Jemen u procjepu rivalstva Izet Bijedić -...

1

PIS-Journal of politics and international studies.Zima/Proljeće 2017. Broj 5/6

Jemen u procjepu rivalstva

između Saudijske Arabije i

Irana – refleksija na sukob u

Jemenu

Izet Bijedić

2

Jemen u procjepu rivalstva.../ Izet Bijedić

Jemen u procjepu rivalstva između Saudijske Arabije i Irana –

refleksija na sukob u Jemenu

Izet Bijedić

Istraživač i geopolitičar, Sarajevo

Saţetak

U regionu gdje su u prvoj polovini prošlog stoljeća granice iscrtavali britanski i

francuski1 kolonizatori, politika sile ni do danas nije dala nikakve ustupke kulturi dijaloga

saradnje ili političke integracije. Glavnim protagonistima, drţavama sa viškom ambicija,

nerijetko se ukaţe praznog prostora poput: Libana, Afganistana, Iraka i Sirije. Od većeg

broja epicentara dva su posebno zanimljiva – Iran i Saudijska Arabija, islamska republika ili

apsolutna monarhija, perzijska ili arapska imperija, šiije ili vehabije? To je bliskoistočna

geopolitička scena u borbi za prevlast i dominaciju na Bliskom istoku.

Ključne riječi: Liban, Afganistan, Irak, Sirija, Bliski istok, šiije, vehabije

1 Hadţikadunić, Emir, Zašto Iran?, Sarajevo, Centar za napredne studije, www.cns.ba. Dobra knjiga,

www.Dobraknjiga.ba., 2013.

http://www.cns.ba/

http://www.dobraknjiga.ba/

3


Iran, Saudijska Arabija, pa i Irak imaju pretenzije na dominaciju u

islamskom svijetu – tačnije vjerskim pravcima u okviru islama šiija i sunija.

Saudijska Arabija je saveznik SAD-a, dok Iran to nije, ali vodi mudru spoljnu

politiku sa istom. Iran na Bliskom istoku preferira regionalni pristup sigurnosti,

Saudijska Arabija odbacuje asimetričnu podjelu vanjskog uticaja i preferira

američku zaštitu, od završetka Drugog svjetskog rata do danas. Temelji

saudijsko-američkog razumijevanja definisani su na američkom brodu USS

Qincy, usidrenom u Sueckom kanalu 1945. godine.

Tada su dvojica lidera, predsjednik Franklin Ruzvelt i kralj Abdul

Aziz ibn Saud, na zaprepaštenje Winstona Čerčila dogovorili strateško

savezništvo.

„Sve dok budete respektovali našu nezavisnost, Saudijska Arabija će biti

vjerni američki partner“, rekao je suveren iz Rijada. (Jens Wibrandt 2004. A,

Brief History of Saudi Arabia; New York facts on file. str, 197-198.)

Saudijska Arabija ima karakterističnu strategijsku geopolitičku

lokaciju, historijsku, kulturnu i vrlo vaţnu ulogu u arapskom svijetu. Prema

popisu iz 2012. godine u Saudijskoj Arabiji ţivi 27.136.977 stanovnika.

Saudijska Arabija graniči: istok – Crveno more; zapad – Arapsko more,

Ujedinjeni Arapski emirati i Katar; sjever – Kuvajt, Irak i Jemen; jug – Jemen

sa većinskim sunijskim stanovništvom, dok je sjever sa većinskim šiijskim

stanovništvom i sultanatom Omanom. Jedno od načela vanjske politike ove

zemlje u protekla tri desetljeća jeste da ova zemlja postane aktivan subjekt u

regionu (Piruz Modţtehizade, Harajer, Dekmedţjan, Dţonbešha-ye eslami dar

dţahan-e arab, str. 136). Saudijska Arabija da bi ostvarila svoj cilj računa na

svoju veliku moć i sposobnost proizvodnje nafte kao i na moćnu ulogu koju

ima u OPEC-u. Zatim na najsvetija mjesta muslimana, koja se nalaze na njenoj

teritoriji, gradove Mekku i Medinu i na kraju na geografsku poziciju koju

zauzima na Arapskom polutoku.

Današnja ambicija Saudijske Arabije da ostvari status regionalne

sile savršeno se uklapa u američku geostratešku koncepciju balansa sa Iranom.

