bih o njima u novinama, no to je bilo sve.

Obično bih pomislio, samo na minutu, zašto bi čovjek dovraga činio takve stvari? Toliko toga šeće uokolo.

No nikad nisam sebe povezivao sa svim tim.Pretpostavljam da je to tako: jedne minute hodate

uokolo kao normalna osoba, a već sljedeće vi, baš vi, izne-nada budete optuženi da ste silovatelj, napadač, napasnik, i ljudi posvuda otvaraju novine i čitaju o vama.

A netko si misli, zašto bi dovraga čovjek (odnosno, ja u ovom slučaju) činio takve stvari?

Toliko toga šeće uokolo.Pretpostavljam da silovatelja zamišljaju kao tipa koji

juri uokolo vireći u prozore s hrpom prostih sličica u dže-pu hlača. Onda dobije neku vrst prilike na koju je oduvi-jek čekao, i siluje.

To je ono što sam ja mislio.Sada znam iz prve ruke.No sve to uopće ne objašnjava kako sam upao u ovu

kašu.Ne znam kako je točno počelo. Ako samo nabrajate što

se dogodilo i što ste učinili, ne ispadne onako kako je uisti-nu bilo. Pritom mislim na proceduru s pitanjima i odgovo-rima kakva se odvija na sudu. Nije pravedno. Oni vas učine krivima. Jednostavno ubace niz predviđenih pitanja i odgo-vora i vi u konačnici gubite. Sve je suviše automatski.

Charles Bukowski

18

Dovraga, trebali bi čovjeku pustiti da na miru izloži vlastitu priču, ako je za to sposoban.

Vama je, kao i meni, poznata krutost sudskog postup-ka, suca, pa i same sudnice. Sjednite onamo samo na mi-nutu ili dvije – ma ni toliko, na samo 30 sekundi – i osje-tit ćete kako vas stišću vezice na cipelama i ovratnik oko vrata.

Ne možete disati i pere vas nervoza.A zašto?Zato jer znate da pravda s tim nema nikakve veze. Vi-

djet ćete par tipova koji marširaju uokolo s rukama punim papira. I oni su nervozni. Čak je i sudac nervozan, premda nastoji ne biti i premda kroz to prolazi svaki dan.

Neki se od njih čak pokušaju nasmiješiti i pomalo na-šaliti, posebice ako se radi o slučajevima manjih prekrša-ja. Njih najviše žalim, čak i ako sam ja taj koji je počinio manji prekršaj.

Da, moram priznati da sam često bio na sudu.Ali uglavnom zbog pijanstva i skitnje.No, čujte, ono na što zapravo ciljam jest to da ne mo-

žete ništa reći, ne vidite li?Bili ste pijani? – OK, kriv.Odali ste se skitnji? – isto, OK, kriv.Ne pitaju zašto ste bili pijani ili zašto ste se odali skit-

nji. Čovjek se napije s prokleto dobrim razlogom i čovjek postane skitnica s prokleto dobrim razlogom. Nema ničeg »krivog« u tome.

Ništa više krivog od toga da imate smeđu kosu ili 8 pr-stiju i 2 palca.

OK, kažu da sam silovatelj.Napadač.Napasnik.Štoviše, optužili su me po dvije točke za silovanje, na-

pastovanje djeteta, provalu i sve ostalo.Pa... kako ono kažu... počet ću od početka. Čitava frka krenula je ovako: bio sam došao u podrum

pokupiti staru kartonsku kutiju za koju mi je gđa Weber

NeMa ViŠe heroJa

19

(žena za čije sam silovanje nepravedno optužen) rekla da je mogu uzeti.

Znao sam gdje bih je mogao prodati za malo novca, možda malo vina – što mi je ono malo novca, uostalom, i značilo.

Uočio sam kutiju kad sam jednom prilikom hodao niz uličicu, a podrumska vrata bila su otvorena.

Kad sam kasnije susreo gđu Weber (ženu za čije sam napastovanje optužen), upitao sam je mogu li uzeti karton-sku kutiju koja je ležala neiskorištena u njenom podrumu.

