MILJENKO JERGOVIĆ-Freelander.pdf

7/23/2019 MILJENKO JERGOVIĆ-Freelander.pdf

http://slidepdf.com/reader/full/miljenko-jergovic-freelanderpdf 1/81

Miljenko Jergovid- Freelander

- Viiš kako se sve čovjeku ispovrne! - ponovio je profesor Karlo Aum, u času kaa je poštar htio

otidi. Trebao ga je samo pozraviti, mahnuti esnicom prema sljepoočnici, kao kakav umirovljeni

zastavnik, i okrenuti se prema liftu, ali nije se dao stari, nego je tredi ili četvrti puta izgovorio istu

formulu: - Viiš kako se sve čovjeku ispovrne!, nakon čega poštar nije mogao tek tako otidi, nego je

trebalo sačekati a opet prođe vrijeme, a se jean preko rugoga nanižu uzasi i slijeganje

ramenima, da se barem triput podignu obrve i objese krajevi usana, kao kad starci jedni drugimaupuduju izraze suduti ili razmjenjuju vijesti o tumoru na prostati, koji moža i nije tumor, oktori ništa



ne znaju, nemaju oni pojma, ali ipak se ižu obrve kao i ka tumor jest, i kad tumor raste, i kad te

samo otvore pa zatvore, jer nema tu riječi, i nema rugoga načina a se riječi izbjegnu, nego a se

obrve ižu i spuštaju, a ka bi postojala olimpijaa u izanju obrva, naši bi ljui, pogotovo oni iz

novozagre-bačkih neboera, a među takvima najviše penzionera, bili olimpijski pobjenici. Poštar,

koji ga je poznavao ved obrih vaeset i pet goina, toliko ugo mu je onosio poštu u



Zapruđe, nikaa FREELANDER 7 mu nije rekao svoje ime, niti je Karla Auma to zanimalo. Ako mu je

ikaa i palo na pamet a se taj čovjek velikih gustih brkova, room iz Vukovog ronog sela Tršida,

nekako zove, smatrao je kako je nepristojno a ga za ime upita. Pogotovo nakon 1990. Jer što bi

netko iz Tršida mogao biti po imenu, nego ono što je neugono kaa se upita. Zato je bolje a poštar

ostane Poštar, kakvim ga sve ove goine zna, njega i njegovu ženu, Štefu iz Križa, tri kderi, Dubravku,

Jaranku i Planinku, koje, istina, nikaa nije viio, ali o njima se naslušao, ne samo o Poštara, nego i

o susjea, kojima nije bilo pravo kaa je Poštar sa Štefom išao na va mjeseca u toplice, jer su mu

oslabila koljena, pa ga je mijenjao neki pijanac koji bi svako pismo ubacio u krivi kaslid, i ona se

pravao time a na kaslidima ionako ne pišu prezimena onih koji stanuju u našem neboeru, nego

ljui koji su se prvi, još 1968, tu oselili, a nekaa ni njih, nego nekih koji nikaa tu nisu živjeli, ali

Poštar je napamet znao gje je tko, tako a prezimena nisu ni bila potrebna, i ljui su ih, izvješena po

kaslidima, oživljavali kao višak iniskrecije. Ali ako se Poštar ne vrati iz toplica, zapravo ako zbog

koljena oe u invalisku mirovinu, taa de svaki stanovnik neboera biti užan svoje prezime izvjesiti

na vidnome mjestu. Ljude je od toga hvatala jeza. Gospodin Apostolovski s drugoga kata, umirovljeni

liječnik iz vojne bolnice, išao je u Glavnu poštu i tražio aresu listonoše koji raznosi poštu u Zapruđe.Reklamacija? Ne, nipošto! Ako nije reklamacija, taa je iniskrecija, ogovoreno mu je. A taksist

Lazari je jenoga vikena krenuo autom o toplica o toplica, ne bi li pronašao Poštara i njegovu

Štefu, te im ponuio svu pomod stanovnika neboera, kako u liječničkim i rugim vezama, tako i u

nekakvoj novčanoj potpori, samo a gospon Poštar ne traži invalisku. I naravno, nije ga našao, jer je

Poštar bio u Bizovačkim toplicama, a tko bi ga tamo tražio ka je Apostolovski rekao a Bizovačke

nisu za koljena. I na kraju, Poštar se vratio, zrav i preporođen. Svima je bilo rago. Pa i Karlu Aumu

i njegovoj gospođi Ivanki, prema je na njihovome kaslidu pisalo kako u stvarnosti i jest - Adum-

Schvvartzer, i nisu imali razloga a se brinu za ono što de se ogoiti ako se jenoga ana promijeni

listonoša. - Viiš kako se sve čovjeku ispovrne! - još jenom je, valjda i sedmi put, ponovio, i tek onda

je pustio Poštara a ie svojim putem. Bio je petak, u rukama je ržao neotvoreni telegram, koji dekasnije oložiti na kuhinjski stol i sigurno ga o večeri nede otvoriti. Vedina ljui plaši se telegrama,

jer se boje smrti, bolesti i nesrede. A blesava se manjina telegramima naa, jer očekuju a ođe takav

koji de prebrisati sve brige u životu. Karlu Aumu je svejeno, pa je zaboravio na telegram. Svejeno

mu je, jer mu se, eto, život ispovrnuo. Najprije je, kako je to napisano u rješenju, sa 31. prosincem

2005. otišao u mirovinu. Trebao je otidi s krajem FREELANDER 9 protekle školske goine, ali je Karlo

iskoristio zakonsko pravo a ostane o kraja kalenarske goine u kojoj navršava četreset goina

ranoga staža. Tako bi se to stručno reklo. Zanja četiri mjeseca samo je sjeio u zbornici ili u školskoj

knjižnici i ništa nije raio, pa ga kolege nastavnici više nisu ni primjedivali. Onoga ana kaa je praznio

ormarid u zbornici, stol iza njegovih lea bio je pun boca s vodnim sokovima i coca-colom, plastičnih

čaša i tanjura s prešanom šunkom, koja je vonjala na kabinet za kemiju, i onim ružnim gumenim

sirom, blijeim kao ječja smrt. Nazravljalo se Novoj goini, uz povike su ulazili i izlazili učenici

završnih razrea, profesorica glazbe Maga Simčid, stara cura iz Kutine, prolila je sok o borovnice po

svojoj bijeloj bluzi, pa se rasplakala pre svima, ravnatelj ju je tješio i solio joj mrlju iz kutije na kojoj

je pisalo Soda so Tuzla, kao Albanac, koji pred utakmicu ispred Doma sportova soli kuhane kukuruze, i

smiješi se umilno, a ga navijači omadeg kluba ne bi istukli. Isto je tako ravnatelj solio uplakanu

profesoricu, sol izvlači svaku fleku, vjerujte meni, kolegice



raga, i smiješio joj se s preanošdu žrtve. Pogledao bi ga Karlo koji put, dok je spremao svoje stvari u

veliki putni kufer, i uživao je u tome što ravnatelj više ne primjeduje njegove poglee. Konačno je

mogao vijeti ono što mu je goinama izmicalo, kao prebrzi titl na japanskome filmu. 10 Dok je

odlazio, nitko mu nije uzvratio na pozrav. Mislili su a de se kolega Aum vratiti nakon što stvari

spremi u auto. Tri mjeseca kasnije, krajem ožujka, Ivanku su uhvatile prve vrtoglavice. Zastala bi

usre rečenice i uhvatila se za čelo, kao a se nečega pokušava sjetiti. Pore štenjaka je postavila

stolicu, pa bi sjeala usre miješanja palente, jer joj se zanebesalo, i pre očima su joj promicale

galaksije, eoni i saksije s maduhicama. - Proljetna anemija - tješila ga je zabrinutog - sve je to samo

proljetna anemija. Onda su je smjestili u bolnicu, na Rebro, preko veze, da je temeljito pregledaju.

Karlo je otišao oma, a joj onese spavadicu, zrcalo i nešto za čitanje - uzeo je Doktora Živaga, to je

zanji put čitala na moru, u Poaci, 1977. - ali bila je gužva u grau, promet je bio zatvoren zbog

olaska američkoga političara, pa mu je trebalo ugo a se vrati o bolnice, moža i cijela va sata, i

kaa je konačno ošao, oktor Sremec mu je pružio ruku i rekao: - Zao mi je, dragi profesore, ali

gospođa je otišla!, i tog se trenutka profesoru Aumu učinilo a o njihovoga rastanka nije prošlo va

sata, nego barem vije goine, i grizlo ga je što je Ivanku tako ugo ostavio samu. Potom je biosprovo, pa su kroz kudu promicali muškarci u sivim oijelima i s kravatama, uglavnom starci, i žene s

lakiranim crnim torbicama i kosama koje su se FREELANDER 11 sijede modrile, kao more ispred Visa,

uboko more, puno slijepih ružnih riba, i svi su grlili uovca, kao a se rastaju s njime, jer de i on

uskočiti za kovčegom u mrak krematorija i spustili se tihim izalom u oganj i žar. Danima kasnije su ga

nazivali, pitali kako je, pozivali ga na ručak, bila je to sezona krepkih proljetnih juha, a on se pravao

neolož-nim poslovima, lagao je da ide na put u Split, da bi onda i pozivi postajali sve rjeđi, anima se

nije čulo zvono, išao je o tržnice po kruh i nigje alje, ok ga jenoga ana svi nisu zaboravili.

Postao je nevidljiv i za susjede na hodniku. Prolazio je pokraj njih kao sjena zidara koji je poginuo pri

izgradnji neboera. Još mu je samo Poštar ostao. - Ti si iz Vukova kraja, ti sigurno znaš što to znači

kaa se život ispovrne - stezao mu je ruku, a Poštar se smijao i nešto glasno ogovarao, a se orilostubište i treptale su oči iza špijunki. Karlo Aum, umirovljeni profesor povijesti, ležao je na trosjeu i

čitao novine. Ton na televizoru bio je utišan, američki je presjenik nijemo pomicao usnama, vozač

kamiona ležao je preko volana, ok mu se krv cijeila niz lice, kroz staklo izbušeno mecima vijela se

pustinja i zastava Palestine, na Hrvatskom su se pravilno izmjenjivala sunca i bijele ovčice oblaka, uz

Hrvatsku ležala je tamna i bezlična provalija u obliku Bosne, na kojom nema ni sunca ni oblaka,

nogometaši Dinama trčali su jean rugome u zagrljaj, Janica Kostelid imala je čeljust boksača u

crtanome filmu, 12 Šestinke su vrtjele kišobranima u nekome turističkom filmu o prije Drugoga

svjetskog rata, na špici vijesti više se ne vrti globus, kao što se vrtio kaa je Karlo bio mla. čas je

gledao prema ekranu, čas u novine, ok se vani, iza novozagrebačkih neboera, spuštao mrak, i

polako gutao ravnicu Turopolja. Zatvorio je oči, slušao aute koji su se vozili prema grau, gje de

uskoro započeti nodni život, tramvaje koji su rnali preko mosta, i aleku pucn javu, petarde i rafale,

koji su označavali još jenu, tko zna koju i kakvu, veliku hrvatsku pobjeu. Otkua petkom sport,

pomislio je profesor Aum, a ona se premišljao je li anas uopde petak, ili je moža subota, an o

nogometa demokracija se od socijalizma razlikuje najprije po tome što se kola nogometnog prvenstva

igraju



subotom, a ne nedjeljom - da bi se onda sjetio telegrama koji nije otvorio, nego ga je ostavio u

kuhinji, ali više nije bio siguran je li Poštar zbilja onio taj telegram, ili mu se to saa samo čini, jer

paa u san, i sigurno de telegram biti i u njegovome snu, prije nego što konačno svega nestane.

Profesor Aum nije pamtio snove. A ono što nije zapamtio, to se nije ni ogoilo. Tako je i on, kao i

vedina ljui sa sličnim problemom, vjerovao a nika i ne sanja, kaa ved ne pamti snove. Probuio

se oko pola tri. Stajao je na zahoskom školjkom i iščekivao mlaz. Potegnuo je vou, išao je u

kuhinju a se napije voe, čekao FREELANDER 13 je a se napuni kotlid i a zavlaa tišina, pa a može

osluškivati nodni život neboera, hrkanje, uporni ječji plač, zvuk lifta koji se pokrede, vou u

cijevima, pa glasove na stubištu, i opet tišinu koja traje kratko, ok netko ne potegne vou u zahou.

U nodi se niz neboer spusti cijela jena Nijagara. Slušao je vou i mislio o ljuima koji se ovoga časa

negje ave u nekoj voi, u rijeci, moru ili jezeru, koliko li ih je, Bože, samo, tamo gje je an i tamo

gje je nod, ave se, ok on mirno sluša vou koja se spušta niz neboer, ili huči zarobljena u cijevima

raijatora. Aum ne pali svjetlo, nego sjei u mraku, obgrlio je koljena i sluša. čeka a se oko četiri

kroz otvorena balkonska vrata oglase builnici. To se bue žene koje de svojim muževima ati prve

jutarnje antibiotike, a onda kardio-tonike i analgetike i sve one lijekove koji ljuima pomažu a štouže umiru. Tako je profesor Aum o tome mislio. I tako je govorio u zbornici, jer te gluposti Ivanka

nije htjela slušati, sve ok se, eto, nije ogoilo i to a više nikome ne može ništa redi. Oko jedanaest

Poštar je pozvonio. Otvorio mu je, očekujudi nešto. Ali Poštar je bio praznih ruku. - Nešto loše se

dogodilo? - Ne znam... Gdje? - Pa kod vas. - Nije, ne aj Bože, otku vam to. 14 MIUENKO JERGOVId -

Mislio sam... - Daj, uđite, može rakijica?, ublijejeli ste, težak an. - Ne, nego sam htio vidjeti je li s

vama sve u redu. - A zašto ne bi bilo u reu? - Mislio sam, telegram o jučer... Ako vam nešto treba. -

Uh, Boga ti, obro a si mi rekao, nisam ga ni otvorio. Profesor i Poštar sjeili su na balkonu, Poštar je

pio rakiju, hvarsku travaricu, preostalu o pokojnoga Dominisa, nastavnika hrvatskoga i književnosti,

koji se, po olasku u mirovinu, preselio u Jelsu, gje je svake goine pekao rakiju i u njoj močio

ljekovite trave, sve dok ga jednoga ana nisu našli mrtvoga. Umro je kao i Ivanka, usred galaksija,

eona i saksija s maduhicama. Poštar ved esetu goinu pije Dominisovu travaricu, ovako kaa ga

profesor Aum pozove k sebi, i još po bocu za Božid i Uskrs, i još nije ošao niti o pola, tolike su

zalihe koje je pokojnik ostavio za sobom. Profesor je ržao telegram pre sobom i čuio se: - Tadija

Melkior Aum, jest, istina je, bio mi je stric, o itekako mi je taj đavo bio stric, stariji brat moga

pokojnog oca, Ilije Baltazara Aduma, ali vidite, meni je šezeset i šesta, star sam čovjek, otac mi je

pošao Bogu na istinu prije peeset i vije, i kako bih vjerovao a je tek sa umro njegov stariji brat? I

to pet goina stariji! Ako obro računam, moj bi pokojni dada anas imao eveeset i seam goina,

znači Taija bi ih imao sto i vije. Govorite vi što hodete, ali FREELANDER 15 ja mislim a se ovo netko

našalio na moj račun, ili a me žele na nešto navudi. Znate kakva su vremena i što sve ljui rae jeni

drugima. Oprezan valja biti, dragi moj! - Kada ste ga zadnji put vidjeli? - pitao je Poštar.



- E, to je viite rugi problem. Nisam ga nikaa viio. Njih vojica su se nasmrt posvađali malo nakon

što sam se roio, moglo mi je biti šest mjeseci. Nije to bila samo svađa, nego se i krv prolila, maha lo

se po stubištu pištoljima i sjekirama, a otac je u toj tuči ostao bez palca na esnoj ruci. Znate li kako je

ka nemate palca? Isto je kao a ste ostali bez ruke, samo još malo gore, jer imate preostala četiri

prsta, a vas stalno posjedaju a nemate što s njima. Bez palca s prstima ne možete ništa. Tako je i

moj jadni otac strugao noktima po kuhinjskome zidu, dok mu ne bi prokrvarili. Taj ga je izgubljeni

palac i ubio. Kao pas je svisnuo, samo zato što nije znao što bi s prstima. Poživio bi on još i v adeset,

trideset godina da mu je brat odcapario i ostale prste. - Oko čega su se posvađali? - Ne znam, nije se

u kudi o tome govorilo. - A je li ga kad spominjao? - Jest, kako nije. Pričao je kako su se za vrijeme

Prvoga svjetskog rata, one najgore zime, 1915, kada se ostalo bez drva, dok se djed tukao na Galiciji,

grijali ispod jorgana. Naslonili bi taban uz taban, i onda bi vrtili nogama kao da voze bicikle. Prelazili

su tako na biciklima put prema Americi, samo njih dvojica, ali nikada ne bi stigli u tu 16 MIUENKO

JERGOVId svoju Ameriku, jer bi zaspali na pola puta. Djeca su se te zime masovno smrzavala u

posteljama, a njih je spasilo to njihovo bicikliranje, više nego jorgan i perina. Kaa im je majka, moja

baba Anka, rekla a se o Amerike ne može na biciklu, jer bi bicikl potonuo u velikom moru, razboljelisu se obojica, obili su ifteriju, veliki kašalj, što li, i jeva su ostali živi. Sredom, bilo je ved ošlo

proljede. Eto, to je otac pričao o stricu Taiji. I u rugim je pričama Taija bio ijete, dragi i dobri

stariji brat, koji ga je štitio o svijeta i s njime biciklirao o pre Ameriku. -1 nije pričao što se kasnije

dogodilo? - Nije, baš nika. - čuno je a ga nije spominjao kao orasloga čovjeka. - Jest ga

spominjao. Uglavnom u kletvama i psovkama. Daboga mu se oči osušile, aboga mu svaki prst

palac bio, aboga mu nokat u jezik urastao, i u onu stvar među nogama... Tako je govorio ok bi

noktima grebao po zidu. A nije, jadan, znao izmisliti ni dobru kletvu, nego je tako brbljao bez veze i

rea, sve neke gluposti koje ni jecu ne bi uplašile. Ali a je grebao, jest pošteno je grebao, sve ok

mu nokti na toj efektnoj ruci nisu prestali rasti. A meni je trebalo a prođu goine ok nisam shvatio

kome se u kletvama obrada. Dok je pričao ječju priču o starijem bratu, nikaa mu se u nju ne biumiješao orasli Taija Aum. Isto kao što se u priči o đavlu Taiji nikaa ne bi sjetio brata Taije.

FREELANDER 17 - A je li se stric kada raspitivao za vas? - Koliko znam, nije. Ako i jest, to mi majka nije

rekla. Umrla je prije pet godina, a da ga je jedva dvatriput spomenula. Kada bi se dogodilo, dok je

trajao ovaj zanji rat, a ko nje u starački om ođem u vrijeme televizijskoga nevnika, kaa bi se

na televiziji pojavile slike Sarajeva, ona bi samo rekla: e, stari je đavo obio što je zaslužio, ima Boga!

Pa bi se prekrižila, a mene taa kao a je struja protresla. Televizija prikazuje krvave ulice nekoga

graa, a ona hvali Boga što su krvave. Nije to lako. - Nije, bogami! - potvrđivao je Poštar i otakao si

još jenu travaricu. Sjeili su tako na balkonu, i ved je bilo prošlo pone, ali sunce više nije peklo,

minuo je kolovoz, i olazilo je ono oba goine, ni ljeto ni jesen, koje čovjeku najbolje ogovara.

Nakon što je Poštar pogleao na sat, igao se i uz onu jadikovku, koja se izgovara umjesto pozdrava,

krenuo prema vratima, profesor Aum zatvorio je oči, utonuo niz ligeštul, i okrenuo lice suncu.

Mogao bi tako ležati o večeri, ne bi mu bilo ni hlano ni vrude. čuli su se glasovi sa školskoga

igrališta, neki su mlaidi igrali nogomet, jean je vikao - Saša, Saša, e jebi se, Saša - kao u nekome

filmu 0 ilegalcima, u kojemu se o pre kraj nije znalo je li Saša muškarac ili žena. O utrinske tržnice



širio se vonj devapa 1 nafte, negje je nasre ulice brektao zarobljeni kamion, 18 MIUENKO JERGOVId

nije imao dovoljno prostora da se okrene, i to je profesora uznemirilo, jer je njegov stari volvo ostao

parkiran ispre samoposluge, a tamo se često okredu kamioni. Ustao je i pogleao olje. Sa

šesnaestog kata bi se sve trebalo vijeti, nikako a vii s koje se strane čuje taj kamion. A i volvo je

bio zaklonjen stablima. Obukao je cipele, provjerio brk u oglealu i izišao van. Dugo je čekao lift, pa

ga je i to malo uzrujalo. Ispre kude neka su jeca prikupl jala prazne boce. - Striček, striček! - povikao

je jean za njim. Profesor se okrenuo, a jeca su se počela smijati. Ovaj je, ovaj je, prstom su

pokazivali jean na rugoga. Bilo ih je esetak, moža i više, kao a su ih poslali iz škole a prikupljaju

boce. Gleao je prema njima, i htio im je redi neka se srame, ali nije mogao progovoriti. Zijevao je

poput šarana u prosekto-riju ribarnice, sve dok nije iz njega izletjelo: - Pizda vam materina nastrana!

Uplašio se vlastitoga glasa, moža ga je čuo netko o susjea, pa se okrenuo i potrčao na rugu

stranu. čuo je kako se jeca smiju. Jesu li to bili ječaci ili jevojčice, ili je bilo jenih i rugih? čuno

kako takve stvari u posljenje vrijeme ne primjeduje. Volvo je bio parkiran, onako kako ga je

prekjučer, po povratku iz grada, ostavio. Narančaste boje, originalni lak, goina proizvonje 1975,

nikaa uaren, prvi vlasnik... Lani ga je pokušao proati, ali ka mu je neki ripac za FREELANDER 19ZELINA njega ponuio vjesto eura, oustao je i nije se više javljao na oglase. Morao je za njega

obiti barem tri, četiri tisude. Dobar je to auto, pouzan, nikaa te nede ostaviti. čuvao ga je sve ove

goine: vaput goišnje kompletan servis, kontrola ulja, nije s njim silazio s asfalta, niti ga je tjerao

preko sto trieset... Mogao je volvo povudi i sto šezeset, a moža i sto seameset, ali profesor se

ržao one a je auto poput obroga konja, koji u obrome kasu može predi pola svijeta, a u galop ga

se smije tjerati samo ako ti se žena porađa ili ako si u smrtnoj opasnosti. Profesor nikada nije bio u

smrtnoj opasnosti, a gospođa Ivanka, Bog a joj ušu oprosti, nije mogla imati jece, tako a volvo

nije tjerao preko sto trieset, ržao ga je stalno u kasu, i oržao ga je, eto, trieset goina, i još

goinu više. A saa stari i umorni, čovjek i njegov auto, stoje jean ispre rugoga, jenoga beznano

ved vuče gravitacija groba, ok rugi, vele tako, ne vrijei nego vjesto eura, jeva koliko i va punarezervoara goriva, toliko mu je 1975. trebalo do Stockholma, Venecije sjevera, kamo su profesor i

gospođa Ivanka išli na poziv njezine tete Silve, uovice felmaršala Pozaida, čije se ime u pismima nije

smjelo spominjati, jer su ga vidjeli na fotografiji s neke vojne smotre, gdje s bijeloga konja i s

isukanom sabljom ponosi raport Pavelidu, u ime hrvatskoga časništva sa Soče i Pijave, umirovljenih

austrougarskih oficira, seameset i osamesetogoišnjih staraca, kojima je Poglavnik ukazao čast

ka ih je preveo u pričuvni zbor 20 MIUENKO JERGOVId hrvatske vojnice, ili kako se to taa ved zvalo,

i više nikaa i nigje, za trajanja te zlosretne ržave, nije se stari Pozaid pojavio u vojničkoj oori, niti

u ustaškoj blizini, ali kaa se osjetilo a olaze partizani, teta Silva se tako uplašila te jene

fotografije, objavljene na naslovnici Spremnosti, a je potjerala starca u izbjeglištvo, sve o Šveske i

Stockholma, gje je felmaršal i umro šezeset i neke, ved kao stogoiš-njak, nakon čega je teta Silva

počela čeznuti za ronim Zagrebom, ali se nije usuila vratiti, prema nikome nije bila ništa kriva,

nego je pozivala nedake i nedakinje, a bilo ih je, hvala Bogu, a je obilaze u Stockholmu, i gostila ih u

svome velikom svijetlom stanu, odmah uz kanal, po kojemu su plovile patke, plovke i neke druge

vodene ptice, i zagledale se kroz prozore, kao da provjeravaju ima li gostiju s dalekoga juga. Stajao je

ispre samoposluge, gleao ga i razmišljao o tome kako je mogude a ne vrijei više o



benzina do Stockholma. Toliki skuplji auti, koji se evo sad voze po Zagrebu, do Stockholma ne bi ni

stigli, nego bi prokuhali na pola puta, zastali negje usre Njemačke, raspali se nasre autoputa, a on

koji bi, provjereno, mogao i sa povudi o Sjevernoga pola, ne vrijei skoro ništa. O ljuskoga starca

bezvredniji je samo automobilski starac. Eto, tako je to. Šteta što to nitko nije zapisao, mislio je

profesor, u novinskome članku, a još bolje u knjizi, jer bi se ta rečenica pamtila kao gola istina, jena

o eset ili petnaest golih životnih istina. Bio je vezan za volvo kao za posljednjeg prijatelja, ali ga se

svejeno želio riješiti, jer ga je posjedao na nešto čega se plašio, a čemu i nije znao ime. One 1975,

kaa je na zaprepaštenje cijele zbornice kupio novi novcijati volvo, kakav taa nije vozio ni centarfor

Dinama, ni onaj kipar koji je graio Titine spomenike, Karlo Aum imao je trieset četiri goine. Za

novac kojim ga je platio, u to vrijeme mogla se kupiti kuda u Šestinama ili vije vikenice na Hvaru, ali

nije ga bilo briga, bio je mla, a ok je čovjek mla, treba si ispuniti sve želje, njegova je, eto, bio taj

volvo. Sa zrelošdu de odi rugi auti, jeftiniji i šteljiviji, samo neka je zravlja i neka je glava na

ramenima, navozit de se Karlo još svega i svačega, kako je počelo, ljui de se i na Mjesecu naseliti, pa

de, akoboga, voziti i mjesečeve aute... Nije mu na um palo a de u volvu očekati starost i a de u

njemu sahraniti sve svoje. Baš se tako profesoru činilo: u volvu je sahranio majku, i majčinog brataAntuna, i Ivanku. Imao je fiksideju, besmislenu kao i svaka fiksideja, ali jednako tako neotklonjivu, da

bi njegov život mogao ponovo obiti neki smisao, nije ni znao kakav, kaa bi mogao proati volvo i

kupiti rugi auto. Bio bi to znak a se život nije završio ka su mu bile trieset četiri. Ustvari, profesor

je tugovao zbog nečega što bi rugoga usredilo. - Ehej, imati trideset godina auto koji se ne kvari! Pa,

je li to Bog zaboravio na automehaničare grohotom se smijao ti t i i r ki u n i r n r a u i / Poštar, ka bi

profesor počeo fantazirati o novome autu i o metafizičkim neostacima staroga. Kasno navečer,

profesor Karlo Aum sjeio je u kuhinji i čitao telegram. Nakon što ga je pročitao, vradao se na

početak, pa bi riječ po riječ, sricao tekst koji je ved znao napamet, sve o imena u potpisu: r. Jozo

Sunarid, avokat. Moža je to ime nekakva zamka. Bio je jean Jozo Sunarid kaa se sastavljala prva

Jugoslavija, olazio je u Zagreb, ožujka 1918. na sastanak političara iz svih južnoslavenskih zemaljapod austrougarskom krunom. I taj je bio odvjetnik, i to iz Sarajeva. Dvadeset tri godine kasnije, kada

se stvarala ruga ržava, Pavelid ga je proglasio svojim oglavnikom, ali ga je tri mjeseca kasnije

razriješio, i o taa se za Sunarida više ništa nije znalo. Je li mogude a u Sarajevu anas živi avokat

istoga imena i prezimena? Ako takvoga nema, što njemu, profesoru povijesti, poručuje netko tko se

tako potpisuje? Telefonirao je od ranoga jutra. Nazvao je telefonske informacije, nakon dugo

vremena javio se ženski glas, neljubazan kao socijalizam, s jakim bosanskim naglaskom. Upitao je

kako se zovu nevne novine koje izlaze u Sarajevu, postoji li još Oslobođenje? Hlano mu je

ogovorila a Oslobođenje izlazi svakonevno, i nabrojala je još tri lista, profesor nije razumio kako

se zovu, ali nije se usudio ponovo pitati. Rekao je hvala i oviđenja, ona mu je ogovorila prijatno,

kao konobarica u Busovači peeset i neke, nakon što je pre njega stavila ražnjide s lukom.

FREELANDER 23 Zvao je Oslobođenje, i pitao je li u Sarajevu prije evetnaest ana sahranjen Taija

Melkior Aum. Muški glas s ruge strane žice se kratko nasmijao. - A je li, ba, odakle bi ja to mogo

znat? - Mogli biste pogledati u dokumentaciju. - Kakvu okumentaciju, nije ti ovo mrtvačnica.

Profesor je prekinuo vezu, pa je opet nazvao informacije, i zatražio telefonski broj mrtvačnice. - Nema

korisnika pod tim imenom - obio je ogovor, i prije nego što je stigao postaviti novo pitanje, veza se

prekinula. Nakon što je nazvao još i hrvatsko veleposlanstvo, Katoličku bogosloviju i samostan

Svetoga Ante,



u pouzedu Pokop, koje se, valja, bavilo sahranjivanjem sarajevskih katolika, javio se opet ženski

glas, s istim onakvim naglaskom, jednako hladan, ali ovaj je glas, za razliku od prethodnoga, nabadao i

one karakteristične hrvatske riječi, koje svugje na svijetu, pa eto i u Sarajevu, izgovaraju ljudi koji,

tko zna zbog kojega razloga, ok govore imaju na umu kako govore baš hrvatskim, i nijenim rugim

jezikom. - Mi smo obvezatni informaciju te vrste davati samo bliskim srodnicima, a vi ste, velite,

sinovac, valja nedak, ona obro, valja govorite istinu, vaš stric sahranjen je na groblju Vlakovo

desetoga kolovoza... - govorio je glas, izgovarajudi riječ kolovoz s nekim čunim zaovoljstvom, kao

a uživa jer je jezik ozarila koprivom. 24 MIUENKO JERGOVId Profesor se oko pola jeanaest obukao i

sišao u prizemlje, a mu Poštar slučajno ne promakne. čučnuo je uz vrata, čekao je, i milovao

pitomog sivog mačka, koji se ved nekoliko ana vrzmao oko neboera. Očito je bio nečiji, ali se nije

znao vratiti kudi, ili ga je netko dovezao u autu s drugoga kraja grada i tu ga ostavio. Ali nije djelovao

zabrinuto. Žmirkao je, izao glavu po Karlovim prstima, koji su ga oirivali po vratu, ostojanstven i

siguran u sebe, kao da dobro zna gdje mu je dom, pa svijet glea pomalo s visine. To je razlika između

mačaka i pasa, ili mačaka i ljui: nisu zabrinute ka ih napuste ili kaa se nađu u stranome svijetu.

Profesor se raovao što ga opet vii. Jenom de ga ubiti, netko de ga napucati nogom i slomiti mukralježnicu, ili de ga zgaziti auto, nakon čega de Karla Auma gristi savjest. Pripremao se za taj osjedaj.

Poštar je naišao oko jeanaest. - Navratite do mene ako vam je zgodno. - Moram još obidi

Meštrovidev trg i Baburičinu, trebat de mi vremena. - Nije važno, čekat du vas. - Mogao bih sutra odi,

neradni mi je dan. - Moža je bolje anas, a vi, ipak, svratite anas - zbunio se profesor pred

vlastitim riječima. Nikaa ovako nešto ne bi rekao, a sa kao a mu je izletjelo. - Pardon, zapravo i ne

morate. Dođite samo ako stignete. Uostalom, moža bih i ja morao o graa, pa... FREELANDER 25 -

Svakako du odi. - Poštar ga je prekinuo. Zveckali su poklopci kaslida s lažnim i mrtvim prezimenima.

Bio je to an kaa su stizali računi za vou i ovoz smeda. Oavno je ved prošlo podne kada su sjeli na

terasu, za niski kamperski stolid, jean nasuprot rugoga, kao a de započeti svađu. Profesor je

natočio va staklena naprska travarice, što de to biti, neka svečanost?, pitao je Poštar, naviknut naproste okrhnute čaše, koje je Aum zamjenjivao ovim malenim, kupljenim jednom davno u Firenci, u

koju ga je također onio volvo, gospođa Ivanka nije mogla idi, jer je morala biti ko tete Flore i ankl

Simona, u Beču, na proslavi peesete goišnjice braka, pa joj je u Firenci kupio šešir kakav je nosila

Anna Magnani, i te čašice za rakiju, u koje bi, govorila je Ivanka, o u vrh stale suze isplakane ok se

ne isjeckaju vije manje glavice luka. Za Božid, Uskrs i Dan Republike iznosio ih je umjesto normalnih

čaša, u koje puno više stane, iz čega je Poštar zaključio a su to za profesora ani posta, jer ni ne

osjetiš a si nešto popio, nego ti se samo čini a si omirisao vije-tri almatinske travke i ved ti se

čempres zanjihao na grobom. - Olučio sam a iem. Što go a je na stvari, moram idi - rekao je

profesor. - Ispravno. Taman i da nije nasljedstvo, a ja vjerujem da jest, jer tko bi se s takvim

telegramima šalio, u Sarajevu vas i ne znaju, tko bi nalazio aresu, pa vam, moža, bue i koristi o

tog strica. 26 MIUENKO JERGOVId - Ne valja od vraga iskati korist. - Eto vas, pametan čovjek, profesor

povijesti, a murujete kao kakva baba iz Vukovog Tršida. - Ali nešto bih vas upitao - šaptao je profesor

- imate li, moža, pištolj? Poštar se malo povukao, pa zakašljao. Htio mu je redi a nema pištolj, ali na

takav način a bue



nevosmisleno i njemu, i onome koji ovo moža sluša, i američkim satelitima, a on pištolja nema,

niti ga je imao 1991, ni svih kasnijih goina, ni pištolja, ni kojeg rugog vatrenog oružja, ne aj Bože

puške ili snajpera, glava se gubila ako samo netko i pomisli a bi kakav iz Tršida, iz Srbije, mogao imati

oružje. čak i petnaest goina kasnije, i pitanje je prijetnja. - Nemam, oakle poštaru pištolj - glasno se

nasmijao, a ga čuju i američki sateliti. - A možete li ga nabaviti? - Kako a ne, u pošti. Dijele pištolje

tko kupi više o pet čestitki. Osim toga treba vam ozvola. - Na ozvolu se čeka, a meni pištolj sutra

treba. v - Sto ce vam? - Nemojte se praviti lui. Poštar se pokunjio, gleao je u praznu čašicu, i čekao

kaa de odi trenutak a može otidi. - Važno mi je, zaboga, koga du moliti a mi pomogne ako nedu

vas - rekao je profesor. FREELANDER 27 Poštar je šutio, ali mu nije bilo svejeno, kao što nikome ne

bi bilo svejedno kada mu se netko, pritom - ni rod ni pomozbog, tako u jenoj riječi prea na brigu. U

osam navečer profesor je imao pištolj. Crvena zastava, goina proizvonje 1966, uščuvan i mastan.

Donio ga je visoki i mrki, postariji muškarac, sijee kose i gustih crnih brkova, koji se prestavio kao

Domagoj. Koliko sam užan?, pitao je profesor. Meni ništa, ogovorio je čovjek, okrenuo se i pošao

prema liftu. Ali molim vas!, viknuo je za njim, ržedi pištolj u ruci. Sklanjaj to!, siknuo je čovjek, i

profesor je bez pozrava pobjegao u kudu. Valja ga nitko nije viio. Natrpao je stvari u Ivankin kožnikufer. Stavio je va oijela, sve bijele košulje koje je imao, esetak kravata, cipele za kazalište. Buu li

ga na granici pretresali, nede biti sumnjiv s tolikim kravatama. Ni u Iranu, mislio je, ne bi pretresali

starca koji putuje s deset kravata, a na svakoj neki znak: Univerzijada 1987, Atletsko prvenstvo u

Splitu 1990, Hrvatske telekomunikacije, Rae Končar, Hrvatske Oružane Snage... Tu je vratio u ormar.

Sumnjiv je starac koji putuje s HOS-ovom kravatom. Natrpao je još bro čarapa, va ručnika - gade

mu se hotelski ručnici, tko zna jesu li obro oprani - toaletni pribor, i na kraju, za svaki slučaj, jean

ebeli žemper. Pištolj je stavio ispo kreveta, uz putovnicu i cipele, i legao je spavati. Profesor Karlo

Aum iznenaio se jer sanja. O mlaosti nije sanjao. Ili o jetinjstva. čuio se, tako, u svome 28

MIUENKO JERGOVId snu, ok je išao ulicama pustoga graa u kojemu nikaa buan nije bio. Kao u

crno-bijelom filmu fasade su nalikovale kartonskim kulisama, a svaki je prozor bio slijepi prozor. Vidi

vraga, viknuo je profesor u svome snu, mogli su načiniti i poštene prozore, ako su ved graili kude o

kartona. I ona je, a pokaže kako je krhko sve to, iz sve snage uario šakom u zi. Osjetio je oštru

bol, kao a mu je pukla svaka, i najsitnija, kost u ruci, ali nije se probuio. Boljelo ga je u snu, i poželio

je a se probui, ali želja mu se nije ispunila. - Kome su građene ove kude slijepih prozora? - upitao je

profesor. - Ljuima, sine, kao i sve kude - odgovorio mu je Glas. U trenutku ga nije prepoznao. Zastao

je nasre ulice, zaboravio je na bol, i sjetio se čiji je to glas. - Gdje si? - upitao je. - Svašta, sine, kako

gje sam, pa mene nema. Je li ti nešto slabo, boli li te u prsima? - zabrinuo se Glas. - A ima li ovdje

ikoga? - Ima, sine, pun je svijet, ko šipak je pun, samo što se ne raspukne. - Gdje su? - Tu su, zar ih ne

viiš? - opet se zabrinuo glas. Profesor nije znao što de, pa je naslonio uho uz kudu. I



zaista, čuo je glasove, ječji plač, ženu i muškarca kako se svađaju, zvuk potezanja voe u zahou,

klokotanje u raiFREELANDER 29 jatorima, Poštara kako se ovikuje s gospoom Naumovski, javlja li

vam se sestra iz Kičeva, šta kaže kakve de ove goine biti paprike roge, hode li biti ajvara? - Kako

unutra žive bez prozora? - upitao je, ali više nije bilo Glasa a mu ogovori, nego se čuo ojek

praznoga i širokog svijeta, graa u kojemu više nitko ne živi, livaa i šuma koje se nastavljaju na

pregrađa, i mora koje se negje aleko pretvara u ocean, po kojemu ne plovi nijedan jedrenjak, jer

nema ljui koji bi na njemu jerili. A ona su se čula konjska kopita kako kuckaju, kao batidi za meso

po kuhinjskoj asci, a za njima nešto jezovito škripi, tako škripi, pomislio je profesor, a bi se živ

čovjek iza sna probuio. Naišla je zaprega. Dva konja, bijeli i crni, vukli su crno-lakiranu pogrebnu

kočiju, jena je osovina bila slomljena, škripao je kotač koji de se svakoga trenutka salomiti. Konji su

zastali ispred profesora, pomilovao je bijelca po sapima, i zavirio po crni baršun. Na crnome kovčegu

sjajio se srebrni križ, sa srebrnim Isusom, koji je bio tako obro izrađen a su mu se vijele bore oko

očiju i usta. Krist se smiješio profesoru. Svašta, pomislio je, zar a o pravoga srebra načine nešto što

de trunuti u grobu. I još na svijetu na kojem više nema živih... Noktima je uhvatio križ sa Kristom, i

pokušao ga skinuti s poklopca, ali poklopac je kliznuo s kovčega, i profesor 30 MIUENKO JERGOVIdKarlo Aum našao se licem u lice s pokojnikom. U crnom svečanom oijelu, kupljenom na kreit u

Nami 1987. goine, na an kaa je trebao ržati preavanje o goišnjici Titovog olaska na čelo

partije, u ispeglanoj bijeloj košulji, s crnom kravatom, na kojoj je bio isto tako crni Meštrovidev

spomenik Majci Hrvata, koji mu je Ivanka donijela iz grada u ljeto 1971, onoga dana kada je Savka

ržala govor na Trgu Republike, sa značkom Hrvatske pošte u reveru, koju mu je prije nekoliko ana,

onako šale rai, poklonio Poštar, ležao je u mrtvačko-me sanduku profesor Karlo Aum, i što ga je

najviše zabrinulo, ok se iznenađeno gleao - nije disao. Gledao je sebe mrtvoga, i tada je shvatio

zašto više nikoga nema na ulici. Pola eset. Skočio je iz kreveta i sljeedeg je trenutka navlačio hlače.