Njeno odbijanje da dijeli sigurnosni aranţman sa Iranom proizilazi iz činjenice

što Saudijska Arabija ne pristaje na poziciju niţeg u svojoj moći u takvoj šemi.

Zbog asimetričnog odnosa izraţenog u vojnom potencijalu Irana, ili njegovoj

većoj populaciji Saudijska Arabija zna da neće imati status jednakog partnera.

4


Osim pomenutog Saudijska Arabija odlučno ţeli spriječiti stvaranje novog

neovisnog reţima u Jemenu jer bi to značilo gubitak uticaja nad geostrateškom

tačkom u području Babul- Mendeba izmeĎu Jemena i Dţibutija gdje se Crveno

more spaja sa Adenskim zaljevom.

Iran afirmira politiku nemiješanja stranih sila na regionalne

poslove. Svoj status regionalne sile bazira na sljedećim elementima. Iran je

pravo mjesto sukoba atlantističkog i evoroazijskog pola. On je ranije bio mjesto

susretanja dvaju koncepata pomenutih sila na strateškom nivou. Iran u

Perzijskom zaljevu svojom juţnom pozicijom dio je najbogatijeg prostora na

svijetu. Njegov planinski sjever dio je Kavkaza i Kaspijske regije, drugog

regiona po bogatstvu naftom juţno od „Vrata naroda, Vrata centralne Rusije“,

on predstavlja juţnu kapiju (ili njen dio) Srca svijeta. Teheran poslije ukidanja

sankcija koje su nametnute za nuklearni program bez valjanih razloga ima

povećanu geopolitičku relevanciju na Bliskom istoku. Prema pisanju poznatog

američkog geopolitičara, geopolitički stoţeri su one drţave čiji značaj se ne

izvodi iz njihove moći i motivacije već prije iz njihovog osjetljivog poloţaja.

Njihovo potencijalno ranjivo stanje moţe po njegovim riječima izazvati

posljedice na ponašanje geopolitičkih i geostrateških igrača. Geopolitički

stoţeri se najčešće odreĎuju na osnovu svog geografskog poloţaja. Povoljan

geografski poloţaj daje im u pojedinim slučajevima posebnu ulogu i zbog

omogućavanja pristupa vaţnim oblastima ili zbog odbijanja pristupa resursima

značajnih igrača. U njegovoj nomenklaturi glavnih geostrateških stoţera nalaze

se zemlje Euroazije: Rusija, Kina, Njemačka, Francuska, Iran, Indija, Japan,

Velika Britanija, Indonezija, Turska, Azerbejdţan i Juţna Koreja.

Iran je ovdje spomenut kao geopolitički stoţer, ne samo po svom

geografskom poloţaju, nego i po svom angaţmanu na uspostavljanju uticaja

prije svega u regionu Kaspijskog jezera i srednje Azije. Iranci će

demokratizacijom odnosa u svojoj zemlji oslobaĎanjem od nametnutih sankcija

dobiti još značajniju ulogu na cijelom evroazijskom prostoru. Glavni suparnici

Iranu u širenju svog uticaja su Rusija i Turska. Iran predstavlja i stabilizacioni

faktor za nove, još uvijek moguće, političke razlike i promjene u srednjoj Aziji.

On dominira geografski vaţnom istočnom obalom Perzijskog zaliva. Prije

pobjede Islamske revolucije Iran je teţio da igra superiornu ulogu u regionu,

meĎutim nakon pobjede Revolucije, a posebno tokom posljednjih godina Iran

je mnogo puta naglašavao da ne ţeli igrati deţurnog policajca u regionu, već da

isključivo ţeli sudjelovati u odlukama vezanim za bezbjednost regiona,

5


zahtjevajući isključivo da njegova uloga u odlučivanju bude primjerena

potencijalnoj snazi te drţave. I ova kratka geopolitička analiza ukazuje da Iran

nema geopolitičke pretenzije prema Jemenu, kako zbog pomenute uloge u

srednjoj Aziji tako i zbog svoje geografske udaljenosti od Jemena:

1 Vojni aspekt i relativno dobra opremljenost vojske zajedno sa

izuzetnom brojnošću, te izuzetnom motivisanosti u slučaju odbrambenog rata.

