HRVATSKA: RAZVOJ DOGADANJA U OBLASTI TRANZICIJSKE … · pravilu 11 bis, uloga suda u den Hagu u...
Transcript of HRVATSKA: RAZVOJ DOGADANJA U OBLASTI TRANZICIJSKE … · pravilu 11 bis, uloga suda u den Hagu u...
O C C A S I O N A LP A P E R
S E R I E S
Napisali su ThierryCruvellier i Marta Valiñas za The International Centerfor Transitional Justice
D e c e m b e r 2 0 0 6
HRVATSKA: RAZVOJDOGADANJA U OBLASTITRANZICIJSKE PRAVDE
5 Hanover Square24th floorNew York, NY 10004TEL 917-637-3800FAX 917-637-3900
www.ictj.org | [email protected]
1
HRVATSKA:
RAZVOJ DOGAĐANJA U OBLASTI TRANZICIJSKE PRAVDEProsinac 2006∗
Sažetak
I. UVOD................................................................................................................. 5
II. SUDSKI POSTUPCI........................................................................................... 6
A. Haški sud..................................................................................................... 6
i. Promjena stava?........................................................................................ 10
ii. Optužnice koje je haško Tužiteljstvo podiglo za nepoštivanje suda ........... 13
iii. Broj ustupljenih optužnica koje je podiglo haško Tužiteljstvo................... 14
B. Sudski postupci pred domaćim sudovima................................................... 15
i. Suočenje sa zločinima protiv Srba ............................................................ 18
ii. Zaštita svjedoka i pravno zastupanje žrtava............................................... 22
iii. Suradnja među nadležnim tijelima i učinkovitost istraga........................... 24
III. TRAGANJE ZA ISTINOM............................................................................... 26
IV. REPARACIJE................................................................................................... 28
A. Materijalna reparacija ................................................................................ 28
B. Javne isprike.............................................................................................. 32
V. SPOMEN-OBILJEŽJA ..................................................................................... 32
VI. PROVJERA I DRUGE INSTITUCIONALNE REFORME ............................... 33
VII. ZAKLJUČAK ................................................................................................... 34
∗ Istraživanje su proveli i ovo izvješće napisali Thierry Cruvellier i Marta Valiñas. Uredila ga je i
recenzirala Caitlin Reiger iz ICTJ-a. Također se zahvaljujemo pomoći koju su pružili Suzana Grego, Vesna
Teršelić, Nataša Kandić, Refik Hodzić, Matthew Steinberg, Bogdan Ivanišević i Tiasha Paliković. Ovo
izvješće je treća po redu studija na temu tranzicijske pravde na prostoru bivše Jugoslavije. Dodatne
informacije o sukobima u regiji i komparativnom razvoju događanja u Srbiji i Crnoj Gori i u Bosni i
Hercegovini mogu se naći u prethodnim izvješćima koji su objavljeni u listopadu 2004. godine, na
www.ictj.org. Cilj svake studije je ograničen i odnosi se na pregled određene teme, a ne na cjelovitu
situaciju.
2
Sažetak
Od kraja sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, Hrvatska je prošla kroz period političkih
promjena i gospodarstvenog napretka. Od tada je napravila bitne korake ka pristupanju
Europskoj uniji (EU). Međutim, naslijeđe ratova koji su se dogodili tijekom tisuću
devetsto devedesetih je očito i dok su nastojanja ka rješavanju i okončanju pitanja koja
proistječu iz povreda tijekom rata evidentna, zemlja se još uvijek suočava sa znatnim
preprekama u svojim nastojanjima da se suoči s prošlošću.
Ova studija nudi pregled nekih glavnih pitanja te najnovijeg razvoja događanja u oblasti
tranzicijske pravde u Hrvatskoj. Ona predstavlja dio iz cijeloga niza studija čiji je cilj
pružiti informacije i analizu pitanja sa kojima se suočavaju zemlje u tranziciji. Slične
studije su objavljene i za neke druge zemlje u regiji, prije svega za Bosnu i Hercegovinu i
za Srbiju i Crnu Goru.
Zaključci iz izvješća su sažeti kako slijedi:
• Kazneni progon pred međunarodnim sudovima. Odnosi između Međunarodnog
kaznenog suda za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije (ICTY) i
Hrvatske su bili napeti, prije svega poremećeni hrvatskim suprotstavljanjem
kaznenim progonom nekih hrvatskih visoko-rangiranih vojnih časnika.
Odnedavno su sve bolja suradnja i dugo očekivano uhićenje generala Ante
Gotovine poboljšali odnose Hrvatske sa sudom u den Hagu i međunarodnom
zajednicom u cijelosti. Međutim, reakcije hrvatske javnosti na sud su i dalje
negativne usljed percepcije da je sud usmjeren protiv Hrvatske, unatoč činjenici
da su u većini predmeta u kojima se sudi pred haškim sudom u vezi sa zločinima
počinjenim na teritoriju Hrvatske optuženi baš Srbi. Iako najvjerojatnije više
nijedan predmet neće biti ustupljen pravosuđu Republike Hrvatske sukladno
pravilu 11 bis, uloga suda u den Hagu u kaznenom gonjenu osumnjičenih za ratne
zločine pred pravosuđem u Hrvatskoj se može ipak povećati ako haški sud odluči
ustupiti djelomice završene istrage na hrvatsko pravosuđe, u sklopu svoje
strategije okončanja sudskih postupaka i zatvaranja suda.
• Suđenja pred domaćim sudovima. Pravosudni sustav u Hrvatskoj u znatnoj je
mjeri napredovao u smislu svojih mogućnosti i spremnosti da procesuira zločine
koji su se dogodili tijekom rata. Konkretnije, formirana su posebna vijeća za
suđenje u predmetima ratnih zločina i usvojena je odredba o prebacivanju
predmeta u nadležnost drugih županijskih sudova u slučaju sumnje u
nepristrasnost suda. Osim toga, 2004. godine je izmijenjen hrvatski Kazneni
zakon tako da je sada zakonski uvedena doktrina zapovjedne odgovornosti kao
osnova odgovornosti, čime se dodatno jača moć pravosuđa u kaznenom progonu u
predmetima ratnih zločina. Na kraju, veća suradnja među državama u oblasti
pravosuđa pozitivno je utjecala na učinkovitost istraga. Ipak ostaju osnovni izvori
zabrinutosti: konstantne pritužbe na pristrasnost na etničkim osnovama tijekom
postupka, suđenje u odsutnosti optuženicima, nepostojanje adekvatne zaštite
svjedoka i nedovoljno pravno zastupanje žrtava.
3
• Traganje za istinom. Neovisni mediji i nevladine udruge odigrali su glavnu ulogu
u inicijativama potrage za istinom u Hrvatskoj organizirajući javnu debatu o
pitanju zločina počinjenih u prošlosti. Što se nje tiče, hrvatska je Vlada poduzela
vrlo ograničena nastojanja kako bi zvanično dala u javnost i podigla svijest o
činjenicama u svezi s zločinima počinjenim protiv nehrvata. Osim toga,
konstantno se sustavno poriču zlodjela Hrvatske vojske i njena uloga u etničkom
čišćenju srpskih civila. Umjesto toga, zvanični istupi su usredotočeni na tvrdnje
da je rat u Hrvatskoj bio obrambeni i opravdan, kao što je to navedeno u
«Deklaraciji o Domovinskom ratu» koju je hrvatski Sabor donio u listopadu 2000.
godine.
• Reparacije. Pitanje reparacija u Hrvatskoj se uglavnom odnosi na povrede
imovinskih prava koja se odnose na povratak izbjeglica. U tom kontekstu su
preduzete mjere kao što su povrat i obnova imovine te uvođenje programa
stambenog zbrinjavanja bivših nositelja stanarskih prava. Vladina politika prema
bivšim nositeljima stanarskih prava uveliko je kritizirana od udruga koje se bave
zaštitom ljudskih prava i bila je predmetom spora koji se vodio pred Europskim
sudom za ljudska prava. Vlasti su također ponudile simbolične geste u vidu
zvaničnog priznanja i isprika za zlodjela iz prošlosti. U tome kontekstu su u rujnu
2003. godine međusobne isprike uputili predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić i
predsjednik Državne zajednice Srbije i Crne Gore Svetozar Marović.
• Spomenici. U Hrvatskoj je podignuto nekoliko spomenika od kojih su svi osim
jednog podignuti u spomen hrvatskim žrtvama rata. Uz rijetke izuzetke,
spomenici su više podignuti u čast pobjede u Domovinskom ratu nego kao
doprinos zajedničkom priznanju činjenica iz prošlosti.
• Proces provjere (engl. vetting) i druge institucionale reforme. Iako je Hrvatska
poduzela korake ka institucionalnoj reformi, nije uveden postupak provjere
dužnosnika i kandidata radi riješavanja slučajeva koji se odnose na osobe koje su
bile umiješane u povrede ljudskih prava u prošlosti. Neovisnost pravosuđa se i
dalje dovodi u pitanje. Nacionalne manjine su izrazito nedovoljno zastupljene u
pravosuđu, policiji i oružanim snagama, što uz sustavnu nespremnost na potpuno
priznanje zločina počinjenih u ime Hrvatske, doprinosi nedostatku povjerenja
građana u državne institucije, osobito nedostatku povjerenja manjinskih zajednica
u Hrvatskoj.
Istražni i rad haškoga suda na kaznenom gonjenju je olakšan sve većom suradnjom
Hrvatske u tome smjeru, te sve veća spremnost i sposobnost sudova u Hrvatskoj da
kazneno gone počinitelje zločina počinjenih tijekom rata. Ovo je znatno doprinijelo
izvođenju pred lice pravde osoba odgovornih za zločine počinjene tijekom ratova u
Hrvatskoj. Osim toga, stalni angažman civilnoga društva i neovisnih medijskih kuća
osigurao je da loš tretman srpske manjine u Hrvatskoj u prošlosti i sadašnjosti ostane u
javnoj domeni. Ipak su ostali znatni problemi koji ukazuju na duboko ukorijenjeni
propust da se na odgovarajući način priznahrvatska uloga u povredama ljudskih prava
tijekom rata. Vladina politika po pitanju povratka izbjeglica, brojni nedostaci u kaznenim
procesima pred domaćim sudovima, nedostatak sveobuhvatne institucionalne reforme i
4
nepostojanje procesa traganja za istinom pod pokroviteljstvom državnih vlasti te
inicijativa za provjeru kandidata, prepreka su istinski cjelovitom i smislenom suočavanju
s prošlošću.
5
I. UVOD
Proglašenje neovisnosti Hrvatske, odnosno njeno razdruživanje od bivše Jugoslavije
1991. godine, do kog je došlo nakon prvih slobodnih izbora održanih u Hrvatskoj 1990.
godine, izazvalo je nasilne reakcije srpskih vojnih i paravojnih skupina kojima je
Beograd pružao potporu, a koje su se nalazile uglavnom u regiji Krajine i Slavonije. U
ratu koji je uslijedio između hrvatskih i srpskih snaga 1991-1992. godine te nakon toga
1995. godine, prema procjenama, 20.000 ljudi je izgubilo život ili se vode nestalima, dok
je na stotine tisuća stanovnika prognano unutar i izvan zemlje. Iako je prekid vatre
potpisan 1992. godine a neovisnost Hrvatske priznala Europeska unija (EU) te iste
godine, tek 1995. godine je Hrvatska povratila veći dio svoga teritorija koji je prethodno
bio pod kontrolom Srba, a čija je površina tijekom rata zauzimala gotovo jednu trećinu
zemlje. Povrat kontrole nad tim teritorijem je postignut uz masivan egzodus, u mnogim
slučajevima prisilan, preko 300.000 hrvatskih Srba.
Sukobi u kojima je Hrvatska bila upletena završili su se 1995. godine potpisivanjem dva
ključna mirovna sporazuma. Prvo, Daytonskim sporazumom je zvanično okončan rat u
Bosni i Hercegovini u koji je Hrvatska također bila umiješana. Također, Erdutskim
sporazumom stvorena je prijelazna uprava UN-a u regiji Istočne Slavonije koja je trajala
do 1998. godine kada je Hrvatska povratila puni suverenitet nad svojim cjelokupnim
teritorijem1
Poslije smrti hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana 1999. godine, koji je bio na vlasti
otkako je Hrvatska proglasila neovisnost, na izborima 2000. godine vlast je od
Tuđmanove Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) prešla u ruke koalicije na čelu sa
Socijaldemokratskom partijom. Ali 2003. godine HDZ se vratio na vlast sa Ivom
Sanaderom na funkciji predsjednika Vlade. Stipe Mesić, koji je bio ključna figura u
HDZ-u 1990. godine s tim da je kasnije izašao iz te stranke zbog nesuglasica s
Tuđmanom, izabran je na funkciju predsjednika države na izborima 2000. godine, te
ponovo 2005. godine.
Kroz gospodarstveni rast i politički pragmatizam Hrvatska je pretekla susjedne Bosnu i
Hercegovinu i Srbiju i Crnu Goru, pri čemu je pokazivala sve veću spremnost na
suradnju s tim zemljama.2
Od 2000. godine u Hrvatskoj je prisutan relativno ujednačen i
1Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 1037, koja je usvojena 15. siječnja 1996.
2U lipnju 2005. godine su predsjednici Hrvatske, Srbije i Crne Gore, i Bosne i Hercegovine potpisali
zajedničku deklaraciju kojom su pozvali na normaliziranje i jačanje odnosa između te tri zemlje, u svjetlu
njihovog zajedničkog cilja, članstva u EU, putem suradnje u suđenjima za ratne zločine, utvrđivanja istine
o prošlosti, promidžbe povratka izbjeglica, i osiguranja poštivanja prava nacionalnih manjina. Vidjeti
Southeast European Times, “Presidents of BiH, Croatia, Serbia-Montenegro call for boosting ties, facing
legacy of past conflicts,” 28. lipnja 2005., na
http://www.setimes.com/cocoon/setimes/xhtml/en_GB/document/setimes/features/2005/06/28/feature-01.
Nakon toga je predsjednik Hrvatske Mesić zvanično posjetio Srbiju i Crnu Goru u srpnju 2005. godine
kada su on i njegov kolega Svetozar Marović dogovorili suradnju na rješavanju preostalih pitanja kao što su
povratak izbjeglica, nestale osobe i imovinska pitanja. Vidjeti “Croatian, Serbia-Montenegrin Presidents
say remaining problems must be resolved,” Southeast European Times, 7. srpnja 2005., na
http://www.setimes.com/cocoon/setimes/xhtml/en_GB/features/setimes/features/2005/07/07/feature-01.
6
značajan gospodarstveni rast koji prati postupno sve veća otvorenost prema Zapadu. I
jedno i drugo su stimulirani perspektivom priključenja Europskoj uniji. U listopadu 2005.
godine Glavna tužiteljica Međunarodnog kaznenog suda za zločine počinjene na prostoru
bivše Jugoslavije je izjavila da Hrvatska «u potpunosti» surađuje sa sudom, što je odmah
rezultiralo otvaranjem pregovora o pristupu Europskoj uniji između Hrvatske i EU.3
Dva
mjeseca nakon toga uhićenjem generala Ante Gotovine na španskim Kanarskim otocima,
protiv kojeg je haško Tužiteljstvo prije više godina podiglo optužnicu, uklonjena je jedna
od najvećih prepreka percepciji da Vlada Hrvatske u potpunosti surađuje sa Zapadom.
Time je utrt put za bolje međusobne odnose.
Bez obzira na te uspjehe, ostaje velika zabrinutost u pogledu hrvatskog tranzicijskog
procesa suočavanja s prošlošću. Kazneni progon osumnjičenih za ratne zločine, osobito
za zločine počinjene nad hrvatskim Srbima, opterećeno je nedostacima i naišlo je na jak
otpor vodećih političkih stranaka i opće javnosti. Javne percepcije o haškome sudu
daleko su od laskavih, dok je javna debata o povredama ljudskih prava tijekom rata od
strane Hrvata ograničena. I dalje postoji zabrinutost zbog etničke pristrasnosti u
pravosuđu.
U ovom dokumentu dat je pregled nekih temeljnih pitanja i najnovijih događanja u
oblasti tranzicijske pravde u Hrvatskoj. Iako je u središtu kazneni progon počinitelja
ratnih zločina pred haškim sudom i sudovima u Hrvatskoj, u ovom dokumentu se također
analiziraju i nastojanja u smjeru otkrivanja istine (ili pak odsutnost takvih nastojanja),
reparacije i relevantne institucionalne reforme koje je Republika Hrvatska poduzela.
II. SUDSKI POSTUPCI
A. Haški sud
Iako je došlo do znatnih pomaka u suđenju u predmetima ratnih zločina počinjenih
tijekom rata, pred domaćim sudovima, o čemu se govori u daljnjem tekstu, postojanje
suda u den Haagu i dalje je bila osnova na kojoj je došlo do pomaka u Hrvatskoj. Odnosi
između Hrvatske i haškoga suda u zadnjih pet godina su bili napeti, a u njihovoj
središnjici je bio kazneni progon nekoliko visokih hrvatskih časnika, među njima i
generala Ante Gotovine. Kada im je zaprijećeno da će Hrvatskoj biti odbijen pristup
pregovorima o pristupanju Uniji sve dok Hrvatska ne bude u potpunosti surađivala sa
haškim sudom, hrvatske vlasti su počele postupno zauzimati sve pragmatičniji, ali još
uvijek ambivalentan pristup.
Iako su suđenja Hrvatima dominirala hrvatskim reagiranjima na sud u den Hagu, u većini
predmeta pred haškim sudom optuženi su Srbi za ratne zločine počinjene na teritoriju
Hrvatske: od ukupno 23 predmeta u vezi s ratnim zločinima počinjenim u Hrvatskoj
3Iako je u listopadu 2005. godine postalo jasno Glavnoj tužiteljici haškoga suda da je Hrvatska locirala
Gotovinu na Kanarskim otocima i da je sa španskim vlastima radila na njegovome uhićenju, odluka EU o
otvaranju pregovora također se vremenski podudarila sa političkim dogovorom kojim je Austrija, pobornik
Hrvatske u EU, pristala na odbacivanje prigovora na pregovore s Turskom: vidjeti BBC “EU opens Turkey
membership talks”, 4. listopada 2005., http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/4305500.stm.
