1

Igor Varga

IMPLEMENTACIJA MEDIJSKE PISMENOSTI U OBRAZOVNI SISTEM

Diplomski rad

Novi Sad, 2009.

FAKULTET ZA MENADŽMENT NOVI SAD

2

FAKULTET ZA MENADŽMENT Predmet: Uvod u medije

DIPLOMSKI RAD

IMPLEMENTACIJA MEDIJSKE PISMENOSTI U OBRAZOVNI SISTEM

Kandidat: Igor Varga Mentor: doc. mr Ljiljana LJ. Bulatovi ć

3

Komisija za odbranu diplomskog rada

1. ______________________________

2. ______________________________

3. ______________________________

4. ______________________________

Kandidat je odbranio diplomski rad sa ocenom_______(_________)

4

Ovom prilikom želio bih da zahvalim profesorici i mentoru doc. mr Ljiljani LJ. Bulatović na pomoći i sugestijama pri izradi ovog diplomskog rada.

Takoñe, želio bih da se zahvalim profesoru dr Goranu Bulatoviću na pomoći u

obradi podataka za istraživanje, profesorima i kolegama sa Fakulteta za Menadžment, kao i profesoricama gimnazija u Budvi, Kotoru i Herceg-Novom - Boženi Jelušić, Mariji Jevtić i Kseniji Odalović na pomoći u istraživačkom radu.

5

SADRŽAJ 1. UVODNA RAZMATRANJA ........................................................................ 6 2. MEDIJI I OBRAZOVANJE ......................................................................... 7 2.1 Logika i očekivanja ....................................................................................... 7 2.2 Mediji i odnos prema znanju ......................................................................... 8 2.3 Programi medijskog obrazovanja .................................................................. 9 2.4 Sadržaji, francuski primjer ............................................................................ 10 2.5 Pristup medijima i metodologiji .................................................................... 12 2.6 Medijska proizvodnja .................................................................................... 12 2.7 Pogled u budućnost ....................................................................................... 13 3. MEDIJSKA KULTURA ................................................................................ 14 3.1 Teorija, kontekst i metode ............................................................................. 14 3.2 Pitanje terminologije i pitanje politike ........................................................... 16 3.3 Medijska kultura, politika i ideologija ........................................................... 18 3.3.1 Film u službi političke propagande ....................................................... 18 3.3.2 Muzika kao medijska poruka ................................................................ 19

3.4 Zalaganje za kritičke, multikulturalističke i multiperspektivističke studije

kulture .......................................................................................................... 22 4. U PRILOG MEDIJSKOM OBRAZOVANJU .............................................. 24 4.1 Uvod ............................................................................................................... 24 4.2 Medijalizacija ................................................................................................. 24 4.3 Mediji i društvene promjene .......................................................................... 24 4.4 Trenutni razvoj situacije na meñunarodnoj medijskoj sceni ......................... 26 4.5 Predviñeni problemi ...................................................................................... 27 4.6 Medijsko obrazovanje ................................................................................... 28 4.6.1 Definicije medijskog obrazovanja ........................................................ 28 4.6.2 Kratka istorija ....................................................................................... 29 4.6.3 Pristupi i koncepti ................................................................................. 31 4.6.3.1 Estetika i razumjevanje ............................................................. 31 4.6.3.2 Produkcija ................................................................................. 32 4.6.3.3 Grañanstvo ................................................................................ 32 4.6.3.4 Zaštita ........................................................................................ 32 4.6.4 Medijska kompetencija i medijska pismenost ............................................ 33 4.6.5 Glavne oblasti praktičnog medijskog obrazovanja ..................................... 34 4.6.6 Glavni problemi i izazovi ........................................................................... 35 4.6.7 Završne napomene ..................................................................................... 36 5. EMPIRIJSKI DIO RADA ............................................................................. 37 5.1 Predmet i cilj istraživanja .............................................................................. 37 5.2 Hipoteze ......................................................................................................... 37 5.3 Metode i tehnike istraživanja ......................................................................... 38 5.4 Rezultati istraživanja ..................................................................................... 38 5.5 Diskusija rezultata dobijenih istraživanjem ................................................... 64 5.6 Potvrda hipoteza ............................................................................................ 67 6. ZAKLJU ČAK ................................................................................................ 68 7. PRILOZI – Upitnici ....................................................................................... 70 LITERATURA ............................................................................................... 79 IZVOD ............................................................................................................ 80 SUMMARY .................................................................................................... 80 BIOGRAFIJA ................................................................................................ 81 KLJU ČNA DOKUMENTACIJA – SRPSKI ................................................ 82 KEY DOCUMENTATION – ENGLESKI .................................................... 83

6

1. UVODNA RAZMATRANJA Knjiga koju smo pročitali na predmetu Uvod u medije na I godini studija - Obrazovanje i mediji Žaka Gonea upućuje na razmišljanja u vezi ova dva pojma; obrazovanja – kao društvenog procesa u kojem stičemo znanja i umijeća koja su od značaja na naše djelovanje u društvu, i medija – kao sredstva komunikacije i prenosa odreñenih poruka auditorijumu.

Medijska poruka bi se mogla definisati kao svaka poruka koju primamo iz oblasti medija (knjige, filmovi, TV, radio, muzika, internet) koja ima svoje značenje i smisao. Medijske poruke nam se neprestano serviraju preko sredstava informisanja, tj. masovnih medija, a mi ih primamo i pokušavamo shvatiti, analizirati i izvući iz njih neki smisao. Samim tim svi mi predstavljamo auditorijum, koji je nestalan i promenljiv, koji na sve to može imati povratni uticaj (feedback) kao odgovor nas samih na poruku koju je neko poslao. Poruke mogu biti shvaćene na različite načine s obzirom na to da ih tumačimo na osnovu subjektivnog mišljenja. Takoñe, kako će poruka biti protumačena zavisi i od toga na koji način je poruka prezentovana.

Negdje i prekretnica pisane riječi, kao i nekog kritičkog razmišljanja predstavlja upravo pojava štamparstva sredinom 15. vijeka, zaslugom Johana Gutenberga. Nije slučajno što je čitava epoha nakon njega sa razlogom nazvana ’civilizacija knjige’ ili ’Gutenbergova galaksija’. Knjiga je dobila važnost kakvu nije imala u čitavoj dotadašnjoj istoriji, i postala je najvažnije i najdjelotvornije sredstvo za širenje naučnih i svih drugih informacija.1 Marshall McLuhan, meñu brojnim promjenama koje donosi knjiga i time mjenja civilizaciju i preoblikuje društvenu svijest i sve oblasti života, govori o tome da je štampa omogućila da ljudi vide svoje narodne jezike i tako je podstakla konstituisanje nacija i nacionalnog jedinstva, slobode i zajedničkih vijednosti. Dalja istraživanja za ovaj diplomski rad vezana su uz knjigu Medijska kultura čiji je autor Daglas Kelner, i koja će biti prikazana u drugom poglavlju, kao i internet istraživanje profesorice dr Ingrid-Francisce Reichmayr, koje će biti prikazano u trećem poglavlju. Dr Ingrid-Francisca Reichmayr je medijski edukator (za obuku nastavnika) i komunikolog. Bavi se istraživanjem internet-komunikacije i redovni je profesor medijskog obrazovanja u srednjoj školi u Beču. U našem empirijskom istraživanju prikazani su rezultati koje smo dobili u istraživanju koje je sprovedeno u gimnazijama u Kotoru i Budvi, u kojima se sluša predmet Medijska pismenost. Jedan dio budućnosti naših društava zavisi od naše sposobnosti savladavanja potencijala i sadržaja informacija, od naše upućenosti u iščitavanje medija, koji nas privlače do prezasićenosti i koji su sve osim neutralni. Namjera je da pokušamo shvatiti logiku različitih učesnika, kao i ukrštanje i mimoilaženje izmeñu medija i obrazovanja. Ovaj diplomski rad se bavi ispitivanjem programa i iskustava, na kojima se ukrštaju odnosi medija sa odreñenim obrazovnim pristupom.

1 Vučković, Željko, Estetika i kultura medija, Cekom books, Novi Sad, 2007

7

Najvažnije pitanje tiče se smisla koji treba pridati onome što se odvija pred našim očima. Ključno pitanje je: „Kako ćemo donijeti te programe obrazovanja vezane za medije i kakve medije mi stvarno želimo?” 2. MEDIJI I OBRAZOVANJE U uvodu knjige Mediji i obrazovanje, čiji je autor Žak Gone, prikazan je dijalog izmeñu dva prijatelja, Pekiša i Buvara, koji razgovaraju o jednoj zanimljivoj ideji. Naime, Pekiš se zalaže za to da se škole ukinu jer smatra da danas putem medija imamo pristup svim znanjima, dok sa druge strane njegov prijatelj Buvar odlučuje da više ne čita novine, ne gleda televiziju, a njegov san je potpuno suprotan – povratak školi i samo učenje, učenje, učenje. Postoji nekoliko varijacija na tu temu kao što su: pisana riječ nasuprot audio-vizuelnom, manipulacija javnošću, pasivnost medija, nivo znanja učenika koji konstantno opada. Meñutim, ova knjiga se ne bavi tim polemikama, nego pokušava da shvati i objasni čitaocu osnovne postavke tih problema. Zanimljivo je da je knjiga nastala 1997. godine, a godinu kasnije je bila prisutna kod nas zahvaljujući izdavačkoj kući Clio.

Knjiga se bavi različitim problemima. Neki od njih su prikazani na samom početku kao što je istraživanje sprovedeno u februaru 1996. godine čiji su rezultati pokazali da 86% roditelja vjeruje da prikazivanje nasilja na malim ekranima ima uticaja na pojavu nasilja u školama. Autor smatra da to nije problem medija koliko nas samih i kaže: „Da li bismo se jednostavno usudili da postavimo hipotezu da usredsreñenje na nasilje na televiziji vodi ka izbjegavanju direktnog sučeljavanja sa problemom uopšte i da debate o medijima gotovo uvijek skrivaju druge probleme.“ 2.1 Logika i očekivanja Mediji danas predstavljaju sastavni dio dekora privatne sfere. Oni su umnogome promjenili ponašanje djece i roditelja u odnosu na prethodne generacije. Ništa nije teže od definisanja medija i obrazovanja. Riječnici za svakodnevnu upotrebu samo nas asocijacijom ideja vraćaju na iskustva i neiscrpnu listu literature. Jedinstvena definicija medija ne postoji. Od latinskog medium, „sredina“, „centar“, pa preko značenja „posrednika“, „medijatora“, dolazi se do ponovnog otkrića termina od strane Anglosaksonaca, koji su uveli pojam „masmedija“ kao sredstva za komunikaciju masa. U opisu medija danas se takoñe oslanjamo na medijske institucije, vrste medija ili na medijske tehnike. Sve definicije ipak generalno ističu krajnji cilj medija, koji podrazumjeva komunikaciju.

U definisanju termina obrazovanje često se ima u vidu „vaspitanje“. To je neophodno i obogaćujuće ulaganje kako za dijete tako i za odraslog čovjeka. Obrazovanje, kako je to podvučeno i u latinskom korijenu riječi ducere, pretpostavlja i postojanje vodiča, edukatora kojem je i povjereno vaspitanje.2

Obrazac medijsko obrazovanje počeo je da se upotrebljava šezdesetih godina u meñunarodnim krugovima koji su se bavili istraživanjem problema obrazovanja. Razmatrane su sljedeće teme: moć novog magičnog sredstva za opismenjavanje širokih narodnih masa, neobuhvaćenih postojećim vaspitnim strukturama i kvalifikovanim stručnjacima, oklijevanje

2Sociološki leksikon, Savremena administracija, Beograd, 1982.

8

nastavnika da prihvate televiziju kao legitimni pristup znanju, neophodnost kritičkog razmatranja opasnosti manipulacije medijima... Iz niza raznovrsnih značenja pojma medijsko obrazovanje vrlo brzo se izdvojilo i jedno dominantno, koje je i danas prisutno na meñunarodnom planu. Odjek tog značenja nalazimo i u definiciji, koju je 1973. godine predložio „Meñunarodni savjet za film i televiziju (CICT): „Pod obrazovanjem putem medija treba podrazumjevati studiranje, podučavanje i vaspitanje uz pomoć modernih sredstava komunikacije i izražavanja, koja postaju sastavni dio specifičnog i autonomnog područja procesa saznanja u pedagoškoj teoriji i praksi. Takoñe, treba obratiti pažnju i na različite načine njihovog korišćenja, kao pomoćnih sredstava u nastavi i vaspitanju, ali i u drugim domenima saznanja kao što su matematika, nauka i geografija.“ Pod medijskim obrazovanjem najprije se podrazumjeva sticanje sposobnosti za kritičko iščitavanje medija, o bilo kojem mediju da je riječ (štampa, radio, televizija, internet). Cilj je smanjenje distanciranosti od medija, putem razumjevanja njihovog funkcionisanja i upoznavanja sa njihovim sadržajima, kao i putem njihovog postavljanja u različite perspektive u odnosu na sisteme u kojima se oni razvijaju. 2.2 Mediji i odnos prema znanju Da li pisano znanje ima legitimitet na koji govorno ni vizuelno znanje ne mogu da polažu pravo? Zbog ovog termina često se vode žučne prepirke. Istorija je svjedok odlučnih suprostavljanja pojavi nove tehnike, koja uznemirava čuvare starog znanja. Današnja vremenska distanca dozvoljava nam da utvrdimo da govor neće izgubiti ništa od svoje moći i svojih čari, nego da će ljudi, upravo zahvaljujući tom vještačkom suparništvu, otkriti osobena svojstva i govorne i pisane riječi, i da će shvatiti da su one komplementarne. Time će se i žučne rasprave ublažiti.

Žak Gone3 se u svojoj knjizi poziva na Karla Popera i Džona Kondrija i njihovu knjigu „Televizija:opasnost za demokratiju“, u kojoj Poper govori o tome da televizija danas posjeduje kolosalnu moć kao i da je sam glas Boga njome zamjenjen. Televizija je zadobila suviše veliku moć u krilu demokratije i biće još gore ako nastavimo da podležemo njenim zloupotrebama“. Sa druge strane, Poper smatra da bi televizija, čiji je uticaj možda strašno opasan, mogla da bude jedno značajno sredstvo obrazovanja. A Džon Kondri, koautor ovog djela, razvija dalje tu vizionarsku misao i smatra da bi škola trebalo da nauči djecu kako da koriste televiziju, bilo da se radi o emisijama ili o reklamama. Potrebno je da im se objasni kakva se korist može imati od nje, kao što im treba ukazati i na segmente u kojima ne služi ničemu. Kada shvate da sticanje materijalnih dobara nije najviši cilj u životu, i da su vrijednosti preporučivane u emisijama i reklamama u protivriječnosti sa onim vrijednostima o kojima uče u školi, to će već biti nešto. Umjesto što se ponaša kao da televizija uopšte ne postoji, škola bi morala djeci da predloži diskusije o emisijama i idejama, dobrim ili lošim, koje su im ponuñene. Morala bi da organizuje pedagoške programe, čiji bi zadatak bio da od djece načine gledaoce sposobne za kritičko promišljanje, i to od najranijeg uzrasta. Trebalo bi im dati da koriste video opremu i da prave male predstave i reklamne spotove, kako bi i sami postali svjesni da je uz pomoć jedne kamere sasvim lako preobraziti i deformisati stvarnost.

3 Gone, Žak, Obrazovanje i mediji, Klio, Beograd, 1998.

9

Školski udžbenik, pomoćnik i sluga nastave, prvi posrednik u školi, često je predstavljen i kao slika samog legitimiteta znanja. Zar nije čudno što se on jednakom žestinom usredsreñuje i na odbacivanje i, suprotno tome, privrženost institucionalnim obredima. Zar ne bi bilo bolje da se čitanje uči uz štampu, nego da se prinose žrtve tradiciji specijalizovanih djela, čija uspješnost nikada nije dokazana? Mnogobrojni radovi pokazuju da je motivisanost djece odlučujući faktor procesa učenja. Štampa podstiče osjećaj radoznalosti i donosi veliki broj privlačnih školskih praktičnih vježbi, ispunjenih velikim brojem zabavnih elemenata.4

Od dana kad su se predavači, novinari i roditelji upitali zašto se vijesti i slike iz novina ne koriste da bi zainteresovale učenike, problematika medija u obrazovanju bila je pokrenuta. Na kraju 19. vijeka, izdavačka kuća Larus je zajedno sa nastavnicima napravila jedan pedagoški program za učenje istorije i geografije uz pomoć aktuelnih fotografija. U SAD-u, direktor javnih škola u Salemu, država Misuri, smatrao je sebe zastupnikom korišćenja novina u školi, što je on u svojoj oblasti i sprovodio u praksi, još od 1884. godine. Bio je pretplaćen na 60 dnevnih listova koje je djelio po razredima, a poslje je od učenika zahtjevao da ispričaju šta su čitali. Postoji veliki broj primjera i u Francuskoj, a kao jedan vrlo zanimljiv ističe se tzv. Školska radio-televizija. Ovaj servis je, od šezdesetih godina do danas napravio veliki broj emisija namjenjenih prihvatanju medija i njihovom korišćenju u školama. Taj servis je najčešće djelovao u formi „pedagoških radionica“ za predavače. Danas ovo preduzeće djeluje kao Nacionalni centar za pedagošku dokumentaciju (CNDP) koji uz pomoć svojih regionalnih centara kombinuje regionalnu televiziju, radio i štampu sa propratnim dokumentima, kako bi učenici iz regiona naučili da strukturišu svoje znanje. 2.3 Programi medijskog obrazovanja Danas brojni stučnjaci smatraju da bi mediji u obrazovnim sistemima trebalo da predstavljaju posebnu naučnu disciplinu. Koji bi smisao mogla imati pojava jedne nove discipline usredsreñene na medije i kakvi bi bili njeni sadržaji? Tezu o hitnosti postavili su pokretači ove ideje u Francuskoj. Suština hitnosti je u tome da se ne dozvoli da naša svakodnevica bude preplavljena medijima, koji sve više odreñuju naše predstave i svakodnevne reflekse, a da se škola uopšte ne uključuje predlozima o kritičkoj distanci. Pretpostavka odraslih je da su djeca preosjetljiva i podložna medijskom uticaju.

Različiti programi medijskog obrazovanja, koji postoje u svijetu daju dosta slična obrazloženja. Prvi argument u korist medijskog obrazovanja počiva na utvrñivanju činjeničnog stanja i položaja medija u svakodnevnom životu. Takvo obrazovanje je sasvim opravdano, te je i obaveza škole da učenika nauči da bude aktivni gledalac, nezavisni istraživač i istinski učesnik medijske komunikacije. Jedna od prvih namjera ovih medijskih programa jeste da pomognu u sticanju svijesti o tome da smo mi svi „medijska meta“. Mi smo „priželjkivani primaoci poruka, koje su jednoj komercijalnoj i konkurentskoj logici smišljene upravo za nas“.

Uglavnom većina raznih programa preporučuje početak rada sa medijima, počevši od pete godine starosti djeteta. Audio-vizuelni govor, iako izrazito prisutan u dječjem svijetu, ne izaziva uopšte pažnju vaspitača; oni pisane dokumente i verbalnu komunikaciju još uvijek stavljaju u povlašćen položaj u odnosu na predmete i metode učenja. Od pete godine dječjeg uzrasta škola postaje mjesto socijalizacije, koja se ostvaruje kroz raznovrsne forme igara. 4 Gone, Žak, Obrazovanje i mediji, Klio, Beograd, 1998.

10

Neki od sljedećih pristupa imaju važnu ulogu u programima medijskog obrazovanja. To su: jezik medija, tehnologije, predstave, tipologija, publika i proizvoñači. 2.4 Sadržaji, francuski primjer5 Da bi se razumjelo pravo značenje namjera, izraženih u ovim programima medijskog obrazovanja izuzetno je korisna detaljna analiza povezujućih elemenata jednog obrazovnog sistema, i to analiza na svim nivoima i u svim disciplinama. Francuski primjer u cjelini objašnjava odnos francuskog društva prema medijima. Mediji u osnovnoj školi Prije nego što se doñe do programa za osnovnu školu treba pomenuti da je period obdaništa vrlo važan za djecu, kao i sami programi za obdanište. U obdaništima dijete treba naučiti da živi u grupi sa djecom i sa odraslima. Ono mora da nauči da komunicira, da sluša veliki broj tekstova, njihovo otkrivanje uz pomoć radija, televizije, boskopa. Značajne stvari su i uvoñenje u svijet pisma pomoću odraslih, uvoñenje u postupno prepoznavanje i reakcija na zvučne karakteristike svijeta koji nas okružuje, otkrivanje svijeta slike...