2. Strateški savez sa Rusijom, energetski savez sa Kinom i Indijom (sa

dvjema silama izuzetno energetski zavisnim sa velikim ulaganjima u istu) čine

da svaki potencijalni agresor makar to bila i supersila paţljivo vlada

posljedicom svoje akcije.

3. Strateški poloţaj – izlazak na Hormuški tjesnac i njegova djelimična

vojna kontrola raketnim naoruţanjem koje Iran posjeduje, eventulanim

zatvaranjem istog snabdjevanjem energentima ugrozilo bi kako samog agresora

tako i EU.2

Hormuški tjesnac sa geopolitičkog aspekta jedan je od najvaţnijih

geostrateških objekata na svijetu uz Babul-Mendeb, Suec, Gibraltarski i

Panamski kanal. Razlog tome je manje-više poznat, jer kroz ovu dodirnu tačku

Islamske Republike Iran, sultanata Oman i Ujedinjenih Arapskih Emirata u

svijet odlazi preko 20% svjetske nafte i oko 35% sve nafte koja se prevozi

morskim putem. Prosječno kroz ovaj moreuz naftu preveze 14 tankera noseći

pri tome 17 miliona barela nafte. Većina te nafte (85%) završi u Japanu, Indiji,

Juţnoj Koreji i Kini.

Hormuški tjesnac jedini je ulaz i izlaz u Perzijski zaljev, gdje je

stacionirana i Peta flota u Bahreinu. Okosnica je trgovine i vojne kontrole:

Irana, Iraka, Bahreina, Kuvajta, Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Radi

toga je Hormuz plijenio paţnju svjetske javnosti i bio je u centru ratnih

zbivanja.

Posljedice velike opasnosti po brodovlje u Hormuškom moreuzu

bile su prisutne i u vrijeme Iračko-iranskog rata tokom većeg dijela

osamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada su komercijalni i vojni brodovi bili

napadnuti s obje strane.

2 Al-Roken, Muhamed Abdulah, „Dimensions of the UAE-Iran Dispute over Three Island„ United Arab

Emirates: A New Perpective, str. 195, http:/uaeinternteract.com, 13. 03. 2007.

6


S nedavnim rastom tenzija izmeĎu Saudijske Arabije i Irana, Rijad

nastoji što više promijeniti trgovačke pravce na svoje pomorske luke u

Crvenom moru. Na taj način Saudijska Arabija nastoji zaobići i Babul-Mendeb

jer nije sigurna u svoje ukupne potencijale, koji su sada u funkciji geopolitike

SAD.

Uz to, ko kontroliše Hormuški tjesnac zapravo kontroliše iransku

naftnu industriju, unatoč idejama o izgradnji naftovoda i plinovoda preko

Turske i Azerbejdţana.

Iran ima tri puta veći broj stanovnika od Saudijske Arabije i

pribliţno jednako nafte i plina te cvjetajuću sigurnost i trgovinski savez sa

Kinom i Rusijom.3 Drţavu karakteriziraju vrlo mlado stanovništvo, od kojeg

više od dvije trećine ima ispod trideset godina. Samo 5% stanovništva je starije

od 65 godina. Početkom 20. stoljeća samo oko 10% stanovništva ţivjelo je u

gradovima, a 2006. godine taj postotak iznosio je 67%. Trend urbanizacije se i

dalje nastavlja: stopa rasta stanovništva u gradovima iznosi 1.8% godišnje, a

stopa pada stanovništva u ruralnim naseljima iznosi 0.7% godišnje. Etnički

sastav stanovništva Irana je veoma heterogen. Najveću etničku grupu čine

Perzijanci 61%; Azeri 15%; Kurdi 10%; Luri 6%; Baloki 2%; Arapi 2%, dok

turkmenistanska i turska plemena čine preostalih 2%. Kurdi naseljavaju

sjeverozapadne dijelove Irana, i to provincije; Kurdestan, Kermanšah i

provinciju Zapadni Azerbejdţan, koji se nalazi na granici sa Irakom.