7
nakon što su podignute sve optužnice u den Hagu, u njih 14 se sudi Srbima (među njima i
Srbima iz Bosne i iz Srbije), dok se s druge strane u 5 predmeta sudi Hrvatima.4
Među značajnijim rezultatima postignutim u predmetima protiv Srba za zločine počinjene
tijekom rata u Hrvatskoj su: presude donesene protiv generala Pavle Strugara5
i vice-
admirala Miodrag Jokića,6
obojica bivši časnici Vojske Jugoslavije, zbog toga što nisu
spriječili ni zaustavili napad na Dubrovnik krajem 1991. godine. Također vrijedna pažnje
je kontroverzna kazna zatvora u trajanju od 13 godina izrečena Milanu Babiću, koju je
prizivno vijeće potvrdilo 2005. godine, za učešće u zajedničkom zločinačkom pothvatu
1991. i 1992. godine u cilju prisilnog protjerivanja većine ne-Srba iz otprilike jedne
trećine Hrvatske za stalno.7
Babić je bio prvi predsjednik samoproglašene Republike
Srpske Krajine.8
Pred haškim sudom se izjasnio krivim po točki optužnice koja ga tereti
za progone kao zločin protiv čovječnosti i surađivao je sa Tužiteljstvom. U okviru te
suradnje bio je svjedok optužbe u procesu protiv bivšeg jugoslovenskog predsjednika
Slobodana Miloševića. Unatoč toj suradnji i javnim isprikama za svoja djela, osuđen je
na kaznu zatvora u dužem trajanju od 11 godina, koliko je to tražila optužba. Dana 5.
ožujka 2006. godine je Babić počinio samoubojstvo u svojoj pritvorskoj ćeliji u den
Hagu. Prije nego što je izvršio samoubojstvo Babić je svjedočio protiv još jednog
optuženika, Milana Martića – koji je tijekom rata zamijenio Babića na mjestu
predsjednika Srpske Krajine – komu je suđenje počelo krajem 2005.9
Samoubojstvo se
smatralo teškim udarcem Tužiteljstvu jer se od Babića očekivalo da će svjedočiti u
nekoliko postupaka protiv optuženih Srba, među njima i protiv bivšeg načelnika Službe
državne sigurnosti MUP-a Srbije, Jovice Stanišića.10
Uz predmet Martić, najpoznatiji sudski postupak za zločine počinjene u Hrvatskoj, koji je
u tijeku pred haškim sudom i kojemu je možda dat i najveći publicitet, je suđenje
“vukovarskoj trojci”: Miletu Mrkšiću, Miroslavu Radiću i Veselinu Šljivančaninu, bivšim
časnicima Jugoslovenske narodne armije (JNA). Oni su optuženi za ubojstvo preko 260
Hrvata i drugih nesrba na Ovčari kod Vukovara u istočnoj Slavoniji 1991. godine.11
Tužiteljica haškoga suda je u početku dala prijedlog da se predmet ustupi pravosuđu
Hrvatskoj ili Srbiji i Crnoj Gori, ali je nakon toga, u lipnju 2005. godine, odlučila povući
prijedlog i zatražila da predmet ostane u den Hagu. Suci su to prihvatili, zaključivši da se
4Prema informacijama sa web stranice haškoga suda (www.un.org/icty) četiri preostala predmeta se
odnose na jednog Albanca iz Hrvatske i tri Crnogorca, pripadnike bivše Jugoslavenske narodne armije.5
Tužitelj protiv Pavla Strugara, predmet br. IT-01-42, presuda raspravnog vijeća, 31. siječnja 2005.
Strugar je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.6
Tužitelj protiv Miodraga Jokića, predmet br. IT-01-42/1, presuda prizivnog vijeća, 30. kolovoza 2005.
Okrivljeni je priznao krivnju i osuđen je na sedam godina zatvora. Treći okrivljeni, Vladimir Kovačević,
optužen je za napade na Dubrovnik. Taj predmet se još uvijek nalazi u predraspravnoj fazi. Tužitelj protiv
Vladimira Kovačevića, predmet br. IT-01-42/2.7
Tužitelj protiv Milana Babića, predmet br. IT-03-72, presuda prizivnog vijeća, 18. srpnja 2005.8
Krajina je područje u južnoj Hrvatskoj.9
Tužitelj protiv Milana Martića, predmet br. IT-95-11.10
Samo tjedan dana nakon što je Babić počinio samoubojstvo, Slobodan Milošević je umro prirodnom
smrću u svojoj ćeliji u pritvorskoj jedinici haškoga suda, što je dodatno obeshrabrilo haški sud. Vidjeti
OESS, “Spot Report: Reactions in Croatia to the deaths of Slobodan Milošević and Milan Babić,” 12.
ožujka 2006., str. 1.11
Tužitelj protiv Mileta Mrkšića, Miroslava Radića iVeselina Šljivančanina, predmet br. IT-95-13/1-PT.
8
“ne radi o očitom predmetu koji bi se mogao ustupiti.”12
Suđenje trojici optuženih počelo
je konačno u listopadu 2005. godine – 10 godina nakon što je podignuta optužnica.13
Odluka da se predmet ne ustupi pravosuđu u regiji je, međutim, doživljena kao
propuštena prilika iz više razloga. Nevladina udruga iz Beograda, Fond za humanitarno
pravo, zagovarala je ustupanje predmeta s obzirom da su se već vodili sudski postupci
pred Vijećem za ratne zločine u Srbiji protiv izravnih počinitelja zločina na Ovčari, ali
nižega ranga. Nataša Kandić, ravnateljica Fonda za humanitarno pravo, tvrdila je da bi se
tijekom suđenja vukovarskoj trojci razotkrila zapovjedna odgovornost JNA na višoj
razini za zločine počinjene nad hrvatskim žrtvama, za koju se nije sudilo pred sudovima u
Srbiji. Taj predmet, da je ustupljen, Srbiji i Hrvatskoj bi dao priliku da se suoče s
prošlošću kroz iskrenu suradnju na traganju za odgovorom na povrede ljudskih prava u
prošlosti. Osim toga, prema mišljenju obitelji žrtava i šire hrvatske javnosti, predmet
'vukovarska trojka' u kojem se sudi pred haškim sudom, manje je medijski praćen u
odnosu na praćenje koje bi bilo moguće pred domaćim sudom.14
Iako se to moglo
eventualno riješiti putem češćih kontakata haškoga suda sa javnošću, time ipak ne bi bilo
moguće stvoriti isti efekat suđenja kao da je vođen u Hrvatskoj u kojoj su zločini za koje
se u tom predmetu sudi i počinjeni.
Osim predmeta u kojima se sudi pred haškim sudom za zločine počinjene na teritoriju
Hrvatske, postoji nekoliko predmeta u kojima se sudi Hrvatima iz Bosne i Hercegovine.
Većina njih se odnosi na zločine počinjene na teritoriju Bosne i Hercegovine, kao što je
to suđenje koje je u tijeku u predmetu protiv «Džokera», posebne postrojbe vojne policije
Hrvatskog vijeća obrane, te suđenje Ivici Rajiću.15
Među završenim postupcima protiv
bosanskih Hrvata su postupci u kojima su donesene pravomoćne presude protiv Tihomira
12Tužitelj protiv Mileta Mrkšića, Miroslava Radića iVeselina Šljivančanina, predmet br. IT-95-13/1-PT,
Odluka po prijedlogu tužitelja o povlačenju prethodnog prijedloga i po zahtjevu za ustupanje optužnice
sukladno pravilu 11bis, 30. lipnja 2005.13
Mrkšić se predao u svibnju 2002. i još dva optužena su uhićena godinu dana nakon toga. U najznačajnijoj
presudi koja je ikad u Srbiji donesena, Vijeće za ratne zločine pri Okružnom sudu u Beogradu je 12.
prosinca 2005. godine osudilo 14 pripadnika srpske policije zbog masakra na Ovčari. Osmero je osuđeno
na maksimalnu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, a trojica su osuđena na po 15 godina zatvora.
Dvojica od 16 okrivljenih su oslobođeni optužbi. Vidjeti Reuters, “Serbia Jails 14 for 1991 Vukovar
Massacre,” 12. prosinca 2005.14
Intervju predstavnika ICTJ-a sa Natašom Kandić, srpanj 2006.15
Tužitelj protiv Ivice Rajića, predmet br. IT-95-12. Nakon što je predloženo da se njegov predmet ustupi
Vijeću za ratne zločine u Bosni i Hercegovini, Rajić je sklopio nagodbu sa Tužiteljstvom u listopadu 2005.
godine. Dana 8. svibnja 2006. godine ga je haški sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina.
9
Blaškića,16
Zlatka Aleksovskog,17
Darija Kordića, Maria Čerkeza18
i dvojice od šestoro
optuženih u predmetu Kupreškić i ostali.19
Ali je upravo optužnica podignuta protiv nekoliko visokih časnika Hrvatske vojske,
osobito ona koja je podignuta protiv generala Gotovine 2001. godine, pokrenula najžešće
reakcije hrvatske javnosti i izazvala najveće tenzije u odnosima sa haškim sudom.20
U
veljači 2001. godine je oko 150.000 građana prosjedovalo u Splitu dajući potporu
generalu Norcu i suprotstavljajući se izručenje generala Hrvatske vojske haškome sudu u
vezi sa zločinima počinjenim u okolici Gospića 1993. godine.21
Kao i Gotovina, Norac je
slavljen kao ratni heroj. Prosvjedi su okončani nakon što su data uvjeravanja da protiv
njega haško Tužiteljstvo nije podiglo optužnicu, iako je, ustvari, protiv njega optužnicu
podiglo hrvatsko odvjetništvo.22
Međutim, nekoliko mjeseci nakon toga, u srpnju 2001.
godine, haški sud je otpečatio optužnicu protiv generala Ante Gotovine u kojoj se tereti
za zločine počinjene nad hrvatskim Srbima u «Operaciji Oluja». Nakon što je
objelodanjena, diljem zemlje su organizirani znatni prosvjedi, posebno u Zagrebu, Zadru
i Splitu. Gotovina je nakon toga bio na slobodi četiri godine, tijekom kojih je postao
poznat kao “treći najtraženiji optuženi”, iza Radovana Karadžića i Ratka Mladića. To što
Gotovina nije bio uhićen tijekom četverogodišnjeg perioda izazvalo je velike osude
međunarodne zajednice i usporilo je napredak Hrvatske u procesu pristupanja Europskoj
uniji.23
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je neprekidno tražilo suradnju hrvatskih
16Tužitelj protiv Tihomira Blaškića, predmet br. IT-95-14, presuda prizivnog vijeća, 29. srpnja 2004.
Okrivljeni se predao sudu 1996. Njegovu kaznu zatvora je drugostupanjsko vijeće smanjilo sa 45 godina na
devet godina.17
Tužitelj protiv Zlatka Aleksovskog, predmet br. IT-95-14/1, presuda prizivnog vijeća, 24. ožujka 2000.
Prvostupanjska presuda kojom je Aleksovski osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest
mjeseci preinačena je u drugostupanjskom postupku u kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.18
Tužitelj protiv Daria Kordića i Maria Čerkeza, predmet br. IT-95-14/2, presuda pritivnog vijeća, 17.
prosinca 2004. Oba okrivljena su se dragovoljno predala sudu u listopadu 1997. godine i osuđeni su na
kazne zatvora u trajanju od 25 odnosno 6 godina za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Prvotno su
osuđeni skupa sa Tihomirom Blaškićem i Zlatkom Aleksovskim za zločine počinjene u dolini Lašve.19
Tužitelj protiv Kupreškića i ostalih, predmet br. IT-95-16, presuda prizivnog vijeća, 23. listopada 2001.
godine. Prizivno vijeće je ukinulo prvostupanjsku presudu protiv trojice optuženih i smanjilo kazne zatvora
izrečene drugoj dvojici uglavnom iz razloga što se raspravno vijeće oslanjalo na identificiranje od strane
jednoga svjedoka koji je izjavio da su optuženi bili na mjestu zločina. Raspravno vijeće je oslobodilo
jednog od prvotno optuženih..20
Tužitelj protiv Ante Gotovine, predmet br. IT-01-45-I. Također vidjeti i Tužitelj protv Rahima Ademija,
predmet br. IT-01-46-I.21
Vidjeti BBC, “Mass Rally for War Crimes Suspect,” Feb. 11, 2001, na
http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/europe/1165540.stm and BBC, “Croatian Protesters Lift Blockade,” 12.
veljače 2001., na http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/europe/1182987.stm. Na prosvjede u potpori Norcu
odgovoreno je demonstracijama 15.000 ljudi koji su izražavali potporu suđenjima za ratne zločine i
povrede ljudskih prava. BBC: “Thousands Defend Croatia’s Rule of Law,” 19. veljače 2001., na
http://news.bbc.co.uk/2/low/europe/1179124.stm22
Norac se dragovoljno predao nakon što su data jamstva da neće biti predat haškome sudu. Norcu je
suđeno i presuda mu je izrešena na Županijskom sudu u Rijeci. Ubrzo nakon toga protiv njega je optužnicu
podiglo haško Tužiteljstvo. Prebačen je u den Haag kako bi se tamo izjasnio o krivnji. Njegov predmet je
ustupljen hrvatskome pravosuđu. Vidi tekst na strani 15, infra.23
Vidjeti, primjerice, vijesti na BBC-u: “US Reward for Croatian Fugitive”, 9. listopada 2003:
http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/3178836.stm.
10
tijela u uhićenju odbjeglog generala.24
U drugom primjeru otpora Hrvatske haškome
sudu, vladina tijela su odbila izručiti optuženog generala Janka Bobetka, koji je na kraju
preminuo u Zagrebu 2003. godine. U lipnju 2005. godine je Carla Del Ponte, Glavna
tužiteljica haškoga suda, izrazila svoju frustriranost prouzročenu nedovoljnom suradnjom
Hrvatske u privođenju bjegunaca pred lice pravde.25
i. Promjena stava?
U veljači 2004. godine su generali Ivan Čermak i Mladen Markač također optuženi za
zločine protiv čovječnosti i povreda zakona ili običaja ratovanja, koji su počinjeni 1995.
godine nad Srpskim civilima tijekom «Operacije Oluja».26
Međutim, oba optuženika su
se odmah predala haškome sudu. S obzirom da su se predali tri mjeseca nakon što se
nacionalistička stranka HDZ vratila na vlast, njihova predaja je predstavljena kao dokaz
spremnosti hrvatskih vlasti na bolju suradnju sa haškim sudom, i to godinu dana prije
početka pregovora o ulasku u Europsku uniju.27
Uloga Vlade u tome se uglavnom
sastojala od stavljanja dokumentacije na raspolaganje kao dokaznog materijala te od
ubjeđivanja optuženih Hrvata na predaju sudu, uz potporu njihovoj obrani pred sudom.28
Što je još važnije, dana 3. listopada 2005. godine, Glavna tužiteljica haškoga suda Carla
Del Ponte izjavila je da Hrvatska sada “u potpunosti surađuje” sa sudom.29
Njena izjava
je bila rana naznaka da će se najosjetljivije sporno pitanje između haškoga suda i
Hrvatske ubrzo riješiti. I uistinu, dva mjeseca kasnije, 7. prosinca 2005. godine, Ante
Gotovina je uhićen na španskim Kanarskim otocima.30
24Vidjeti, primjerice, Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a broj 1534 (2004) u kojoj Vijeće sigurnosti
“ponovno potvrđuje potrebu za suđenjem osobama koje je haško Tužiteljstvo optužilo i naglašava poziv
svim državama, osobito Srbiji i Crnoj Gori, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te Republici Srpskoj u Bosni i
Hercegovini, da intenziviraju suradnju sa haškim sudom i da tome sudu pruže svu moguću pomoć, osobito
da sudu izruče Radovana Karadžića i Ratka Mladića, kao i Antu Gotovinu i sve druge optužene. Vijeće
sigurnosti također poziva sve optužene koji su još uvijek na slobodi da se predaju haškome sudu.”25
U lipnju 2005. godine, prigodom obraćanja Vijeću sigurnosti, Del Ponte je izjavila da su “nažalost, ta
pozitivna dešavanja [na haškome sudu] u sjeni činjenice da nadležna tijela još uvijek nisu uhitila i predala
deset optuženika, među njima i one koje je Vijeće sigurnosti pomenulo nekoliko puta u svojim
rezolucijama donesenim prema Glavi VII Povelje. Sve dok Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Ante
Gotovina uspijevaju izbjeći lice pravde i opirati se međunarodnoj zajednici, rad ovoga suda ostat će
nezavršen.” Vidjeti izvješće haškoga suda za novinare: “Obraćanje Carle Del Ponte, Glavne tužiteljice
Međunarodnog kaznenog suda za prostor bivše Jugoslavije pred Vijećem sigurnosti,” 13. lipnja 2005.26
Tužitelj protiv Ivana Čermaka i Mladena Markača, predmet br. IT-03-73. Trenutačno u predraspravnoj
fazi.27
Human Rights Watch, “World Report 2005,”siječanj 2005, str. 364-368.28
"Hrvatska Vlada je uvjerena u njihovu nevinost i pružit će sva moguća pravna, tehnička i druga sredstva
za njihovu obranu," izjavila je ministrica pravde Vesna Škare-Ožbolt. BBC World, “Croatian Generals to
Surrender,” 8. ožujka 2004. http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/3542757.29
Vidjeti, primjerice, BBC, “EU launches Croatia discussions,” 4. listopada 2005. na
http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/europe/4305682. Glavna tužiteljica haškoga suda je ranije dala sličnu
izjavu, početkom 2004. godine, koja je revidirana u studenome iste godine u izvješću Vijeću sigurnosti
UN-a, u kojoj je rečeno da će Hrvatska u potpunosti surađivati samo kada general Gotovina bude prebačen
u den Haag.30
Izvješće haškoga suda za novinare, “ Obraćanje Carle Del Ponte, Glavne tužiteljice Međunarodnog
kaznenog suda za prostor bivše Jugoslavije pred Vijećem sigurnosti,” 15. prosinca 2005.