Osnovna škola posvećuje posebnu pažnju multidisciplinarnim aktivnostima. Meñu nekim metodama je i metod učenja pomoću slika. Za francuski jezik, za čitanje, meñu učilima koja se preporučuju su – riječnici, računari, štampa... Škola ima zadatak da djecu prati u njihovom otkrivanju, istraživanju, shvatanju i stvaranju slika. Za francuski jezik, za čitanje, program preporučuje i sredstva iz svakodnevnog života (novine, časopise...), razvoj različitih načina čitanja, izrada školskih novina. Kada je riječ o grañanskom obrazovanju, program preporučuje da se dijete uči demokratskom životu, posebno kroz slobodu izražavanja i informisanja (mediji, reklame). Mediji na koledžu Što se tiče programa za koledže, tu se posvećuje mnogo veća pažnja medijskom obrazovanju. U programima se predlažu projekcije odreñenih bioskopskih ili televizijskih filmova i analiza njihovih špica. Preporučuju se razmjena pisama, redakcija školskih novina, rad na štampi, realizacija kratkih reklama, teletekstova, itd. Profesor treba da nauči učenike da sliku „posmatraju“ i analiziraju. Za učenje stranih jezika preporučuje se korišćenje autorskih tekstova, fiksnih ili pokretnih slika zemlje čiji se jezik uči, originalni zvučni zapisi. Učenike bi trebalo podučavati slobodnoj i znalačkoj upotrebi štampe i drugih sredstava informisanja kao što su: štampane, govorne, i audio-vizuelne informacije; analitička i specijalizovana štampa i časopisi; priroda informacije i njena proizvodnja; izdavačke kuće; načini i mjesta za izražavanje mladih; oprezan odnos prema predrasudama, rasističkim i polnim stereotipima; informacione tehnologije i uticaj štampe i sloboda informisanja. 5 Gone, Žak, Obrazovanje i mediji, Klio, Beograd, 1998.

11

Mediji u gimnaziji U gimnazijama, skoro svi zvanični programi za različite discipline, predlažu produbljivanje sadržaja stečenog u nižoj srednjoj školi tj. koledžu. Preporučuju se lična i grupna istraživanja zasnovana na analizi štampe i drugih medija, upotreba savremenih tehnologija i korišćenje različitih nosilaca informacija kao što su: računarska oprema, baze podataka, CD-rom, video, video kasete... Predlaže se i vježbanje kritičkog razmišljanja o ulozi slike u štampi, kritičke analize filmskih i televizijskih adaptacija nekih romana, praktične jezičke vježbe na primjerima izrade nekih časopisa, kritička analiza informacije, sastavljanje i prezentacija nekog dosijea iz štampe. Mediji na univerzitetu Pitanja o mjestu medija u obrazovanju sasvim su drugačije prirode čim se preñe sa školskog na univerzitetski sistem. Stvaranje jedne zasebne discipline na univerzitetu, 1976. godine, nazvane „Nauke o informaciji i komunikaciji“, istovremeno je pokazatelj priznanja, u skladu sa pokrenutim radovima na tom polju, ali takoñe i pokazatelj uviñenja jednog novog nastavnoh predmeta, koji uključuje medije. Smatra se da polje nadležnosti ove discipline suštinski pokriva sljedeće: studije o pojmovima informacije i komunikacije i njihovom odnosu; studije o učesnicima u informacionim i komunikacionim procesima; istraživanje same informacije, njenog sadržaja, svojstava, efekata, i predstava kojima upravlja; studije informacionih sistema i sistema pristupa informacijama; studije komunikacionih medija. Poseban slučaj: upitnik o Nedelji štampe Od 1990, svake godine, prve nedelje aprila, održava se Nedelja štampe u školi. Cilj ove originalne pedagoške akcije jeste upoznavanje učenika sa važnošću štampe u sticanju osnovnih znanja, u oblikovanju duha otvorenog prema ljudima i stvarima i u izgradnji grañanskog identiteta. Ovu akciju organizuje francusko ministarstvo obrazovanja u saradnji sa svim zainteresovanim partnerima. Akcija je postigla upečatljiv uspjeh 1996. godine i u njoj je učestvovalo više od 3 miliona učenika, iako je bila dobrovoljna i neobavezna. Nedelja štampe zasniva se na tri principa, a to su: - partnerstvo - više raznih institucija udružuje se u ovoj akciji (obrazovne ustanove, informacioni mediji i novinska preduzeća); - dobrovoljnost - svaka škola, medij i svako novinsko preduzeće mogu da učestvuju u Nedelji štampe; - neobaveznost - predavači, stručnjaci za informacije i trgovci rade besplatno i pristaju da ulože svoje vrijeme i svoja sredstva, kako bi akcija bila uspješna. Akcija nema komercijalnu osnovu, već predstavlja pedagoški „dogañaj“, koji počiva na dobroj volji i inicijativi svakog pojedinog učesnika.

12

2.5 Pristup medijima i metodologiji

Pitanje koje sa nameće jeste koje metode koristiti u školskom radu sa medijima? U jednom od pristupa, nazvanom globalni pristup, navode se četiri aktuelna toka razmatranja:

- tehnološki tok - koji nastoji da naglasak stavi na sredstva; - tok inspirisan lingvistikom, semiologijom i pragmatizmom - koji stavlja naglasak na

rasprave o medijima, kontekst i tipologiju; - tok inspirisan sociologijom i razmišljanjima o sistemu – koji nastoji da iznese na vidjelo

medijske djelujuće društvene snage i - tok inspirisan praksom sa terena, živom i neposrednom komunikacijom - koji stavlja

naglasak na neophodnost stvaranja specijalizovanih medija i na njihov neosporni obrazovni uticaj.

Primjer metodološkog postupka je i tumačenje „dogañaja“ u medijima, tj njihovo shvatanje.

Kristijan Ermerlin6 predlaže iščitavanje svakodnevnih dogañaja u 12 udarnih tačaka „medijske predstave o reosljedu činjenica“ od kojih ćemo navesti najinteresantnije:

- medijsko predstavljanje podrazumjeva ubrzavanje – širenje jedne informacije (npr. Pad Berlinskog zida) uzdrmalo je šeme i ustaljene navike u mišljenju. Sve je moguće, i informacija djeluje poput nagle visoke plime, ona izaziva dinamiku;

- mediji postaju sredstva pokazivanja – pokazivanje leševa Nikolaja i Elene Čaušesku bio je dokaz sa je režim pobjeñen;

- mediji otkrivaju skriveno – potrebno je izneti nove dokaze i objelodaniti kompromitujuće činjenice;

- medijski odnos podrazumjeva i spektakularnost – radi što bolje zarade i pridobijanja velikog broja gledalaca;

- mediji su skloni uplitanju – za novinare je sve više važi pravilo da se sami upliću u dogañaje, djeleći savjete i prigovore;

- mediji mjenjaju odnos prema istoriji – logika jednog novinara podrazumjeva da on sve dogañaje o kojima izvještava kvalifikuje kao istorijske.

Kada imamo ovakve moguće načine iščitavanja, imamo i jasniju svijest i stavove o

funkcionisanju medija, pa možemo i da procijenimo njihovu obrazovnu funkciju i snagu razotkrivanja. Ovi analitički elementi daju značajan doprinos kritičkom distanciranju, koje je zahtjev i uslov djelimičnih sprječavanja medijske manipulacije. 2.6 Medijska proizvodnja Naveli smo da programi medijskog obrazovanja često pominju važnost dovoñenja učenika u situaciju proizvodnje, kako bi oni „iznutra“ shvatili funkcionisanje medija. Ostaje da se obradi još jedno, često, pitanje o vrsti medija koju učenici upotrebljavaju. Da li je poželjnije i inspirativnije da se realizuje jedan video-zapis nego da se napravi jedan školski časopis? Već prvo zapažanje nagovještava odgovor. Mnogo je važniji parametar projekta nego sama vrsta medija.

U okviru inovacija u nižim srednjim školama, sprovedena je akcija „video za uspjeh“, koja je podstakla učenike od šestog do trećeg razreda da sami kreiraju, lakom video-opremom 6 Gone, Žak, Obrazovanje i mediji, Klio, Beograd, 1998.

13

koja im je povjerena, jedan video zapis u trajanju od šest do osam minuta, i to najviše tri ili četiri školska časa. Nastavnik je pomagao grupi u njenoj organizaciji, a učenici su otkrili postupke kojih bi se trebalo pridržavati da bi se stvorilo jedno dijelo (snimanje, montaža, sinhronizacija) kao i neophodnost izrade scenarija, uspostavljanja radnog kalendara i plana snimanja, izbora lokacija u funkciji osvjetljenja i opšte atmosfere, traganja za onim što se želi snimiti...

CLEMI7 je sa svoje strane propratio realizaciju oko stotinak brojeva svog časopisa Fax! (prvi meñunarodni časopis za mlade „na daljinu“). Do 1996. godine izašlo je 113 brojeva, od kojih je otprilike polovina objavljena u inostranstvu. Teme su bile različite. Iskustvo Fax-a započeto je 1989. godine i koristilo je tada novu tehniku prenosa – faks aparatima. Na njegov peti roñendan, stranice i fotokopije prenošene su preko interneta, što čini očiglednom moć jednog originalnog projekta medijskog obrazovanja. Posebno je značajno što taj projekat svjedoči i o podsticajnom aspektu jednog novog sredstva, o prevazilaženju njegove čisto zabavne dimenzije, o poimanju važnosti ulaganja u sadržaje, o shvatanju da taj novi instrument može i te kako da bude jedan od načina za sticanje novih saznanja. 2.7 Pogled u budućnost Poslije svih obrañenih problema, rješenja, sugestija i primjera, postavlja se pitanje: „Koja je budućnost medijskog obrazovanja?”

Za nastavnike, rad u medijima je ponekad pozitivan povod da se školi ponovo vrati njena istinska dimenzija mjesta za prijem učenika – subjekta, i da se na taj način prevaziñe neprirodni karakter jedne „prepametne“ škole, koja uvijek zna više i koja se udaljila od svoje suštine, jer je nevješta u savladavanju svojih nedostataka. Rad u medijima može da bude buduća slika drugačijih odnosa unutar jednog obrazovnog sistema. Svaka vrsta rada u medijima je pogodna za stvaranje ambijenta razmjene, što svakako predstavlja olakšavajući faktor integracije.

Mediji, kao i škola, tiču se cijelog svijeta. Žak Gone u svom djelu govori o tome da je koncept obrazovanja tokom cijelog života jedan od „ključeva za ulazak u XXI vijek“. Upotreba novih tehnologija u sticanju znanja prvenstveno koristi onima koji nemaju poteškoće u savladavanju metoda učenja. Vježbe za upoznavanje sa strukturisanjem slike, tipološke podjele televizijskih emisija, analize televizijskog dnevnika, ne izgledaju više samo kao prijatni trenuci na školskim časovima već one postaju osnova minimalnog obrazovanja koje od sada čini dio opšte kulture.

Polazeći od koncepta medijskog obrazovanja tokom cijelog života, možemo očekivati da će svako od nas prihvatiti medije kao kulturno dobro koje bi trebalo čuvati, razvijati, kritikovati ; to je jedno više očekivanje, koje podrazumijeva veći značaj medija od pukih sredstava za kolektivnu komunikaciju. 7 Centar za odnose obrazovanja i sredstava informisanja u Francuskoj

14

3. MEDIJSKA KULTURA

Pojavom medijske kulture, slike, zvuci i predstave počinju da učestvuju u stvaranju

sadržaja svakodnevnog života, dominiraju našim slobodnim vremenom, oblikuju politička gledišta i društveno ponašanje, i nude grañu na osnovu koje ljudi oblikuju čak i sopstveni identitet. Radio, televizija, film i drugi proizvodi industrije kulture obezbjeñuju modele na osnovu kojih odreñujemo šta znači biti muškarac ili žena, uspješan ili neuspješan, moćan ili slab. Na osnovu sadržaja koje nam pruža medijska kultura mnogi ljudi formiraju svoja shvatanja o klasi, etničkoj pripadnosti ili rasi, nacionalnosti, seksualnosti, o ‘nama’ i ‘njima’. Medijska kultura učestvuje u oblikovanju dominatnih shvatanja o svijetu i najvišim vrijednostima; ona definiše šta se smatra dobrim ili lošim, pozitivnim ili negativnim, moralnim ili zlim. Priče i slike u medijima prikazuju simbole, mitove i izvore koji za većinu ljudi, u većem dijelu svijeta, danas čine opštu kulturu. Medijska kultura pruža osnovu za stvaranje identiteta, u skladu sa kojom se pojedinci danas uklapaju u savremena tehno-kapitalistička društva. Ona proizvodi nove oblike globalne kulture.8

Cilj studije Medijska kultura – kultura, identitet i politika izmeñu modernizma i postmodernizma je da stvori osnov za razumjevanje medijske kulture i predloži neke od mogućih načina njenog shvatanja, primjene i procjene. Daglas Kelner želi da svakom čitaocu pruži osnovu za proučavanje, analizu, tumačenje i kritiku sadržaja medijske kulture, kao i procjenjivanje njenog djelovanja. Istražuje na kakve se sve načine medijska kultura ukršta sa političkim i društvenim kretanjima i oblikuje svakodnevni život, utiče na način razmišljanja i ponašanja ljudi, na predstave koje imaju o sebi i drugima, kao i na izgradnju njihovog identiteta.

U studijama koje slijede, autor pokušava da demonstrira na koji su način neki od najpopularnijih kulturnih sadržaja današnjice uključeni u savremene političke i kulturološke sukobe.

Svoju pažnju usmjerio je prije svega na medijsku kulturu Sjedinjenih Država, ali budući da je američka kultura veoma prisutna u cijelom svijetu, ova studija bi ujedno trebalo da rasvijetli i dominantne oblike globalizovane potrošačke i medijske kulture i ostalih zemalja. Američka medijska kultura utiče na kulturu širom svijeta, stvarajući nove oblike globalne popularnosti. Fenomeni američke medijske kulture, poput filmova, muzičkih zvijezda MTV-a, sadržaja tv vijesti CNN-a i drugih aspekata medijske kulture, popularni su u cijelom svijetu, tako da ove studije imaju i globalni, a ne samo regionalni značaj. 3.1. Teorija, kontekst i metode

Živimo u vremenu dramatičnih promjena i preokreta. Počev od šezdesetih godina dvadesetog vijeka, širom svijeta došlo je do niza spektakularnih promjena u kulturi i društvu. Šezdesete su bile period dugotrajnih društvenih previranja, u kome su stvarani novi društveni pokreti, suprostavljajući se ustaljenim društvenim i kulturnim formama i stvarajući nove oblike kulture i alternativne forme svakodnevnog života. Tada počinje era intezivnih “kulturoloških ratova” izmeñu liberala, konzervativaca i radikala koji žele da rekonstruišu kulturu i društvo u skladu sa sopstvenim shvatanjima, a koja traje i danas.

8 Kelner, Daglas, Medijska kultura, Klio, Beograd, 2004.

15

Početkom devedesetih godina dvadesetog vijeka došlo je, takoñe, i do pada sovjetskog

komunizma i kraja hladnog rata. Poslije Drugog svijetskog rata, kapitalističke i komunističke zemlje počinju da se nadmeću za ekonomsku, političku i kulturnu moć. Snage iz oba ova bloka vodile su meñusobno i hladne i vruće ratove, što je rezultiralo jačanjem vojnih snaga, kao i prikrivenim i otvorenim sukobima.

Činilo se da su rušenje Berlinskog zida, pad sovjetske komunističke imperije i konačni raspad Sovjetskog Saveza označili kraj ove epohe. Poslije ovih dogañaja, meñutim, nije došlo do stvaranja novog mira i stabilnosti. Umjesto toga, dolazi do eksplozije nacionalnih i vjerskih sukoba i ratova, čime počinje novi period straha i nestabilnosti, u kome nijedna politička sila nije u stanju da ponudi uspješan put za izlazak iz haosa ekomomske krize, političke nestabilnosti i kulturološkog haosa.

Tokom osamdesetih došlo je takoñe i do pojave novih tehnologija, koje su promjenile način života i izvršile ogroman uticaj na radno i slobodno vrijeme. Kompjuterske tehnologije učinile su izlišnim mnoga zanimanja i istovremeno dovele do stvaranja novih, nudeći nove oblike razmjene informacija, meñuljudske komunikacije, i donoseći mnoge prednosti kompjuterskih uticaja u sferi javnosti. Nove medijske i kompjuterske tehnologije, meñutim, predstavljaju mač sa dvije oštrice i njihovi efekti su protivriječni. S jedne strane, medijske tehnologije pružaju široku paletu izbora, veću mogućnost kulturne autonomije i više prostora za drugačije oblike kulture i nove ideje. Pa ipak, kompjuterska tehnologija istovremeno stvara i nove oblike posmatranja i kontrole, u kojima elektronski sistemi video nadzora na radnim mjestima predstavljaju neku vrstu savremene inkarnacije Velikog Brata. Savremene medijske tehnologije takoñe stvaraju moćne oblike društvene kontrole, uz pomoć efikasnijih, suptilnijih tehnika indoktrinacije i manipulacije.

Kao istorijski fenomen, medijska kultura je relativno novijeg datuma. Dok su četrdesetih godina dvadesetog vijeka novi oblici kulturne industrije, koje su opisali Horkhamjer i Adorno9, film, radio, časopisi, stripovi, reklame i štampa, počeli da ispunjavaju slobodno vrijeme i našli se u središtu kulturnih i komunikacionih sistema u Sjedinjenim Državama i ostalim demokratskim kapitalističkim zemljama, tek sa pojavom televizije u periodu poslije Drugog svjetskog rata medijska kultura postaje dominantna sila u oblasti kulture, socijalizacije, politike i društvenog života.10 Od tada, kablovska i satelitska televizija, video rikorderi i drugi oblici multimedijalne kućne zabave, a u poslednje vrijeme i kompjuteri, ubrzali su širenje i uvećali moć medijske kulture.

U izvjesnom smislu, medijska kultura jeste preovlañujući oblik kulture u savremenom društvu; ona je zamjenila oblike klasične kulture koji su se ranije nalazili u centru pažnje i imali najveći uticaj. Štaviše, vizuelne i usmene forme medijske kulture sve više zamjenjuju književnost, zahtjevajući i nove oblike medijske pismenosti uz pomoć kojih se ovi novi vidovi kulture mogu tumačiti. Pored toga, medijska kultura postala je dominantna sila socijalizacije, pri čemu njeni likovi i poznate ličnosti zamjenjuju porodicu, školu i crkvu u odreñivanju ukusa, vrijednosti i načina mišljenja, stvarajući nove modele identifikacije i rezonantne predstave stila, mode i ponašanja.

Sa pojavom medijske kulture, pojedinac je prvi put izložen neprekidnom protoku slika i zvukova u sopstvenom domu i nalazi se u novom, virtuelnom svijetu zabave, informacije, seksa 9 Horkheimer, Max and T.W. Adorno, Dialectic of Enlightenment, New York: Seabury, 1972. 10 Kelner, Daglas, Medijska kultura, Klio, Beograd , 2004.

16

i politike, koji mjenja percepciju vremena i prostora i briše razlike izmeñu stvarnosti i medijskih slika. Na drugoj strani, taj svijet stvara nove oblike iskustva i subjektiviteta. Ove dalekosežne političke, društvene i kulturološke promjene praćene su spektakularnom najezdom novih teorija i metoda koje treba da nam pomognu da shvatimo savremenu kulturu i društvo.

Neki teoretičari postmodernističke orijentacije tvrde da savremena društva, sa svojim novim tehnologijama, novim oblicima kulture i novim iskustvima, označavaju radikalni raskid sa modernim formama života. Oni smatraju da beskonačno mjenjanje kanala na televizoru iz fotelje sa kesicom čipsa u ruci, i kompjuterska putovanja u sajber prostor i nove svijetove informacija i zabave predstavljaju zapanjujući, najnoviji stadijum evolucionog razvoja, izrazitu novinu u ljudskom iskustvu. Zavisnici od medija i tehnologija savremenog doba su zapravo tragači i prikupljači informacija i zabave, koji bi trebalo da prevaziñu stanje prezasićenosti “infozabavom” i stvore nevjerovatne nizove predstava i ideja.

U sadašnjem trenutku, studije kulture imaju važnu ulogu u objašnjavanju suštinskih promjena koje se dešavaju u našoj kulturi i društvu. Okruženi smo novim tehnologijama, novim oblicima kulture i formama društvenog i političkog života. Štaviše, uloga kulture u savremenom društvu ima sve veći značaj, kao i brojne, raznovrsne funkcije u svim sferama, od ekonomske do društvene. U sferi ekonomije, savremeni oblici kulture svojom privlačnošću oblikuji zahtjeve potrošača, podstiču potražnju i stvaraju sistem potrošačkih vrijednosti. U oblasti politike, medijske predstave uvode nove oblike glasnogovorničke politike, koja stavlja medije u centar političkog života. U društvenim odnosima, predstave stvorene sistemom masovne proizvodnje oblikuju naše shvatanje sopstvene ličnosti u svakodnevnom životu, naše odnose sa drugima, kao i opšteprihvaćene društvene vrijednosti i ciljeve.