Rekla je: »Može, Jerry, kad god hoćeš, što se mene ti-če. Ionako nemam nikakve koristi od nje.«

To je izrekla baš tako, bez imalo oklijevanja.Trebalo mi je puno hrabrosti da je pitam. Vidite, pri-

lično sam nervozan od pijančevanja i izmoren od života u onoj svojoj straćari. Posve sam sâm i previše razmišljam. Sve to razmišljanje stvara mi pritisak u glavi i više nisam opušten. Osjećam se tako prljavo; odjeća mi je stara i po-derana.

Ne osjećam se kao čovjek koji sam bio prije nekoli-ko godina. Tek su mi 32, no osjećam se poput izopćene ži-votinje.

Isuse Kriste, ne čini mi se tako davno da sam išao u srednju školu u čistom plavom puloveru, noseći knjige iz geometrije i algebre, ekonomije, građanskog odgoja i svih tih stvari.

To mi je proletjelo glavom kad sam upitao gđu Weber za kutiju i bilo mi je malo lakše. Gđa Weber bila je krupna žena, čista i krupna žena, taman na granici debelog. Svaki dan odijevala je drugu haljinu, u svijetlim novim bojama, i podsjećala me na sapunicu i meke, svježe stvari.

Sjetio sam se vremena kad sam bio u braku, četiri go-dine s Kay, stanova u kojima smo živjeli, ušljivih tvornič-kih poslova koje sam radio.

Te su me tvornice su me deprimirale i počeo sam noću posezati za bocom – u početku s vremena na vrijeme, ne-što kasnije, većinu vremena.

Charles Bukowski

20

Gubio sam posao za poslom, a onda sam izgubio i Kay, i svega toga sjetio sam se kad sam upitao gđu We-ber za kutiju.

Nisam oduvijek bio pijanica i skitnica.Dok je odlazila, promatrao sam pozadinu njenih nogu,

sunčev sjaj koji joj je okružio najlonke. Ruke i kosu od ko-je biste poželjeli zapjevati.

Nemojte me krivo shvatiti. Znam za što sam optužen. No iskren sam te također mislim da sam nevin po pitanju optužbe za silovanje. Znam i da sam sad sve ispremiješao, ali nastojim ispričati čitavu priču kako biste shvatili što mislim. Ne želim ništa izostaviti.

Silovatelj, tako me nazivaju.Kad je gđa Weber ušla u kuću, bacio sam pogled na

svoje prljave ruke.Susjedi su bili navikli na mene u mojoj papirnatoj stra-

ćari, pomalo su me sažalijevali, a pomalo ismijavali.No ja sam bio bezopasan.Ja sam bezopasan.Nisam nikakav silovatelj, zakleo bih se na Bibliju ili

što god hoćete.Ne bih se ni usudio pipnuti gđu Weber – bila je toliko

iznad, toliko drugačija od mene, da ta pomisao ne bi pala na pamet njoj, meni, ni ikom drugom.

Bila je nemoguća... Uglavnom, lunjajući uokolo jednog dana primijetio

sam otvorena podrumska vrata. Bio sam lagano mamuran, a nisam imao za piće pa sam pomislio, bolje da si nađem nekog posla da zaboravim na svoju muku. Bio je jedan od onih oblačnih dana kad se čini da će kiša, ali ona ne pad-ne, a vi ste već umalo izludjeli od iščekivanja, no ona je samo ostala visjeti u zraku, dok ste u sebi ponavljali, daj, kišo, padni konačno, no to se nije dogodilo. Samo je osta-la visjeti u zraku.

Spustio sam se u podrum i pronašao prekidač. Kvrc, upalilo se svjetlo, a dolje je smrdilo po podrumu. Taj smrad podsjetio bi vas na vlažne platnene vreće i pauke ili

NeMa ViŠe heroJa

21

recimo ljudsku ruku zakopanu negdje u blatu, ljudsku ruku s komadićem rukava, po kojoj bi, da ste je podigli iz bla-ta, plazila gomila vodenih buba, trčkarajući jedna uz dru-gu u ravnim linijama, povremeno se odvajajući od konste-lacije.