Balansirao je na jednoj nozi i skakutao po sobi, kao vojnik kad zasvira uzbuna. Vojnik graničar,

kasnoga ljeta 1968, u karauli na granici s Bugarskom. Tuli sirena, a on uzalu pokušava gurnuti nogukroz izvrnutu nogavicu, ok zastavnik Košta Strajinid viče a su Bugari pucali iz mitraljeza, pucali su,

piza li im materina, i ubili su psa Šarka, šta im je nesretna životinja kriva!, a raio javlja a je Baduška

jutros ušao tenkovima u Prag, ušao, jana li nam majka, ali pokuša li u Beogra, mi smo tamo a ga

zaustavimo, zato oblači se, uzbuna je, marvo vojnička, uzbuna, ubiše nam Bugari psa... Profesor se

želio probuiti u šest, a je ved u pola seam na autocesti, ali san ga je prevario. Dok se obukao, umio

FREELANDER 31 i obrijao, a zatim i presvukao košulju koju je umrljao kremom za brijanje, ved je bilo

eset. Pola sata kasnije bio je ko naplatnih kudica. Taa se sjetio a je po krevetom zaboravio

putovnicu i pištolj. Okrenuo se nasre ceste, i pokraj začuđenih policajaca i kolone koja je čekala na

cestarinu, vratio se prema Zagrebu. Parkirao se ispred nebodera. Ponedjeljak je, ljudi su na poslu,

puno je mjesta za parkiranje, nema nikoga, samo golubovi i koker španijel susjea Poparida,

umirovljenog suskog istražitelja, naganja ptice, laje i pravi se važan. Profesor je požurio prema

neboeru, a ne sretne Poparida, i a mu ne mora objašnjavati kamo ie. Bio je lijep an, kao što su

lijepi ani kaa čovjek negje ie, a volio bi ostati. Ispre susjenog neboera bila su parkirana kola

hitne pomodi, na haustoru je vonjalo zagorjelo mlijeko, na ogledalu



u liftu cijeila se pljuvačka. Tko go se oglea, vijet de se upljuvan. Na ziu pokraj ogleala bila je

naljepnica s fotografijom Majke Božje Bistričke, i natpis: „Bog neka blagoslovi ovaj om." Uzeo je

pištolj i putovnicu, i ok je zaključavao vrata za sobom, prvi put je pomislio a se više nika nede

vratiti. To je u reu, normalno je a takve stvari paaju na pamet čovjeku koji nosi pištolj, tješio se

profesor. Spremio ga je, zajedno s putovnicom, u pretinac za rukavice. Učinio je to bez razmišljanja,

onako kako se to rai u filmovima. Moža taa još nije sebi priznao, ali profesor MIUENKO JERGOVId

Karlo Aum osjedao se nekako važnijim. I bio je barem esetak goina mlađi. Preskakao je stepenice

ok je izlazio iz neboera, što nije činio barem vaeset goina, ali nije ništa brže vozio o izlaza iz

graa šezeset, na autocesti sto eset, jer ako on jutros i jest bio mlađi, stari obri volvo bio je

jenako star. Zbog njega je i pošao na ovaj put. Ili se profesoru samo činilo a je to zbog njega. Na

pumpi ko skretanja za Ivanid natočio je benzin. Dok je išao prema blagajni, kroz glavu mu je prošlo

a nije zaključao auto. Nije se plašio a de ga netko ukrasti, ali mogao bi otvoriti pretinac za rukavice,

često tu ljui rže ragocjenosti, sunčane naočale, mobitele, novčanike, i unutra pronadi pištolj. I

onda ga prijaviti policiji. Profesor Adum je sasvim ozbiljno pomislio da bi ga lopov, koji bi mu, dok

plada benzin, provalio u volvo, mogao prijaviti zbog pištolja. Kasnije je, misledi o tome, i sam shvatioa je glupo, i a kriminalci ljue ne prijavljuju policiji, kao i to a kriminalcima baš i nije tako neobično

kaa netko sa sobom u autu nosi pištolj. A tko zna kako u lopovskome svijetu kotira Crvena zastava iz

1966, moža je to neko obro i vrijeno oružje, samokres za prave šmekere, za ljue poput

pokojnoga Tonija Glowatzkog, ili za Relju Bašida. Dok je ebelome postarijem muškarcu u masnome

raničkom kombinezonu s natpisom INA pružao Diners karticu, a tip je mrzovoljno uzahnuo, jer bi

bio sretniji a rai s gotovinom, profesor se zamišljao u liku Relje Bašida, FREELANDER 33 kako iz

unutrašnjeg žepa vai pištolj umjesto novčanika, i kako onim smirenim glasom, kao s gramofonske

ploče iz kakvoga iličkoga antikvarijata, progovara - ovo je pljačka, prosim vas lepo a svu gotovinu

položite na pult! Ili kak bi se šmekerski reklo - keš na son, gospon ragi! Dok je profesor tako

zamišljao, pumpažija je nastavio uzisati i ahtati, jer stroj nikako nije uspijevao iščitati karticu, anjemu je zbog nečega bilo silno stalo a starac koji je stajao pre njim primijeti njegovo ahtanje, a

mu prigovori zbog neljubaznosti, ili a kaže svejeno šta, pa a on konačno poivlja, i a se napokon

na nekoga čestito izurla. Teška su i opasna vremena, moraš paziti na koga vičeš, ili je kriminalac, pa de

te zatudi, ili je neka faca, pa de se žaliti, u svakom slučaju, najebao si ako nešto prigovoriš. A ovaj sitni

i jani penzioner, u volvu iz seameset i neke, niti je kriminalac, niti je faca. Skoro je pa ništa, mogao

bi ga otpuhnuti, sve što rai, on rai posljenji put, ved se negje kopa grob u koji de on ledi. Debeli je

bacio karticu niz pult, samo što nije oletjela preko ruba na po, a profesor Aum se jasno viio kako

puca u čovjeka, ovaj uzignutih ruku paa natraške kroz staklo, ok on lagano, korak pre korak, s

licem Relje Bašida i žepova punih novca, olazi prema volvu. - Doviđenja. - Doviđenja i sretan put -

ogovarao je po automatizmu ranik. Minut ili va kasnije više se nede sjedati starca s Diners

karticom. 34 MIUENKO JERGOVId S obje strane ceste promicali su telegrafski stupovi, polja zasijana

kukuruzom i hmeljom, cestarske kudice na kojima je, avno prije rata, bila ispisana reklama Ei Niš,

tako a su se još uvijek nazirala slova subverzivnoga i neprijateljskog natpisa, profesor Adum je blizu

svake kudice usporavao na eveeset, čitao, sricao slova, i čuio se kako nitko osim njega ne

primjeduje reklamu za tvornicu koja više ne postoji, i televizora koji su svi, ved oavno, pregorjeli; uz

cestu su ustajali visoki imnjaci na sivim halama razbijenih prozora, beskrajne leine nepokošene

trave, trula strništa, koja samo što ne planu na kasnome ljetnom suncu, pa stupovi alekovoa, na

kojima su iscrtane crvene



munje, koje posjedaju na SS oficire u dokumentarnome filmu BBC-a, a onda opet telegrafski stupovi,

jean za rugim, ili su, moža, i to alekovoi, mislio je profesor, samo neki preratni, starinski, jer

kome anas treba telegraf i tko je uopde čuo a se netko služi telegrafom. Na parkiralištu uz autoput

parkirana su tri kamiona s prikolicama, s natpisima na ceradi i velikim crvenim polumjesecima.

Profesor se stresao od nelagode. Pomislio je na ljude koji, vjerojatno, spavaju u kabinama, neobrijani

i oznojeni, masnih crnih kosa, laki na snu, bue se na svaki sušanj, jer su navikli a tako spavaju i

putuju, a bi prehranili ženu i semero jece u onome svom Istanbulu, Ankari ili Izmiru. Dok je

zamišljao te usnule Turke, profesor Karlo Aum prvi je puta toga ana pomislio kamo sam, zapravo,

putuje. O te mu se pomisli blago zamantalo, malo mu se poigao želuac. Progutao je slinu i olučio

misliti o nečemu rugome. Sjedao se kako je 1948, bilo je to u svibnju, još se pri vrhovima planina nije

otopio snijeg, putovao autobusom prema moru. Autobus je bio maslinaste boje, s obje strane ispisan

crnom goticom, natpisi su bili prebojeni običnim krečem, kroz koji su probijala koplja njemačkih

slova, ružna i prijeteda. Rasplakao se ka ga je majka ovela pre baš taj autobus. Molio je a ga stavi

u neki drugi, na polurazruše-nom je kolovoru stajalo još pet autobusa, i u svih pet su se ukrcavala

djeca koju su doveli roditelji, ali uzaludne su bile njegove suze i preklinjanja. Nemoj mi pravitiprobleme! -grubo ga je povukla za sobom, prema vratima, a njemu se krv mrznula od pogleda na ona

slova. Bio je siguran a zna kamo ga samo može ovesti jean takav autobus. Posjela ga je negje pri

nu vozila, aleko o vrata, a slučajno ne pokuša bježati za njom, a ona ga je ovlaš i suho poljubila

u obraz i otišla. Njegova mama Cica, Josipa Aum, rođena Stambolija, šnajerica i moistica, salon

Mona Grazia, Aleksanrova 54. Tako ga je naučila a kaže ako se izgubi. A ona bi ga na riječ

modistica i na salon Mona Grazia pljuskala i govorila mu da je tokmak, da nikada ništa nede naučiti i

a de svi zbog njega završiti u zatvoru. Bio je mali, sasvim, sasvim mali, još uvijek se pucalo po

okolnim brima i čuo se ojek engleskih bombariranja, a on nije shva36 MIUENKO JERGOVId dao

zašto najenom više ne smije redi moistica, i zašto ga mama pljuska na Mona Grazia. Prije samo

nekoliko ana, ili mjeseci, skoro o jučer, o one nejelje kaa je na poklanu nejelju biskup IvanEvanđelist jeci ijelio bombone umotane u sjajne papiride s poglavnikovim likom, ljubila ga je ka u

jenome ahu izgovorio sve o mama Cica o Mona Grazia, i govorila mu: „Tko je mamin ponos, tko

je mamin mali Duce, mamin anđeo čuvar, mamin Fiihrer." Dok su po parketu koji je vonjao na

petrolej špancirale muške noge u visokim crnim čizmama i čuo se zvonak smijeh njemačkoga jezika,

mama im je mjerila širinu ramena i užinu nogu, i govorila s tugom u glasu: ka oete naza u

Zagreb, ragi moj pukovniče Spitzer, ragi generale Mrkonjid, mein lieber Freuenreich, sjetite se

jedne puste Mone Grazije, izgubljene u ovoj tavnoj orijentalnoj provinciji. Ta su vremena za Karla

imala okus čokolae i miris petroleja. I baš kaa je bio ovoljno velik a se čokolae prestane sjedati,

i ka je postao toliko pametan a mu se u niz riječi - mama Cica, Josipa Aum, rođena Stambolija,

šnaj-derica, Narodne rukotvorine, Titova 54 - nikaa, čak ni u snu, ne ujenu i umetnu riječi o koji se

straa i iza kojih ostaje iznenani metalni okus u ustima, baš taa, sjedao se profesor Aum, ok je

volvo plovio niz panonske ravnice a Zagreb ostajao negdje iza, u podnevnome sjaju i zaboravu,

probuila ga je mama jutrom prije zore i povela ga na autobusni kolovor, pre taj stari i ružni,

maslinasti autof p f r i mnrD bus, ispisan goticom, koja je bila jeva sakrivena ispucalim slojem kreča.

Sjeio je, čela naslonjenog na prozorsko staklo, i tiho je cvilio. S ruge strane stakla stajale su mame,

ali ne i mama Cica. Ona je otišla, i nije ga ni pogleala. Mame su mahale svojoj jeci, njega nisu ni

primjedivale, ili je svaka mislila a je on sin o one ruge. Skoro šezeset goina kasnije shvatio je a

je, moža, bilo baš tako, a ga nisu namjerno ignorirale. Taa mu se činilo a sve one obro znaju a

je on ostao sam, njegova je mama otišla i više se nede vratiti, a one su tu, i ostat de tu o kraja, dasinovima mašu na ispradaju, isto onako kako su Hrvatice majke obaju vjerozakona



na željezničkome kolovoru, uz Ivana Evanđelista i trojicu hoža, mahale vitezovima koji su išli a po

Staljingraom obrane Europu o azijatske pošasti. Ostat de majke, ponosne na svoje sinove. Autobus

ispisan goticom ovozi one koji moraju a umru. I saa se naježi o misli koja ga je pratila esetak

sati po ulasku u autobus, u najgorim trenucima njegovoga života, kaa je s navršenih seam goina, u

toj staroj njemačkoj krntiji, ratnome plijenu preanom na korištenje ječjem ojeljenju Narone

bolnice, vjerovao a je osuđenik na smrt. Oko njega u autobusu bili su samo ječaci, uglavnom mlađi

o njega, golemih voenih, o kože ošišanih glava, i Ifi MII.IFNKO JFRGOVIt* nezdravo rumene boje

lica. Sličili su jeni na ruge, izgleali su kao brada, praznih poglea i poluotvorenih usta, kosooki

poput pijanih kitajskih mandarina s ilustracija na slikovnici o Opijumskome ratu, Zagreb 1944, koju

mu je mama davala da lista kada bi obio visoku temperaturu i kaa bi ona kasno navečer izlazila iz

kude, jer više nije mogla slušati tatu kako psuje i proklinje i krvavim prstima struže po ziu. Neki

ječaci počeli su glasno tuliti kaa je blijei plavokosi mlaid, s naočalama okruglih okvira, tek malo

viši o patuljka, pokrenuo autobus i vatriput zatrubio u znak pozrava. Drugi su se zavukli u razera-

ne i prljave kožne sjealice, i pokrili se preko lica prljavim žutim zastorima, naajudi se, valja, a de i

sami iščeznuti ako ne buu vijeli svijet oko sebe. A bilo je i onih koji su počeli ispuštati neke posveneljuske krikove, s kojima nede prestati sve o kraja puta, ali ti krikovi ogojitelja i ogojiteljicu nisu

niti najmanje uznemiravali. Tek ako bi neki preglasno zaurlao, ili ako bi se učinilo a de se idi sa

svoga mjesta, ogojitelj bi zamahnuo tankim i sjajnim kožnim remenom, nekom vrstom

improviziranog biča, koji bi prasnuo po golim natkoljenicama, točno ispo ruba kratkih hlačica, nakon

čega bi neko vrijeme rekavac tulio o iznenanog bola, ali više nije bio tako glasan. Jean je takav

sjeio tik o Karla. Imao je oči nekoga tko je na svašta spreman. Kaa ne bi urlao, Karlo se plašio a

de ga uariti. A bio je krupniji i eblji o njega, iako ne i stariji. FREELANDER 39 Ogojitelj ga je ved

vaput uario remenom po golim nogama, svaki put zamalo promašivši Karla. Gleao je kako ječaku

po koži izbijaju vije crvene zmije, jena je pri vrhu krvava, i kako oko njih izbijaju more žilice i

ispucali kapilari. Zmije de u narenih nekoliko sati rasti i pokretati se niz ječakove noge, i oružičasto-crvene obivati neku zastrašujudu tamnoljubičastu boju, kao trake i obrubi na ogrtaču

velečasnog Sabola. Pomislio je, ako vrisne, i on de tako obiti po nogama. I nekoliko je puta uahnuo

a de vrisnuti, ali nijenom se nije usuio. Gleao je svoje mršave natkoljenice, prljave i oznojene o

lanova koje je o njih brisao, i zamišljao je, s jezom, kako se u trenutku bljeska i bola sve mijenja. A

saa ok vozi, s pištoljem u pretincu za rukavice, može vrištati koliko ga je volja. Nestalo je autobusa,

nema ječaka koji su se u njemu vozili, ni voje ogojitelja i plavokosog vozača, visokoga kao

semogoišnji ječak, koji se zvao Serjoža, i niz uboke i strašne kanjone zelene rijeke, už zavoja i

kroz tunele kroz koje autobus jeva prolazi, pjevao je naglasavajudi ječje krike: - O Marijana, slatka

mala Marijana... Stresao se profesor Karlo Adum, i pritisnuo gas. Na devedesetom kilometru od

Zagreba uvijek je, i usre ljeta, čak i u pone, malo magle i vlage. Blizu je skretanje za Novsku, tu je

Jasenovac, nekoliko kilometara od autoputa nalazi se sivo-bijeli kameni cvijet, i staza do njega,

sačinje40 MIUENKO JERGOVId na o željezničkih pragova. Tu je prije šezeset pet goina utemeljen

koncentracijski logor. Kaa se Karlo roio, ved su bile sagrađene barake. Imat de četiri goine, znat de

izgovoriti: mama Cica, Josipa Aum, rođena Stambolija, šnaj-derica i modistica, salon Mona Grazia,

Aleksanrova 54, i znat de a na pitanje: kako molim, Aleksanrova?, treba kazati doktora Ante

Pavelida 54, i ispruženom esnicom kao sabljom sijevnuti kroz zrak, ved de biti muar i velik, a

svakoga ana njegovoga života u tom de logoru biti ubijani ljui. Nijean an, sve o Karlovog

četvrtog



rođenana, nije prošao a a nije ubijen barem jean čovjek. Mali je život, an po an, otkupljivan

njihovim smrtima. Mama je za to vrijeme vrijeno šivala, tata se svađao, gorko se svađao sa samim

sobom, i grebao je po ziu s ona četiri prsta esne ruke, i ništa nije raio. Mama je Karlu bila sašila

malu crnu uniformu, navukla mu crne čizme, i on je stupao po Moni Graziji, ok je mirisao petrolej i iz

oficirskih žepova ispaala čokolaa, pa je pjevao na sav glas pjesme o viteštvu i junaštvu. A nije,

jaan, baš lijepo pjevao. Da je bolje pjevao, više bi obio čokolae. Jasno se sjedao te svoje male

uniforme, zbog koje je mamin salon radio bolje nego onaj preko puta, koji je nekada pripadao Judi,

onome koji je izao Krista, učila ga je, a anas pripaa sestri satnika Sabrihafizovida, koju mama

nikako nije voljela, i za nju je govorila da je Turkinja a ne Hrvatica, jer Hrvatice nemaju tako crnu kosu,

ebele usne FREELANDER 41 i kose oči. O kako bi ovaj svijet bio lijep i kako bismo svi bili sretni, samo

da preko puta nema Sabrihafizovice, zbog koje se mama mršti i ljuti, tako a ju nijena recitacija više

ne može razveseliti, ni to kaa Karlo stupa pre colonellom Luigijem, a Talijan se smije, pa ga tapše

po guzi, tako ga tapše a Karlo osjeda ragost i milinu u tijelu, u rukama i u nogama, raži ga između

nogu, pa stupa i misli kako de colonellu redi, samo ok nauči talijanski, a Sabrihafizovicu treba kao i

Judu, jer je sigurno i ona izdala Krista, i jer je uzrujala mamu Cicu. Mislio je tako, i nije ni primijetio dase upiškio od colon-nellovog tapšanja po guzi. Ali nema više ni colonella ni Mone Grazije i onih sjajnih

vremena kaa je život bio tako jenostavan, jer se svoio na stupanje po parketu koji je vonjao na

petrolej, i na salutiranje u maloj crnoj uniformi i čizmama koje mu je načinio šuster Tucan. Došla su

mračna vremena, i on je završio u autobusu, među peeset jenakih glava, peesetero ružne slinave

brade, o kojih vedina ne zna ni kako se zove, nego im oko vrata vise kartoni s imenima, jeni plaču,

drugi urlaju, i svako malo čuje se prasak remena po natkoljenicama, evo, njegov je susje obio i tredi

put, još vije zmije uvijaju se po ječakovim nogama, pucaju kapilari, po kožom se razlijeva mora i

ljubičasta krv, ok glavonja cvili i jeca, i svaki put se zagrcne, hriplje u suzama, i čini se a de se

uaviti, s krvavim i morim zmijama, koje se grizu 42 MIUENKO JERGOVId za repove, u žungli

Radjarda Kiplinga, nad kvrgavim koljenima idiota, koji nimalo pameti nema, ali ga boli kao i svakoga.

U početku mu se činilo a autobus vonja kao Mona Grazia, na petrolej, i sviđao mu se taj miris, uživao

je u njemu, ok je zamišljao kako i njega uara ogojiteljev remen. Ogojitelj je zamahivao kratko, ne

gleajudi gje de i kako uariti, a ogojiteljica bi prišla, strogo narei la - kloni ruke, peksine!, pa bi se

malo savila u kukovima i udarala zama-hujudi iz zgloba, pa bi znatiželjno čekala trenutak u kojem

ječakovo tijelo u času poskoči i ukoči se, kao a je priključen na struju, i tek zatim počinje tuliti o

bola. Udarala je jače nego ogojitelj, čuo bi se glasniji prasak, i zmije su bile eblje i krvavije. Nje se

Karlo plašio, tih riječi - kloni ruke, peksine!, za koje nije znao što znače, ali zapamtit de ih za cijeli

život. A ona autobus više nije vonjao na patrolej, boljela je Karla glava, i više mu se nije sviđao taj

miris, nego mu se o njega izao želuac, baš ovako kao sa, ok se volvom vozi pokraj Jasenovca, i

svi trube ok ga pretječu, jer je usporio, vuče se kao puž, jeva peeset na sat, i čini mu se a nikaa

nije ovako jasno viio sve što se tog ana ogađalo u autobusu, koji je iz Sarajeva prema moru vozio

bolesnu jecu. Sjedao se baš svakoga etalja, oblika i mirisa. Prepoznavao je miris nafte i zastrašujudi

miris ječjeg znoja, kroz FREELANDER 43 koji je, šezesetak godina kasnije, izbijala glad, pljesnivi kruh

i ajnpren čorba s va krumpira na peesetoro njih, znoja koji je zračio tupošdu tih oštedenih ljuskih

mladu-naca, koji bi ved bili po pravi Božjoj pojeeni a su mla-dunci lava, tigra ili koze, jer bi se nad

takvima matere njihove



sažalile, a kako su o ljuske vrste, tako nema sažaljenja, nego ih čim vrisnu mlate remenima o kože

veselih svinja, i socijalistička ih zajenica šalje na more, a slučajno ne bi umrli o neke boljke usre

snijega, smoga i magle, jer oni moraju biti zravi a i alje vrište, i a, po ljuskoj pravi i zakonu,

buu pladeni oni koji de ih o smrti mlatiti takve. Kaa su izbili pre široku moru površinu, a Serjoža

je zapjevao novu pjesmu - o more uboko, sva moja žalosti! - Karlo više nije mogao izržati, pa je

povratio, i to za vrat ječaku koji je sjeio ispre njega, na što je taj počeo vrištati iz petnih žila. Tako

je vrištao a su se svi uplašili i zašutili. Za razliku o rugih, on nije vrištao kao ijete, njegov je vrisak

bio vrisak starca kojemu su glavu ržali po voom, i sa se osloboio. U njegovome glasu čula se sva

jeza osuđenika na smrt. Iako je bio iiot, niz brau su mu se sve vrijeme slijevale bale, i bio je

obmotan pelenama, kao ojenče, jer nije kontrolirao nužu, vrištao je kao a je iza njega život, i kao

a se svega sjeda. Dotrčao je ogojitelj, hvala Bogu, pomislio je Karlo, prije nego što mu je bljesnulo

pre očima, i učinilo mu se a mu 44 MIUENKO JERGOVId se koža razvaja na vije obale, hvala Bogu

da nije ona!, a ona, odgojiteljica, stajala je pred idiotom, vikala: - Kloni ruke, peksine! Kloni ruke,

peksine! Kloni ruke, peksine!, i uarala je, jer on nije prestajao vrištati, niti bi sklonio ruke, nego se

pokušavao braniti o biča koji je sve jače uarao. - Pusti, bona, viiš a je tokmak, a te ne čuje! -smirivao ju je ogojitelj. Narene tri nodi Karlo je spavao u velikoj leenoj prostoriji, usre vile starih

ubrovačkih gospara, okružen mentalno retariranom jecom koja su bolovala o bronhitisa i ko ja

su, kao i u autobusu, uglavnom plakala ili urlala. četvrtoga ana mlaa plavokosa oktorica, koja se

zvala Klara Stein, pitala ga je kako se zove. - Karlo Adum - odgovorio je. - Kako ti se zovu roditelji? -

Tata Ilija, mama Cica, Josipa. - A prezime? - zbunila se doktorica. - Pa, Adum, kao i ja. Mama se

nekaa preživala Stambolija, ali ona se uala za tatu. Baka Marica se i anas preziva Stambolija, zato

što se ona nekaa preživala Ilijaševid. Tako je to uvijek ka si žensko: jeno prezime imaš, a sasvim

rugo deš obiti ka se uaš. Jesi li ti uata? - Nisam - odgovorila je Klara. FRFFI A N n F R - Je li zato

što ne bi mogla zapamtiti rugo prezime? Nije to teško, samo trebaš uvijek misliti a to nisi ti, nego je

tvoj muž, pa ona lako zapamtiš - poučio je Karlo oktoricu. Te večeri više nije spavao s mentalnozaostalom jecom. Doktorica ga je ovela sa sobom u gra, šetala je s njime po Straunu, ispitivala ga

o tati i mami, a ona zamišljeno gleala u stranu. Ona ga je ovela na slaole, pa u rugu v ilu

ubrovačkih gospara, koja je isto bila puna jece, ali ta jeca nisu ni plakala ni vrištala. Dječaci su se

tukli, a bilo je i jevojčica koje su pravile kolače o pijeska. Nije bilo ogojitelja i ogojiteljica, koji

uaraju s kožnim remenima. U tri tjena samo je jean ječak, zvao se Savo Mesarevid, obio šamar

o ogojiteljice jer je loptom razbio prozor. Karlo nikaa nije saznao zašto ga je mama Cica uvela u

autobus s njemačkim slovima, u kojemu su se vozila mutava jeca. Tek kaa je orastao i ostario,

shvatio je a je to bila neka greška, a mami Cici nitko nije rekao a se tim autobusom voze mentalno

zaostali ječaci. Nije mama provjeravala je li i on iiot, imbecil, kreten, mongoloi, kao što je nekaa

mislio, nije ga mama kažnjavala što tako ugo iz glave nije mogao izbiti moistica i Mona Grazia, i što

nije zaboravljao kako je bio sretan ok je nosio crnu uniformu sa šest svečanih časničkih puceta, i

stupao kao jurišna gara Isukrstova, pre polazak na osuni megan s azijatskom vojskom Josifa

Staljina i njegovijeh žiov-skijeh jatacih. 46 MIUENKO JERGOVId Pomislio je profesor Karlo Aum na

to a se nakon više o pola stoljeda vrada u Sarajevo, pa je još



malo usporio. Dok je tako milio autocestom, nije mu nijednom na um palo da bi se mogao

predomisliti i vratiti. Bio je to kraj, činilo mu se, ved oavno je bio kraj, otkako je otišao u mirovinu i

otkako je umrla njegova Ivanka, i život mu se pretvorio u čekanje smrti i u ništa. E, pa ka ved nije

umro, ona bi mu mogao promijeniti život taj telegram, čuni i nevjerojatni telegram, u kojemu

oktor Jozo Sunarid obavještava trojicu nasljenika (imena naveena u zagrai) „a je, blago u Kristu,

u Sarajevu preminuo Tadija Melkior Adum, penzioner, i da je, po oporuci koju je ostavio

nižepotpisanomu, i ovjerio pri Opdinskome suu, nazočnost čitanju posljenje volje ujeno i

preuvjet raspojeli nenaznačene ostavine. Dan otvaranja oporuke oreit de nižepotpisani, a prema

posebnomu ogovoru s g. Aumom, priloženom uz oporuku, i ovjerenom, također pri istomu sudu, a

nakon što trojica nasljenika oputuju u Sarajevo, ili koji usmenom ili pisanom riječju potvri a nede

odi i a se tako oriče ostavine, ili se u razumnome roku ne prijavi brzoglasom ili kako rukčije

nižepotpisanomu, pa ovaj po osnovi toga zaključi a se oriče ostavine." Ako se rai o prevari, mislio

je profesor Aum, taa nede previše žaliti, ali nede jeftino proati kožu, nego de se, buu li ga u

Sarajevu pokušali opljačkati, braniti koliko bue mogao. Ako, pak, nije prevara, i ako je Taija Melkior

F R F F ! ANDFR 47 Aum, njegov stric i obiteljski vrag, oista živio više o stotinu goina pa mu jesaa nešto ostavio, taa nasljestvo ne može biti malo. Bio je okrutan i nije zažalio zbog bratova

prsta, pa mu se, pred odlazak Bogu na istinu, učinilo a bi se mogao iskupiti, a to se ne čini s tisudu-

vije kuna, nego s iznosima puno vedim, mislio je profesor. Dotedi de, naao se, o novoga auta, pa

a se osloboi staroga obrog volva, koji ga je, koliko go mu bio rag, jer ražega na ovome svijetu

o tog auta više niti nema, posjedao na vlastitu naivnost i proderanu mlaost. Zarobio ga je kao

triesetpetogoišnjeg profesora povijesti u vremenu iz kojega bi, kao i svi rugi ljui, svi Hrvati i

katolici, trebao i on izadi, osloboiti se i proisati. Pa makar ved sutra umro, ali kao sloboan čovjek.

Jeino čega se istinski plašio ok se vozio pokraj izlaza za Novu Graišku bilo je to što nije znao kako

izglea Sarajevo, kakvo je, zapravo, to mjesto, hode li ga, moža, netko prepoznati po prezimenu, pa

mu se osvedivati, ništa o Sarajevu nije znao, iako je taj gra viđao po novinskim fotografijama i nateleviziji, pogotovo u vrijeme rata, iako je njegovo ime izgovarao ka go bi ga šalterska službenica ili

policajac upitali za mjesto rođenja, ali ni taa profesor nije pomišljao a je to stvarno Sarajevo,

stvarni bosanski gra, nego mu se ta riječ činila kao šifra ili lozinka, bez saržaja i značenja, koju treba

izgovoriti a bi okazao kako je to baš on, Karlo Aum, profesor povijesti, s obranjenim 4f i MUJFNKt)

JERGOVId magistarskim raom na temu George Washington i njegova spominjanja u hrvatskim

spisima evetnaestoga stoljeda; riječ Sarajevo izgovarao je kao što glas na aeroromsko-me razglasu

izgovara imena stotina graova, izvježbano i hlano, ne pomišljajudi a ikome takve riječi mogu nešto

značiti. Plašila ga je pomisao a je Sarajevo rukčije i a de uskoro biti suočen s načinima takvoga

postojanja. Eto, baš tako, i ništa mu više nije bilo na umu. Ko izlaza za Novu Graišku Sarajevo je bilo

poput straha od smrti. Zaustavio se ispred ekspres restorana na benzinskoj pumpi. Parkirao je auto

tako a ga vii kroz izlog pa se malo premišljao, i ipak strpao pištolj u žep. Jenog su ljeta, moglo je

to biti 1981. ili 1982, svakako nakon Titove smrti, Ivanka i on ljetovali u Trpnju, na Pelješcu. Volvo je

bio parkiran ispre kude u kojoj su unajmili sobu, privatni smještaj, zimmer frei, camera obscura, s

pogleom na miniranu stijenu, u kojoj je trebao biti sagrađen zaho, pa se barba Miho razbolio, i sve

je otišlo kvragu, ej, živote, živote, jaan li si... I tako su se seam ana, svakoga jutra, buili s

pogleom na tu miniranu stijenu, umjesto na more, kao što je obedavao oglas u Večernjaku, a bi ih

osmoga jutra gazarica probuila panično lupajudi na vrata: Gospe blažena, ajme meni, pakla

žeženoga..., vikala je sve same besmislice, Karlo je ustao iz postelje, i u gadama istrčao iz sobe,

gazarica je oskočila u stranu, izgovorila nekoliko prigonih FREELANDER



49 molitvi, a on je ved bio na voru, pokraj volva na kojem je bilo razbijeno staklo, a na suvozačevom

je sjealu bilo ureno savijeno i sklupčano ljusko govno. Lopov se, bit de, naljutio jer nije našao ništa

za ukrasti. Istoga ana vratili su se u Zagreb. Volvo je vonjao mirisom tropskoga voda, iz bočice sa

sprejem, a Ivanka je bez prestanka plakala. - Zamisli kako je onim nesretnicima u Kamboži -

pokušavao ju je tješiti - njih su istjerali, i ništa im nisu ozvolili ponijeti. A u tim su kudicama živjeli po

dvjesto-tristo godina. - Zar tako dugo? - nasmijala se kroz suze Ivanka. Izbjeglica iz Kambože poslije

de se sjetiti ka go im bue teško. Dakle, uzeo je profesor Karlo Aum pištolj i sjeo u restoran, kraj

vrata, gje su bila četiri stola za one koji nisu htjeli jesti. Prišla je konobarica, visoka crna žena, s

groznicom na gornjoj usni - koja se ispravno zove herpes, ali profesoru je bilo raže groznica - i rekla

mu a je ovo samoposluživanje i a uzalu tu sjei, može sjeiti sto goina, ali nikaa nede biti

poslužen. - A tko de mi čuvati mjesto ako se dignem? - upitao je. - Ovje se ne čuvaju mjesta! -

ogovorila je ljutito, a on je gleao u groznicu koja je naočigle bubrila, i činilo se kako de svakoga

časa prsnuti. - Komarac me ubo - rekla je - jutros, rano, prije zore. Ne vjeruješ? 50 MIUENKO

JERGOVId - Vjerujem. - Ne vjeruješ, ne vjeruješ, znam ja to - nasmijala se. - Zašto ne bih vjerovao? -

Zato što izglea ko sia, je li tako? Baš kao sia. - Ništa vam ja o tome ne znam. - Znaš, kako ne biznao. Svi vi znate, samo se pravite. Aje, reci šta deš popiti. Ja du ti onijeti, iako mi to nije posao. -

Kavu, užu. I kiselu. - Ma nemoj! I kiselu! Fino sam ti rekla da mi to nije posao, nego ti samo radim

uslugu. - Dobro, onda bez kisele. - Ja sam Kata - rekla je kada se vratila s kavom i mineralnom - toliko,

samo a znaš tko ti je učinio uslugu, a ne zaboraviš. Kata, jesi li upamtio? - Jesam, Kato. Pokraj dugih

staklenih vitrina, u kojima su se parili hrvatski nacionalni specijaliteti izvađeni iz kazana, krematorija i

mikrovalnih pednica, promicala je s plavim i žutim tacnama u rukama kolona poljskih turista. Dva

autobusa s krakovskim registracijama bila su parkirana na izlazu s benzinske pumpe, vozači su ostali

pokraj njih, pušiti i stra-žariti. Na sebi su imali zelene uniforme, kao oficiri neke bivše vojske. Vijelo

se a imaju vremena, čekat de koliko go bue trebalo, nigje im se ne žuri, aleko je Poljska. A

putnici su otvarali staklene poklopce i grabili bečke šnicle, sarme, pašticau, musaku, grenairmarš,devape u ustajalom stvrnutom ulju, koje je posjedalo na smrznute sjeverne rijeke u zimu 1940, pa

kalju o slatkoga kupusa, kuhane štrukle i pečene štrukle, zagrebački orezak i štrulu o višanja.

Uzimali su od svega pomalo, i redali po tanjurima, bilo ih je koji su na tacnu stavili dva i tri tanjura, jer

na jean ne bi moglo stati sve ono hrvatsko što se Poljacima u protekla tri tjena proveena u

Voicama ili u Rogoznici toliko svijelo a su, nakon izleta u Međugorje, Mostar i Sarajevo, kojim su

ogađali povratak u omovinu, saa čeznutljivo grabili još ono malo Hrvatske što im se nuilo za

pišljivih četreset kuna po osobi, u ovome restoranu na putu prema Krakovu i Varšavi, na putu prema

intimnome paklu još jene zime koju valja preživjeti i tokom koje treba obro zaraiti, a bi se i

nagoinu opet moglo na more, u Hrvatsku, ah lijepu našu Hrvatsku, gje topli Južni Slaveni ranim

jutrom vae komae svojih mrtvih, kuhanih i pečenih, svinja i govea, pa ih po semi-osmi put

pogrijavaju na vreloj pari, ili u mikrovalnim pednicama, u užeglome ulju, ili u tavama, na svinjskoj

masti, pa ih nue svojim sjevernim gostima kao ono jeino što o sebi znaju i što se uopde i a

ponuditi kao nekakav supstrat



hrvatstva. A Sjeverni Slaveni, Bogu hvala, žeru, kao što žeru i Nijemci ili Francuzi, jer oni svojim

omadinima bezrezervno vjeruju, pa čak i ona kaa ih o glave o pete pokrije kopriv-njača, kao

posljeica užegloga ulja ili macerirane svinjetine, MII.IFNKn .IFRGDVll koja kao a je izvađena iz kakve

obližnje masovne grobnice, one u koju su Srbi bacali Hrvate, ili one u koju su Hrvati bacali Srbe, to je

ionako turistima svejeno, jer tko bi pri susretu s Jaranskim morem, najljepšom i najrazveenijom

obalom na svijetu, tim rajem na zemlji, uopde i razmišljao 0 tome je li za posljenjega kolinja više

Srbin klao Hrvata, ili Hrvat Srbina. Koliko go bili neobaviješteni, bez stvarnoga interesa za naše

povijesne teme, gosti obro znaju a je Južnim Slavenima u priroi a jeni rugima nikaa ne

ostanu užni, pa de se anašnji ugovi u krvi vratiti za peeset goina, kao što su se oni o prije

peeset vradali jučer. A kako krv ne može biti u ravnoteži, tako našem juž-noslavenskome klanju, kao

ni pogrijavanju mrtvih svinja 1 govea u hrvatskim nacionalnim specijalitetima, nikaa nede biti

kraja. Nikada se, u ugoj i junačkoj hrvatskoj povijesti, nije ogoilo a je bečka šnicla bačena u

smede. Gleao je tako profesor Karlo Aum beskrajnu kolonu Poljaka i Poljakinja, izgorjele oguljene

noge u kratkim hlači-cama i šarenim suknjama, plavokosu krastavu jecu, izbo-denu i izubijanu od

ljetovanja u Dalmaciji, gledao ih je kako prolaze, sretni i zadovoljni, i pune svoje tanjure, pa kadnapune jean, na tacnu stavljaju rugi i tredi, uvjereni a de imati vremena a sve to pojeu, vječito

optimistični Poljaci, sjetni Chopinov rod, u redu hrvatskoga ekspres restorana, nasred puta Zagreb

Beograd, usred povijesnih okolnosti koje su njima posve nepoznate, prolaze ispred njega i ne FRFFI

ANI1FR primjeduju ga, ne znaju a mu je u žepu pištolj, i u pištolju šest metaka, i još vjesto u kutiji

sakrivenoj u uplome nu Ivankinog kufera, promiču isciplinirano Poljaci, naviknuti a njihovi životi

previše ne vrijee, i a s malim treba biti zaovoljan, iu oni i pune tacne, nasmijani, s pogleima

uprtim u sretniju buudnost, koračaju oni, sretni jer im nitko ništa ne brani, nitko ih ne tuče i ne

psuje, kao što su šezesetak goina ranije išli i njihovi jeovi, sa sapunima u rukama i ručnicima

preko ramena, a se nakon uge vožnje u stočnim vagonima pošteno okupaju u najmoerni jim

njemačkim kupaonicama. Gleao ih je, profesor, posve opčinjen tom urenošdu, gleao ih je, i nijemogao vjerovati a tako lako ti Poljaci nasjeaju na posve naivne povale, i to po rugi, tredi, po stoti

puta u jenome stoljedu. I eno ih, ved sretno i zaovoljno žvaču hrvatske bečke šnicle i žeru hrvatske

sarme, ok ih omadini iz prikrajka očarani gleaju, i misle kako bi se njihova, hrvatska, jeca otrovala

o tih, petnaest ana ostajalih, i petnaest puta pogrijanih bečkih šnicli, a viiš, mali ih Poljačidi

jeu, i ništa im nije. Da im je nešto, ne bi ih roitelji sljeede goine oveli, a ovoe ih, bogme, i

ovoit de ih opet, iz goine u goinu, sretni jer je pao komunizam, pa svake goine mogu u pohoe

svojoj južnoj bradi i njihovim nacionalnim specijalitetima, devapima i musakama, u kojima je, kao

poljstvo u Chopinu i Sienkievviczu, saržano i ovaplodeno opdenito sve naše hrvatstvo. Ono po čemu

mislimo a smo Hrvati, 54 MIUENKO JERGOVId na što smo najviše ponosni i zveknuli bismo onoga

koji nam u to irne, zapravo nas čini nepismenom austrijskom sirotinjom i turskim ivljacima,

istoobno. Zna to profesor Karlo Aum, ali nika mu nije na um palo a kaže. Jer što bi on a su ga

čuli kako tako govori, kako bi objasnio tko je i što je ka o Hrvatima i o hrvatstvu tako misli. Nije

važno što to misli samo kaa je riječ o sarmi i o štruklama, tom najogavnijem o svih naših

specijaliteta, splačini o tijesta i lošega i neovršenog kravljeg sira, specijalitetu koji porijetlo vuče

ne iz koje hrvatske pokra jine, nego iz hotela Esplanae, jer je, opdenito, naš ientitet sobarski i

recepcio-nerski, u povijesnome smislu smo konobari koji žue samo za obrim tringeltom, bakšišom,

napojnicom - viite tri riječi za tu stvar imamo, pa smo i ržavu vaza prihvadali kao arovani bakšiš,

najprije o Hitlera, a potom, u još grotesknijoj varijanti, o Franje Tuđmana. Hrvati su oko Vukovara i

u bosanskoj Posavini ginuli s Tuđmanovim imenom na usnama i s konobarskom zahvalnošdu u srcu,mislio je profesor Aum, ali je šutio kao zaliven. Znao je koliko ga skupo može koštati krivo



izgovorena riječ. Osjedao je njihovu osjetljivost, što opet znači a je i sam bio pravi Hrvat. Hrvatima je

u prirodi da su osjetljivi



i a šute a ne bi povrijeili ruge Hrvate. Njihova obzirnost nema granica, pa zato profesor nikada

ne bi na glas rekao a je sarma turska i srpska, a je bečka šnicla austrijska, a su grenairmarš i

musaka oblici hrvatskoga kulturnoga FREELANDER i civilizacijskoga transformiranja i miješanja, ali a

u sebi nemaju ama baš ništa izvorno hrvatsko, i a je, napokon, malo toga na ovome svijetu čisto

hrvatsko, osim što su, recimo, čisto hrvatski ustaše. Marširao je niz parket Mone Grazije i pjevao

borbenu pjesmu Poglavnikovih sokolida, a mama Cica raosno je u ritmu pljeskala... Dopio je kavu, i

još malo posjeio, sve ok se Poljaci nisu igli o svojih stolova i pošli, svi u isto vrijeme, prema

autobusima. Gleao je za njima i mislio o njihovim želucima. Mislio je kako nije lako biti Poljak, jer

taa u svemu sujeluješ i na stvari ne gleaš sa strane, kao ječak u maloj crnoj uniformi. Upalio je

auto, a zatim spremio pištolj u pretinac. Koliko go sporo vozio, Slavonski Bro bio je sve bliže, a s

njime i granica koju mora predi. Nije razumio svoj strah, zapravo nije više znao čega se sve plaši, ali

morao je idi, nije bilo mogudnosti za povratak, jer iza sebe ništa nije ostavljao, sve je bilo mrtvo, ili je

bilo u prošlosti, u nekoj sitnoj prevari, koju je samome sebi namijenio, kaa se jenom avno nešto

nije usudio, i zato je sa morao prijedi tu granicu, svejeno što bi taj prelazak mogao značiti. Novi i

sasvim konkretan strah uhvatio ga je kada je pomislio da bi mu bosanski carinici ili policajci moglipronadi pištolj. Sjetio se nekog američkoga filma o turistu kojega su u Turskoj uhvatili s komaidem

hašiša u žepu. 56 MIUENKO JERGOVId Je li to bio igrani ili okumentarni film, toga se nije sjedao, niti

toga oakle tom Amerikancu hašiš buudi a je profesor o onih ljui koje biste teško uvjerili a

pošten i normalan čovjek uopde i zna što je zapravo hašiš - ali je obro upamtio vlastiti užas, i

najublje suživljavanje sa čovjekom koji je završio u zatvoru u Turskoj, među turskim ubojicama,

silovateljima i peerastima, među gubavcima i sifilitičarima, usre stranoga jezika, bez ijene riječi

koju bi razumio, upamtio je profesor užas čovjeka koji je tako, među tisudama stranih ljui, osjetio

samodu koja je neusporeiva s Robinsonovom, i pakao koji je gori o onoga sumpornog i ognjenog,

kojega je Bog oreio grešnicima. Iz profesorove je perspektive pakao Turaka gori od smrti. Ako mu

nau pištolj, on se mora na licu mjesta ubiti. Ali kako de se ubiti ako mu ouzmu pištolj? Oblijevao ga je hladan znoj, vozio je po autoputu jedva pedeset na sat, okolo su trubili i mahali uzrujani reli vozači,

pretjecali su ga, uz parobroske trublje, uzrujani turski šoferi, na sve je strane vrio i gorio kasnoljetni

Babilon, umilni su i smjerni samo vozači beograskih i novosaskih registracija, oni ne trube i ne bune

se, nego pokušavaju biti što neviljiviji, i što prije se okopati svoje granice, nakon koje de opet

postati Srbi, svoji na svome, barabe koje smrde na rakiju i luk, i trube kome im se trubi. O kako su

samo uškopljeni ti Srbi kaa se nađu na hrvatskoj zemlji! Ali nije njih profesor više FREELANDER 57

primjedivao. On je razmišljao kako de se ubiti, kako de ugrabiti pištolj, oteti ga iz carinikovih ruku, i

pucati si u usta. Zamišljao je pokrete kojima to treba učiniti, brzinu i snagu, i činilo mu se ved kako bi,

moža, i mogao, pogotovu ako carinik nije neki previše jak Bosanac. A ona mu je, malo zatim, bilo

smiješno. I alje se plašio, oblijevao ga je leeni znoj, ali smijao se situaciji u kojoj neki carinik krene u

pretres trideset godina staroga auta, i starca koji ga vozi. I malo je ubrzao dok se tako smijao.