Od suštinske je važnosti shvatiti ulogu kulture u širokom spektru aktuelnih društvenih sukoba, trendova i pravaca razvoja. Studije u knjizi Medijska kultura napisane su u uvjerenju da se naša trenutna lokalna, nacionalna i globalna situacija izražava u sadržajima medijske kulture, koja sama po sebi predstavlja poprište sukoba, prostor na koji suprotstavljene društvene grupe pokušavaju da plasiraju svoje ideje i ideologije, i koji reprodukuje političke sukobe i trendove na način koji je često i protivrječan. Ne samo vijesti i informacije, već i zabava, filmovi i književnost veoma često izražavaju sukobe, strahove, nade i snove pojedinaca i grupa koji se sukobljavaju u nemirnom i nestabilnom svijetu. Konkretni sukobi u svakom društvu izraženi su u sadržajima medijske kulture, naročito u komercijalnim medijima industrije kulture, čiji proizvodi, odnosno sadržaji, moraju oslikavati ljudske probleme da bi mogli da postanu popularni i unosni. Zato uloga kulture nikada nije bila toliko važna i nikada ranije nije postojala tako izražena potreba za ozbiljnim preispitivanjem savremene kulture. 3.2 Pitanje terminologije i pitanje politike Pod pojmom “medijska kultura” autor podrazumijeva predmet svojih istraživanja. Termin “medijska kultura” ima tu prednost da istovremeno označava i prirodu i oblik sadržaja industrije kulture, i način njene proizvodnje i distribucije (medijsku tehnologiju i industriju). Time izbjegavamo ideološke termine kao što su “masovna kultura” i “narodna kultura”, i skrećemo pažnju na ciklus proizvodnje, distribucije i prijema, putem kojih se medijska kultura proizvodi, distribuira i konzumira. Ovaj termin ruši vještački postavljene granice izmeñu oblasti studija kulture, medija i komunikacija, i skreće pažnju na meñusobnu povezanost kulture i medija komunikacija u konstituisanju medijske kulture, brišući nametnute razlike izmeñu “kulture” i “komunikacija”.

17

Zapravo, razlika izmeñu “kulture” i “komunikacija” je proizvoljna i rigidna, i trebalo bi

je odbaciti. Bez obzira na to da li pod “kulturom” podrazumjevamo djela klasične kulture, način života, kontekst ljudskog ponašanja, ili bilo šta drugo, ona je, u svakom slučaju, usko povezana sa komunikacijom. Da bi bilo koji oblik kulture postao društveni sadržaj, i da bi se zaista pretvorio u “kulturu”, mora da postane i subjekat i predmet komunikacije, što ga po prirodi stvari čini komunikativnim. S druge strane, “komunikacija” je predmet kulture, to je način na koji se kultura širi i postaje stvarna i djelotvorna. Nema komunikacije bez kulture niti kulture bez komunikacije.11

Termin “medijska kultura” takoñe ima tu prednost što ističe da naša kultura jeste medijska kultura, da su mediji izvršili kolonizaciju kulture, da su masovni mediji komunikacija zamjenili ranije vidove kulture, kao što su knjige ili usmeno izražavanje, i da živimo u svijetu u kojem mediji dominiraju slobodnim vremenom i kulturom. Medijska kultura, otuda, predstavlja dominantni oblik i središte kulture u savremenom društvu. Medijska kultura je takoñe i poprište bitke za kontrolu nad društvom. Feministi i antifeministi, liberali i konzervativci, radikali i zastupnici status kvoa, bore se za kulturnu moć ne samo u oblasti vijesti i informacija već i u domenu zabave. Mediji i moć su usko povezani, što otvara oblast proučavanja kulture ka promjenljivosti politike i klanici istorije. Oni učestvuju u stvaranju našeg pogleda na svijet, javnog mnenja, sistema vrijednosti i oblika ponašanja, i zbog toga predstavljaju važno središte političke moći i borbe.

Premda je opravdano ispoljavati skepticizam prema ekstremnim postmodernističkim tvrdnjama, prema kojima su pretpostavke, vrijednosti, kategorije, kultura i politika modernog doba zastareli, mora se priznati da je došlo do značajnih promjena i da mnoge od starijih, modernih teorija i kategorija više ne mogu adekvatno da opišu našu savremenu kulturu, politiku i društvo. Pa ipak, ekstremne tvrdnje o postmodernističkom prekidu i rascjepu djeluju nasilno na naš osjećaj kontinuiteta sa prošlošću, kao i na činjenicu da mnoge ideje i fenomeni za koje se tvrdi da su “postmodernistički” vode porijeklo i imaju korijene upravo u modernističkom dobu. Shodno tome, Kelner smatra da živimo negdje izmeñu modernog doba, koje upravo prolazi, i novog, postmodernističkog doba, koje tek treba na odgovarajući način konceptualizovati, razraditi i objasniti.

Istorijske epohe ne razvijaju se i ne smjenjuju u pravilnim razmacima, niti u strogo odreñenim hronološkim trenucima. Prelazni periodi izmeñu jednog i drugog doba uvijek su dugi, kontradiktorni i obično bolni. Osjećaj “meñuperioda” ili tranzicije zahtjeva da istovremeno sagledamo kontinuitet sa prošlošću, kao i nova kretanja u sadašnjosti i budućnosti. Život na granici izmeñu starog i novog izaziva tenzije, osjećaj nesigurnosti, pa čak i panike, stvarajući problematično i neizvjesno kulturno i društveno okruženje. 11 Kelner, Daglas, Medijska kultura, Klio, Beograd, 2004.

18

3.3. Medijska kultura, politika i ideologija

Ideologija pretpostavlja da “ja” predstavlja normu, da su svi kao ja, da je svako kao ja, da svako ko je drugačiji ili razli čit, nije normalan. Pri tome je, meñutim, to “ja”, pozicija sa koje ideologija govori, (obično) pozicija bijelog muškarca, sa Zapada, koji pripada srednjoj ili višoj klasi, i posmatra druge rase, klase, grupe i pol kao sekundarne, izvedene, inferiorne i potčinjene. Ideologija, prema tome, razlikuje i odvaja grupe djeleći ih na dominantne/podreñene i superiorne/inferiorne, stvarajući hijerarhiju i nivoe koji služe interesima vladajućih snaga i elite.

Ideologija je, dakle, sistem dominacije koji služi promovisanju tlačiteljskog odnosa i daje legitimitet onim snagama i institucijama koje ugnjetavaju i eksploatišu ljude. Sam po sebi, to je sistem apstrakcije i razlika u sferama kao što su pol, rasa i klasa, koji dovodi do ideološke podjele izmeñu muškaraca i žena, “viših klasa” i “nižih klasa”, bijelih i obojenih ljudi, “nas” i “njih”, i tako dalje. Ideologija stvara podjele izmeñu “prihvatljivog” i “neprihvatljivog” ponašanja, proizvodeći u svakoj od tih sfera hijerarhiju koja opravdava dominaciju jednog pola, rase i klase nad drugima, na osnovu njihoce navodne superiornosti, ili prirodnog poretka stvari.

Takav diskriminatorski i rasistički način razmišljanja zasnovan je na nizovima binarnih suprotnosti, koje kritičke studije kulture pokušavaju da raskrinkaju i sruše. Ideološku “normu” obično predstavlja muškarac, bijelac i pripadnik više klase, koji dominira i tlači obojene ljude, žene, kao i pripadnike radničke klase. Ideološka kritika, stoga, istražuje kategorije bijelca, muškarca, vladajuće klase, heteroseksualnosti, kao i drugih dominantnih snaga i oblika kojima ideologija daje legitimitet, pokazujući društvenu iskonstruisanost i proizvoljnost svih društvenih kategorija, kao i binarnog ideološkog sistema. 3.3.1 Film u službi političke propagande

Film može da bude iskorišćen u negativne svrhe, tipa političke propagande i ideologije. Kao npr. filmovi Leni Rifenstahl. Ili filmovi sa kraja 70 i 80-ih, za vrijeme dok su američki predsjednici bili Reagan i Bush stariji. Filmovi - Rambo, Rocky, Top Gun, ili slični u kojima glume Stallone, Schwarzenegger, Steven Seagal, Chuck Norris i sl.

Rambo je samo jedan od brojnih filmova o „povratku-u-Vijetnam“. Rat u Vijetnamu je zadao ogroman udarac muškom ponosu, zbog čega su američki muškarci osjetili krivicu i stid. Svi ovi filmovi su pokušaj prevazilaženja „vijetnamskog sindroma“. Ovakvi filmovi predstavljaju simboličku kompenzaciju za gubitak, stid i osjećaj krivice, prikazujući Sjedinjene Države kao „dobre“ i predstavljajući Ameriku i američke vojnike kao pobjednike. Film Rambo prikazuje veterane koji se iz povrijeñenih, rastrojenih i neprilagoñenih pojedinaca transformišu u „super-ratnike“. Rambo i ostali filmovi u kojima se pojavljuju akcioni junaci i kršni heroji poput Stallone-a, Seagal-a, Chuck Norris-a, mogu se tumačiti kao izraz muške paranoje, koja predstavlja muškarce kao žrtve stranih neprijatelja, drugih rasa, vlade i uopšte.12

Rasna tematika i predstava rase takoñe daju fundamentalni doprinos militarističkoj temi. Vijetnamci i Rusi predstavljeni su kao oni drugi, stranci, otjelotvorenje Zla, u tipično holivudskom scenariju koji Drugoga, Neprijatelja, “Njih” prikazuje kao otjelotvorenje zla, a “Nas”, dobre momke, kao inkarnaciju vrline, heroizma, nevinosti, i tako dalje. 12 Kelner, Daglas, Medijska kultura, Klio, Beograd , 2004.

19

Vilijam Vorner (William Warner)13 ističe da mučenje Ramba i njegove patnje, kinematografski naglašene, stavljaju gledaoca u sadomazohističku poziciju, u kojoj on doživljava taj bol kao pravednu kaznu za gubitak muškosti i vojne sile Sjedinjenih Država u Vijetnamu. Potom, zahvaljujući čudesnom obrtu, subjekat doživljava sadističko zadovoljstvo, učestvujući u Rambovom uspjehu i njegovoj moći nad neprijateljima. Takav scenario pruža psihičko razrješenje traume zbog poraza u Vijetnamu, i daje osjećaj moći gledaocima koji doživljavaju gubitak sopstvene moći u sadašnjim teškim vremenima.

Nemoćni gledalac uživa u identifikaciji sa “prirodom” i moćnom tehnologijom, i čudesnom uništavanju svih neprijatelja. Specijalni holivudski efekti dočaravaju spektakl u kome publika može da uživa u osjećanju moći, neprikosnoveno trijumfujući nad silama zla. Tako ova predstava daje publici trenutan osjećaj moći, pružajući joj kompenzaciju za gubitak moći u svakodnevnom životu.

Rambo nije jedini film ove vrste, tu su Filmovi poput Top gan-a, Čeličnog orla i slični. Slične holivudske tvorevine već nekoliko godina vrte se u američkim bioskopima. Mnogi posmatrači moraju da priznaju da ovakvi filmovi imaju još jednu svrhu – da utiču na javno mnenje u smislu priklanjanja vojnim intervencijama, u Nikaragvi, Iraku… Top gan je samo jedan u nizu konzervativističkih ratnih filmova toga doba. U cjelini, ovi filmovi pripremali su zemlju za Zalivski rat, slaveći oružje visoke tehnologije i ratni heoizam, stvarajući sliku arapskog neprijatelja koji će zamjeniti sovjetskog, i promovišući specifičnu spoljnu politiku Regana i Buša. 3.3.2 Muzika kao medijska poruka Muzika je od davnih vremena duboko i trajno vezana za čovjeka i njegov svakodnevni život. Snaga i uticaj muzike su ogromni. Ona u čovjeku pokreće skrivene unutrašnje snage, preobražava, odvodi u bogat svijet emocija. Slušajući muziku čovjek ne može ostati ravnodušan.

Muzika kao medijska poruka danas predstavlja bitan faktor u našim svakodnevnim životima. Ona dospjeva do nas putem različitih medija, u različitim oblicima (audio,video), u različtim žanrovima (pop, rock, blues..), i naravno sa različitom porukom. Danas je život bez muzike teško zamisliti, pogotovo život mladih ljudi. Mladi češće slušaju muziku i češče se pronalaze u tekstovima pa su zato najčešće medijske poruke usmjerene ka njima.

Muzika često govori o ljubavi, nekad je tu da nas oraspoloži u tužnim trenucima, opusti i relaksira u časovima dokolice, a vrlo često predstavlja protest ili poziv na pobunu. Tekstovi najčešće imaju dubok smisao i nerjetko su vrlo istiniti i realni. Meñutim početak upotrebe muzike u komercijalne svrhe uslovio je sve manje kvaliteta i smisla u samim porukama.

Vremenom, načini na koji se kreirala muzika i poruke koje stoje iza samih kompozicija mijenjali su se u skladu sa aktuelnim dešavanjima i trendovima. Samim tim nastajali su i različiti muzički pravci i stilovi. Izmeñu muzičkih pravaca ne postoje jasne granice i ne može se precizno odrediti koji su stilovi zasnovani na tome da zadovoljavaju čula i emocije (u smislu umjetničkog dojma), a koji se baziraju samo na plasiranju odreñenih poruka. Ipak možemo prepoznati muzičke pravce koji kroz svoje kompozicije i tekstove teže da iskažu različite poruke. 13 Meier, Werner A., Was macht die Publizistik- und Kommunikationswissenschaft mit der Konvergenz?, Internet-document, 1999.

20

Sami počeci popularne muzike i masovne muzike najčešće se vezuju za pojavu džeza. Džez je improvizovana američka muzika, koja upotrebljava evropske instrumente i sjedinjuje elemente evropske harmonije, evropsko-afričke melodike i afričke ritmike.14 Razvio se iz oblika crnačkog folklora koji su na američkom kontinentu doživjeli promjene i specifičnu revoluciju. Ova temperamentna muzika brzo je postala popularna na čitavom američkom kontinentu, a u toku Prvog svjetskog rata prešla je i u Evropu. On je postao oblik gradskog folklora svjetskih metropola, uticao je i na zabavnu muziku, obogaćujući njene oblike, a socijalan je naročito po svojim težnjama ka univerzalnosti i ka prevazilaženju nacionalnih kulturnih okvira. Jazz i Blues imaju veoma veliki socijalni smisao i značaj. Upravo zato ovi pravci podjednako utiču na ljudske emocije i kroz tekstove i kroz muziku. Muzika ispunjena sporim i nostalgičnim melodijama, savršena je podloga za tekstove ispunjene osećanjima tuge.

Šezdesete godine su godine krize. Istovremeno sa nastajanjem novih nacija i širenjem uticaja socijalističkih zemalja, Sjedinjene Američke Države, kao i ostale zapadne zemlje, potresa preispitivanje vrijednosti na kojima se one temelje. U takvoj atmosferi napetost i nespokojstva, „kontrakultura“ nastaje kao izraz političkih ideja, jednog načina života i filozofskih postavki prepoznatljivih najprije po suprostavljenosti načinu mišljenja velike većine stanovništva – ukratko - kulturi industrijalizovanog društva.

Woodstock festival je održan 15, 16, i 17. avgusta 1969. godine i postao je simbol američke kontrakulture i kamen temeljac u istoriji rock muzike. Svjetska štampa koja je ranije ismijevala hipi pokret i moć njihove muzičke poruke, promjenila je stav. Konačno se ostvarila mogućnost da se veliki broj mladih ljudi sakupi na muzičkoj manifestaciji bez nasilja i nadzora vlasti. Jedna od najvećih poruka ovog festivala odnosila se na rat u Vijetnamu a promovisala je mir, što je i osnovna poruka Hippie pokreta.

Struja hipika orijentisana je na lični izraz pojedinca. Hipici se bune protiv američkog društva, ali njihova kritika je suštinski usmjerena ne toliko na političke probleme koliko na način života srednje društvene klase. Pokret je nastao kao politički otvorena, antiratna, umjetnički produktivna kontrakultura, u kampusima američkih koledža i raširio se i na druge zemlje, uključujuću Kanadu i Britaniju. Iako je ovaj pokret nastao kao opozicija američkoj umješanosti u Vijetnamskom ratu, hipici nisu bili direktno umješani u politiku. Osjećali su se otuñenim od društva srednje klase jer su smatrali da njime dominira materijalizam i regresija. Zbog toga oni razvijaju svoj karaktreističan način života. Zastupali su nenasilje i ljubav, i zbog njihove parole „Vodite ljubav a ne rat“ često su nazivani „Djeca cvijeća“. Ti mladi ljudi, koji su odabrali da ostanu po strani od društva, žele da kroz alternativni stil koji stvaraju, svoj život učine sadržajnijim i bore se prvenstveno za same sebe, bilo pojedinačno ili u zajednicama. Promovisali su otvorenost i toleranciju kao alternativu za ograničenja i upravljanje koje su prepoznavali u društvu srednje klase.

Krajem 60-tih reggae je bio jedan od najuticajnijih stilova u svjetskoj muzici. Reggae je jamajčanska popularna muzika koja kombinuje karipske stilove od kalipsa do ska sa uticajem R’n’B muzike. Pjesme su obojene hipnotičkim ritmovima u kojim dominira bas, sa naglaskom na „neuobičajeno”. Riječ reggae nepoznatog je porjekla ali se pretpostavlja da dolazi od jamajčanske riječi „ragged man” što znači „običan čovjek”. Prvobitno značenje reggae-a je protest, pobuna, a kasnije reggae postaje popularan zahvaljujući uspjehu Bob Marley-ja, prve i jedine internacionalne zvijezde ovog muzičkog pravca. Najprije se pod pojmom reggae podrazumjevalo nešto aljkavo, neuredno, a onda je to počelo da dobija novo značenje, počelo je 14 Enciklopedijski leksikon, -muzička umetnost, Beograd, 1972.

21

da se odnosi na stvari koje dolaze iz naroda, svakodnevne stvari, stvari iz geta, mase, stvari koje ljudi pričaju i rade svaki dan, samo što je na to dodata muzika. Reggae je počeo da govori o stvarnim ljudima, ljudima koji pate i zbog toga se iskustva ljudi sa ulice i zvuk geta povezuju sa rasta religijom. Iskustva ljudi sa ulice, zvuk geta, odmah se povezao sa Rasta filozofijom. Rastafarijanizam, već i po svojoj definiciji religija potlačenih, izrabljenih, brzo nalazi svoje pristalice meñu ljudima iz geta. I naravno, ovaj spoj je bio tako jak da ga više ništa nije moglo zaustaviti. Religija je imala značajno mjesto u roots reggae-u, ali svijest o društvenoj nepravdi i želja da se to izmjeni bili su zvijezda vodilja ovog zvuka.

Veliki uticaj u internacionalnom širenju reggae muzike imao je i engleski pank pokret. Pank kao pokret i način života prvi puta se javio u Americi u 70-im godinama, a svoju punu afirmaciju doživio je nekoliko godina kasnije u Engleskoj. Sadržao je dva elementa: protivljenje komercijalizovanju muzike i bijes zbog površnosti društva.

Pank tada, pa ni danas, nije shvaćen kao čista muzika nego kao protest na sve što se do tada smatralo razumno, pošteno... Pankeri su shvatili korumpiranost društva, tradiciju koja je nazadovala ljude pa su ih pokušali (i uspjeli) šokirati. Pank je donio puno novih i svježih imena koja su iskreno progovorila o teškoćama mladih i to svojom nimalo ugodnom ali izravnom muzikom kojom su učinili da nestane stroge podjele izmeñu zvijezda i publike. Ovo je bio pokret nezadovoljne omladine i manifestovao se kroz modu i muziku koje su bile dizajnirane tako da šokiraju ili zastraše.

U julu 1985. godine organizovan je Live Aid. Uživo sa John F. Kennedy stadiona u Filadelfiji i sa Wembley stadiona u Londonu, ovaj spektakularni pop-rock koncert bio je televizijski prenošen širom svijeta. Bob Geldof, organizator koncerta, bukvalno je natjerao izvoñače, produkcijske kuće, pisane medije, distributere i prodavnice ploča da se odreknu svog profita u dobrotvorne svrhe. U direktnom prenosu Geldof je povikao: „Tamo umiru od gladi, dajte nam vaš jebeni novac! Ne rugajte se, molim vas! Hajde da učinimo nešto. Priskočite nam u pomoć.“

Poznati izvoñači koji su nastupili bili su: Bob Dylan, Santana, Madonna, Phil Collins, Eric Clapton, Paul McCartney, Mick Jagger i bendovi kao što su Queen i U2. Ovaj dogañaj dostigao je najveću televizijsku gledanost svih vremena i obezbjedio donaciju u vrijednosti od oko 65 miliona funti. Kroz ovaj dogañaj Geldof je iskazao svoju iskrenu želju da pomogne gladnoj djeci poštenjem, ljubavlju i smislom za humor. On se lično pobrinuo da svaki zarañeni novčić ode tamo gde je najpotrebniji. To najbolje mogu posvjedočiti milioni Afrikanaca koji su preživjeli zahvaljujući ovom dogañaju. Live Aid koncert ostao je jedan od najvećih muzičkih dogañaja svih vremena. Dogodio se osamdesetih godina koje su karakterisali pohlepa i sebičnost, ali iznenada se ostvario izliv saosjećajnosti i nesebičnosti.