11
Iako se čini da ta događanja ukazuju na zvaničnu promjenu stava prema haškome sudu,
nekoliko faktora ukazuje na podvojenost HDZ-a koja je još uvijek trajala u vezi s
odnosima Hrvatske sa haškim sudom. Sve veća suradnja sa sudom osigurala je bolje
odnose sa međunarodnom zajednicom, ali je također dovela Vladu HDZ-a u sukob s
određenim kategorijama koje su joj do tada davale potporu, među njima i s kategorijom
branitelja. Put koji je HDZ zacrtao nakon uhićenja Gotovine odražavao je ovakovu
neugodnu situaciju. Kao što je to zamijetio jedan zaposlenik haškoga suda, «Hrvatska se
skriva od suda, ali joj se to vratilo slučajem Gotovina.» Ali, u tjednu nakon uhićenja
Gotovine zabranjeno je bilo daljnje emitiranje emisije u kojoj su emitirane oštre kritike
na račun pokojnog predsjednika Tuđmana te nakon što je izazvala žestoku debatu u
Saboru koja je trajala puna dva dana. “Moj dojam je da je [debata u Saboru] imala za cilj
odvratiti pozornost sa Gotovine i umanjiti pritisak. HDZ tolerira [predsjednika Vlade]
Sanadera, ali lako sklizne natrag u bivšu ideologiju [HDZ-a],” primijetio je jedan
politički lider iz oporbe.31
Ovaj događaj sugerira pokušaj HDZ-a da se ponovno
poistovjeti s Tuđmanovim naslijeđem te time izgladi nezadovoljstvo glasača koji su se
najvjerojatnije od te stranke otuđili nakon uhićenja Gotovine. U sličnom potezu, 10.
siječnja 2006. godine, predsjednik Vlade Ivo Sanader se sastao sa odvjetnicima svih
optuženih hrvatskih generala kako bi s njima dogovorio «zajedničku strategiju» njihove
obrane pred haškim sudom.32
Način na koji je na Hrvatskoj televiziji izvještavano o
slučaju Gotovina u prosincu 2005. godine dalje ilustrira ambiguitetan odnos hrvatskih
vlasti sa haškim sudom. Totalno drukčije od prakse u Bosni i u Srbiji, rasprave pred
haškim sudom, uključujući i suđenje Miloševiću, generalno se ne emitiraju u cijelosti na
Hrvatskoj televiziji. S obzirom da televizija ostaje primarni izvor informiranja velikoga
broja građana, u Hrvatskoj je haški sud u većoj mjeri ignoriran nego drugdje u regiji.33
Time je olakšano političarima da manipuliraju percepcijama javnosti o sudskom
procesu.34
«Njima odgovara da se sud ne prikazuje», primijetio je urednik jednih
hrvatskih novina.35
Ipak, što je neobično, te iz razloga koji nisu eksplicitno iskazani, prvo
pojavljivanje Gotovine pred haškim sudom 12. prosinca emitirano je uživo, u cijelosti, na
Hrvatskoj televiziji.
31Intervju s ICTJ-em, Zagreb, 20. prosinca 2005.
32Vidjeti Transitions Online, “Posljednja bitka Gotovine,” 16. siječnja 2006. U izdanju piše da “sporazum
postignut između vlade i odvjetnika prije svega uključuje pristup svim potrebnim dokumentima sa
naredbama i planovima vezanim za operaciju iz 1995. godine,” i da je “vlada spriječila nekoliko pravnih
stručnjaka i povijesničara ... u njihovim nastojanjima da ospore tvrdnju suda da je tijekom operacije Oluja
počinjeno etničko čišćenje srpske populacije iz Hrvatske.” Nadalje se navodi da će “u timu obrane
Gotovine biti dva odvjetnika iz SAD-a, Greg Kehoe i Luka Mišetić. Kehoe je prethodno bio savjetnik sudu
pred kojim je suđeno iračkom diktatoru Saddamu Husseinu u Baghdadu. On je također bio jedan od
tužitelja u den Haagu u procesu protiv bosanskog Hrvata generala Tihomira Blaškića.”33
Primjerice, 2005. godine je u anketi Europske komisije o tome kako Hrvati doživljavaju EU, 80%
izjavilo da dobivaju informacije na televiziji, u usporedbi sa 44% koji informacije dobivaju u dnevnome
tisku i na radio postajama. European Commission Eurobarometer, “EuroBarometer 63.4: National Report:
Executive Summary -- Croatia,” proljeće 2005. na
http://ec.europa.eu/public_opinion/archives/eb/eb63/eb63_exec_hr.pdf.34
Također bitan u ovome kontekstu je i senzacionalistički način na koji je tisak pisao o haškome sudu.
Većina utjecajnih hrvatskih izdanja koristi otvoreno ismijavajući ili nipodištavajući ton u tekstovima o
haškome sudu, i često ismijavaju Glavnu tužiteljicu, suce, i osoblje.35
Intervju sa ICTJ-em, 21. prosinca 2005.
12
Također, iako postoje određene naznake promjena u općem javnom mnijenju, hrvatsko
pučanstvo je i dalje u najboljem slučaju ambivalentno glede svoga odnosa sa sudom i
kaznenim progonom za ratne zločine općenito. Znak napretka se pak može razaznati u
činjenici da se smanjuju izljevi potpore optuženima za ratne zločine. Iako su se prosvjedi
u potpori generalu Gotovini dogodili u danima nakon njegova uhićenja, osobito u
području Zadra gdje je rođen, kao i u Splitu, gdje ga mnogi smatraju ratnim herojem,
mnogi neovisni hrvatski i međunarodni promatrači su se složili da manji obim i kraće
trajanje prosvjeda u Hrvatskoj organiziranih tijekom prosinca 2005. godine (oko 40.000
ljudi se okupilo na ulicama Splita, što je vjerojatno tri puta manje od broja iz 2001.
godine) sugeriraju evoluciju političkog ozračja u nekoliko proteklih godina.36
Kao što je
naveo jedan zaposlenik Državnog odvjetništva, «2000. godine je 150.000 ljudi
prosvjedovalo u potpori Norcu. Danas svega 50.000 ljudi prosvjedom izražava potporu
Gotovini. 2002. godine svakodnevno su se organizirali prosvjedi pred sudom u vezi s
predmetom Lora. Danas se ništa ne dešava. Stvari se apsolutno mijenjaju.»37
Međutim,
niži broj prosvjeda nije dostatan dokaz dubokih i trajnih promjena te ne postoji jasna
percepcija o široj opredijeljenosti javnosti ka utvrđivanju odgovornosti za zločine iz
prošlosti. U veljači je formirana Zaklada za obranu Hrvata optuženih pred sudom UN-
a.38
Zaklada je u svibnju 2006. godine, uz potporu domaćeg nogometnog kluba, prema
izvješćima, sakupila 140.000 eura.39
Obitelj Gotovina je također uspostavila zakladu
preko koje građani mogu financijski doprinijeti obrani generala.40
Na vidiku je svršetak rada haškoga suda. «Strategija završetka rada suda», koja je
podnesena Vijeću sigurnosti 2003. godine, sadrži plan prema kojem sud treba završiti sve
prvostupanjske postupke do 2008. godine, te drugostupanjske do 2010. godine. Bez
obzira na njegovo predstojeće zatvaranje, civilno društvo, mediji, pravosuđe i političke
stranke koje godinama zagovaraju potrebu da se povrede ljudskih prava iz prošlosti
priznaju i kazneno gone naglašavaju efekat suda na Hrvatsku.41
S jedne strane haški sud
mnogi percipiraju kao neopravdan izazov gotovo svetom načinu na koji se u Hrvatskoj
predstavlja «Domovinski rat», i kao neopravdanu prepreku pristupanju Europskoj uniji.42
36“Bilo je teško postupati s Gotovinom. 2001. godine su [lideri HDZ-a] pozivali na rušenje vlade. Za četiri
godine prešli su sa toga na veličanje haškog tribunala. 2005. godine organizatori prosvjeda su dali sve od
sebe da to budu veliki prosvjedi, ali je odaziv bio nizak. Glavni razlog je bio taj što prosvjede nije
organizirao HDZ. Ipak to pokazuje da zemlja postiže napredak.,” primijetio je lider jedne oporbene stranke.
Intervju sa ICTJ-em, Zagreb, 20. prosinca 2005.37
ICTJ intervju sa Odvjetništvom, Zagreb, 23. prosinca 2005.38
Agence France Presse, “Dinamo Zagreb collects 140,000 euros for war crimes suspect,”14. svibnja 2006.39
Id.40
Id.41
Intervjui ICTJ-a sa predstavnicima nevladinih udruga, liderima političkih stranaka, pripadnicima
pravosuđa i novnarima, 19-23 prosinca 2005.42
Rezultati ankete objavljeni u Jutarnjem Listu, hrvatskom dnevnom listu, odmah nakon što je najavljeno
otvaranje pregovora sa EU (listopad 2005.), pokazuje veliki porast potpore EU, sa 40 posto na 63.5 posto.
Prema izvješću Reutersa, “ova anketa odražava vjerovanje da je nizak stupanj potpore pristupanju EU bio
jednostavno reakcija na probleme sa haškim sudom i na prethodno odbijanje pregovora od strane EU. ”
(Reuters, “Croat Support for EU Rebounds After Talks Start,” 6. listopada 2005.). Prema drugoj anketi
koju je proveo Standard Barometer u svibnju i lipnju 2005. godine i čiji su rezultati objavljeni početkom
rujna 2005. godine, povjerenje hrvatskih građana u EU opalo je na 28 posto, za razliku od 42 posto, koliko
je građana u prethodnoj anketi dalo potporu pristupanju EU. Anketa ukazuje na to da stavovi Hrvata prema
EU ostaju nekonzistentni i da su pod utjecajem svakodnevne politike, izjavilo je Izaslanstvo EU (Novinska
13
S druge strane, sud je pružio onima koji se suprotstavljaju nacionalističkoj perspektivi
prijeko potreban instrument putem kojega će stalno dovoditi u pitanje zvaničan diskurs
sve dok društvo, ili vlast, ne pokaže veću spremnost za kritičko razmišljanje. Lider
oporbene stranke je to ovako sumirao: «Čak i ako ljudi kažu da je Hrvatska pod velikim
pritiskom, stalni kazneni progoni puno su doprinijeli ograničenju mita heroja. Haški sud
drži debatu otvorenom, što vjerojatno ne bi bio slučaj [da ne postoji]. Institucionalno,
nismo bili dovoljno jaki. Oni su [kazneni progoni] izvan [Hrvatske] bili od pomoći.»43
ii. Optužnice koje je haško Tužiteljstvo podiglo za nepoštivanje suda
Ipak, tijekom 2005. godine je još jedan neobičniji predmet pred haškim sudom
prouzročio kontroverznost kako u samoj Hrvatskoj tako i izvan njenih granica, kada je
podignuta optužnica kojom su se teretila petorica hrvatskih novinara i bivši čelnik
hrvatske tajne službe za nepoštivanje suda.44
Optuženi su prema optužnici otkrili identitet
i sadržaj svjedočenja dvaju zaštićenih svjedoka pred haškim sudom u predmetu Blaškić,
time što su u hrvatskom tisku objavili njihova imena i izjave. Na oba svjedoka su se
primjenjivali nalozi o primjeni zaštitnih mjera i svjedočili su na zatvorenoj sjednici. Iako
je mali broj ljudi pohvalio objavljivanje imena zaštićenih svjedoka ili otvoreno političke
motivacije optuženih novinara, ugledne udruge koje se bore za slobodu izražavanja su
pokazale nelagodu kada je otkriveno da dva svjedoka nisu žrtve – svjedoci, nego sadašnji
predsjednik Hrvatske i jedan bivši časnik nizozemske vojske.45«Time se kompromitira
cjelokupni koncept zaštite svjedoka. Sada moram braniti te iste novinare,» izjavio je
jedan istaknuti aktivist ljudskih prava u Hrvatskoj.46
Desetog ožujka 2006. godine prvooptuženi Ivica Marijačić i Markica Rebić su proglašeni
krivim i svaki je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 15.000 eura. Raspravno vijeće je
jednoglasno u svojoj presudi zaključilo da je namjernom povredom naloga suda stvorena
mogućnost podrivanja povjerenja u sposobnosti haškoga suda da svjedocima jamči
sigurnost, te stoga to predstavlja miješanje u provođenje pravde.47
Međutim, tijekom
dvodnevnoga suđenja dvaju optuženih novinara u siječnju 2006. godine, jedan sudac
haškoga suda je izrazio zabrinutost glede “neodgovarajućeg korištenja sudskih resursa.”48
Dok je suđenje preostaloj četvorici novinara zakazano sa srpanj, dana 15. lipnja sud je
agencija HINA, “Značajan pad povjerenja hrvatskih građana u EU – međunarodna anketa,” 10. rujna
2005.).43
Intervju sa ICTJ-em, Zagreb, 20. prosinca 2005.44
Tužitelj protiv Jovića, Križića, Šešelja i Margetića, predmet br. IT-95-14-R77.4 Objedinjena optužnica na
http://www.un.org/icty/indictment/english/bla-con_3ai051014.pdf45
Vidjeti: Odbor za zaštitu novinara, “Izjava za novinare,” 7. listopada 2005., na
http://www.cpj.org/news/2005/Croatia07oct05na.html; Reporteri bez granica, “Izjava za novinare”, 7.
listopada 2005. na http://www.rsf.org/article.php3?id_article=15230; “UN Court Seeks Arrest of Croatian
Journalist,” The New York Times, 2. listopada 2005.; i, Predstavnik OESS-a za slobodu medija, “Izjava za
novinare,” 11. listopada 2005., na http://www.osce.org/item/16565.html.46
Intervju sa ICTJ-em, Zagreb, 23. prosinca 2005.47
Tužitelj protiv Marijačića i Rebića, predmet br. IT-95-14-R77.2., na
http://www.un.org/icty/blaskic/rebic_contempt/reb-tcj050310e.pdf48
Agencija SENSE: “Počinje suđenje po optužnici za nepoštivanje suda,” 18. siječnja 2006. Sudac
Bonomy, unatoč zabrinutosti koju je iskazao, nije odstupao od svojih kolega po pitanju presude. Za dodatne
informacije, vidjeti Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Spot Report: ICTY Convicts Two Croatians for Contempt
of the Tribunal,” 18. ožujka 2006.
14
odobrio zahtjev Tužiteljstva za povlačenjem optužnice protiv trojice, navodeći kao razlog
“interese pravde i procesnu ekonomičnost”49
. Bez obzira na ishod toga predmeta, ta
epizoda vjerojatno neće ići u prilog percepciji Hrvata o postupcima koji se vode pred
haškim sudom s obzirom da su optuženi novinari iskoristili postupak protiv njih za češće
istupe u javnosti i predstavljanje samih sebe kao branitelja ljudskih prava. Ipak, neki
komentatori su primijetili da su presuda i kazna izrečene Marijačiću i Rebiću uputile
snažnu poruku sadašnjim i budućim svjedocima, bez obzira da li se radilo o
visokorangiranim dužnosnicima ili prosječnim građanima, da će se njihov identitet čvrsto
štititi.50
iii. Broj ustupljenih optužnica koje je podiglo haško Tužiteljstvo
Do danas je haški sud ustupio samo jedan predmet hrvatskom pravosuđu, sukladno
pravilu 11bis Pravila o postupku o dokazima pred haškim sudom, prema kojem je
moguće ustupati predmete domaćem pravosuđu pod određenim uvjetima.51
Prema
mišljenju haškog Tužiteljstva i Državnog odvjetništva u Zagrebu, optužnica podignuta
protiv Mirka Norca i Rahima Ademija52
kojom se terete za zločine protiv čovječnosti i
ratne zločine nad nehrvatskim civilima u Medžačkom džepu 1993. godine, najvjerojatnije
će biti jedina optužnica koja je ustupljena hrvatskom pravosuđu sukladno pravilu 11bis.53
Međutim, strategija zatvaranja haškoga suda može sve više utjecati na nastojanja
Hrvatske da osumnjičene kazneno goni kroz eventualno ustupanje djelomice završenih
istraga.
Državno odvjetništvo RH i haško Tužiteljstvo skupa surađuju na pripremi ustupanja
drugih predmeta u kojima još uvijek nije podignuta optužnica (predmeti iz kategorije «B»
ili «2»). Usvajanjem zakona 2003. godine na hrvatskom Saboru, kojim je dozvoljeno
korištenje dokaza izvedenih pred haškim sudom u postupcima pred domaćim sudovima,
doprinijet će se bržoj provedbi toga aspekta strategije zatvaranja haškoga suda i pružit će
se bitna pomoć domaćim nastojanjima.54
Broj takvih slučajeva i broj osoba je nepoznat a
nadležni nisu do sada bili spremni dati precizne prognoze. Prema izvorima iz haškoga
suda, eventualno se radi o 10 do 25 predmeta iz kategorije «2», a haško Tužiteljstvo bi
49Predmet protiv Marijačića i Rebića se nalazi pred prizivnim vijećem. Također vidjeti odluku od 20. lipnja
2006. kojom se odobrava zahtjev Tužiteljstva za povlačenjem optužnica protiv Šešelja, Margetića i Križića,
i izdvojeno mišljenje suca Bonomyja, na http://www.un.org/icty/Blaškić/trialc1/decisions-e/060620.pdf.50
Koalicija za međunarodnu pravdu, “Croatian Contempt Cases: Issues and Analysis,” 18. listopada 2005.,
na http://www.cij.org/index.cfm?fuseaction=viewReport&reportID=703&tribunalID=151
Pravila postupka i dokaza, IT/32/Rev. 36, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju. Država kojoj
se predmeti ustupaju mora biti nadležna, i haški sud mora biti uvjeren da se u toj zemlji ne primjenjuje
smrtna kazna i da će okrivljeni imati pravično suđenje.52
Tužitelj protiv Mirka Norca i Rahima Ademija, predmet br. IT-04-78. Odluka o ustupanju predmeta
Republici Hrvatskoj, sukladno pravilu 11 bis, 14. rujna 2005., na
http://www.un.org/icty/ademi/trialc/decision-e/050914.htm. Mirka Norca je 2003. godine osudio
Županijski sud u Rijeci za ratne zločine protiv nehrvatskog stanovništva. U vrijeme ustupanja predmeta već
je bio na odsluženju kazne zatvora u Hrvatskoj.53
Intervjui ICTJ-a sa Tužiteljstvom u den Haagu i Uredom Državnog odvjetništva, Zagreb, 19. i 23.
prosinca 2005.54
Zakon o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za djela protiv međunarodnog
humanitarnog prava, Narodne novine br. 175/2003, 4. 11. 2003.