Zaustavio se ispre naplatne kudice na izlazu Slavonski Bro. U Njemačkoj, na beskonačno ugoj

autocesti koju je sagraio Hitler, prije nego što je krenuo s masovnim uništavanjem Ziova, ok su ga

Britanci i Amerikanci smatrali prijateljem koji de ih zaštititi o komunizma i semitskoga bankarskog

lihvarenja, na toj njegovoj autocesti, urednim tipskim slovima, na jednako prebojenim i



jenako starim tablama, piše Ausgang. Svako skretanje s autoceste jean je ausgang, njemačka riječ

koja ne znači rugo nego izlaz, ali u njezinom zvuku je saržano nešto što tako ogovara ritmu

putovanja autoputom da je pomislio kako bi i tu, umjesto Izlaz Slavonski Brod, trebalo pisati Ausgang

Slavonski Bro. Taa bi vozači bolje razumjeli smisao autoputa, te ravne i duge staze pokraj koje se

ne vii život, koju ne pretrčavaju životinje i nema po njoj zgaženih mačaka i pasa, nego je čista, siva i

bezbojna, kao zen i kao koan, pa je svako putovanje autoputom neka vrsta mentalne vježbe, 58

MIUENKO JERGOVId meitacije i uživljavanja u iskustvo Svjetskoga uha, usre kojega je čovjek sitan

i skoro zanemariv trun, koji, istina je, u slučaju nesrede, za sobom ostavlja pogolemu krvavu mrlju.

Zbog tog je Svjetskog duha Hitler gradio tolike autoceste, da svaki Nijemac što prije shvati koliko je

beznačajan pre beskrajem sveukupnoga nijemstva, i a mu, ka se jenom spusti niz ausgang,

ostane na umu kako je stvarno i važno samo ono što se ogađa na anonimnosti i neprisutnosti už

autoceste, ok je sve rugo, šarenilo prizora i bol pojeinačnih životnih iskustava, nevažno i prolazno.

Prošlo je i prije nego što se ogoilo. Ispre kudice se stvorila kolona o vaesetak automobila. Kao

a smo usre turističke sezone, ljutio se profesor Aum. Kako li je, Bože ragi, bilo u julu i početkom

augusta, koliko li se ona čekalo? Viiš ti, što ti je i jezik jeno čuo, nastavio je u sebi murovati,valja još ponesen ausgangom i izlazom: kaa su ti na umu ljetne vrudine, govoriš, ali i misliš, riječi

srpanj i kolovoz, ali kada je riječ o turističkoj sezoni, ili o kolonama automobila na ljetnim hrvatskim

granicama, tada srpanj i kolovoz postaju jul i august. Jezik je uman sam po sebi, divio se svome

otkridu profesor, on zna a uz brektanje automobilskih motora nekako točnije iu jul i august, dok su

priroi i ekologiji bliži srpanj i kolovoz. Na početku kolone stajao je kamion s prikolicom, i nikako se

nije micao. Kroz prozor bi izvirila vozačeva glava, FREELANDER 59 mahao je nešto prema čovjeku u

naplatnoj kudici, pružao mu novčanice koje ovaj ne bi uzeo, a omah zatim i ruge, očito se railo o

nekakvom nesporazumu, ili o svađi, zanimalo ga je što je na stvari, tako rao bi izašao iz auta a vii

što se to ogađa, ali čim izađe, znao je to, kolona de se pokrenuti. Neki su ved počeli trubiti, pa je i

profesor vaput zatrubio. Volvova sirena zvučala je pomalo starinski, glasnija o ostalih, imala je usebi nešto o tona onih blistavih limenih puhača u simfonijama Gustava Mahlera. U njegovoj sireni

zvučalo je neko bolje i po svemu solinije vrijeme, koje je, prema profesorovom mišljenju, počelo s

Belle Epoque i estetikom bečkih kavana na prijelazu stoljeda, a završilo se s pobunom stuentarije, u

ljeto 1968. Nakon tog ljeta filharmonije su počele falširati, a europska je automobilska industrija

počela proizvoiti konfekcijske automobile. Još je za štošta profesoru bila kriva stuentarija! Pokušao

je on one goine ka mu je u životu krenulo, ili mu se samo učinilo a je krenulo, one 1975. kaa je

kupio volvo, da se zaposli na Filozofskom fakultetu, Odsjek za povijest. Krenuo bi kao asistent kod

profesora Ivkova, na Kateri za suvremenu historiju, a kako je ranije ved bio magistrirao, moglo je to

idi osta brzo. Očas bi stigla ocen-tura, pa profesura, a Ivkov je ved bio star i načet, jetra mu se

raspadala, trebao je nekom pouzdanom ostaviti katedru. Tog trenutka, u jesen 1975, tek koju godinu

nakon Maspoka, 60 MIUENKO JERGOVId nitko nije mogao biti tako pouzan kao on. član Saveza o

pedeset osme, omladinske radne akcije na izgradnji autoputa Beograd - Niš, pa melioracija u

Makeoniji, ispravno se postavio šezeset osme i seameset prve, rug Šušnjar lično ga je preložio

u Iejnu komisiju CeKa, izabran s najviše glasova... U to vrijeme imao je biografiju kakve u Zagrebu i u

Hrvatskoj nije bilo, a stari ga je Ivkov htio za svoga nasljenika. Kaa bez obrazloženja nije izabran, i

kaa su bježali i izbjegavali ga svi kojima bi na fakultetu pokucao na vrata, profesor Aum otišao je

osobno rugu Šušnjaru, koji je u to vrijeme voio SIZ za



kulturu i obrazovanje, a se ko njega raspita, a mu rug Šušnjar otvoreno, kao rug rugu, i kao

kolega kolegi - jer je bio profesor na sociologiji, objasni što se to ogoilo. Zatekao ga je u sobi u kojoj

su bile spuštene rolete i upaljena stolna svjetiljka. Vani je bio lijep sunčan an, jean o onih jesenjih

ana kaa bi Zagreb znao zablistati onim svojim sjajem, o baroka, secesije i stakla, koji je, kao žarulja

nodne leptire i smribube, privlačio naše provincijalce, koji bi zatim, zaslijepljeni Zagrebom, ginuli za

hrvatsku nacionalnu stvar. Ali eto, prema je rug Šušnjar i sam provincijalac, iz Imotskog - ili preko

granice - iz Grua, to se nikaa nije znalo, njemu anje zagrebačko svjetlo baš i nije prijalo. Sjeio je

onako crvenook, golemih poočnjaka i obješena lica, nalik na buloga, s istaknutom i mlohaFRFFI A N

D F R vom donjom usnom, koja je u profesorovoj imaginaciji ukazivala na osobu podrijetlom iz

krajeva koji su bili pod Otomanskom imperijom, sjedio je u crnoj izrezbarenoj drvenoj stolici, koju je

za svoju stražnjicu ao načiniti Isior Kršnjavi, ali kako je Šušnjareva stražnjica očito bila sitnija nego u

Kršnjavog, i sav je bio nekako manji, tako ga je ta stolica naočigle žuljala, ali on se nije micao, niti je

tražio ugoniji položaj, nego je olučno sjeio tako kako sjei, valja uvjeren a bi mu jenoga ana,

nakon što bue ovoljno ugo sjeio, mogla postati mekša, jer de se prilagoiti njegovome obliku

tijela. Drug Šušnjar bio je i po tome savršen ministar kulture. Laktovi su mu bili naslonjeni na stol,sagrađen ka i stolica, koji mu je bio malo previsok, pa bi mu se ramena poignula skoro o ravnine

ušiju, i činilo bi se a ima grbu. Ali nije ga gleao s prezirom ili s visine, kao sitnoga srenjoškolskog

nastavnika. I Aduma je, kao i sve druge ljude, on vidio sebi ravnima, i u tome je bio dosljedan

komunist. Sa Šušnjarom se vaza otvoreno razgovaralo, i nikaa nije zloupotrebljavao ono što bi čuo.

Nikoga nije hapsio, a mogao je, mnoge je uhapšene spašavao ugogoišnjih robija, ok bi one koji s

takvih robija izađu reovito zapošljavao u graskim knjižnicama, galerijama ili kazalištima. Jenoga

koji je pričao viceve na račun kilograma Jovanke Broz, pa je izgubio posao nastavnika marksizma, 62

MIUENKO JERGOVId rug je Šušnjar zaposlio kao šaptača u kazalištu. Taj slučaj se sa smijehom

prepričavao. Bit de a ga je zato i zaposlio baš kao šaptača. Drug Šušnjar bio je uhovit čovjek, ali mu

je izna svega još bilo stalo a ga svi smatraju uhovitim i a se i neprijatelji smiju njegovim šalama.

Nije se igao kaa je Aum ušao u kancelariju. Imao je vou u koljenu. - Da je bunar iskopati, ne bi se

u njemu takva žila našla kao u mom koljenu. Žila voe. Znaš li ti uopde a se to naziva žilom? Bit de a

ne znaš, ti si graski ečko. - Znam, kako ne bi znao, kao i zlatna žila. - čitaš Laso romane, znači? -

Aje, ne zajebavaj, ne govori se o zlatnim žilama samo u Laso romanima. - Eto ga na, prosvjetni

ranik, pa psuje. I još bi htio na visokoškolsku ustanovu, na univerzitet. Morat deš pripaziti na jezik,

nije Zagrebačko sveučilište seoska krčma pa a se je i be tako sastavljaju. - Nisu me izabrali. Zato sam

i ošao, a mi kažeš zašto nisu. - Ja a ti kažem! - začuio se Šušnjar, onja usna mu se još više

objesila, kao a de mu iz usta procuriti me - pa nisam te ja birao, majka mu stara, da bih ti onda

mogao redi zašto te nisam izabrao. A ne bih ti ni taa rekao. Zar ne znaš za iskreciono pravo, za

autonomiju sveučilišta a bira koga hode? Nema ti, ragovidu moj, ni komiteta, ni FREELANDER 63

politbiroa, ni Maršala glavom, kaa se bira u nastavnička zvanja. - Znam sve to, ali mogao bi barem

naslutiti zašto nisam izabran. - Veliš - naslutiti! Pjesnički ti je to, pjesnički. - Svejedno, samo mi reci. -

Znaš li oakle olazi tvoje prezime? - naglo se uozbiljio Šušnjar. - Odnekud iz Bosne.



- Iz Travnika, točnije, iz Dolca ko Travnika, oakle je i onaj beograski unjkavac Ivo Anrid, ali ne

pitam te to, nego znaš li ti, Aume jean, o koje riječi je nastalo tvoje prezime? - Boga mi ne znam -

bivao je sve pomirljiviji, jer ako se Šušnjaru u nešto nije smjelo irati, to je ona bilo njegovo znanje o

prezimenima i njihovome podrijetlu. Taj je za svakoga Hrvata i Srbina po prezimenu znao iz kojega je

kraja, ali i na kojoj mu je strani bila familija u prošlome ratu. - Nisi ti Adum, nego si Hadum, ali h ti se,

eto, izgubilo, kao što se Srbima, ali i Hrvatima koji previše počnu nalikovati na Srbe, akle bosanskim

Hrvatima, h uvijek i izgubi. Tko zna što Srbi imaju toliko protiv h. Ali, pustimo sa to, bit ostaje ista,

bio ti Aum ili Haum, ragi moj Karlo, ti si zapravo evnuh ili uškopljenik. Takvo je značenje tvoga

prezimena, a ako me ved pitaš, mislim a je to razlog što te nisu izabrali. Rekli su mi a te stuenti

nisu htjeli. Ti si 64 MIUENKO JERGOVId u povijesti Sveučilišta prvi koji nije izabran jer ga stuenti nisu

htjeli. Eto, toliko ti ja mogu redi, ka ved navaljuješ. Dok je Šušnjar govorio, Aumu se zavrtjela soba.

Plesala su mu oko glave Murtideva ulja i Raauševe skulpture, zelene rolete kroz koje su, sitno poput

zrna riže, probijale zrake sunca, crni stol, zlatna tintarnica i pero u njoj, Zorin komplet Krležinih jela,

savijena beograska Politika, zataknuta u žep mantila, koji je visio na vješalici, sagrađenoj, kao i sve

drugo, po zamisli i zapovijedi Ise Kršnjavog. često je mislio, i razbijao glavu onim što mu je rugŠušnjar taa rekao. Bila je to uvrea, izgovorena u obliku šale. A zbilja nije znao a je haum ustvari

evnuh. Provjerio je kasnije u nekakvom rječniku turcizama, objavljenom u Sarajevu, i stvarno je tamo

pisalo evnuh ili uškopljenik. Baš istim reoslijeom kako je Šušnjar rekao. Razmišljao je o tome što je

to u njemu, ili na njemu, a ga je stuentarija prekrižila, a mu se stari Ivkov više nije htio ni javiti i a

ga je Šušnjar u tom smislu nazvao evnuhom. Ali razmišljao je i o nečemu što mu se u smislu uvree

činilo vedim i važnijim: obro je rug Šušnjar znao a Ivanka i on nemaju jece, a ipak ga je, eto, bez

imalo straha i srama nazvao evnuhom. To je nešto što de ga mučiti sve o 1990, i nekoliko puta de mu

biti navrh jezika a upita Šušnjara je li mu poslije bilo krivo i je li se pokajao što mu je tako nasjeo na

muku, ali nije se usudio, od straha da bi mu ovaj mogao odgovoriti FREELANDER 65 novim cinizmom.

Kasnije ga je, kad bi se sreli na ulici, prestao pozdravljati, nego bi svaki put samo pljunuo u stranu, jer

je Šušnjar u vrijeme paa Vukovara javno izjavljivao kako u tom ratu ima i hrvatske krivnje te je tako

svojim bivšim rugovima, uključujudi i njega, omogudio obru i sigurnu odstupnicu. Javno ga

prezirudi, mogli su ustvriti kako, zapravo, nikaa ništa nisu s njime ni imali. Kaa je 1996. Šušnjar

umro, srušio se nasre ulice, pokošen infarktom, profesor Aum je prvi puta nekome ispričao

ogađaj iz 1975. Samo što je zaboravio, ili je namjerno krivotvorio stvari, pa je ispalo a mu je Šušnjar

rekao da nije izabran na fakultet jer su ga drugovi smatrali evnuhom. Prezime nije ni spominjao. Oni

koji su ga te 1996. slušali, bili su užasnuti, pa je profesora Auma ponijelo i na sve je strane

prepričavao Šušnjarevu gaost, ali ipak obro pazedi a priča na ođe o Ivanke. Nju je i taa zaštitio

o vlastitoga karaktera. Stajao je, akle, u reu za naplatnu kudicu, iza kamiona s prikolicom koji je

stvorio zastoj, trubio je i ivio se čistodi tona volvove sirene. Kao u Titanskoj, prvoj simfoniji, ili još

bolje, kao u Simfoniji uskrsnuda, mahlerovski burno i glasno, bez vlastitoga umijeda, ali sa

slušateljskim ivljenjem, trubio je uz otvoren prozor profesor Karlo Aum i uživao je kako se n jegove

trublje jasno razlikuju o ružnih bakelit-nih piskova, o jane cvileži skupih i nesavršenih bastara

postmoderne automobilske industrije, u kojoj je sve citat i sve je replika, ali su detalj, pojedinost i

osobnost u tolikom 66 MIUENKO JERGOVId citiranju i eklekticiranju neprepoznatljivi kao na smotri

Kineske armije. I ok je tako trubio, otvorio je vrata svoga auta jean visoki, s konjskim smješljivim

licem Ruuda



van Nistel-rooya, prišao je volvu i opsovao profesora nekom teškom i slabo razumljivom

zagrebačkom psovkom, o koje je shvatio samo: - .. .bum ti te cvikse steral u oči ak ne prestaneš!

Zamišljao je kako Nistelroov zamahuje kopitom prema njegovome licu, i kako mu stakla naočala pršte

u oči. Dragovoljac, garant! pomislio je, oni smiju što ih je volja, ili poduzetnik u narastanju, takvi su

puni samopouzdanja. Ali ostao je miran, i uskoro je ponovo zatrubio, ovoga puta dugo, da ga

Nistelroov prepozna, i a ga slučajno ne pomiješa s nekim, ali ovaj nije više izlazio iz auta. Rekao je

što je imao, uvrijeio je čovjeka, a saa je ponovo bio miroljubiv. I to hrvatski miroljubiv!, hvatao je

profesora bijes. A što bi bilo a izvai pištolj i ošeta se o njegovog auta, pa mu kucne kunakom po

staklu i upita ga kaj su mu zapravo cvikse. Jesu li to naočale, ili nešto rugo. Ako su naočale, zar oista

misli kako je primjereno starcu prijetiti a de mu razbiti naočale, i staklo sasuti u oči? Pa a viimo

ona što bi veliki Ruu van Nistelroov na to imao redi! I a li bi mu se sviio pištolj. Naravno, nije to

učinio, nego je samo tako zamišljao, i uživao je u onome što zamišlja, i ved mu je nekoliko puta

FREELANDER 67 na um palo kako je šteta a je proživio život, a a nije ni znao razliku između čovjeka

s pištoljem i čovjeka bez pištolja. Razliku o kojoj bi se, sada je znao, mogle napisati knjige. Ustvari, sve

što je ikaa napisano, pa i sve povijesne knjige, valjalo bi pisati otpočetka, za ljue koji uza se imajupištolj, skriven o tuđih očiju, pištolj koji nikaa ne mora opaliti, ne mora ni biti izvađen, važno je a

je tu, u žepu, i pruža sigurnost svakoj prosubi, umiruje osjedaje i čini čovjeka melankoličnim kao

Hoelerlinov stih. Uto se kamion napokon pokrenuo, kolona je ravnomjerno i sigurno počela kapati

na drugu stranu brklje, cijedila se poput inf uzije, i kaa je na njega ošao re, skoro a ga je sasvim

prošao strah o granice. Znao je a ga nede pretresati, viio je svoje lice u zrcalu retrovizora,

vjerovao je a je zaštiden o ljui u uniformama, jer de se sažaliti pre njegovim goinama. Ako bi

ostao ozbiljan, izgleao je kao seamesetogoišnjak, obroržedi, ali ipak seameseto-goišnjak.

Još ok je preavao, zanje vije-tri školske goine, bilo je roitelja koji nisu vjerovali a po zakonu

ne mora u mirovinu, i bunili bi se što im senilni starac jeci ijeli jeinice. Ali čim bi se nasmijao,

profesor Adum izgledao je barem deset godina starije. Samome je sebi tako nasmijan nalikovao na

onoga peruanskoga ili bolivijskoga starca stogoišnjaka, kojega je, kao najstarijega stanovnika na

Zemlji, otkrila ekipa BBC-a. 68 MIUENKO JERGOVId Pre granicom lice mu se razvuklo u osmijeh, kao

a glea irljivu scenu u nekoj romantičnoj komeiji, pa nije siguran hode li se rasplakati ili bi se, ipak,

glasno nasmijao. Ljepooka i rumena granična policajka, slavonski curetak od jedva osamnaest, trudila

se a izglea strogo, ali kao a joj nije išlo. Zapanjeno je gleala u starca, i nije mu vradala pasoš,

nego ga je ržala u ruci, kao a se pokušava sjetiti pitanja koje de sljeede postaviti. Profesor se nije

niti najmanje uznemirio, niti je mijenjao izraz lica, nego se nastavio smijati tim svojim bezglasnim

metuzalemskim smijehom, sve ok mu nije pružila moru knjižicu, i mucajudi izgovorila: - Pazite, brzo

de mrak... Tko zna što je, nesretnici, bilo na pameti ka mu je to rekla, moža ju je posjetio na

njezinoga jea, ili nekog starca iz sela, koji se nodu kasno okolo skitao, pa je pao u jarak i smrznuo

se, jer je bila zima. Svakako, nešto slično granična policajka nikome nede redi. Tako se činilo. Vozio se

preko mosta. Ispod je tekla Sava, ista Sava koja dijeli Zagreb na stari i novi grad, i koju je godinama

prelazio kaa bi iz Zapruđa išao na posao u školu. Jenom de se, mislio je taa, preseliti u stari io

graa, tamo gje žive sveučilišni profesori, političari, rođeni Zagrepčani, tamo gje, sve u svemu, žive

svi uspješni ljui. I o tome je mislio, kaa je u jesen 1975. pokušao postati Ivkovljev asistent. Ali eto,

nije mu se alo, pa je ostao živjeti u getu neuspješnih, FRFFI ANDFR f*Q



tamo gje žive oseljenici, oni koji ne iu ko rođaka na nejeljne ručkove, niti na kazališne matineje,

tamo gje žive ljui koji svoja uvjerenja moraju okazivati i sebi, ka navečer legnu spavati, tamo

gje žive ljui koji su u vrijeme Jugoslavije bili neovršeni Jugoslaveni, a sa su jenako neovršeni

Hrvati, jer žive u Zagrebu koji je s ruge strane Save, onome Zagrebu koji je ustvari Jugoslavija u

malome. Novi Zagreb je poput groblja za kopilad, koje je izvan ograde unutar koje su pokopane

krštene uše. Ali ovje je Sava izgleala rukčije, opasnije, ublje i prljavije. S ruge strane, tamo

kamo je on išao, vijele su se prljave sive višekatnice, ruševine iz kojih je raslo rvede, prljavi

neureni kej sa zahrđalim kanelabrima, porazbijanih svjetiljki, očito tu posađenih još u vrijeme

socijalizma. To je, akle, Bosna. Prošla ga je jeza o tog prizora, ali ništa strašno, ni krvavo - što bi

rekao pjesnik. Bio je pomiren s tim a prelazi rijeku, zajeno s jeinom vrijenom stvari koju još u

životu ima, koje se, eto, želi osloboiti, pa je zato i krenuo na ovakvo putovanje. Sažalio se na čas na

vol-vom, koji je prvi puta u svojih trieset goina išao u Bosnu, onu zemlju iz koje ga je majka ovela

kaa je imao trinaest goina, nekoliko ana pošto mu je umro otac, i vjerovao je, sve do prije tri

ana, a se više nikaa nede vratiti i nikaa je nede, makar i nakratko, posjetiti, nede o njoj misliti,

nede se Bosne sjedati, izbrisat de iz sjedanja sve što se bue moglo brisati, rano jetinjstvo, i ono malokasnije, sve što ga je 7(1 MIUENKO JERGOVId posjedalo na patnju i nesredu, na gla i na ječje

bolesti, zaušnjake, ifteriju, šarlah, veliki kašalj, ospice, pljuskavi-ce, na Sarajevo duboko u kotlini

rijeke i na riječi iz kojih su se razbježali samoglasnici, pa muklo pršte kao jelidi eksploirane bombe, i

kao prijetnja. Sažalio se profesor na mrtvim strojem svoga starog auta, jer je, eto, morao pre kraj

svoga automobilskoga vijeka prodi zemljom iz koje je on bježao. Bosanski carinik izgleao je poput

Ukrajinca na granici s Mađarskom, koji ga je zaustavio prije desetak godina, kada je vozio prema

Kijevu, na skup hrvatsko-ukrajinskog prijateljstva. Gleao ga je taj Ukrajinac s hlanom mržnjom

aministratora iz Gulaga, koja se samo povedala ka mu je profesor Aum na svome njegovanom

ruskom spomenuo hrvatsko-ukrajinsko prijateljstvo. Svi policajci u nesretnim i siromašnim zemljama,

u iktaturama i u korumpiranim oligarhijama, postaju nervozni na riječi kakva je prijateljstvo.Maršnuo ga je taj Ukrajinac taa, kao zanju žukelu, a ovaj ga je Bosanac upitao: - Za prijaviti?

Oreište? Razlog putovanja? - vješto izbjegavajudi riječi u kojima bi se morao oreiti prema osobi

sugovornika, a se ne bi ponizio pre vlastitom aministrativnom superiornošdu tako što de jenome

starcu redi - vi i gospoine. Mahnuo je rukom, kao a tjera muhu zunzaru, i tako se Karlo Aum našao

u Bosni. FREELANDER 71 Blatnjav i ispucali asfaltni put vodio je kroz grad. Ispred kioska, sklepanih od

nekoliko zidarski dasaka, prodavali su se diskovi s muzikom i filmovima. Trgovci su mu mahali da

stane, pokretima ruku opisivali su ono što nue na svojim štanovima. Imitirali su gitariste s

neviljivim gitarama, opisivali su ženske grui, mnogo vede o najvedih, a jean je starac, vino stariji

od profesora, prstom pokazivao plakat Anne Nicole Smith, pričvršden čavlima na zi kioska, pa

sklapao ruke kao u molitvi i pogle upirao k nebu. Izgleao je kao a upravo umire, nakon što je sve

svoje imanje, kudicu o blata u ovoj pustari na kraju svijeta, i trulo kukuruzište zasijano

protupješaijskim minama, ostavio toj ubojici muškaraca trede obi, čija vulva jeluje poput

savršenoga stroja za eutanaziju. Anna Nicole Smith stiže kao zamjena za lapot: nekod su, za zlog

vakta, na Balkanu onemodale starce sinovi ovoili u šumu, pa bi ih, ka ne očekuju, s lea snažno

uarali specijalnim rvenim čekidem u zatiljak, a anas, eto, iz Amerike stižu igitalizirane erotske

snimke te žene, koje, provjereno, jeluju bolje o lapota, ubijaju čišde i bezbolnije. Osvrnuo se

profesor za čičom koji se molio ispred plakata Anne Nicole Smith. Takvoga nije godinama vidio. Nosio

je one uge brkove, iz vremena Vuka Karažida, sitan i krivonog, u maslinastim čakširama i sa

šajkačom na glavi, kao a se jučer vratio sa Solunskoga fronta, pa sa



sto ji u crkvi u ronome selu, pre ikonom Trojeručice, i zahvaljuje 72 MIUENKO JERGOVId joj,

Bogomajci, što ga je spasila o bolesti i o švapskoga metka. Ka bolje razmisli, takvih fizionomija i

prilika nije bilo ni prije rata. Jugoslavija je bila bogata zemlja, u kojoj je i sirotinja ved izgleala poput

sirotinje na Zapau, u graskim, a ne u seljačkim prnjama. Starci sa šajkačama mogli su se vijeti u

monografiji Zejtinlika, srpskoga vojnog groblja ko Soluna, ili na smotrama folklora u Guči. Gleao je

oko sebe, i osjedao se zaštidenim, kao češki turist trenutak nakon što je preko granice prošvercao

stotinu konzervi jetrenih pašteta. Ubrzo je nestalo graa i kioska s iskovima. S esne strane ceste

uzizali su se zahrđali imnjaci rafinerije nafte. Prometni znak je, u skladu s teorijom i praksom

opštenarone obrane i ruštvene samozaštite, upozoravao a je fotografiranje imnjaka strogo

zabranjeno. U sivoj i neprobojnoj šikari, u prašumi nastaloj o korova, na svakih peesetak metara

bili su raspoređeni znakovi s mrtvačkim glavama, koji su upozoravali na to a je teren miniran. Naš

svijet ima osobito poštovanje prema simbolu mrtvačke glave. Ko rugih, to je samo znak smrtne

opasnosti, amblem gusara, morskih bezdomnika koji su se odrekli svake zastave, ili tek znak

pubertetske neprilagođenosti, na školskim tekama prištavih ječaka, koji u nekoj Alabami, New

Mexicu ili Teksasu, crtaju mrtvačke glave i true se biti primijedeni, a ka im to ne uspije, ukrauočevu automatsku pušku, kojom je ovaj preko vikena lovio mekFREELANDER 73 sičke imigrante,

mevjee ili ivlje svinje, pa u školskome vorištu ustrijele petnaestak ječaka i jevojčica, sve ok

im, naravno u samoobrani, policijski specijalac dum dum metkom ne raznese pametnu i svojeglavu

glavicu. Kasnije te njihove mrtvačke glave iscrtane na kajanki ili na Katekizmu Katoličke crkve,

proučavaju i vještače najuzorniji ječji psiholozi, i ona, u pravilu, za egeneraciju ječje mašte

optužuju kompjutorske igre, Clinta Eastwooa ili Osamu bin Laena, prema se radilo samo o tome

a je ječak bio frustriran što mu nikaa nitko nije rekao kako lijepo crta. Ali u nas mrtvačke glave

imaju puno ublja značenja. Tu se taj simbol poštuje kao znak oabranosti u žrtvi, omet-ništva u ime

Boga, svjesnoga pristajanja na pakao. Ka bi prigustilo, u Drugom svjetskom ratu mrtvačkom bi se

glavom jenako zakitili četnici i ustaše, pa bi preko svake mjere klali i ubijali, i plašili svoje neprijateljesimbolom na kapi ili na zastavi. Ne ubija te, dragi moj, tvoj ubojica, nego mrtvačka glava na

njegovome živom ljuskom čelu, ona te ubija, i na njoj je sva ogovornost. Sada su se, eto, polja uz

cestu zakitila tim simbolom. Onaj koji ih je postavljao imao je na umu a upozori ljue što bi im se

moglo ogoiti ako zagaze u tu šikaru. Ali on je, pre očima svojih zemljaka, i olikovao zemlju na

kojoj žive, označivši je tim najljuskijim simbolom naših ubojica. Zemlja je oživila, uljuila se i

očovječila, pa ubija onako kako ubijaju vitezovi i heroji. 74 MIUENKO JERGOVId Profesoru Aumu se

pripišalo. To je ved uvjetni refleks. Uvijek mu se pripiša kaa uz put uglea znakove a je minirano.

Prije nego što je ovršena autocesta Zagreb - Split, počelo bi mu se pišati ved nakon što prođu

Plitvice. Jeza ga je hvatala od pomisli da bi se mogao parkirati pokraj puta, pa otidi par koraka alje, u

grmlje, među znakove s mrtvačkim glavama. Kaa bi stao na minu, pomislio je, i ona eksploirala, a

li bi mu, u jelidu sekune, popustio mjehur i a li bi se, mrtav, upisao u gade. Trpio je i zahvaljivao

Bogu što ima zravu prostatu. Cesta je vijugala kroz niginu, sa svih je strana bila ravnica, nigje

nikakvoga brda, a iz te je ravnice, do neba visoka, rasla trava. Na svakih kilometar ili dva stajali su

putokazi, ispisani dirilicom. Profesor Aum obro je znao dirilicu. Jebeš povjesničara koji ne zna

dirilicu, znao bi to redi i ona kaa se nije smjelo. Pola važnih knjiga o Dubrovniku objavljeno je

dirilicom, a rugo



pola još nije ni napisano. Eto, tako vam je to gospoine i ruže đerek! - vikao je Adum poprilično

pijan, nasre zbornice, pre novu 1992. goinu. A đerek je zinuo kao peš, kao pjesnik Galovid, kaa

ga je u rovu u Mačvi 1914. metak pogoio posre čela, zinuo je kolega đerek, što o iznenađenja a

što jer mu se, nenaano, ukazala prilika a ohaka Aumu, prijavi ga zbog veličanja velikosrpskih

historičara i njihovih posezanja za Dubrovnikom, raovao se đerek, sretan je bio o FREELANDER 75

neba, toliko se raovao a ni vilice nije stigao sklopiti, nego mu je, urlajudi, Aum pijuckao komaide

kiselih krastavaca i gavrilovidke ravno u usta, ali raost mu je bila kratkog vijeka, jer nede prodi ni

seam ana, a đerek de, zabavljen svojom mukom, zaboraviti a se najavio ravnateljici s prijavom

neoličnoga ponašanja kolege Auma, i vozit de svoga stojadina stotinu na sat, preko trnja i kamenja,

negje u zaarskome zaleđu, ok po njemu iz puškomitraljeza buu pucali viken četnici, neka fina

beogradska djeca, pristigla na dan-va u obranu vasceloga srpstva. Viio ih je taa đerek, viio im je

lica, nije mitraljesko gnijezdo bilo ni pedeset metara od druma kojim je nagonio stojadina, i nikako

mu nije bilo jasno, nije shvadao, kako su tako neprecizni. Jebemu, a su jenom samo pušku ržali u

rukama, ved bi ga pogoili u zjenicu oka, i njega, i mater, i dadu na zanjem sjeištu. - Bogami,

prođosmo živi! - vikao je. Ali viiš belaja, nitko mu nije ogovorio. Deveesetogoišnji Jozo đerek injegova vaeset goina mlađa žena Spasenija, đerekovi otac i mater, bili su mrtvi, kao što je mrtvo

sjeište po njima, kao što je mrtav narančasti lim u kojem se voze, izbušeni s peeset seam

metaka, patolog u Zadru je izbro- jao. Nisu se, jani, puno mučili... A Karlo Aum ošao im je u Zaar

na sahranu. Zagrlio je kolegu đereka, čvrsto kao Hrvat Hrvata, i šapnuo mu -brate, znam kako ti je!,

na što je, ako mu je još ostalo imalo 76 MIUENKO JERGOVId pameti, đerek tome svom bratu

hrvatskome trebao namah ogristi uho, iz kojega su izvirivale tri potpuno crne lačice, navrh kojih se

žutio meeni usni vosak, jer mu se u protekle vije goine, otkako je nastala naša Hrvatska, Aum

živome krvi napio, a sve zbog matere Spasenije, koja je slavila srpske slave, i koja nije htjela podi iz

sela u kojemu su živjeli, nego je tvroglavo ostajala i ona kaa su planule sve hrvatske kude, osim

njihove, i ona kaa se po Zaru, pa sve o Zagreba, pričalo a je Jozo đerek po ženi postao četnik. Itaman ka ga je mogao prijaviti a pijan nasre zbornice širi velikosrpske ieje, ogoilo se to a mu

Aum nuđa svoju najublju hrvatsku i katoličku sudut, i baca grumen zemlje na sanuke u kojima leže

njegova Spasa i njegov Jozo, i križa se punom rukom, zamahujudi pritom kao ruski gimnastičar, ok

fratar zaziva kugu, rat i propast na ubojice i sav njihov naro. Nije, jaan đerek, ogrizao Aumu uho,

nego je nekoliko ana kasnije završio na psihijatriji, izgubljen u nekome svom mraku koji više nitko

nika ne osvijetli. Jebeš, akle, povjesničara koji ne zna dirilicu, ali jebeš i putokaze s imenima sela

koja ne postoje. dirilicom su, s obje strane ceste, bila označena sela o kojih su anas ostale ruševine,

ziovi bez krovova, koji su se o onih u Pompejima ili u Grčkoj razlikovali samo po tome što se vii a

su bili građeni i o betona, a ne samo o FREELANDER 77 opeke, i što su po njima, još uvijek viljivi,

stajali grafiti iz vremena rušenja. I oni su, uglavnom, bili ispisani dirilicom, osim ponekog, nabrzinu

narisanoga i ukrašenog slova U, koje su prije povlačenja ostavljali oni kojima je bila užnost braniti ta

sela, o kojih su, eto, ostala čitava samo imena. U tim je imenima bila saržana i sva njihova povijest i

prošlost, jer u knjigama ništa rugo o selima o esetak kuda niti ne piše. Neko vrijeme profesor

Aum zabavljao se pokušavajudi, na osnovu imena sela, rekonstruirati kako su se zvali ljui koji su tu

živjeli. Na primjer, u selu Kotorskome sigurno su živjeli nekakvi Kotorani. Na kraju, kako tu više nitko

ne živi, čini se a je rat vođen zato a bi latinično pismo kojim su o



1991. bila ispisana imena sela, bilo zamijenjeno diriličnim. dirilica je pismo smrti i minskih polja. Bio je

zaovoljan tom rečenicom. Mora je zapamtiti, pa kaa se vrati u Zagreb, napisat de je u pismu

čitalaca Večernjemu listu. dirilica je prokleta, ljutio se profesor Karlo Adum, i nije ni primijetio da se

spušta mrak. Tek ka su iz suprotnog pravca počeli nailaziti auti s upaljenim ugim svjetlima i

zasljepljivati ga, shvatio je a se u neoba, kao stranac, zatekao u tuđoj zemlji, na cesti omeđenoj

minskim poljima. Naglo je postao svjestan grba sa šahovnicom na svojoj registarskoj tablici, uhvatio

ga je strah i počeo je brže voziti. Nije pogleao na kartu, niti se raspitao ko Poštara, koliko 78

MIUENKO JERGOVId se još mora voziti kroz srpski io Bosne, ili - štoosovskim arhaizmom rečeno, kroz

Republiku Srpsku, jer ga je hvatala jeza o pomisli a bi mogao zanoditi meu četnicima. Po mraku

sve je bivalo stvarno. Sjetio se kako ga je 1944, ka ne bi mogao zaspati, mama Cica plašila a de, ako

ne zatvori oči, prugom o Višegraa i Goraža stidi strašni braati četnici i a de mu, kao malom zeki,

prerezati vrat. Oni vie ka mala jeca kasno nodu otvaraju oči, i ona sjeaju u voz, obro nalože

lokomotivu, i eto ih začas u Sarajevu, na Bistriku, pa nožem cap tko ne spava... I dok bi on sleden

ležao u postelji i pravio se kao a ne iše, tata je sa svoja četiri prsta grebao po ziu i proklinjao brata,

a mama je preko taraba i kroz bašče silazila u gra, bježedi usre rearstvenoga sata o njih vojice,negdje daleko, na slobou. Vratila bi se tek ujutro, on bi je čuo kako otvara vrata, i bio je sretan što

više nije mrak, svanulo je, i četnici više ne vrebaju o Višegraa i Goraža. čuno je kako se nodu

čovjek vrati svojim jetinjim strahovima, pokušavao se ohrabriti profesor Aum, misledi o sebi kao o

nekome drugom. U tom je trenutku brzinomjer pokazivao sto dvadeset na sat, ali on to nije

primjedivao. Zurilo mu se da nekamo stigne. Sve dok se nasred ceste nije pojavio policajac. Mahao je

svjetledim znakom, i pomicao se už neviljive linije, poput golmana koji se sprema obraniti

jeanaesterac. Samo što nije vlastitim tijelom zaustavljao loptu, nego automobil. FREELANDER 79

Teški volvo, iz vremena kaa se skaninavska automobilska inustrija natjecala s tehničkim

ostignudima Zapaa i tenkovskim performansama sovjetskih volgi i zilova. Gleao ga je kako maše i

svijetli, skakude poput Dragana Pantelida na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1982, orangutanskasrpska figura spremna na sve, i znao je a mu ne može pobjedi, ne može ga mimoidi jer je taj golman

spreman baciti se među kotače. Može ga punom brzinom počistiti sa ceste, i ne bi mu srce zbog toga

brže zakucalo, niti bi ga grizla savjest. O rugome se, a ne o savjesti, tu rai. Ako nije u smrtnoj

opasnosti, naprosto nema smisla a gazi policajca. Zaustavio se, uz filmsku škripu kočnica, i skrenuo

na proširenje nekaašnjega autobusnog stajališta, pa stao iza policijskoga golfa. - Nešto vam se žuri -

golman je stao uz prozor. Iza njega je, dva metra dalje, stajao drugi policajac. Golman je bio postariji,

očito preratni milicioner, i pravio se važan pre balavcem s kojim je ijelio smjenu. Obrijane glave,

širokog bikovskog vrata, onih istih epskih uzvinutih brkova i neobično svijetlih plavih očiju, nalikovao

je na Franju Bučara, zagrebačkog gombačkoga i športskog prosvjetitelja i pustolova. - Nešto ste se

zamislili - nastavio je, kad profesor nije odgovorio. - Znate li kolika je kazna za ovakvu vožnju? 80

MIUENKO JERGOVId - Velika - konačno je nešto, uz onaj svoj metuzalemski osmijeh, uspio redi. - E,

bogme, nije, nego je mala! Šta je peeset maraka prema živoj glavi. Kazna je, gospoine moj,

preventiva. Koliki bi, a je nisu platili, ved pet minuta kasnije poginuli. Jeste li ka o tome mislili? -

Nisam. - Znam da niste, zato sam vas i pitao. Ali ubuude mislite i o tome. - Dobro, hodu, mislit du -

krenuo je rukom a de izvaiti novčanik, na što ga je golman zaustavio



onim pokretom kojim gaza u seoskoj krčmi kani oktora ili popa ceremonijalno izvijestiti a sve jelo i

pilo ie na račun lokala: - Bogme, nedeš platiti ništa, večeras si imao srede, večeras ne napladujemo

kazne, nego vjesto metara niže kamion je pokupio neke konje. Eno ih leže na cesti, pa a ne naletiš

na njih i ne straaš. Zato, polako! - salutirao je golman na pozdrav. Profesor je pokrenuo auto i, kada

je bio siguran a ga policajci više ne vie, izvaio je pištolj iz pretinca i gurnuo ga u žep sakoa. Ved se

sasvim smrklo, profesor Karlo Adum vjerovao je da mu je postavljena zasjeda, i bio je spreman pucati,

ali ne kao on, nego kao netko rugi. Pištolj je tako jelovao na njega. čim bi ga imao uza se, ili čim bi

se uspio suživjeti s mišlju a je naoružan čovjek, počinjao bi na sebe gleati nekako sa strane.

