H. J. EYSENCK

UPOTREBA I ZLOUPOTREBA

PSIHOLOGIJE

Naslov izvornika Uses and Abuses of Psychology H. J. Eysenck, 1953. Penguin Books Ltd, Harmondsworth, Middlesex, Engleska

Aksiomi utvreni dokazivanjem ne mogu dosta-jati za stjecanje novih spoznaja budui da profinjenost prirode kudikamo nadilazi profinjenost dokaza. Francis Bacon

SADRAJ

Uvod

Prvi dio: Testiranje inteligencije 1 to zapravo mjere testovi inteligencije? 2 Primarne mentalne sposobnosti 3 Bistro je dijete odraslo 4 Opada li naa nacionalna inteligencija?

Drugi dio: Psihologija u slubi zvanja i zanimanja

5 Od svakog prema sposobnostima 6 Koritenje testova u selekciji studenata 7 Procjenjivanje ovjeka 8 Rad, produktivnost i motivacija

Trei dio: Abnormalno ponaanje 9 Normalnost, spolnost i klasna pripadnost

10 Djelovanje psihoterapije 11 Psihoanaliza, navika i uvjetni refleks 12 to ne valja u psihoanalizi?

etvrti dio: Drutveni stavovi 13 Nacionalni stereotipovi i nacionalni karakter 14 Psihologija antisemitizma 15 Gallupove ankete i javno mnijenje 16 Psihologija i politika

.

.

Muradif Kulenovi: Eysenck ili umijee psihologa

3

15 36 62 80

96 116 131 151

167 183 198 209

230 247 267 284

297

U V O D

Jednom je u asu nadahnua Clemenceau izjavio da je rat preozbiljna stvar da bi se njome bavili iskljuivo generali. Zadnjih godina jaa uvjerenje da je znanost pre-ozbiljno podruje da bi se njime bavili iskljuivo znanstvenici. ivot suvremenog ovjeka, od roenja do smrti, uvjetovan je i odreen silama i otkriima koja su njemu samome toliko nerazumljiva da ih on, naprosto, smatra udima. Kad se radi o fizikalnim otkriima ili silama, takve su izjave ve uobiajene fraze. Kad je, meutim, rije o drutvenim znanostima i njihovoj primjeni, a osobito o najnovijem napretku psihologije, malen broj ljudi shvaa do koje mjere ta otkria oblikuju njihov ivot.

Ipak, svakog je od nas, u nekom razdoblju naeg ivota, na jedan ili drugi nain, posjekao ma primijenjene psihologije. Odluke o kolovanju djece donose se na temelju testova inteligencije pomou kojih se dijete testira u njenoj dobi od jedanaest ili dvanaest godina; itav se suvremeni sistem obrazovanja zapravo temelji na relativno novim psiholokim otkriima i teorijama. Mladi ljudi u vojsci, rasporeuju se po rodovima djelomino i na temelju psiholokih testova, rezultati kojih mogu ponekad biti odluni i u njihovu napredovanju do oficirskog ina. Nai novi upravljai vii slojevi dravnih inovnika biraju se prema novom tipu metoda za selekciju. Profesionalno usmjeravanje i naini iz-

bora odreenog ovjeka za odreeno radno mjesto utjeu na ivot i rad tisua ljudi. Brojni slomovi ivaca, obiljeje suvremenog drutva, dijagnosticiraju se i lijee metodama koje su, toboe, psiholoke. Stavovi se ocjenjuju Gallupovim i drugim anketama, a rezultati tih ispitivanja, od kojih su neka vrile i same vladine agencije da bi dole do injeninog stanja, pomau pri polaganju zakonodavnih i politikih temelja. Kad je u pitanju reagiranje javnosti, tada i stvaraoci radio programa i razliitih komercijalnih proizvoda uzimaju u obzir brojke dobivene takvim ispitivanjima. Psiholozi prouavaju optimalne radne uvjete, optimalan raspored odmora, metode poticanja na rad, irenje glasina, uzroke nemira u industrijskoj proizvodnji i druge mnogobrojne kritine toke u politikim i drutvenim organizmima. Njihovog pomnog ispitivanja nije poteeno ni starije stanovnitvo te se intelektualni i emocionalni ivot starijih osoba sve intenzivnije prouava, e da bi se na temelju rezultata tih istraivanja poduzele akcije.

Ovaj kratki i nepotpuni pregled pokazuje koliko psihologija ve mijenja na ivot. Revolucija koja je zapoela gotovo neprimjetno, ali ijih se poetaka dananji etrdesetogodinjaci i pedesetogodinjaci sjeaju, vjerojatno e na na nain ivota utjecati jednako snano ili ak i snanije no u svoje vrijeme industrijska revolucija.