22

3.4 Zalaganje za kritičke, multikulturalisti čke i multiperspektivističke studije kulture

Sadržaji medijske kulture ne predstavljaju, dakle, samo naivnu zabavu, nego ideološki obojene sadržaje povezane sa političkom retorikom, sukobima, težnjama i ciljevima. Uzimajući u obzir njihov politički značaj i efekte, veoma je važno da naučimo da tumačimo medijsku kulturu u političkom smislu, da bismo bili u stanju da dekodiramo njene ideološke poruke i efekte. Političko čitanje medijske kulture zahtjeva takvo proširivanje ideološke kritike da ona obuhvati i pitanja roda, pola, rase i klase. Takoñe, da posmatra ideologiju predstavljenu u vidu slika, likova, generičkih kodova, mitova i tehničke mašinerije filma, televizije, muzike i drugih medijskih formi, a i da je tumači kroz ideje i teoretska stanovišta.

Kriti čki analitičari kulture i društva odavno su počeli da napadaju dominaciju i tlačiteljske odnose, i pozitivno vrednuju otpor i borbu usmjerene protiv tih sila. To važi za britanske studije kulture, frankfurtsku školu, feminizam, neke oblike poststrukturalizma i kritički multikulturalizam. Tako se vrijednosti otpora, opunomoćenja, demokratije i slobode usvajaju kao pozitivne norme, koje se koriste u kritikovanju oblika ugnjetavanja i dominacije.

Da bismo izbjegli jednostranost i neobjektivnost, trebalo bi da naučimo “kako da primjenimo raznovrsne perspektive i tumačenja u službi znanja”. Za Ničea: “Posmatranje postoji samo iz odreñene perspektive, ‘znanje’ stečeno samo iz odreñene perspektive; a što više gledišta saslušamo o jednoj stvari, to će naš ‘koncept’ ove stvari biti cjelovitiji i naša ‘objektivnost’ veća”. 15

Primjenjujući ove stavove na tumačenje kulture, mogli bismo reći da što više perspektiva jednog kulturnog sadržaja sagledamo, to će i naše tumačenje biti sveobuhvatnije i bolje. Kritičke studije kulture demonstriraju kako kulturološki tekstovi stvaraju društvene identitete i subjekatske pozicije, i suprostavljaju meñusobno različite pozicije. One analiziraju medijske poruke i efekte, pokušavajući da pokažu na koji način odreñeni likovi, modeli i diskursi mogu da poljuljaju vrijednosti i duh pluralističkog, egalitarnog, demokratskog i multikulturalističkog društva, dok drugi likovi, modeli i diskursi mogu da potpomognu stvaranje ravnopravnog i demokratskog društva.

Istraživanje holivudskog filma od 1967. do danas otkriva da su američko društvo i kultura bili razdirani nizom rasprava oko naslijeña šezdesetih godina dvadesetog vijeka, pitanjima roda i pola, problemima rata, militarizma i intervencionizma, kao i velikim brojem drugih problema. Filmovi Rambo, Top gan, Operacija USA i slični predstavljaju agresivne desničarske pozicije u odnosu na probleme rata, militarizma i komunizma, i poslužili su kao meka ili tvrda propaganda reganizma i izrazito desničarske intervencionističke i militarističke politike.

Medijska kultura takoñe artikuliše i društvena iskustva, likove, dogañaje, praksu i diskurse. Moda, savremeni izgled i sadržaji, kao i druga obilježja savremenog doba, uključuju i uvlače publiku u filmske tekstove. Zaista, da bi medijska kultura djeovala na publiku, ona mora da odgovara društvenom iskustvu i da se “uklapa” u društveni horizont publike. Stoga medijska kultura izražava postojeće strahove, nade, fantazije i druge karakteristike svoga.

S druge strane, iako likovi poput Ramba i Madone mogu da izazovu snažne direktne efekte, rijetko se dešava da pojedinačni filmovi, popularne pjesme, televizijske emisije i tako 15 Kelner, Daglas, Medijska kultura, Klio, Beograd, 2004.

23

dalje izvrše direktan uticaj na publiku. Pa ipak, neki primjeri globalne popularnosti stekli su status direktnog uticaja na mišljenje i ponašanje publike, stvarajući modele pola, stila ili ponašanja. Takve moćne predstave imaju svoje sljedbenike širom svijeta i često direktno utiču na svoju publiku.

Neki sadržaji medijske kulture promovišu militantne osjećaje, dok drugi zastupaju antiratne pozicije. Dijagnostička kritika daje političko tumačenje filmova da bi izvela analizu suprostavljenih političkih pozicija i sukoba, kao i njihove relativne snage i slabosti. Ona pokušava da otkrije na koji način medijska kultura mobiliše želje, osjećanja, saosjećanja i vjerovanja, kao i uvide u različite subjekatske pozicije, i kako to utiče na podržavanje jedne ili druge političke pozicije.

Politika, meñutim, ima svoje mjesto u svakodnevnom životu, baš kao i veliki politički sukobi koji dominiraju u vijestima i informacijama, koje se objavljuju u medijima. Otuda, dijagnostička kritika ispituje i politiku svakodnevnog života, kao i rasne, polne i klasne sukobe. Iz ove perspektive, tekstovi i medijske kulture artikulišu nade i strahove, snove i košmare jedne kulture, te zbog toga predstavljaju izvor novih i značajnih socio-psiholoških uvida, pokazujući način razmišljanja i osjećanja publike u datom trenutku.

24

4. U PRILOG MEDIJSKOM OBRAZOVANJU 4.1 Uvod Ovim tekstom se želi ukazati na potrebu medijskog obrazovanja u svijetu koji uveliko odreñuju i prožimaju mediji. S tim ciljem su dati obrisi medijalizacije, medijske funkcije, trenutnih medijskih trendova i razvoja na meñunarodnoj medijskoj sceni, kao i društvenog razvoja. Navedeni su problemi koji bi mogli proisteći iz ovih trendova, a rasvijetljeni su medijski obrazovni pristupi, koncepti i razlozi za medijsko obrazovanje. “Medijska kompetencija” koja se danas posmatra kao kulturna tehnika i ključna vještina, mogla bi se definisati i kao ‘sposobnost kretanja u svijetu medija na kritičan, refleksivan i nezavisan način, sa osjećajem za odgovornost, uz korištenje medija kao sredstava za nezavisno i kreativno izražavanje’. (Evropski centar za medijsku kompetenciju). Štaviše, data su glavna područja i primjeri praktičnog medijskog obrazovanja i navedeni su glavni problemi, kao i izazovi današnjice. Cilj ovog teksta je da ohrabri diskusiju i komentare koji bi doprinijeli razvoju i poboljšanju medijskog obrazovanja.16 4.2. Medijalizacija Mi živimo u složenom društvu koje je funkcionalno razdijeljeno na društvena područja kao što su ekonomija, pravo, politika, nauka, obrazovanje, umjetnost i religija, da imenujemo samo najbitnije. Sva ova područja su i sama složena i podijeljena na podpodručja ili podsisteme. Ova povećana složenost dovodi do sve veće potrebe za komunikacijom izmeñu ovih različitih dijelova čime se osigurava funkcionisanje društva kao cjeline. Proces globalizacije je pridonio ovoj složenosti.

Ovi komunikacijski procesi se sve više vrše putem medija. Ovo se odnosi i na javnu i na privatnu komunikaciju. Masovnu komunikaciju sve više upotpunjuje komunikacija u okviru manjih grupa ili fokusnih grupa kao što je e-mail, kompjuterska konferencija, novinske grupe i desktop video konferencija. Mediji pokrivaju skoro sav tok informacija u društvu. Medijske funkcije i medijski efekti su zaista višestruki i uključuju informisanje, društvenu koheziju, zabavu, odreñivanje dnevnog reda, obrazovanje, oblikovanje i uticaj na mišljenja i stavove, kontrolu, kritiku, integracije, razonodu, strukturu svakodnevnih obaveza, obezbjeñivanje tema za razgovor, postavljanje obrazaca ponašanja i tome slično. 4.3. Mediji i društvene promjene Nema puno ljudi koji se ne bi složili sa mišljenjem da je svijet radikalno drugačiji u posljednjih nekoliko decenija od bilo kojeg perioda do tada. ‘Sve veći ekonomski, tehnološki i, donekle, politički procesi globalizacije koji se odvijaju od 1980-ih godina prouzrokovali su dramatične preokrete skoro posvuda u svijetu.’17 16 Reichmayr, dr Ingrid-Francisca, U prilog medijskom obrazovanju (istraživanje u oblasti Internet komunikacija), Media Online, 2001. 17 Lange, Bernd-Peter, Media Competence in the Age of Global Communication, Internet-document, 1999.

25

Deregulacija, u kombinaciji sa ubrzanim promjenama u komunikacijama i kompjuterskim tehnologijama, učvrstila je kretanje ka integrisanom svjetskom tržištu. U isto vrijeme, svjedoci smo ‘istorijske promjene … od centralizacije ka decentralizaciji’.18

Prema mišljenju Sandersa, ljudi su ‘segmentirani u samostalne zajednice i interesne grupe koje se meñusobno takmiče’. Ovaj proces fragmentacije je prouzrokovan ‘viškom uspjeha u centralizaciji, djelimično tehnologijom, a djelomično propašću starih ideologija.’ On takoñe kaže da je ‘ideološki identitet uvenuo, dok je etnički identitet … procvao’.19

Primjedba da mediji kao što su knjige, TV kanali, radio kanali, novine, časopisi, mobilni telefoni ili Internet prožimaju sve oblasti života, da ‘sve što znamo o našem društvu, o svijetu u kome živimo, znamo iz masovnih medija’20, da na naša viñenja i opažanja svijeta značajno utiču konstrukcije realnosti koje pružaju mediji, dovela je do posmatranja masovnih medija kao jednog od najmoćnijih sredstava promjena u društvu. Zbog funkcija, modaliteta i uloge medija u društvu, oni imaju tendenciju da prisiljavaju na inovacije i unaprijeñuju razvoj. Sociološki koncept pluralizma, što je jedna od centralnih karakteristika postmodernizma, velikim je dijelom uzrokovan medijima. Kao rezultat ekonomskog prosperiteta, bar u industrijski razvijenim zapadnim zemljama, ljudi su suočeni sa raznolikošću izbora u bezbroj oblasti, od ishrane do slobodnog vremena, od prevoza do obrazovanja, od informisanja do životnog stila, od vrijednosti do vjerskih ubjeñenja. Tsekos ukazuje na to da je ‘otkriće televizije i drugih oblika elektronske komunikacije imalo značajnog uticaja na razvoj postmoderne misli.’21

Kultura, onakva kakvom je predstavljaju masovni mediji, pretvara se u kulturu masovne komunikacije, kao i u kulturu masovne potrošnje, koja se često naziva “McDonaldizacija” i u kojoj se individualizam najčešće ispoljava putem individualnih potrošačkih izbora, zbog čega je današnja tržišna ekonomija stvorila ideju višestrukih realnosti i identiteta.

Koncepti individualizma i identiteta su usko povezani sa pluralizmom. Identitet može biti usmjeren na nacionalno, vjersko, moralno, na slike, na modu, na stil i slično. Različiti identiteti koje ima jedna osoba se preklapaju i miješaju. Pretpostavlja se da je važnost identiteta povezana sa povećanjem nesigurnih i nestabilnih, dinamičnih, ‘fleksibilnih’ ili ‘mobilnih’ životnih uslova. Prema mišljenju Baumana, identitet je ‘ime dato bijegu za kojim se traga u neizvjesnosti’.22 Mediji pružaju mnoštvo mogućih obrazaca identiteta.

Pored toga, svjedoci smo sve veće sumnju u apsolutni karakter vrijednosti i ubjeñenja, dovoñenja u pitanje apsolutnih i univerzalnih istina, relativizma, pojave alternativnih porodičnih jedinica i višestrukih uzora za život udvoje i odgoj djece. Takoñe se može primijetiti nazadovanje bivših sila, novo siromaštvo, nove različitosti i nejednakosti, skepticizam u progres, reakcije protiv tehnologije, nacionalističke tendencije i mnogo toga drugoga. Samo po sebi je očito da se masovni mediji ne mogu smatrati odgovornim za razvoj globalizacije ili stvaranje informacijskog društva, ali svi ovi procesi su pod uticajem i uveliko oblikovani medijima jer nijedna politička ili poslovna interesna grupa ne može djelovati bez medija. 18 Sanders, Franklin, The Global Rise of Ethnic Nationalism, Internet-document, 1998. 19 Reichmayr, dr Ingrid-Francisca, U prilog medijskom obrazovanju (istraživanje u oblasti Internet komunikacija), Media Online, 2001. 20 Luhmann, Niklas, Die Realität der Massenmedien. Opladen, Westdeutscher Verlag, Internet-document, 1996. 21 Tsekos, Mary Ellen, The Rise of Postmodernism and the Globalization of Society, Internet-document, 1999. 22 Ferguson, Robert, Global Interculturalism and the Dilemmas of Universalism: Teaching the Media after 2000, Internet-document, 2000.

26

4.4. Trenutni razvoj situacije na meñunarodnoj medijskoj sceni

Sa globalnog stanovišta se mogu primijetiti sljedeći trendovi: Pojava novog komunikacijskog sistema, poznatog kao medijamatika. On se pojavljuje kao glavna karakteristika žarko iščekivanog informacijskog društva i predstavlja proizvod kombinacije tehničkih, ekonomskih i političkih trendova digitalizacije, liberalizacije, konvergencije i globalizacije u sektoru komunikacija.23 Na nivou Evrope, kao i na različitim nacionalnim nivoima, donešene su stroge mjere politike radi unaprijeñenja informacijskog društva. Meñu njih spada liberalizacija telekomunikacija, uspostavljanje jasnog zakonskog okvira za e-privredu, kao i istraživanje i razvoj u ključnim područjima. Ova inicijativa za eEvropu ‘ima za cilj da omogući on-line pristup svakom grañaninu, svakom domu, školi, firmi i upravi’, ‘da time stvori digitalno pismenu i poduzetničku Evropu’ i ‘da osigura informacijsko društvo koje obuhvata sve svoje dijelove.24

Liberalizacija i komercijalizacija: Politička i ekonomska liberalizacija, kao i deregulacija, globalno mijenjaju medijske industrije. To dovodi do veće raznolikosti, ubrzanog smanjenja nacionalnih medija (elektronskih i štampanih), množenja komercijalnih medija i porasta medija u okviru manjih zajednica. Globalna konvergencija u sektoru telekomunikacija, medija i informatičkih tehnologija se može posmatrati na različitim nivoima: na tehničkom nivou (putem digitalizacije), na poduzetničkom nivou (putem strateških povezivanja i ujedinjenja), na geografskom nivou (prelaženje nacionalnih granica), na nivou sadržaja (zajednički tok i miješanje sadržaja, žanrova i tema).25

Došlo je do opšte ekspanzije medija i medijske ponude, kao i do sofisticirane i elaborirane tehnike prezentacije putem digitalne tehnologije, npr. sve kreativnija interakcija sa medijskim sredstvima ili tehnikama ozvučenja i miksanja u živoj i snimljenoj muzici.

Može se vidjeti rastuća diferencijacija, segmentacija i fragmentacija medijske publike na komunikacijske podkulture, kao i iskupljenje masovnih komunikacija u tradicionalnom smislu kroz individualizirane oblike komunikacije. Ovo rezultira u sve većem broju posebnih interesnih grupa u svim tipovima medija, kao i visoko individualnom kombinacijom upotrebe medija.

Procesi medijske koncentracije se mogu posmatrati po čitavom svijetu. Jedan od najspektakularnijih procesa koncentracije je prestavljao spajanje izmeñu America Online, najvećeg Internet provajdera u Americi, i Time Warner (Time Magazine, CNN). AOL Time Warner ima potencijal da dosegne do svakog Amerikanca u ovom ili onom obliku. U Evropi smo mogli posmatrati preuzimanje većinskog djela RTL Grupe od strane medijskog diva Bertelsmanna.

23 Latzer, Michael, Mediamatik – Die Konvergenz von Telekommunikation, Computer und Rundfunk, Opladen, Internet-document, 1997. 24 Evropska unija, 2000. 25 Meier, Werner A., Was macht die Publizistik- und Kommunikationswissenschaft mit der Konvergenz?, Internet-document, 1999.

27

Samo-referentnost kao odreñujući faktor u funkcionisanju medija: Svaki medij sve više predstavlja i oslikava sam sebe, poziva se na svoju vlastitu produkciju, ponekad na samoironičan način. Svaki program obećava nastavak ili podsjećanje na starije programe. U novinama i časopisima postoje rubrike o medijima i komunikacijama. Ovo se smatra oblikom samoočuvanja i stvaranje identiteta meñu ogromnim brojem drugih medija. 4.5. Predviñeni problemi

Neki od gore navedenih razvojnih trendova nude zastrašujuće mogućnosti. Meñutim, oni takoñe izazivaju i bojazni:

- Procesi globalizacije i koncentracije dovode do razmišljanja o tome ‘kako osigurati disperziju kontrole nad komunikacijskim sistemima i industrijama’.26 Takoñe bi trebalo razmisliti i o ‘prijetnji nadgledanja i tajnog bilježenja svih aktivnosti’.

- Problem učešća i pristupa: Samo oni koji imaju pristup novim tehnologijama i koji

znaju njima baratati će moći da učestvuju u informacijskom društvu. Hipoteza o ‘rupi u znanju’ pretpostavlja da se rupe u informisanju i znanju neće smanjivati, nego će ostati iste ili će se čak i povećati, naročito u situaciji sve veće diferencijacije medijske publike. Mogla bi se razviti društva onih koji su informativno bogati i onih koji su informativno siromašni i moglo bi doći do novih oblika socijalne isključenosti.

- Prelivanje informacija: Dok medji nude nebrojene izvore informacija, postaje sve teže

orijentisati se. Vještina dolaženja do informacija i vještina korištenja znanja postaju nužne.

- Problem komercijalizacije i kvaliteta sadržaja: Novinske organizacije kojima je zarada

na prvom mjestu su izložene velikom pritisku da povećaju čitalaštvo tako što će od vijesti praviti senzacije privlačenjem pažnje na jezive, vrlo emotivne priče koje nemaju značaja za život većine ljudi. Vrlo kvalitetni programi bi mogli pasti postrance. Pojednostavljenje, izjednačavanje ili personaliziranje bi mogli dobiti na težini. O pitanju prisustva nasilja u filmovima i njegovim mogućim efektima se već godinama uveliko raspravlja.

- Obimna upotreba medija: Istraživači ukazuju na to da se stavovi korisnika medija

mijenjaju u skladu sa sve većim nivoom korištenja novih medija, većem učešću i većoj izolaciji. Debalans izmeñu lične komunikacije i one putem kompjutera bi se mogao razvijati u korist ovog drugog oblika. Primarno iskustvo, koje se stiče putem čula, ugroženo je sekundarnim iskustvom ili iskustvom iz druge ruke, u kojem nam drugi, a to su uglavnom mediji, biraju, mijenjaju, pakuju i predstavljaju informacije. Granice izmeñu ‘stvarne’ realnosti i ‘virtualne’ realnosti su pomućene.

26 McQuail, Denis, The Future of Communication Theory, Internet-document, 1997.

28

4.6. Medijsko obrazovanje

Kao rezultat svega ovoga, medijsko obrazovanje dobija ogroman značaj. Masovni mediji su ‘previše važni da bi bili ostavljeni kontroli profesionalaca i medijskih vlasnika’, a mediji su ‘vrijedna javna dobra koja moraju doprinijeti javnom interesu i razvoju društva’.27

Trebalo bi naglasiti da su djeca i omladina, time što su ih socijalizovali mediji, razvili načine sticanja i korištenja medija koji su potpuno različiti od onih koje koriste njihovi roditelji. Oni ne prave razliku izmeñu ‘svijeta’ i ‘svijeta medija’. Oni mnogo lakše barataju medijima nego njihovi roditelji. Meñutim, nekoliko studija je pokazalo da su adolescenti aktivni i samopouzdani korisnici medija, ali da oni takoñe pokazuju značajnu naivnost u pogledu socijalnih i političkih struktura i pozadina. Sigurno je da medijsko obrazovanje ne može zamijeniti medijsku politiku ili obrazovnu politiku. U mnogim od ovih pomenutih oblasti će biti potrebno uključiti pravne ili druge regulatorne mjere. Studije, istraživanja i mnogobrojna iskustva u medijskom obrazovanju bi mogli predstavljati vrijedne izvore za političare i druge ljude koji donose odluke.

U stvari, na evropskom nivou je preduzeto nekoliko koraka radi unapreñenja medijskog obrazovanja. Savjet Evrope se bavio pitanjem medijskog obrazovanja, naročito Savjet za kulturnu saradnju i Upravni komitet za masovne medije. Neki aspekti medijskog obrazovanja su dotaknuti u projektima ‘Demokratija, ljudska prava, manjine: kulturni i obrazovni aspekti’ i ‘Obrazovanje za demokratsko grañanstvo’.