15
možda moglo ustupiti svojim kolegama u Hrvatskoj predmete protiv još 40 do 50 osoba
koji su spremni za početak suđenja.55
Čini se da glavnu prepreku – kao što je to slučaj sa sličnim ustupanjima predmeta
pravosuđu Bosne i Hercegovine, mada u puno većem obimu – predstavlja nespremnost
haškoga suda da ustupi dokaze i informacije. “Haški sud nije formiran da bi pomagao
drugim institucijama,” izjavio je jedan bivši tužitelj toga suda.56
Kako se približava kraj
mandata suda, drugi su primijetili da se malo pozornosti posvećuje tome pitanju: «Treba
li to biti prioritet? Uprava kaže da nam mandat ističe i da nema novca za takovu [vrstu
ustupanja]. Apsolutno je tako, ali šta ćemo mi raditi sa svim tim predmetima?» pitao je
drugi član haškog Tužiteljstva.57
Nakon što su haški sud i međunarodna zajednica utrošili
toliko sredstava na istrage zločina počinjenih na prostoru bivše Jugoslavije, postoji
zabrinutost da oni neće u potpunosti iskoristiti potencijal ulaganja u domaže pravosudne
sustave, dok istodobno smanjuju broj predmeta pred haškim sudom.
B. Sudski postupci pred domaćim sudovima
Stupanj u kojem je Hrvatska sposobna i spremna suočiti se putem svoga pravosudnog
sustava sa zločinima počinjenim tijekom rata privlači pozornost međunarodnih i domaćih
udruga koje su zainteresirane za utvrđivanje odgovornosti i uvođenje vladavine prava. Ta
pozornost se pojačava kako se haški sud približava svojoj zadnjoj fazi, s obzirom da
izvodljivost ustupanja optužnica i predmeta domaćem pravosuđu ovisi o ocjeni i
kompatibilnosti zakona i o mogućnosti vođenja pravičnog suđenja u zemlji kojoj su
predmeti ustupljeni. Ocjena rada Hrvatske po pitanju kaznenih progona u okviru njene
nadležnosti evolvirala je od visoko kritične ocjene do oprezno optimistične kojom se
pozdravlja određeni napredak. Najznačajniji napredak se odnosi na formiranje posebnih
odjela za suđenje u predmetima ratnih zločina.58
Iako je Hrvatska postigla značajan
uspjeh u tomu u nekoliko proteklih godina, određena pitanja i dalje zabrinjavaju domaće i
međunarodne udruge koje se bave ljudskim pravima i praćenjem njihova poštivanja.
Osim stalne etničke pristrasnosti tijekom sudskih postupaka, najvažniji problemi se
odnose na suđenje u odsutnosti optuženika, zaštitu svjedoka, pravno zastupanje žrtava,
učinkovitost istraga i suradnju između hrvatskih i nadležnih tijela u regiji.
U listopadu 1996. godine, godinu dana nakon zvaničnog okončanja rata, Hrvatska je
usvojila Zakon o oprostu kako bi se osigurala mirna reintegracija istočne Slavonije. Zbog
toga zakona, samo oni slučajevi koji nisu obuhvaćeni Zakonom o oprostu potpadaju pod
nadležnost domaćih sudova. Zakonom se daje «oprost od kaznenog progona za
počinitelje kaznenih djela počinjenih u agresivnom ratu ili oružanoj pobuni ili oružanom
sukobu i u vezi s agresivnim ratom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima u
55Intervju ICTJ-a sa haškim Tužiteljstvom, 19. prosinca 2005.
56Intervju ICTJ-a sa bivšim tužiteljima haškog Tužiteljstva, Sarajevo, 28. oktobar 2005.
57Intervju ICTJ-a sa Tužiteljstvom ICTJ, Zagreb, 19. prosinca 2005.
58Vidjeti, primjerice, Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Background Report: Domestic War Crime Trials 2005”,
13. rujna 2006., na http://www.osce.org/documents/mc/2006/09/20668_en.pdf .
16
Republici Hrvatskoj» u periodu od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996. godine.59
Međutim, Zakonom se ne daje potpun oprost jer se ne odnosi na «počinitelje najtežih
povreda humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina»60
, niti na počinitelje
kaznenog djela terorizma (uz napomenu da se mora raditi o terorističkom djelu kako je
ono definirano u međunarodnom pravu), te na počinitelje «drugih kaznenih djela
kažnjivih prema Osnovnom kaznenom zakonu Republike Hrvatske (...) koja nisu
počinjena tijekom agresvnog rata, oružane pobune ili oružanih sukoba i koja nisu
povezana s agresivnim ratom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima u Republici
Hrvatskoj.»61
Iako su neke udruge žrtava pozivale na ukinuće oprosta i daljnju diskusiju
na temu zakona, izgleda da nema političke volje za ponovnim otvaranjem toga pitanja iz
straha od destabiliziranja mira.62
U Hrvatskoj županijski su sudovi nadležni za suđenje u predmetima ratnih zločina, a
protiv njihovih presuda prizivi se ulažu Vrhovnome sudu.63
U listopadu 2003. godine je
donesen zakon temeljem kojeg je pri svakom županijskom sudu formirano vijeće za ratne
zločine.64
Iako je zakon iz 2003. godine zakon donesen prije svega kako bi se proveo
Statut Međunarodnog kaznenog suda, njime su također stvorena potpuno domaća
posebna vijeća koja se sastoje od po tri suca sa iskustvom u suđenju u kompleksnim
predmetima iz kaznenog prava.65
Zakonom je također omogućen prijenos predmeta ratnih
zločina sa mjesno-nadležnih županijskih sudova na županijske sudove u četiri najveća
hrvatska grada (Zagreb, Osijek, Rijeka i Split). To je dozvoljeno kad god državni
odvjetnik dokaže da «okolnosti pod kojima je zločin počinjen i nužda postupka» to
opravdavaju i uz pristanak Predsjednika Vrhovnoga suda.66
U lipnju 2005. godine je
Predsjednik Vrhovnog suda odobrio prvi takav zahtjev za prebacivanje predmeta sa suda
59Narodne Novine br. 80/96 od 27. rujna 1996. (“Zakon o općem oprostu”). Članak 1. Zvaničan prijevod
teksta Zakona na engleski jezik nalazi se na http://www.helpicrc.org/ihl-
nat.nsf/0/FB701EC56DF58C9B412565FB005755AC.60
To obuhvata sljedeća djela sukladno Osnovnom krivičnom zakonu Republike Hrvatske (Narodne Novine
br. 31/93 – pročišćena verzija, br. 35/93, 108/95 i 16/96): genocid (članak 119.), ratni zločin protiv civilnog
stanovništva (članak 120.), ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika (članak 121.), ratni zločin protiv ratnih
zarobljenika (članak 122.), organiziranje grupa i poticanje na počinjenje genocida i ratnih zločina (članak
123.), protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja (članak 124.), protupravno oduzimanje stvari od
ubijenih i ranjenih na bojištu (članak 125.), uporaba nedopuštenih sredstava borbe (članak 126.), povreda
parlamentara (članak 127.), nehumani postupak s ranjenima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima (članak
128.), neopravdana odgoda repatrijacije ratnih zarobljenika (članak 129.), uništenje kulturnih i historijskih
spomenika (članak 130.), poticanje na agresivni rat (članak 131.), zlouporaba međunarodnih znakova
(članak 132.), rasna i druga diskriminacija (članak 133.), utemeljivanje ropskog odnosa i prijevoz osoba u
ropskome odnosu (članak 134.), međunarodni terorizam (članak 135.), ugrožavaje osoba pod
međunarodnom zaštitom (članak 136.) i uzimanje talaca (članak 137.).61
Zakon o oprostu, supra note 60. članak 3.62
Intervju ICTJ-a sa hrvatskom nevladinom udrugom, srpanj 2006.63Županijski sud postoji u svakoj od 21 županiji u Hrvatskoj pred kojima se sudi za teška kaznena djela
prema Kaznenom zakonu iz 1993.64
Zakon o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za djela protiv međunarodnog
humanitarnog prava, Narodne novine, br. 175/2003, 4. studenoga 2003.65
Id., članak 13.2.66
Vidjeti članak 12. istoga Zakona, kao i Human Rights Watch, “Pravda u opasnosti: suđenja u predmetima
ratnih zločina u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji i Crnoj Gori,” listopad 2004, tom 16, br. 7 (D), str.
7.
17
u Vukovaru na županijski sud u Zagrebu.67
Također, predmet Branimir Glavaš, o kojem
će biti riječi u daljnjem tekstu, prebačen je na županijski sud u Zagrebu kako bi se
izbjegla eventualna pristrasnost suda u Osijeku.68
Ova odredba o prebacivanju predmeta prouzročila je znatnu debatu među onima koji
prate suđenja, te u pravosuđu. Sve u svemu, ipak postoji rasprostranjena, ako ne
jednoglasna potpora pravosuđa i od nevladinih udruga da se u svim predmetima ratnih
zločina sudi pred četiri najveća županijska suda kako bi se eliminirala zabrinutost da
preostala četiri suda možda nisu u stanju voditi pravična suđenja ili kako bi se pružio
otpor pritisku u osjetljivijim predmetima.69
Predmeti su se već prebacili sa jednog
županijskog suda na drugi u nekoliko slučajeva.70
Osim odgovarajućeg foruma za sudske
procese, potpora se pruža ideji o prebacivanju svih istraga u ratnim zločinima na
specijalizirana vijeća pri ta četiri najveća županijska suda, a kada je to potrebno, osobito
na Županijski sud u Zagrebu. Uistinu, osobito u pogledu zločina počinjenih nad Srbima,
za policijske istrage u Osijeku i Splitu se ponekad smatralo da su neučinkovite ili
jednostavno da su predmetom opstrukcija usljed pritiska moćnika koji možda istrage
uzimaju kao osobnu prijetnju. «Domaća policija i pravosuđe su isuviše bliski pučanstvu»,
rekao je voditelj vodeće udruge za ljudska prava u Zagrebu.71
Pod takvim okolnostima
prebacivanje istraga na županijski sud u glavnome gradu pokazao se najboljim načinom
da se izbjegnu prepreke.72
U srpnju 2004. usvojen je bitan amandman na Kazneni zakon Hrvatske kojim su
obuhvaćena načela zapovjedne odgovornosti za propust da se spiječe, ili propust da se
kazne, zločini prema međunarodnom pravu.73
Hoće li se ove odredbe primijeniti
retroaktivno na buduće postupke u predmetima ratnih zločina počinjenih tijekom rata od
1991. do 1995. godine pitanje je debate, s tim da se općenito smatra malo vjerojatnim.
Djelomice razlog za to je činjenica da je u tijeku debata o tome da li bi primjena načela
zapovjedne odgovornosti bila u suprotnosti s općom zakonskom zabranom retroaktivne
primjene zakona. Ali i drugi faktori su u igri.74
Jedan sudac iz Zagreba je priznao da
67Predmet protiv Slobodana Davidovića, osumnjičenog za ratne zločine u Bosni i Hercegovini. Vidjeti
Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Background Report on Domestic War Crimes Prosecutions, Transfer of ICTY
Proceedings and Missing Persons,” 12. kolovoza 2005., str. 4.68
Balkan Insight “Croatia may try Wartime Leader for Serb Deaths”, 8. lipnja 2006.69
ICTJ intervjui sa nevladinim udrugama i predstavnicima pravosuđa u Osijeku, 20. prosinca 2005. i u
Zagrebu, 22.-23. prosinca 2005.70
Primjerice, kontroverzni predmet iz 2001. godine protiv Norca, Oreškovića, Grandića, i Gredelja
(predmet Kz 985/03-9) prebačen je sa suda u Gospiću u Rijeku.71
ICTJ intervju sa predstavnikom nevladine udruge, Zagreb, 22. prosinca 2005.72
Vidjeti tekst o predmetu Glavaš. Ipak, prema izvješću OESS-a iz travnja 2005. godine, 80 posto
neriješenih predmeta ratnih zločina nalaze se pred drugim županijskim sudovima. Misija OESS-a u
Hrvatskoj, “Background Report: Domestic War Crimes Trials 2004,” 26. travnja 2005., str. 10.73
Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske (Narodne Novine br. 31/93 – pročišćena verzija, br. 35/93,
108/95 i 16/96), članak 167a.74
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je ratificirala Prvi dodatni protokol iz 1977. godine uz
Ženevske konvencije 11. ožujka 1977. godine, i Drugi dodatni protokol 11. lipnja 1977. godine. U članku
87. Prvog dodatnog protokola utvrđene su odgovornosti zapovjednika. Zapovjedna odgovornost je utvrđena
u članku 21. Uputa o primjeni pravila međunarodnih zakona i običaja ratovanja u oružanim snagama SFRJ,
koje su usvojene 1988. godine. Za komparativnu analizu u vezi sa Srbijom, vidjeti Fond za humanitarno
pravo “Komandna odgovornost: savremeno pravo,” 23. veljače 2004. na
18
postoji “opća nevoljkost jer je to novina”, što može ukazivati na ambivalentnost prema
promjenama ukorijenjenih praksi, osim pitanja legaliteta.75
Osim toga, hrvatski suci i
tužitelji možda ne žele suditi odnosno kazneno goniti u predmetima koji podrazumijevaju
zapovjednu odgovornost iz straha da bi se tad konfrontirali sa samom državom.76
Potrebno je, ipak, navesti da je 2002. godine Vrhovni sud RH sugerirao da optužbe koje
se temelje na načelu zapovjedne odgovornosti mogu proisteći iz “općih domaćih teorija o
kaznenoj odgovornosti zbog propusta da se djeluje, u vezi s člankom 86. i 87. Dodatnog
protokola 1 uz Ženevske konvencije iz 1949. godine.”77
Broj i vrsta predmeta ratnih zločina pred hrvatskim sudovima, udruge koje ih prate još
uvijek smatraju nezadovoljavajućim.78
Sukladno instrukcijama Državnog odvjetništva
RH, izvršena je revizija svih istraga 2004. godine, što je dovelo do prekida postupaka u
predmetima protiv 485 osoba. Do 2005. godine evidencija pokazuje da su presude
donesene protiv 603 osobe za ratne zločine, iako je veliki broj njih donesen u odsutnosti
okrivljenika, dok su oslobađajuće presude donosene za 245 osoba.79
U prosincu 2005.
godine Državno odvjetništvo je izjavilo da ima oko 1.200 osumnjičenih; polovica od toga
broja je bilo pod istragom, a druga polovica je već bila u fazi podizanja optužnica.
Državno odvjetništvo je navelo da ne očekuje veći broj istraga.
i. Suočenje sa zločinima protiv Srba
Još jedan bitan napredak postignut na suđenjima vođenim u Hrvatskoj odnosi se na
nastojanja da se riješe percepcije o etničkoj pristrasnosti sudova. Sudski postupci su
2005. godine vođeni u šesnaest predmeta ratnih zločina, genocida ili nezakonitog ubijanja
i ranjavanja neprijatelja.80
Većina ovih postupaka rezultat su presuda Vrhovnoga suda
http://www.hlc.org.yu/english/War_Crimes_Trials_Before_National_Courts/Serbia/index.php?file=729.
Hrvatska je izrazila namjeru pristupanja Prvom dodatnom protokolu putem instrumenta pristupanja, koji je
položila 14. srpnja 1993. godine.75
ICTJ intervju sa hrvatskim sucem, Zagreb, 22. prosinca 2005. Također vidjeti i Amnesty International,
“AI’s concerns on the implementation of the ‘completion strategy’ of the International Tribunal for the
former Yugoslavia,” 6. lipnja 2005., AI Index: EUR 05/001/2005.76
U susjednoj Srbiji se to navodi kao tekući problem: “Nije sigurno da je pravna profesija doživjela
emancipaciju u odnosu na odluku političkih lidera o zapovjednoj odgovornosti. Ona se ne usuđuje
formulirati vlastitu poziciju.” ICTJ intervju sa sucem u Beogradu, 25. studenoga 2005.77
Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Supplementary Report: War Crime Proceedings in Croatia and Findings
from Trial Monitoring,” 22. lipnja 2006. Također vidjeti i RH protiv Milana Strunjaša [Žapanijski sud u
Karlovcu]. Vrhovni sud I-Kz 588/02-9 od 17. listopada 2002.78
Prema riječima Human Rights Watcha, “Nepostojanje [tijekom 2005. godine], drugu godinu zaredom,
ijedne optužnice protiv okrivljenih Hrvata pokreće ozbiljno pitanje iskrenosti Vlade RH glede nastojanja u
pravcu utvrđuvanja odgovornosti.” Human Rights Watch, “World Report 2005,” siječanj 2005., str. 347-
351. OESS je 2005. godine također primijetio opadajući broj postupaka u takvim predmetima. Misija
OESS-a u Hrvatskoj, “Status Report No.17 on Croatia’s Progress in Meeting International Commitments
since July 2005,” 10. studenoga 2005., str. 15 i Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Background Report on
Domestic War Crime Prosecutions, Transfer of ICTY Proceedings and Missing Persons,” 12. kolovoza
2005., str. 2.79
Kruhonja, K. (urednica), “Praćenje suđenja za ratne zločine. Izvještaj za 2005.,” Osijek, Centar za mir,
nenasilje i ljudska prava, 2005.80
Id.
19
kojima je odredio obnovu prvostupanjskog postupka. Spremnost Vrhovnoga suda da
poništi oslobađajuće provstupanjske presude izrečene pripadnicima Hrvatske vojske i
snaga policije optuženih za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti bila je ključna kao
prvi korak u rješavanju problema pristrasnosti sudova.