Razmišljajući o prethodno iznijetim činjenicama jasno nam se

ukazuje saznanje da je upravo geografska pozicija Iran stavila u izvanredno

značajan poloţaj u regionu i to je realnost koju su potvrdili historičari i

istraţivači od davnih vremena pa sve do danas, a dešavanja tokom posljednjih

nekoliko desetljeća su to pokazala na još konkretniji način. Glavni zadatak

iranskih političara je poduzimanje one regionalne politike koja će uvaţavati

meĎunarodne odnose globalnih dimenzija i njih povezati sa regijom, koristeći

se geostrateškom pozicijom svoje zemlje. Prema riječima Abbasa Manučehrija

u knjizi Politički sistem Irana, u izdanju Dobre knjige, str. 304, navodi se

sljedeće:

„U posljednja tri desetljeća čelnici Irana u okviru svoje politike svoju

paţnju su više usmjerili ka dva osnovna područja: jedno područje je jug a drugo

3 Janković, S., „Sukobi na Bliskom istoku – osnovna obiljeţja“, UDK 327.5 (567), Biblid 0025-8555.59 (2007)

Vol. LIX. br. 2–3 str. 266–307. Izvorni naučni rad 2007. godine.

7


sjever. Glavna osa iranske vanjske politike na jugu su Perzijski zaljev i pitanja

vezana za njega, dok na sjeveru tu osu čine Kavkaz i Centralna Azija. Potrebno

je ukazati na činjenicu da od vremena raspada Sovjetskog Saveza pa do danas,

Iran mnogo više paţnje poklanja ovom području zbog različitih ekonomskih,

bezbjedonosnih i kulturnih razloga, dok je prije raspada Sovjetskog Saveza ta

paţnja bila isključivo bezbjedonosnog karaktera samo zbog velike duţine

granice koju je Iran imao sa Sovjetskim Savezom“.

Sve prethodno rečeno uklapa se u spoljnu politiku Irana koja u suštini

nije osvajačke prirode i takve namjere nema u Jemenu.

Saudijska Arabija nema drugog puta do potpune poslušnosti SAD-u i

Ujedinjenom Kraljevstvu, što je dovodi u potpunu ovisnost od istih bez ikakve

mogućnosti promjene spoljnopolitičke orijentacije.

Republika Jemen sa svojom burnom historijom našla se na meti agresije

od strane Saudijske Arabije sa jedne i moćnog Irana sa druge strane koji ţeli

svoj geopolitički uticaj proširiti i na Jemen u formi šiizma. Za to ima objektivne

pretpostavke jer u zadnjem sukobu šiija i sunija 1994. godine pobijedile su

šiije, a trenutno najveće zalihe nafte nalaze se u Jemenu na prostorima gdje

ţive šiije.

Jemen zbog svog geopolitičkog poloţaja, kao i zbog svojih „zaliha nafte“

kao geopolitički igrač manjeg obima, u poziciji je geopolitičke laboratorije

moćnog Zapada (čiji je politički eksponent Saudijska Arabija) i trgovniskog

saveza Kine, Irana i Rusije.

Islamska Republika Iran je formalno u savezništvu sa Rusijom i Kinom,

obzirom na njen status posmatrača u Šangajskoj organizaciji za saradnju.

Saudijska Arabija i pet zaljevskih zemalja nastoje se osloboditi

zavisnosti od moreuza Babul-Mendeb pa su još od prije 40 godina krenuli u

realizaciju naftovoda koji će direktno preko Saudijske Arabije izlaziti u luke u

Crvenom moru. Jedan takav naftovod u duţini od 1250 km je već realiziran.

Hormuški moreuz i Babul-Mendeb bi na taj način djelimično izgubili

geostrateški značaj a Saudijska Arabija i zaljevske zemlje bi imale sigurniji i

brţi transport nafte prema svjetskim destinacijama.

8


Prema analizi uvaţenog diplomate Zlatka Dizdarevića4 o Jemenu:

„Jemen čudovišna zemlja juga Arabije, vrelog poluotoka punog pijeska i

nafte, uz brda kiše i zelenila, prastare kulture i civilizacije – napadnuta jer je

optuţena za terorizam šiija 'novog Isil-a' ili nečeg istog samo šiijskog.

Protjerani general – predsjednik, i njegova svita 'sunije su za avio koaliciju

ispravni'. No na istoku se ne ide 'narandţasto' preko NGO-a, fašista i banaka,

veća na relaciji šiije i sunije. Tamo se u tok kuhinji planski izluĎuju narodi,

plemena, kulture i civilizacije.“

Citat iz navedene knjige nedvojbeno jasno i argumentovano odslikava

geopolitiku sukoba u Jemenu, kao i manipulaciju naroda u Jemenu na bazi

geopolitike trilaterale5 odnosno ekonomske svjetske globalizacije, tačnije

neoliberalnog kapitalizma.