Samome sebi taa je bio FREELANDER 81 književni lik, Kamilo Emerički iz Zastava, ili James Bon,

zavisno o toga kako bi mu tog trenutka pištolj pristajao. Zaustavio se vaesetak metara prije onoga

što je bilo na cesti. A u prvi mah se zapravo i nije razaznavalo što je to. Pokraj prvoga konja, bijeloga, s

crnom mrljom na čelu, u obliku slova M, koji je ležao izvaljen u lokvi krvi i prosutih crijeva, sjeila je

nasre ceste, i naricala, mlađa žena. Držala je konjsku glavu u krilu, ok je životinja izisala. Kaa je

profesor prišao, bijelac je još bio živ. Zmirnulo je na nepoznatog veliko tamno oko, i najenom se

zaustavilo i ukočilo, gubedi u času sjaj, o čega su profesora Auma prošli trnci. U jenome setreptaju ugasilo konjsko oko. Bog mu je, lahko kao jetetu, uzeo ušu. Žena se ljuljala u ritmu

naricaljke, tačnom i pravilnom, neumoljivom esetercu, koji se prepoznavao među tisudu riječi,

rečenica i stihova, u kojem nije bilo opkoračenja, i činilo se a bi svaki slog viška tu jelovao kao

uvrea tom tužnom umrlom konjstvu i iskrenoj ženskoj žalosti. Prošao je pokraj nje. Koji korak alje

pojavile su se naranče. Jenu je slučajno šutnuo, pa se uplašio, misledi a uara živog stvora, ili kakav

izutrobljeni konjski organ, mjehur, jetru ili srce. A onda je vidio da je to samo krupna rascopana

naranča, pa puno naranača, toliko a više nije bilo asfalta na koji bi stao, nego je vukao stopala i

razmicao naranče, a ne stane na koju. 82 MIUENKO JERGOVId Pa opet lokva masne klizave krvi, i u

njoj vranac, crn kao nod, polomljenih nogu, iz kojih su se bjelasale kosti. Bio je mrtav, ugašenog oka,

izokrenute glave. S kraja gubice izbijala mu je krvava pjena, mjehurid za mjehuridem, kao ka se ukai ijete igra sa šamponom. S lijeve strane ceste, prevaljen na bro izna puta, ležao je kamion,

šleper slovenske registracije, iz kojega su se rasule naranče. Sve je bilo narančasto o njih, svijetlile su

kao neko ugašeno sunce. Uz kamion je, razbijene glave, čučao čovjek. Plakao je i ržao glavu među

rukama. čelo mu je bilo razbijeno, lice krvavo, ali to kao a i nije bilo važno. Profesor je ošao o

njega i spustio mu ruku na rame. - Ne plači, sine, sve de biti obro. - Nemoj me, molim te, nema šta

biti obro. Gotovo je. Profesor se iznenaio. Nije to bio Slovenac. Zbog nečega mu se i to učinilo

važnim, i pomislio je a ga nije trebao oirnuti. Tješio ga je kao stranac stranca, a evo, čovjek nije

stranac, nego govori onim jakim bosanskim naglaskom, kojim je nekad govorila samo sirotinja koja je

u Zagrebu tražila posao oko Glavnoga kolovora. Mahinalno se uhvatio za žep, pištolj je bio na

svome mjestu. Pošao je alje, o mjesta gje je nasre ceste ležala ogromna šarena kobila,

polomljenih nogu i razmrskane glave. Rikala je, tulila, ispuštala glasove koji nisu o konjskoga, ni o

ljuskoga svijeta, i ne bi se moglo redi ni a nose bol, ni neki rugi osjedaj. Bili su to samo jako glasni

znaci njezine FREELANDER 83 prisutnosti, nastojanja a bue živa još tih nekoliko trenutaka. Iza

kobile je, s rukama do lakata



zavučenim u nju, klečao mlaid, pokušavajudi nekako izvudi žrijebe. - Ne daj se, mila moja, ne daj se,

ušo! - vikao je a ju naglasa. Što li de mu žrijebe, leio se profesor, ka ne može preživjeti bez

matere. Mlaid ga je ugleao. - Može li se pomodi? - upitao je profesor. - Nikako - prostenjao je, i

nastavio - ne aj se, mila moja, ne aj se, ušo! - a kobila mu je odgovorila onim svojim polomljenim

glasom, i ritual je nastavljen. - Nemojte se više mučiti. - Mani me se čovječe, pođi svojim putem -

uzvratio mu je mlaid - ništa ti ne razumiješ! Vratio se o vozača - da te povezem do bolnice -

ponuio mu je, a vozač je omahnuo rukom i rekao a ne može bježati, što go se alje ogađalo, on

ne može pobjedi, pobio je ljuima konje, i mora ostati tu ok se ne vii što de biti. - Što se tu još ima

vidjeti? - ljutio se profesor, onom ljutnjom kojom se liječnici ljute na smrtno bolesne kaa obijaju

piti lijekove, jer im škoe probavi. - Nedu, Boga mi moga, nigje ja ne iem, nije Hasan takav čovjek

a bježi - uzvratio mu je. Žena je i alje naricala uz bijelčevu glavu. Pričala je priču tužnoga konjskog

života, oabranoga, kojeg je trebao jahati 84 MIUENKO JERGOVId oabrani. Bio je žrijebac, vanaest

mjeseci star, i trebali su ga u subotu prevesti do Banje Luke, u gosposke konjušni-ce. Tamo bi ga

čuvali, navikavali ga na selo i na jahača, a blage je dui nesretnik bio, pa bi se lako naviknuo, sve za

dan kada bi ga na paradi uzjahao, pa kroz cijelu Srpsku na njemu kao vijor projahao predsjednikMilorad Dodik. Zato je bijelac i imao na čelu mrlju u obliku slova M. To slovo bilo je prst subine, znak

kome je konj namijenjen. Sve ok nije naišao kamion s narančama. Poslušao je još malo ženu, koja ga

i alje nije primjedivala, nego se obradala nekome tko nije tu, Bogu kako ga je zamišljala, koji, očito je,

u njezinoj imaginaciji priznaje samo tužbalicu sročenu u pravilnim stihovima. Bog nema uho za prozne

rečenice. A ona mu je bilo osta, nakon što je ved tredi puta spomenula presjenika Doik

Miloraa, i više nije ijelio njezinu tugu. O tom Doik Milorau ništa nije znao, uporno je, ved peeset

goina, izbjegavao vijesti o bosanskim vlaarima, sekretarima i harambašama, koje go vjere bili.

Jeva a im je, još o vremena Rooljuba čolakovida, znao čak i imena. Profesor Karlo Adum ponosio

se umijedem a ne zna i ne pamti ništa o onoga što ga ne zanima. Hvalio se njime i pre učenicima u

razreu, i zbilja je vjerovao a može ne znati što ga ne zanima, zaboravljati što ne želi pamtiti, i ne bitiono što jest, ako mu to što jest nije po volji. FRFFI 4NDFR Naročito mu je bilo stalo o ovoga zanjeg.

Sjeo je u volvo pa je, zaobilazedi konje i gazedi krv i naranče, polako nastavio put. Zamišljao je a mu

po kotačima ostaje nešto što izglea kao sok o crvenih naranača. Teško a de ga nakon ovoga ikaa

piti, koliko go vjerovao u svoj zaborav. Vratio je pištolj u pretinac. Uskoro mu se prispavalo. Put je

bio monoton, na njim se ved sasvim spustilo nebo bez ijene zvijeze, tek rijetko bi, kroz granje i

šikaru, izbilo svjetlo nečijega živog prozora. Profesor Aum je zijevao, pa su mu o zijevanja zasuzile

oči, glasno je zapjevao pjesmu Lea Martina Oiseja, s nekoga Beograskog proljeda s početka

seamesetih, rao se iz petnih žila, a rastjera san, a iz suprotnog su smjera u koloni nailazili

kamioni s međunaronim vojnim tablicama. Jean za rugim de stidi na mjesto nesrede, što li de,

Bože, pomisliti ka ugleaju mlaida s rukama u kobili. I ka čuju - ne daj se, mila moja, ne daj se,

ušo! Osjetio je sram zbog onoga što de se iza njegovih leđa ogađati. I to ga je rasanilo. Sramio se,

jer strani vojnici nede razumjeti ono što buu vijeli. Iskasapljene konje nasre ceste, ženu koja

nariče s glavom paranoga bijelca u krilu, mlaida koji pokušava poroiti kobilu, spasiti ždrijebe

kojem umire majka, Slovenca Hasana koji je prevozio naranče, i sa plače razbijene glave, i ne želi u

bolnicu.



SU. u 11 i f ki k n i c p r. n u 114 Nede oni to shvatiti, mislio je profesor. Da je malo mlađi, ili luđi, a

još vjeruje kako se ljuima nešto može objasniti, okrenuo bi se nasre ceste i vratio se na mjesto pre

kojim sa stoji kolona vojnih kamiona. Oržao bi im preavanje o historiji ovih krajeva, ili bi ih

naprosto zamolio a buu tihi, a pričekaju, a poslušaju, ako išta razumiju, jer ovako nešto u životu

nisu oživjeli. A sigurno niti nede. Ovo je, raga gospoo vojnici, jena o onih scena u čovjekovoj

povijesti usre koje se pišu svete knjige. Ova tu žena, čiji ritam, crnče moj američki, zvuči kao ritam

Eminema, ili kako se taj mlaid ved zove, izgovara nenapisane ijelove Biblije, i to u pravoslavnoj

reakturi. Slušaj je, ragi, jer njoj se upravo ogađa nešto što se čovječanstvu ogađalo prije pet ili

eset tisuda goina. A ovaj tu čovjek, vjerojatno njezin muž, on kobili govori najnježnije riječi za koje

zna, i koje nikaa nije rekao vlastitoj ženi, pokušavajudi je oržati živom ok na svijet ne onese

žrijebe. Ako ugine kobila, uginut de i žrijebe. Razumijete li vi to? Držao je u sebi govor, sve ok mu

se nije učinilo a ga vojnici ne bi slušali, svejeno na kojem im jeziku govorio, a profesor Aum jeva

a je natucao njemački i francuski, ali savršeno se smijao i nazravljao na ruskome. Takva su bila

vremena, nije imao prilike da ode na pola godine u Pariz ili Berlin, da ga pošalje Partija, kao što je

neke ruge slala, nego je goinama pohađao večernje tečajeve u Varšavskoj, najprije ruskoga, ok jesanjao o tome a piše oktorat o FREELANDER 87 Jurju Križanidu i njegovoj anabazi, zatim

francuskoga, u vrijeme kaa je trebalo čitati Brauela, i njemački kaa se, nakon što je propao plan

a pree na fakultet, kaniirao za nastavnika u Frankfurtu, na školi za jecu naših ranika na

privremenom radu u inozemstvu. A kada je dobio odbijeni-cu, oustao je i o njemačkoga, jer ga je

taj jezik posjedao na još jeno poniženje. Na sigurnosnoj provjeri u Saveznome sekretarijatu za

inozemne poslove u Beograu pitali su ga što je raio za vrijeme rata. Ogovorio je kako je imao

četiri goine kaa je završen rat. A oni su, kao a nisu ni čul i, upitali je li nosio kakvu uniformu u ratu.

Karlo Aum se taa zbunio i zacrvenio, pa je počeo zaplitati jezikom kao a je upravo uhvaden u laži,

ili kao a je pijan. Smirite se, ruže! nasmijala mu se u brk jena poebela mlađa Srpkinjetina,

crnokosa, s maežom na lijevom obrazu, iz kojega su rasle tri crne lačice, čvrste kao armatura koja je izvirivala iz buudega neboera u Novom Beograu. Uvijek bi se uzrujao ka bi se nje sjetio, pa bi

mu svakakve riječi izletjele iz usta. Srpkinjetina? - začuio se jednom nastavnik tjelesnoga

Hasanbegovid, ok mu je Aum prepričavao to kako je bio obijen nakon sigurnosne provjere. Poslije

nodima nije mogao zaspati, jer se plašio a bi ga Tefko Hasanbegovid mogao prijaviti zbog

nacionalizma. A bila je to 1979, teška i mutna godina, malo pred samit Nesvrstanih u Havani, kada su

se zatvori činili sablasno praznima, i trebalo ih je napuniti unutrašnjim neprijateljima. 88 MIUENKO

JERGOVId Ali nije ga Hasanbegovid prijavio, ubogi obri Tefko, koji se čuio grubim riječima, nego je

njega, čisto iz preventive, Aum zamrzio. Nije ta mržnja prestajala niti kaa je ved postalo jasno a ga

nede prijaviti, ni nakon što su ved prošle goine, pa je postalo nevažno što se u kavani Meulid pričalo

početkom rujna 1979. Upravo suprotno, rasla je Aumova mržnja, koristio je svaku priliku a ga

kritizira na Nastavničkom vijedu, i bio je među onima koji su inzis-tirali a se istraži slučaj učenice

semoga razrea Mirjam Mortigjija, čiji je otac Venko optužio Hasanbegovida a mu je kder irao po

gruima, ok joj je pomagao a preskoči kozlida. A mala je imala grui, o kako ih je, mili Bože, samo

imala - milina je i dvadeset pet godina kasnije hvatala profesora Aduma - i ved je pre očima imao

malu Mirjam, rano propupalu i bujnu kao majka Zemlja, kako stoji ispod zemljopisne karte

Jugoslavije, na kojoj pokušava nadi rijeku Neretvu, na kojoj je rug Tito spasio ranjenike, i traži je,

Neretvu, negje oko Niša i Vranja. - Moramo biti obzirni - govorio je na partijskome sastanku na

kojem se olučivalo o Hasanbegovidevoj subini - jer što de biti, pitam ja vas, ako roitelji nakon

ovoga više ne buu



puštali jecu u školu? Zato prelažem a se ruga Hasanbegovida na neko vrijeme isključi iz

nastavnoga procesa, recimo na godinu ili dvije, ili dok se ne zaboravi. Znam ja a on nije učinio ono za

što ga se optužuje, FREELANDER 89 pa rug Tefko je i sam otac, njegova Sabina je, ako se ne varam,

goište Mirjam Mortigjija, čovjek je, nije životinja. Zato, neka ga se isključi iz obzira prema

roditeljima. To je moj prijelog. Dok je Aum tako govorio, Hasanbegovid je plakao pri začelju ugoga

zborničkoga stola, lice je pokrio lanovima, i ništa nije razumio. Dirnule su ga kolegine riječi, očito je

njegov prijelog oživio kao vrhunac velikoušnosti, i poslije mu je mjesecima zahvaljivao. Ti si moj

brat, jer ruge brade nemam, govorio mu je i grlio ga po školskom honiku, a Karlo Aum se crvenio,

što o srama, a što o bijesa. Kaa je Venko Mortigjija tužio školu, jer ništa nije pouzela protiv

nastavnika tjelesnoga, nije mu izrečena ni partijska opomena, Karlo Aum je govorio pre suom, u

ime Nastavničkog vijeda. Rekao je a je Mirjam krasna jevojčica, uvijek pažljiva i obra učenica,

jeno o najbolje naše jece. Sve su to naša jeca, izao je kažiprst u zrak i puštao a mu se oči

napune suzama, pa se nekome tko glea sa strane, i tko zna kakav je zapravo nastavnički poziv,

svašta moglo učiniti. Pa se tako i rugu Mortigjiji moglo štošta pričiniti. Ako mu se, rugovi, pričinilo!

Jer, opustimo i takvu mogudnost, ne mora se nužno raiti o roiteljskoj brizi, koja nikaa nijepretjerana, niti o očinskoj ljubavi, koja nikaa ne može biti prevelika! Dopustimo i to a je

sumnjičenje jenoga nastavnika moža sumnjičenje cijele naše škole i našega školskog sistema,

ruštva u kojem živimo, njegovih naj90 MIUENKO JERGOVId vedih svetinja. Drug Mortigjija sumnja u

nastavnika svoje kderi, a ja bih, molit du lijepo, moža, posumnjao u ruga Mortigjiju, koji je u ljeto

1973, točnije 23. srpnja te goine, pritvoren, a zatim i osuđen na tri mjeseca zatvora... Usre

Aumovog govora Mortigjija je skočio sa stolice i krenuo prema njemu, rušio je stolice pre sobom, i

vjerojatno bi profesora uhvatio za vrat a ga milicioneri nisu ščepali, a zatim mu ruke sputali

lisičinama, jer se nikako nije smirivao. Taj je ogađaj sutraan opisan u svim nevnim novinama, a

Hasanbegovid je bio izvan sebe o srede i zahvalnosti. Poklonio mu je knjigu pjesama Pabla Nerue, i

napisao posvetu koju Aum nikaa nije pročitao, jer je, uzrujan, iskinuo stranicu iz knjige, čim jeošao kudi. Ivanka ju je izvaila iz smeda i pročitala je, na što je pobjesnio kao nikaa u životu. - Ti

ništa ne razumiješ! - vikao je. - I nikaa nisi mogla ništa razumjeti! Nazivao ju je taa raznim

životinjskim imenima, zbog čega mu je poslije bilo žao, mjesecima mu je bilo žao ka go bi se sjetio, i

svaki put bi ga preplavila mržnja prema Hasanbegovidu, čovjeku čija ga je sjena progonila, i kojem je

činio zlo, a on je mislio a mu čini obro. Sve je, akle, počelo jer je tu ženu iz Saveznoga sekretarijata

nazvao Srpkinjetinom, a Hasanbegovid se začuio zbog takve riječi. Eto, što čuđenje može učiniti.

FREELANDER 91 Olutao je tako profesor Karlo Aum o onoga što bi rekao vojnicima iz kamiona,

kada bi se vratio da im objasni pokolj konja na cesti. Ved je zaboravio na njih, i opet ga je, s mislima o

ogađajima o prije vaeset pet goina, počeo hvatati rijemež. Pre pločom na kojoj je dirilicom,

prokletom dirilicom, pisalo „Dobro ošli u gra Derventa", profesor je olučio potražiti prenodište,

recimo graski hotel. Ima pištolj uza se, nema se čega plašiti. Skrenuo je prema grau, vozio se pokraj

kuda koje nisu imale krovove, i iz kojih su rasla stabla, topole i ivlji slavenski jaseni, koji tužno

zauaraju u jesen i na proljede, zauaraju na memlu i smrt, i jeino obro o njih je što su nekaa

avali imena kderima onih očeva, koji bi, za njihovo obro, svojoj jeci htjeli imenom sakriti vjeru i

naciju. Rađale su se tako šezesetih i seamesetih Jasenke, više iz opreza nego iz straha, rađale su

se u ovakvim varošima, u erventama, više nego na



selima, više nego u Zagrebu, jer su i sela i veliki graovi bili mjesta gje nacija nije bila sramota i nešto

što treba skrivati. Hrvati su uživali u svome hrvatstvu, Srbi su srbovali, ostali su ih, manjeviše, u tome

pratili, cvali su po selima i po metropolama svi naši naroi i naronosti, a u Derventi su, oprezne i

plahe, Jasenke nosile imena po jasenovima koji de jenoga ana nicati iz njihovih mrtvih omova.

Potom su, kako se vozio prema nečemu za što je mislio a je centar graa, zareale 92 MIUENKO

JERGOVId kude s krovovima i čitavim prozorima, ali iza kojih nije bilo svjetla, pa stambene zgrae iz

socijalističkih vremena, trgovine u čijim su izlozima žmirkale rijetke žarulje, nešto što je izglealo kao

zgraa opdine, s pročeljem sre kojega se vijorila golema srpska zastava, na kojoj je zlatovezom bio

izvezen kraljevski grb. Sto je više zlata na zastavi, to je ona krvavija. I nigje nije bilo žive uše,

upaljenog svjetla, niti automobila u pokretu. Takva je bila Derventa. Cijeloga je života znao za tu riječ.

Uvijek je netko bio rodom iz Dervente, ili bi se Derventa spominjala u radij-skim izvještajima iz

opdinskih centara, zatvorenik o kojem je televizija prikazivala okumentarac bio je iz Dervente, pa

jean naroni heroj i nekoliko istaknutih ustaških glavara, čija su se imena spominjala u izanjima

Instituta za povijest raničkog pokreta, koja su, povremeno, Aumu slali na recenziju. Iz Dervente je

bio Nogometni klub Tekstilac, koji se jedne godine, moglo je to biti sredinom sedamdesetih, plasiraou osminu finala nogometnoga Kupa maršala Tita, i to je ona bila senzacija. U Derventi se, pamtio je i

to, roio Kemal Šljoka, half zeničkoga čelika, u generaciji u kojoj su igrali Mato Gavran i Mehmed

Buza, a koju je trenirao Marcel Zigante. Riječi koje se često ponavljaju, s kojima živimo, čije značenje

onekle poznajemo, ali ne i njihov puni smisao i saržaj, riječi o kojima nikaa ne mislimo, i za koje se

ne zainteresiramo, imaju svoju veliFREELANDER 93 činu, koja raste razmjerno njihovome ponavljanju.

Takva je fizika, mehanika, inamika riječi. Riječ Derventa bila je velika, pa ga je iznenailo koliko je

malo mjesto koje se tom riječju zove. Kako je u Derventu ušao, tako je i izišao iz n je. I nikakvoga

hotela nije viio. Vozio je alje, oči su mu se sklapale, uzalu je tražio misao koja bi ga rasanila.

Nakon što je vatriput ved skoro zaspao, i trzao se svaki put ka mu se, usre treptaja, ne otvore oči,

nego ostanu pokrivene kapcima, kao što je njega njegova Ivanka pokrivala i ušuškavala ebelomslavonskom perinom kaa bi se kasno nodu vradao s puta, nakon što je volan u njegovim rukama ved

postao dalek kao Australija, i cesta pred njim daleka, i jedva vidljiva isprekidana crta na njoj također

daleka, daleka kao Dicmo i deveti mart 1953, dan Staljinove smrti, profesor Adum shvatio je da je

vrag onio šalu i a se mora zaustaviti prije nego što zaspe. Skrenuo je na prvom proširenju na cesti,

ugasio svjetla i motor, izvaio pištolj iz pretinca, a mu bue pri ruci, premišljao se koji čas, i gurnuo

ga sebi u njera. Iznenaio se kako je leen, i ved je spavao. Spavao je starac na spuštenome sjeištu

staroga volva, zagrebačke registracije. Onaj koji bi naslonio uho na prozorsko staklo, mogao je čuti

zvuk koji nema ime. I koji nije hrkanje. A nije tek ni isanje. 94 MIUENKO JERGOVId Taj zvuk čuju, u

nodima nesanice ili ka zakasne u san, samo one koje su ih voljele, s kojima su oni proveli živote. I

vaza, u nodima bez sna, one misle, bijesne i rasanjene, a samo njihovi muževi, i nijeni rugi, tako

glasno i škriputavo išu, i kako bi ih trebalo probuiti a prestanu. A zatim umru žene, umrje Ivanka, i

spava starac na spuštenome sjeištu staroga volva, zagrebačke registracije... Oavno je svanulo,

pokraj Auma je tekao promet. Proširenje na kojem se parkirao zapravo i nije bilo proširenje, nego

skretanje na sporeni put. Zaustavljali su se neki ljui, kuckali mu ključem po prozoru, on bi otvorio

oči i krenuo a se maši za pištolj, ali ved bi opet spavao, misledi a samo sanja kako mu nepoznati

ljudi kuckaju na prozor, i kako stalno tone iz sna u san. Pamtio ih je:



kratko ošišani mlaid u graskome oijelu, postariji fratar u smeđem habitu, i još jean, nešto mlađi,

također u habitu, zatim trojica fratara ojenom... Koji čuan san, mislio se profesor Karlo Aum u

svome snu: tako jasno vii te ljue, na svakoga je u strahu pokušao povudi pištolj, i ona ga više ne bi

bilo, jer je potonuo niže, u sljeedi san. I zašto toliko fratara? Uplašio se kako moža umire. Božji

službenici ispradaju ga na rugi svijet, nešto bi mu htjeli redi, ali on ih rastjeruje pištoljem. Uplašio se i

probuio. FREELANDER 95 Bilo je tačno onako kako mu se i pričinilo u snu: Bio je starac, koji je

spavao na spuštenome sjeištu staroga volva, zagrebačke registracije, parkiranog usre skretanja na

sporeni put, pokraj ploče na kojoj je pisalo Plehan. U času ok mu je srce luo uaralo pokraj njega

provlačio se kamiončid koji je skretao prema Plehanu. Iz kabine je izvirivalo začuđeno lice postarijeg

čovjeka. Niti je psovao, niti je trubio, jer se profesor parkirao malne posre ceste, nego se samo

čuio. Poigao je sjeište, pištolj mu je kroz košulju kliznuo sve o trbuha, topao kao živi stvor. Vratio

ga je u pretinac, upalio auto i nastavio putovanje. I dalje je bio zabrinut zbog svoga sna. Sto bi trebalo

značiti a su mu toliki ljui kuckali na prozor? I zašto su vedina njih bili svedenici, reovnici? Kažu, što

je čovjek stariji, barem u našim krajevima, to biva sve bliži Bogu i Crkvi. Počne mu se vradati vjera, ako

ju je prethono ikaa i imao, olazi na nejeljne mise, moči prste u svetoj voici, pa se križa, kleca iposrde, kao kakva baba u crnini. Mlađi se tome, naravno, rugaju, ali i oni de, ako jenom ostare,

otkriti vjeru, kao što ju na Balkanu, evo ved šezesetak goina, a moža i više, moža i čitavo stoljede,

ljui pre smrt otkrivaju. I profesora kao a je u posljenje vrijeme počela hvatati ta groznica. Šetkao

bi oko crkve u Sigetu i gleao žene iz provincije u crnini, s ogrlicama o lažnih bisera i zlatnim

broševima usre kojih je narisana jevica Marija, kako ovoe jecu, musave ečke, krasta96 ve o

kopanja nosa, i njihove tihe i urene sestre, uzore katoličkoga ženstva, a pri svetoj misi okrijepe i

pročiste ušu, i zaviio im je, nesretni profesor Aum, jer nije io njihovoga svijeta. Mogao je udi u tu

crkvu, ionako ga nitko ne bi prepoznao, a znao je, barem poprilici, kada treba ustati, kleknuti, sjesti,

kaa se prekrižiti, ispružiti jezik, na njega primiti tijelo Kristovo, tako da nije imao stvarnoga razloga

za strah a bi mogao, makar i u nečijem pogleu, biti potjeran ili izopden kao tuđinac. Ali svejeno,bilo ga je sram baš kao tuđinca, i nije mogao pripaati onima za čijim je zajeništvom žuio. Strašno

je biti tuđinac, pomišljao je ok ih je svake nejelje gleao pre sigetskom crkvom, strašno je ne modi

prekoračiti prag koji prelaze svi rugi, strašno je, strašno je, strašno je, mantrao bi, i lupkao metalnim

vrškom svoga planinarskog štapa po asfaltu, i tako bi na još seam ana ogađao svoj prvi ulazak u

crkvu. S ranoga proljeda 1945, ok su po stablima i kanelabrima visjeli komunistički sumnjivci, po

kojim se nahvatala prva jutarnja rosa, mama Cica vodila ga je na zornicu. Iako je trajao redarstveni

sat, i naokolo išle ophonje, vojica po .vojica, što regularnih ustaša a što crnaca, ona se upa-radila

u svoj najbolji svileni komplet, preko kojega je prebacila pelerinu, a preko nje još i mrtvu lisicu, pa je

tako išla, ržedi ga za ruku, i lovila po sebi, po svojim gruima, kosama i nogama, bojovničke poglee,

kao što biljka FRFFI A N n F R Q7 mesožerka lovi mušice i kukce. U lakiranoj torbici, jeva vedoj o

kutije cigareta, nosila je propusnicu, potpisanu od pukovnika VVernera Weissemanna, kojemu je to,

opdenito, bio posljenji potpis prije nego što je sjeo u crni mercees i zaputio se na neizvjesno

putovanje prema Hamburgu, gje ga je čekala, ah tugo moja, njegova Margarita. Ziza, kako ju je on

zvao, vije goine posjedala ga je na njegovu Margaritu, a Karlo, mali Karlo u crnoj uniformi,

posjedao ga je na



Horsta, Margaritinoga malog nedaka, kojemu je iz Sarajeva nosio sablju, pravu tursku sablju, kojom

su, tako je pisao Horstu, časni turski oficiri sjekli glave razbojnicima. A ona je sve, gotovo u času,

propalo, nestalo, srušilo se, i VVerner je kretao na svoje posljenje, beznano putovanje, svjestan a

živ nede stidi o Hamburga. Nije upitao Zizu što de joj propusnica za nodno kretanje, i to baš sa kaa

su ustaše sasvim izgubile glavu, pa ih se treba i po anu čuvati, nego je žentlmenski stavio svoj

potpis, kao ružu za lijepo sjedanje. Upitao je mamu Cicu što to visi po rvedu. Lišde, rekla mu je. Šuti,

beštijo nijena, rekla mu je. To po rvedu vise oni koji su mrzili našega Poglavnika, rekla mu je, a on

više nije postavljao pitanja, nego je s jezom mislio ima li među obješenima i takvih koje su rugi

obijedili, kao kad te obi-jede da si loptom razbio prozor, iako su oni voljeli Poglavnika, a prozor je

razbio netko drugi. Mislio je o takvima, i silno se uplašio a se i on ne nađe među njima. 9R Zavirivao

je prema njihovim licima, s kojih su se tako smiješno bečile začuđene oči, a iz usta izvirivali

krumpirasti jezici, jezici onih koji su izali Krista, a se u jenom trenutku Karlo nasmijao. čemu se

smiješ, upitala ga je. Smijem se kako je hlano, slagao je prvo što mu je na pamet palo, a mama Cica

je uzahnula, tako uboko je uzahnula, a je njezin uzah ojeknuo niz prazne pločnike, i jeini se

tog jutra čuo glasnije o potplata ustaških ophonji. I nitko mamu Cicu nije upitao za propusnicu. AKarlu je bilo malo žao, jer bi volio a netko vii kako im se pukovnik Werner osobno potpisao. čemu

takva čast, ako im nitko ne zatraži propusnicu. U crkvi, na zornici, bilo je još troje ljui. Starac s

kanilom u grlu, čije je šuštavo isanje zvučalo poput parne lokomotive na vlakidu koji mu je colonello

onio iz Torina. Starca su zvali on Anđelko, a on bi se samo klanjao na sve četiri strane, jer ga se još

netko sjeda. Neka avno, još u prošlom stoljedu, bio je sarajevski župnik, oveo ga je Staler iz

Zagreba, i o njegovoj su se pobož-nosti govorila čua. Nikaa u svojih osameset goina on Anđelko

nije propustio zornicu, ni saa kaa je u crkvu olazio iz bolnice na Koševu, s pludnoga ojeljenja na

kojemu svi šište kao lokomotiva na colonellovom vlakidu. U prvome se reu molila časna sestra Eita,

don Antu-nova spremačica i kuharica, mršava Slovenka kukastoga FREELANDER 99 nosa, za koju se

govorkalo a je Žiovka. Moža jest, moža nije, to bi znao samo nabiskup Ivan Evanđelist,ogovarala je na to mama Cica. A Karlo bi čučao po stolom, slušao kako se iz nejelje u nejelju, o

ručka o ručka, ponavlja priča o tome je li sestra Eita Žiovka ili nije Žiovka, ali se nije usuđivao

preložiti a upitaju nabiskupa Ivana Evanđelista, ka za Uskrs ponovo bue ijelio bombone u

svilenim papiridima i male zelene zečeve, načinjene o tijesta. Iza časne Eite je, kao njezina sjena,

sjeio mutavi Kamilo, koji nije znao izgovoriti riječi u kojima su bili r, 1, ž i š, i nikaa nije išao u školu,

ali je obro gađao iz pradke, i bio je vrlo pobožan. Mumlao je molitve, u pravo vrijeme činio sve

molitvene pokrete, i spavao je na otiraču za cipele, ispre župnoga vora, a kaa bi zahlailo, on

Antun bi ga puštao unutra, a spava u porumu. Razočarala se mama Cica, o kako se silno razočarala,

kaa je vijela a jutros u crkvi nema nikoga osim njih troje! Mislila je a de odi, pa se osvrtala

prema ulazu, sve ok se nije pojavio on Antun, i pozvao bradu i sestre a se pomole. Na to se mama

Cica rezignirano prekrižila, i to u nevrijeme, ka križanju nije bio re, a on Antun ju je ljutito

pogledao. Nasmijao se Karlo. Zvonko, kao da se kristal prosuo niz ledenu crkvu. 100 MIUENKO

JERGOVId Uto je žurno, škriputava koraka u novim i sjajnim čizmama, ušao u crkvu general Drinjanin.

Eno ga, otelo se mami Cici. Osvrnuo se i ugleao je generala u času u kojem je ovaj klecnuo, poput

kakve princeze u bajkama, poput Pepeljuge, koja stiže na zornicu a se očisti o grijeha nodi. Hrabri

general Drinjanin, koji oabire, prepoznaje i po stablima vješa one koji ne vole Poglavnika. Ostao je u

nu crkve, uboko u sjeni stupa, između vojice ustaša, o kojih je jean na glavi imao



fes, crni fes, kakve su nekaa avno, u turska vremena, nosili kršdani. Karlo nije prestajao gledati

prema njima, a mama Cica se usre mise počela vrzmati, osvrtati se, i gleati a se nekako premjeste.

Uzalu se on Antun nakašljavao, pa je poizao glas, i kretao kao a de se sjuriti niz crkvenu lađu i

uhvatiti za uho nemirnu Božju ovčicu, nju nije za to bila briga, nego je, čim se svedenik ponovo

okrenuo prema oltaru, zgrabila dijete za ruku, i odvukla ga do reda u kojemu je bio general Drinjanin.

- Vijet deš ti još svoga boga! - rekla mu je, jer nije potrčao. Tiho, ali sasvim razgovijetno izgovarao je

general molitvene formule. Znao je svaku riječ, i svaku bi izrekao u istome času ka i on Antun.

Njegovom je tenoru, skoro ved i sopranu, karakterističnome za popove tog vremena, general pružao

muževnu pologu bas-baritona. Don im nosa, za koju se govorkalo a je Žiovka. Moža jest, moža

nije, to bi znao samo nabiskup Ivan Evanđelist, ogovarala je na to mama Cica. A Karlo bi čučao po

stolom, slušao kako se iz nejelje u nejelju, o ručka o ručka, ponavlja priča o tome je li sestra

Eita Žiovka ili nije Žiovka, ali se nije usuđivao preložiti a upitaju nabiskupa Ivana Evanđelista,

ka za Uskrs ponovo bue ijelio bombone u svilenim papiridima i male zelene zečeve, načinjene o

tijesta. Iza časne Eite je, kao njezina sjena, sjeio mutavi Kamilo, koji nije znao izgovoriti riječi u

kojima su bili r, 1, ž i š, i nikaa nije išao u školu, ali je obro gađao iz pradke, i bio je vrlo pobožan.Mumlao je molitve, u pravo vrijeme činio sve molitvene pokrete, i spavao je na otiraču za cipele,

ispre župnoga vora, a kaa bi zahlailo, on Antun bi ga puštao unutra, a spava u porumu.

Razočarala se mama Cica, o kako se silno razočarala, kaa je vijela a jutros u crkvi nema nikoga

osim njih troje! Mislila je a de odi, pa se osvrtala prema ulazu, sve dok se nije pojavio don Antun, i

pozvao bradu i sestre a se pomole. Na to se mama Cica rezignirano prekrižila, i to u nevrijeme, ka

križanju nije bio re, a on Antun ju je ljutito pogleao. Nasmijao se Karlo. Zvonko, kao a se kristal

prosuo niz leenu crkvu. 100 MIUENKO JERGOVId Uto je žurno, škriputava koraka u novim i sjajnim

čizmama, ušao u crkvu general Drinjanin. Eno ga, otelo se mami Cici. Osvrnuo se i ugleao je generala

u času u kojem je ovaj klecnuo, poput kakve princeze u bajkama, poput Pepeljuge, koja stiže na

zornicu a se očisti o grijeha nodi. Hrabri general Drinjanin, koji oabire, prepoznaje i po stablimavješa one koji ne vole Poglavnika. Ostao je u nu crkve, uboko u sjeni stupa, između vojice ustaša,

od kojih je jean na glavi imao fes, crni fes, kakve su nekaa avno, u turska vremena, nosili kršdani.

Karlo nije prestajao gleati prema njima, a mama Cica se usre mise počela vrzmati, osvrtati se, i

gleati a se nekako premjeste. Uzalu se on Antun nakašljavao, pa je podizao glas, i kretao kao da

de se sjuriti niz crkvenu lađu i uhvatiti za uho nemirnu Božju ovčicu, nju nije za to bila briga, nego je,

čim se svedenik ponovo okrenuo prema oltaru, zgrabila ijete za ruku, i ovukla ga o rea u kojemu

je bio general Drinjanin. - Vijet deš ti još svoga boga! - rekla mu je, jer nije potrčao. Tiho, ali sasvim

razgovijetno izgovarao je general molitvene formule. Znao je svaku riječ, i svaku bi izrekao u istome

času ka i on Antun. Njegovom je tenoru, skoro ved i sopranu, karakterističnome za popove tog

vremena, general pružao muževnu pologu bas-baritona. Don frffi mnrs mi Antun je kliktao poput

galeba, Drinjanin je brunao poput tenka, i bila je to, barem za Karlovo uho, savršena zornica. Svi

oratoriji i simfonije, rekvijemi i pasije, sve glazbene muke i uskrsnuda, kojih se naslušao kao orastao

čovjek, nisu se mogli mjeriti s ojmom koji je ostavljao taj jenostavni skla va muška glasa, ispo

obješenika po kojima se nahvatala jutarnja rosa, ok su se miješali slatkasti miris tamjana i slatkasti

miris raspaajudih ljuskih tijela. General je napustio crkvu prije kraja mise. Njih voje morali su se

pomaknuti a izađe van. Njegovi pratitelji nisu izašli, nego su bezobrazno i



posve otvoreno gledali mamu Cicu, kako joj se ispo sjajne i glatke crne svile ocrtavaju još uvijek

mlade i jedre grudi, s bradavicama koje su iskazale hvalevrijednu hrvatsku spremnost, dok je general

Drinjanin prolazio pokraj nje, i vjerojatno se opasačem očešao o njezinu intimu. Usrno se mama Cica

molila Bogu po pogleima te vojice, a oni su se, oatno uzbuđeni time što ih glea njezino ijete,

iživljavali na njoj, činili joj sve što im je na um palo, obeščastili joj tijelo i ušu, ok je tužna i

nezaovoljna plovila metafizičkim sferama. Tada su posljednji put vidjeli generala Drinjanina, i tada je

Karlo posljednji put bio u crkvi. Jedva petnaestak dana kasnije stigla je sloboda, partizani u

prašnjavim kunurama i opancima, prljavi i oznojeni, onijeli su vonj luka i lizola, praška protiv buha i

stjenica, i ustajalih govana. Mama Cica Ifl? Uli IFNKfl IFRfinVIf! ih se prvih nekoliko dana gadila, siktala

je protiv njih, i tukla Karla jer nikako nije mogao naučiti formulu u kojoj se nije spominjala Mona

Grazia i modistica, a onda se naviknula i na njih, pa se, dok je prolazila Aleksandrovom, koja se sada

zvala Titovom, a još jučer Pavelidevom, privijala uz njihova tijela i njihove mitraljeze i ubrzano se

privikavala na mirise komunizma. A tata, neviljivi tata, koji de tako lako iščeznuti iz svakog sjedanja, i

nede živjeti u profesoru Karlu Aumu ni koliko VVinston Churchill ili Alo Moro, tata je i po

komunistima samo sjeio, proklinjao rođenoga brata, i strugao s četiri svoja nokta po kuhinjskomezidu, sve dok se ne onesvijesti od bola. Pokraj crkve se moralo prodi kao pokraj privia, sna iz

prošlosti, pokraj aveti preležanih zaušnjaka. Dok su s nejeljne mise izlazili ljui koje je poznavala,

rođaci tate Ilije, prvi susjei, muškarci s kojima se još prije rata gleala, i oni koji su je vidjeli dok se u

ratu gleala s njemačkim i talijanskim oficirima, ona se pravila a ih ne vii. Pozravljali su je, ali

mama Cica je gleala kroz njih, lijepa, mlaa i nasmiješena, vijela je kroz njihova tijela i glave bolju

buudnost u punom njezinom saržaju. Vijela je komunizam i uvjerila se a on nije puka tlapnja,

nego nešto čemu treba težiti, čemu se treba raovati i za što treba položiti svoje još uvijek mlao i

privlačno žensko tijelo. Karlo je shvatio a se tako, s vremena na vrijeme, počinje živjeti ispočetka, i

a se život sastoji o nekoliko manjih FREELANDER 103 života, u kojima čovjek promijeni različita lica.

Sve o onoga posljenjega, s kojim staje sam pre Boga. Da li baš pre Boga? Kao i toliki rugi starci,profesor Karlo Aum plašio se ogovora na to pitanje. Lani je navršio šezeset petu, uskoro de biti još

goinu stariji, sahranio je sve svoje, jasno je osjedao gravitaciju groba, i pouzano je znao kako pre

njim stoji samo praznina, i ništa rugo. Strah o nje mogao je ogoiti samo a je pobijedio svoj sram

i jene nejelje prešao prag crkve u Sigetu. Sa kaa je bio aleko o Zagreba, činilo mu se, kao i

uvijek u takvim prilikama, a su za njega otvorene sve crkve ovoga svijeta, pa i ona sigetska, i a de,

kaa se vrati kudi, udi u nju, i zahvaliti Bogu što ga je čuvao na putu. Kaa je u ljeto 2001, u bolnici u

Varažinskim Toplicama, umirala mama Cica, on joj je ved goinu ana, svakoga vikena, olazio u

posjetu. Nekaa bi s njime išla i Ivanka, ali češde je olazio sam. Rekli su mu da je mama Cica oboljela

o Alzheimerove bolesti, a njezin olazak može potrajati, i a za njega može biti bolan, iako je njoj

manje-više svejeno. Sva njezina patnja staje u kratku poponevnu uznemirenost, izazvanu

promjenom vremena, a na liječnicima je da joj pomognu da i to izbjegne. Mama Cica odlazila je u raj,

zaboravljajudi sve ono što ovaj svijet razlikuje o raja. Upitao je oktoricu Jambrešid kako to njega

može zaboljeti majčina bolest. Ona ga je iznenađeno pogleala, i rekla mu: 104 MIUENKO JERGOVId -

Moža nikako, ako ostanete hlani. Bila je to uvrea, još jena u onom nizu koji je započeo rug

Šušnjar, kaa mu je objašnjavao etimologiju njegovoga prezimena. Pamtila ga je Jambrešidka iz tih

vremena, bila je ona tada partijska sekretarica na Rebru, pa su je 1990. potjerali. - Nisam ti ja kriv! -

viknuo je za njom niz bolnički honik.