Realizovani su projekti kao što su ‘Urednička logika i grañanstvo’ i ‘ Učenje i podučavanje za demokratsko grañanstvo: kritički pristupi medijima u grañanskom obrazovanju’. Podgrupe za medijsko obrazovanje su instalirane u okviru grupe nevladinih organizacija koja se zove ‘Obrazovanje i kultura’, a Parlamentarna skupština je izdala preporuke o ‘etici novinarstva’, ‘migrantima, etničkim manjinama i medijima’, ‘moći vizuelne slike’, ‘medijima i demokratskoj kulturi’. Već je pomenuta inicijativa eEvropa. Rad UNESCO-a u oblasti medijskog obrazovanja je zasnovan na ‘Deklaraciji Gruenwald o medijskom obrazovanju’ i ‘ Novim pravcima u medijskom obrazovanju’. U Beču je 1999. godine održana konferencija pod nazivom ‘Obrazovanje za medije i digitalno doba’28 4.6.1. Definicije medijskog obrazovanja

Medijsko obrazovanje je zajednički pojam koji obuhvata sve obrazovne aktivnosti vezane za medije u teoriji i praksi. Medijsko obrazovanje se može definisati kao: nastavne prakse čiji je cilj razvijanje medijske kompetencije, shvaćene kao kritički i razborit stav prema medijima radi formiranja uravnoteženih grañana koji su sposobni da sami rasuñuju na osnovu dostupnih informacija. Ono im omogućava pristup potrebnim informacijama, njihovu analizu i sposobnost identifikacije ekonomskih, političkih, socijalnih i kulturnih interesa koji se nalaze iza njih. Medijsko obrazovanje uči pojedince da tumače i proizvode poruke, da odabiru najpogodnije medije za komuniciranje i, konačno, da igraju veću ulogu u medijskoj ponudi i proizvodnji.29

27 Kumar, Keval. J., Media Education in India: Strategies, Trends, Visions, Stockholm Media Education Conference, Internet-document, 2000. 28 Vijeće Evrope, Izvještaj za 2000. godinu 29 Kumar, Keval. J., Media Education in India: Strategies, Trends, Visions, Stockholm Media Education Conference, Internet-document, 2000.

29

Prema Kumaru, Medijsko obrazovanje je kritična društvena analiza medija s ciljem

podizanja svijesti i razumijevanja načina rada medija, onoga ko ih stvarno kontroliše i oblikuje, uloge profesionalaca, kao i reklamiranja, marketinga i odnosa sa javnošću u oblikovanju njihovog sadržaja, te različitih načina na koje publika tumači poruke medija. Primarni ciljevi medijskog obrazovanja su, dakle, podizanje svjesnosti, davanje moći i oslobañanje zajednice i društva kao cjeline. Ono se bavi unapreñenjem jednakosti, socijalne pravde, demokratije, slobode, ljudskog dostojanstva i humanijeg društva. Metode ili strategije kojima se koristi su dijalog, refleksija i akcija.

Medijsko obrazovanje se može podijeliti na:

- Medijsku didaktiku: učenje sa medijima, uz korištenje medija, radi postizanja obrazovnih ciljeva.

- Medijsko znanje: odnosi se na tehnička znanja i konkretne osobine pojedinih medija.

- Medijske studije: prenošenje znanja o funkcijama medija, kao i o tehničkim,

organizacionim, pravnim, ekonomskim, političkim i društvenim uslovima i preduslovima.

- Medijsko istraživanje: bavi se namjerama producenata i radnim uslovima, značajem i

važnosti različitih simboličnih kodova koji se koriste u medijima, kao i ponašanjem primalaca. Obuhvata korištenje medija, kao i moguće posljedice u kontekstu medijskih poruka, njihovih sadržaja i ideologije30

4.6.2. Kratka istorija

Razvoj medijskog obrazovanja je usko povezan sa razvojem medijske scene, sa jačanjem i razvojem komunikacijskih studija i sa pojavom pedagogije i obrazovanja. Ovdje ćemo dati samo kratki istorijat. Postoji jedva nekoliko istraživanja i meñunarodnih poreñenja o perspektivama, konceptima i školskoj praksi.

Medijsko obrazovanje je započelo u različitim zemljama u različitim periodima i razvijalo je različite radne koncepte i pristupe. Polazna tačka skoro posvuda je bila ozbiljna zabrinutost roditelja, nastavnika i edukatora zbog predviñenih negativnih posljedica medija na djecu i omladinu. Pojava svakog novog medija je dovodila do novih bojazni i strahova.

Prema Kumaru, korijeni medijskog obrazovanja se mogu pronaći u ‘zebnji industrijski razvijenog Zapada da se pomiri sa rastom masovnih medija’. Naročito je sve veća popularnost televizije i filma u 50-im i 60-im godinama dovela do pojačane zabrinutosti. Walsh ističe da su ‘nastavnici ubrizgali masovne medije u svoje časove da bi pokazali koliko je to isprazno, smiješno i bezvrijedno. To je bio pokušaj da se učenici cijepe ili zaštite od opasnih klica trenutne medijske kulture’.31

30 Reichmayr, dr Ingrid-Francisca, U prilog medijskom obrazovanju (istraživanje u oblasti Internet komunikacija), Media Online, 2001. 31 Walsh, Bill, A brief History of Media Education, Internet-document, 2000.

30

Nekoliko konferencija koje je sponzorirao UNESCO, od kojih je većina održana u Evropi, promovisale su ono što je nazvano ‘Obrazovanje putem ekrana’, a kasnije i ‘Filmske studije’, ‘Medijske studije’, ‘Medijska pismenost’, ‘Edukomunikacija’, ‘Medijska pedagogija,’ ‘Obrazovanje za komunikacije’.32 Postojali su i nacionalni razlozi za zastupanje medijskog obrazovanja, naprimjer u Škotskoj, gdje je otpor medijskom imperijalizmu Engleske doprinio da kritički pristup dobije podršku vlade i školskih vlasti. Kao rezultat toga, medijsko obrazovanje je ubrzo postalo školski predmet u Škotskoj. Ovo se takoñe desilo i u Kanadi i u Latinskoj Americi. Kumar bilježi da su se potčinjeni narodi i potčinjene nacije priključile pokretu za medijsko obrazovanje mnogo ranije nego oni dijelovi svijeta koji su dominirali medijima, kao što su Sjedinjene Države koje su bile jedna od posljednjih zemalja ‘koja se priključila karavanu medijskog obrazovanja

U 60-im godinama je medijsko obrazovanje počelo da se usmjerava ka ‘kritičkom primaocu’, a cilj je bio ostvariti razumnu upotrebu medija. U 70-im godinama su započeti obrazovni programi na televiziji, a mediji su otkriveni kao alatke za obrazovanje i podučavanje, što je dovelo do odreñene opremljenosti škola medijima. Zaštitni pristupi su počeli da se povlače, prije svega zbog rezultata istraživanja o medijskim efektima koji su govorili da se medijski efekti ne mogu dokazati linearno, da ne postoje jednostavni poticaji i reakcije na medijske poruke. Identifikovan je cijeli skup varijabli koje se mogu umiješati i koje su odgovorne za medijske efekte, kao što su socijalno porijeklo, psihološki i lični faktori, obrazovanje, lična komunikacija sa predvodnicima mišljenja i mnoge druge. Pristup nazvan ‘korist i zadovoljstvo’, koji pretpostavlja da aktivni pojedinci koriste medije za zadovoljenje psiholoških, kulturnih i društvenih potreba, doveo je do istraživanja o upotrebi medija u svakodnevnom životu i obezbijedio studije koje su pokazale, sa sociološkog, socio-ekološkog ili medijsko-biografskog stanovišta, značaj koji mediji imaju za svakog pojedinog čovjeka. Komunikacijski procesi izmeñu medija i javnosti su počeli da se posmatraju sa sistematskog stanovišta, kao složeno meñudejstvo sa nepredvidljivim efektima i kontraefektima. Danas su mnoga istraživanja posvećena medijskom stvaranju realnosti i načinu na koji se kreiraju značenja i tumače poruke.

Medijsko obrazovanje se sprovodi u praksi po cijelom svijetu, ali razni pokušaji i načini realizacije se značajno razlikuju. Iako medijsko obrazovanje postoji već više od pola vijeka, ono je i dalje podložno individualnim i lokalnim inicijativama. U većini zemalja medijsko obrazovanje je još uvijek sporedna aktivnost kojom se bave nastavnici ili medijski edukatori u školama ili u radu sa omladinom. U nekim zemljama je započeto formiranje medijskih pokreta kao što su akcione grupe gledalaca, naprimjer Action for Chilren’s Television (Akcija za dječiju televiziju) u Sjedinjenim Državama, Britaniji i Japanu. Kumar ističe: ‘Energični pokušaji UNESCO-a već više od jedne decenije da se ovaj predmet unaprijedi na različitim nivoima obrazovanja imali su malo uspjeha, osim u nekoliko zemalja bogatijeg Zapada (Australija, Velika Britanija i Kanada) i u Latinskoj Americi. Ovo se može posmatrati kao ‘izvorni pokret’ koji se tek u posljednje dvije decenije razvio ‘od sporedne tendencije ka postajanju sastavnog dijela nastavnog plana i programa u različitim kontekstima’.33

32Kumar, Keval. J., Media Education in India: Strategies, Trends, Vision, Stockholm Media Education Conference, Internet-document, 2000. 33 Reichmayr, dr Ingrid-Francisca, U prilog medijskom obrazovanju (istraživanje u oblasti Internet komunikacija), Media Online, 2001.

31

4.6.3. Pristupi i koncepti David Considine34 nabraja sljedeće pristupe: 4.6.3.1 Estetika i razumijevanje

Ovdje spada proučavanje jezika, gramatike i vokabulara na filmu, televiziji i drugim medijima. Teži priznanju načina na koji elementi kao što su osvjetljenje, zvuki mizanscena nose i prenose značenje. Takoñe je povezano i sa literaturom putem kodova i konvencija žarna i ključnih elemenata kao što su lik, zaplet i ishod. Medijska proizvodnja kao što su film ili reklame gledaju se i čitaju kao tekstovi. Ovaj pristup se takoñe odnosi i na koncept vizuelne kompetencije.

Meñutim pravo pitanje je - može li se raspravljati o ukusima? Moć prosuñivanja o ljepoti naziva se ukusom. Čuvena izreka kaze da o ukusima ne vrijedi raspravljati - De gustibus non disputandum. Ako je ova izreka tačna onda je na dijelu potpuni estetski relativizam tj. sve je moguće proglasiti lijepim, pa tako i čitava estetika postaje suvišna. Pomenuta izreka sadrži dio istine – ljudi različite stvari smatraju lijepim i dopadljivim. Ipak, pomenuta izreka u suštini je neistinita i najčešće je izraz lijenog mišljenja i ljudi koji nemaju ukusa.

Istina je da muzika koju slušamo donekle prestavlja naš karakter/temperament, a dio smo društva u kojem MTV i slične muzičke tv-mreže propagiraju mediokritetsku muziku namjenjenu širokim narodnim masama i brzoj zaradi. Komercijalni filmovi koje koji se svakodnevno emituju na tv kanalima i u bioskopskim salama, ne pružaju ništa drugo osim lake zabave/razonode prošarane trivijalnim komentarima i lošim scenariom.

Kada za nešto kažemo da je lijepo, mi očekujemo da se i drugi ljudi sa tim saglase. Do takvog saglašavanja dolazi se kroz komunikaciju i argumentaciju naših sudova o lijepom. Naravno, takva komunikacija i argumentacija podrazumjeva i postojanje odreñenog nivoa obrazovanja, rafiniranosti i senzibiliteta. A ukus se gradi u neposrednoj estetskoj komunikaciji, svakodnevnoj analizi i komunikaciji. Biti čovjek od ukusa znači biti čovjek koji pripada obrazovanom i kultivisanom dijelu društva.

U vremenu sveopšte drustvene i duhovne krize, vrijednosti se nameću kroz površne i lakomislene modele življenja i ponašanja koji nas obasipaju kroz masovne medije. Ukus ponovo treba da postane društveno značajna moć. Sve informacije prolaze kroz naše stavove i vrijednosti, pa smo i mi na neki način cenzori – odbacujemo nekorisno i primamo korisno.

Kad se sabere sve to za šta je čovek dobrog ukusa sposoban, ispada, prosto, da je takav čovek sposoban za život u slobodnom, demokratskom društvu. A da je tako, potvrñuje se i time što vladaoci u nedemokratskim društvima, u autoritarnim i totalitarnim društvima, rado i sistematski podstiču proizvodnju šunda i kiča, i vesele se širenju neukusa, jer su ljudi bez ukusa najbolji podanici tih režima. Njima se obezbedi malo hleba i malo jeftinih, ružičastih igara, pa oni mirno podnose nepravde i nečovečnost poretka. Istorija to obilato potvrñuje. Zato je važno imati UKUS.35

34 Considine, David, Approaches to Media Education, Internet-document, 1994. 35 Vučković, Željko, Estetika i kultura medija, Cekom books, Novi Sad, 2007.

32

4.6.3.2 Produkcija

Takozvani pristup koji je orijentisan ka akciji teži da umanji pasivnost publike i da uključi publiku u proizvodnju programa. Zasnovan je na Chomskyjevoj pretpostavci da svako ljudsko biće ne samo da je ‘u stanju da komunicira’, već u sebi sadrži specifičnu ‘kompetenciju u komuniciranju’. Ovo se jedino može izraziti, pokazati i razviti ako se prevede u akciju, u ovom slučaju u medijsku akciju.36 Novinarski pristup je usko povezan sa ovim pristupom. On može uključivati fotografiju, kinematografiju, proizvodnju video snimaka i radio programa, web stranica, časopisa, reklama i slično. 4.6.3.3 Grañanstvo

Odgovorno grañanstvo uključuje informisano donošenje odluka. Medijska pismenost bi trebala unaprijediti vještine kritičkog razmišljanja koje su potrebne za razumijevanje složenih pitanja sa kojima se suočava moderno društvo. U U.S. News and World Report se, naprimjer, kaže: ‘Televizija je toliko usmjerena na slike i toliko vremenski ograničena da u normalnom toku izvještavanja ne može obezbijediti kontekst koji pruža značenje i perspektivu.’ Medijsko obrazovanje pruža priliku za analizu uloge koju mediji, a tu spada i reklamiranje, igraju u političkom procesu. Ono može učenicima dati mogućnost da razlikuju stil od suštine, temu od slike, politiku od ličnosti i retoriku od realnosti. U sadašnjem vremenu su takve vještine suština budućnosti informisanog društva. Srodan ovome je i reprezentativni pristup koji je usmjeren na pitanja ideologije, moći i politike predstavljanja. 4.6.3.4 Zaštita

Na nastavnike i edukatore se često gleda kao na čuvare nevinih i ranjivih. Jedan od najtradicionalnijih pristupa medijima je da mediji ‘tjeraju’ ljude da nešto urade, to jest da postoji odnos izmeñu onoga što vidimo i čujemo i onoga što mislimo i radimo. Obrazovanje učenika, roditelja i grañana da prepoznaju tehnike ubjeñivanja koje oglašivači koriste da bi reklamirali alkohol, duvan i druge potencijalno štetne proizvode, moglo bi predstavljati jedan vid odbrane. Tu takoñe mogu spadati i težnja ka pravnim i drugim regulatornim sredstvima, kao što su filteri ili zabrana sadržajakoji se smatraju opasnim kao što su radikalni politički ili pornografski sadržaji.37 4.6.3.5 Instruktivni, tehnološki i kvalifikacioni pristupi

Instruktivni, tehnološki i kvalifikacioni pristupi posmatraju medije kao sredstva za poboljšanje procesa učenja i oni se često primjenjuju prilikom uvoñenja novih komunikacijskih tehnologija.

Postoji još nekoliko koncepata, kao što je kritično-autonomni pristup, slavljenički pristup ili obrazovni pristup. U praktičnom medijskom obrazovanju se vrlo često kombinuju i miješaju različiti pristupi.

36 Lohl, Horst, International Comparisons in Media Education Research: experiences with a small-scale project and perspectives for further research, Media Education Centre - Frankfurt Papers, 1997. 37 Considine, David, Approaches to Media Education, Internet-document, 1994.

33

4.6.4. Medijska kompetencija i medijska pismenost

Termini ‘medijska pismenost’ i ‘ medijska kompetencija’ kroz vrijeme su često korišćeni kao sinonimi. Termin se ponekad odnosio na vještine vezane za neki konkretni medij kao što je kompjuterska pismenost ili za grupe medija kao što je tehnološka ili digitalna pismenost, dok se medijska kompetencija uključuje sve ove različite vrste pismenosti, to jest ne samo vještine, nego takoñe i znanje i upućenost. Izgleda da su naročito društvene i orijentacione kompetencije, kao što su sposobnosti prilagoñavanja promjenljivim društvenim situacijama i sposobnost integrisanja novih tehnologija u vlastite živote, uključene u širi koncept kompetencije.

Medijska kompetencija, koja se često posmatra kao kulturna tehnika, znači ‘sposobnost kretanja po svijetu medija na kritički, reflektivan i nezavisan način, sa osjećajem za odgovornost, koristeći medije kao sredstvo za nezavisno i kreativno izražavanje…’ To je ključna vještina u ‘radu, obrazovanju i daljnjem obrazovanju, kao i u slobodnom vremenu’ i ‘bitna je za sve ciljne grupe u društvu’ (Evropski centar za medijsku kompetenciju).

Pungente38 nabraja osam ključnih koncepata i razloga za medijsko obrazovanje: - mediji su konstrukcije, oni predstavljaju pažljivo izgrañene konstrukcije koje odražavaju

mnoge odluke i rezultat su mnogih odreñujućih faktora. Medijska pismenost djeluje ka dekonstrukciji ovih konstrukcija;

- mediji stvaraju realnost jer su odgovorni za posmatranje i iskustva na osnovu kojih mi gradimo naše lično shvatanje svijeta i njegovog funkcionisanja;

- publika pregovara o značenju u medijima: svako od nas nalazi značenje u medijima u

zavisnosti od individualnih faktora: ličnih potreba i strahova, zadovoljstva, problema, rasnih i spolnih stavova, porijekla;

- mediji imaju komercijalne implikacije: kako na medije utiču komercijalni faktori, kako

oni utiču na sadržaj, tehniku i distribuciju, pitanja vlasništva i kontrole;

- mediji sadrže ideološke i vrijednosne poruke: svi medijski proizvodi na neki način predstavljaju reklamu. Glavni mediji prenose eksplicitne ili implicitne ideološke poruke o prirodi dobrog života, vrijednosti potrošnje, ulozi žena, prihvatanju vlasti. Mediji imaju moćan komercijalni uticaj na proizvodnju odreñenih vrsta sadržaja tako da upoznatost sa interesima kojima oni teže umanjuje opasnost od manipulacije;

- mediji imaju društvene i političke implikacije: mediji imaju veliki uticaj na politiku i na

formiranje socijalnih promjena;

- oblik i sadržaj su usko povezani sa medijima: svaki medij ima svoju gramatiku i kodifikuje realnost na svoj osobeni način. Različiti mediji različito izvještavaju o istom dogañaju;

- svaki medij ima jedinstveni estetski oblik 39

38 Pungente, John, Eight Key Concepts of Media Literacy, Internet-document, 1989. 39 Reichmayr, dr Ingrid-Francisca, U prilog medijskom obrazovanju (istraživanje u oblasti Internet komunikacija), Media Online, 2001.

34

4.6.5. Glavne oblasti praktičnog medijskog obrazovanja

Medijsko obrazovanje se može posmatrati kao podsistem obrazovnog sistema. Ono je posljednjih decenija najviše usmjereno na djecu i omladinu. Danas se zbog medijalizacije i ideje o ‘obrazovanju koje traje cijeli život’ oblast medijskog obrazovanja širi.

Jaslice, mala škola i obdanište: Postoje brojni televizijski programi, pa čak i kompjuterski kursevi, za vrlo malu djecu. Medijsko obrazovanje počinje u ovom ranom stadiju u nekoliko zemalja. Zapanjujući broj studija se bavi istraživanjem medijskih navika u ovoj dobnoj skupini, a u nekoliko zemalja se nude treninzi za edukatore. U nekima postoje online savjetovališta koja preporučuju filmove ili kompjuterske igre.

Porodice, roditelji: Na medijske navike djece utiču navike njihovih roditelja. Većina roditelja je neinformisana ili bespomoćna u pokušaju da pomiri svoje vlastito životno i profesionalno iskustvo sa enormnim tokom informacija kojim su preplavljenja njihova djeca. Savjetovališta za roditelje već postoje u nekim zemljama u različitim oblicima kao što su predavanja, diskusije u školama, te savjetodavne usluge koje nude medijski centri.

Škole: One su još uvijek centralna mjesta gdje treba vršiti medijsko obrazovanje. Ono se nalazi u nastavnim planovima i programima u mnogim evropskim zemljama, ali praktična primjena još uvijek predstavlja problem. Naročito je nedovoljna kvalifikovanost nastavnika i obezbjeñivanje nastavnog materijala, što predstavlja osnovne elemente. Takoñe još uvijek postoje nejasnoće oko mjesta koje medijsko obrazovanje treba da ima u nastavnom planu i programu: da li se treba podučavati kao zasebna disciplina ili ga treba rasporediti po cijelom programu. Raspravlja se o metodologiji nastave, ciljevima kojima se teži i procjenjivanju rezultata. Još jedan problem je usmjerenost škola na štampane medije i kognitivne vještine i njihov prezir prema ‘emocionalnim’ audio-vizuelnim medijima. U ovome ulogu igra i generacijski jaz izmeñu nastavnika i učenika. Zbog primjene novih informacijskih i komunikacijskih tehnologija, škole se suočavaju sa nizom problema vezanim za didaktiku i metodologiju multimedija. Pretpostavlja se da će se koncept škola, kao i uloga nastavnika, morati promijeniti, naročito u svjetlu činjenice da su djeca obično kompjuterski pismenija od svojih nastavnika. I učenici i nastavnici će se naći u ulozi onih koji uče, s tim što će se uloga nastavnika mijenjati od osobe koja zna sve ka osobi koja ima ulogu trenera, vodiča ili upravnika.