Istrage i kazneni progoni u predmetima ratnih zločina u Hrvatskoj su do danas
kriticizirani kao konstantno «etnički pristrasni».81
Udruge za ljudska prava su 2004.
godine primijetile sljedeće: tužitelji pokreću tužbe protiv Hrvata i protiv Srba u omjeru 1
naprema 5; uobičajeno je da se Hrvati tuže zbog manjih djela;82
i, odvjetnicima odbrane
je dozvoljeno da zauzimaju prema svjedocima u predmetima koji se vode protiv Hrvata
stav koji je više zastrašujući.83
Iako ovakav odnos sam po sebi ne dokazuje etničku
pristrasnost, barem je moguće primijetiti da ukupan broj Hrvata koji su osumnjičeni da su
počinili zločine nad Srbima nije proporcionalan ukupnom broju Hrvata pod istragom ili
protiv kojih su podignute optužnice. Osobito se navodi jedan slučaj kako bi se ilustrirala
navodna etnička pristrasnost. U predmetu Savić sedamdesetosmogodišnju Srpkinju iz
Hrvatske je u siječnju 2004. godine Županijski sud u Vukovaru osudio na kaznu zatvora
u trajanju od četiti i pol godine temeljem optužbi za ratne zločine, prema kojima je
«potkazala» tri Hrvata koji su potom premješteni iz Vukovara u logor u Srbiju gdje su
bili izloženi nehumanom postupanju, te da je sama zastrašivala i maltretirala jednu
Hrvaticu koju je prema optužbi primorala da za nju kuha. Ova presuda je naišla na velike
kritike s obzirom da dokazi optužbe nisu navodno bili dovoljni, kazna se smatrala osobito
strogom u odnosu na navodno počinjeno djelo, te zbog činjenice da nema predmeta ratnih
zločina koji su se vodili protiv Hrvata a da su se temeljili na navodima slične težine.84
Od 2001. godine je došlo do postupne promjene kada je Državno odvjetništvo također
počelo podizati optužnice protiv pripadnika Hrvatske vojske i policije.85
Predmeti Paulin
Dvor i Gospić bili su ilustracija tog novog trenda. U predmetu Paulin Dvor iz travnja
81EU, “Key findings of the 2005 Progress Reports on Croatia,” 9. studenoga 2005. Prema Human Rights
Watchu, 2004. godine su “sudovi u Hrvatskoj sudili samo u dva predmeta ratnih zločina počinjenih nad
etničkim Srbima.”Human Rights Watch, “World Report 2005,” siječanj 2005., str. 364-368. Također je i
OESS istaknuo da je 2002. godine 83 posto Srba proglašeno krivim na suđenjima za ratne zločine, dok je
samo 18 posto optuženih Hrvata osuđeno. Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Background Report: Domestic War
Crimes Trials in 2002,” 1. ožujka 2004., str. 3. Prema OESS-u, svih pet novih optužnica izdatih 2005.
godine odnosilo se na optužene Srbe: Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Background Report: Domestic War
Crimes Trials in 2005”, 13. rujna 2006., str. 39.82
Human Rights Watch, “Pravda u opasnosti: suđenja u predmetima ratnih zločina u Hrvatskoj, Bosni i
Hercegovini i Srbiji i Crnoj Gori,” listopad 2004, tom 16, br. 7 (D), str. 12 i 13.83
Kruhonja, K. (Ed.), “ Praćenje suđenja za ratne zločine. Godišnje izvješće, 2005,” Osijek, Centar za mir,
nenasilje i ljudska prava, 2005, str. 29.84
Vidjeti Human Rights Watch, “Pravda u opasnosti: suđenja u predmetima ratnih zločina u Hrvatskoj,
Bosni i Hercegovini i Srbiji i Crnoj Gori,” listopad 2004., tom 16, br. 7 (D), str. 9 i Human Rights Watch,
“Predmet Ivanka Savić, Briefing Paper,” 19. juli 2004. OESS također primjećuje da tijekom kaznenog
progona za ratne zločine “još uvijek postoji disparitet na temelju nacionalnoga podrijetla. Najviše se
primijeti razlika u vrsti djela za koje se Srbi i Hrvati optužuju, pri čemu su Srbi optuženi za različite vrste
postupanja, dok su Hrvati gotovo isključivo optuženi za ubojstva.” Misija OESS-a u Hrvatskoj,
“Background Report on Domestic War Crimes Prosecutions, Transfer of ICTY Proceedings and Missing
Persons,” 12. kolovoza 2005., str. 3.85
Kruhonja, K. (urednica), “Praćenje suđenja za ratne zločine. Izvještaj za 2005.,” Osijek, Centar za mir,
nenasilje i ljudska prava, 2005, str. 16.
20
2004. godine, Nikolu Ivankovića, bivšeg pripadnika Hrvatske vojske, Županijski sud u
Osijeku je osudio na zatvorsku kaznu u trajanju od 12 godina zbog ubojstva 19 srpskih i
mađarskih civila u Hrvatskoj u Paulin Dvoru u prosincu 1991. godine.86
U predmetu
Gospić iz ožujka 2003. godine je Županijski sud u Rijeci proglasio krivim za ratne
zločine generale Hrvatske vojske Mirka Norca, Stjepana Oreškovića i Stjepana Grandića
i osudio ih na kaznu zatvora u trajanju od 12, 15 odnosno 10 godina zatvora za ubojstva
50 civila, od kojih su većina bili Srbi, u Gospiću 1991. godine.87
Druga dva predmeta vrijedna pozornosti su predmet Koranski most88
i Lora.89
U
predmetu Koranski most, Vrhovni sud je od 1992. godine tri puta naložio obnovu
postupka protiv Mihajla Hrastova, pripadnika hrvatske policije, optuženog za ubojstvo
preko deset srpskih zatočenika. U predmetu Lora su osmorica pripadnika hrvatske vojne
policije optužena za mučenje i ubojstvo srpskih civila u vojnome zatvoru Lora u Splitu
1992. godine. Nakon što su svi optuženi oslobođeni optužbi, u kolovozu 2004. godine je
Vrhovni sud naložio obnovu postupka koji je započeo u rujnu 2005. godine pred
Županijskim sudom u Splitu.90
Dana 2. ožujka 2006. godine svih osmoro optuženih –
uključujući i četvoricu kojima je suđeno u odsutnosti – proglašeni su krivim i osuđeni su
na kazne zatvora od šest do osam godina.91
Udruge za ljudska prava i lideri srpske manjine u Hrvatskoj pozdravili su sve veću
potporu koju Vlada Hrvatske daje podizanju optužnica i suđenjima u predmetima ratnih
zločina koje su počinili pripadnici hrvatske većine.92“Postoje spore ali vidljive promjene.
Danas se istrage vode protiv 1.000 Srba. Prije dvije godine bilo ih je 4.000. Od tih tisuću
osoba, 500 do 600 je zavedeno u policijskim dosjeima, bez pravosudnog nadzora. Upravo
na tome sada radimo: čistimo policijske dosjee. Državni odvjetnik je pristao raditi na
tomu,” izjavio je lider jedne srpske političke stranke u Hrvatskoj.93
Među aktivistima
ljudskih prava i novinarima sa kojima su predstavnici ICTJ-a razgovarali, postoji osjećaj
da je tijekom nekoliko posljednjih godina došlo do većeg priznanja zločina počinjenih
nad hrvatskim Srbima i da se na tu temu proširila debata. OESS je istaknuo zabrinutost da
“sudjelovanje u Domovinskom ratu” i dalje sudovi u Hrvatskoj koriste kao olakotnu
86Presuda Županijskog suda u Osijeku K-18/03, 8. travnja 2004. Potrebno je napomenuti, međutim, da
neki koji su pratili suđenje uveliko kritciziraju činjenicu da sud nije želio istražiti tko je izdao naredbe za
ubojstva i izmiještanje tijela. Također su opisali i veliki pritisak na svjedoke. Vidjeti Transitions Online,
“Impunity Prevails,” 8. prosinca 2005.87“Former General, Aides Convicted in Croatian War Crimes Trial,” Southeast European Times, 25.
ožujka 2003. na
http://www.setimes.com/cocoon/setimes/xhtml/en_GB/features/setimes/features/2003/03/030325-
SVETLA-001. Vidi gore, str. 5.88
Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Karlovcu, br. KT-48/91.89
Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Splitu, br. KTO 131/02 od 25. ožujka 2002.90
Vidjeti Southeast European Times, “War Crimes Trial of Eight Former Military Policemen Reopens in
Croatia,” 13. rujna 2005., na
www.setimes.com/cocoon/setimes/xhtml/en_GB/features/setimes/features/2005/09/13/feature-01.91
Vidjeti Fond za humanitarno pravo, “Ponovljeno suđenje u slučaju Lora je bilo profesionalno,” 3. ožujka
2006., na http://www.hlc.org.yu/english/Facing_The_Past/index.php?file=1312.html.92
Human Rights Watch, “Pravda u opasnosti: suđenja u predmetima ratnih zločina u Hrvatskoj, Bosni i
Hercegovini i Srbiji i Crnoj Gori,” listopad 2004., tom 16, br. 7 (D), str. 5.93
ICTJ intervju sa jednim srpskim političarem u Hrvatskoj, Zagreb, 19. prosinca 2005.
21
okolnost temeljem koje se izriču blaže kazne okrivljenim Hrvatima.94
Ovim je moguće
objasniti izjavu jednog renomiranog hrvatskog urednika: “Stoga se može kazati da danas
više nije tajna za bilo koga da su i Hrvati činili ratne zločine, ali da se malo što radi kako
bi se počinitelji kaznili”.95
Međutim, u prosincu 2005. godine su dva događaja pokazala da se i dalje vrši pritisak na
one koji traže odgovornost za zločine koje su počinili Hrvati. Prvo, 6. prosinca je vodeći
istražni novinar neovisnih novina Feral Tribune, Drago Hedl, primio poštom prijetnje
smrću koje su bile usmjerene protiv njega, kao i svjedoka koji se navodi u njegovim
člancima. Od kraja tisuću devetsto devedesetih godina Hedl objavljuje jedinstvene
tekstove o zločinima koje su počinili pripadnici Hrvatske vojske nad hrvatskim Srbima.
U jednom svom izvješću objavljenom u srpnju 2005. godine objavio je navode jednoga
svjedoka o eventualnoj uključenosti u činjenju zločina Branimira Glavaša, moćnog
političkog lidera, bivšeg zapovjednika obrane u Osijeku i sadašnjeg predsjednika
Gradskog vijeća i saborskog zastupnika iz oporbe.96
18. prosinca 2006. godine je
predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava, udruge sa sjedištem u Zagrebu,
napadnut u noćnim satima pred zgradom u kojoj živi. «Mi znamo ko si, mi smo branitelji
Vukovara, znamo kako postupati s tobom i šta raditi s tobom», tvrdi se da su napadači
rekli.97
U ovome kontekstu najveći izazov pred hrvatskim pravosuđem glede zločina počinjenih
nad Srbima je bez sumnje istraga koja je u tijeku protiv Branimira Glavaša. Glavaš,
osnivač Hrvatske demokratske zajednice, smatrao se jednim od najmoćnijih političara u
zemlji tijekom proteklih 15 godina. U lipnju 2005. godine je istraga protiv njega
prebačena sa policije u Osijeku u nadležnost policije u Zagrebu. Krajem 2005. godine,
kada se govorilo da istraga protiv Glavaša brzo napreduje, desile su se dvije stvari koje su
izazvale zabrinutost unutar civilnog društva. Prvo, gradonačelnik Osijeka, koji je politički
blizak Glavašu, otkrio je na konferenciji za novinare imena 19 svjedoka optužbe.98
Nakon
toga je na Televiziji Osijek konferencija emitirana četiri puta u dva dana. Četiri svjedoka
su zatim nazvala policiju i rekla da više ne žele svjedočiti. Zbog toga je Helsinški odbor
za ljudska prava izjavio da je situacija oko istrage ravna «atmosferi linča».99
Drugo, kao
što je već rečeno, manje od tjedan dana nakon konferencije, vodeći istražni novinar
Drago Hedl primio je prijetnje smrću za koje se tvrdi da su izravno povezane sa njegovim
izvještavanjem o istrazi protiv Glavaša. Hrvatski je Sabor ukinuo Glavašu imunitet na
94Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Background Report: Domestic War Crime Trials 2005”, 13. rujna 2006.,
str. 28.95
Transitions Online, “Impunity prevails,” 8. prosinca 2005.96
U prijetnji smrću je navodno rečeno: “Ubit ćemo i tebe i tvoje svjedoke”. Agence France Press, “Death
Threat After Croatian Journalist Reports on War,” 7. prosinca 2005. Dana 11. svibnja, dan nakon što je
hrvatski Sabor ukinuo Glavašu imunitet, Hedl je usmeno napadan, izrečene su mu prijetnje smrću, na
ulicama Osijeka. Vidjeti Hrvatska novinska agencija HINA, “HND oštro osudio prijetnje smrću osječkom
novinaru,” 10. svibnja 2006.97
Zoran Pusić, koji je napadnut, također je rekao da ne misli da je napad organiziran. ICTJ intervju sa
Zoranom Pusićem, Zagreb, 18. prosinca 2005..98
Anto Ðapic, gradonačelnik Osijeka, također je predsjednik Hrvatske stranke prava.99
Novinska agencija HINA, “Human Rights Watchdog Urges Croatia to Stop Violence Against
Journalists,” 8. prosinca 2005.
22
zahtjev Državnog odvjetništva, što je podržao drugostupanjski sud.100
Od tada je predmet
u nadležnosti istražnog suca koji je zvanično otvorio istragu protiv Glavaša u vezi s
ratnim zločinima, a na zahtjev državnog odvjetnika koji tvrdi da je Glavaš naredio
ubojstvo dva i mučenje tri Srbina.101
Nakon što je prethodno odbijao zahtjev suca za
Glavašev pritvor, Imunitetsko povjerenstvo hrvatskog Sabora je na kraju odobrilo zahtjev
26. listopada 2006. godine, djelomice iz bojazni da bi Glavaš mogao utjecati na
svjedoke.102
Toga istoga dana se Glavaš predao, a nakon što je policija izdala nalog za
njegovo uhićenje.103
Nakon tridesetsedmodnevnog štrajka glađu prosvjedujući protiv,
kako tvrdi, politički motiviranog predmeta protiv njega, u siječnju 2007. godine je
istražni sudac odlučio privremeno obustaviti istragu i Glavaša pustiti na slobodu s
obzirom da Glavaš nije sposoban pratiti suđenje, iako su tužitelji uložili žalbu na takovu
odluku.104
Osim gorenarečenih obnova postupka, tijekom 2005. godine nije podignuta više niti
jedna optužnica protiv pripadnika Hrvatske vojske i policije u vezi s ratnim zločinima.105
Međutim, mnogi predmeti protiv bivših pripadnika vojske i policije vodili su se temeljem
optužnica u kojima su počinjenja djela kvalificirana kao klasična kaznena djela, a ne kao
ratni zločini, iako se mogu izzravno povezati s ratnim događanjima.106
ii. Zaštita svjedoka i pravno zastupanje žrtava
Zaštita svjedoka je pitanje koje stalno izbija u prvi plan tijekom suđenja u predmetima
ratnih zločina pred hrvatskim sudovima. Nedavno se dogodilo nekoliko bitnih zakonskih
i institucionalnih stvari po tome pitanju: u listopadu 2003. godine je donesen Zakon o
zaštiti svjedoka,107
pri Ministarstvu unutarnjih poslova je uspostavljen program zaštite
svjedoka, a pri Ministarstvu pravosuđa je 2005. godine formiran poseban Odjel za
podršku svjedocima. Svjedoci u postupcima protiv pripadnika Hrvatske vojske i policije
su izrazili strah, osobito oni u postupcima kojima je dat veliki publicitet, kao što su,
primjerice, postupci u predmetima Norac, Lora i Paulin Dvor. Ozbiljna zastrašivanja i
usmene prijetnje na tim suđenjima108
te tijekom istrage protiv Glavaša109
dokaz su
100Novinska agencija HINA, “Hrvatski sud odobrio istragu protiv visokog dužnosnika u vezi s ratnim
zločinima,” 5. srpnja 2006.101
Vijesti Glasa Amerike: “Hrvatski sud otvorio istragu protiv saborskog zastupnika u vezi s ratnim
zločinima,” 13. lipnja 2006.102
Institut za izvještavanje u ratu i miru (IWPR), “Glavaš konačno iza rešetaka,” 27. listopada 2006., na
http://iwpr.net/?p=tri&s=f&o=324905&apc_state=henptri.103
Id.104
Vijesti na BBC-u, “Jailed Croat MP in Hunger Strike”, 27. listopada 2006.; Novinska agencija HINA,
“Državni odvjetnici uložili žalbu protiv rješenja o prekidu istrage protiv Glavaša u slučaju 'Garaža'. ”, 4.
siječnja 2007.105
Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Status Report No.17 on Croatia’s Progress in Meeting International
Commitments since July 2005,” 10. studenoga 2005., str. 16.106
Kruhonja, K. (Ed.), “Praćenje suđenja za ratne zločine. Godišnje izvješće, 2005,” Osijek, Centar za mir,
nenasilje i ljudska prava,” 2005., str. 16.107
Zakon o zaštiti svjedoka, Narodne novine, br. 163/2003, 16. listopada 2003.108
Tijekom prvoga suđenja u predmetu Lora (prvostupanjsku presudu je ukinuo Vrhovni sud 2005.
godine), nekoliko svjedoka je pred sudom izjavilo da su izloženi prijetnjama, dok su opet neki svjedoci
odbili doputivati iz Srbije ili Bosne i Hercegovine i svjedočiti na sudu. (Tijekom ponovljenog postupka
23
relevantnosti i pravovremenosti zakonskih i institucionalnih dešavanja. Sukladno tomu,
najveći izazov koji se trenutačno nalazi pred hrvatskim vlastima je provedba tih novih
mjera.
Unatoč uspostavi mehanizama zaštite svjedoka 2005. godine, bilo je teško osigurati da
sami svjedoci poštivaju zaštitne mjere,110
osobito s obzirom na veličinu zemlje, zbog čega
je lakše ući u trag relociranim svjedocima. Ovo pitanje je manje očito u Zagrebu, ali
razina straha i zastrašivanja je akutna na selima.
Suđenje za zločine počinjene na Ovčari, koje se vodi u Srbiji, također je ponudilo nove
argumente onima koji zagovaraju da bi žrtve trebale sudjelovati u postupku kao tužitelji u
građanskopravnom postupku umjesto da budu samo svjedoci.111
Prema hrvatskom
zakonu, žrtve mogu imati pravnog zastupnika na suđenju, ali u praksi se to ne događa.