- Gospoine, molim vas a se suzržite, ovje borave bolesnici - odgovorila mu je. Mislio je, dakle, da

ga Štefa Jambrešid potkubava - kak bi se to kod njezinih reklo - i nije više razmišljao o tome kako bi ga

mogla zaboljeti majčina bolest. Tog ljeta rano su počele vrudine. Ivanka je tri puta tjeno kupovala

Plavi oglasnik, bilježila brojeve telefona onih koji proaju kude na Hvaru, Korčuli i Braču. Govorila mu

je kako je posljenji čas a kupe kudu, jer cijene de uskoro biti tako visoke a de kude na otocima

kupovati samo Englezi i Rusi. Hrvati su hulje, poržavao ju je, govna su Hrvati: ižu cijene, proaju

kao lui, a naaju se a de sve to opet biti njihovo, kao prošli put kaa su proavali Srbima, pa su

eveesetih u bescjenje, ili besplatno, te kude uzeli natrag. Ali nisu Englezi Srbi, nisu Rusi Srbi, što se

sa proa, zauvijek se proalo. Sutra de Hrvati u Dalmaciji biti samo policajci, sobarice i kurve za stare

ebele Engleze. I muške, i ženske. Nede Dalmatincu biti mrsko za obre pare ledi po FREELANDER

105 starog Georgea, a George de ga slatko taslačiti ok mu oči ne ispanu i ok mu njegovo hrvatstvo

na nos ne izađe. Ali i taa, ostat de mu tiha naa a de opet odi neka 1991, i a de srpske vikenice

opet biti naše vikenice. Tako je Ivanki govorio, ona se grozila, prijetila mu a šuti, jer bi ga netko

mogao čuti, molila ga a ne prostaci, a on je bio sve gori i gori. Htio je a joj nekako ubije volju za tom

vikenicom, užasavala ga je njezina ieja a kupuju kudu na nenamjenski kreit, ali joj to nije mogaootvoreno redi, nego je sve zornije i anatomski preciznije opisivao almatinske sobarice, koje oralno

zaovoljavaju mlae i nervozne ruske mafijaše, ok ovi telefoniraju i naručuju ubojstva po Moskvi, i

almatinske galebove, koji liježu po melankolične i pjesnički raspoložene umirovljene lononske

obudare. A ona ga jene subote mama Cica prvi puta nije prepoznala. - Tko ste uostalom vi, ruže,

da me uznemiravate ok se pripremam za oček ruga Rate Dugonjida? Znate li vi tko je Rato

Dugonjid? Bježite oave, jer nađe li vas tu, završit dete u bajbokani. - Majko, ne ludi, to sam ja, tvoj

sin Karlo. Na to se mama Cica smijala kao luda. Umalo se udavila vlastitim smijehom, sestra ju je

morala uarati lanom po leđima i vratu, ne bi li iskašljala zrak, jer mama Cica je smatrala kako je

silno duhovito da taj starac tvrdi da je njezin sin. Pa gdje to ima, i kada je to bilo, da je sin trostruko

stariji 106 MIUENKO JERGOVId o majke? Ona je, naime, bila mlaa sarajevska krojačica,presjenica Naronoga obora u Starome grau i visoka užnosnica Crvenoga križa, i nije imala

vremena za gubljenje. Vikendom je, zajedno sa svojom brigadom, odlazila na gradnju stadiona na

Koševu, koji de jenoga ana biti mjesto na kojem de omlaina očekivati ruga Tita. Ona rugu Rati

Dugonjidu treba preati raport o tome okle je stigla izgranja, a ovaj čiča je gnjavi. Kaže a joj je sin,

a stariji je o onoga ustaškog zločinca Aemage Mešida. Profesor Aum bio je potresen time što je

mama Cica u tako kratkom vremenu izgubila oir sa stvarnošdu. Još prošloga je tjena prilično

normalno s njime razgovarala. Zato je u nejelju, rano izjutra, ovoga puta s Ivankom, ponovo otišao u

Varažinske Toplice. Voio ju je a mu bue lakše ka ga mama Cica ne prepozna. Pustio ju je a uđe

prva u sobu. - Eh, eh, eh, evo meni moje snahe - obradovala se mama Cica - ugo te, ušo, nije bilo,

bit de skoro mjesec ana, znam, znam, nije tebi lako na ovakav put idi. Da mi je netko pričao, ne bih

mu vjerovala: odraslome da se pod stare dane javi muka u autu, e za takvu bolest ni ovi doktori nisu

čuli, pitala sam ih. Ali neka si ti meni ošla, ušo moja... -raspričala se s Ivankom, a njemu sve otresa

mrvice s revera, pa mu zateže kravatu: - Vii ga, starac je ved, a nikaa nije naučio vezati kravatu kako

treba! FREELANDER



107 Sljeede je subote opet sam krenuo u Varažinske Toplice. Mama Cica sjeila je u svojoj fotelji, i

nije se micala. Gledala ga je tupo, kao a su joj oči načinjene o rveta, i samo ih je obro obojila i

našminkala neka Baba Penavuša. Ruke je bezvoljno ržala u krilu, svaki joj je nokat bio obojen

rugom bojom, jean zelen, rugi žut, tredi smeđ. Bili su to flomasteri, koje su starci obivali u

vrijeme jutarnje školice: a crtaju svoje kude, rana mjesta, vikenice, Dubrovnike svojih mlaosti i

uboke slavonske šume. Akaemik Flis, naš najvedi jezikoslovac, koji je svojeobno Tuđmana

pokušao učiti razumijevanju jezika, a ka ga Tuđman nije htio slušati, Flis ga je poslao vrit, crtao je

kudicu s va prozora i vratima, i izna nje golemo nasmijano sunce s brkovima. - Zakaj sunce ima

brkove? - upitala ga je oktorica Jambrešid. - Da bu lepše, i a ga se eca ne plaše! - odgovorio je

veselo akademik Flis. A mama Cica samo je grabila flomastere po stolu, i potajice si prebojavala

nokte. Sestre su joj to branile, oduzimale su joj bojice, a ona bi se tada, pokunjeno kao pokisla kuja,

zavlačila iza ormara, i tamo tiho cvilila. Nitko je ne bi ni viio ka bi opet izašla i grabila novi

flomaster. Nakon što preboji nokte na rukama, mama Cica skiala je papuče i čarape, i bojala nokte

na nogama. Svakoga je ponejeljka i petka sestrinski zbor organizirao veliko čišdenje mame Cice.

Počinjalo bi izjutra, klistira108 MIUENKO JERGOVId njem - koje je mami Cici silno imponiralo, pa bitokom tih rituala o sebi govorila kao o George Eliot, Almi Mahler ili Šarah Bernhart. čišdenje se

nastavljalo, zajedno s drugim bolesnicama, pranjem kose i kupanjem, a onda bi, sve o večeri,

acetonom, kozmetičkim kremama i preparatima s mame Cice skiani brojni ostaci njezine šminke.

Najuže je, naravno, trajalo čišdenje noktiju. Taa bi bila jako tužna. Dok su joj skiali šminku, uživ-

ljavala bi se u ulogu skojevke, koja je kažnjena jer se preavala buržoaskim užicima, šminki, čipki i

grudnjacima. - Samo me nemojte šišati o gola! - molila je. Karlo je stajao pre njom, opustošen,

sam, i na rubu plača. Ona ga je gleala kao što se glea u zi. - Tko sam ja? - upitao je. Trgnula se,

probuila poput inijskoga monaha iz šestomjesečne meitacije, vratio joj se sjaj u oči, pogleala ga

je: - Nitko. Nitko. Nitko - vedro je ponavljala. - Kako nitko, čuješ me a govorim? - Lijepo - smijala se -

ti si nitko, moja sreda, i sa me kušaš. - Cico, ja sam ti sin. - Ne aj Bože, mogao si biti. Ali nisi, nego si

nitko. - Sin sam ti. - Malo je neostajalo a bueš. Zanijela sam ja s onim trotlom. Bila je zima, minus

vaeset, a kraj marta, 1940, FREELANDER 109 ka sam ostala truna. Još je on imao deset prstiju na

rukama, ali znala sam dobro kakav je. - Eto, sve si tačno rekla, 27. oktobra 1940. ja sam se roio. -

Nisi! - smijala se mama Cica i pljeskala rukama - nisi, sredo moja, jer sam uzela sve novce iz laice,

kupila voznu kartu, i otišla gospođi generalici Vinograovoj Nataliji, u Beogra, preko puta Bajlonove

pijace, i ona ti je probola srce pletadom iglom. Iskrvarila sam te, ušo, i to je najpametnije što sam u

životu napravila. - Nemoj to govoriti. -1 sa si mi ošao kao nitko, a me na to posjetiš. - Majko, ti si

bolesna. - Tako je, bolesna sam. Još više o toga - umirem. Svaki put kad sestra Slavka promijeni

posteljinu, mislim a mi je zanja, pa njuškam svježu plahtu. Lavana, sredo, miriše plahta na

lavandu, na



Hvar, zadnji put, a meni drago. Nikada nisam bila sretnija nego sad. - I zaboravila si da si me rodila. To

je Alzheimerova bolest, senilna si, ishlapila, izvjetrila kao kisela voda. - Ili kao coca cola, fanta i sprite!

Umrje naš papa Ivan Pavao, Bog mu ao najljepšu svoju oaju, a on je, dragi, pio taj sprite. Meni se,

znaš, ne sviđa. Nekako je kao a pijem gazirani parfem. A njemu se, mučeniku, eto sviđao. Zato

nejeljom, poslije mise, i ja tražim a mi onesu sprite, a se njega sjetim. I nika mi ne aju sprite,

misle luda baba, šuplja glava, pa mi aju razrijeđeni malinovac. Pijem ja, i 110 MIUENKO JERGOVId

pravim se a je to sprite. Neka im bue kaa ih veseli. Kažeš Alzheimerova bolest? Papa je bolovao

od Parkinsonove. To je nešto rugo, a opet je slično. Oumiru stanice u mozgu. Ako ih veseli, neka im

bue Alzheimerova bolest. Meni ni u žep, ni iz žepa. - Mene bi veselilo a opet bueš moja mama

Cica. - A je li - smijala se - e, pa žalim slučaj, ali ne mogu te uveseljavati ka ne postojiš, nema te,

hvala Bogu, probo-den iglom gospođe Natalije, iglom kojom je svome unuku Serjoži plela žempere.

A Serjoža je umro mla, moglo je to biti 1963, srce ga prekinulo ok se sunčao u Zaostrogu. Taa

sam, viiš, prvi puta pomislila kako je obro što te nemam. Da je gospoa Natalija Serjoži na vrijeme

probola srce, ne bi bilo tolike tuge. Ubilo ju je, nesretnicu, ka su joj rekli a je umro. Nisu ga živog

ovezli o Ploča. Više se nikaa janica nije oporavila. - Eto, tako, a sa ii, i opet mi ođi a meusrediš - još je rekla, a profesor Aum, stari profesor, stajao je još ugo nasre sobe, ok su mu se niz

obraze slijevale suze. Poslije su ga sestre ovele o ambulante, oktorica Jambrešid ala mu je neki

koktel za smirenje. Tako mu je, stara partijašica, zabola iglu o injekcije, a ga je ruka dva tjedna

boljela. Ospavao je malo na otomanu, a ona su ga kolima hitne pomodi prevezli u Zagreb. Ivanka je

sutraan išla u Toplice po volvo. Naravno, svratila je ko mame Cice. FREELANDER 111 - Je li te

poznala? - upitao ju je. - Jest - Ivanka nije mogla slagati. Namučila ga je tog ljeta, tako a je njezinu

smrt očekao kao olakšanje. Prepoznavala bi ga samo kaa je bio s Ivankom, a kaa je olazio sam, ili

je bio netko nepoznat ili je bio nitko. Jednom ju je uspio uzrujati svojim zapitkiva-njima, pa je počela

vikati neka joj kaže što je ako ved tvri a je nešto. čovjek? Nije ovoljno. Svaki je čovjek još nešto.

Profesor historije? Ama, molim te, to bi za sebe mogla redi i neka mrtva knjiga, i kompjutor bi za sebemogao redi a je profesor, i to baš historije. čovjek je, za razliku o knjige i kompjutora, još nešto. Što

još? - Onaj tko to ne zna, taj je ništa! - raovala se na kraju kao malo ijete. A s Ivankom bi pričala kao

žena s rugom ženom, i voljela ju je tog ljeta, kao što nije nikaa ranije. - čuvaj mi ovu moju nesredu -

govorila je i pokazivala na Karla - on ništa ne bi znao bez tebe. Onoga posljenjeg ana, bila je srijea,

zvonio je telefon u zbornici, ravnateljica je ošla po njega usre sata. - Je li mi umrla mati? Recite,

očekujem a se to ogoi, nemojte me zavlačiti. - Nije umrla, ali morate odmah krenuti k njoj. S

ruge strane žice bila je Jambrešidka. Hlano mu je rekla a ga majka želi vijeti, i a uskoro više nede

imati priliku a joj ispunjava želje. 112 MIUENKO JERGOVId Ivanka je htjela idi s njim, ali nije joj

opustio. Navaljivala je, pa je počeo vikati. - Ovo je zanji čas a ostanem sam s njom, i a joj kažem

sve što imam! Pustila ga je, ali po uvjetom a ga netko oveze. Poštar je rekao a može on. Do

Varažinskih Toplica nisu progovorili riječi. Ostao je a ga čeka u kafidu pokraj parkirališta. Profesor

Aum vratio se oko ponodi.



- Kako je? - pružao mu je Poštar ruke. - Gotovo - odgovorio je, dok su mu se ruke mrtvo ljuljale, kao

dva suha bakalara pokraj ulaza u samoposlugu. Nikome nije ispričao što se unutra ogađalo. Mama

Cica ga je prepoznala. Bila je strašno uplašena, pokušavala je zagrliti zrak oko sebe, tražedi njegove

ruke. Sinod je naglo bila oslijepila. Vjerojatno atipično krvarenje u mozgu, rekla je Jambrešidka. On se

izmicao, bježao je o ruku koje ga, zapravo, nikaa nisu zagrlile na način na koji, barem kako je on

zamišljao, majke grle svoju jecu, a mama Cica je plakala, molila ga a ju rži, a ju ne a, a ju čuva.

Kada se malo smirila, rekla mu je kako zna a olazi, i kako joj je žao što ga više ne može vijeti. On je

samo šutio. Hvatao ga je bijes, i toga se plašio. Mislio a de je uariti. Pokušavao a pronađe tačku u

kojoj bi se mogao sažaliti, tačku u kojoj de se prelomiti i pasti joj u zagrljaj. Znao a de žaliti što je nije

zagrlio. FREELANDER 113 Ali nije se prelomio. Ni tada, ni nekoliko sati kasnije, kad ga je molila da joj

ovee svedenika. - Polako, odi de - govorio joj je. A kada ga je sestra na hodniku pitala da li da zove

svedenika, ogovorio je neka joj to ne paa na pamet. Ni njoj, ni luoj Jambrašidki. - Nodas ovje nede

biti popova! - zaurlao je. Poslije je ošao neki fratar, uge bijele brae, a profesor Aum ga je poslao

u vražju mater. S ruge strane vrata mama Cica molila je neka pusti fratra. - Samo preko moga leša -

vikao je - život ste mi upropastili! Fratar ga je gleao, nije znao što a čini, ovakav mu se slučaj još nijeogoio. Pola sata kasnije mama Cica prestala je isati. Kao u riječi, naprosto je - izdahnula. Profesor

Adum se okrenuo, i bez riječi je izišao van. - Kako je? - pružao mu je Poštar ruke. - Gotovo - odgovorio

je. Poslije mu je, na putu prema Zagrebu, ispričao kakvih je problema imao neki Meursault kaa mu

je umrla majka. Pa to je strašno, zgranuo se Poštar. Uzalu ga je profesor Aum pokušavao uvjeriti

kako to nije strašno. Sto je s njime bilo na kraju, pitao je Poštar. Osuili su ga na smrt, rekao mu je

profesor. Ispravno, zaključio je Poštar. I tako su se, pomalo u smijehu i vicu, ovezli o Zagreba.

Sprovod na Mirogoju bio je kao a sahranjuju vrapca. Malen i tužan. Profesor je bio raznježen time

što su na 114 MIUENKO JERGOVId ispradaj mame Cice ošla va starca, gospoin Mirzet Fetahagid,

rođeni Zagrepčanec o svojih eveeset i pet, i gospoin Petar Srzentid, visoki snažni Bokelj,

petnaestak goina mlađi, pa su se s vije strane rake ljutito gleali, u onome živom muškomneprijateljstvu, koje muškarce čini najsličnijim lavovima ili tigrovima, i koje je, opdenito govoredi,

najplemenitije neprijateljstvo koje postoji među ljuima. Srcu je blisko ratovati zbog žene, a ne zbog

ržavnih, vjerskih ili političkih razloga. Osim te vojice bila je još samo Ivanka. četvorica grobara

spustili su kovčeg, nitko se nije čuio što nema svedenika, jer se pokojničine vjere nisu ni sjedali. Karlo

se osvetio mami Cici tako što joj je sakrio Boga ka ga je prvi puta u životu zatrebala. Vozio je i alje

kroz pustaru, pokraj ruševina i minskih polja, kroz zemlju Posavinu, u kojoj su, za čuo, uređena samo

katolička groblja. Oko njih očišdene su mine, posijana je engleska travica, usjajeni nagrobnici o

crnog i bijelog mramora, pozladeni križevi i uređena grobljanska kapelica. Na svakome groblju pokraj

kojega je prošao bilo je posjetitelja. Pokraj ceste stajali su parkirani auti slavonsko-brodskih i

zagrebačkih registracija. Iako je bio rani an, izbjegli su Bosanci, oni čije su se kude pretvorile u

antičke ruševine, obavljali svoj posmrtni ritual. Naprosto su uživali u tome a usre ničega, u zemlji

smeda, korova i hrđavih



FREELANDER 115 mina Jugoslavenske narone armije, uređuju počivališta svojih mrtvih, i iče se

pred okolnim Srbima sjajnim stanjem smrti u Hrvata. Srbima, naime, nije ni na kraj pameti da svoja

groblja tako uređuju. Provezao se profesor pokraj va-tri. Zarasla su u travuljinu, kao sva normalna

groblja na svijetu, nema posjetitelja, i tek ponegje se žuti svijeda voštanica i oči para pokoji plastični

cvijetak. Tuđman je Hrvate naučio a buu ponosni na umijede umiranja, na svoje mnogobrojne

leševe, na nagrobnike i rugobne keno-tafe palim dragovoljcima, na pozlatu sa svojih grobljanskih

križeva, i na to što hrvatskih sela u Posavini više nema, a hrvatska groblja cvjetaju kao nika. Što bi

sa bilo, pomislio je, kaa bi izišao iz auta, i prišao spomeniku na kojem kleči žena u crnini, pa joj

ispalio metak u potiljak? I alje su ga iskreno uzbuđivale te pištoljske misli. Otka je krenuo iz

Zagreba, sigurno je u mislima ubio barem dvadesetak ljudi. Tako se, dakle, postaje masovni ubojica

na američki način. Nabaviš prvo oružje, i ona shvatiš što si sve propustio ok si nenaoružan hoio

svijetom. Ploča na kojoj piše Doboj. Nikaa ni u tom grau nije bio, ali Doboj mu se kao pojam činio

još puno vedim i važnijim o Dervente. Vozio se kroz neko ugo pregrađe, ustvari kroz ružnu

selenru, punu vulkanizerskih ranji, autootpaa i autopraonica, birtija s diriličnim natpisima, jece

koja pretrčavaju cestu 116 MIUENKO JERGOVId i pregaženih pasa i mačaka, koje bi poskočile nakonudara auta, pa bi pet-šest puta skakale visoko po cesti, kao elfini iz mora, ostavljajudi za sobom

krvave tragove, sve ok se ne smire i ne pregaze ih kotači sljeedeg automobila. Profesoru se činilo

a ovje namjerno gaze mačke po rumovima. Ljuima je osano, ništa se ne ogađa, ved ugo

nema rata, međunarone vlasti zabranile su sve ono što ljue u ovim krajevima iskreno uzbuđuje, i

nije im preostalo ništa rugo, nego a gaze mačke. Uz put su se opet pojavili kiosci, sklepani o po

nekoliko dasaka, u kojima se prodaju glazbeni i filmski diskovi, i profesor Adum sjetio se filma Fanny i

Alexander. Gledao ga je s Ivankom u kinu Balkan, moglo je to biti sredinom osamdesetih, bio je petak,

oko podne je svratio da kupi karte za devet sati, uredili su se i uparadili kao dvoje staraca, premda su

oboje imali tek četreset i nešto, sjeili su u prvome reu balkona, ržali se za ruke, smijali se ujaku iz

filma, i poslije je, na povratku kudi, profesor rekao a bi osa mogli svakoga petka idi u kino. Njoj jeto bilo rago, život kao a je tog petka, pre ponod, ponovo započinjao. I više nikaa nisu otišli u

kino. Zaustavio se ispre stradare na kojoj je, izna rvenoga izloga pisalo Butique ko Nikolsona. Uza

ziove bile su naslagane na stotine iskova, a muškarac s crnom vunenom kapom na glavi, iako je

barem plus dvaeset, stajao je, ruku prekriženih na prsima, i smješkao se. Umjesto a FRFFI ANflFR

117 skoči na profesora, ponui mu po jeftinoj cijeni sve što ima, ili ga barem pozravi, čovjek se samo

smješkao. Pogleao ga je, i palo mu je na pamet a je pištolj ostavio u autu. Nede završiti obro ako

ga stalno bue premještao iz žepa u auto, i natrag. Nije shvadao zašto se tip tako čuno smješka,

kao netko tko ga poznaje. Krenuo je gledati diskove, fotokopirane omotnice na jeftinome papiru,

Jelena Karleuša, Izvorinka Miloševid, Magazin, Hali Muslimovid, Neeljko Bilkid, Parni valjak, Bijelo

ugme, Ceca, Luis, Selma Bajrami, Marko Perkovid-Thompson. Tu ga je malo minula nelagoda. U

Doboju, među dirilicom i neobrijanim Srbima koji vonjaju na šljivovicu, Thompson. Doživio ga je kao

nekoga svog u tuđemu svijetu, pa je, bez neke namjere, izvaio isk. Nije pamtio tu omotnicu pa ga je

okrenuo, da vidi naslove pjesama. Na isku je bila samo jena pjesma Jasenovac i Graiška Stara.

Pokušao ga je brzo vratiti na njegovo mjesto. - Jest jedna, ali dvadeset puta se ponavlja, da ne morate

vradati na početak ako vam plejer nema tu



komandu - iza leđa mu je bio proavač s vunenom kapom. - Neka, samo onako gledam. - Kupite, u

Hrvatskoj ova pjesma nije objavljena. - Ne bih, nije to muzika za mene - pravdao se. - Ne bojte se,

samo kupite. I ja to slušam, a Srbin sam, brate, o glave o pete - smiješio se Nikolson. - Dobro je kad

čovjek zna ispjevati pjesmu, a taj vaš Thompson bogme zna. Tlft MM IFNKH IFRRnVK* Najbolje mu je

ono kako nas Neretva zaklane nosi. To mu je najbolje. Evo, sav se naježim potvrđivao je. - Nemojte vi

mene s tim. Ne zanimaju mene takve svinjarije. - Nisu vam to svinjarije, dragi gospodine - uozbiljio se

Nikolson - to vam je život i to vam je pjesma. Ne volim vam ja ka pjevaju nešto što nema veze sa

životom. A to što u pjesmi kolje Srbe, Bože ragi, nije strašno, sutra demo i mi klati Hrvate, ali

nedemo znati a o toga napravimo pjesmu. Jeino a zovnemo Thompsona a za naše tržište malo

prepravi ovu svoju. Šta mislite bi li to moglo? Evo, ja vam poklanjam disk, od srca je, ponesite ga sa

sobom u Zagreb, i nemojte se sramiti onoga što jeste. Najgore je kaa se čovjek srami jer je to što

jest. - Nisam ja to. - Svejedno, nemojte se vi meni sramiti - rekao je Nikolson, stavio disk u najlonsku

vredicu na kojoj je dirilicom pisalo Vuk Karažid Celinac. Profesor Aum uzeo je vredicu, a ne

provocira, i krenuo prema volvu. Nije upitao za Fanny i Alexaner. Želio je što prije pobjedi o tog

čovjeka, koji je ponovo stajao na svome mjestu, prekriženih ruku, s vunenom kapom na glavi, iosmijehom. Isti Jack Nicholson, shvatio je profesor kaa je ved bilo kasno, Jack Nicholson u Letu izna

kukavičjeg gnijeza. Zato mu je i trebala ta kapa. FREELANDER 119 Vozio se pokraj visokih stambenih

zgraa, lijepih i sklanih, s golemim parkiralištima, na kojima je bilo malo auta. Iza tih je prozora živio

svijet kojega se profesor plašio, i kojega nije poznavao, jer je nekaa avno, još kao ječak, olučio a

se više nikaa ne vrati. Ali o tog mu je svijeta trajno ostao neobičan naglasak, čisti i tvri štokavski

govor, kojim se govori samo na policiji i u školskoj lektiri, i nesposobnost a progovori onim lijepim,

iskupljujudim i bezbrižnim zagrebačkim, a se utopi kao kamen u tamnom bunaru, i tako pruži životni

smisao svome bijegu. Ali lakše bi Karlo Aum progovorio japanski, malajski ili paštunski, nego što bi

naučio prirono redi - kaj. Njegov jezik bio je kvrgav kao gomolj. Nakon Doboja bila je granica iza koje

više nije bilo dirilice. Prešao je preko mosta, ispo kojeg je tekao neki potok, koji omadi, vjerojatno,zovu rijekom, i pojavili su se rukčiji natpisi. Ojenom su iz ravnih i zaraslih polja niknule planine,

među njima sitna i raštrkana sela, i vitke bijele olovke žamija. Ne samo da je to bila neka druga

zemlja, nego je i živjela u rugome vremenu. Među mrtvim posavskim selima i uščuvanim katoličkim

grobljima usre kojih je rasla vimblonska trava, pokraj beskonačnih minskih polja i šikara koje su iz

njih nikle, stoljede je bilo vadeset i drugo. Nakon Boga, nakon ljudi i svih njihovih biblija, mrtvo i

konačno. A s ove strane, ispo planina i pokraj rugobnih betonskih imitacija Priča iz tisudu i jene

nodi, 120 MIUENKO JERGOVId krčmi i nodnih klubova koji se zovu Havaji, Holivu il i Bagdad, uz

smirujudi i utješan pogle na mala sela u aljini i žamije pokraj njih, stoljede je neko na prijelazu iz

seamnaestoga u vaeset prvo. Profesor je uživao u ulozi turista, i čuio se kako su se tako

mimoišla vremena, a ona je i na ovoj strani ugleao kiosk sklepan o asaka, sa stotinama muzičkih

i filmskih iskova. Naglo je zakočio - a se netko vozio iza volva, moglo je biti svašta - i skrenuo tačno

pre udan. - Imate li Fanny i Alexander? - upitao je jevojčicu, nije imala više o vanaest godina,

koja je stajala iza pulta. Imala je crnu majicu na kojoj je krupnim crvenim latiničnim slovima pisalo DA

SE



NE ZABORAVI!!! Zagledao se u natpis. - Sta vam je to? - pitala je. - Film - Kakav film, imamo petsto

filmova, i još hiljau ka se naruči. - Šveski film. Djevojčica ga je iznenađeno pogleala - profesor je i

alje zurio u njezine grui, pokušavajudi okučiti što se to ne bi smjelo zaboraviti - okrenula se i bez

riječi izašla iz kioska i pošla negje iza. Vratila se s koštunjavim plavokosim mlaidem, izglealo je kao

da joj je brat: - Izvolite, šta trebate? - neprijateljski je nastupio. FREELANDER 121 - Film Fanny i

Alexander. - Kakav vam je to film? - Šveski, Bergmanov. Mlaid se nasmijao, pa naglo postao

ljubazan. Tek saa je profesor mogao vijeti koliko je mlaid bio ljut. I ojenom ga je prošlo. - Znate,

mi vam takve filmove ne ržimo. Nema potražnje, znate kakvi su ljudi, poso, brige, familija, pa kad

hode gleat film, hode a se i zabave. Nekulturni su, brate mili, pa im Bergman nije zabavan. Eto, tako

bi ja to reko. Ali mogu vam ja nabavit Bergmana, za dan-va može stidi. Objasnio mu je a ie u

Sarajevo, i a ne zna ka de se vratiti. Ie nekim važnim poslom, ne može redi kojim, raspričao se

profesor Aum, ali taj posao nosi sa sobom razne opasnosti, tako a nije siguran hode li se uopde

vratiti svojoj kudi. Ama, hodete, kako se ne bi vratili, tješio ga je mlaid, pa nema na svijetu takvoga

posla nakon kojega se pošten čovjek ne bi vratio kudi. Ne znate vi, mlaidu, tko sam ja i kakav sam ja,

niti jesam li pošten. Ne zaliječite se s takvim ocjenama, nastavljao je profesor. Imam ja oko, prekinuoga je mlaid, itekakvo oko ja imam, i viim tko je pošten, a tko nije. Pa je kažiprstom povlačio onji

kapak, ispod njega blje-snula je bjeloočnica, a profesor je pomislio - ragi Bože, kako je anemičan!

Tko zna što ova sirotinja jee, i je li mu ikaa itko rekao a je anemičan. 122 MIUENKO JERGOVId

Djevojčica je stajala pokraj njega i šutjela, cijelih petnaest minuta nije riječi progovorila, nego je samo

promatrala profesora Auma, a njemu se činilo a je u stanju pročitati mu svaku misao. Ima ljui koji

upravo tako izgleaju, pogotovu jece, uplašiš se ka ih viiš kako te gleaju. - Dobro - rekao je

mlaid - ja du vam spremiti film, evo zapisao sam kako se zove, Ingmar Bergman, Ingmar kao

Stenmark, Bergman kao Monica, i bit de film tu koliko prekosutra, a vi kaa naiđete! Volj' vam za

seam ana, volj' vam za seam mjeseci! Samo se zaustavite ka viite moj udan. - Ako sredim sve i

krenem kudi, sigurno du svratiti. - Sreit dete vi to svoje, viim ja. Još jenom je pogleao DA SE NEZABORAVI. Sigurno je to bio neki film, pomislio je, ali bilo mu je neugodno upitati. Dok je dodavao

gas, a izađe na cestu prije golemoga prašnjavog tegljača, koji je brektao kao čitava Fabrika

Automobila Priboj, profesor je pomislio kako bi bilo lijepo kada bi se vratio u Zagreb s filmom Fanny i

Alexaner, i a u petak navečer s Ivankom sjene ispre televizora, pa a u narena tri sata, ušuškani

u svojim foteljama, s dekicama preko nogu, ponovo gledaju film koji su gledali kada su posljednji put

bili u kinu. Ta je ideja bila toliko lijepa, a ga je u času sasvim opustošila. Zarhtao je, maglilo mu se

pre očima, uplašio se koliko je jasno mogao zamisliti to a se vrada kudi s filmom, FREELANDER 123

Ivanka ga rži za ruku, i nabraja tko je sve zvao ok je on bio na putu, čita imena s papirida istrgnutog

iz teke s kockicama, koja uvijek stoji pokraj telefona, a on jeva čeka a završi, jer ga i



ne zanima tko je zvao, nego bi samo htio a je anas petak, i a gleaju film. Samo što nikaa,

nijednoga petka, ne bi tako sretno sjedili pre televizorom, kao što to sa zamišlja. Uvijek ga je nešto

žuljalo i grebalo, Ivanka je bila nervozna ili prehlađena, stigao je prevelik račun za vou i grijanje. Više

nede misliti o tome. Zašto ga je baš sa, nakon toliko vremena, uhvatila nekontrolirana tuga za

Ivankom. Mjesecima se čuvao toga, nije se htio viđati s ljuima koji su ga na nju posjedali, potjerao

je o sebe robinu i svojtu, a prijatelja ionako nije ni bilo. Ili skoro a ih nije ni bilo. Više nije išao u

istu samoposlugu po kruh i mlijeko, a tjenu kupovinu fasunga više nije obavljao u Billi, nego u

Intersparu, izbjegavao je ulice po kojima bi šetao s njom, više nikaa nije otišao na tržnicu u

Utrinama, niti je prošao pokraj pečenjarnice i kafida Rubelj, gje su, ok je Ivanka bila živa, svakoga

jutra sjeili naš poznati pisac i njegova gospođa, pili kavu i čitali novine. Kupovali su sve novine koje bi

se našle na kiosku. On je bio mrk, i nasmiješio bi se više iz nelagoe nego o miline, a morao se

smješkati, jer bi mu Ivanka prišla za stol, hvalila njegove knjige, koje je sve pročitala. Profesor bi joj

govorio a to ne čini, čovjeku je neugono, ne voli a mu smetaju ok pije kavu i čita 124 MIUENKO

JERGOVId novine, ali ona nije htjela ni a čuje, nego bi još ušla u razgovor s njegovom gospodom, koji

bi znao potrajati i esetak minuta, a njih su se vojica, srenjoškolski nastavnik povijesti i slavni pisac,gleali kao va žentlmena u plesnoj vorani Titanica, koji čekaju a ame otplešu zanji ples s

brodskim kavalirima. Samo mu se jednom obratio: kako je mogao u svome najpoznatijem romanu

Franju Josipa Prvoga, kralja i cara, nazvati Franjom Josipom Drugim. Greška, gospoine, ogovorio

mu je, ali vijelo se kako piscu nije rago to pitanje, i a de profesoru po njemu suiti. A on je samo

htio a mu pokaže kako je pročitao njegovu knjigu... Nije mogao ponijeti a ga opet sretne, i a

pisac primijeti a nema Ivanke, nije mogao ponijeti a ga blagajnica u udanu upita za nju, a

proavač na benzinskoj pumpi u Sloboštini kaže kako je ugo nije vidio. Kada je umrla, on nije stavio

obavijest u novine, niti je ao a se izrae smrtovnice. Sve je učinio a rugi ljui, oni koji su ih samo

iz viđenja poznavali, povjeruju kako je sasvim mogude a njih voje ovoga petka sjenu ispre

ekrana, i da gledaju Fanny i Alexander. Vidi se na njima da vole takve filmove. Od tmurnih je misli

ouvijek bježao na isti način. Dobro bi se najeo. Profesor Karlo Aum nikaa nije bio ebeo, o

gimnazije je imao istih sedamdeset pet kila, ali kad bi se na vagu stavilo koliko je za života pojeo,

ispalo bi a je toga FREELANDER 125 bilo za tri vrlo ebela čovjeka. Toliko je bio nesretan, i toliko mu

je mraka prošlo kroz glavu. Da, ali nije o preksinod ništa jeo. Svašta čovjeku na um paa ako ne jee.

Gledao je nazive restorana pokraj puta, tražio je neki pre kojim de se zaustaviti. Na svakih stotinjak

metara bilo je mjesto gdje se jede janjetina, ili jagnjetina - kako se tu kaže. To ,,g" mu je grebalo u

uhu, i a ga nije bilo, moža bi profesor Aum i stao, jer nije imao ništa protiv janjetine s ražnja, ali u

jenom je tvrom glasu, u jenom g, bilo neke prijetnje, nekoga višeg tuđinstva, koje ga je obijalo.

Jagnjetina je srpska, prokleta dirilična riječ, mislio je profesor, tražedi razlog a ne stane ispre

restorana koji su se zvali Sultanov konak, Anadolija, Sidnej i Mithatova sofra, i jezikoslovci bi mu

sigurno ali za pravo, ali zašto se ona, mili Bože, u molitvi spominje jaganjac Božji, a ne Božje janje,

ili čak janjac Božji? Ipak de biti a mu je to ,,g" zasmetalo iz nekog rugog razloga. Naprosto se uplašio

onih koji nisu znali kako je to ,,g" viška, ili onih koji su olazili iz svijeta u kojemu g i nije viška. Kroz tu

sitnu razliku u pravilima tekla je rijeka krvi. Ovo nije bio trenutak a on priloži svoju kap. Osim

restorana s jagnjetinom, ispred kojih su se na kasnome ljetnom suncu bijelili betonski labudovi i

imitacije antičkih stupova, s kapitelima niz koje se slijevala lažna pozlata i smeđa hrđa



od nesolidnih armatura, pokraj puta koji je vijugao podno planine i pokraj rijeke, bilo je i manjih, 126

MIUENKO JERGOVId neambicioznijih krčmi i zalogajnica, koje su se reklamirale čorbom, sitnim i

hažijskim devapom, bosanskim specijalitetima, burekom ispo sača. Tu bi se još i zaustavio, ali ga je

uhvatio strah da nede znati naručiti, neku de riječ pogrešno izgovoriti, pobjedi de mu naglasak, pa de

ga prepoznati kao stranca, a profesor Adum nije htio da ga ovdje prepoznaju ni kao stranca, ni kao

omadega. Htio je biti neki čovjek. Ko putokaza koji su najavljivali Zepče, krajolik se počeo mijenjati.

S esne strane ceste, pri vrhu bra, pokraj osamljene vokatnice, stajao je golemi betonski križ. S

lijeve je strane bilo selo sa žamijom, i izvješenom zelenom zastavom pri vrhu minareta. S obje strane

razasute su vulkanizerske ranje, udani s rezervnim ijelovima i autopraonice. Nigje nije bilo

mušterija. Ljui su, uglavnom, sjeili ispre svojih udana i pušili, zagleani u magistralu, ili su hoali

okolo u zamazanim raničkim kombinezonima. Ispre automehaničarske ranje Stipo Okid, Doktor za

merceese, mlađi je muškarac ržao gumeno crijevo na rukama starijega, a ovaj je, neprirono

ubrzanim pokretima, kao da je voda jako hladna ili jako vrela, prao ruke i grabio sapun u pasti, iz

velike okrugle kutije. Usporio je, i gleao za njima. Stariji je, vjerojatno, Stipo Okid, oktor za

merceese, a mlađi je šegrt iz sela. Bit de a je oktor Stipo raio u Njemačkoj, pa se vratio u ronikraj, i otvorio automehaničarsku ranju. Janik, ne zna što mu se sprema. Da je bio pametan, ostao bi

u Frankfurtu ili FREELANDER 127 Berlinu, kopao bi kanale, ili bi za gazu Turčina ovozio na otpa

mercedese stare jedva dvije-tri goine, naroio bi jece, ao im njemačka imena, Paul, Franz ili

Ingrid, pa bi uz njih iz dana u dan zaboravljao jezik i zavičaj, sve ok jenoga ana, ved pre penziju,

ne prestane biti Stipo Okid o Zepča. Nikaa on ne bi bio Nijemac, ali ne bi ni sa stajao pokraj ceste i

prao ruke na mlazu iz crvenoga crijeva, na pustoj i ničijoj zemlji, između ružnoga betonskog križa i

tuđinske zelene zastave, krivo uvjeren a je ranja ispre koje stoji njegova, kao i kuda iza ranji i još

eset unuma zemlje, negje gore u bru. Dok je tako usporavao, ne bi li očekao a Stipo opere

kolomast s ruku, profesor je opet tako usporio a je FAP koji se vukao iza njega počeo mahnito

trubiti, jer ga nikako s onom svojom prikolicom nije uspijevao pretedi. Dok je pokušavao zaržatipogle na Stipu, profesor se sve više pomicao prema sreini ceste, i s onih eset ili petnaest

kilometara na sat lelujao je i ševrao kao kakav pijanac. Vozač FAP-a bio je tako bijesan da mu se

sasvim prilijepio uz stražnji blatobran, i skoro a je zastrugao po njemu. Ubrzao je, i uskoro, skrenuo

prema restoranu Straun. Ispre goleme građevine, obložene betonskim pločama, koje bi trebale

posjedati na ubrovački kamen, i s gipsanom figurom svetoga Vlaha, nasađenom izna ulaznih

vrata, bilo je široko asfaltno parkiralište, s iscrtanim mjestima za aute i autobuse, te četiri žuta mjesta

- za invalide. 128 MIUENKO JERGOVId Bila je to pona grafika, kao usre Zagreba, i očito a je vlasnik

bio na nju ponosan. Pred samim je ulazom, s desne strane, bio parkiran srebrni jaguar, pokraj kojega

je stajao prometni znak: Rezervirano za 427-D-190. Na jaguaru su, naravno, bile registarske tablice

istih brojeva. Na ulazu ga je očekao konobar, ojeven u ubrovačku grasku nošnju iz nekoga

prošlog stoljeda, sa crvenom kapom na glavi. Šutke ga je sproveo o stola uz prozor, naklonio se, i

šutke otišao. Zatim je ošla konobarica, također u ubrovačkoj nošnji, s planjem na kojemu su bile

tri boce s rakijom, travarica, loza i višnjevača, te pletena korpica sa suhim smokvama i baemima.

Spustila je sve to pre njega, i bez riječi se ualjila. Ona je ponovo ošao konobar, sa čašama i

bokalom punim voe, a ona opet ona, s jelovnikom. Tako su ga poslužili, a a ništa nisu rekli. Skoro

da nije bilo ni potrebe. Svaki im je pokret bio



savršeno izvježban, kao a su ga mjesecima ponavljali, sve ok se, poput baletana i balerine, nisu u

taj pokret pretvorili. Nije mogao ovojiti poglea o njih, oboje su to znali, i bilo im je rago, uživali

su u tome, nuili su i zahvaljivali gostu sitnim naklonima, koji su se, o prilike o prilike, povedavali, i

postajali dublji. Zagrizao je smokvu, i odmah susreo konobaričin pogle. Uz gluhu je pohvalu klimnuo

glavom i pogledao visoko u strop, kao da gleda u nebo i zahvaljuje Bogu na njegovim FREELANDER

1?9 arovima, a njoj kao a je pao kamen sa srca, nakon što je tu smokvu onijela s rugoga kraja

svijeta, samo za njega, i život joj zavisi o toga je li smokva ukusna. Natočio si je travaricu, i liznuo je.

Mirisala je na korčulansku borovinu iz goine 1972. Namrgoio se, i omah ga je sustiglo zbunjeno

konobarevo oko. Na to je gucnuo, pa se još gore mrgoio, kao a je optuženik koji sluša presuu u

Haagu, i stresao se kao pokisli pas ka uđe u kudu - što ouvijek na Balkanu znači samo jeno, a je

rakija dobra i jaka. Gledao je u jelovnik, a njih dvoje su nastavili igrati oko njega. Ona je daljinskim

upravljačem regulirala klima uređaj, a on je provjeravao frižier s vinima, pokazujudi profesoru, na

način na koji se to činilo u starinskim opernim inscenacijama, a u restoranu Straun imaju i

specijalni frižier za vina, kakvoga nema ni u boljim zagrebačkim lokalima. Bio je jedini gost u

restoranu Straun, volvo je, uz jaguara, bio jeini parkirani auto na najvedem restoranskomparkiralištu koje je ikaa viio. Barem vjesto auta i pet autobusa moglo je stati unutar iscrtanih

mjesta. Nije mu ta samoda smetala, ali sve više ju je primjedivao. Glave zaronjene u kožne korice

jelovnika, koje su posjedale na kožne korice u rukama Miroslava čangalovida, ok bi za Dan

Republike pjevao oratorij revoluciji, profesor Adum je potajice gledao okolo. Htio se, a da to ne

primijete 130 MIUENKO JERGOVId njih voje, upoznati s prostorom, a ga preglea i onjuši, i tako se

osloboi nelagoe kakvu čovjek osjeda kaa se prvi puta zatekne na nekom mjestu. Želio je to bez

njih obaviti, bez njihove igre, mimike, geste i mizanscena, ali teško je išlo, jer su neumoljivo lovili svaki

njegov pogle i pokret te mu ogovarali sa savršenom uvježbanošdu. Po ziovima restorana bile su

izvješene na stotine uokvirenih fotografija različite veličine, ali nijena veda o lana, na kojima se

vidio Dubrovnik. Neke o tih slika bile su samo uokvirene razglenice, fotografirane iz onog vječitoistoga kuta, iz kojega se viio stari gra s lukom i tvrđavama, ali vedina ih je, očito, bila iz privatnoga

albuma. Na tim su se, uglavnom crno-bijelim, slikama vidjeli dijelovi grada, zidine i Stradun sa

šetačima, s tim a je na nekima pozirala obitelj: otac, majka i mali sin. Pore profesorove glave, tik o

prozora, visila je slika snimljena na Gracu. Uz fiat 1300 stoji muškarac s golemim čupavim zulufima i

tamnim naočalama, u kratkim hlačama i majici na kojoj je profesor prepoznao lik Josipa Katalinskog.