Omladinske organizacije: Zbog rasprostranjene medijske upotrebe mladih ljudi, mnoge omladinske organizacije se već godinama bave i eksperimentišu sa medijskim obrazovanjem, često koristeći aktivne pristupe kao što je proizvodnja video snimaka, časopisa ili web stranica. Medijsko obrazovanje koje vrše mediji i medijski profesionalci: Postojeće inicijative koje poduzimaju tradicionalni masovni mediji su se pokazale izuzetno uspješnim. Medijsko obrazovanje koje vrše mediji se može obavljati na više načina: obezbjeñivanjem objekata za sticanje iskustva u proizvodnim procesima ili pružanjem pomoći, kreiranjem obrazovnih programa ili tekstova u novinima u saradnji sa odreñenim ciljnim grupama, te obezbjeñivanjem prostora u novinama, TV ili radio programima za objavljivanje vlastite produkcije.

Preduzeća i firme: u ovim oblastima dominiraju kvalifikatorni pristupi, naročito u pogledu novih medija. Meñutim, sve veći broj firmi otkriva da medijski pismene osobe imaju ogromnu vrijednost u današnjim poslovnim odnosima i oni poklanjaju naročitu pažnju sticanju složenijih sposobnosti u ovoj oblasti. Takve inicijative postoje u mnogim zemljama. Evropski centar za medijsku kompetenciju u Njemačkoj djeluje u saradnji sa Mekonetom, kooperativnoj, organizacionoj ivirtualnoj mreži lokalnih centara za medijsku kompetenciju, s ciljem pružanja

35

nekomercijalnih posredničkih, savjetodavnih i informacijskih usluga u obliku javno-privatnih partnerstava sa različitim ciljnim grupama po pitanju novih medija. Potrošači, mala preduzeća i penzioneri se mogu informisati o razvoju u medijskim oblastima i uspostaviti kontakte.

Penzioneri: Najstariji grañani imaju problema da održe korak sa modernim razvojem, naročito u oblasti novih medija. U nekoliko zemalja se organizuju kursevi na kojima se podučava online i offline digitalna pismenost, kao i opšte medijske obrazovne aktivnosti.

Univerziteti i pedagoške škole: Oni se još uvijek sporo prilagoñavaju potrebama medijskog obrazovanja, naročito u oblasti istraživanja. Postoji samo nekoliko uporednih i procjenjivačkih studija o efektima medijskog obrazovanja. Obuka nastavnika i medijskih edukatora se još uvijek nalazi na samom početku. U cijelom svijetu postoji samo nekoliko profesura u medijskom obrazovanju. Profesionalizacija je započela u nekoliko evropskih zemalja. 4.6.6 Glavni problemi i izazovi

Kao i u slučaju medija, i medijsko obrazovanje prolazi kroz period transformacije i tranzicije jer se njegovi fokusi mijenjaju, a težišta prestruktuiraju. Neki od problema koji su se pojavili su već pomenuti. Procesi globalizacije i koncentracije i njihova potencijalna opasnost za demokratiju i slobodu štampe i izraza se trebaju posmatrati sa pojačanom pažnjom. Kvalitet medijskih sadržaja se mora kritički ocjenjivati, a sticanje vještina prolanaženja informacija i orijentacije biće nužne da bi se spriječio disparitet u učešću.

Nadalje, medijski edukatori će se morati suočiti sa:

- brzim rastom medijskih industrija, ubrzanim promjenama uslova u kojima mladi ljudi odrastaju i brzim razvojem novih žanrova i formata;

- promijenjenom ulogom škola kao jedinih prenosnika informacija i znanja, kao i

promijenjenom ulogom nastavnika;

- promijenjenim načinom učenja zbog multimedijskog i hipertekstualnog okruženja u kome se uči. Medijski edukatori će morati pronaći načine da školi prenesu značaj medijske kompetencije u širem smislu;

- promijenjenim i ponekad olakšanim uslovima za izvoñenje medijskog obrazovanja zbog

multimedijskih aplikacija.

Sljedeći faktori su nužni za razvoj medijskog obrazovanja:

- proširenje oblasti medijskog obrazovanja, naročito zato što neformalno obrazovanje i učenje tokom cijelog života postaju sve važniji. Ovo bi trebalo da bude usmjereno ka današnjim odraslim ljudima i budućim odraslim ljudima i moraće se pobrinuti da ne isključi nijednu društvenu grupu iz svojih aktivnosti;

36

- saradnja sa medijskim profesionalcima i njihovo učešće u medijskom obrazovanju, kao i kontakti sa medijskim industrijama;

- razvoj novih načina komunikacije i vršenje medijskih obrazovnih zadataka putem

virtualne pedagogije, obrazovanja na daljinu, otvorenog obrazovanja ili TeleMonitoringa;

- povezivanje na meñunarodnom, evropskom, nacionalnom, regionalnom i lokalnom

nivou, kao i saradnja sa stručnim konsultantima;

- povećana saradnja meñu nastavnicima, edukatorima i roditeljskim organizacijama;

- istraživanje i ocjenjivanje medijskih obrazovnih aktivnosti putem obrazovnog istraživanja i putem unakrsnog naučnog istraživanja i razvojnog rada;

- ofanzivni odnosi sa javnošću, predstavljanje ciljeva medijskog obrazovanja, modeli koji

su se pokazali najbolji u praksi i pilot projekti;

- optimističniji pristup medijima, bez gubljenja samokritičnog odnosa, jer mediji i njihova ponuda mogu obogatiti naše živote u mnogim oblastima.

U svakoj zemlji je od vitalne važnosti da se poduzmu adekvatne mjere u medijskoj i obrazovnoj politici radi podržavanja usvajanja medijskog obrazovanja u različitim oblastima. 4.6.7. Završne napomene u istraživanju

U svijetu se sprovode mnogobrojne aktivnosti u oblasti medijskog obrazovanja. Svake godine se o toj temi objavljuje na stotine knjiga. Održavaju se festivali, konferencije i medijski kampovi. Časopisi, fondacije i društva za medijsko obrazovanje raspravljaju o tekućim temama. Razvijaju se obrazovne alatke, video kasete i nastavna sredstva. Možemo se osloniti na baze podataka, portale, online kurseve, CD/DVD-romove i portfolije. Stimulaciju i motivaciju pružaju modeli medijskog obrazovanja koji su se pokazali kao najbolji u praksi.

Medijsko obrazovanje se može sprovoditi na mnogo načina, u većem ili manjem obimu. Sigurno je da je poželjno široko medijsko obrazovanje u većem obimu. Ali čak i manje aktivnosti koje provode pojedini nastavnici, škole i medijski profesionalci mogu biti efikasne, što je već dokazano istraživanjem. Svakom demokratskom društvu su potrebni budni, kvalifikovani novinari i gra ñani koji su vrlo informisani i koji iskazuju medijs ku kompetenciju.

37

5. EMPIRIJSKI DIO RADA 5.1 Predmet i cilj istraživanja

Istraživanje je sprovedeno meñu učenicima drugih i trećih razreda gimnazija u Budvi i Kotoru koji slušaju predmet Medijska pismenost, kao i meñu učenicima trećih i četvrtih razreda u Herceg-Novom koji ne slušaju taj predmet. Cilj istraživanja je bio ispitati koliko su medijski pismeni učenici srednjih škola i pokazati da li je uvoñenje predmeta Medijska pismenost u gimnazijama u Kotoru i Budvi doprinijelo medijskoj pismenosti kod učenika srednjih škola. Anketirano je 91 učenika koji su slušali predmet Medijska pismenost. To su učenici trećih i četvrtih razreda srednje škole (52 učenika u Budvi i 39 u Kotoru). Zatim je i u Herceg-Novom takoñe sprovedeno istraživanje, ali meñu učenicima koji nisu slušali predmet Medijska pismenost. Takoñe je anketiran 91 učenik, trećih i četvrtih razreda srednje škole. 5.2 Hipoteze OH – Pretpostavljamo da učenici koji slušaju predmet Medijska pismenost imaju razvijenija znanja o medijima i njihovoj prirodi. H1 – Pretpostavljamo da učenici koji nemaju predmet Medijska pismenost ne razumiju medije na način kako ih razumiju učenici koji imaju taj predmet. H2 – Pretpostavljamo da učenici koji slušaju predmet Medijska pismenost znaju da su medijske poruke konstrukti, odnosno da to ne znaju učenici koji nemaju ovaj predmet. H3 – Pretpostavljamo da učenici koji imaju predmet Medijska pismenost, više konzumiraju informativne i obrazovne sadržaje u medijima. H4 – Pretpostavljamo da učenici koji nemaju predmet Medijska pismenost smatraju da nisu zasićeni medijskim sadržajima. H5 – Pretpostavljamo da ispitanici iz obje grupe ocjenjuju da su koncentrisani dok prate medijske sadržaje H6 – Pretpostavljamo da ispitanici koji nemaju predmet Medijska pismenost ne znaju da su medijske poruke uvijek cenzurisane. H7 – Pretpostavljamo da ni jedna ni druga grupa ispitanika ne zna da je osnovna karakteristika svake medijske poruke da oblikuje pogled na društvo. H8 – Pretpostavljamo da se većina ispitanika iz obje grupe slaže sa ocjenom da je uvoñenje Medijske pismenosti kao nastavnog predmeta unaprijedilo njihov odnos prema medijskim sadržajima.

38

5.3 Metode i tehnike istraživanja

Za istraživanje su korišćena 2 upitnika. Prvi uputnik je činilo 20 pitanja i bio je namijenjen učenicima koji su slušali predmet Medijska pismenost. Upitnik je imao 19 pitanja zatvorenog tipa i jedno pitanje otvorenog tipa.

Drugi upitnik je bio namijenjen učenicima koji nisu slušali predmet Medijska pismenost, i činilo ga je 17 pitanja, od kojih je 16 zatvorenog tipa i jedno pitanje otvorenog tipa.

Za obradu podataka korišćen je softverski program SPSS, verzija 14.0. 5.4. Rezultati istraživanja Rezultati upitnika I (u čenici koji slušaju predmet Medijska pismenost) Grafik 1:

Zenski

Muski

pol

Od učenika koji su slušali medijsku pismenost, 56% su muškog a 44% ženskog pola.

39

Grafik 2:

18

17

16

starost

46,2% učenika imaju osamnaest, 38,5% imaju sedamnaest, a njih 15,4% imaju šesnaest godina. Grafik 3:

Cetvrti

Treci

razred

58,2% učenika ide u četvrti, a 41,8% ide u treći razred

40

1.Koliko su medijski sadržaji uklju čeni u obrazovni proces u vašoj školi? Grafik 4:

Retko

Da

52,7% smatra da su medijski sadržaji uključeni, dok njih 47,3% smatra da su rijetko uključeni. 2.Da li je potrebno da medijski sadržaji budu dio nastavnog procesa? Grafik 5:

Ne znam

Ne

Da

Kod drugog pitanja, 87,9% učenika koji slušaju Medijsku pismenost se složilo da bi medijski sadržaji trebalo da budu dio nastavnog procesa, 9,9% ne zna, dok 2,2% smatra da medijski sadržaji ne bi trebalo da budu dio nastavnog procesa.

41

3.a. Koje bi predmete bilo dobro osvježiti medijski m sadržajima? Grafik 6a:

Svi predmeti

Geografija

Istorija

Strani jezik

Srpski jezik

34,1% smatra da bi to trebalo da bude srpski jezik, 33% istorija, 13,2% geografija, 5,5% strani jezik, dok se 14,3% učenika odlučilo za sve predmete. 3.b. Koje bi predmete bilo dobro osvježiti medijski m sadržajima? Grafik 6b:

Svi predmeti

Psihologija

Biologija

Geografija

Istorija

Strani jezik

Na istom pitanju kao drugi odgovor učenici su se odlučili za sledeće o: 23,1% istorija, 19,8% biologija, 17,6% biologija, 12,1% geografija, 9,9% strani jezik i 17,6% svi predmeti.

42

4.Vaš omiljeni medij je? Grafik 7:

Internet

TV

Magazini

Novine

Knjiga

Na četvrtom pitanju 49,5 % učenika koji slušaju medijsku pismenost odgovorilo je da im je internet najomiljeniji medij, dok je TV drugi sa 27,5%, zatim slijede knjiga i novine sa po 11% i magazini sa 1,1% 5.Koje informacije ili sadržaje dobijate iz vašeg omiljenog medija? Grafik 8a:

Nesto drugo

Filmovi

Reportaze

Vesti

sadrmedi

U petom pitanju - Koje informacije ili sadržaje dobijate iz vašeg omiljenog medija – najveći broj zaokružio je odgovore vijesti – 59,3%, zatim slijede filmovi sa 28,6%, reportaže sa 1,1% i nešto drugo 11%.

43

Grafik 8b:

Nesto drugo

Obrazovne emisije

Filmovi

Reportaze

Vesti

sadrmed2

Na istom pitanju kao drugi odgovor njih 42,9% zaokružilo je filmove, a zatim slijede obrazovne emisije sa 19,8%, reprtaže sa 8,8%, vijesti sa 5,5%, a njih 23,1% se odlučilo za odgovor – nešto drugo. 6. Koliko vremena u toku dana provodite uz vaš omil jeni medij? Grafik 9:

4 sata i vise

3 sata

2 sata

1 sat

vreme

47,3% ispitanika provodi 2 sata uz omiljeni medij, 19,8% provodi 3 sata, 16,5% provodi 4 sata i više, i 16,5% provodi 1 sat uz omiljeni medij.

44

7.Procijenite i iskreno odgovorite koliko ste koncen trisani dok pratite omiljeni medijski sadržaj? Grafik 10:

Retko

Cesto

Najcesce

58,2% ispitanika procjenjuje da je najčešće koncentrisano, 31,9% je često koncentrisano, 9,9% je rijetko koncentrisano na medijski sadržaj koji prate. 8.Smatrate li da ste prezasi ćeni odre ñenim medijskim sadržajima? Grafik 11:

Ne znam

Ne

Da

61,5% ispitanih smatra da je prezasićeno medijski sadržajima, dok njih 22% smatra da nije, a 16,5% ne zna.

45

9.Koje novinarske žanrove poznajete? Deveto pitanje je bilo otvorenog tipa – Koje novinarske žanrove poznajete? Meñu učenicima koji su slušali predavanja iz predmeta Medijska pismenost vidi se poznavanje materije i odreñeno znanje iz ove oblasti, pa je bilo tačnih odgovora – 19,7%, ali bilo je više netačnih – 80,2%. Tabela 1:

Tačni odgovori - 19,7% Netačni odgovori - 80,2% Reportaža, intervju, vijest, anketa, politički komentar, kolumna, feljton

informativne, zabavne, sport, politika, ekonomija, kultura, društvo, žuta štampa, crna hronika, voditelj...

10.Da li je ta čno da su medijske poruke uvijek konstruisane? Grafik 12:

Ne znam

Ne

Da

konstruk

Na deseto pitanje koje glasi Da li je tačno da su medijske poruke uvijek konstruisane? – njih 79,1% odgovara da jesu, 15,4% smatra da nisu, a 5,5% ne zna ili nije sigurno.

46

11.Da li je ta čno da su medijske poruke uvijek cenzurisane? Grafik 13:

Ne znam

Ne

Da

cenzura

Na pitanje - Da li je tačno da su medijske poruke uvijek cenzurisane? – 52,7% je odgovorilo da nisu, 39,6% da jesu, dok 7,7% ne zna. 12.Osnovna karakteristika svake medijske poruke je da: Grafik 14:

Atraktivna i zabavna

Kontekst

Konstrukt

Vise slojeva

Jezik

karakter

Dvanaesto pitanje je glasilo - Osnovna karakteristika svake medijske poruke je da? - njih 69,2% je odgovorilo da je konstrukt, 14,3% da ima svoj jezik, a 11% da je atraktivna i zabavna, 3,3% da ima više slojeva, 2,2% da zavisi od konteksta u kome se medijska poruka nalazi.

47

13.Svrha medijskog teksta je: Na trinaestom pitanju ispitanicima je data mogućnost da na skali od 1 do 3 po važnosti poreñaju i odrede koja je svrha medijskog teksta. U najvećem procentu - 52,7% na prvom mjestu se našla tvrdnja da je svrha medijskog teksta da informiše.Od ukupnog broja ispitanika 28,6% se izjasnilo da je svrha medijskog teksta da zabavi, a sa 37,4% da oblikuje pogled na društvo. Grafik 15a:

Da oblikuje pogled na drustvo

Da informrise

Da proda publiku oglasivacima

Da razbije predrasude i stereotipe

Da promovise kulturne vrenosti

Da dopuni znanje

Da promovise

svrha1

Svrha 1 – da informiše 52,7%, da proda publiku oglašivačima 19,8%, da oblikuje pogled na društvo 12,1%, da dopuni znanje 7,7%, da promoviše kulturne i etičke vrijednosti 2,2%, da razbije predrasude i stereotipe 2,2%. Grafik 15b:

Da oblikuje pogled na drustvo

Da zabavi

Da informrise

Da proda publiku oglasivacima

Da razbije predrasude i stereotipe

Da promovise kulturne vrenosti

Da dopuni znanje

svrha2

48

Svrha 2 – da zabavi 28,6%, da razbije predrasude i stereotipe 18,7%, da informiše 18,7%, da oblikuje pogled na društvo 12,1%, da promoviše kulturne i etičke vrijednosti 8,8%, da dopuni znanje 6,6%, da proda publiku oglašivačima 6,6%. Grafik 15c:

Da oblikuje pogled na drustvo

Da zabavi

Da informrise

Da proda publiku oglasivacima

Da razbije predrasude i stereotipe

Da promovise kulturne vrenosti

Da dopuni znanje

Da promovise

svrha3

Svrha 3 – Da oblikuje pogled na društvo 37,4%, da informiše 16,5%, da zabavi 15,4%, da proda publiku oglašivačima 12,1%, da promoviše kulturne i etičke vrijednosti 7,7%, da razbije predrasude i stereotipe 5,5%, da promoviše 3,3% i da dopuni znanje 2,2% 14. Smatram da je uvo ñenje Medijske pismenosti kao nastavnog predmeta u š kole znatno unapredilo odnos mladih prema medijskim sadržajima: Grafik 16:

Delimicno se slazem

Slazem se

49

Na ovom pitanju njih 79,1% se slaže, dok se 20,9% djelimično slaže. 15.Koji sadržaji iz predmeta Medijska pismenost su vam najzanimljiviji: Grafik 17:

Mediji, etika, politika

Svrha i vaznost

Vrednosti koje promovisu

Jezik medija

Tekst kao konstrukt

pristup tekstu

Na pitanje Koji sadržaji iz predmeta Medijska pismenost su vam najzanimljiviji – 31,9% se odlučilo za jezik medija, a 25,3% za medijski tekst kao konstrukt, 15,4% svrha i važnost medijskog teksta, 13,2% za medije, etiku i politiku, 7,7% za vrijednosti koje promovišu mediji, 6,6% za pristup medijskom tekstu. 16.Koji sadržaji iz predmeta Medijska pismenost su vam najkorisniji: Grafik 18:

Mediji, etika, politika

Svrha i vaznost

Vrednosti koje promovisu

Jezik medija

Tekst kao konstrukt

pristup tekstu

korisnos

50

Na šesnaesto pitanje Koji sadržaji iz predmeta Medijska pismenost su vam najkorisniji – 34,1% se odlučilo za svrhu i važnost medijskog teksta, 19,8% za medijski tekst kao konstrukt, 15,4% za jezik medija, 15,4% za vrijednosti koje promovišu, 12,1% za pristup medijskom tekstu, a 3,3% za medije, etiku i politiku. 17.Učenje medijske pismenosti mi je pomoglo da: Grafik 19:

Kompetentnije biram sadrzaje

Razumem druge

Koristim tehnologiju

Kriticki citam

Na sedamnaesto pitanje Učenje medijske pismenosti mi je pomoglo da – 74,7% je reklo da im je pomoglo da kritički čitaju medijske poruke, a 16,5% je reklo da im je pomoglo da kompetentnije biraju sadržaje iz medija, 6,6% da bolje koriste tehnologiju, 2,2% da bolje razumiju druge. 18.Zašto je predmet Medijska pismenost važan? Grafik 20:

Uci da analiziram i kriticki promisljam med. poruke

Da naucim kako med. konstruisu stvarnost

Volim racunare

Nameravam da se bavim medijima

Pruza siroko obrazovanje

Da ne budem konziment

Uci o prirodi medija

51

Na osamnaesto pitanje Zašto je predmet Medijska pismenost važan? – 48,4% je reklo da je važan jer ih ne uči da ne budu samo konzumenti, 15,4% jer pruža široko obrazovanje, 12,1% jer ih uči da kritički analiziraju i razmišljaju, 11% da nauče kako mediji konstruišu stvarnost, 6,6% jer uči o prirodi medija, 4,4% jer vole računare, 2,2% jer namjeravaju da se bave medijima u budućnosti. 19.Znanja iz oblasti medija su, po Vašem mišljenju p rimjenljiva u: Grafik 21:

Razumevanje drustva

Zabava

Ucenje

Komunikakcija sa prijateljima

Devetnaesto pitanje je glasilo Znanja iz oblasti medija su, po Vašem mišljenju primjenljiva u? – 67% je reklo u razumjevanju društva, a 23,1% je odgovorilo u komunikaciju sa prijateljima, 6,6% u učenju, 3,3% u zabavi.