Na sceni nije sukob šiija i sunija jer je Jemen kolijevka prastare kulture i

civilizacije. Osim toga, Jemen se spominje u Kur'anu i sunnetu gdje Uzvišeni

Allah kaţe: „Stanovnici Sabe imali su dokaz u mjestu u kojem su ţivjeli:

vrtove zdesna i slijeva. Jedite hranu Gospodara svoga i budite Mu zahvalni;

kakav divan kraj i Gospodar koji mnogo prašta“ (Saba, 15)

U analizi nedobronamjernih autora6 Jemen se spominje kao nova ţrtva

iranskih geostrateških ciljeva. Znamo da u Jemenu figuriraju vjerska struja

zejdije, šiijska frakcija koja je isključivo vezana za Jemen, a ne za Iran. Oni se

u mnogo čemu razlikuju od duodecimalnih šiija koji su glavna struja u Iranu.

Čak su se prema dostupnim informacijama meĎusobno proglašavali

nevjernicima. To znači da povezivanje zejdija sa Iranom u nakani da šiije

ovladaju Jemenom čisto je populistička priča koja odgovara geostrateškim

aspiracijama Saudijske Arabije u reţiji SAD.

4 Dizdarević, Z., Somun, H., Strateška analiza nametnutog rata u Jemenu, Naučnoistraţivački institut „Ibn

Sina“, Knjiga 3, Sarajevo, 2015. godine. 5 Trilaterala prema sastavu predstavlja strategijski centar koji povezuje elitističke krugove triju najbogatijih

regiona svijeta. U rasporedu članstva ispoštovani su svi geostrategijski parametri ali sa naglaskom na Bildeberg

grupu sa kumulativnim duţnostima. Ovo je postalo pravilo posljednje decenije XX stoljeća, gdje je koncentracija

kapitala pala u ruke relativno malog broja ličnosti, bez presedana u historiji razvoja kapitalizma. Iz ovih razloga

veoma često se čuje mišljenje kako je trilaterala postala, s ovog aspekta, kolektivni menadţer svjetskog

kapitalističkog sistema. U vrijeme osnivanja trilaterala je imala 190 članova, a početkom novog milenijuma oko

335 u spoljnom krugu. Broj i sastav iz unutrašnjeg kruga je strogo čuvana tajna. Članstvo se regrutuje iz

rukovodećeg tima bankara, multinacionalnih kompanija, političkih krugova, istaknutih naučnih radnika i

novinara s tim što su pozicije promjenljive. RazraĎeni su ključevi za svaki region (85 za SAD i isto toliko za

Japan, 15 mjesta ima Kanada i 150 je dato Evropi) 6 Stranjac, H., Muslimani u Jemenu, nova žrtva iranskih geostrateških ciljeva.

9


Da bi neka zemlja imala geopolitičke aspiracije prema drugoj, za to mora

biti ispunjeno više pretpostavki i to: da posjeduje vojnu i ekonomsku moć, da je

ukupna njena moć više od regionalne sile i da neposredno graniči sa zemljom

prema kojoj ţeli proširiti svoj ţivotni prostor na bazi darvinizma. Ovaj

posljednji je najvaţniji pa je Iran trenutno drţava koja je više od regionalne

sile, ne graniči sa Jemenom nego je morskim putem udaljena od istog na hiljade

milja. Ovo je još jedan dokaz propagandne mašinerije Saudijske Arabije na

planu opravdavanja agresije na Republiku Jemen.

Pored pomenutog, ostvarivanje bilo kakvih geostrateških interesa se

ne moţe odraĎivati bez direktne vojne pomoći. Vojna pomoć Irana šiijama u

Jemenu je u značajnoj mjeri ograničena jer sve pomorske puteve dobro

kontrolišu zapadnjaci na čelu sa SAD-om. Pomoć koja bi eventualno dolazila

kopnenim putem preko Omana, opet mora da doĎe do obala morskim putem, a

znamo da sultanat Oman iako je u relativno dobrim odnosima sa Iranom, vodi

da kaţem poznatim rječnikom nesvrstanu politiku, tačnije politiku balansiranja

čak i izmeĎu Saudijske Arabije i Jemena.