Do njega plavokosa, široko osmijehnuta žena, s ječakom na rukama. Dječakovo lice izobličeno je o

plača. Izglea kao jeno o one jece koje de uskoro umrijeti o teške bolesti. Iza njihovih leđa, olje

u ubini, sunča se Dubrovnik. Pri vrhu slike, kemijskom olovkom sitno piše: jul 75, Mario bi slaole,

a ne ručak. Izna šanka visi veliki hrvatski grb, a pokraj njega slika Franje Tuđmana u bijeloj

admiralskoj uniformi, kako zagleFREELANDER 131 dan prema horizontu, razabire sitne Dubrovnike

razasute po ziovima. Hobotnica po sačem, salata o hobotnice, hobotnica na tripice, gulaš o

hobotnice, jastog na buzaru, škampi na buzaru, lignje na žaru, pohane lignje, lignje na mornarski,

almatinska pržolica, kozlid iz pednice, jagnjetina s ražnja... čitao je automatski, kao a je jelovnik

ispisan na nekom stranom jeziku, latinskome ili hebrejskom, i tek se kod jagnjetine zaustavio, pribrao,

i okupio oko tog neobičnog g, koje na ovome mjestu više nije zvučalo kao prijetnja, nego kao tragični

okaz a je nemogude pobjedi. Sve je u Straunu tako a čovjek zaboravi kako je Straun u Bosni,

negje ko Žepča, i sve je, o savršenstva, poređeno transformaciji i čaroliji okazivanja kako

između



Žepča i Dubrovnika nema baš nikakve razlike, pa su time žepčanski Hrvati istovjetni bilo kojim rugim

Hrvatima, iličkim, vlaškovuličanskim, gornjograskim, splitskim ili straunskim, te im se to u svakome

trenutku mora priznati, jer su oni spremni uvijek i svugje, na posve irljive načine, okazivati i

pokazivati svoju hrvatsku pravicu. I tako, u zemlji Bosni, postojbini autootpada, vulkanizera i

betonskih labuova, na tom Balkanu, između zelenih zastava i dirilice, postoji jena jeina čista i

erivirana vrijenost, sva zasnovana na oricanju o sebe same i o svoga zavičaja, postoje ti tužni

estilirani Hrvati. Ali svejeno, njihovoj je janjetini prioato jeno izajničko g. Zbog takvoga etalja,

sitnoga, ali važnog u ienti132 MIUENKO JERGOVId tetu i porijetlu, ljui su nekaa završavali u

dimnjacima krematorija. Mahnuo je konobaru. Ovaj je, poput crnog labuda, kliznuo prema stolu,

načinio piruetu oko profesorove sjealice, i umalo što mu nije uskočio u krilo. - Biftek, slabije pečeni,

molim, s kroketima o sira, i miješanu salatu. - Nešto za popiti? - Hvala, imam vou. I, moža, još

malo rakije. - Samo izvolite! Imao je hrapav glas, kao a je svu nod lumpovao, i tvr prijetedi naglasak

švercera evizama ispre Graske kavane u Zagrebu. Jean ga je takav 1993. iz čista mira ošamario.

Profesor Aum je zvao policiju, ošla su vojica iz Petrinjske, ali, naravno, švercera više nije bilo.

Tražili su mu osobnu iskaznicu. Karlo, ime oca Ilija Baltazar, mjesto rođenja Sarajevo. A je li,gospodine, u kakvim ste vi odnosima s gospodinom koji vas je, kako velite, pljusnuo? Niste s njim u

odnosima? Zanimljivo, to je jako zanimljivo, i on je rodom iz Sarajeva, a niste ni u kakvim odnosima.

Oakle znam a je room iz Sarajeva? E, pa zato što su svi šverceri evizama Bosanci, gospoine

Aum, zar bi se Hrvati ok omovina krvari bavili švercom eviza! Tako mu je taa, te 1993., rekao

policajac ispred Gradske kavane, a profesor je to upamtio, usjeklo mu se u pamet, i FREELANDER 133

ostalo u uhu, da nikaa, sve o smrti, ne zaboravi kako je pokunjen otišao kudi, pa je šutio, ništa

Ivanki nije rekao, slagao je da ga boli glava, i legao je u postelju, ona je spustila rolete da mu ne smeta

svjetlo, i spavao je sve do mraka, a onda se digao, ona ga je upitala je li mu bolje, rekao je da jest,

jako mu je obro, nikaa se čovjek ne osjeda tako obro, kao ka ga više ne boli glava. Konobar je

imao isti hrapavi glas i naglasak onog švercera. Nije htio misliti o tome. Gleao je u fotografiju, i usebi ponavljao: Mario bi slaole, a ne ručak. Mario bi slaole, a ne ručak. Mario bi slaole, a ne

ručak. S razglasa se čula tiha muzika, Buco i Srđan, pjesma o Zelencima, ispunjena sve samim visokim

tonovima, čistim ječačkim glasovima, i atmosferom s kraja seamesetih. Profesor je sklopio oči i

uživao. Osjedao je kako ga vjetrid ira po licu, kao a oko njega pleše konobarica, i nestat de čim on

otvori oči. Biftek je izvana jelovao prepečeno, s pet crnih, pougljenjenih crta, pet tragova metalnih

žica roštilja, ali čim ga je zarezao, iz mesa je šiknula čista crvena krv, i razlila se po tanjuru, pa zašla

među krokete, natopila ih i obojila. Jeo je, a ono što jee posjedalo ga je na rat, rov i herojsku smrt.

Kad god bi jeo biftek, kroz glavu su mu prolazile velike bitke Prvoga svjetskog rata, uživao je u crvenoj

boji rasječenoga i poluspaljenog mesa, kao što jeca katka uživaju u mučenju životinja. Jenom je

Ivanki priznao o čemu misli ok 134 MIUENKO JERGOVId jee biftek, a ona se zgrozila. Toliko se

zgrozila da je morao lagati kako se šalio. Kasnije više nije naručivao biftek kaa bi bio s njom. Saa je

potpuno sam na svijetu, u restoranu u kojem nema nikoga, između voje baletana koji samo plešu, a

u plesu nema moralnih vojbi, uživao u potocima krvi, koji su se razli jevali ravnicama Francuske i

Belgije.



Kaa je otvorio rvenu kutijicu u kojoj mu je konobar onio račun, iz kutijice se čula mišja recitacija

Gunulideve pjesme sloboi. Nije mogao prepoznati glumčev glas, može biti a je bio i Šerbežijin, jer

je snimka bila jako ubrzana. Na odlasku ga je ispratio skladni damski naklon, jedna za drugim otvarala

su se izlazna vrata, konobar mu je hrapavo rekao neka ođe opet, na što ga je profesor, ne znajudi

zašto, potapšao po ramenu. Na parkiralištu i alje nije bilo nikoga, osim jaguara i volva. Nastavio je

voziti, i prestizati kolone ljudi u crveno-plavim majicama, sa šalovima i zastavama. U početku su išli

pokraj ceste, ali uskoro ih je bilo sve više koji su išli sreinom puta, sa razvijenim i razmahanim

barjacima, raširenih ruku, sa sirenama i bocama piva, nisu se obazirali na automobile. Otvorio je

prozor i upitao što se to ogađa. - Kvalifikacije za Prvu ligu - odgovorio mu je policajac - finale svih

finala! - Važna utakmica? - glupo je upitao. FREELANDER 135 Policajac ga je pogledao i nasmijao se: -

Kako za koga. Za vas u Zagrebu sigurno nije. A mi, ako anas ne obijemo, više nikaa nedemo imati

tu šansu. Razumijete gospoine, ne a je nedemo imati eset, vaeset, sto goina, nego nikaa više.

Jednom kad nas za hiljau goina iskopaju ko piramiu u Visokom, redi de: e viiš, ovi su u septembru

2006. igrali finale kvalifikacija za Prvu ligu. I ona de se čuti uzah, kao na punom staionu. - Hode li

ovo biti zastoj? - Ako i hode, nede potrajati više o vaeset minuta. Toliko im treba da napunestaion. Nije to Maksimir, to je Ivančica gumno, ali je nama ko Maksimir. - A bi li mene pustili? -

upitao je profesor, jer nije znao kako bi rukčije pokazao policajcu a ne pocjenjuje njihovu

utakmicu. - Tebe? - odmah je prešao na ti. - Pa šta deš tamo? - Da viim kako dete prodi. - Pa šta te

briga kako demo prodi - nasmijao se policajac. - Kako me ne bi bilo briga, sreo sam vas na svom putu.

- E, to si rekao ko kakav hoža. Ali neka, ako stvarno hodeš na utakmicu, ja du te uvesti na Ivančica

gumno. Na tribinama sagrađenim i sklepanim o građevinskih skela i asaka nakrcalo se nekoliko

tisuda ljui, sa crno-crvenim zastavama, barjacima i trubama, bubnjevima, megafonom, raketama,

imnim bombama i jenom živom mečkom, kojoj je kroz nosnice bila provučena velika gvoz136

MIUENKO JERGOVId ena alka. Na tu se alku nastavljao lanac, čiji je kraj ržao brkati muškarac

romske fizionomije. Djevojka je uarala ritam u ef, a mečka je plesala a su se po njom ljuljaletribine. U času kaa bi zastalo navijanje publike, ili kaa bi se završila navijačka pjesma, brko bi

snažno povukao svoj kraj lanca, pa bi životinja bolno zaurlala, kao broska sirena na velikim

utakmicama. Na to bi se začuo smijeh iz publike, kao u američkim humorističkim serijama, i narod bi

se omišljao šalama na mečkin račun. - Anđa meni govori a bi i ona stavila pirsing. Ja joj kažem, e

nedeš ženo ok si u mojoj kudi. Sa sam se, bogme, preomislio. Sutra joj iem probiti nos, pa ka

bude Liga prvaka, Liverpool Barcelona, da je potegnem kad god onaj mali firaun Ronaldinho krene u

ribling. Nakon petnaestak minuta zabave s mečkom, kaa je životinji ved kapala krv iz njuške, pa ju

je Cigo pustio a se svali na tribinu, i šapama pokrije bolno mjesto, iz limene montažne kudice, ustvari

garaže, istrčala je omada ekipa. Nastala je neviđena euforija, pucnjava iz svih oružja, policajac je iz

žepa izvaio groz petari, zapalio fitilj, i bacio ih na teren. Profesor se uhvatio za novčanik i za

pištolj, a provjeri jesu li u ovoj gužvi ostali na svome mjestu. Dok su se crveno-crni rastrčavali, i

nabijali loptu u mrežu, s ruge strane terena, iz manje i erutnije



garaže na kojoj je dirilicom pisalo Manjača, istrčala su jeanaestorica FREELANDER 137 u žuto-plavim

dresovima, kakve inače nosi reprezentacija Brazila. Sa svih strana začuli su se zvižuci, pa skaniranje

Škutori, Škutori, Škutori... - Hvala Bogu što su i na rugoj strani Hrvati, inače bi anas bilo svašta! -

vikao je policajac a bi ga profesor mogao čuti. On je malo uvukao vrat u ramena, zujalo mu je u

ušima kao a mu je pokraj glave minobacačka baterija ispalila plotun, i razmišljao je o tome kako mu

se moglo ogoiti a završi na ovakvom mjestu. Htio je biti simpatičan policajcu, za kojega i alje ne

zna kako se zove, htio je a čovjek ne pomisli a s pocjenjivanjem glea na njihovu historijsku

utakmicu, samo zato što je iz Zagreba. Ustvari, profesor Karlo Aum je, kao i toliko puta u životu,

poželio a mu se ne sui na osnovu registarske pločice na volvu. Neka misle kako on uopde nije

Zagrepčanin, nego mu je samo auto tamo registriran. Glupa opsesija koja u starijim goinama o

čovjeka napravi bualu. Eto, o tome se rai, pomislio je profesor. Bio je bijesan na sebe, ali čim ga je

policajac pogleao, on se nasmiješio. - Naši su nešto tamnoputi - vikao je policajcu u uho. - Brazilci,

gospoine moj, platio Zirum kornere. Oko cijeloga igrališta, jean uz rugi, stajali su reklamni panoi

na kojima je crvenim slovima na crnoj podlozi bilo ispisano ime glavnoga sponzora, Zirdum komerca,

osim 138 MIUENKO JERGOVId što je na jenom panou tamo iza gola, blijeom o kiše i sunca, pisaloEnergoinvest Sarajevo. - Jedanaest Brazilaca! - začuio se profesor. - Ama nije svih jedanaest - vikao

je policajac - za četvoricu su ga zajebali. Uto je počela utakmica, pa profesor nije stigao upitati tko je

to, i kako, prevario Zirum komerca za Brazilce. Golman je bio crn kao nod, s onom afrofrizurom,

kakve nije bilo još o vremena Boney M i ugonogih crnih gazela u izlozima amsteramskih barova,

koje je, bez Ivanke, obilazio u proljede 1981, u pauzama simpozija o Ani Frank. U obrambenoj liniji

stajala su četvorica mulata: vojica stopera bili su zastrašujude visine i širine, robijaši obrijanih glava,

ok su bočna vojica bili sitni i krivonogi, poput komaraca u ljuskome obličju, i trčkarali su bez

prestanka už aut linija, iako utakmica još nije ni počela. U veznome reu skakutala su četvorica

crnaca, a u napau jean bijelac i jean mulat. Dok su se tako raspoređivali na terenu, kao a de

snimati propagandni film o nogometnoj taktici, sva jedanaestorica, osim bijelca centarfora, izgledali

su kao a su rođeni u istome selu. Na klupi, uz trenera i njegovoga pomodnika, sjeila su petorica

omadih mlaida. Po izrazima lica vijelo im se a su rođeni u krugu od deset kilometara, i da su

krajnje eprimirani time što im stranci otimaju igru i kruh iz ruku. Strašno ga je zanimalo u čemu se

sastoji prevara. FREELANDER 139 U protivničkoj ekipi, koja je stigla iz Hercegovine, bio je samo jean

crnac. Taj je igrao u vrhu napaa, i ved je u prvih petnaest minuta utakmice omadine zavio u crno,

kako bi to nekaa lijepo znao redi reporter Televizije Beogra, Vlaanko Stojakovid. Prije nego što su

ošli sebi, i prije nego što je u petnaestoj minuti staion umuknuo, a se ved mogao čuti i žubor

rječice, koja je tekla pokraj igrališta, i ništa više, osim mevjeičinih urlika, jer ju je Cigo ponovo

mučio povlačenjem za pirsing, rezultat je ved bio 3:0. Prvi gol pao je u prvoj minuti, kaa se crnac s

evetkom na leđima sjurio prema protivničkom golu, i prošao kroz sreinu igrališta, ok su se za

njim, skoro nepomični, osvrtali omadini, valja a ne pokvare savršenu murinjovsku formaciju u koju

ih je rasporeio trener. Obrijani stoperi niskih čela tupo su gleali kako Devetka potkopava loptu i

prebacuje golmana, koji se baca kao na cirkuskoj paradi, i kao da ga ovoga trenutka preko

televizijskih ekrana glea sva robina u Belo Horizonteu, pa a ne pomisle kako nije učinio sve a

spasi ono što se nije moglo spašavati.



- Jebo majku svoju, evo ga ko Mujo Danin iz Banovida! -uhvatio se za glavu starac koji je stajao iza

profesora. Tri minute kasnije pao je novi gol. Domadi je golman loše ispucao jenu loptu, ona je ošla

o krila Žutih, klinca koji je izgleao kao a nema ni osamnaest, sitan, blijed i velike glave, on ju je

gurnuo daleko pred sebe, i jedva ju sustigao od korner crte, pa centrirao, vjerojatno kao nikad u

životu, 140 Crnac je skočio i s peterca glavom zapucao loptu u same rašlje. - Jebo majku svoju, evo ga

ko Mujo Danin iz Banovida! -ponovio je starac s nevjericom. A tredi je gol bio isti kao prvi, samo što je

ovoga puta Devetka pretrčao i golmana, pa je polako, korak po korak, s onom vrstom prezira kakav je

na Balkanu omiljen, a služi tome a se poraženi protivnik još i ponizi, žonglirajudi loptom i prebacujudi

je u zraku s lijeve na esnu nogu, ošao pre gol crtu, igao loptu u zrak, i glavom je zabio u mrežu. -

Jebo majku svoju, evo ga ko Mujo Danin iz Banovida! - bilo je posljenje što se čulo, prije nego de, kao

jeini zvukovi na staionu, ostati žubor rječice i urlik mevjeice. Igrala se seamnaesta minuta,

zlokobni muk širio se Ivančica gumnom, profesor je oznojenim prstima nervozno trljao pištolj u

žepu, a policajac je gleao u prazno, u aljinu koja je iza vrba koje rastu uz rječicu, iza magistrale

prema Sarajevu i bra s betonskim križem, gleao je u aljinu koja je rasla u njemu, i nabirala mu

čelo, kao vojniku koji se sprema iskočiti iz rova, na osuni juriš. Svugje okolo vlaao je mir, jeza seširila na tisudama muških glava, samo bi Cigo u pravilnim razmacima o po eset sekuni povlačio

lanac, mevjeica je urlala sve glasnije i bolnije, niz njušku joj je tekla krv, pa bi se prevrnula na leđa, i

počinjala ponovo tuliti trenutak ili va prije nego FREELANDER 141 što de je opet potegnuti. Naučila

je kaa de se vratiti bol, imala je štopericu u glavi, kao a je živ čovjek, pa zna. U vaesetoj minuti,

dok su crveno-crni bezglavo trčali za loptom i napucavali je prema golu gostiju, ok su se oni

poigravali i veselo trčkarali okolo, kao a igraju pre vlastitom publikom, Cigo je promijenio ritam.

Saa je mečku povlačio svakih pet sekuni. Urlala je, propinjala se, ali nije se usuđivala uariti ga. On

je to znao, i mirno je sjedio na svome mjestu, dok su mu goleme šape nazubljenih kanži sijevale

izna glave. Ciganka je stajala s efom i gleala prema vojici o pasa golih mlaida s crvenocrnim

šalovima oko vrata. Njihova snažna muška tijela, na kojima se prepoznavao svaki mišid, bila su punaožiljaka. Izgleali su kao blizanci. čak su im i ožiljci bili jenako raspoređeni. Mečka je urlala bez

prestanka. - Zašto ju muči? - profesor je upitao policajca. - Tko? - trgnuo se, kao iza sna. - Cigo mečku.

- Nije to nikakav Cigo - nasmijao se policajac - ubio bi te ka bi te čuo. To je Spartak Mijajilovid, Hrvat

ko što si i ti, samo što je on pukovnik Hrvatske vojske i general HVO-a. Na Vukovaru je izgubio lijevu

šaku. A mečka nam je maskota, čuješ je kako navija. Angelina Jolie se zove. Mevjeica je tulila bez

prestanka, na usta joj je izbila pjena, krv je liptala iz njuške, mahala je Spartaku Mijaji142 lovidu oko

glave, krenula bi šapom a de ga uariti, zerati mu kanžama lice s lubanje, ali bi u trenutku stala,

strah bi je savladao, i bol bi se ponovila, sve jača i oštrija. Spartak je Angelini Jolie čupao pirsing,

rastavljao joj kosti glave, zavlačio joj se u njezin životinjski mozak poput velike i snažne, prljave

ljuske misli, zahrđalom metalnom alkom trgao je njezino mevjestvo, modniji o smrti, Spartak je

svakih pet sekuni, tačno i neumoljivo, poput topovske baterije na prilazima Staljingrau, razarao

svaki njezin živac. Ljui oko njih počeli su se razmicati. Praznili su se reovi oko Spartaka Mijajilovida i

žene s



efom, bježali su i o njega i o mevjeice, uplašeni a bi se mogla provaliti tribina po golemom

životinjom, ili a bi, nekim čuom, i sami mogli postati Spartakove žrtve. - Lično ga je Tuđman

pohvalio, lično Tuđman - pijuckao je policajac profesoru u uho - i odlikovao bi ga, ali nije stigao, jer se

Spartak ved bio vratio u Bosnu, a brani naše selo. Da brani ovo Ivančica gumno. Uto je, u trieset

prvoj minuti, pri vrhu kaznenog prostora Devetka izvarao vojicu stopera, šutirao i pogoio prečku.

Uzah olakšanja širio se publikom, ali kratko, jer je na obijenu loptu, točno uz aut crtu, natrčao

jean o žutih, i raspalio je prema golu. Iz tisudu pokušaja takva lopta ne bi pore tolikih nogu stigla

o gola, niti bi, iz još tisudu pokušaja uspjela prodi golmanu kroz noge i lagano se okotrljati u mrežu.

FREELANDER 143 Bilo je 4:0, i Ivančica gumnom prolomio se urlik, kao a je svakome čovjeku u

publici Spartak Mijajilovid čupao alku iz nosa, boce i baklje poletjele su prema igralištu, i utakmica je

prekinuta. Na teren je istrčao ebeli prodelavi muškarac u sivom oijelu, s crno-crvenom kravatom, i

iz kalašnjikova osuo rafal prema nebu. Dreka nije prestajala, boce su i alje letjele prema igralištu, ali

publika barem nije utrčala u teren. - Sveti Ilija - policajac mu je vikao na uho - Zirdum kornere. Dok je

njega, ne može biti velike frke. Deset minuta kasnije suac je svirao kraj poluvremena, igrači su

pobjegli u svoje garaže, i publika se počela smirivati. - Jebo majku svoju, Brazilac im je isti Mujo Daniniz Banovida. - Nije Brazilac, nego je Kamerunac - obrecnuo se policajac na starca - a i ti si dodijo i Bogu

i ljuima, ko nas je go u zanjih trieset goina nagrio, reko si a je ko Mujo Danin iz Banovida.

Jebo te on, da te jebo! - Nemoj se, bolan, ljutit Stipo, nisam ja kriv što je tako... - A tko je Mujo đanin

iz Banovida? - upita profesor Stipu policajca. - Niko, brate, ko bi bio. - E, nije niko - pobunio se starac -

ti si niko, a ne on! Mujo đanin najvedi je centarfor što ga je Bosna vijela. Vedi i o Ronala, i o onog

vašeg Sukera. 144 M1LJFNK0 JERGOVId Na spomen Šukera počeo je lanom uarati po profesorovom

ramenu, i nije prestajao sve ok nije završio s preavanjem. Aumu nije bilo jasno po čemu je starac

znao da je on iz Hrvatske. Nije mu vidio auto. - Vedi je bio Mujo đanin o svih koji su ikad zaigrali

lopte, i o onih koji nisu. Među ljuima nije bilo čovjeka ko što je Mujo đanin bio. Jebe se meni što je

bio Turčin, a meni su, Stipo ti to znaš, Turci vojicu sinova priklali, ali vedeg o njega nije bilo, i zatodijete, dobro me slušaj, ka go nam neko na Ivančica gumnu muški zabiberi, ko ovaj Brazilac anas...

- .. .nije Brazilac, nego je Kamerunac! - .. .jebe se meni kako deš ga ti zvati! Ka go nam neko na

Ivančica gumnu zabiberi ko ovaj Brazilac, ja kažem -svaka čast, jest velik ko Mujo đanin iz Banovida. A

ti, Stipo, ragoga ti Boga, ne seri i ne provociraj me, jer bih ti đe mogao biti. Misliš ako ti je alo tu

uniformu, a si za mene nešto rugo nego ono što si bio. E, nema toga ko mene, va sam ja sina za

Hrvatsku dao, i nede se meni niko srati u deif ka gleam utakmicu. A vi me, gospon Suker, slušajte, vi

ste kulturan čovjek, pa dete shvatiti i razumjeti. Mujo đanin igrao je 1952, ka smo nas vojica bili

mlai, u Splitu kup utakmicu protiv Hajuka. Izgubili su Banovidi 8:3, a sva tri gola ao je Mujo đanin.

Džaba su ga čuvala njih petorica, on bi prošao ko šilo, i zavalio ga velikome Beari, najvedem golmanu

na svijetu. Zvalo ga je kasnije a ođe u Hajuk, FREELANDER 145 ali nije htio. Ne znam ja zašto on

nije htio! Valjda zato što je bio buala. Ali šta bi ovaj svijet, reci ti meni, bio bez takvih buala. Preko

semice raio je u runiku, subotom je trenirao, a nejeljom igrao utakmice. Tako je živio Mujo

đanin, tako je i umro. Eksploirao metan i zatrpao njega i još



vaeset petoricu. Pa neka je stoput Turčin bio, ja du ga uvijek spomenut, neka znaš, bezobrazniče

jean bezobrazni! Policajac se zacrvenio, i nije se više okretao prema starcu, nego je pokušavao

zapričati profesora, a se ni on više ne okrede. Taj starac je od onih staraca koje sakrivaju od

stranaca, pomislio je profesor. - Stradali su mu sinovi? - upitao je policajca. - Pustite to, nije vrijeme

za takve priče. U rugom poluvremenu se još triput začulo: Jebo majku svoju, evo ga ko Mujo đanin iz

Banovida. A u osamesetoj minuti Spartak Mijajilovid se emonstrativno igao sa svoga mjesta, pa

ženu i mečku potjerao pre sobom. Dok su silazili s tribine, čitavi su im se reovi morali micati s puta i

izlaziti ispre njih, pa se vradati, ali nitko se, koliko je profesor mogao vidjeti, nije usudio Spartaku

nešto prigovoriti. Kaa je suac osvirao kraj utakmice, crveno-crni su pokunjeni otišli u svoju garažu,

a publika se mirno razišla. Jebali majku svoju, njih bi trebalo u Manjaču strpat, stjenke a ih požeru!,

primijetio je netko, više za sebe, na kraju toga tragičnog poraza, s kojim se, kako tvri policajac Stipo,

završavala povijest ponosnoga seoskog kluba, koji je 146 jenom obio priliku a se bori u

kvalifikacijama za Prvu ligu Bosne i Hercegovine. Umjesto da odmah nastavi put, profesor Karlo Adum

je nakon poraza, kao nakon sprovoa, morao protiv uroka s policajcem Stipom na pide. U caffe baru

Vatreni 98, ispunjenom fotografijama nogometaša koji su Hrvatskoj 1998. onijeli broncu, naručili supo Rubinov vinjak, za pokoj uše poraženima. Tu mu je policajac ispričao kako su zagrebački

menažeri, ime im se zatrlo aboga, prevarili Zirum kornere. Ovako je to bilo: Sveti im je Ilija prije

vije goine ošao na noge, u službene prostorije agencije, tačno preko puta stadiona u Maksimiru, i

kazao kako bi bio ra a za svoj nogometni klub kupi petoricu Brazilaca. Baš petoricu? Baš petoricu!

Ne moraju biti od stada iz kojeg biraju Hajduk i Dinamo, rekao je tad Sveti Ilija, ali neka budu kao za

Cibaliju i Hrvatski dragovoljac, mlai, solini, a se ne rogiraju, a nisu, ne aj Bože, zaraženi siom,

i a se, ako Bog a, nakon par goina mogu fino preproati. Menažeri, va mlaida, ko va jablana,

sa svršenim fakultetima, a rođeni Zagrepčani, Ilija bi im omah na uaju ao svaku o četiri svoje

kderi, upitali su ga koliko bi on imao novaca za petoricu Brazilaca. A on, jaan, ko iz topa: milijun i

vjesto! Milijun i vjesto čega? Pa tolike novce nemaju ni Željezničar, Sarajevo ili Široki, ka tako naneviđeno kupuju. FREELANDER 147 Milijun i vjesto tisuda eura, ogovorio je zagrebačkim

menažerima Sveti Ilija, ponosan i na svoje poslovanje u Srenjoj Bosni, i na firmice u Frankfurtu i

Miinchenu, pa je zato i rekao više nego što je mislio redi. Nije lako nadi petoricu Brazilaca za milijun i

vjesto, ogovorio mu je stariji menažer. Lako je nadi bofl robu, oao je mlađi, ali mi s boflom ne

radimo, vama je to jasno? Jasno, kako ne bi bilo jasno, odgovorio mu je Sveti Ilija. S boflom se radi po

Novom Pazaru, Foči i Morici, a mi težimo Europi. Moj je plan a stvorim klub koji de za tri -četiri

goine prodi u Kup Uefa. Šta li su, mila majko, pomislila ta vojica, ka im je pošteni Ilija Zirum

spomenuo a bi htio Kup Uefa. Uglavnom, natezali su se tako što se može kupiti za milijun i dvjesto

tisuda eura, sve ok stariji nije rekao a bi oni puno lakše za va milijuna eura kupili petnaestoricu

oličnih Brazilaca, nego za milijun i vjesto petoricu. Takva je poslovna klima, anas se i fubaleri

najbolje prodaju na veliko. Povjerovao im je nesretni Ilija, iako nije imao dva milijuna eura, nego je

olučio idi kreit u Njemačkoj, pogurati poslove u Frankfurtu i Miinchenu, riskirati, ponešto i na crno

prebaciti preko granice, okrenuti se švercu, za petnaestoricu Brazilaca na zapa liferovati deset puta

više Albanaca i Afganistanaca, baviti se poslovima kojim se nikaa ranije nije bavio...



148 Bez velikoga rizika nema velike obiti. Sveti Ilija potpisao je petnaest ugovora prije nego što je

uživo i viio petnaestoricu svojih igrača. Gledao ih je na videokazetama, koje su mu u apartmanu u

zagrebačkom Sheratonu, uz viski i kavijar, menažeri puštali o uboko u nod. I stvarno je svaki o

njih bio novi Ronaldinho, ili barem Kaka. U ugovorima je, uz cijenu, pisalo samo to da svaki kvar na

robi ie na štetu kupca. To je u nogometnom biznisu normalno, rekli su mu. Nakon va tjena je pre

Ivančica gumno stigao autobus sa četrnaestoricom Brazilaca. Petnaestoga nije bilo. Nisu ga pustili

preko granice, jer je imao krivotvorenu putnu ispravu, koju je izavala međunarona uprava na

Kosovu. Šta de Brazilcu šiptarski pasoš?, i alje Sveti Ilija ništa nije shvadao. Nakon nekoliko treninga

profesor Milijaš, nastavnik tjelesnoga u mjesnoj osnovnoj školi i nogometni entuzijast, po vlastitom

priznanju najoaniji učenik Josea Mourinha, rekao je Iliji Zirumu a mu nijean kupljeni igrač ništa

ne valja. Nemoj mi to raiti, nemoj ako Boga znaš! I tako je profesor Milijaš pristao trenirati Brazilce

koji nisu imali pojma o nogometu, a Sveti Ilija mu je, uz nekakvu pladicu, svakoga mjeseca pladao

avionsku kartu i po dvije dnevnice, da diljem Europe gleda Mourinha na djelu. FREELANDER 149 S

vremenom poneki je o njih i naučio igrati, istina lošije o vedine omadih igrača, a svaki je barem

trčao kao navijen, i time naomještao činjenicu a se roio kao enem, tužan enem, Brazilac koji jeantitalent za nogomet. Profesor Milijaš, koji je još ranije zbog Mourinha naučio pomalo i portugalski,

ubrzo je primijetio a četvorica njegovih Brazilaca ne govore i ne razumiju taj jezik, nego se ispotiha i

između sebe sporazumijevaju na nekom rugom, nama bližem i nešto poznatijem jeziku, a inače šute

kao zaliveni. Ka ih je pritisnuo, i ka je golim okom i bez naročitih policijskih znanja otkrio a su im

pasoši krivotvoreni, profesor Srbo Milijaš je, uz nimalo nježne metoe Spartaka Mijajilovida, koji mu

je pomagao u ispitivanju, ustanovio kako su Jose Amadeo de Jesus - Makao, Ronson Evidentio de la

Prima - Pele, Ianus Simao Resus de Black - Rivelinho, te Eduardo Edson Sabrosa de Segondo - Fafa,

ustvari Muharem Isajid, Mustafa Selimovski, đorđe Asanovid i Tar-zan Horvat. A da stvar bude

žalosnija, Isajid, Selimovski, Asanovid i Horvat bili su najbolji igrači u timu, jeini koji su, zapravo, imali

nešto brazilsko u sebi. Na majicama im je i dalje, zlatnim slovima iznad broja na dresu, pisalo Makao,

Pele, Rivelinho i Fafa, iako je sitna bila naa a de ih Sveti Ilija u neki bogatiji klub proati kao

Brazilce. Nakon drugog vinjaka profesor je ostavio policajca Stipu da u Vatrenima 98 utapa tugu zbog

poraza, i nastavio je put 150 prema Sarajevu. U šest popone, rugoga ana vožnje, u mislima aleko

o života koji je živio, stigao je pre Zenicu. Mutna žutozelena rijeka lomila se kao u koljenu, a na tom

se mjestu dizao grad s nizovima neboera i stambenih zgraa, sve arhitektura s kraja šezesetih i

seamesetih, te tvorničkim imnjacima i visokim pedima, koje su bile niže o onih koje je profesor

viio u Mageburgu, ali svejeno su ostavljale ojam čelično hlanoga socijalizma, bratstva,

ravnopravnosti i raničke soliarnosti, buno naziranih o tajne policije. Svijela mu se takva

Zenica, jer ga je, onako iz aljine, posjedala na mlaost, na peesete i šezesete goine, Sisak,

Smeerevo i susrete mlaih samoupravljača, preavanja o seam neprijateljskih ofanziva, koja je

ržao po tvornicama u Hrvatskoj i u Srbiji, na omlainske rane akcije i izgranju autoputa kroz

Srbiju. Ništa na tom grau, gleanom ovako iz aljine, nije izglealo kao a je sagrađeno ili

promijenjeno u zadnjih dvadesetak goina, otkaa je život Karla Auma krenuo silaznom putanjom.



A ona je na stupu ispo navožnjaka ugleao grafit ispisan arapskim pismenima, u vije boje,

ureno i precizno, s pažnjom nekoga tko se ne boji a bi ga policija mogla uhvatiti za vrat zbog

šaranja po ziovima. Nije mu bilo rago što to vii, ali znao je a se to mora ka-tad dogoditi.

Muškarci u bijelim kaftanima i s ugim braama, nakalemljenim na slavenske fizionomije, njihove

neviljive žene, FREELANDER 151 po crnim burkama i s transparentima u rukama, prijetedi natpisi

po ziovima i na televizijskim ekranima, na zastavama koje su istaknute na minaretima žamija. Svaki

je natpis ispisan arapskim slovima, sabljama, viticama i letedim zarezima, prijetnja onome koji nije

po zaštitom tih sablji. I najljepši stih Rumijev, Gazali, Ibn Sina i arapski prijevo Goethea izgleaju

potpuno isto, kao prijetnja onih koji s istoka, po prašnjavim putevima Libanona i Sirije, Turske,

Bosporskih vrata i Grčke nairu prema srcu Europe, kao bombaši samoubojice i otmičari aviona,

sljebenici Osame bin Laena, ljepookoga i načitanoga sauijskog princa, kojemu je, kao i svetome

Franji, dodijao raspusni i bonvi-vanski život, pa se olučio žrtvovati na putu obra. U svojoj je žrtvi on

bio dosljedan, nije se pokolebao, nije skrenuo s puta i izigrao svoje sljedbenike. Nije ga odvratila od

žrtve svakonevna ljuska slabost, kukavičluk, nepouzanost, voličnost i nesigurnost, ništa o

onoga što preziremo ko rugih ljui, a skrivamo ko sebe. Jeino što Osama nije znao, ako je nanama a i o tome suimo, bilo je a orei što je to obro, i za čije obro valja žrtvovati život.

Bombaši samoubojice, paserani, mužahii i bivši marksistički gerilci, koji snimaju otete novinare za

svoje lokalne televizije, a onda im sabljom osijecaju glavu. Novinar pozravlja ženu i voje ječice,

curica o tri i ečko o goinu ana, i posljenji puta moli svoga presjenika a se smiluje i pristane

na razmjenu zarobljenika, a u sljeedem 152 karu njegova glava leti kroz kaar, kotrl ja se po

zemljanom pou i staje očiju zagleanih u nebo, gore gje više nema francuskog, njemačkog,

talijanskog, britanskog Boga, ali i alje stoluje Gospoar Blagi i Praveni i Samilosni, Allah o čijeg se

imena ljuima na Zapau lei krv u žilama, i ved su stekli uvjetni refleks da Njegovo ime na usnama

znači isto što i sablja koja zamahuje prema glavi otetoga novinara. Ali profesor Karlo Aum ponio je

pištolj. S tim se pištoljem brani o Osame bin Laena i misli o njemu, brani se o bombašasamoubojica i o otmičara, brani se o natpisa na stupu navožnjaka, koji je ispisan na mjestu po

kojemu pišaju psi, i sasvim sigurno nije na tako neostojnom mjestu a bi slavio Boga, nego je tu a

bi ga vijeli, i a bi ga se plašili, oni koji nisu muslimani. Zato je profesor Karlo Aum ponio pištolj. A

oat de još i to, objasnit de sebi - ako ved nema rugih koji bi ga mogli i htjeli čuti - a je još avno,

prije peeset vije goine, kaa je s mamom Cicom pobjegao iz Bosne, i nešto kasnije, kaa je

shvatio da se u tu zemlju nika nede vradati, nego de ju zatajiti i u vlastitome imenu, prešudenom

mjestu rođenja, naglasku koji izbija kao šuga, i nikako se ne može sakriti, a je još taa u svojoj glavi i

srcu, makar neefinirano i neizrečeno, mislio i osjedao ono što anas misli i osjeda cijeli svijet. Iz

aljine gleani, minareti mogu biti lijepi, žamije u Istanbulu mogu biti kao i crkve u Rimu mjesta na

koja FREELANDER 153 po crnim burkama i s transparentima u rukama, prijetedi natpisi po ziovima i

na televizijskim ekranima, na zastavama koje su istaknute na minaretima žamija. Svaki je natpis

ispisan arapskim slovima, sabljama, viticama i letedim zarezima, prijetnja onome koji nije po

zaštitom tih sablji. I najljepši stih Rumijev, Gazali, Ibn Sina i arapski prijevod Goethea izgledaju

potpuno isto, kao prijetnja onih koji s istoka, po prašnjavim putevima Libanona i Sirije, Turske,

Bosporskih vrata i Grčke nairu prema srcu Europe, kao bombaši samoubojice i otmičari aviona,

sljedbenici Osame



bin Ladena, ljepookoga i načitanoga sauijskog princa, kojemu je, kao i svetome Franji, oijao

raspusni i bonvi-vanski život, pa se olučio žrtvovati na putu obra. U svojoj je žrtvi on bio osljean,

nije se pokolebao, nije skrenuo s puta i izigrao svoje sljedbenike. Nije ga ovratila o žrtve

svakonevna ljuska slabost, kukavičluk, nepouzanost, voličnost i nesigurnost, ništa o onoga što

preziremo ko rugih ljui, a skrivamo ko sebe. Jeino što Osama nije znao, ako je na nama a i o

tome suimo, bilo je a orei što je to obro, i za čije obro valja žrtvovati život. Bombaši

samoubojice, paserani, mužahii i bivši marksistički gerilci, koji snimaju otete novinare za svoje

lokalne televizije, a ona im sabljom osijecaju glavu. Novinar pozravlja ženu i voje ječice, curica

o tri i ečko o goinu ana, i posljenji puta moli svoga presjenika a se smiluje i pristane na

razmjenu zarobljenika, a u sljeedem 152 MIUENKO JERGOVId karu njegova glava leti kroz kaar,

kotrlja se po zemljanom pou i staje očiju zagleanih u nebo, gore gje više nema francuskog,

njemačkog, talijanskog, britanskog Boga, ali i alje stoluje Gospoar Blagi i Praveni i Samilosni, Allah

o čijeg se imena ljuima na Zapau lei krv u žilama, i ved su stekli uvjetni refleks a Njegovo ime na

usnama znači isto što i sablja koja zamahuje prema glavi otetoga novinara. Ali profesor Karlo Aum

ponio je pištolj. S tim se pištoljem brani o Osame bin Laena i misli o njemu, brani se o bombašasamoubojica i o otmičara, brani se o natpisa na stupu navožn jaka, koji je ispisan na mjestu po

kojemu pišaju psi, i sasvim sigurno nije na tako neostojnom mjestu a bi slavio Boga, nego je tu a

bi ga vijeli, i a bi ga se plašili, oni koji nisu muslimani. Zato je profesor Karlo Aum ponio pištolj. A

oat de još i to, objasnit de sebi - ako ved nema rugih koji bi ga mogli i htjeli čuti - a je još avno,

prije peeset vije goine, kaa je s mamom Cicom pobjegao iz Bosne, i nešto kasnije, kaa je

shvatio a se u tu zemlju nika nede vradati, nego de ju zatajiti i u vlastitome imenu, prešudenom

mjestu rođenja, naglasku koji izbija kao šuga, i nikako se ne može sakriti, a je još taa u svojoj glavi i

srcu, makar neefinirano i neizrečeno, mislio i osjedao ono što anas misli i osjeda cijeli svijet. Iz

daljine gledani, minareti mogu biti lijepi, žamije u Istanbulu mogu biti kao i crkve u Rimu mjesta na

koja FREELANDER 153 de olaziti turisti, i iviti im se iz turističkih razloga, kao što se ive i muzejimaholokausta i sprženim ostacima koncentracijskih logora. Uvijek neki Japanac s bljeskajudim

fotografskim aparatom pokazuje stvarnu mjeru takve fas-cinacije. Između Vatikana i Aja Sofije,

uvjerio se profesor svojim očima, nikakve razlike nema. Ali iz blizine gleano, minareti su nešto

drugo. To su mjesta oko kojih nema mjesta za inovjerce, i to de im, makar uz prijazni istočnjački

osmijeh, makar i na slavenskome licu, biti svakodnevno pokazivano, a na kraju, ako ne shvate poruku,

glasno i izrečeno. Dobro to profesor zna, i neka ga nitko ne uvjerava u suprotno. Zna profesor zašto

nosi pištolj. Zvjerao je okolo, tražedi nove grafite, ali nije ih bilo. Po ziovima su, tko zna o kaa, bili

nalijepljeni plakati političkih stranaka, koji su blijeili i gulili se, poput spaljene ljuske kože, i ničega

osim njih. Oko puta ležale su razasute kude bez fasaa, ispre kojih su bili parkirani prastari auti,

volvovi vršnjaci, uglavnom golfovi i jugo 45, a na razvučenim konopcima, pouprtim ugim rvenim

pritkama, sušilo se rublje. Polako se spuštao sumrak, i profesora je popuštao bijes što ga je netko htio

zaplašiti porukom ispisanom arapskim pismom. Ljui su sjeili uz rijeku, ispre njih se imio roštilj, za

kojim je stajao jean u potkošulji, glave pokrivene maramicom, na kojoj su na sva četiri kraja bili

svezani čvoridi, i 154 mahao je novinama a razgori žar. Ostali su, kao hipnotizirani, gleali u rijeku,

koja je tekla kao u Heraklita, i na njoj su omarali oči. Nije im smetalo što rijeka nije čista i mora, kao

ni to što je



esetak metara iza njihovih leđa tekao promet, i što ih je zasipao garež o nesagorjelih blaga

arabijskoga poluotoka, nego su, poput ljui čas prije propasti svijeta, uživali u svome malom raju. To

ga je malo pokolebalo. Profesor nije bio fanatik, i to je vaza s ponosom isticao. Ako je učeniku na

kraju goine trebala ocjena više, a bi mogao prodi s oličnim, o Auma ju je uvijek mogao obiti.