Osim toga, za razliku od Srbije, gdje privatne tužitelje mogu zastupati osobe koje nisu
pravne struke, zastupanje u Hrvatskoj po zakonu vrši odvjetnik koji je član Hrvatske
odvjetničke komore. Pritom, ponekad su odvjetničke usluge jednostavno preskupe za
žrtve.112
Prema izjavi jednog promatrača suđenja u Hrvatskoj, na 13 suđenja u
predmetima ratnih zločina koje je pratio, samo su dva od 235 žrtava imale pravnog
zastupnika.113
Argumenti u prilog pravnom zastupanju žrtava tijekom postupka odnose se
krajem 2005. i početkom 2006. godine, deset svjedoka je došlo iz Srbije i BiH.) Vidjeti Human Rights
Watch, “ Pravda u opasnosti: suđenja u predmetima ratnih zločina u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji
i Crnoj Gori,” listopad 2004., tom 16, br. 7 (D), str. 23. Također vidjeti i Kruhonja, K. (Ed.), “ Praćenje
suđenja za ratne zločine. Godišnje izvješće, 2005,” Osijek, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, 2005.
Također je bitno napomenuti da je Milan Levar, potencijalni svjedok u predmetu Gospić, ubijen 2000.
godine nakon što je dao iskaz pred haškim Tužiteljstvom i nakon što je javno optužio okrivljenog u tome
predmetu u Hrvatskoj. Vidjeti Institut za izvještavanje u ratu i miru, “Potencijalni svjedok umro u
Hrvatskoj – pred kućom eksplozivnom napravom ubijen Milan Levar,” Tribunal Update 188 (28. kolovoza
– 2. rujna 2000.) na www.iwpr.net/?p=tri&s=f&o=164533&apc_state=hsritri2000.109
Nakon što je Gradonačelnik Osijeka javno iznio imena svjedoka u istrazi protiv Glavaša, haški je sud
izrazio zabrinutost glede funkcioniranja programa zaštite svjedoka u Hrvatskoj. Vidjeti Hrvatska novinska
agencija HINA, “Haški sud alarmiran propustom Hrvatske da zaštiti svjedoke,” 17. prosinca 2005.
Nedavno je Glavaš objavio imena svjedoka na svojoj web stranici: The Associated Press, “Judge rejects
calls to detain Croatian ex-ruling party member accused of wartime atrocities”, 21. srpnja 2006.110
U jedinom dokumentiranom slučaju svjedoka koji je primljen u program posebne zaštite svjedoka i
relociran izvan svoga grada, isti svjedok je stalno kontaktirao medije sa svoje nove lokacije. ICTJ intervju
sa Uredom pučkog pravobranitelja i udrugama ljudskih prava, Zagreb, 22. i 23. decembra 2005.111
U ovome presudnom predmetu pred Vijećem za ratne zločine pri Okružnom sudu u Beogradu, 14 Srba
je osuđeno 12. prosinca 2005. godine za ratne zločine počinjene nad ratnim zarobljenicima. Optuženi su za
mučenje i ubojstvo 192 osobe u Ovčari kod Vukovara 1991. godine. Osuđeni su na kazne zatvora u trajanju
od 5 do 20 godina. Dva optužena su oslobođena optužbi. Optužnica KV No. 01-2003. Suđenje je počelo u
ožujku 2004. i bilo je prvo suđenje pred Specijalnim sudom u predmetu ratnih zločina. Vidjeti Southeast
European Times, “Serbia’s First War Crimes Trial to Open in March,” 20. siječnja 2004., na
http://www.setimes.com/cocoon/setimes/xhtml/en_GB/features/setimes/features/2004/01/040120-
SVETLA-001.112
Odvjetnici često naplaćuju 2.000 kuna (oko 270 eura) za jedno pojavljivanje pred sudom. Prema
riječima hrvatskog odvjetnika koji zastupa hrvatske Srbe u građanskim parnicama, odvjetnici u Hrvatskoj
su obvezni prema kodeksu ponašanja naplaćivati usluge i ne mogu raditi bez naknade niti naplaćivati niže
tarife. Osim toga, ako je odvjetnik zaposlen u nekoj kompaniji ili nevladinoj udruzi, više se ne može
pojavljivati pred sudom u kaznenopravnim predmetima. ICTJ intervju sa hrvatskim odvjetnikom koji
zastupa hrvatske Srbe u građanskim parnicama, Zagreb, 22. prosinca 2005.113
ICTJ intervju sa Centrom za mir, Zagreb, 22. prosinca 2005.
24
na bolji pristup informacijama i bolju obranu njihovih posebnih interesa. te kvalitetnije
priznanje, od strane drugih, teškoća koje su preživjeli. Suprotni argumenti se odnose na
opasnost od dodatnog odlaganja vođenja postupaka, eventualni sukob s državnim
odvjetnikom i na potrebu da se žrtave zastupaju samo na završnom ročištu na kojem
strane daju završno izlaganje prije izricanja presude.
Prema trenutnom nacrtu zakona o pravnoj pomoći, pravna pomoć bi se besplatno pružala
svakoj osobi čiji je mjesečni dohodak ispod 1.800 kuna (oko 250 eura). Međutim, nije
jasno koliko ljudi bi na to imalo pravo. Drugi su pak mišljenja da pravosudni sustav i
svakako društvo u cjelosti još uvijek nisu dovoljno «sazreli» da bi žrtve uključili u
postupak suđenja. Naglašavaju da bi u osjetljivom kontekstu u Hrvatskoj bilo čak teže
donositi nepristrasne odluke uz potpuno i izravno sudjelovanje žrtava. Takovu situaciju je
jedan ugledni aktivist ljudskih prava ovako sumirao:
Dugoročno, pravda ne postoji ako žrtve nisu zastupljene. Mi smo kao u sendviču,
[nalazimo se] između pravde koju možemo imati danas i one koju bismo mogli imati u
idealnoj situaciji. Ne radi se tu o pitanju principa, nego o realnosti. Danas je razumno za
hrvatsko pravosuđe da žrtve ne nudu zastupljene. Situacija u Srbiji je drukčija. Tamo nije
bilo rata i ljudi nemaju isto ratno iskustvo.114
Međutim, Fond za humanitarno pravo gleda na svoju ulogu u zastupanju žrtava tijekom
suđenja u Srbiji kao na ulogu branitelja ljudskih prava koji su, predstavljajući dodatnu
dokumentaciju o zločinima, u stanju cjelovitije predstaviti odgovornost okrivljenih – i
povezanost sa državnim institucijama kao što su policija i vojska – nego što to može
državni tužitelj.115
iii. Suradnja među nadležnim tijelima i učinkovitost istraga
Suradnja među nadležnim tijelima je vrlo bitna ako se očekuje pravilno vođenje istraga i
na državnoj i regionalnoj razini. Međudržavna suradnja u domenu pravosuđa je nedavno
dala obećavajuće znake poboljšanja stanja. Prije se takova suradnja uglavnom odnosila na
radnje prije početka suđenja koje su podrazumijevale razmjenu informacija i dokaza
tijekom istražnog postupka. Ali odnedavno se proširila i na fazu suđenja, i uvedena je
praksa pozivanja svjedoka koji žive izvan zemlje u kojoj je postupak u toku. Takva
unapređenja, koja su bila nezamisliva samo prije dvije godine, osobito su bila vidljiva
tijekom postupka u predmetu Lovas116
pred Županijskim sudom u Vukovaru i u
predmetu Ovčara117
pred Vijećem za ratne zločine u Okružnom sudu u Beogradu.
114ICTJ intervju s aktivistom za ljudska prava iz Hrvatske, Zagreb, 23. prosinca 2005.
115Intervju sa Natašom Kandić, Fond za humanitarno pravo, srpanj 2006.
116U listopadu 2005. godine je Tužitelj za ratne zločine u Srbiji uzjavilo da će provesti istrage protiv osoba
koje se traže u vezi s predmetom Lovas, za koje se zna da su na njegovom teritoriju. Vidjeti Misija OESS-a
u Hrvatskoj, “Status Report No. 17 on Croatia’s Progress in Meeting International Commitments since July
2005,” 10. studenoga 2005., str. 17.117
U ovome predmetu u kojem su okrivljeni optuženi za ratne zločine protiv Hrvata u Vukovaru 1991.
godine, srbijanski tužitelj i istražni sudac su se sastali sa državnim odvjetnikom za ratne zločine iz Hrvatske
u Zagrebu, i dobili su bitne podatke i dokaze za taj predmet. Vidjeti Human Rights Watch, “Pravda u
25
Suradnja je omogućena temeljem okvira sporazumâ o suradnji u pravosuđu koji je i
Hrvatska potpisala. Taj okvir obuhvata sporazum koji je 1996. godine zaključen između
Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji u kaznenim stvarima118
, sporazum koji su
1998. godine zaključili Hrvatska i Srbija i Crna Gora o uzajamnoj pravnoj pomoći u
građanskim i kaznenim stvarima,119
Europska konvencija o ekstradiciji i Europska
konvencija o uzajamnoj pomoći u kaznenopravnim stvarima, kojoj je Hrvatska također
pristupila.120
Državno odvjetništvo RH je nedavno potpisalo sporazum sa Tužiteljstvom
Bosne i Hercegovine o unapređenju suradnje na razini tužiteljstava u predmetima ratnih
zločina i organiziranog kriminala.121
Sličan sporazum je potpisan i sa Glavnim tužiteljem
Crne Gore.122
Ali je ova kvalitetnija suradnja u domenu pravosuđa također omogućena i djelovanjem
domaćih nevladinih udruga, prije svega Fonda za humanitarno pravo iz Beograda.
Tijekom suđenja u predmetu Ovčara, pred Vijećem za ratne zločine u Beogradu, Fond za
humanitarno pravo, koje je preuzelo pravno zastupanje žrtava, organiziralo je dolazak i
nazočnost dvadesetak članova obitelji žrtava iz područja Vukovara na saslušanjima,
tijekom perioda od godinu i pol. «Fond za humanitarno pravo nas je kontaktirao. Na
početku obitelji nisu željele otići tamo i mislile su da je to samo farsa. Ali je povjerenje u
Fond bilo odlučujuće. Pristali smo i uvjerili svjedoke da trebaju otići u Srbiju», izjavio je
jedan od zastupnika hrvatskih žrtava.123
Inicijativa je pohvaljena kao veliko postignuće za
žrtve, kao i za zajednice sa obje strane granice. «To je jedan od najboljih primjera koji
pokazuju kako se treba postupati s ratnim zločinima», rekao je predstavnik Srba u
Vukovaru.124
Vodeća nevladina udruga koja prati sudske procese je istaknula da su nakon
toga iskustva «udruge žrtava u potpunosti promijenile retoriku: sada kažu da je u redu
ako se [okrivljenima] sudi u Beogradu. Danas, uz manju pomoć moguće je zamisliti da
svjedoci odlaze u Srbiju i iz Srbije u Hrvatsku. Ali još uvijek postoji strah, ali je moguće
nešto učiniti kako bi se savladao».125
Dva svjedoka su također svjedočila putem video-linka iz Hrvatske u postupku u predmetu
Ovčara. Deset svjedoka iz Republike Srpske, u Bosni i Hercegovini, svjedočilo je u
opasnosti: suđenja u predmetima ratnih zločina u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji i Crnoj Gori,”
listpad 2004., tom 16, br. 7 (D), str. 19.118
Sporazum između Vlade Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Vlade
Republike Hrvatske o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima, Službeni list Republike BiH –
posebno izdanje, Međunarodni sporazumi, 27. svibnja 1996.119
Sporazum između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije o pravnoj pomoći u
kaznenopravnim i građanskim stvarima, Narodne Novine – posebno izdanje, Međunarodni sporazumi, br.
6/1998, 10. travnja 1998.120
Human Rights Watch, “Pravda u opasnosti: suđenja u predmetima ratnih zločina u Hrvatskoj, Bosni i
Hercegovini i Srbiji i Crnoj Gori,” listopad 2004., tom 16, br. 7 (D), str. 18.121
Protokol o suglasnosti u ostvarivanju međusobne suradnje u borbi protiv svih oblika teškog kriminala,
koji je potpisan između Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i Javnog tužiteljstva Republike Bosne i
Hercegovine. Human Rights Watch, “U potrazi za pravdom: Odjel za ratne zločine u Bosni i Hercegovini,”
veljača 2006., http://hrw.org/reports/2006/ij0206/ij0206web.pdf122
Hrvatska novinska agencija HINA, “Crna Gora i Hrvatska će surađivati u kaznenom gonjenju
osumnjičenih za ratne zločine”, 27. srpnja 2006.123
ICTJ intervju sa predstavnikom hrvatskih žrtava, Zagreb, 23. prosinca 2005.124
ICTJ intervju sa predstavnikom srpskih žrtava, Vukovar, 21. prosinca 2005.125
ICTJ intervju sa hrvatskom nevladinom udrugom, Zagreb, 22. prosinca 2005.
26
studenome 2005. i u siječnju 2006. godine pred Županijskim sudom u Splitu. Postupak u
predmetu Lora je bio prvi primjer u kojem su svjedoci iz Srbije, poticani srbijanskim
Tužiteljstvom i Fondom za humanitarno pravo, željeli doputovati u Hrvatsku. Tim
svjedocima su zaštitu pružale snage policije i iz Srbije i iz Hrvatske.126
Predstojeći sudski
postupci protiv pripadnika «Škorpiona», posebne postrojbe srbijanskog Ministarstva
unutarnjih poslova, će predstavljati još jedan veliki test sve veće suradnje među
pravosudnim tijelima iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore.127
Međudržavna suradnja je također bitna i za smanjenje broja sudskih postupaka koji se
vode u odsutnosti okrivljenih. Vrhovni sud i Državno odvjetništvo Hrvatske izdali su
naputke da se razdvoje postupci koji se vode protiv pristunih optuženika i optuženika u
bijegu. Ipak, 2005. godine su protiv skoro 60 posto svih optuženih i protiv gotovo 75
posto od svih optuženih Srba vođeni postupci u odsutnosti.128
Ovako visok broj
postupaka koji se vode u odsutnosti okrivljenih je djelomice rezultat velikoga broja
optužnica temeljem kojih se postupci vode pred sudovima čak i kada su neki okrivljeni
još uvijek na slobodi. Temelj ovih zajedničkih optužnica je često pripadnost optuženih
određenoj postrojbi policije ili vojske, a ponekad jednostavno činjenica da se nekoliko
optuženih nalazilo na mjestu istoga zločina.
III. TRAGANJE ZA ISTINOM
Neovisni mediji i nevladine udruge su odigrali značajnu ulogu u inicijativama za
traganjem istine u Hrvatskoj. Za razliku od toga, hrvatska tijela vlasti samo su u
ograničenoj mjeri nastojala zvanično objelodaniti činjenice koje se odnose na događanja
iz rata na hrvatskom teritoriju hiljadu devetsto devedesetih godina. U ožujku 2005.
godine je formiran Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata u
cilju prikupljanja i obrade dokumentacije koja se odnosi na rat. Centar, koji je zamišljen
kao «javni znanstveni institut» također vrši planiranje o istraživanjima raznih ratnih tema.129
Bitno je napomenuti, međutim, da je povjesničar Ante Nazor, direktor Centra, jasno
istaknuo da vjeruje da «Domovinski rat» predstavlja jedno od »najsjajnijih razdoblja
hrvatske povijesti i da su vojne operacije Bljesak i Oluja bile zakonite i legitimne
operacije Hrvatske vojske čiji je cilj bio oslobađanje okupiranog teritorija.130
Na ishod rata se u zemlji gleda prije svega kao na pobjedu branitelja u «Domovinskom
ratu» nad srbijanskim agresorom. Ovo je, skupa sa posebnim poslijeratnim političkim
kontekstom kojeg karakteriziraju gospodarski rast i relativno bliske veze sa Zapadom,
omogućilo državi da izbjegne ozbiljno i nepristrasno suočavanje s prošlošću.
«Deklaracija o Domovinskom ratu» koju je Sabor donio u listopadu 2000. godine je
126Intervju sa Natašom Kandić, srpanj 2006.
127Iako Škorpioni nemaju veze s Hrvatskom, hrvatsko pravosuđe je dostavilo dokumentaciju srbijanskom
Vijeću za ratne zločine u tome predmetu.128
Kruhonja, K. (Ed.), “ Praćenje suđenja za ratne zločine. Godišnje izvješće, 2005,” Osijek, Centar za mir,
nenasilje i ljudska prava, 2005, str. 10 i Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Status Report No.17 on Croatia’s
Progress in Meeting International Commitments since July 2005,” 10. studenoga 2005., str. 16.129
“Na tragu istine o Domovinskom ratu,” Hrvatski Vojnik, 7. veljače 2006., na http://www.hrvatski-
vojnik.hr/hrvatski-vojnik/0722006/nazor.asp130
“Istraživanje Domovinskog rata bez monopola,” Nedjeljni Vjesnik, 24. travnja 2005.
27
primjer toga. U Deklaraciji se navodi da je «Republika Hrvatska vodila pravedan i
legitiman, obrambeni i oslobađajući, a ne agresivni i okupacijski rat protiv bilo koga, u
kojem je branila svoj teritorij od velikog srbijanskog agresora u svojim međunarodno
priznatim granicama.» Iako se u Deklaraciji izričito ne poriče da hrvatske snage nisu
počinile nikakav zločin, kao zvanična izjava, njome se potvrđuje nekompletna slika
sukoba s obzirom da ne postoji ekvivalentno zvanično priznanje etničkog čišćenja srpskih
civila. Osobito flagrantna u istom kontekstu jest činjenica da se u optužnicama koje je
haško Tužiteljstvo podiglo protiv Hrvata optuženih za zločine počinjene tijekom
«Domovinskog rata», to jeste, protiv Norca i Ademija, Markača, Čermaka, Gotovine i
Bobetka, pominje ne samo izvršenje zločina od strane Hrvatske vojske, nego i postojanje
zajedničkog zločinačkog poduhvata među čijim se pripadnicima nalaze i najviše rangirani
dužnosnici države Hrvatske. Ipak, prema nedavno provedenoj studiji UNDP-ja,
«Deklaracija o Domovinskom ratu», osim što je još uvijek na snazi, također odražava
cjelokupan koncenzus javnoga mnijenja u zemlji.131
U svezi s tim, čini se da postoji malo
javne ili zvanične spremnosti da se prizna i preuzme odgovornost za iznijansiraniji i
kompleksniji povijesni zapis uloge Hrvatske.