52

20.Koji je predmet, po Vašem mišljenju korisniji za Vašu budu ćnost: Grafik 22:

Gradjansko vaspitanje

Medijska pismenost

I na posljednje, dvadeseto pitanje Koji je predmet, po Vašem mišljenju korisniji za Vašu budućnost? – njih 89% je odgovorilo Medijska pismenost, dok se 11% opredjelilo za Grañansko vaspitanje.

53

Rezultati upitnika II (u čenici koji ne slušaju predmet Medijska pismenost) Grafik 23:

Zenski

Muski

pol

56% učenika koji ne slušaju Medijsku pismenost je muškog, a 44% je ženskog pola. Grafik 24:

18

17

16

godine

, 51,6% učenika ima sedamnaest, njih 45,1% ima osamnaest, dok 3,3% ima šesnaest godina.

54

Grafik 25:

Cetvrti

Treci

razred

82,4% ide u četvrti, a 17,6% u treći razred. 1.Koliko su medijski sadržaji uklju čeni u obrazovni proces u vašoj školi? Grafik 26:

Nisu ukljuceni

retko

Da

ukljucen

Na pitanje da li su medijski sadržaji uključeni u nastavu, od učenika koji ne slušaju Medijsku pismenost, 42,9% smatra da su rijetko, 54,9% da nisu nikako uključeni, a samo 2,2% smatra da su uključeni.

55

2.Da li je potrebno da medijski sadržaji budu dio n astavnog procesa? Grafik 27:

Ne

Da

85,7% smatra da bi medijski sadržaji trebalo da budu dio nastavnog procesa, dok 14,3% smatra da ne bi trebalo. 3.Koje bi predmete bilo dobro osvježiti medijskim s adržajima? Grafik 28a:

Svi predmeti

Geografija

Istorija

Strani jezik

Srpski jezik

predmet1

56

Što se tiče pitanja Koje bi predmete trebalo osvježiti medijskim sadržajima, većina je kao prvi odgovor zaokružila strani jezik 40,7%, istorija 18,7%, srpski jezik 12,1%, geografija 11%, dok 17,6% smatra da bi to trebali biti svi predmeti. Grafik 28b:

Svi predmeti

Matematika

Psihologija

Biologija

Geografija

Istorija

Strani jezik

predmet2

Kao drugi odgovor, njih 24,2% je odabralo geografiju, 17,6% biologiju, 17,6% istoriju, 11% psihologiju, 7,7% matematiku, strani jezik 4,4% i njih 17,6% se odlučilo za sve predmete. 4.Vaš omiljeni medij je? Grafik 30:

Internet

TV

Magazini

Novine

Knjiga

57

54,9% odgovorilo je da im je TV omiljeni medij, a Internet je na drugom mjestu sa 33%. Samo 6,6% se odlučilo za knjigu, 3,3% za novine i 2,2% za magazine. 5.Koje informacije ili sadržaje dobijate iz vašeg o miljenog medija? Grafik 31a:

Nesto drugo

Obrazovne emisije

Filmovi

Reportaze

Vesti

informac

U petom pitanju - Koje informacije ili sadržaje dobijate iz vašeg omiljenog medija – najveći broj zaokružio je odgovore filmove 38,5%, vijesti 36,3%, reportaže 9,9%, obrazovne emisije 2,2%, nešto drugo 13,2%. Grafik 31b:

Nesto drugo

Obrazovne emisije

Filmovi

Reportaze

Vesti

informac2

58

Na istom pitanju kao drugi odgovor njih 45,1% je odabralo film, 26,4% obrazovne emisije, 6,6% vijesti, 6,6% reportaže i 15,4% se odlučilo za nešto drugo. 6.Koliko vremena u toku dana provodite uz vaš omilj eni medij? Grafik 32:

4 sata i vise

3sata

2 sata

1 sat

vreme

41,8% provodi dva sata, 37,4% tri sata, 12,1% četiri sata i više, 8,8% jedan sat. 7.Procijenite i iskreno odgovorite koliko ste koncen trisani dok pratite omiljeni medijski sadržaj? Grafik 33:

Retko

Cesto

Najcesce

koncentr

56% je najčešće koncentrisano, 41,8 često, a 2,2% rijetko.

59

8.Smatrate li da ste prezasi ćeni odre ñenim medijskim sadržajima? Grafik 34:

Ne

Da

prezasic

57,1% smatra da je prezasićeno dok 42,9% smatra da nije. 9.Koje novinarske žanrove poznajete? Deveto pitanje je bilo otvoreno – Koje novinarske žanrove poznajete? Meñu učenicima koji ne slušaju taj predmet jasno je vidljivo da nisu upoznati sa temom, pa je većina odgovora bila netačna – 97,8%, a tačnih odgovora je bilo 2,19%. Tabela 2:

Tačni odgovori – 2,19% Netačni odgovori – 97,8% Reportaža, intervju, vijest, anketa

sport, kultura, politika, crna hronika, društvo, zabava, dokumentarci, informativni programi, žuta štampa

60

10.Da li je ta čno da su medijske poruke uvijek konstruisane? Grafik 35:

Ne znam

Ne

Da

Na deseto pitanje koje glasi Da li je tačno da su medijske poruke uvijek konstruisane? - 60,4% ne zna da li je medijska poruka konstruisana, 23,1% smatra da nije a samo 16,5% smatra da jeste. 11.Da li je ta čno da su medijske poruke uvijek cenzurisane? Grafik 36:

Ne znam

Ne

Da

Na pitanje - Da li je tačno da su medijske poruke uvijek cenzurisane? - čak 47,3% ne zna, dok 39,6% smatra da nisu a 13,2% da jesu. 12.Osnovna karakteristika svake medijske poruke je da:

61

Grafik 37:

Atraktivna i zabavna

Zavisi od konteksta

Konstrukt

Vise slojeva

Ima svoj jezik

Dvanaesto pitanje je glasilo - Osnovna karakteristika svake medijske poruke je da? Učenici u najvećem postotku od 52,7% smatraju da je osnovna karakteristika medijske poruke da bude atraktivna i zabavna, 24,2% smatra da zavisi od konteksta, 13,2% da ima svoj jezik, a samo 5,5% smatra da je med.poruka konstrukt. 13.Svrha medijskog teksta je: Grafik 38:

Da oblikuje pogled na drustvo

Da zabavi

Da informise

Da proda publiku oglasivacima

Da razbije predrasude

Da dopuni znanje

Promovise stil zivota

Na trinaestom pitanju ispitanicima je data mogućnost da na skali od 1 do 3 po važnosti poreñaju i odrede koja je svrha medijskog teksta. U najvećem postotku na prvom mjestu se našla tvrdnja da je svrha medijskog teksta da informiše – 51,6%. Zatim slijedi 19,8% da dopuni znanje, 11% da promoviše stil života, 8,8% da razbije predrasude, 4,4% da proda publiku oglašivačima, 2,2% da zabavi, 2,2% da oblikuje pogled na društvo.

62

14.Čuo sam za termin medijska pismenost Grafik 39:

Ne

Da

Na četrnaestom pitanju 67% ispitanika koji nisu slušali Medijska pismenost su odgovorili da su čuli za termin medijska pismenost, dok 33% nije. 15.Smatram da bi uvo ñenje Medijske pismenosti kao obaveznog predmeta una predilo odnos mladih prema medijskim sadržajima: Grafik 40:

Ne slazem se

Delimicno se slazem

Slazem se

33% se slaže da bi uvoñenje Medijske pismenosti kao obaveznog predmeta unaprijedilo odnos mladih prema medijskim sadržajima, 52,7% se djelimično slaže a 14,3% se uopšte ne slaže sa tom tvrdnjom.

63

16. Da li ste upoznati da je u nekim školama uveden predmet Medijska pismenost? Grafik 41:

Ne

Da

94,5% nije upoznato sa ovom tvrdnjom, dok je njih 5,5% upoznato. 17. Da li biste pohadjali nastavu iz predmeta Medij ska pismenost da postoji u vašoj školi? Grafik 42:

Ne znam

Ne

da

40,7% bi pohañalo, 41,8% ne zna, 17,6% ne bi pohañalo ovaj predmet.

64

5.5 Diskusija rezultata dobijenih istraživanjem

Kao što se može vidjeti iz dobijenih rezultata, i kao što smo pretpostavili, postoji velika razlika izmeñu učenika koji su slušali predmet Medijska pismenost i onih koji nisu. Medijska pismenost je učenicima koji su slušali taj predmet pomogla u kritičkom iščitavanju medija i medijskih pretpostavki. Sa druge strane, istraživanje je pokazalo da učenicima koji taj predmet nisu slušali, nedostaje znanje za kritičko iščitavanje medija i medijskih poruka.

Prvu razliku uočili smo na prvom pitanju gdje je samo 2,2% učenika koji ne slušaju Medijsku pismenost odgovorilo da su medijski sadržaji uključeni u nastavu, dok je 42,9% smatra da su rijetko, a 54,9% da nisu nikako uključeni. I jedni i drugi su se na drugom pitanju u većini složili da bi medijski sadržaji trebalo da budu dio nastavnog procesa. Takav rezultat se i očekivao.

Što se tiče pitanja Koje bi predmete trebalo osvježiti medijskim sadržajima, većina smatra da bi to trebalo da budu srpski jezik i istorija, dok kod učenika koji ne slušaju Medijsku pismenost to su – strani jezik, geografija i istorija. To nas upućuje na zaključak da su učenici koji slušaju Medijsku pismenost svijesni širokih mogućnosti medija u nastavi kao i njihove potencijalne uloge u obrazovnom procesu.

Odgovori dati na četvrto pitanje pokazuju da je za 49,5 % učenika koji slušaju Medijsku pismenost internet najomiljeniji medij, dok je TV drugi sa 27,5%. Interesantno je da meñu učenicima koji taj predmet ne slušaju, njih 54,9% odgovara da im je TV omiljeni medij, a Internet je na drugom mjestu sa 33%. Vrlo malo učenika preferira knjigu, novine ili magazine kao omiljeni medij. Ovo posljednje je očekivano, jer nove generacije rastu uz nove medije, a očekivano je i to da učenici koji nisu razvili svijest o značaju medijske pismenosti i dalje podležu TV kao zabavi i najjeftinijem mediju.

U petom pitanju - Koje informacije ili sadržaje dobijate iz vašeg omiljenog medija – najveći broj zaokružio je odgovore filmove i vijesti, dok vrlo mali broj njih gleda reportaže ili obrazovne emisije. To je zabrinjavajuće, jer se od učenika koji su slušali Medijsku pismenost očekivalo da pokažu više interesovanja za edukativne i informativne sadržaje. Ovakav rezultat nas navodi na zaključak da učenici i dalje ne vladaju dovoljnim korpusom znanja iz ove oblasti, ali u isto vrijeme moramo biti svjesni da je načinjen veliki korak u tom pravcu jer se vijesti pojavljuju kao jedan od omiljenijih sadržaja.

Rezultati dobijeni iz oba upitnika su pokazali da prosječni tinejdžer provodi izmeñu 2 i 3 sata uz omiljeni medij, a izjašnjavaju se da su najčešće koncentrisani dok prate omiljeni medijski sadržaj. Ovakav nalaz se prilično razlikuje od istraživanja koja su sprovedena i kod nas i u svijetu gdje se jasno vidi da u ovom uzrastu učenici provode od 4 – 6 sati uz medije i da zapravo površno prate medijske sadržaje. Meñutim, kako ovaj aspekt nije bio tema našeg rada nećemo dublje zalaziti u analizu ovog rezultata.

Takoñe, ako posmatramo iz ugla objašnjenja datog u prethodnom pasusu, veoma je interesantno da 61,5% ispitanih koji slušaju Medijsku pismenost smatra da je prezasićeno medijskim sadržajima, dok njih 22% smatra da nije. Meñu učenicima koji taj predmet ne slušaju taj srazmjer je malo drugačiji – 57,1% smara da je prezasićeno dok 42,9% smatra da nije. Ovakvu razliku možemo i objasniti time da su učenici koji slušaju taj predmet svjesniji sadržaja koje gledaju i da su svjesni velike količine nepotrebnog i neupotrebljivog medijskog sadržaja. Takoñe, osjećaj prezasićenosti medijskim sadržajima po pravilu znači i površno praćenje bar

65

dijela medijskih sadržaja. Nesklad izmeñu rezultata dobijenih kroz sedmo i osmo pitanje – govori nam najviše o tome da ni jedna ni druga grupa ispitanika nema dovoljno znanja o prirodi medija i njihovom uticaju na konzumente. Deveto pitanje je bilo otvorenog tipa – Koje novinarske žanrove poznajete? Meñu učenicima koji su slušali predavanja iz Medijske pismenosti vidi se odreñena doza znanja pa je bilo tačnih odgovora, ali većina je bila netačna. Tačni odgovori, kojih je bilo 19,7%, bili su: reportaža, intervju, vijest, anketa, politički komentar, kolumna i feljton. Netačnih odgovora bilo je 80,2% i oni su bili: informativne, zabavne, sport, politika, ekonomija, kultura, društvo i sl. A meñu učenicima koji ne slušaju taj predmet jasno je vidljivo da nisu upoznati sa temom, pa je većina odgovora bila netačna – 97,8%. Netačni odgovori su bili - sport, kultura, politika, crna hronika, društvo, zabava, dokumentarci, informativni programi, žuta štampa i sl. A tačni odgovori, kojih je bilo samo 2,19%, bili su: intervju, reportaža, vijest i anketa. Iako su rezultati kod učenika koji su slušali medijsku pismenost ispod naših očekivanja, ipak se može vidjeti da je slušanje medijske pismenosti doprinijelo opismenjavanju tih učenika, jer u prvom slučaju je jasno vidljivo da oni koji su slušali taj predmet znaju da navedu bar nekoliko novinarskih žanrova, dok oni koji taj predmet nisu slušali nažalost nisu uspjeli da naprave razliku izmeñu novinarskih žanrova.

Na deseto pitanje koje glasi Da li je tačno da su medijske poruke uvijek konstruisane? – njih 79,1% smatra da jesu, 15,4% smatra da nisu, a 5,5% ne zna ili nije sigurno. Tu se i može vidjeti glavna razlika izmeñu onih koji su slušali ovaj predmet i onih koji nisu, jer kod ovih drugih 60,4% ne zna da li je medijska poruka konstruisana, 23,1% smatra da nije a samo 16,5% smatra da jeste.

Na pitanje - Da li je tačno da su medijske poruke uvijek cenzurisane? – 52,7% je odgovorilo da nisu, 39,6% da jesu, dok 7,7% ne zna. Meñu učenicima koji ne slušaju taj predmet, očekivano je najveći broj onih koji ne znaju odgovor – čak njih 47,3%, dok 39,6% smatra da nisu a 13,2% da jesu.

Dvanaesto pitanje je glasilo - Osnovna karakteristika svake medijske poruke je da? - Od učenika koji su slušali Medijsku pismenost 69,2% je odgovorilo da je konstrukt, 14,3% da ima svoj jezik, a 11% da je atraktivna i zabavna. Tu je i potvrñena naša tvrdnja da su ti učenici medijski pismeniji jer uočavamo značajnu razliku – učenici koji nisu slušali medijsku pismenost u najvećem postotku od 52,7% smatraju da je osnovna karakteristika medijske poruke da bude atraktivna i zabavna, 24,2% smatra da zavisi od konteksta, 13,2% da ima svoj jezik, a samo 5,5% smatra da je medijska poruka konstrukt.

Na trinaestom pitanju ispitanicima je data mogućnost da na skali od 1 do 3 po važnosti poreñaju i odrede koja je svrha medijskog teksta. U najvećem procentu - 52,7% na prvo mjesto rangira tvrdnju da je svrha medijskog teksta da informiše. Njih 28,6% smatra da je svrha medijskog teksta da zabavi, a 37,4% ocenjuje da je svrha medijskog teksta da oblikuje pogled na društvo. Druga grupa ispitanika, tj. oni koji nisu slušali Medijsku pismenost u najvećem procentu na prvo mjesto rangira tvrdnju da je svrha medijskog teksta da informiše – 51,6%. Zatim slijedi 19,8% da dopuni znanje, i na trećem njestu da promoviše stil života - 11%.

Ispitanici koji nisu slušali Medijsku pismenost u 67% slučajeva su odgovorili da su čuli za termin medijska pismenost, dok 33% njih nije čulo. 33% ispitanika se slaže da bi uvoñenje medijske pismenosti kao obaveznog predmeta unaprijedilo odnos mladih prema medijskim sadržajima, 52,7% se djelimično slaže a 14,3% se uopšte ne slaže sa tom tvrdnjom. Na istom

66

pitanju Smatram da je uvoñenje Medijske pismenosti kao nastavnog predmeta u škole znatno unapredilo odnos mladih prema medijskim sadržajima – učenici koji su već slušali taj predmet odgovorili su ovako - njih 79,1% se slaže, dok se 20,9% djelimično slaže. To nam govori da su učenici svjesni potrebe za takvim predmetom i da su u velikoj mjeri zainteresovani za uvoñenje tog predmeta u redovnu nastavu. Sledeća pitanja bila su samo za učenike koji su slušali Medijsku pismenost: Na pitanje Koji sadržaji iz predmeta Medijska pismenost su vam najzanimljiviji – 31,9% ispitanika se odlučilo za jezik medija, a 25,3% za medijski tekst kao konstrukt. Najveće interesovanje su učenici iskazali za sam jezik medija, što je razumljivo jer učenici su bili u prilici da upoznaju karakteristike jezika i postupaka (kreativnih tehnika) pojedinih medija, da ih analiziraju i da sami prave medijske sadržaje (poput scenarija za reklame i sl.) Na šesnaesto pitanje Koji sadržaji iz predmeta Medijska pismenost su vam najkorisniji – 34,1% odlučilo za svrhu i važnost medijskog teksta, a 19,8% za medijski tekst kao konstrukt. Kao što smo pretpostavljali, učenici su smatraju da je najkorisnije što su učili o svrsi i važnosti medijskog teksta, u okviru koje su učili da shvate povezanost medijskih poruka sa vlasnikom medija, upoznavanje svrhe medijskih tekstova, poznavanje razlike izmeñu javnih i privatnih medija i sl. Učenici su na oba ova pitanja u značajnom postotku odlučili za odgovor medijski tekst kao konstrukt, pa možemo reći da im je bilo i zanimljivo i korisno da uče o tome da su zapravo svi medijski tekstovi konstrukti, jer ne odražavaju empirijsku stvarnost već konstruišu medijsku stvarnost. Na sedamnaesto pitanje Učenje medijske pismenosti mi je pomoglo da ... – 74,7% ispitanika kaže da im je učenje medijske pismenosti pomoglo da kritički čitaju medijske poruke, a 16,5% je reklo da im je pomoglo da kompetentnije biraju sadržaje iz medija. Tu se vidi da je slušanje ovog predmeta doprinijelo njihovom kritičnom odnosu jer su svakako svjesni potrebe da trebaju pomno da analiziraju medijske poruke i ne budu samo pasivni konzumenti.

Na osamnaesto pitanje Zašto je predmet Medijska pismenost važan? – 48,4% je reklo da je važan jer ih uči da ne budu samo konzumenti. Najveći postotak govori nam da su ti učenici već svjesni da ih svakodnevno mediji obasipaju trivijalnim sadržajima koji nemaju bitnog značaja, i da ne trebaju da budu samo konzumenti već da biraju šta čitaju, slušaju i gledaju.

Na devetnaesto pitanje koje je glasilo Znanja iz oblasti medija su, po Vašem mišljenju

primjenljiva u? – 67% odgovorilo da im pomažu u razumjevanju društva, a 23,1% je odgovorilo da im pomažu u komunikaciji sa prijateljima. Ovdje je jasno vidljivo da učenici koji slušaju Medijsku pismenost smatraju da će im znanja iz oblasti medija pomoći u razumjevanju društva, ali i u komunikaciji sa drugim ljudima i njihovim prijateljima.

I na posljednje, dvadeseto pitanje Koji je predmet, po Vašem mišljenju korisniji za Vašu budućnost? – njih 89% je odgovorilo Medijska pismenost, dok se 11% opredijelilo za Grañansko vaspitanje. To nam jasno govori da je veliki broj učenika smatra da je Medijska pismenost kao predmet koji su imali prilike da slušaju važan za njihovu budućnost i da su oni toga svjesni.