To su svi znali. Profesor Karlo Adum nije fanatik. Neka se to ima na umu kada se o njemu govori. Tako

je i sa, gleajudi sirotinju koja se ovezla u stojainu i jugu, kako roštilja, i uživa gleajudi rijeku kako

teče, pomislio a su i oni, vjerojatno, muslimani, i ne bi bilo u reu a su ga maloprije čuli. Ljui su

nesretni, pomislio je profesor Aum, ali su i zbog svoje nesrede u stanju činiti svakojaka zla. Zato je na

put ponio pištolj. Opet je presporo vozio. Uz rotirajuda svjetla i sirenu pre-stizala ga je, a onda i

potisnula sasvim uz bankinu, kolona vojnih vozila, kamiona, oklopnjaka i žipova. Desnim je kotačem

vozio po šljunku pokraj kolovoza, i poskakivao po rupama i izbočinama, sve ok nije zastrugao po

bankini. Zaškripao je lim i zacvilio plastični branik, prvi puta u trieset jenu goinu profesor Aum

oštetio je lak na volvu. FREELANDER 155 Pritisnuo je na sirenu, histerično je trubio kamionima a se

sklone iz njegove trake, psovao je, ali nisu ga čuli, niti ih je zanimao. Opet je zaškripao lim, profesora

je štrecnulo srce, strugao je už bankine, jer mu se na pealj o uha okretao golemi kotač borbenogaoklopnog vozila, amfibije, tenka, što li je to uopde bilo. Sredom, bilo je to posljenje vozilo u koloni.

Na njemu se vijorila američka zastavica, kao što su kamioni i žipovi imali američke registarske

tablice. Profesor je zapamtio brojeve na dvije US Army 265 i US Army 272. Mislio ih je prijaviti u prvoj

policijskoj stanici, a onda je shvatio da od toga ne bi bilo nikakve koristi. Starac iz Zagreba dolazi u

rearstvenu postaju, negje u bosanskoj provinciji, u nekoj pripizini između Zenice i Sarajeva, gje

prijavljuje Američku vojsku zbog prometnog prekršaja. Bio bi to obar početak filma o čuacima.

Profesor Aum nikako nije htio a ga se smatra čuakom. Zapalio je cigaretu, prvu u zanja va ana.

Na proširenju uz cestu, usre gomile smeda koju je netko tu istovario, stajao je, pušio, i gleao

oderani bok svoga starog volva. U četiri široke braze, ispo kojih je ružno, poput celulita na stražnjici

bivših ljepotica, zijevnuo sivi lim, pružila se rana koju su profesoru nanijeli Amerikanci. I za koju jesam kriv, jer se polakomio i pošao na ovo putovanje. Povlačio je imove, i zamišljao kako bi saa bio

sretan a može vratiti vrijeme. Poerao bi telegram, zaboravio bi 156 na tu, unaprije sumnjivu,

konfabulaciju s Tadijom Mel-kiorom i avokatom, oktorom Jozom Sunaridem, ne bi se polakomio za

nekim posve neizvjesnim nasljestvima, novcima koje mu je ostavio neki sarajevski stogoišnjak,

nego bi živio svoj život, vozio auto koji ga trieset goina vjerno služi, i nika ga nije ostavio na

cjeilu. Dirnulo ga je ka je, nekako automatski, o volvu počeo razmišljati kao o živome stvoru, o

ranjenoj životinji, koja leži usre smeda, među raspuklim tetrapacima s pokvarenim mlijekom,

najlonskim vredicama s logotipima austrijskih trgovačkih lanaca, gomilama pljesnivog kruha, zelenog

poput zvona na crkvi Svetoga Vlaha, kanticama o mašinskoga ulja, potrošenim tonerima, vrpcama za

pisade mašine - koje više nikome ne trebaju i brom različitog otpaa, neutvrivog porijetla.

Profesoru su krenule suze, lako, kao što mu ranije nika ne bi potekle, pa se, začuđen suzama, glasno

rasplakao kako nije otka je bio ijete, tako glasno, kao a nekoga upozorava na svoj plač. Vozio je

alje, pokraj Kaknja i datida, zastrašujude cementare koja je izgleala kao Muzej suvremene

umjetnosti, kako ga zamišljaju okoni zagrebački kustosi ok skupljaju novce po Ministarstvu kulture

kako bi iz bijeloga svijeta oveli izložbu živih fluorescentnih zečeva, najnoviji hit likovnih umjetnosti,

Guernicu našega oba. Ali manje je profesor mislio o zečevima, a više o



Amerikancima. FREELANDER 157 Može on shvatiti Osamu bin Laena, čak se može s njime

poistovjetiti, prema nije fanatik a nije ni neki junak, ali ne može shvatiti Busha, ni onu njegovu

crnkinju s fizionomijom ružne bijele sluškinje u filmovima s početka četresetih, onu Bushevu

Sudutnicu Rižu, niti može shvatiti njihove vozače, koji se tisudama kilometara aleko o svojih

omova zabavljaju tako što ljue u autima oguruju s ceste. Negje im se žuri. A gje bi se

Amerikancima u Bosni moglo žuriti? Dok je bilo komunizma, i ok se Jugoslavija smatrala

komunističkom zemljom, u svakom je glavnom grau njezinih republika postojao po jean Američki

centar. Bio je to, obično, prostor u sreištu graa, s ogromnim staklenim izlozima, iza kojih su

Amerikanci vješali fotografije svoje zemlje, svojih graova, sela, šuma i pustinja, sve same slike

sloboe, emokracije i blagostanja, šarene o bola, kao a de ih gleati altonisti, slike s puno

nasmijanih lica svih rasa, slike ljui ojevenih u svakojake nošnje, zakidenih kaubojskim šeširima i

indijanskim perima. Demokracija i kapitalizam u izlozima Američkoga centra izgleali su kao

Disnevlan. Dok bi profesor Aum s gospođom Ivankom šetao preko Zrinjevca, na putu o jenoga

o rugog antikvarijata, svaki put bi pogleao američke fotografije u izlogu. Katka bi i ušli unutra,

listali časopise i knjige, a mlai bi ih službenici, u morim oijelima baptističkih misionara,nagovara158 li a uzmu nešto o toga i ponesu kudi. Ivanka bi, katka, uzela pokoju knjižicu ili

prospekt, čisto iz pristojnosti, a ne uvrijei ljue, ali bi to bacali u prvi koš za smede. Nikaa ništa o

tih knjiga i prospekata nije unijela u kudu, iako se ne bi moglo redi a nije bila hrčak koji u kudu štošta

ovlači, uključujudi i stvari koje de se za va tjena pretvoriti u smede. Otisnute na skupom papiru,

masnom kao svinjski but, šarene sličice iz Američkog centra bile su smede čim bi ih čovjek uzeo u

ruku. Ali ti izlozi na kojim se vijorila zastava, vaza oprani, visoki i široki, prostrani kao pola

košarkaškoga igrališta, bili su izlozi sloboe. Ne zbog onoga što je u njima bilo izloženo, jer je i to bilo

naivno i smiješno, šareno kao licitarsko srce, nego su to bili izlozi sloboe jer je u njima bio pokazan

svijet koji se ved u svojim namjerama razlikovao o našega. Milicioneri su čuvali izloge Američkoga

centra, a nekome slučajno ne pane na pamet a baci kamen. I zaista, nitko to nikaa nije učinio. Akaa je komunizam srušen, američki centri pretvoreni su u ambasae. U Zagrebu, na Zrinjevcu, veliki

izlozi okovani su rešetkama i metalnim pločama, postavljeni su betonski stupovi, policajci su

legitimirali i slučajne prolaznike, a u zgrau se moglo udi tek nakon temeljite provjere. Kaa je stigla

emokracija, ili sloboa koju su Amerikanci reklamirali svojim šarenim fotografijama, izloge su

pretvorili u bunkere, čitaonice u kancelarije za sigurnosnu provjeFREELANDER 159 ru, a nasmiješene

mlaide u baptističkim oijelima zamijenili su pladeni ubojice i lovci na arapske glave. Uskoro su

sagradili i novu ambasadu, u Buzinu, na samome ulazu u Zagreb, koja svojim položajem i zloslutnom

izvojenošdu, uočljiva sa sve četiri strane svijeta, posjeda na Kremlj. Iza njezinih staklenih ziova

stoluje zli Miki Maus. Protiv njega, ovaj mali pištolj je nemodan. Kaa se konačno smirio, ugasio je

cigaretu, sjeo u auto i nastavio dalje. Pred skretanje za Visoko uska magistrala pretvorila se u

autoput. Oavno je ved pala nod, zasljepljivala su ga uga svjetla auta s kojima se mimoilazio, bio je

umoran, i bilo mu je dosta svega. Nije se na vrijeme raspitao o cijenama hotela u Sarajevu, ni gdje bi

mu najbolje bilo prenoditi. Imao je zapisan telefonski broj ovjetnika Sunarida, i to je bilo jeino što je

o Sarajevu znao. Znao je još i jenu aresu: Balibegovica čikma 3, vizavi Behžetove pekare. Ovaj

dodatak, vizavi Behžetove pekare, ništa ne znači, ali bez njega se Karlo ne bi mogao sjetiti ni

Balibegovica čikme 3. U vrijeme ka ga je mama Cica ispitivala gje stanuje, a ga znaju ovesti ako

se izgubi, više nije bilo Behžetove pekare, nije je bilo o prije rata, izgorjela je prije nego što se Karlo

rodio, ali



susje Bahrija, koji ga je učio ustaškim pjesmama i raznim rugim znanjima, naučio ga je i to a kaže

kako stanuje u Balibegovica čikmi 3, vizavi Behžetove pekare, jer ako tako kaže, govorio je Bahrija,

taa de oni koji ga nau znati a je stari Bistričanin, a ne kakav 160 ošljo, i pobrinut de se za njega.

Mami Cici bilo je rago što ga je Bahrija naučio imenu ulice, ali nije joj baš bilo rago što ga je naučio i

Behžetovoj pekari. Ne treba njemu to, govorila je Bahriji, nede on na Bistriku ostati cijeloga života, a

ni u Sarajevu, akoboga, nego de lijepo put Zagreba, na škole, i nika se nede vratiti. Za nas Hrvate je

Zagreb, tamo demo se mi spasiti. A Bahrija, koji je bio ustaša, gleao je mamu Cicu s tugom, kao

lijepu ženu koja mu nikaa nede pripaati, i kao Hrvaticu koja može oređivati koliko tko jest, a koliko

nije Hrvat. Rekao joj je da to nije u redu. A ona je njemu s visine odvratila kako muslimani danas

mogu biti cvijede, jer je, hvala Poglavniku, doba takvo da u hrvatskim perivojima svakojaki cvjetovi

rastu, ali sutra, ako ne aj Bože ođu rukčija vremena, ne samo a muslimani više nede biti Hrvati,

nego de sakrivati a su to ikaa bili. Uzalu Bahriji ustaški činovi i to što je išao u Zagreb da predaje

prijavak Poglavniku, ništa on nije mogao mami Cici. Dok go je bilo Mona Grazije, njemačkih oficira i

talijanske gospoe, ona je mogla govoriti što joj je volja. A kaa jenom nestane Mona Grazije, nestat

de i Bahrije. O njega de na Bistriku, u Sarajevu i na ovome svijetu ostati samo: Balibegovica čikma 3,vizavi Behžetove pekare. Eto, i an anas, šezeset goina kasnije, Karlo se ne može rukčije sjetiti

svoje prve arese, bez toga nepotrebnog oatka. Autoput je naglo završavao, kako je naglo i

započeo. Opet nasre puta, skoro nenajavljeno, malo pre ulazak u FREELANDER 161 Sarajevo, četiri

trake pretvarale su se u vije, još razrovanije i uništenije, koje se, vjerojatno, nisu krpile još o prije

rata. Gra je započinjao obrisima ruševina, magazinima s građevinskim materijalom, zakrpljenim

sirotinjskim kudama i bezbrojnim kineskim udanima. S obje strane ceste bile su parkirane kolone

auta, ljui su izvirali na sve strane, pre zelenom benzinskom pumpom suarili su se žip s

diplomatskim tablicama i žuti poljski fido, iz kojega je izašao stariji muškarac razbijene glave. Na žipu

se nije vijela ni ogrebotina, a autid je bio potpuno uništen. čovjek je istrčao na cestu i zaustavio

promet. - Vi dete mi biti svjeoci! - vikao je. Profesorov auto bio je tredi u koloni. Ispre njega jebijesno trubio crni aui, i pokušavao zaobidi čovjeka kojemu se krv slijevala niz lice, po snježno bijeloj

košulji. Bio je u crnom oijelu, s kravatom, očito se vradao s neke svečanosti. - E, nedeš mi pobjedi -

bacio se na audija - ostat deš koliko i ja. Aui je naglo, i uz škripu guma, skrenuo u stranu, i obacio

čovjeka sa sebe. Pao je na trbuh, u blato pokraj ceste. Dok se izao, aui je ved otišao svojim putem,

a za njim i peugeot 206, splitskih registracija, kojim je upravljala dugokosa crnka, i sve vrijeme

telefonirala. Profesor Adum ostao je na svome mjestu. Iza njega su trubili, ali on se nije pomicao. Ne

zato što je želio ostati i 162 svjeočiti o nesredi, koju uostalom nije ni viio, nego zato što nije mogao

ovojiti pogle o čovjeka iz žutoga poljskog fide, iz peglice, kako se u nekim krajevima taj autid zvao.

Mogao je biti njegovih goina, ili malo mlađi, a nakon što se igao iz blata, i zateturao, više nije

izgleao kao netko tko se vrada sa svečanosti. U trenutku čovjek je propao, izmijenio se i pretvorio u

luu i beskudnika. - Vi dete mi svjeočiti! - oteturao je i počeo lupati po poklopcu motora. Profesor

je mirno i bez osvrtanja uzeo pištolj iz pretinca, gurnuo ga u žep, i izašao van. - Gospodine, vi ste mi

svjedok, vidjeli ste da mi je oduzela prednost dok je izlazila s pumpe - čovjek



se malo smirio. - Ali ja zbilja nisam mogao ništa vijeti. - Zar tako? - Vjerujte, nisam. čovjek se

okrenuo bez riječi i krenuo prema žipu. Profesor je išao za njim, htio mu je objasniti da doista nije

viio, ne laže, zbog čega bi lagao, zovnuo je gospoine, molim vas, gospoine!, ali čovjek se nije

osvrnuo. U žipu je, za upravljačem koji se nalazio s esne strane, sjeila crvenokosa i pjegava,

izrazito sitna žena u ranim triesetim. Do nje je bio muškarac inijske fizionomije, crnokos i

maslinaste puti, a na zanjem sjealu troje jece, va ječaka i mala curica, koji su, ved na prvi

pogle, FREELANDER 163 izgleali kao s reklame za neko ruštvo ansko-indijskoga prijateljstva.

Žena je ržala volan s obje ruke i gleala pre sebe, kao a vozi. Muškarac se pravio kao a ne

primjeduje blatnoga i krvavog starca, koji histerično povlači kvaku na vratima žipa i kucka svojim

velikim lakavim kažiprstom po staklu. Pravio se da ne vidi ni drugoga, njegovih godina, koji mu je

prišao s leđa, stao iza njega i pomicao usnama, kao a nešto govori. Izgleali su kao a čekaju

policiju, koja de ih spasiti iz ove situacije. A jeca ko jeca, znatiželjno su zurili u ljue pokraj žipa, i

očito su se čuili tati i mami što se prave a ih ne vie. Istina, morao ih je malo i uplašiti curak krvi

koji se spuštao niz lice onoga koji kuca na prozor, prema se njih voje prave kao a uopde ne kuca. -

Smirite se, gospoine, odi de policija, sve de biti obro - govorio je profesor Aum, ali čovjek ga višenije htio čuti, nego je i alje kucao, i povremeno povlačio kvaku, a se nije kojim čuom otključala.

Okolo su se ved okupljali ljui, veselo su komentirali i prelagali starcu a uzme kamen i razbije

prozor na žipu. Kolona je s unutrašnje strane, preko bare i blata, obilazila volvo, koji je ostao stajati

nasre ceste, ošao je i ranik s benzinske pumpe, u zelenom kombinezonu i žutoj majici. On je

nagovarao starca a sačeka policiju, a prestane 164 kucati i razvaljivati bravu, praviti budalu od

sebe. Djelovao je grubo, kao a ne razgovara sa starijim čovjekom. Djevojčica koja je prala stakla

onima što čekaju na benzin onijela je gazu, zavoje i alkohol. Namočila je papirnu maramicu i pošla

rukom, a starcu obriše lice, ali u tom se trenutku čulo glasno - Ahhhh! kao u kazališnoj prestavi,

loše oglumljeno, pa se netko kratko nasmijao, a starac se srušio na asfalt. Profesor Aum oskočio

je u stranu, kao da se radi o zaraznoj bolesti, i ubrzo se našao za leđima onih koji su čučali i klečali okostarca. Kratko ošišani četresetogoišnjak, kojega su svi zvali oktor, masirao mu je srce, najprije

blago, kao u američkim bolničkim serijama, a ona je počeo šakama uarati po starčevim prsima, i

skoro skakati po njemu, lomiti mu gruni koš, ali bilo je uzalu... - Oe nam profesor Panžo - prvi je

rekao radnik s pumpe. - Samo se srušio. - Infarkt. - Ili je unutrašnje krvarenje. - E, nesretan profesor,

nema ni šest mjeseci a je pokopao kder. - To ga je i slomilo. - Treba mu zovnuti sina. Imaš li ti

Fejzulahov broj? - Kojeg Fejzulaha? FRFFI ANI1FR 1AR - Kako kojeg, pa profesorovog sina. - Bogami, ja

ti s njim ne govorim još o rata.



Uto je profesor Adum shvatio kako svi ti ljudi poznaju starca. Prije nego što je pao mrtav, nitko nije

pokazivao a ga zna. Stajali su okolo, gleali kako pokušava otvoriti žip, ogovarali ga, ali nije se

moglo primijetiti da ga znaju. - čega je bio profesor, što je preavao? - upitao je radnika s pumpe. -

Otkud znam, nešto na arhitekturi - ogovorio je ranik, gleajudi negje u stranu. Profesoru Aumu

kao a je pao kamen sa srca. Još jenom je pogleao pjegavu ženicu, koja je i alje čvrsto ržala

volan, kao a trenira na simulatoru vožnje, njezinoga Inijca, koji je zurio naprijed, kao da prati

vožnju, i jecu, koja su mirno i sabrano sjeila na svojim mjestima, kao a upravo mrtvoga starca

odnose u nebo. Sjeo je u volvo i primijetio da mu je otkinut lijevi retrovizor. Valjda ga je netko

pokušao zaobidi, zakačio ga je, otkinuo i nije se ni zaustavio. Ali profesor se nije uzrujavao. U tom

trenutku, ali samo u tom trenutku, olomljeni retrovizor nije mu se u životu činio važnim. Spustio se

u gra navožnjakom, koji je okružio staro katoličko groblje, s kapelicom u sreini. Gje go viiš

Božji hram, šibom ga je po prstima šibala časna sestra Pankracija, a ti se prekrsti. Šibala ga je a bolje

upamti, a njemu su prsti plesali kao žez pijanistu, ali nije ih smio \&(\ povudi k sebi, jer bi ga ona

tukla velikom kuhačom za namakanje rublja, i vikala - obrati se grješniče nijean! Bilo je to u jesen

1944, kaa je mama Cica išla u promičbu, po jaja, slaninu i sir u Slavoniju, a zapravo je, a tata ne zna,bila u Opatiji, s pukovnikom Weber-Stipčevidem, na romantičnome putovanju. Ostavila ga je časnoj

Pankraciji na brigu i ogoj, a ona je mami Cici obedala a de ga oviknuti o nodnog mokrenja u

postelju. Tri su mu goine, vrijeme je a prestane s tim. A ona se mama vratila iz promičbe,

preplanula i razdragana, s torbacima punim slanine, luka, jaja, sira i svinjske masti, i s velikom

čokolaom za Karla. Tata Ilija tužno je gleao u čokolau, pa u mamu Cicu, ali ona nije sklonila

pogle. čekala je a ju upita oakle čokolaa u Slavoniji, ali on nije ništa pitao, nego je tih ana još

glasnije kleo brata -razbrata Taiju, i grebao s ona četiri prsta po ziu, sve ok mu nisu otpali nokti i

zgulile se jagoine, sve ok golim kostima nije počeo rovati po malteru. Gleao je to groblje uz koje

se spuštao, i pomislio je a bi mu život bio rukčiji a je poslušao časnu Pankraciju, pa se krstio pore

svake crkve, svakoga Božjeg hrama, i grobljanske kapelice. Ako ništa, ne bi se sa vozio kroz nod bezretrovizora. Široka avenija voi prema centru graa, s tramvajskim tračnicama po sreini, i starim

rashrnanim tramvajima, koji su izali neponošljivu buku ok su vozili svoje posFREELANDER 167 <4

* ljenje vožnje toga ana. Ved je prošlo jeanaest, i više nije bilo velikog prometa. Polako je vozio i

gleao okolo, hode li prepoznati išta o graa u kojemu je nekaa živio. Ali okolo su bile sve nove

zgrae, neboeri i stakleni tornjevi, ništa što mu je moglo biti poznato. Tek je na Marijin Dvoru

prepoznao crkvu, onu u koju je s mamom Cicom išao na zornicu, a mama sretne generala

Drinjanina, ali više nije bilo kandelabra, ni stabala po kojima su visjeli ljudi. Posjekli su ih zajedno s

mrtvacima. I poslije rata je prolazio pokraj te crkve, ali nije je prepoznavao, niti se taa sjedao

zornice, ni modrih mrtvaca, po kojima se nahvatala prva jutarnja rosa. Tražio je hotel. Vozio je kejom

uz Miljacku, nailazio bi pokoji prolaznik, mlaarija je stajala na pločniku ispre nodnoga kluba, iz

kojega se čula glasna muzika. Eo Maajka vrištao je o pladenom ubojici, room iz Srebrenice, a Dao

Topid je pjevao refren - Za koji život treba a se roim, za koji sunji an treba a živim. Znači to je i

ovje moerno. Kaa bi se roitelji iz neboera bunili što im jeca iu slušati Eu Maajku, profesor

Aum bi ih u liftu uvjeravao kako o toga ne može biti velike štete. Iako je mlaid bio iz Bosne, oakle

je izbjegao kao ijete, profesor je osjedao bliskost prema njemu. Hvalio ga je i u zbornici, one

posljenje goine ok je još ržao nastavu. Svi bi se iznenaili što on ojenom brani takvu muziku.



168 Bio je kupio kazetu, i slušao ju je u autu, sve ok se nije raspala. Novu više nije kupovao. Ali

pjevača je i alje branio o zabrinutih roitelja. I o Poštara, koji je svojim kderima zabranio a iu na

takve koncerte, a onda su, s Dubrav-kinim ečkom, presjenikom opdinske udruge ratnih invalida,

završile u Samoboru, na koncertu Miroslava Ilica. Joj Rao, joj Ramila, šta si sa mnom učinila, aj oči,

oči, oči, hode srce a iskoči! - gorko se žalio Poštar, ali pomodi više nije bilo. Bila je to peagoška

pouka, koju je profesor koristio gje go bi stigao. Potajno je bjesnio na Poštarevog zeta Antu

Beribaka, invalia i ratnoga heroja, ali to nikome nije smio redi. Došao je o kraja graa, putokaz je

pokazivao a se alje ie prema Palama, pa je skrenuo lijevo, okružio zgrau koja se pojavljivala na

svim CNN-ovim ratnim reportažama, i počeo se vradati prema grau. Povremeno bi negje ugleao

putokaz za neki hotel, no ili nije mogao skrenuti, ili ne bi bilo mjesta za parkiranje, ili bi mu se hotel

učinio preskup, ili sumnjiv. Prošla je ponod kaa se zaustavio ispre motela Maure-tanija. Nije

izgleao skupo, a privuklo ga je i ime. Bila je to stara i siva stambena zgraa, vjerojatno sagrađena u

vrijeme Kraljevine Jugoslavije, iza stare željezničke stanice. Onaj tko je o toga naumio načiniti motel,

očito nije računao na bolje goste. Ali to profesora nije brinulo. Parkirao se tik uz ulaz, provjerio je li

mu pištolj u žepu, izvaio je kufer iz gepeka i krenuo unutra. Vrata su bila FREELANDER 169zaključana. Dugo je zvonio, i nije oustao samo zato što nije znao kamo bi alje u ova oba krenuo, i

konačno su se, nakon esetak minuta zvonjave, čule psovke, one najprljavije, koje se smišljaju na licu

mjesta, i pojavio se golemi neo-brijani tip, s kojega je lijevao znoj, kao da je upravo izišao iz

ljevaonice. Usput je navlačio hlače, i ok je to činio, penis mu je iskočio kroz rasporak na gadama.

Brzim ga je pokretom vratio natrag, ali profesor je kroz staklo na vratima mogao vidjeti svu napetost

njegove erekcije. A i erektirani je morao znati da je on to vidio. - Izvolite, molim! - Imate li slobodnih

soba? - Zavisi kakvih. - Jednokrevetnih. - Našla bi se jena takva, moža. - Pa, hodete li provjeriti? I

alje se s recepcionera cijeio znoj, vonjao je na češnjak, pitralon i na još neku kemijsku tvar, koju

profesor nije mogao prepoznati. Otišao je o pulta, otvorio i omah zatvorio neku teku, i rekao a je

slobona soba broj 123, prvi kat, stubište lijevo. - U sobi je telefon, za vanjsku liniju pritisnete

devetku, ali nemojte u ova doba telefonirati, ako baš ne morate, jer ona meni u sobi zvrlji centrala,

uši mi probi. A i koga biste u ova oba zvali. Profesor je krenuo prema stubištu, recepcioner je

doviknuo: 170 - A pasoš, niste pasoš ostavili. Trebalo mu je vremena a izvai pasoš iz žepa, a da mu

pritom ne ispane pištolj. Recepcioner je čekao, i smješkao se, što je profesora činilo oatno

nervoznim. - Evo ga! - E, mašala, roio se. Ako vam šta zatreba, a znate a sam ja Atila. Soba je bila

prostrana i prazna. S ormarom donesenim iz neke stare socijalističke kancelarije i gvozenim

vojničkim krevetom, na kojem je bio malo prevelik jogi marac, koji je na sreini bio savijen poput

luka. Iznad kreveta visjela je uokvirena crno-bijela fotografija, sva oblijepljena muhoserinama, koja je

prikazivala bro Mauretaniju, usiren u Southamptonskoj luci. Zaključao je vrata, postavio stolicu uz

njih, a se sruši i probui ga, ako netko pokuša udi, zatim je gurnuo pištolj po jastuk, i istoga časa je

zaspao. Opet je sanjao onaj san kao pred polazak iz Zagreba.



Išao je ulicom pustoga graa, u kojemu nikaa nije bio, pokraj zgraa na kojima su svi prozori bili

slijepi prozori. Znao je a sanja, sjedao se kako je prošli put u istome snu uario šakom u zi, i kako ga

je ruka jako zaboljela. Zato je gurnuo ruke u žepove. U esnome žepu bio je pištolj. Uskoro je, kao i

prošli put, naišla pogrebna kočija, koja se zaustavila pre njim. Unutra je bio isti mrtvački kovčeg, s

križem na kojemu su se vijele bore oko očiju i usta. Profesor se sjedao a je on u tom kovčegu, ali ga

je FREELANDER 171 ipak otvorio. Istoga trenutka više nije bio onaj koji stoji uz kočiju, nego samo

mrtvac u kovčegu. Iznenaio se i uplašio. Pokušao se pomaknuti, ali nije mogao. Bio je zbilja mrtav,

poluotvorenih usta i izbuljenih očiju. Pokraj kočije stajao je oznojeni Atila, u mornarskoj majici i

gadama kroz čiji je rasporak izbio kvrgavi kurac, obrastao morim žilama, s krupnom ljubičastom

glavom, na čijoj su se rupici pojavile vije bistre kapi, ok se Atila približavao sanuku. Htio je iskočiti

van, ali nije mogao, htio je vikati, ali iz njega nije izlazio glas. Poluotvorenih usta i razrogačenih očiju,

profesor Karlo Adum vidio je svoju smrt. S krikom je pao iz postelje i udario glavom u rub ormara.

Jako ga je zaboljelo, bol mu se o sljepoočnice raširio cijelom glavom, spustio se niz kralježnicu, pa u

noge, koje u trenutku nije mogao pomaknuti. Mokrada mu je potekla niz gole noge. Kupaonica je bila

na kraju honika. Išao je niz prljavi aščani po, koji mu je škripao po nogama, obmotan ručnikom.Iz pokrajnjih soba izvirivale su glave. - Kakva je to lupa u ova doba? - gleao ga je muškarac obrijane

glave, jakoga stranog naglaska. Iza leđa su mu bile tri žene, vije mlae jevojke, i jena starija, koja

je mogla imati i šezeset. Ta je bila gola o pasa. Profesoru se učinilo a još spava, ili je prejako

uario glavom, pa sa svašta vii. Vrata o kupaonice nikako se nisu mogla zaključati. Pokušao je

gurnuti na njih nekakav ormarid, ali ka ga je pomaknuo, ispo njega su se rastrčali žohari, stjenice,

172 mokrice, i raznorazni insekti koje nikada nije vidio. Stajao je bos i prestravljen na mokrom

betonu. Tuš je bio neispravan, nije bilo miješalice za vou, tako a je iz nekih rupica izbijao mlaz

hladan kao led, a iz drugih vreo. Poskakivao je u kai prekrivenoj žutim kamencem, naborana koža

ostarjelog buloga, za tri broja veda, pratila je njegove pokrete i paala natrag, kao strano tijelo, kao

a nije njegova. Bio je ružan i bijel, s rijetkim crnim lačicama, prekriven maežima kojih je iz godine

u goinu bilo sve više, noge su mu bile pune ispucalih kapilara. Nakon što u starosti kapilar jenom

pukne, više nikaa ne zaraste. Dok ga je voa furila i leila, gleao je profesor svoje tijelo, koje mu je

na ovome prljavom mjestu, između ziova s kojih se gulio kreč i paao po pou, prvi puta izglealo

staro i tuđe, poput tijela komatoznog bolesnika, kojega na gerijatriji mlae sestre peru komaima

vate i razgovaraju o novoj epizoi Običnih ljui. O jetinjstva o starosti čovjek nosi svoje tijelo.

Glea svoje prste, ruke, bore i pjege na njima, i uvijek su mu iste. Samo se na tuđim tijelima primijeti

vrijeme. Strepio je a de netko udi u kupaonicu, pa je nastojao biti što glasniji. Lupao je i prskao, ali

nije bilo dovoljno. Na kraju je i zapjevao: - Zbog jene ivne crne žene, zbog njene ivne crne kose,

zbog jenog poglea tužnog u nodi, zbog obedanja a de mi odi, tužan i sam, čekam je ja...

FREELANDER 173 Vikao je iz petnih žila, ok mu je koža postajala sve crvenija, i smanjivalo mu se

spolovilo među nogama, skriveno među rijetkim prosijeim lakama, mrtva i izgubljena naa. Na

brzinu se obrisao i onako bos istrčao iz kupaonice na honik, koji je ved bio prepun ljui. Dvojica

Hercegovaca u jeftinim poslovnim oijelima i sintetičkim košuljama prestali su razgovarati kada su ga

vijeli polugologa. Crnoputa plavuša, jakih crnih naušnica, mazala je usne svijetloružičastim

karminom, i bezobrazno ga gleala. Iza leđa joj je iz sobe izvirivao mlaid u pižami, koji je



nalikovao na generala Norca: - Aje, Kajuša, jebem ti znanje, ja čekam, a ti gleaš ljue ok seru!

Pravila se a ga ne čuje, i alje je mazala usne i zurila u profesora, oči su joj bile zakrvavljene, kao a

su se nagle-ale mraka i ima, profesor je spustio pogle i prošao, kao logoraš pokraj Maje Bužon.

Nazvao je broj 514-489. - Zavod svete Klare, prijavnica - javio se ženski glas. - Trebao bih doktora

Sunarida, Jozu. - Koga? - Ovjetnika Sunarida. - Koja soba, koji sprat, čovječe Božji? Zbunio se i spustio

je slušalicu. Neko vrijeme sjeio je na postelji, i nije znao što bi sa sobom. Po pou su, između 174

šarenih ponjava, žurili sitni smeđi žohari, poput vojnika ka pretrčavaju vatrenu liniju, a njemu je

opet ošlo a plače. Obukao se, uzeo pištolj i otišao o recepcije. Atila je sjeio iza pulta, čitao

novine, pušio je i pio kavu. Umjesto u pepeljaru, otresao je pepeo u praznu kutiju o marlbora.

Novine su se zvale Dnevni avaz i imale su zaglavlje koje je profesora posjedalo a je tu stranac. Ništa

nas, kao zaglavlja dnevnih novina, ne posjeda gje nam je jazbina i omovina. Barem po tome

profesor je bio siguran odakle je. Zagledao se u naslovnu stranicu u Atilinim rukama. Velikim masnim

slovima pisalo je: Sin zaklao majku pa oprao ruke. Atila je ulovio pogled, sklopio je novine i rekao: -

Ništa se vi ne sekirajte. Je 1' a, u Hrvatskoj toga nema? - pa se kratko nasmijao. Profesor mu je

ogovorio kako takvih stvari ima na sve strane, u Hrvatskoj je još gore, za Jutarnji i za Globus više inije vijest ako je sin samo zaklao majku, mora tu biti još nešto, pa a priča ođe na naslovnicu. -

Recimo, da ju je mrtvu silovao - provocirao ga je Atila. Profesor se zacrvenio, osjedao je a to ne

može sakriti, lice mu gori kao partijska zastava, i samo bi htio a recep-cioner to ne primijeti, a ako

primijeti, barem a prešuti. - Joj vas - iščuđavao se Atila - crvenite se ko curica. FREELANDER 175 -

Prehlađen sam. Imam temperaturu - slagao je profesor bez razmišljanja. - Uf, uf, to nije dobro. U

vašim goinama čovjek začas navuče upalu pluda. Dvaput kihneš, i više te nema. Ne bi vam to

trebalo. Ništa gore, nego kveknut u tuđini, iako ni ko kude nije neki teferič. Ali znate šta vam je

najbolje protiv prehlae? Provjereno pomaže. Dobra višesatna jebačina, po mogudnosti s nekom

kuravom. Naravno, ako vam se još iže. U vašim goinama kurac se istopi ko slaole. I nema vam

ruge, nego tražiti antibiotike, pencilin. Hodete a vam nabavim pencilin? Atila se smijuljio, i pratiokako se profesoru mijenja raspoloženje, i kako uzaluno pokušava a mu se svii. Smije se onome što

bi ga trebalo vrijeđati, tapše ga po leđima, pokušava nešto redi, opuniti Atilinu šalu, ali on ga ne

sluša, nego nastavlja, a u očima mu blista ono čisto zlo, zbog kojega se takvi ljui jutrom bue čili i

veseli i samo čekaju ka de im neka bualetina naletjeti. Aum je zaboravio a takvi postoje, oslabio

mu je instinkt obrane, umijede bijega i sakrivanja, mod neviljivosti, nego je blenuo u Atilu i učinilo

mu se a je ovo ved oživio. Ili tačnije, a je ved imao, i to puno puta, istu prazninu pod jezikom i u

glavi, i isti osjedaj a je glup, jaan i kljast, i a de mu biti u lice izrečeno sve ono što ne bi želio čuti. -

Hajte, hajte, slobono, zakasnit dete u obilazak graa! - Atila je najednom postao prijazan. 176 Volvo

je stajao na svome mjestu, ali nekako čuno nakrivljen. Prišao je i pogleao što se ogoilo. Zanja

esna guma bila je ispuhana. Moža se oštetila ok se vozio uz bankinu, po šljunku i



kamenju. Ožiljci na limu izgleali su gore nego sinod. Ovako prašnjav i blatan, volvo je izgledao kao

eksponat s auto-otpada. - čuo a ste s tom krntijom i uspjeli odi o Sarajeva. Pravo čuo - smijao

se s vrata recepcioner. Izišao je na ulicu i krenuo tražiti taksi. Jutro je bilo stu-denije nego u Zagrebu,

profesor je zakopčao sako, i ok je hoao, pretezala je strana na kojoj je bio pištolj. Trebao je kupiti

onaj opasač s koricama, kakav nose policajci i ozbiljni gangsteri. Niz ulicu su trčala jeca sa školskim

torbama u rukama. Vikali su, imitirali američke crnce i preskakali lanac, između stupica, koji su

pločnik ijelili o kolovoza. Mogli su imati eset ili jeanaest goina. Nosili su široke, tri broja vede

hlače, spuštene o pola bokova. Takve je ved viio u Zagrebu. U njihovim je goinama i on još uvijek

bio u Sarajevu, ali toga se više nije sjedao. Osim a se škola zvala imenom nekoga preratnog

komunističkog atentatora, valja Alije Alijagida, i a je u kutu učionice stajala velika kraljica pedi, koju

su ložili na ugljen, i koja je stalno imila. Ali to nije bilo ovoljno, nego bi dvojica iz zadnje klupe,

Stevo Kuprešanin i Murat Zornid, čakijom narezali komaide gumice, pa bi ih bacili na užarenu ped.

FREELANDER 177 w E, otkad se njih dvojice nije sjetio. Pamtio je glavobolju i smrad gume koja se

topila i lošega ugljena iz Kreke, kakvim se ložilo i ko kude, u Balibegovica čikma tri, vizavi Behžetove

pekare. Sjetio se i kako su, ka bi ošlo ljeto, Stevo i Murat nabrali koprive iza škole, jean kraj bizamotali u novine, a rugim bi žarili jevojčice po golim nogama. I njega, skupa s jevojčicama. Noge

su mu bile prekrivene plikovima, otekle i crvene, kao dvije nedokuhane svinjske kobasice. Tata Ilija

slušao ga je kako se žali, tužno bi gleao u Karlove noge, a ka bi morao nešto redi, samo bi šapnuo -

at de Bog! Mama Cica ništa nije govorila. Još uvijek je trajala obnova i izgranja, graničari su na

granicama branili zemlju o Rusa, Staljin je bio živ, nodu su narone neprijatelje sprovoili u Ubu, a

ona kamionima i stočnim vlakovima prema jugu, u sigurne zatvore. Mama Cica je nosila zastavu na

prvomajskoj parai, govorila je na otvaranju staiona, pratila mlaide koji su išli u Pariz, na susret

naprene omlaine Europe. Ravnoušno je gleala njegove ozarene noge i potiho bi bjesnila jer je

tako nesnalažljiv, isti četveroprsti Ilija, pa ga u školi maltretiraju. Slutila je, mura mama Cica, a de to

loše završiti. A ona je umro tata Ilija, samo se jenoga jutra nije probuio. Bilo je to eset ana prijekraja školske goine. Nakon sprovoa u školu je ošao s crnim ugmetom, zaši-venim na školskoj

kuti, a se zna a je u žalosti. Išao je prema školi, i gleao Murata s lijeve i Stevu s esne strane, 178

kako s koprivama sačekuju jevojčice. Dječake su kao i uvijek propuštali. Pomislio je taa kako je vedi

i odrasliji od njih dvojice, jer je ostao bez oca. Oni su znali, i cijela je škola znala, a je umro Ilija

Baltazar Aum, učiteljica i irektor bili su mu na sprovou, i Muratov otac bio je na sprovou. Mislio

je a ga nede ozariti, pa ka su ga ošinuli koprivama po golim cjevanicama, Karlo je po prvi puta

ogurnuo Murata, ogurnuo ga je jako, toliko jako a je oletio na leđa, i uario glavom o stepenicu.

Seam je ana Murat Zornid bio u komi. Osmoga je umro. Pokopan je po zvijezom petokrakom, na

Koševskome groblju, pola graa ošlo je na tu sahranu. Te nodi oletjelo je kamenje u prozore

Balibegovica čikme 3. Bilo je to u petak. U ponejeljak je rugarica Josipa Aum, rođeno Stambolija,

sa svojim maloljetnim sinom Karlom napustila Sarajevo. Slali su za njom u Zagreb i nekakve

potjernice, jer je Muratov otac Salem, preratni komunist i prvoborac, tražio a se sui, i na

maloljetnički zatvor u Stocu, ili u Turopolju - ka im je ved tako stalo a buu Hrvati, osui ječak koji

mu je ubio sina. Profesor Adum nije se toga sjetio ni kad je polazio na ovaj put. Pratio je djecu, i za

njima je, tražedi taksi stajalište, ošao pre školu. Tamo je jenoga oca, koji je u školu oveo kder

prvašicu, upitao gje bi moglo biti stajalište.



čuno ga je pogleao, a ona shvatio a čovjek nije odavde. FREELANDER 179 - Ama, samo podignite

ruku, stat de vam svaki koji naiđe. Ovje vam je to ko u New Yorku. Zaustavio se prilično nov

mercees, s kožnim sjeištima i uključenom klimom. Vozač je bio mla, jeva a je mogao imati

dvadeset godina, a kada je profesor upitao za Zavo svete Klare, nije znao što bi to uopde bilo.