Osim bitnog, ali ipak ograničenog doprinosa koji suđenja pred haškim sudom i domaćim
sudovima daju utvrđivanju određenih činjenica u vezi s ratom, najvidljivija su nastojanja
na traganju za istinom ona koja dolaze od domaćih i međunarodnih nevladnih udruga.
One su odigrale važnu ulogu u prikupljanju dokumenata i svjedočenja žrtava i pomogle
su stvaranju prostora za javnu debatu o povredama ljudskih prava iz prošlosti koje su se
desile u zemlji. Međutim, što se tiče perspektive uvođenja nekog formalnijeg mehanizma,
kao što je komisija za istinu, nevladine udruge su davno primijetile, kao što je to izjavio
jedan od njihovih glavnih predstavnika, da «apsolutno ne postoji šansa da bi to Sabor
podržao, a nemamo ni potporu javnosti.»132
Jedno objašnjenje takove situacije je
činjenica da je za razliku od Bosne i Srbije, Hrvatska dobila svoj rat. Jedan branitelj, koji
je danas uključen u aktivnosti na izgradnji mira, izjavio je: «Mi smo pobjednici rata.
Priča ovog epa je [priča] o glorificiranju. I što se još može reći u svezi s tim? Tko god
izražava kritike, dovode se u pitanje njegovi motivi.»133
Zbog toga, domaće nevladine
udruge, kao što je Dokumenta, usmjeravaju svoja nastojanja na prikupljanje informacija i
promidžbu pristupa traganju za istinom, kako zbog nedostatnog napretka na razini države
tako i zbog regionalne dinamike koja je odigrala ulogu u sukobu.134
Medijska izvješća koja su objavili neovisni mediji, među njima i Feral Tribune, poticala
su javnu debatu o pitanju zločina, osobito onih zločina koji su počinjeni nad Srbima. Ta
medijska izdanja su odigrala središnju ulogu u podizanju svjesti i inzistiranju na
utvrđivanju odgovornosti počinitelja.
131UNDP, “Transitional Justice: Assessment Survey of Conditions in the Former-Yugoslavia,” Beograd,
2006., str. 154.132
ICTJ intervju sa predstavnikom nevladine udruge, 23. prosinca 2005.133
ICTJ intervju sa bivšim braniteljem, 23. prosinca 2005.134
Dokumenta – Centar za suočavanje s prošlošću, potpisao je “Protokol o regionalnoj suradnji u svrhu
vođenja istraga i dokumentiranja ratnih zločina u post-jugoslavenskim zemljama” u partnerstvu sa
Istraživačko-dokumentacionim centrom iz Sarajeva i Fondom za humanitarno pravo iz Beograda.
28
Dugi niz godina su zvanični hrvatski spiskovi sadržavali jedino imena hrvatskih žrtava. U
suradnji s Međunarodnim komitetom Crvenoga križa, vlada je pokrenula projekt izrade
jedinstvenog spiska nestalih osoba, umjesto dotadašnja dva, uglavnom jednoetnička,
spiska – jedan iz 1991/92 i drugi iz 1995. godine.135
U ožujku 2006. godine je vlada
potpisala sporazum sa Bosnom i Hercegovinom i sa Srbijom i Crnom Gorom o seriji
spiskova sa imenima oko 2.500 nestalih osoba.136
MKCK je izjavio da će objediniti
spiskove u jedinstvenu publikaciju pod nazivom «Knjiga nestalih», čije se objavljivanje
očekivalo krajem 2006. godine.137
U okviru istih nastojanja, u srpnju 2005. godine je
Vlada usvojila ukaz kojim se uspostavlja povjerenstvo za zatočene i nestale osobe, koji bi
trebao imati ulogu savjetodavnog tijela Vlade.138
Nesuglasja i nedovoljna suradnja
između srpskih i hrvatskih udruga obitelji nestalih osoba, koji su rezultirali iz prošlosti i
koji ukazuju na jake podjele u društvu, još uvijek su duboki i predstavljaju ozbiljne
prepreke procesu traganja za istinom.139
IV. REPARACIJE
A. Materijalna reparacija
Pitanje reparacija u Hrvatskoj se uglavnom sastoji od rješavanja povreda imovinskih
prava, što opet predstavlja pitanje koje je izravno povezano sa pitanjem povratka
izbjeglica. Reparacije za oštećenu ili izgubljenu imovinu se uveliko rješavaju putem
zahtjeva za reparaciju koji se dostavljaju domaćim i međunarodnim sudovima.
Nepostojanje konzistentne Vladine politike znači da je Europski sud za ljudska prava i
dalje važan forum na kojem se rješavaju ti dugi sudski sporovi.140
135Misija OESS-a u Hrvatskoj, “2006 Review Report on Croatia’s Progress in Meeting International
Commitments since 2001,” 9. lipnja 2006., str. 19136
Povjerenstvo Vlade za zatočene i nestale osobe, “Izvješće o nestalim i zatočenim osobama (siječanj2004
– ožujak 2006),” na: http://www.vlada.hr/download/2006/03/09/147-3.pdf.137
Misija OESS-a u Hrvatskoj, “2006 Review”, 9. lipnja 2006. str. 26.138
Međudržavna suradnja u traganju za nestalim osobama može postati kvalitetnija s obzirom na nedavno
obećanje Hrvatske i Srbije da će zajedničkim nastojanjima ubrzati proces. Vidjeti “Croatia, Serbia-
Montenegro to intensify efforts to clarify fate of missing persons” (Hrvatska, Srbija i Crna Gora će
intenzivirati nastojanja na razrješenju sudbine nestalih osoba), Southeast European Times, 3. veljače 2006.
na http://www.setimes.com/cocoon/setimes/xhtml/en_GB/newsbriefs/setimes/newsbriefs/2006/02/03/nb-
05.139
Brojke koje daju hrvatske i srpske udruge obitelji nestalih osoba se stalno mijenjaju i često su
zbunjujuće. Ukupan broj nestalih hrvatskih Srba prema podacima udruge sa sjedištem u Beogradu Veritas
je 2.805. Vidjeti Veritas, “Spiskovi,” na http://www.veritas.org.yu/engleski/listings.htm. Ovu brojku
ponavlja i sestrinska udruga Veritasa, Udruženje porodica nestalih i nasilno odvedenih lica sa sjedištem u
Vukovaru, koja je jedina udruga te vrste u Hrvatskoj. Udruga obitelji branitelja i osoba nestalih 1991-96 sa
sjedištem u Zagrebu tvrdi da je od 1991. godine nestalo 1.043 osobe (među njima 200 Srba i 400 hrvatskih
branitelja), a nakon 1995. godine 2.023 (Hrvata i Srba). Prema podacima MKCK-a u operaciji Oluja
nestalo je između 850 i 900 Srba. Prema najnovijem izvješću Vladina povjerenstva za period od 1. siječnja
2004. do 3. ožujka 2006. godine, još uvijek se 1.140 Hrvata i 915 Srba vode nestalim:
http://www.vlada.hr/Download/2006/03/09/147-3.pdf.140
Bitan korak ka regionalnoj suradnji u rješavanju pitanja povratka izbjeglica poduzet je kroz usvajanje
Ministarske deklaracije o povratku izbjeglica, koju su usvojile vlade Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne
Gore u Sarajevu, 31. siječnja 2005. godine, koja je poznata pod nazivom “Sarajevski proces o povratku
izbjeglica u regiji,” u cilju “rješavanja preostalih pitanja izbjeglica putem usuglašenog regionalnog
29
Računa se da je između 300.000 i 350.000 hrvatskih Srba napustilo svoje domove u
Hrvatskoj tijekom rata.141
Prema Organizaciji za sigurnost i suradnju u Europi (OESS) do
travnja 2006. godine se preko 120.000 od 300.000 hrvatskih Srba i 218.000 od 221.000
Hrvata bilo prognanih tijekom rata vratilo u Hrvatsku.142
Politike Vlade Hrvatske u vezi s
povratkom izbjeglica i reparacijom za povrede imovinskih prava obuhvataju povrat
imovine, rekonstrukciju oštećene ili unitene imovine143
i uvođenje programa stambenog
zbrinjavanja za bivše nositelje stanarskih prava. Završetak procesa povrata imovine se
očekuje 2006. godine. U periodu od 1995. do 1998. godine oko 19.500 privatnih kuća u
vlasništvu hrvatskih Srba je Hrvatska privremeno dodijelila na korištenje drugim
osobama, prije svega Hrvatima izbjeglim iz Bosne. Prema OESS-u, prema podacima koji
su važili do travnja 2006. godine, a kao rezultat nastojanja da se imovina vrati, u svega
219 kuća još uvijek borave privremeni korisnici.144
Što se tiče obnove oštećenih ili uništenih privatnih kuća, prema izvješću, do kraja 2003.
godine je Vlada Hrvatske obnovila 123.000 stambenih jedinica145čiji su glavni korisnici
bili Hrvati.146
Tek poslije toga i Srbi su u značajnijem broju postali korisnici programa
obnove, s tim da je, nakon produženja roka za dostavljanje zahtjeva za obnovu, krajem
2005. godine još uvijek bilo 6.500 neriješenih zahtjeva i 12.000 priziva.147
Možda je najveći izazov pred Vladom Hrvatske trenutačno u ovoj oblasti pitanje bivših
nositelja stanarskih prava, to jeste pitanje građana koji su živjeli u stanovima u
državnome vlasništvu i koji su pobjegli tijekom rata.148
To je situacija u kojoj se nalazi
pristupa.”Vidjeti, primjerice, BBC, “Balkan refugee crisis eases,” 18. ožujka 2005. na
http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/europe/4360555.stm.141
Human Rights Watch, “World Report 2005,” siječanj 2005., str. 364-368.142
Podaci UNHCR-a i Ureda za prognanike i izbjeglice objavljeni u: Misija OESS-a u Hrvatskoj, “2006
Review Report on Croatia’s Progress in Meeting International Commitments since 2001,” 9. lipnja 2006.
str., 13. Međutim, rasprostranjeno je mišljenje da ovi brojevi ne odražavaju de fakto broj povratnika koji
žive u Hrvatskoj, jer su se mnogi vratili u Srbiju i Crnu Goru ili u Bosnu i Hercegovinu nakon što su se
registrirali u Hrvatskoj.143
Pomoć u obnovi je regulirana Zakonom o obnovi iz 1996. godine (Narodne novine, br. 24/1996, 26.
ožujka 1996). Kako bi se riješile pritužbe da je zakon “diskriminirajući” prema hrvatskim Srbima,
izmijenjen je 2000. godine (Narodne novine, br. 57/2000, 9. lipnja 2000). Prema izmijenjenom zakonu,
njime se regulira “obnova uništenih ili oštećenih materijalnih dobara u Republici Hrvatskoj koja je bila
izložena destruktivnim djelovanjima i efektima od početka agresije Velike Srbije do zavšetka mirne
reintegracije [siječanj 1998.].” Vidjeti Human Rights Watch, “Broken Promises: Impediments to Refugee
Return to Croatia,” rujan 2003., tom 15, br. 6 (D), str. 45.144
U sastavu toga procesa Vlada osigurava alternativni smještaj za privremene korisnike i obvezala se na
isplatu naknada vlasnicima oštećene imovine koja je vraćena prteko pomoći za obnovu koju organizira
država ili u vidu bespovratnih sredstava u gotovinskom iznosu. Vidjeti Misija OESS-a u Hrvatskoj, “2006
Review Report on Croatia’s Progress in Meeting International Commitments since 2001,” 9. lipnja 2006.,
str. 15.145
The Economist Intelligence Unit, “Country Profile 2004: Croatia,” London, 2004, str. 19.146
2003. godine tri četvrtine opravljenih kuća pripadale su srpskim povratnicima. Ibid.147
Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Status Report No.17 on Croatia’s Progress in Meeting International
Commitments since July 2005,” 10. studenoga 2005., str. 7.148
EU je naglasila da je “došlo do pozitivnih pomaka na polju povratka izbjeglica, s tim da je napredak
osobito slab glede primjene programa za stambeno zbrinjavanje na bivše nositelje stanarskih prava.”
Vidjeti EU, “Key findings of the 2005 Progress Reports on Croatia,” 9. studenoga 2005.
30
većina preostalih izbjeglica i prognanika koji još uvijek nemaju mogućnost pristupa
svojim stanovima.149
Prema hrvatskom Zakonu o stambenim odnosima iz 1985. godine i
nizu zakona koji su doneseni nakon toga, država ima pravo prekinuti pravo korištenja
stambenih prava onima koji su napustili svoje stanove i nisu se vratili u roku od šest
mjeseci.150
Paradoksalno je da iako su još uvijek u tijeku sudski postupci pred hrvatskim
sudovima u kojima se traži ukidanje tih prava, Vlada je donijela programe za stambeno
zbrinjavanje151
koji se polako počinju provoditi.152
Jedan predmet pred Europskim sudom za ljudska prava u vezi s istim pitanjem, Blečić
protiv Hrvatske, postao je osobito poznat zbog prosvjeda udruga za ljudska prava protiv
sudske odluke iz srpnja 2004. godine. Stanarsko pravo podnositeljice apelacije pred
Sudom, Srpkinje koja je izbjeglica iz Hrvatske, je ukinuto zato što je iz svoga stana bila
odsutna preko šest mjeseci iz neopravdanih razloga. Prvostupanjsko vijeće Europskog
suda je podržalo odluku hrvatskoga suda prema kojoj je prekid stanarskog prava bio
opravdan, što je nakon toga osporeno u drugostupanjskom postupku kada je
provstupanjska presuda odbijena iz proceduralnih razloga. Iako se na ovaj predmet
ponekad gleda kao na podržavanje legitimiteta relevantnih stambenih propisa (među
njima i Zakona o stambenim odnosima iz 1985. godine), potrebno je napomenuti da je
presuda ograničena na jedan slučaj, a ne na cijeli zakonski okvir. Ipak, presuda je
kriticizirana zbog negativnog utjecaja na proces povratka izbjeglica.153
2003. godine je Vlada Hrvatske donijela dva zakona koja se odnose na ratne štete osim
imovinskih: Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih
demonstracija154
i Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od
pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata.155
Odredbe ovih dvaju zakona i njihov odnos sa zakonima o imovinskim štetama prouzročili
su kritike raznih osoba i udruga za ljudska prava i bacili su sjenu na njihovu mogućnost
da osiguraju djelotvorne reparacije žrtvama i njihovim obiteljima. Razlog za kontroverze
leži u činjenici da se Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i
149Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Status Report No.17 on Croatia’s Progress in Meeting International
Commitments since July 2005,” 10. studenoga 2005., str. 6.150
Zakon o stambenim odnosima, 1985., Narodne novine br. 51/1985, 42/1986, 22/1992, 70/1993).
Također vidjeti i Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, Narodne novine
73/1995, 7/1996, 100/97 i Zakon o najmu stanova na oslobođenim područjima, Narodne novine br.
73/1995, povučen 101/1998).151
Tim programima se predviđa mogućnost za bivše nositelje stanarskih prava u nekim velikim gradovima
da “unajme ili otkupe stanove u državnom vlasništvu po cijenama koje su ispod tržišnih.” Videjti Human
Rights Watch, “World Report 2005,” siječanj 2006., str. 364-368 i Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Status
Report No.17 on Croatia’s Progress in Meeting International Commitments since July 2005,” 10. studenoga
2005., str. 6.152
Svega desetak bivših nositelja stanarskih prava su do studenoga 2005. godine imali mogućnost
korištenja programa. Human Rights Watch, “World Report 2006,” siječanj 2006., str. 347-351.153
Blečić protiv Hrvatske, apelacija broj 59532/00. Europski sud za ljudska prava podržao je odluku
hrvatskoga suda kojom se ukida stanarsko pravo podnositeljice, koja je svoj dom u Zadru napustila 1991.
godine i nije se vratila u roku od šest mjeseci, sukladno hrvatskome zakonu. Tijekom drugostupanjskog
postupka Europski sud je zaključio da nije nadležan jer predmet ne potpada pod temporalnu jurisdikciju
suda te sud nije razmatrao u meritumu navod da je pravo podnositeljice na dom povrijeđeno.154
Narodne novine, br. 117/2003.155
Narodne novine, br. 117/2003.
31
javnih demonstracija odnosi samo na slučajeve nanošenja povreda osobama i u njemu se
navodi da se sve materijalne štete otklanjaju sukladno Zakonu o obnovi. S obzirom da se
taj Zakon ne odnosi na slučajeve u kojima je imovina uništena ili oštećena «djelom
terorizma» (to jeste, djelom koja nije počinila niti jedna zaraćena strana), mnogi građani
čija je imovina oštećena ostavljeni su bez pravnog sredstva.156
Ovi problemi su djelomice
riješeni presudom Europskog suda za ljudska prava u predmetu Zadro protiv Hrvatske157
,
u kojem je zaključeno da se postupci sukladno Zakonu o obnovi te postupci koji se vode
sukladno Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih
demonstracija trebaju odvojeno promatrati, s obzirom da su prvi upravni, a drugi sudski
postupci. To znači da se naknade za imovinu mogu tražiti paralelno s traženjem naknade
za povrede. Druga kritika je upućena na račun Zakona o odgovornosti Republike
Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga
tijekom Domovinskog rata koji daje užu definiciju «šteta», čime se ograničava
odgovornost države u usporedbi za formulacijom iz Zakona o obveznim odnosima koji je
donesen 1996. godine.158
Građani dostavljaju zahtjeve za naknadu u građanskopravnom postupku pred domaćim
sudovima. U nekim slučajevima je naknada dodijeljena preživjelim Srbima za namjeno
ubojstvo, i to u postupcima protiv bivših pripadnika Hrvatske vojske i policije.159
Na međunarodnoj razini Hrvatska je 1999. godine podnijela zahtjev za naknadu
Međunarodnom sudu pravde protiv Savezne Republike Jugoslavije za povrede
Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine, za koje se u
zahtjevu tvrdi da su počinjene u periodu od 1991. do 1995. godine.160
Sličan postupak
koji se vodi po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore biti će važan test za
hrvatski zahtjev.161
Presuda Suda se očekuje početkom 2007. godine. Zanimljivo je da su
27. srpnja 2005. godine Hrvatska i Crna Gora potpisale bilateralni sporazum, prema
kojemu se Crna Gora obvezala na isplatu ratne odštete Hrvatskoj u iznosu od 400.000
eura za štete prouzročene tijekom rata na stočnoj farmi u blizini granice.162
156Vidjeti Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Guidance for returnees to Croatia,” prosinac 2004.