Konstatacija o širenju šiija na prostor Jemena, kao i ovladavanja

Irakom, Bahreinom i Afganistanom je potpuno netačna i argumenti su sljedeći:

Iran, Irak i Bahrein su jedine drţave sa većinskim šiijskim

stanovništvom. S obzirom da je Irak okupiran i da je na vlasti koaliciona vlada

ne moţe se govoriti o šiijskoj upravi u toj zemlji. Bahreinom vlada sunijska

dinastija Al-Kalifa. Zanimljivo je da su šiije manjina u Saudijskoj Arabiji,

pribliţno izmeĎu 10-12% od ukupnog broja stanovnika, a ţive na sjeveroistoku

te zemlje, dijelu najbogatijim s naftom.

Izučavajući iransku historiju, civilizaciju i kulturu došao sam do

zaključka da isti od 1739. godine nije pokrenuo niti jednu agresiju na svoje

političke susjede. Iran nikada nije vodio osvajačku politiku. On je u 18. i 19.

stoljeću uspješno očuvao nezavisnost unatoč istovremenim ratovima protiv

Osmanskog, Ruskog i Britanskog carstva. Iranska Revolucija iz 1979. godine

smatra se najvaţnijom u povijesti, nakon francuske i boljševičke. Da je Iran

dovoljno velika zemlja kako po prostranstvu tako i po broju stanovnika,

prirodnom bogatstvu, da nema nikakvog razloga za geopolitičkim aspiracijama

prema susjedima ili prema drugim zemljama u bliţem okruţenju. Iran kao što

je već rečeno, a u kontekstu ove teme, je četvrti proizvoĎač nafte i plina na

svjetskom nivou.

10


Iran je osma zemlja u svijetu po broju studenata a osamnaesta po broju

stanovnika. Isto tako vaţno je spomenuti da Iran ima više studenata od pet

vodećih evropskih zemalja (Njemačka, Britanija, Francuska, Italija i

Španjolska). Treba napomenuti i to da 69% Perzijanaca u SAD-u ima završen

fakultet što ih čini najobrazovanijom manjinom. Iran je drţava koja jedina u

regiji proizvodi superkompjutere. On je drţava koja posjeduje tehnologiju za

lansiranje satelita u svemir, i jedina svemirska sila koja nije doţivjela neuspjeh

u lansiranju raketa.

Iran proizvodi podmornice, razarače i putničke zrakoplove. Treba isto

tako napomenuti da su prilikom progona armenski i gruzijski kršćani utočište

pronašli u susjednom šiijskom Iranu, a ne susjednoj kršćanskoj Rusiji. Postoje

podaci da je nastajanje kršćanskog reda franjevaca inspirirano sufijskim

pokretom. Da je katedrala Vank u Isfahanu podignuta u iransko-armenskom

stilu i smatra se najvećim kršćanskim arihtektonskim remek djelom izvan

Evrope.

Sve navedeno je samo dio iranske kulture i civilizacije poštivanja drugog

i drugačijeg, uvaţavanja svih religija i njihove zaštite na njenom drţavnom

prostoru. Sve ovo što smo prethodno spomenuli je temelj koji još jednom

potvrĎuje da ista nema nikakve pretenzije prema drugim, posebno

muslimanskim drţavama, i da ne nameće nikome svoj šiijski islam. Politika

islama jeste zasnovana na panislamizmu kao političko-religioznom pokretu za

ujedinjavanje svih muslimana bez obzira na vjerske pravce. Na toj platformi

koju je promovisao Ajatollah Homeini, a nastavili svi ajatollasi koji su došli

poslije njega, sukobi u Jemenu nisu proizvod iranskih geopolitičkih

opservacija sa ciljem povećavanja ţivotnog prostora šiija (Darvinizam).

Da bi na interdisciplinaran način još detaljnije obrazloţili razloge

agresije Saudijske Arabije na Jemen a opet u kontekstu borbe izmeĎu Irana i

iste kao svjetskih lidera Muslimana napravit ćemo odreĎene paralele izmeĎu

dva različita politička sistema i dvije različite političke kulture. Iran je7 prema

prethodnim navodima svoje prvo demokratsko iskustvo stekao odrţavanjem

nacionalnih izbora 1906. godine. Nakon prve sjednice iranskog parlamenta 7.

oktobra, usvojen je ustav po belgijskom modelu 30. decembra te godine.