Izvadio je mobitel, i nazvao informacije. - Dom staraca, to vam je dom staraca - objasnio mu je. Nije

se usuio redi taksistu a Zavo svete Klare nikako ne može biti om staraca, nego ga je pustio neka

vozi o arese koju su mu ali na informacijama. Pomalo ga je brinulo a oktor Sunarid moža nije

pogriješio vlastiti broj kaa je slao telegram. Palo mu je na pamet a zamoli taksista a ponovo

nazove informacije, i a traži broj ovjetnika Joze Sunarida, ali nije to učinio. Zavo svete Klare

nalazio se u nekom polurazrušenom pregrađu, na južnoj strani Sarajeva. Među potleušicama i

višekatnicama u kojima bi se živjelo na jenome ili va kata, ok bi ostali zjapili prazni, izgorjele i

nesređene betonske ploče, između kojih se vijelo nebo, nalazila se posve nova staklena zgraa, u

svim bojama spektra, na čijem je mramornom pročelju stajao natpis: Caritas Vrhbosanske

nabiskupije, i ispo toga: Zavo svete Klare, om za stare, nemodne i slijepe. Ušao je unutra, za

portir-nicom je sjeila časna sestra, upitala ga je koga traži, na što se on spetljao, pa rekao a ne tražinikoga nego je tu 180 sasvim slučajno, pa bi, moža, nešto htio provjeriti. Upitao je a li je u ovome

omu, moža, živio Tadija Melkior Adum. - Živio je, i ugasio se kao svijeda. Blago u Gospoinu -tiho

mu je, i sa smiješkom rekla, baš kao a govori o ječaku koji je rvenim bojicama najljepše nacrtao

Boga, i obio pohvalu pre cijelim vrtidem. - Ja sam mu nedak. - O, pa baš mi je rago, ustala je časna

sa svoje stolice, a kako de tek oktoru Sunaridu biti rago, sa ste sva trojica na okupu. Hodete a vas

poveem oktoru? Dizalom su se popeli na prvi kat, i išli ugim svijetlim honikom, niz koji je bio

prostrt svijetloplavi tepih. S obje strane bili su stakleni providni zidovi, i staklena vrata, kroz koja se

ulazilo u sobe, po vaesetak sa svake strane, u kojima su na po četiri kreveta ležali starci. Nekima je

bila priključena infuzija, rugima je iza leđa stajao ekran elektrokariografa, ali najviše je bilo onih

koji su naprosto ležali, sa staklenim guskama pričvršdenim po postelju, katka sasvim goli, sive kožei praznih pogleda. - Doktor Sunarid je u zanjoj sobi, znate kao Baš-čelik u onoj priči - pokušavala ga je

oraspoložiti. Sam je otkako je vaš stric otišao. Jozo Sunarid ležao je na postelji, poignutog uzglavlja, s

daskom ispred sebe, na kojoj su bili tintarnica i papiri, i jedna debela knjiga. FRFFI ANflFR 181 - Morat

demo sačekati a završi, oktor ne voli ka ga se prekida u pola posla - rekla je časna sestra, i pružila

profesoru stolicu. Sjeo je i iz profila gleao starca velikoga kukastog nosa, sijeoga brka i koščate

jagoice, kako umače pero u tin-tarnicu, i piše. činilo se a ih ne primjeduje. Nakon nekog vremena je

zastao, protresao po zraku papirom na kojem je pisao, zaklopio tintarnicu, očistio pero, papire

spremio u fasciklu, i okrenuo glavu udesno, tamo gdje su iza staklenoga zida sjedili profesor Adum i

časna sestra. Domahnuo mu je, kao a se ved poznaju. Soba je vonjala po acetonu. - Ne bojte se, ne

lakiram ja nokte, nego to vonja moja smrt. Ali neka vas to ne uznemirava, amice! Smijem vas tako

zvati? Znate, to me posjeda na bečke i zagrebačke ane, na 1928, ispre knjižare Kugli, ok je još bio

živ onaj nesretni Raid, stajali smo i gleali mlae ame, i život koji s njima prolazi, moj sarajevski

ahbab Miloš Besarovid i ja. Imali smo osamnaest, sve je bilo pre nama, a



on mi je ona rekao: viiš, moj Jozo, mi sa tu stojimo, sunce je, jul mjesec, i sjedat demo se ovoga o

smrti, kako smo u Zagrebu jean rugome govorili amice. Život je kratak, a Sarajevo pogano, i

nedemo nas vojica jean rugome često tako govoriti, jer bi nam u šeheru kazali a smo peeri. E,

tako je to, moj amice, tako je to, moj Karlo, ono što je u Zagrebu normalno i uobičajeno, to ti je u

Sarajevu gaan peerluk. Zato du ti redi a te ne bih ni zvao a olaziš 189 UIMFNKnlFRftnVIf' u

Sarajevo, nedeš mi zamjeriti što sam prešao na per tu, ipak si ti za mene ijete, ali tako je poželio tvoj

pokojni stric, moj ragi cimer Taija, prije nego što mu je uša na nos izletjela. Htio je a se na

njegovom oporukom nađete vas trojica rođaka, jer se nikaa ranije niste sreli. Druga vojica su još

prekjučer ošla, jean je oletio iz Frankfurta, rugi je ojurio iz Beograa. Žurilo im se a vie koliko

im je ostavio starac kojega skoro nisu u životu vijeli, i sigurno su, amice, mislili a je ved oavno

mrtav. Tko bi, ragi moj amice, s eveeset i kojom preživio opsau Sarajeva? Ne, ne boj se, nedu te s

tim gnjaviti. Ionako nemamo puno vremena. Aceton sve jače vonja! To meni anđeo Gabrijel kai, a

požurim s vama trojicom, i pođem tamo gje su svi mlai. Vjeruješ li, reci mi, kako ima nečega poslije

ovog? Ne, bolje je a mi ništa ne govoriš. Ne bih se htio i u tebe razočarati. Znaš, rag si mi jer si

ošao zanji. Nije ti guzica zinula na stričeve pare. Pričao je kako je u nekoj svađi tvom staromosjekao palac, i ovaj mu to nikaa nije mogao oprostiti. Viiš što ti je čovjek, život mu se svee na

jean palac. De, Boga ti, sjei tu o mene, aj mi ruku a se rukujemo. Jozo Sunarid, oktor prava sa

Zagrebačkog sveučilišta, imenjak i prezimenjak znaš li koga? - Znam - reče profesor - jednoga koji je

nestao bez traga, a prije toga bio je ustaški oglavnik. - Nije on nestao - smijao se Sunarid - nego se

sakrio, pa ga nisu mogli nadi oni koji su ga tražili. Oni rugi uvijek su znali gje je. FREELANDER 183 -

Pa gdje je bio? - čemu to pitanje? - Sunarid je zvučao razočarano. - Ja sam profesor povijesti, lijepo bi

bilo a znam što je bilo sa Sunaridem. - E, na tu me nedeš uhvatiti, nikakvoga on nema značaja za

povijest. Bolje a ga se nikaa nitko više ne sjeti. A sa haje, fino što si me obišao, ali ja moram

raditi, moram vam pripremiti testament, i posvršavati neke svoje poslove, sumnjam a du očekati

ovu nejelju, omarao sam se što sam se omarao, ako ostaneš još koji an, mogao bi mi i nasprovo odi. Šalim se! Bolje ti je a ieš svojim putem, u Zagreb ili gje te vrag nosi. Otvaranje

testamenta zakazujem za 17 i 30, ili" za pola šest. I nemoj kasniti, amice, to je u ovakvim prilikama

naročito nepristojno. Sa možeš idi. časna sestra ispratila ga je o kapije, i pružila mu ruku. To mu je

bilo neobično. Prvi puta u životu rukovao se sa časnom sestrom. Zbog nečega mu se učinilo a je to

nepristojno. Kao a je, čestitajudi rođenan, poljubio u usta prijateljevu ženu. Kupio je kartu i sjeo u

autobus koji je vozio prema centru graa. Ljui su ulazili, na svakoj sljeedoj stanici autobus se sve

više punio, profesor je sjedio na svome mjestu, zbijen uz prozor, dok su se ljudi oko njega gurali, jedni

ruge uarali laktovima među rebra, i borili se tako za životni prostor, kao a olazi Sunji an, i

svaki je uzdah vredniji 184 od svega zlata i srebra. Pokušavao je a ih ne primjeduje, a izbije iz glave

misao kako bi sa bio jean o njih, samo a Murata Zornida nije tako jako ogurnuo, ili a je Murat

makar na trenutak u njemu viio ravnoga sebi, pa a je očekivao uarac. Cijeli je život proživio bez

misli o njemu, a sada mu se, pred kraj, eto, Murat vratio. Vratio se do Mauretanije. Volvu je ispuhala i

prenja lijeva guma, nagnuo se kao Titanic malo pre potonude. Atile nije bilo za recepcijom, pa se

profesor ustrčao uz stepenice, a ga ne sretne. Soba je bila otključana, iako je bio siguran a ju je

zaključao kaa je olazio. Preturao je po kuferu i provjeravao, ali svaka je stvar bila na svome mjestu.

U lažnome nu bila je kutija s mecima. Legao je, prevrtao se po postelji, nešto ga je gušilo, pa je

otvorio prozor, plašio se a ne zaspe i a mu se ne vrati san o sinod. Ispo prozora neki je ječak

igrao tenis. Napucavao je lopticu u zid, i



ona ju vradao ako bi pala unutar njegovoga polja, koje je precizno iscrtao kreom. Tako bi je i po

desetak puta udario reketom, a zi je uzvradao. Dječak je prenosio meč. Igrali su Ljubičid i Feerer, zi

je bio Feerer, i bio je apsolutni favorit. Ljubičid je bio nešto prehlađen, a i rame ga je zatezalo te se

očekivalo a bi mogao preati meč bez borbe. U početku ječak je izvještavao smirenim glasom, tiho,

a ga ne čuju oni koji ne znaju kakva se tu rama oigrava, i koji bi mu se, moža, smijali,

FREELANDER 185 ali nakon što je Ljubičid obio prvi set, naraslo je i reporte-rovo uzbuđenje,

zaboravio je na sve oko sebe, vikao je i sav u transu borio Ivana Ljubičica a izrži o kraja. Ko 4:1 u

drugome setu bio je izvan sebe: - Veliki Roger Federer je na koljenima, a Ivan udara za svoju raju, za

gra, za Ferhaiju, za Bosnu, za sve nas, i kroči prema historijskoj pobjedi, na terenima Indian VVellsa.

Nakon ovoga ana više ništa nede biti isto. Ali neeeee, Ivane, zar baš sa takva pacerska greška, zar

ne možeš još samo malo. Dragi gleatelji, njega boli rame, naljuske su to muke, nitko to ne bi

izržao, ali naš Ivan i alje se bori, i izržava, protiv najvedega na svijetu, strašnoga Feerera, iz

zemlje čokolae i najtačnijih satova. Kakva trageija, ragi gleatelj, još jean izgubljen poen, nije

mogude, a bio je na korak o pobjee, na servis o trijumfa. Pomolite se, vi koji vjerujete, pomolite se

jenome Bogu, na tri bosanska načina, a ovome hrabrom mlaidu vrati snagu i sabranost. Alineeeee... Dječak je očigleno počeo puštati ziu a osvaja poene, bacao se po betonu i teturao

ispre bijele crte, vičudi a ga je mogla čuti cijela ulica, u zgrai preko puta ljui su izlazili na prozore,

neki su stajali i gleali, kao što je i profesor gleao. Bili su kao hipnotizirani onim što se ogađalo pre

njihovim očima. Ivan Ljubičid je na kraju izgubio o Rogera Feerera, ječak se sav očajan rukovao s

neviljivim supar186 nikom, i otišao, skrivajudi lanovima lice, kao a plače. Ili je stvarno plakao.

Profesora je i alje gušilo, soba je bila puna prašine, činilo mu se a iše na škrge. Obukao se i sišao

dolje: - O, gospon Hadum, kako vaše zravlje, jeste li uzeli lijek? - Atila je imitirao zagrebački govor, i

naglasio nepostojede H, a mu pokaže kako zna što njegovo prezime znači. - Gdje je tu restoran? -

upitao ga je. - Vizavi, preko puta, oma iza doška, pa lijevo - cirku-sirao je Atila. - Nemojte se, boni,

ljutiti, krenite niz ulicu, pa dete naidi na restoran - vikao je za profesorom. Restoran se zvao Kuhinjica,

i imao je samo tri stola. Naručio je krvavi biftek, vorila su ga vojica mlaih kuhara, bio je jeini gost.

Niti su oni puno ispitivali, niti se profesoru pričalo, žvakao je i gleao kako se krv razlijeva po tanjuru, i

kako komaidi karfiola počinju sličiti prosutim mozgovima malih vojnika, s verunskoga fronta. Bilo

mu je bolje nakon što se najeo. Taa mu je palo na pamet kako bi mu bilo najbolje a ne čeka pola

šest, niti Sunaridevu presmrtnu zabavu, nego a omah sjene u volvo, i krene prema Zagrebu. Da

mu nisu gume otišle, moža bi tako i učinio. Zaputio se pješice prema centru graa, preko Marijin

Dvora, pokraj Higijenskog zavoa, pa niz Titovu ulicu. Bio FREELANDER 187 je to još jean sunčan

an, počinjalo je bablje ljeto, najljepše i najtragičnije oba goine, kaa se svaki lijep an čini

posljednjim. Mogu ti posljednji dani potrajati sve do kraja listopada, 1970, sjedao se, proužili su o

petnaestog stuenoga, ali time se ne mijenja ojam kako je svaki an posljenji, i treba ga oživjeti

sa sviješdu o tome. Kaa bi cijeloga života trajalo bablje ljeto, svi ljui bi vjerovali u Boga. Prepoznao

je prolaz u kojem je bila Mona Grazia. Ušao je a vii što je sa tamo, i našao se ispre



ustakljenog kafida. Bila je to ona ista zgraa, visoka siva austrougarska četverokatnica, sa zelenim

roletama na prozorima. Profesor je stajao nasre vorišta, i gleao hode li se netko pojaviti iza tih

prozora. Ali nije bilo nikoga. Obično je tako sa starim zgraama u centru. Ili unutra više nitko ne živi,

stanovi su pretvoreni u ovjetničke i notarske uree, ili stanari žive ved toliko ugo a više i ne izlaze

na prozore. Ničega sentimentalnog nije bilo na ovom mjestu. Ne bi ga bilo ni a je našao Monu

Graziju, istu onakvu kakva je bila 1944, i da je pogledao kroz izlog, vidio mamu Cicu kako pukovniku

Martiniju mjeri nogavice, nos joj je pedalj od pukovnikovog rasporka, a Karlo u crnoj uniformi stupa s

kraja na kraj udana i na izmišljenom talijanskom pjeva pjesmu Duceu. Ničega sentimentalnog nema

ni u ovom putovanju, samo ružna prisjedanja, stezanje u prsima i briga za pištolj. 188 Sjeo je pre

kavanu preko puta Katedrale. Na kamenim stubama sjeili su srenjoškolci, mlaidi i jevojke, i

smijali se. Nitko nije ulazio, ni izlazio. Pio je stock, da ga malo rastrese i razbistri, i kladio se sa samim

sobom a de gleati toliko ugo ok se vrata Katerale ne otvore. Ako tako ne učini, ogoit de se

nešto loše. Zla mašta nije mu kazala što, ali prijetnja je i ovako bila izrečena. Naručio je još jean

stock. Pa ona još jean. Srenjoškolci su se igli i otišli. Na kamenim je stubama sjeio mlai

muškarac, kratke riđe brae, i nervozno pogledavao na sat, pa je vadio mobitel, nekoga zvao, i takoesetak puta. Naručio je još jean stock, ali se vrata Katerale nisu otvorila. čula se sirena

vatrogasnih kola, zvuk juredih kamiona, i u tom se času grupa turista, maleno njihovo stao,

uglavnom starci, ljui rumene puti i svijetlih kosa, zaustavila ispre Katerale. Voič sa štapom na

vrhu kojega je bila pločica s brojem 3 popeo se na stepenicu, i počeo im nešto živo objašnjavati.

Profesor Aum nadulio je uši, ali nije uspijevao čuti koji je to jezik. Vrata Katedrale i dalje se nisu

otvarala. Voič je ugo pričao, mahao i nešto pokazivao svojim štapom, pa je profesor zaključio kako

se rai o nekoj katoličkoj ekspeiciji, koja je navratila u Sarajevo nakon što ih FREELANDER 189 je u

njihovim sarkomima, melanomima, anginama pecto-ris i poroznome otrajavanju žila u mozgu

utješila Gospa Međugorska, osloboila ih svakoga straha i uputila a u miru iu svojim omovima, i

što prije umru, rai skoroga ponovnog viđenja. Tko bi, osim katolika, toliko vremena provodio ispred

jene, u osnovi nezanimljive i umjetnički bezvrijene crkve, na brzinu sagrađene po austrijskoj

okupaciji, kao neka vrsta duhovne kasarne okupatorskih snaga, prije nego nesretnoga naroda koji je s

okupatorom dijelio vjeru. Kasnije je ta crkva služila kao živi okaz vjerske, nacionalne i kulturne

tolerancije, najprije srpskih karađor-evidevskih vlasti, pa komunista, a bi za četiri zvjezane goine

Pavelideva pontifikata ponovo bila isto što i za Franje Josipa. A anas je ta Katerala okaz

muslimanske tolerancije, koja je, kao i svaka druga tolerancija na Balkanu, suptilan oblik prezira

prema svakome tko je ostao u manjini. Svijela mu se ta misao, potruit de se a ju zapamti. Ona je

voič krenuo prema vratima Katerale, a stao je požurilo za njim. Pritiskao je kvaku, lupao šakom u

ebela vrata, gleao ima li negje zvono, a profesor se uplašio a de prekršiti svoj zavjet, i a de mu

se zbilja ogoiti nešto loše. Ali vrata su se otvorila, stao se slilo u hram, kao ulje niz lijevak na boci,

a profesor je pozvao konobara, a plati. Na Baščaršiji je sjeo u taksi, stari rashrnani passat. Vozio ga

je užasno ebeli, i isto tako pričljivi muškarac s brkovima, koji je sličio na đuru Dečaka. 190 - A vi niste

odavde? - Nisam.



- čujem ja to obro. Ne samo a znam ko nije oave, nego razlikujem je li mušterija iz opštine

Centar, ili s Alipašinog, s Vratnika, ili s Bistrika. To su vam ijelovi Sarajeva, kvartovi, u nas se kaže

mahale - brbljao je, ok je profesor šutio i smješkao mu se. - Tačno se čuje ako je čovjek s Mejtaša, a

ne s Bjelava. O Mejtaša o Bjelava nema vam ni eset minuta hoa, vjesto metara zračne linije, ali

ljui rukčije govore. Je li tako i ko vas? - Ne znam, ja vam to ne razlikujem. - A vi ste Slavonac? -

Nisam. Ja sam iz Zagreba. - Ma nemogude, mora a vam je neko Slavonac - taksist je bio razočaran,

tražio je neku grešku, kao centarfor ka traži kvrgu u travi nakon što je nabio loptu visoko preko gola.

- Nitko mi nije Slavonac. Osim susjeda iz prizemlja. - E, sigurno ste dobri s tim susjedom, kod nas se

kaže komšijom. Šalim se. I kažete a ste iz Zagreba. Lijep je Zagreb, imao sam tamo prijatelja iz

vojske, stanovao je na Trešnjevci, zvao se Rastko Milovanovid. Znate li ga, moža? Velik je Zagreb, ali

može biti a ga slučajno znate. Išao sam ja prije rata ko njega, ulica se zvala Rae Končara, je li ima

na Trešnjevci ulica s takvim imenom? Baš mi je obar bio. Ka mi je eveeset ruge žena poginula,

znate, pala FREELANDER 191 granata, a još su telefoni raili, poslao mi je petsto maraka iz Zagreba.

Velika je to ona bila para. Kaže, ništa se ti, Salko, ne brini, vratit deš ka prođe rat. Poslije su se veze

prekinule, a i mene je bilo na sve strane, gleao sam kako bi preživio, četvero jece mi je moja Miraostavila, valjalo ih je poizat, hranit, o granata čuvat, i pravo a ti kažem, nije mi ni palo na pamet

kad bih se zatekao kod nekog telefona koji radi, da nazovem mog druga Rastka, i upitam ga kako je.

Danas mi je malo krivo zbog toga. Puno je i njemu bilo onih petsto maraka. Ali eveeset pete, čim su

mi vratili telefon, prvi broj koji sam nazvao bio je njegov. Javio se neki ženski glas, rekoh ja bi trebo

Rastka Milovanovida, moga ruga, a kurva ko s nokta: ovje više ne žive četnici! Znate šta du vam

redi: izvinite, vi ste Hrvat, ali pička njoj materina ustaška! - Znam, svakakvih ljudi ima. - Tačno tako,

obro ste rekli. Ali a znate, nije fol, ali sa vam čujem a ste iz Zagreba. Ama, kakva Slavonija, čuje

se taj meki, fini govor, onako malo kroz nos, ko kad Mirko Novosel govori. Niko mene ne može

prevariti. Eto, eveeset i seme, taksiram ja na aeroromu, ka eto ti onog pisca, poznatog, što sa

ko vas živi. Sjene on, a ja ga pitam - kako je, je 1' se to ošlo u roni gra? Pa kako je u Zagrebu? Pašta se priča, hode li Tuđman još ugo, kažu a je bolestan? Sve ga navlačim a priča. A još nismo ni

krenuli. Rekoh znam gje te vozim, na Mejtaš te vozim. Kako 1Q? znaš?, pita on mene. Fino, jarane,

sve Salko zna, ima Salko uho, Salko je svirao violinu u Narodnom orkestru, sve ok mi se kažiprst nije

ukočio. Pogleaj ga, i sa je ukočen! E, a kakav sam violinist bio, Menjuhin mi nije bio ravan. - Dobar

je Menjuhin bio - potvrdio je profesor. - Kako bolan nije, ja ga seameset seme slušao u vorani

đuro đakovid. Jevrej, Rus, a u njemu ciganska uša, evo ovolika. Sviro klasiku, šta bi rugo, ali čulo mu

se a sutra može zasvirati ko nas u Naronom. Nema više takvih ljui. - Dobro ste rekli, ja isto

mislim da nema. - Sve je to, gospoine ragi, otišlo u pizu materinu. Otapa se Sjeverni pol, plove

sante lea, nema više snijega, ni zime. Djeca se više ne sanjkaju. A ljui, samo gleaju ko je kakve

vjere i nacije, a ne kakav je koji kao čovjek. Eto, vi ste, naprimjer, Hrvat, a ja sam Bošnjak, i šta nam

fali. - Nisam ja Hrvat. - Dobro, živite tamo. Nešto uglavnom jeste. - Nešto - uzdahnuo je profesor.

Dočekala ga je ista časna sestra. Rekla mu je a oktoru Sunaridu nije obro, jako se uzrujao, jer su

gospoda Mihai-lo Aum i Petar Ivančan rekli a nede odi, više ih ne zanima oporuka, vikali su na

staroga gospodina, kako ih nije sram i strah od Boga.



Jozo Sunarid sjeio je na svojoj postelji poignutog uzglavlja i s jastucima po leđima. Daska na kojoj

je inače FREELANDER 193 pisao bila je prekrivena bijelim stolnjakom, sa crvenim vezenim

ornamentima. Na stolnjaku je bila velika zapečadena kuverta. Nasuprot krevetu stajale su tri fotelje,

presvučene crnom kožom, stočid, tri čaše i bokal s voom. U kristalnoj košarici, koja je izgleala kao

dio nekoga starog svadbenog servisa, bile su izlomljene kockice čokolae. Rukovao se s ovjetnikom,

i sjeo. Starac je razlomio pečat, i pravim pravcatim njemačkim oficirskim boežom otvorio kuvertu.

Profesor se zagleao u nož, koji bi poprilično koštao u zagrebačkim antikvarijatima. Dok je Jozo

Sunarid rhtavim glasom čitao ispovijest svoga ugogoišnjeg prijatelja, koju je profesor malo slušao

a malo bi se prepuštao mislima o njemačkome boežu i acetonskoj uši Joze Sunarida, jer ga je

strahovito nervirao patetični ton Taije Melkiora Auma, koji se u obradanju trojici nedaka, priznajudi

a ih nije viio o njihovoga jetinjstva, a Mihaila nikaa, služio svim onim emocionalnim ucjenama,

kakvima roitelji u vrijeme nejeljnih ručkova očekuju i ispradaju vlastitu jecu. Profesor nije želio

da ga se otakne nijena o tih riječi, puštao ih je a plove mimo njega, gleao je kako se Sunarid

muči, izglea bitno lošije nego jutros, jeva iše, i kao a se topi i nestaje sa svakom pročitanom

riječi. Nimalo u profesoru nije ostalo nae a bi mogao naslijeiti neko bogatstvo. Još prije nego što je nazvao broj koji je 194 ovjetnik naveo u telegramu, i prije nego što je saznao što je uopde Zavo

svete Klare, ok je putovao prema Sarajevu, na skretanju za Plehan, kaa su mu se u snu priviđali

ljudi u franjevačkim habitima, profesor Aum znao je a nasljestva nema, osjedao se kao prevarant i

izdajnik, jer je prevario onoga koji sada, nagnut kao Titanic, stoji ispred motela Mauretanija. S

vremenom se više nije plašio a je sve to klopka, a ga netko želi namamiti i oteti, ali njegova greška,

jer se polakomio, i jer je krenuo na ovo putovanje, nije time postala manja. Hlano je saslušao

posljenju rečenice testamenta Taije Melkiora Auma: - Sva moja ušteđevina, položena na računu

Ciriške banke broj 345-23-1112, šifra Freelaner, u iznosu o 120.000 švicarskih franaka, plus

neupisane kamate o siječnja 1987, o ana kaa se račun po oporučnom nalogu isprazni i zatvori,

ima se poijeliti na jenake ijelove između Mihaila Aum, Petra Ivančan i Karla Aum, ili na one od

trojice imenovanih, koji čitanju oporuke buu nazočili, ok se izočni oporukom izuzimaju. Pri zravoj

pameti, malo pred susret s Gospodinom, na provjeru ove listove (sedam, brojem 7, ispisanih s jedne

strane) aoh ovjetniku oktoru Jozi Sunaridu, i ovjerih pri veleposlanstvu švicarskome u Sarajevu.

U potpisu, inicijalima, T.M.A. Starac je ispustio i posljednji list, potpisao se na pripremljen papir, i

mahnuo prema vratima: FREELANDER 195 - Sa možete idi, ja sam završio. Ne ljutite se, niste popili

sok. Profesor je uzeo fascikl s okumentima i pozravio ovjetnika, ali on više nije gleao prema

njemu, i nije ogovorio. časna sestra ispratila ga je o izlaza. Zaželjela mu je sredu, ali nije mu pružila

ruku. Stajao je kraj ceste koja je išla prema grau i čekao a naiđe taksi. Uz cestu se pružao niz

obiteljskih kuda, jenokatnica sagrađenih u seamesetima. Ispre svake je kude bio vrt. Neki su u

njemu saili salatu i paraajz, negje su rasle ruže, a ispre nekih je kuda izžikljala tra-vuljina, širili

su se poivljali grmovi jorgovana, poluosušeni bršljan i zapuštena ruža penjačica. U tim su kudama,

mislio je, živjeli nesretni ljui, ili oni koji su u ratu izgubili sina, brata ili pamet, pa su se nakon toga

predali. Prvi puta mislio je o njima, i o zadn jem ratu u Sarajevu. Ako je živ, Muratov otac Salem anas

ima preko devedeset godina. Dugo tom cestom nije nailazio nikakav auto, pa tako ni taksi, i profesor

se zabavljao zamišljajudi što je s ljuima iza vrtova bijelih kuda, s asimetričnim kosim krovovima i

fasaama koje posjedaju



na lica s kubističkih portreta žena. Slična naselja nicala su u to vrijeme po cijeloj Jugoslaviji, kudice su

ojeljivane ranicima boljih pouzeda, a oni su svome naselju naijevali ime. Ovo je mogao biti

Graid Pejton. Tako se u ono vrijeme zvala sreda. Premetao je fasciklu iz ruke u ruku, lanovi su mu se

znojili o plastificiranog kartona, an je bio nekako sparan, 196 a kako se spuštao sumrak, kao a je

zraka bivalo još manje. I u tom bi času, a mu je ostavljeno a bira, više volio a nije pošao na ovo

putovanje. Bio je umoran kao pas, stari profesor Karlo Adum, dok je stajao sam uz pustu cestu koja

voi prema grau, pokraj kuda u kojima se nisu palila svjetla - kao da je nestalo struje, i onom

jednom, slobodnom rukom mahao je prema crvenome golfu. Taksist je bio koštunjav i ispijen čovjek, i

nije bio pretjerano razgovorljiv. Pušio je, i otresao pepeo kroz prozor. čim je opušio cigaretu, zapalio

je drugu. - Znam da mi ne valja - rekao je, i ponuio profesora. čim je zapalio, i povukao prvi dim,

pokajao se. Sve manje je oko njega bilo zraka. Kao a se atmosfera uvlačila u sebe, ili su snažna pluda

navijača, koji su se vradali s neke utakmice, poisala sav zrak. Bilo ih je na stotine, išli su uz Miljacku,

mahali zastavama i pjevali navijačke pjesme. Silazili su na kolovoz, tramvaji su zvonili a ih potjeraju,

taksist je rekao: - Bila je to velika pobjea!, a profesor je ržao cigaretu u ruci i prinosio je ustima kao

a puši, jer mu je bilo neugono a je, ponuđenu, omah ugasi. Nije mogao govoriti, i bio je zahvalantaksistu što šuti, i uvlači svoje imove kao a se pokušava ubiti tako što de vlastitu ušu usisati skupa

s imom. Prije nego što se zaustavio pre Mauretanijom, taksist je zapalio i tredu cigaretu. FBFFI A N

F) F R 1Q7 Na volvu je bilo razbijeno staklo na vozačkim vratima. Provalnik je iščupao autoraio, koji

ništa nije vrijeio, i ispreturao pretinac za rukavice. Uz komannu ploču virile su žice, sjealo je bilo

puno razbijenoga stakla, po pou su ležale rasute kiki karamele. Otvorio je gepek i ustanovio da su

ukraeni izalica, komplet alata i Ivankina stara kišna kabanica. Sto de nekome stara kišna kabanica?

Atila je sjeio iza pulta i čitao novine. Na nosu je imao nekakve smiješne naočale, s ružičastim

damskim okvirima, nalik na leptira raširenih krila. - O, to ste vi, Haume ragi! Dopuštate a vas tako

zovem? I vi ste rođeni Sarajlija, znate što je toplina međuljuskih onosa. - Razbijeno mi je staklo na

autu. - Ama nije mogude! To a se pre našim hotelom ogoi, pa ne mogu vjerovati. Hodete li azovem policiju, a naprave zapisnik? Nije mu ogovorio, nego je pošao stepenicama prema svojoj

sobi. Svaka je bila barem vostruko viša nego jutros, gubio je ah ok ih je savlaavao, gleao je u

vrhove cipela, kao da de si i tako pomodi pri uspinjanju, i nikako se nije mogao sjetiti je li ih ranije

viio, ili se penjao i spuštao a a ih i ne primijeti. Bile su to one ružne i neobrađene betonske

stepenice, kao u neovršenim novogranjama. Uspinjao se profesor po njima, tješedi se a mu je

uvijek bilo teško penjati se, ali a o tome nije mislio, a saa, eto, misli. Težak lQfi mii iFNKn iFRnnvir:

je i sparan an, aleko je o kude, pa je, valja, normalno a mu bue gore nego inače. - A vaša gripa,

šta je s vašom gripom - vikao je odozdo Atila - pazite a vam na pluda ne pree. U tim goinama to se

začas ogoi, a ona, halali ga Huso materi, iete ekspresnim put ahireta. čuvajte se toga, gospoine

moj, prema, ne bi bilo loše, pa a vas u Sarajevu pokopaju, bezbeli po križem. Ionako se po

Zagrebu bunite kako više nema krstova po Sarajevu, pa, eto, a svojim primjerom oprinesete

opstanku hrvatskoga nacionalnog bida u Bosni.



Profesor se nije mogao okrenuti, nije mogao ogovoriti recepcioneru, zaprijetiti mu a de ga prijaviti,

jer se morao boriti za ah i jer je pokušavao usklaiti nešto o čemu nikaa ranije nije mislio:

poizanje noge prema sljeedoj stepenici i uzah pa izah. čuno kako mu je to vaza promicalo

mimo pameti, mislio je, a nije mala stvar, i nije mali talenat, pronadi na stubama skla između nogu i

pluda. Kao Jan Vennegoor Of Hesselink, kaa se s vrha šes-naesterca sjuri prema golu. Profesor Adum

bi kasno nodu sjeio ispre televizora, i čekao a reporter Eurosporta izgovori to ime: Jan Vennegoor

Of Hesselink. Spuštali su mu se kapci, spavao je u svojoj fotelji, i buili su ga povici sa staiona, ali nije

oustajao. FREELANDER 199 To ime, neobično kao Burski rat i kao zastava Nepala, bilo je njegova

nodna molitva. Ka bi ga čuo, miran i ispunjen olazio je u postelju. Bez aha popeo se na najvišu

stepenicu. Proisao je ok je otključavao vrata sobe. Viiš, viiš, anas mu više nisu švrljali po sobi i

preturali po stvarima. Otvorio je prozor, i uahnuo hlaan večernji zrak. Taa mu se učinilo kako je

sve u najboljem reu, bezrazložno ga je hvatala panika, ođu takvi ani, najvažnije je a se čovjek

smiri i sabere. Gleao je olje, na betonsko vorište na kojem se anas oigravao povijesni meč

između Ljubičica i Feerera, koji je Ljubičid morao izgubiti, jer nema žrtve bez poraza. čim počnu

pobjeđivati, ljui, kao i naroi, prestaju biti žrtve. I ona im nije lako živjeti. Pomislio je a mu se toopet vrada lucinost. Treba pisati pisma čitalaca. U ovim goinama to je neka vrsta uhovne

gimnastike. Izvadio je pištolj iz žepa i spustio ga na postelju, pokraj fascikla s Taijinim

testamentom. Stao je i zagleao se u ta va premeta na ružnoj sintetičkoj ekici, preratni proizvo

vukovarskog Vuteksa, i činilo mu se a bi to bio obar početak nekog trilera. Šteta, više se ne snimaju

takvi filmovi. Legao je onako ojeven. Još mu je bilo rano za spavanje, nije još bilo ni pola eset. Htio

je, nakon što malo ohane, a izađe van i nešto poje200 e. Izvaio je papir iz fascikla, i još jenom

pročitao kraj testamenta. Ciriška banka, broj računa 345-23-1112, šifra Freelaner. Tko smišlja

bankovnu šifru? Klijent ili sama banka? Taija Melkior Aum o kraja 1986. nije upisivao kamate, što

znači a o taa nije mijenjana ni šifra računa. Je li u to vrijeme postojao freelander, Land Roverov

moel, ili se to ime kasnije pojavilo na stražnjicama automobila koji su pretjecali profesora u volvu?Bio je siguran a 1986. freelanera nije bilo, i zamišljao je kako iz ničega, o pustih i praznih riječi,

nastaje Taijina šifra. U Ziirichu, Genevi ili Bernu, u Grazu ili Beču, Salz-burgu, tamo gdje je otvorio

račun, pre sobom su imali starca iz nepoznate zemlje, iz graa koji je poznat samo po tome što je

tamo ubijen jedan austrougarski princ, a izvan te informacije i ne postoji, nema ga i ne živi, kao što ne

žive ni graidi u Poljskoj, Bukovini, Rumunjskoj, Bugarskoj, Transilvaniji, koje su izmišljali i zatim

pomno opisivali Isaac Bashevis Singer i Gregor von Rezzori. Dok je otvarao račun, Taija Melkior

Aum bankovnim je službenicima bio lik iz priče. Da su još znali kako je rođenome bratu u svađi

osjekao palac, bili bi sigurni a izvan priče i ne postoji. Govorio je čunim i prašnjavim njemačkim

jezikom, kao i Karlov otac, jezikom u kojemu su bili sačuvani ceremonijali vjenčanja, oficirski balovi i

sprovoi, čitanja proglasa o pohvali i olikovanju, objavljenog po Franji Josipu Prvome, jezikom kojim

su govorili suski pristavi FREELANDER 201 u istočnim austrougarskim provincijama, ali i policajci u

uspomenama Stefana Zweiga. Nijedna stvarna zemlja tom starcu nije pripadala, a vrijeme u kojem je

živio teklo je mimo njihovoga bankarskog vremena, u njegovim putnim ispravama bili su upisani

imaginarni poaci o zavičajnosti



i prirođenju, anamneza ržave koja de uskoro nestati. Zato je on za njih bio Freelander, apatrid u

nastajanju, onaj kojega više nede biti, čovjek o zemlje sloboan, lutalica bez putnih papira, repa bez

korijena... Profesor Aum spavao je, i sanjao ulicu slijepih prozora, i sebe u mrtvačkome kovčegu.

Sanjao je svoj strah o Atile, kojega u snu nije bilo. Razrogačenih očiju i polurastvorenih usta profesor

je mrtav čekao a Atila stigne. Nije ni primijetio ka mu se tanka leena zmija uvukla u usta, i

spuštala se niz grlo... Srce mu je uaralo, u glavi mu je pulsirao žestok bol. Nije znao što se to ogađa,

a li još uvijek sanja, i u svome je snu oživio, ili je buan, i po njegove sobe se trese o tutnja

bubnjeva i urlika truba. Kao u Mahlerovoj simfoniji, puštenoj niz Srbiju, prema Albaniji i Makeoniji,

da se po njoj nahvataju lokalni zvukovi i običaji, limeni su tonovi uarali iz prizemlja, i na putu prema

nebu, igli su profesora Karla Auma iz njegove postelje. Pogleao je na sat, ostalo je još pola sata o

ponodi. Zaboravio je pištolj na jastuku, i krenuo olje, a Atili konačno kaže sve što mu ima za redi.

Tresnuo je vratima za 202 sobom, ali tresak se nije čuo, jer je goč uarao neki ivlji, ubrzani ritam,

koji je gutao svaku rugu lupu. Strčao je niz stepenice, iznenađujude lak na nogama, i počeo vikati na

Atilu, ko ji je sjeio za svojim pultom i čitao novine. Atila mu se smijao, i samo ga poticao a nastavi.

Rastao je u profesoru bijes, i izmišljao je sve gore i strasnije psovke: mrtvu majku i oca mu je psovao, itri sestre, brata - podanika Jozefa Antala, i bratovu evetomjesečnu kder! Ti si muslimansko služinče,

vikao je na njega, ti si Srbin, na što se Atila zakocenio o smijeha, zacrvenio se i pomorio, kao a se

guši zalogajem kruha, a Karlo Aum osjetio je kako ga narasta njegov gnjev, i kako se sav pretvara u

jean mali zgrčeni bijes, njegove ruke, noge i utroba, glava i oči. I srce mu zastaje jer glava više ne

može smisliti uvreu. Probuio se bez zraka, s bolom u prsima, u grunoj kosti, kao a ju mrve i lome

pneumatski čekidi. Nije mogao pustiti glasa o sebe. Nije mogao ustati na noge. čvrsto se ržao za

pištolj, i puzao prema vratima sobe. Uspio ih je nekako otvoriti, a ona je ponovo pokušao vikati, ali

mu je iz pluda izišao samo bolan pisak. To ga je silno izmorilo. Moža je prošlo pet minuta, moža i

pet sati ili pet godina, kada je nastavio puzati niz hodnik. Drvene iglice zabijale su mu se pod nokte i u

lanove, ali to ga nije boljelo. Kaa bi uspio uahnuti, osjedao je jak miris prašine i ugljenog ima,miris DDT-a i stjenica, Balibegovica čikma 3, vizavi Behžetove pekare, i mislio je kako ni saa nema

FREELANDER 203 u istočnim austrougarskim provincijama, ali i policajci u uspomenama Stefana

Zweiga. Nijena stvarna zemlja tom starcu nije pripaala, a vrijeme u kojem je živio teklo je mimo

njihovoga bankarskog vremena, u njegovim putnim ispravama bili su upisani imaginarni podaci o

zavičajnosti i prirođenju, anamneza ržave koja de uskoro nestati. Zato je on za njih bio Freelaner,

apatri u nastajanju, onaj kojega više nede biti, čovjek o zemlje slobodan, lutalica bez putnih papira,

repa bez korijena... Profesor Aum spavao je, i sanjao ulicu slijepih prozora, i sebe u mrtvačkome

kovčegu. Sanjao je svoj strah o Atile, kojega u snu nije bilo. Razrogačenih očiju i polurastvorenih usta

profesor je mrtav čekao a Atila stigne. Nije ni primijetio ka mu se tanka leena zmija uvukla u usta,

i spuštala se niz grlo... Srce mu je uaralo, u glavi mu je pulsirao žestok bol. Nije znao što se to

ogađa, a li još uvijek sanja, i u svome je snu oživio, ili je buan, i pod njegove sobe se trese od

tutnja bubnjeva i urlika truba. Kao u Mahlerovoj simfoniji, puštenoj niz Srbiju, prema Albaniji i

Makeoniji, a se po njoj nahvataju lokalni zvukovi i običaji, limeni su tonovi uarali iz prizemlja, i na

putu prema nebu, igli su profesora Karla Auma iz njegove postelje. Pogleao je na sat, ostalo je još

pola sata o ponodi.



Zaboravio je pištolj na jastuku, i krenuo olje, a Atili konačno kaže sve što mu ima za redi. Tresnuo je

vratima za 202 sobom, ali tresak se nije čuo, jer je goč uarao neki ivlji, ubrzani ritam, koji je gutao

svaku rugu lupu. Strčao je niz stepenice, iznenađujude lak na nogama, i počeo vikati na Atilu, koji je

sjeio za svojim pultom i čitao novine. Atila mu se smijao, i samo ga poticao a nastavi. Rastao je u

profesoru bijes, i izmišljao je sve gore i strasnije psovke: mrtvu majku i oca mu je psovao, i tri sestre,

brata - poanika Jozefa Antala, i bratovu evetomjesečnu kder! Ti si muslimansko služinče, vikao je

na njega, ti si Srbin, na što se Atila zakocenio o smijeha, zacrvenio se i pomorio, kao a se guši

zalogajem kruha, a Karlo Adum osjetio je kako ga nadrasta njegov gnjev, i kako se sav pretvara u

jean mali zgrčeni bijes, njegove ruke, noge i utroba, glava i oči. I srce mu zastaje jer glava više ne

može smisliti uvreu. Probuio se bez zraka, s bolom u prsima, u grunoj kosti, kao a ju mrve i lome

pneumatski čekidi. Nije mogao pustiti glasa o sebe. Nije mogao ustati na noge. čvrsto se ržao za

pištolj, i puzao prema vratima sobe. Uspio ih je nekako otvoriti, a ona je ponovo pokušao vikati, ali

mu je iz pluda izišao samo bolan pisak. To ga je silno izmorilo. Moža je prošlo pet minuta, moža i

pet sati ili pet godina, kada je nastavio puzati niz hodnik. Drvene iglice zabijale su mu se pod nokte i u

lanove, ali to ga nije boljelo. Kaa bi uspio uahnuti, osjedao je jak miris prašine i ugljenog ima,miris DDT-a i stjenica, Balibegovica čikma 3, vizavi Behžetove pekare, i mislio je kako ni saa nema

FREELANDER 203 mame Cice da mu pomogne, u Opatiji je, šeta uz more s pukovnikom VVeber-

Stipčevidem, pa ga je uhvatila tuga, veda o svakoga bijesa, i zaplakao bi a je u pludima bilo zraka za

plač. Stezao je pištolj, i gleao niz betonske stepenice. Profesor Karlo Aum upravo prikuplja snagu za

taj jean, života vrijean pokret. Zatim baca pištolj niza stepenice. čuje kako metal uara o beton, i

nastavlja se kotrljati i poskakivati o na stepenica. Glasan je to zvuk, ljui de ga sigurno čuti.

Profesor Karlo Adum sretan je, on vjeruje da dolazi spasenje.

MILJENKO JERGOVIĆ-Freelander.pdf

Documents

Transcript of MILJENKO JERGOVIĆ-Freelander.pdf