67

Kao što smo pretpostavili potvrñeno je da je učenje medijske pismenosti dalo efekta i da su učenici svjesni da je medijska poruka konstruisana. Ipak neki odgovori – kao npr. odgovori na sedmo i osmo pitanje (na kojima je od učenika traženo da procijene i odgovore koliko su koncentrisani dok prate omiljeni medijski sadržaj i smatraju li da su prezasićeni odreñenim medijskim sadržajima), ili odgovori na četrnaesto i devetnaesto pitanje (u kojima se od učenika traži da odgovore da li je uvoñenje Medijske pismenosti kao nastavnog predmeta unaprijedilo odnos maladih prema medijskim sadržajima i da odgovore u kojoj oblasti su, po njihovom mišljenju, primjenljiva znanja iz medija), pokazuju da ni jedni ni drugi nemaju potreban korpus znanja iz oblasti medijske pismenosti. Sa druge strane, jano je da su učenici koji slušaju predmet Medijska pismenost ovladali samoim temeljima i osnovama medijske pismenosti, o čemu najbolje svjedoči rezultat kojim je potvrñena pretpostavka da učenici koji nisu slušali medijsku pismenost ne znaju da li je medijska poruka konstruisana, a učenici koji su slušali taj predmet u vrlo visokom procentu daju tačan odgovor.. 5.6 Potvrda hipoteza OH – je potvrñena. Kao i što smo pretpostavili, učenici koji slušaju predmet Medijska pismenost imaju razvijenija znanja o medijima i njihovoj prirodi. H1 – je potvrñena. Učenici koji nemaju predmet Medijska pismenost ne razumiju medije na način ih razumiju učenici koji imaju taj predmet. H2 – je potvrñena. Učenici koji slušaju predmet Medijska pismenost znaju da su medijske poruke konstrukti, odnosno to ne znaju učenici koji nemaju ovaj predmet. H3 – nije potvrñena. Pretpostavili smo da učenici koji imaju predmet Medijska pismenost, više konzumiraju informativne i obrazovne sadržaje u medijima. Pokazalo se da u ovom slučaju praktično ne postoji razlika izmeñu učenika koji slušaju predmet Medijska pismenost i onih koji nemaju taj predmet. H4 – je potvrñena. Učenici koji nemaju predmet Medijska pismenost smatraju da nisu zasićeni medijskim sadržajima. H5 – je potvrñena. Ispitanici iz obje grupe ocjenjuju da su najčešće koncentrisani dok prate medijske sadržaje. H6 – je potvrñena. Ispitanici koji nemaju predmet Medijska pismenost ne znaju da su medijske poruke uvijek cenzurisane. H7 – je potvrñena. Ni jedna ni druga grupa ispitanika ne znaju da je osnovna karakteristika svake medijske poruke da oblikuje pogled na društvo. H8 – je potvrñena. Većina ispitanika iz obje grupe se slaže sa ocjenom da je uvoñenje Medijske pismenosti kao nastavnog predmeta unaprijedilo njihov odnos prema medijskim sadržajima, odnosno, u drugom slučaju, da bi unaprijedilo njihov odnos prema medijskim sadrñajima.

68

6. ZAKLJU ČAK

Poslije ovih pročitanih djela, i izvršenog istraživanja, pokušao sam da sumiram sve ono najznačajnije što je imalo uticaj na mene: od poruka i definicija koje su pojedini autori koristili kako bi nam približili značenje samog pojma medijskog obrazovanja, pa do rezultata istraživanja koje sam sproveo u srednjim školama. Jedno je sigurno: nisam ostao ravnodušan poslije pročitanog štiva, i ono je u meni pobudilo različita mišljenja i ideje u vezi medijskog obrazovanja, ali mi je sa druge strane dosta približilo i razjasnilo odreñene probleme i pojmove vezano za njega.

Uticaj mas-medija nerijetko se može izjednačiti sa uticajem vaspitno-obrazovnih institucija. Mas-mediji su, ponekad, značajnije obrazovne institucije od same škole, jer je prevazilaze u obliku publike, vremenu i interesovanju koje posvećuju svojoj publici, kao i u raznovrsnosti sadržaja koje nude.

Iako imamo izvanredno velike mogućnosti za komunikaciju putem masovnih medija,

svakodnevno nas obasipaju besmislenim sadržajima koji bi, nerijetko mogli da se okarakterišu i kao uvredljivi za nas kojima su namijenjeni – pod uslovom da nismo već od najranijeg uzrasta, na takve sadržaje naviknuti. Tu, jednu od ključnih uloga igra propaganda, koja za cilj ima masovni uticaj kroz manipulaciju simbolima i psihologijom mase i pojedinca. To radi posebnim tehnikama komunikacije, najčešće putem radija i televizije, Interneta, dnevne i periodične štampe, ali i ostalim propagandnim sredstvima koja se nalaze svuda oko nas, poput bilborda, plakata, brošura, audio i grafičkih prezentacija, knjiga, banera i sl.

Generalno govoreći, medijsko obrazovanje u Srbiji i Crnoj Gori ne bi trebalo da se razlikuje od takvog obrazovanja u drugim zemljama. U Crnoj Gori su već urañeni prvi koraci ka implementaciji medijskog obrazovanja kroz uvoñenje izbornog predmeta Medijska pismenost u dvije srednje škole. Od ove školske godine taj predmet slušaju i srednjoškolci u Beranama. Ovaj projekt već daje rezultate, jer su učenici zadovoljni konceptom nastave a u istraživanju koje smo sproveli pokazalo se da je veliki broj učenika koji su slušali medijsku pismenost medijski osviješćen i kritički čita i analizira medijske poruke i sadržaje. Već su u upotrebi i nove tehnologije, mada su ispod evropskog nivoa. Tek su nedavno poduzeti koraci ka stvaranju kvalitetnijih uslova, kao i osvježavanje pojedinih predmeta medijskim sadržajima (strani jezik, istorija, geografija...).

Koncepti i sadržaji medijskog obrazovanja će zasigurno morati biti prilagoñeni konkretnoj situaciji i konkretnim potrebama svake sredine ponaosob, ali će okvir zasigurno biti isti za sve. Biće potrebno, na primjer, staviti veći naglasak na teme kao što su demokratija i mediji, vrijednost slobodnih i nezavisnih medija ili pitanja koja se tiču kvalitetnog novinarstva, ali pored ovih i sve druge gore navedene teme bi mogle biti interesantne. Suština čitavog koncepta medijskog obrazovanja je da nauči učenike kritičkom iščitavanju medijskih poruka i medija. Medijsko obrazovanje stiče važnost koja mu omogućava položaj vrlo blizak temeljnim znanjima. Isto tako kao što učimo da čitamo, pišemo i računamo, kako bismo imali pristup u samostalan život, tako ćemo sutra proučavati medije, jer su oni istinski izvor znanja, ali takoñe i manipulacija.

Proučavanje medija prirodni je nastavak temeljnih znanja. To proučavanje pokazuje se kao

neophodno, upravo zbog toga što su nas mediji ubijedili i uvjerili da znamo sve o njima. Naše

69

istraživanje, kao i prikazane knjige govore da takvo uvjerenje nije zasnovano na stvarnim nego na površnim, odnosno konzumentskim znanjima.

Uostalom, podsjetimo se da je prošlo već dvadeset pet vjekova otkako je u Platonovom

dijalogu Stranac rekao Teetetu sljedeće: „Često onaj ko ne zna, vjeruje da zna: upravo toga se plašim jer mi se čini da odatle potiču sve zablude u mišljenju.“ U XXI vijeku, gledano iz ugla poznavanja medija i uticaja koji oni imaju na auditorijum, citirana misao je aktuelna kao i onda kada je nastala.

70

7. PRILOZI UPITNIK 1

Ovaj upitnik je dio Diplomskog rada. Molimo Vas da na sledeća pitanja odgovorite tako što ćete zaokružiti ponuñenu tvrdnju koja je u skladu sa Vašim mišljenjem. POL M Ž GODINE STAROSTI __________ U koji razred idete I II III IV 1) Koliko su medijski sadržaji uključeni u obrazovni proces u vašoj školi?

1. uključeni su

2. rijetko su uključeni

3. nisu uključeni

2) Da li je potrebno da medijski sadržaji budu dio nastavnog procesa?

1. da

2. ne

3. ne znam

3) Koje bi predmete bilo dobro osvježiti medijskim sadržajima?

(zaokružite najviše 2 odgovora)

1. srpski jezik

2. strani jezik

3. istoriju

4. geografiju

5. biologiju

6. psihologiju

7. matematiku

8. sve predmete

71

4) Vaš omiljeni medij je:

1. knjiga

2. novine

3. magazini

4. radio

5. televizija

6. internet

5) Koje informacije ili sadržaje dobijate iz vašeg omiljenog medija?

(zaokružite najviše 2 odgovora)

1. vijesti

2. reportaže

3. filmove

4. obrazovne emisije

5. nešto drugo (navedite šta) _______________________

6) Koliko vremena u toku dana provodite uz vaš omiljeni medij?

1. 1 sat

2. 2 sata

3. 3 sata

4. 4 sata i više

7) Procijenite i iskreno odgovorite koliko ste koncentrisani dok pratite omiljeni medijski

sadržaj:

1. najčešće sam koncentrisan

2. često sam koncentrisan

3. rijetko sam koncentrisan

4. nikada nijesam koncentrisan

72

8) Smatrate li da ste prezasićeni odreñenim medijskim sadržajima:

1. da

2. ne

3. ne znam

9) Navedite novinarske žanrove koje znate: _______________________________________________________________ 10) Da li je tačno da su medijske poruke uvijek konstruisane:

1. da 2. ne 3. ne znam

11) Da li je tačno da su medijske poruke uvijek cenzurisane:

1. da 2. ne 3. ne znam

12) Osnovna karakteristika svake Medijske poruke je da:

(zaokružite samo jedan odgovor) 1. ima svoj jezik

2. ima više slojeva

3. da je konstrukt

4. da zavisi od konteksta u kom se nalazi

5. da je atraktivna i zabavna

13) Svrha medijskog teksta je:

(zaokružite najviše tri odgovora i poredajte ih po važnosti od 1 do 3) 1. da promoviše odreñeni stil života

2. da dopuni znanje koje već imaju konzumenti medijskog sadržaja

3. da promoviše kulturne etičke i druge vrijednosti

4. da razbije predrasude i stereotipe

5. da proda publiku oglašivačima

6. da informiše

73

7. da zabavi

8. da oblikuje naš pogled na društvo u kom živimo

14) Smatram da je uvoñenje Medijske pismenosti kao obaveznog nastavnog predmeta u škole

znatno unaprijedilo odnos mladih prema medijskim sadržajima.

1. u potpunosti se slažem

2. djelimično se slažem

3. ne slažem se

15) Koji sadržaji iz predmeta Medijska pismenost su vam najzanimljiviji:

1. pristup medijskom tekstu

2. medijski tekst kao konstrukt

3. jezik medija

4. vrijednosti koje promovišu mediji

5. svrha i važnost medijskog teksta

6. mediji, etika, politika

7. nešto drugo ________________________________

16) Koji sadržaji iz predmeta Medijska pismenost su najkorisniji vama kao konzumentu medijskih poruka:

1. pristup medijskom tekstu

2. medijski tekst kao konstrukt

3. jezik medija

4. vrijednosti koje promovišu mediji

5. svrha i važnost medijskog teksta

6. mediji, etika, politika

7. nešto drugo ________________________________

17) Učenje Medijske pismenosti mi je pomoglo da:

1. kritički čitam medijske poruke

2. sam/sama sastavljam medijske poruke

74

3. koristim savremenu tehnologiju

4. drugačije učim školsko gradivo

5. da razumijem druge

6. da kompetentnije biram sadržaje iz medija koje pratim

18) Zašto je predmet Medijska pismenost važan:

1. jer me uči o samoj prirodi medija

2. jer me uči da ne budem samo konzument, nego da razumijem namjeru i svrhu medijske poruke

3. jer mi pruža široko obrazovanje važno za život u društvu posredovanom medijima

4. jer namjeravam da se bavim medijima u budućnosti

5. jer volim računare i ostale alate kojima su medijske poruke konstruisane

6. jer želim da naučim kako mediji konstruišu stvarnost

7. jer me uči da analiziram i kritički čitam medijske poruke

19) Znanja iz oblasti medija su, po Vašem mišljenju primjenljiva u:

1. komunikaciji sa prijateljima

2. u učenju

3. u zabavi

4. u razumijevanju društva

20) Koji je predmet, po vašem mišljenju korisniji za Vašu budućnost:

1. Medijska pismenost

2. Grañansko vaspitanje

Hvala na saradnji!

75

UPITNIK 2

Ovaj upitnik je dio Diplomskog rada. Molimo Vas da na sledeća pitanja odgovorite tako što ćete zaokružiti ponuñenu tvrdnju koja je u skladu sa Vašim mišljenjem. POL M Ž GODINE STAROSTI __________ U koji razred idete I II III IV 1) Koliko su medijski sadržaji uključeni u obrazovni proces u vašoj školi?

1. uključeni su

2. rijetko su uključeni

3. nisu uključeni

2) Da li je potrebno da medijski sadržaji budu dio nastavnog procesa?

1. da

2. ne

3) Koje bi predmete bilo dobro osvježiti medijskim sadržajima? (zaokružite najviše 2 odgovora)

1. srpski jezik

2. strani jezik

3. istoriju

4. geografiju

5. biologiju

6. psihologiju

7. matematiku

8. sve predmete

4) Vaš omiljeni medij je:

1. knjiga

2. novine

76

3. magazini

4. radio

5. televizija

6. internet

5) Koje informacije ili sadržaje dobijate iz vašeg omiljenog medija? (zaokružite najviše 2 odgovora)

1. vijesti

2. reportaže

3. filmove

4. obrazovne emisije

5. nešto drugo (navedite šta) _______________________

6) Koliko vremena u toku dana provodite uz vaš omiljeni medij?

1. 1 sat

2. 2 sata

3. 3 sata

4. 4 sata i više

7) Procjenite i iskreno odgovorite koliko ste koncentrisani dok pratite omiljeni medijski sadržaj:

1. najčešće sam koncentrisan

2. često sam koncentrisan

3. rijetko sam koncentrisan

4. nikada nisam koncentrisan

8) Smatrate li da ste prezasićeni odreñenim medijskim sadržajima:

1. da

2. ne

77

9) Navedite novinarske žanrove koje znate:

10) Da li je tačno da su medijske poruke uvijek konstruisane:

1. da 2. ne 3. ne znam

11) Da li je tačno da su medijske poruke uvijek cenzurisane:

1. da 2. ne 3. ne znam

12) Osnovna karakteristika svake Medijske poruke je da:

1. ima svoj jezik

2. ima više slojeva

3. da je konstrukt

4. da zavisi od konteksta u kom se nalazi

5. da je atraktivna i zabavna

13) Svrha medijskog teksta je:

1. da promoviše odreñeni stil života

2. da dopuni znanje koje već imaju konzumenti medijskog sadržaja

3. da promoviše kulturne etičke i druge vrijednosti

4. da razbije predrasude i stereotipe

5. da proda publiku oglašivačima

6. da informiše

7. da zabavi

8. da oblikuje naš pogled na društvo u kom živimo

78

14) Čuo sam za termin ’’medijska pismenost’’.

1. da

2. ne

15) Smatram da bi uvoñenje Medijske pismenosti kao obaveznog nastavnog predmeta u

škole znatno unapredilo odnos mladih prema medijskim sadržajima.

1. u potpunosti se slažem

2. djelimično se slažem

3. ne slažem se

16) Da li ste upoznati da je u nekim školama uveden predmet Medijska pismenost

1. da

2. ne

17) Da li biste pohañali nastavu iz predmeta Medijska pismenost da postoji u vašoj školi:

1. da

2. ne

3. ne znam

Hvala na saradnji!

79

LITERATURA

1. Gone, Žak, Obrazovanje i mediji, Klio, Beograd, 1998. 2. Kelner, Daglas, Medijska kultura, Klio, Beograd, 2004. 3. Reichmayr , dr Ingrid-Francisca, U prilog medijskom obrazovanju

(istraživanje u oblasti Internet komunikacija), Media Online, 2001. 4. Vučković, Željko, Estetika i kultura medija, Cekom books, Novi Sad, 2007. 5. Goričar, Jože, Sociologija, Rad, Beograd, 1974. 6. Hauser, Arnold, Sociologija Umjetnosti 2, Zagreb, 1986. 7. Gocini, ðovani, Istorija novinarstva, Klio, Beograd, 2003. 8. ðorñević, dr Miodrag, Sociologija, Naučna knjiga, Beograd, 1991. 9. Sociološki leksikon, Savremena administracija, Beograd, 1982.

Internet: http://www.medijafokus.org.rs http://www.roots.com http://www.gerila.com http://www.bbc.co.uk/serbian

80

IZVOD Medijsko obrazovanje i implementacija medijskog obrazovanja kao obaveznog predmeta će u budućnosti biti ključno u edukaciji učenika. U Crnoj Gori uveden je izborni predmet Medijska pismenost u srednjim školama u Budvi i Kotoru. Ovaj projekt već daje rezultate, jer su učenici zadovoljni konceptom nastave a u istraživanju koje sam sproveo pokazano je da je veliki broj učenika koji su slušali medijsku pismenost medijski osviješćen i kritički čita i analizira medijske poruke i sadržaje.

Već su u upotrebi nove tehnologije, mada ispod evropskog nivoa. Tek su nedavno poduzeti koraci ka stvaranju kvalitetnijih uslova, kao i osvježavanje pojedinih predmeta medijskim sadržajima (strani jezik, istorija, geografija..)

Koncepti i sadržaji medijskog obrazovanja će zasigurno morati biti prilagoñeni konkretnoj situaciji i konkretnim potrebama ovih zemalja. Biće potrebno, na primjer, staviti veći naglasak na teme kao što su demokratija i mediji, vrijednost slobodnih i nezavisnih medija ili pitanja koja se tiču kvalitetnog novinarstva, ali pored ovih i sve druge gore navedene teme bi mogle biti interesantne. Suština čitavog koncepta medijskog obrazovanja je da nauči učenike kritičkom iščitavanju medijskih poruka i medija. SUMMARY Media education and implementation in high school education is a key to succesfull education of young people. Generally, media education in Serbia and Montenegro doesn’t need to be different from media education in other countries. There are first steps taken to implement media education as a obligatory subject. In Montenegro, in highschools in Budva and Kotor students are listening Media literacy as a reeligble subject. This project is already giving results because the students are satisfied with programme and concept of teaching. In the survey we put through students it is obvious that those students are media literate and they are critical when they analyze media messages.

There are in use new media technologies, but below european level. Only recently some steps are being taken to create quality conditions, and to refresh some obligatory subjects with media contents (foreign language, history, geography..)

The concept and the contents of media education will certainly have to be adjusted to the concrete situation and necessities of these countries. For example, the emphasis should be on topics like media and democracy, the value of free and independent medias or questions regarding high-quality journalism. But beside these, all other interesting topics could be valuable. The essence of the whole concept of media education is to learn people to understand to analyze media and media messages.

81

8. BIOGRAFIJA

Igor Varga je roñen 29.09.1986. godine u Beogradu, od majke Varga Sanje i oca Varga Viktora. Osnovnu školu »Ilija Kišić« je završio u Zelenici. Gimnaziju društveno - jezičkog smjera je završio u Herceg-Novom. Fakultet za Menadžment u Novom Sadu (smjer Menadžment u medijima) je upisao 2005. godine.

potpis

Novi Sad, 2009 godine Varga Igor

82

FAKULTET ZA MENADŽMENT U NOVOM SADU KLJUČNA DOKUMENTACIJSKA INFORMACIJA

Redni broj: RBR Identifikacioni broj: IBR Tip dokumentacije: Monografska dokumentacija TD Tip zapisa: Tekstualni štampani materijal TZ Vrsta rada: Diplomski rad VR Autor: Igor Varga AU Mentor: doc. mr Ljiljana LJ. Bulatovi ć MN Naslov rada: Implementacija medijske pismenosti u obrazovni sistem NR Jezik publikacije: Srpski (latinica) JP Jezik izvoda: S/E JI Zemlja publikovanja: Srbija ZP Uže geografsko područje: Vojvodina UGP Godina 2009. GO Izdavač: Autorski reprint IZ Mesto i adresa: Fakultet za menadžament , Vase Stajića 6, Novi Sad MA Fizički opis rada: broj poglavlja 7, strana 83, literaturnih citata 38, grafikona 42, tabela 2 FO Naučna oblast: Menadžment NO Naučna disciplina: Mediji ND Ključne reči: medijsko obrazovanje PO Čuva se: U biblioteci Fakulteta za Menadžment, Novi Sad

83

FACULTY OF MANAGEMENT, NOVI SAD KEYWORD DOCUMENTATION

Accession number: ANO Identification number: INO Documentation type: Monograph type DT Type of record: Printed text TR Contents code: Graduation assignment CC Author: Igor Varga AU Mentor: doc. mr Ljiljana LJ. Bulatovi ć MN Title: Implementation of Media education TI Language of text: Serbian (latin alphabet) LT Language of abstract: S/E LA Country of publication: Serbia CP Locality of publication: Vojvodina LP Publication year: 2009 PY Publisher: Author’s reprint PU Publication Place: Novi Sad, Faculty of Management, Vase Stajića 6, Novi Sad PP Phisical description: chapters 7, pages 83, literary quotes 38, graphs 42, tables 2 PD Scientific discipline: Media SD Keywords: media education UC Holding data: In the library of the Faculty of Management HD Note: None