Poseban pečat ovoj demokratiji dala je tada islamska ulema. Ovo je

nezabiljeţeno u svjetskoj historiji.

7 Hadţikadunić, E., Zašto Iran?, Centar za napredne studije, www.cns.ba., Dobraknjiga.ba, Sarajevo, 2013.

godine.

http://www.cns.ba/

11


Za razliku od arapskih monarhija, iranska politička struktura disperzirana

je na veći broj centara odlučivanja. Tačno je da vrhovni lider ima najveće

ovlasti u političkoj hijerarhiji Irana. Tačno je i to da iranski ustav omogućava

predsjedniku da smijeni ministre, ali i Parlament (Medţlis) ima zadnju riječ, a

takoĎer i sami poslanici u Parlamentu imaju mogućnost opozvati ministre.

Arapska imperija se urušila u 12. stoljeću prodorom mongola i padom

Abesinijskog hilafeta. Od tada se njezino teritorijalno jedinstvo nikada nije

obnovilo. Perzija je svoje carstvo obnovila u 16. stoljeću sa šiijskim islamom

kao drţavnom religijom.

Prema geopolitičkim procjenama sukob izmeĎu Saudijske Arabije i

snaga plemena Huti će se nastaviti ali ne sa učešćem kopnenih snaga Saudijske

Arabije, nego djelovanjem poznatim u novoj strategiji NATO pakta udar sa

distance, što moţe oduţiti ishod ratnih djejstava, što odgovara i SAD-u radi

daljnje prodaje naoruţanja.

MeĎunarodna krizna grupa (MKG) u jednoj svojoj studiji utvrĎuje da

Huti dobijaju podršku Irana i Libanskog Hezbollaha, ali da ta podrška nije

odlučujuća za borbenu snagu Huta i da je znatno slabija od podrške koju drţave

Perzijskog zaljeva pruţaju protivnicima Huta u Jemenu. Dodaje se da Huti

uglavnom barataju oruţjem i drugom vojnom opremom, koje su sami oteli od

Jemenskog drţavnog arsenala.

MKG citira jednog iranskog sluţbenika, koji je htio ostati anoniman,

kako je iranski uticaj u Jemenu precijenjen.

„On je doista minimalan i to znaju i Saudijci. Osim toga Jemen je veoma

udaljen od naše obale, da bi se moglo poslati oruţje.“

Saudijska Arabija je na bombardovanje u Jemenu potrošila milijarde

dolara, a prema neprovjerenim podacima svaki dan njenih borbenih aktivnosti

istu košta 750 miliona dolara. Saudijska Arabija je prema pisanju

www.strijelainfo i prema izvorima iz drţavne televizije na granici prema Jemenu

poslala oko 150.000 vojnika od ukupno 250.000 koliko ih ima u drţavi sa

najmodernijim oruţjem.

Najveći problem vojske Saudijske Arabije su loša obučenost te

nedostatak vojno-obavještajnog sektora.

http://www.strijelainfo/

12


Problem je što Saudijska Arabija na terenu u Jemenu nema saveznika!

Moţe računati tek na dio vojske. Sunije su podijeljene. Velika plemenska

konfederacija Hached pridruţena je Muslimanskom bratstvu, koje Saudijska

Arabija smatra smrtnim neprijateljem. Neprijatelj je i Al-Qaeda, a već odreĎeno

vrijeme se pojavio i ISIL, koji saudijsku dinastiju smatra nevjernicima koje

treba uništiti. Postoji opasnost da se znatan broj sunijskog stanovništva pobuni

bude li previše civilnih ţrtava. Zato Rijad ograničava vojnu akciju na zračne

napade koji su već oslabili hutuistički obruč oko Adena.

Interesantno je da meĎunarodna zajednica šuti kada je rat u Jemenu u

pitanju, uprkos upornom kršenju Ţenevske konvencije, koja se puno drastičnije

krši nego u drugim ratovima koje je zapad podrţavao: Iraku, Siriji, Libiji i

Gazi.

Jemen u procjepu rivalstva Izet Bijedić -...

Documents

Transcript of Jemen u procjepu rivalstva Izet Bijedić -...