Konstelacija!Niste mislili da znam takve riječi! Vidite, ja nisam

obična skitnica. Jednostavno me vino sredilo.No, uglavnom, kartonska kutija bila je jako mokra i

shvatio sam da za nju neću ništa dobiti, ali sam odlučio izvući sve odande jer bi mi gđa Weber možda platila što sam je riješio nereda.

Međutim, bilo me strah paukova. Oduvijek sam ih se bojao. Smiješan sam po tom pitanju. Oduvijek sam ih se bojao i mrzio ih. Kad ugledam muhu uhvaćenu u mrežu pauka koji joj se brzo približava, pletući kao neka luda, zla i mračna sila, to kretanje... ne mogu to objasniti. Oh, Bože, skrećem s teme. Optužen sam za silovanje. Optužen sam za silovanje desetogodišnje djevojčice i njene majke, a ja pričam o paucima.

Sve je počelo s kartonskom kutijom u podrumu. Mo-rat ćete mi jednostavno vjerovati. Nisam znao da je u po-drumu i kći gđe Weber. Nisam znao dok se nije oglasila. Kad je progovorila, toliko sam se uplašio da sam skočio u zrak kao buha.

»Što radiš ovdje u podrumu?« smjesta sam je upitao. Uspio sam razabrati crvenu haljinu i duge bijele gaćice. Kao što rekoh, imala je devet ili deset godina. Bila je upra-vo poput svoje majke: čista i jedra, prava mala damica, slatka kao štrudla od jabuka. Ja sam je se, međutim, bojao gotovo u jednakoj mjeri kao i njezine majke, ali još sam se više bojao da se neću ponijeti kao odrasla osoba, a kako ni-sam znao puno o malim djevojčicama, pokušao sam se po-nijeti odraslo da bih je, vidite, na neki način zavarao.

Nije mi odgovorila na pitanje. Samo je nastavila sjedi-ti u svojoj crvenoj haljinici i dugim bijelim gaćicama, pro-matrajući me. Djeca su jednostavno takva, pretpostavljam.

Charles Bukowski

22

Bio sam sve nervozniji. Pokušaj da se ponašam kao odra-sla osoba nije prošao.

»Pitao sam«, ponovio sam, »što radiš ovdje!«»Niš’.«»Ništa? Ne bojiš se paukova?«»Nee! Veća sam od njih.«Eh, to mi nije palo na pamet. Ljudi me često dovedu u

situaciju da se osjećam šašavo: izvalim nešto što mi se či-ni razumno, no onda oni kažu nešto što oduzme sav smisao mojoj izjavi, a ja na to ne znam odgovoriti.

Nisam znao odgovoriti ni djevojčici, stoga sam se sa-gnuo i nastavio trpati stvari u kutiju, koju sam položio na stepenice kako bih je mogao lakše izgurati van. Nisam je, međutim, želio pretrpati jer bismo djevojčica i ja u tom slučaju ostali sami zarobljeni u podrumu. Nisam želio da se to dogodi zbog pauka i sveg ostalog.

»Ti si zgodan muškarac, ali užasno si prljav. Nemaš se gdje oprati?«

E pa, kažem vam, od toga sam se počeo osjećati poma-lo čudno. Bilo je to prvi put nakon sto godina da mi je net-ko takvo što rekao. Zbilja me ozarilo, to da mi je netko ta-kvo što rekao.

Naravno, oduvijek sam zamišljao da sam na svoj način privlačan, a i djevojčica je to primijetila.

»Nemam se gdje oprati. Živim u papirnatoj straćari«, odvratio sam.

»Zašto se ne opereš kod nas?«»To se ne radi, djevojčice. Svatko se pere u svojoj ku-

ći, a u mojoj nema vode.«»Ali ja ću ti dati da se opereš kod nas. Na katu imamo

vode. I sapuna. Zelenog sapuna, ružičastog sapuna, ručni-ka, krpica za pranje... svega.«

»Hvala ti puno, djevojčice, no morat ću odbiti tvoju ponudu. Osim toga, to se ne bi svidjelo tvojoj majci.«

»Majka je otišla u grad.«»Hoćeš reći da si sama kod kuće, djevojčice?« upi-

tao sam.