157Zadro protiv Hrvatske, predstavka br. 25410/02, presuda od 26. svibnja 2005.
158Vidjeti Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Guidance for returnees to Croatia,” prosinac 2004.
159Primjeri takovih predmeta su: Skendžić protiv Republike Hrvatske i Karleuša protiv Republike Hrvatske,
oba predmeta na Općinskome sudu u Otočcu, i predmet Ljubičić protiv Republike Hrvatske pred Općinskim
sudom u Glini.160
Opća lista Međunarodnog suda pravde br. 118. Vidjeti ICJ, Press release 99/38, 2. srpnja 1999. Tekst
apelacije na http://www.icj-cij.org/icjwww/idocket/icry/icry_orders/icry_iapplication_19990702.PDF.161
Predmet u vezi s primjenom Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (Bosna i
Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore), Međunarodni sud pravde. Opća lista ICJ-a br. 91. Za više
informacija pogledati http://www.icj-cij.org/icjwww/idocket/ibhy/ibhyframe.htm.162
Southeast European Times, “Croatia, Montenegro expected to seal accords on payment of wartime
compensation,” 27. srpnja 2005. na http://www.setimes.com/cocoon/
setimes/xhtml/en_GB/document/setimes/newsbriefs/2005/07/27/nb-06.
32
B. Javne isprike
Osim novčanih naknada, sve se više priznaje da mjere reparacije mogu obuhvatati,
između ostaloga, i zvanično priznanje i isprike za zlodjela iz prošlosti.163
Što se tiče rata u Hrvatskoj, postoje dva primjera javnih isprika: 25. lipnja 2000. godine
se predsjednik Crne Gore, Milo Đukanović, ispričao Hrvatskoj za sudjelovanje njegovih
sugrađana u granatiranju Dubrovnika 1991. godine.164
I, 10. rujna 2003. godine je
predsjednik Hrvatske, Stjepan Mesić, razmijenio isprike tijekom njegiva prvog
poslijeratnog posjeta Beogradu sa predsjednikom Državne zajednice Srbije i Crne Gore,
Svetozarom Marovićem, za djela koja su građani njihovih država počinili tijekom rata od
1991. do 1995. godine.165
Obje isprike su pokrenule znatnu javnu debatu. Neki su
pozdravili komentare kao bitne povijesne geste, dok su opet drugi smatrali da su isprike
beznačajne ako se počinitelji ne izvedu pred lice pravde i ukoliko se zvanično ne prizna
istina. Iako samo protokolarno pitanje, isprike su doprinijele normaliziranju odnosa
između dvije zemlje.166
V. SPOMEN-OBILJEŽJA
Kako bi se odala počast i u sjećanje na žrtve rata i njihove patnje, u Hrvatskoj je
podignuto nekoliko spomenika, od kojih je većina podignuta u čast hrvatskim žrtvama.
Prema hrvatskom Savezu udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja i civila,
već je podignuto 47 takvih spomenika. Među njima su spomenici podignuti u sjećanju na
branitelje, kao što je Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata u Vukovaru,
posvećen onima koji su pružili otpor i izgubili život tijekom srpske tromjesečne opsade
grada.167
Neki spomenici su podignuti na mjestima izvršenja ratnih zločina. Vjerojatno je
među njima najpoznatiji spomenik na Ovčari, kod Vukovara, gdje su srpski vojnici ubili
1991. godine preko 200 Hrvata, uglavnom bolničkih pacijenata.
Oko spomen obilježja podignutog u Zagrebu su se 2005. godine javile kontroverze.
Tijekom rata su obitelji žrtava počeli postavljati cigle sa imenima žrtava na svakoj, na
163Vidjeti nedavno usvojena “Osnovna načela prava na pravno sredstvo i reparaciju žrtava teških povreda
međunarodnog humanitarnog prava,” Rezolucija o ljudskim pravima, 2005/35,
http://ap.ohchr.org/documents/E/CHR/resolutions/E-CN_4-RES-2005-35.doc.164
Transitions Online, “Apologies All Around,” 18. rujna 2003. na
http://www.tol.cz/look/BRR/article.tpl?IdLanguage=1&IdPublication=9&NrIssue=1&NrSection=6&NrArt
icle=10672.165
Predsjednik Marović je izjavio: “U ime prošlosti koju ne možemo promjeniti, ja, predsjednik Srbije i
Crne Gore, izvinjavam se za sve štete koje su građani moje zemlje nanijeli bilo kome u Republici
Hrvatskoj.” Hrvatski je predsjednik prihvatio ispriku i potom dao svoju: “Ispričavam se svima onima
kojima su građani Hrvatske nanijeli bol, čime su izvršili povredu zakona i zlouporabili svoju poziciju u bilo
koje vrijeme ili bilo kojem periodu,” BBC, “Presidents apologise over Croatian war,” 10. rujna 2003. na
http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/3095774.stm.166
Intervju sa ICTJ, srpanj 2006.167
Vukovar je pao u ruke srpskih snaga 18. studenoga 1991. Vidjeti HRT, “Četrnaesta obljetnica stradanja
Vukovara u Domovinskom ratu,” 18. studenoga 2005. na
http://vijesti.hrt.hr/ShowArticles.aspx?ArticleId=2672.
33
pločniku ispred zgrade Ujedinjenih naroda u Zagrebu. To je postalo poznato pod nazivom
«zid bola» i od tada je ostalo kao spomen-obilježje koje je podignuto ad hoc. U lipnju
2005. godine, tijekom pregovora između lokalnih vlasti i udruga žrtava o podizanju
zvaničnog obilježja, «zid bola» su vlasti iznenada uklonile. Neki su osudili neosjetljivost
vlasti i izrazili su bijes kada je nekoliko cigli slomljeno tijekom procesa, te zbog toga što
nije sastavljen spisak žrtava. Drugi su opet tvrdili da su mediji svojim pisanjima
izmanipulirali taj incident i da će cigle, ustvari, biti sastavni dio novog spomen-obilježja,
masivnih otvorenih vrata na kojima će biti «dovoljno prostora za oko 14.000 imena».168
Koliko je poznato, u Hrvatskoj je podignut samo jedan spomenik u sjećanju na ubijene
srpske civile. On se nalazi u selu Kistanje, kod Varivoda, u Dalmaciji, gdje je ubijeno
oko 10 srpskih civila u kolovozu 1995. godine.169
Nedovoljan broj takovih obilježja u
sjećanje na srpske civile uklapa se u općíji otpor u Hrvatskoj ideji da su Hrvati činili ratne
zločine.170
U tome smislu, većina novih spomen-obilježja je podignuta u čast pobjede u
Domovinskom ratu, a ne kao doprinos zajedničkom priznanju činjenica iz prošlosti.
Slično tomu, Dan pobjede i nacionalne zahvalnosti se 5. kolovoza obilježava kao
nacionalni blagdan u sjećanje na 5. kolovoza 1995. godine kada je povraćena kontrola
nad Kninom tijekom operacije Oluja. Unatoč dokazima o rasprostranjenom uništenju
kuća izbjeglih Srba, koje su počinile hrvatske snage, i ubojstvu na stotine starijih civila
koji su ostali, državno vodstvo i dalje to koristi za ovjekovječenje zvanične herojske
verzije rata, tvrdeći pritom da su samo pojedini odmetnici odgovorni za zločine počinjene
nad ne-Hrvatima.171
VI. PROVJERA I DRUGE INSTITUCIONALNE REFORME
U Hrvatskoj ne postoje sustavna nastojanja da se izvrši provjera pripadnika snaga
sigurnosti, pravosuđa i politike. Umjesto toga, odabran je formalniji pristup postupanja sa
osobama koje su bile umiješane u povrede ljudskih prava i koje se nalaze na pozicijama u
oružanim snagama, policiji ili u pravosuđu. Ovaj neformalan proces provjera se provodi u
vidu umirovljenja, zamjena, ili jednostavno preraspodjele na nove dužnosti.172
Na
političkoj razini, međutim, nije bilo sličnog nastojanja da se smijene osobe koje su bile
umiješane u povrede ljudskih prava. Osim toga, etnička pristrasnost u pravosuđu, koja je
opisana u gornjem tekstu, naslijeđe je s početka tisuću devetsto devedesetih kada se oni
koji nisu bili nacionalisti i koji nisu bili Hrvati nisu ni imenovali na sudačke funkcije. To
naslijeđe je razlogom za nedostatak nacionalnih manjina u pravosuđu. 2004. godine su
168ICTJ intervju sa (hrvatskom) udrugom nestalih osoba,, Zagreb, 22. i 23. prosinca 2005.
169ICTJ intervju sa srpskim političkim liderom, Zagreb, 19. prosinca 2005.
170UNDP, “Transitional Justice: Assessment Survey of Conditions in the Former-Yugoslavia,” Beograd
2006., str. 154.171
Novinska agencija HINA, 5. kolovoza 2006., “Hrvatski predsjednik izjavio da su pojedinci počinili
zločine tijekom operacije Oluja”.172Često citiran primjer toga je bivši predsjednik Vrhovnoga suda, Milan Vuković, koji je izjavio da nije
bilo moguće izvršiti ratni zločin u obrambenom ratu. Kasnije je prešao na Ustavni sud, što je protumačeno,
iako nije razriješen dužnosti, kao tihi premještaj na manje istaknutu poziciju na kojoj više neće donositi
odluke u predmetima ratnih zločina.
34
nacionalne manjine činile svega 5.4 posto sudaca na hrvatskim sudovima.173Čak i krajem
2005. godine su hrvatski Srbi činili svega 2.4 posto zaposlenih u hrvatskom pravosuđu,
dok prema popisu pučanstva iz 2001. godine Srbi čine do 4.5 posto cjelokupne
populacije.174
Ipak se na ove probleme mora gledati u širem kontekstu institucionalne reforme u
Hrvatskoj, koja predstavlja bitan faktor u napretku koji Hrvatska ostvaruje na ispunjenju
međunarodnih standarda potrebnih za članstvo u EU. Primjerice, policija i pravosuđe
prolaze kroz postupan proces reformi. Iako se često dovodi u pitanje neovisnost
hrvatskog pravosuđa,175
u rujnu 2005. godine je donesena strategija za reformu
pravosuđa176
i vodi se rasprava o amandmanima na Zakon o Državnom sudbenom vijeću
(tijelu koje je zaduženo za imenovanje sudaca i vođenje stegovnih postupaka protiv
sudaca) i nacrtu zakona o pružanju pravne pomoći.177
Paralelno s tim, Vlada je utvrdila
Mapu puta za reformu policije, pri čemu se oslanja na pomoć OESS-a u vezi s domenu
obuke i savjeta.178
Međutim, nepostojanje kritičkog pregleda sastava pravosuđa, oružanih
snaga i policije još je jedan dokaz nespremnosti da se u potpunosti priznaju zločini
počinjeni u ime Hrvatske. To ostaje preprekom utvrđivanju šire odgovornosti i razvoju
povjerenja građana u državne institucije, osobito povjerenja manjina u Hrvatskoj.
VII. ZAKLJUČAK
Haški sud je zatvorio sve istrage i neće više podizati optužnice protiv osumnjičenih za
ratne zločine ili zločine protiv čovječnosti počinjene na Balkanu početkom tisuću
devetsto devedesetih godina. Međutim, u nekoliko proteklih godina je došlo do znatnih
promjena u zemljama na prostoru bivše Jugoslavije u smislu preuzimanja, odgovornosti
za izvođenje pred lice pravde na stotine osumnjičenih za ratne zločine koji su do tada
izbjegavali pravdu. Nakon što je novo Vijeće za ratne zločine u Bosni i Hercegovini u
Sarajevu počelo suditi u prvim predmetima, te kako Vijeće za ratne zločine pri Okružnom
sudu u Beogradu pokazuje novu spremnost za provedbom pravde, Hrvatska također
konstantno nudi znake svoje uključenosti u ovome regionalnom nastojanju. Sve veća
predanost hrvatskih političkih lidera nastojanjima da se ukine praksa nekažnjavanja u
173“Komentari Vlade Hrvatske na Drugo mišljenje Savjetodavnog povjerenstva o primjeni Okvirne
konvencije za zaštitu nacionalnih manjina u Hrvatskoj,” 13. travnja 2005. na
http://www.minorityrights.org/admin/Download/pdf/CroatiaMicro2005.pdf174
Američki State Department – Biro za demokraciju, ljudska prava i rad, “Izvješće o ljudskim pravima u
Hrvatskoj za 2005.” ožujak 2006. na http://www.state.gov/g/drl/rls/hrrpt/2005/61642.htm; CIA Factbook:
https://www.cia.gov/cia/publications/factbook/geos/hr.html#People175
The Economist Intelligence Unit, “Country Profile 2004: Croatia,” London, 2004, str. 14.176
Ova reforma obuhvata mjere u vezi s Upravnim sudom i druge u cilju smanjenja broja zaostalih
predmeta, što je u središnjici mnogih presuda Europskog suda za ljudska prava u vezi s povredama prava
na pravično suđenje u razumnom roku, koje je utvrđeno na strani Hrvatske. Vidjeti EU, “Key findings of
the 2005 Progress Reports on Croatia,”9. studenoga 2005. i Misija OESS-a u Hrvatskoj: “Status Report
No.17 on Croatia’s Progress in Meeting International Commitments since July 2005,” 10. studenoga 2005.,
str. 11.177
Misija OESS-a u Hrvatskoj: “Status Report No.17 on Croatia’s Progress in Meeting International
Commitments since July 2005,” 10. studenoga 2005., str. 11.178
Ibid, str. 19.
35
regiji uveliko se može zahvaliti beskompromisnom pritisku međunarodne zajednice i
njenoj jasnoj poruci da su suradnja s haškim sudom i kazneni progoni počinitelja ratnih
zločina pred domaćim sudovima bezuvjetno potrebni za prijem u Europsku uniju. Barem
u tome pogledu se može kazati da hrvatske vlasti prije svega pokreće politički
pragmatizam.
Ipak je u hrvatskome pravosuđu postignut jasan napredak, bez obzira koliko on bio spor,
u smislu pravičnog suđenja i učinkovitih istraga u najosjetljivijim predmetima. Sve veća
suradnja među tužiteljima iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore i Bosne i Hercegovine, često na
neformanoj razini i na njihovu inicijativu, a ne temeljem zvanične politike, predstavlja
obećavajući razvoj situacije glede kaznenog progona za zločine i razvoja neovisnog
pravosuđa u regiji. Bez obzira, potrebno je dalje jačati kazneni progon počinitelja ratnih
zločina u domaćem pravosuđu. Osobito zaštita svjedoka treba postati učinkovitija,
potrebno je riješiti slučajeve etničke pristrasnosti, kao i izazove koje predstavljaju
suđenja u odsutnosti okrivljenih.
Unatoč napretku postignutom u oblasti kaznenog pravosuđa, neki dijelovi zemlje, osobito
područja koja su najviše ratom pogođena, kao što je to Vukovar, i dalje su duboko etnički
podijeljeni i još uvijek nisu spremni, deset godina nakon rata, u potpunosti se suočiti sa
ratnim naslijeđem. Hrvatska se još uvijek treba suočiti sa svojom poviješću kroz otvoreni
dijalog i debatu i revidirati ispolitiziranu povijest sukoba koja još uvijek živi u hrvatskim
školama. Pritisak, prijetnje i isključenost su još uvijek sudbina hrabrih aktivista ljudskih
prava i novinara koji istražuju i izvještavaju o zločinima počinjenim tijekom rata (osobito
ako su ih počinili pripadnici Hrvatske vojske) i o diskriminaciji etničke srpske manjine. U
Hrvatskoj još uvijek ne postoji ozbiljno i zvanično nastojanje da se istraže i javno
priznaju zločini iz prošlosti. Takva nastojanja bi se mogla poduprijeti integriranjem u
zajednički, regionalni pothvat traganja za istinom.
Pitanje reparacija predmetom je najnovijih zakonskih propisa i programa koje je donijela
Vlada Hrvatske. Međutim, i dalje ostaje zabrinutost u vezi s velikim brojem neriješenih
predmeta koji se odnose na zauzetu imovinu kojoj se postupno daje sve manje pozornosti.
Svako ozbiljno nastojanje da se osigura povratak izbjeglica mora osigurati reparacije
sukladno međunarodnim standardima. Institucionalna reforma, koja je do sada bila
uglavnom zanemarena, također bi doprinijela utvrđivanju šire odgovornosti za povrede
prava, kao i prevazilaženju konstantne pristrasnosti u funkcioniranju institucija.
Za razliku od mnogih drugih zemalja na prostoru bivše Jugoslavije, Hrvatska ima
prednost u smislu relativno lakšega puta ka članstvu u Europskoj uniji. Već je splasnuo
međunarodni pritisak na Hrvatsku otkako Gotovina čeka suđenje u den Haagu i otkako su
zvanično u listopadu 2005. godine otvoreni pregovori o pristupanju Hrvatske Europskoj
uniji. Istodobno, s obzirom da je veći dio napretka koji je opisan u ovome izvješću
ostvaren umnogome zahvaljujući političkoj ekspeditivnosti Vlade Hrvatske ili
zajedničkim nastojanjima nevladinih udruga i pojedicana, i dalje ostaju ozbiljne sustavne
prepreke rješavanja ispolitiziranih aspekata prošlosti Hrvatske. To što se Hrvatska nije u
potpunosti suočila s povredama ljudskih prava iz prošlosti moglo bi biti prijetnja
stabilnosti njenoga mira i legitimnosti institucija. Stoga je izuzetno važno da hrvatski
36
uspješan put ka članstvu u Europskoj uniji ne zasjeni nedostatke i prepreke na koje
Hrvatska nailazi u suočavanju s povredama iz prošlosti. s kojima se ta zemlja još uvijek
suočava. Za Hrvatsku stoga, bez obzira da li je u ili izvan Europske unije, sveobuhvanto
suočavanje s prošlošću ostaje i izazov i imperativ.