Poeci ove nove revolucije prilino se jasno naziru. Nova znanstvena otkria na polju testiranja inteligencije to su ih uinili Binet, Spearman i Stern podvrgnuta su presudnom testu praktine primjene u amerikoj vojsci za vrijeme prvog svjetskog rata. Trijumfalni je uspjeh tih otkria jednom za sva vremena postavio psihologiju za neophodnog pomonika u svim postupcima odabiranja. Moda e itaoca zanimati to su sve vojne vlasti bez okolianja zatraile od psihologa koji su sastavljali testove inteligencije. Testovi bi trebali omoguiti da se odaberu i odrede natprosjeno inteligentni pojedinci eljni da napreduju ili dobiju specijalan zadatak, da se odaberu i preporue oni pojedinci koji su po inte-

ligenciji toliko inferiorni da nisu sposobni za redovnu vojnu obuku, ve ih treba rasporediti u 'razvojne bata-ljone', izgradnju organizacija jednolike duevne snage ili odreenih intelektualnih sposobnosti, odabiranje pojedinaca za razliite tipove vojnih slubi ili za specifine zadatke, eliminaciju onih pojedinaca koji su intelektualno toliko inferiorni da se ne mogu upotrijebiti ni u kakve svrhe.

Upravo je uspjeh testova inteligencije u rjeavanju tih tekih zadataka postao razlogom kasnijeg razoaranja. Tisue entuzijasta bez ikakva poznavanja znanstvenih naela provjeravanja inteligencije, no eljnih da iz novog modnog hira izvuku maksimalnu materijalnu korist, pokuavaju vojne metode testiranja primijeniti u industriji i trgovini. Postavljeni su zahtjevi bili nemogui, pa je uslijedila neizbjena reakcija. Velik broj inteligentnih ljudi nije mogao odvojiti ito od pljeve, ili istinskog znanstvenika od arlatana eljnog brze i lake zarade pa je na psihologiju poeo gledati sa skepticizmom koji je kasnije prerastao u neprijateljstvo. S takvim su stavom doekali i nove tvrdnje i nove posljedice razvoja psihologije.

Da bi se to neprijateljstvo nadilo bio je potreban jo jedan rat koji je sa sobom donio goleme probleme selekcije i omoguio psiholozima da jedanput zauvijek dokau da su njihove metode superiorne svim drugim metodama. Dokaz je bio toliko jasan i razoruavajui da su na kraju gotovo sve zaraene drave poele koristiti psiholoke metode selekcije. Svatko tko iole poznaje konzervativne krugove vojnog rukovodstva bilo koje zemlje shvatit e da je ovo prihvaanje, premda uinjeno nerado i s oklijevanjem, znaajnije od bilo kakvog dokaza. Koritenje psiholokih selektivnih metoda nastavilo se i u doba mira pa je ak i proireno na druga, jednako konzervativna podruja kao to je, na primjer, dravna sluba.

Na alost, ne postoji jamstvo da se ono to se jedanput dogodilo nee ponoviti. Entuzijasti potaknuti uvjerenjem

pravinosti koje temelje na nekakvom svojem sustavu nekritiki pokuavaju protegnuti te metode na podruja za koja one nisu podesne. Uvijek iznova obeavaju neto to se u ovom trenutku ne moe ispuniti. Posve se lako moe dogoditi da inteligentan laik, prevaren u svojim nadama, zajedno s loim odbaci i dobro i da grijehe nadriznanstvenika pripie onima koji su mukotrpno izgraivali istinsku znanost.

Ta je opasnost gorua i stoga to na ovom podruju vrag nikada ne spava. Graanima demokratskog drutva treba jasnim i nedvosmislenim jezikom izloiti sadanje stanje na ovom znanstvenom podruju: to se u ovom asu moe uiniti, a to ne, kakav razvoj treba oekivati i to e se vjerojatno dogoditi u bliskoj budunosti. Bez takvog se znanja izmeu graanina i znanstvenika stvara opasan jaz koji spreava jednog da na najbolji mogui nain upotrijebi doprinos drugoga. Time se nerazumijevanje koje je tako dugo mutilo njihove meusobne odnose samo produbljuje. Psiholozi su, na alost, iz raznoraznih razloga odbijali da piu za bilo koga drugoga osim za same psihologe. Popularna su izlaganja svojih dostignua radije preputali ljudima bez znanstvenog obrazovanja potrebnog da bi se stajalo na vrstom tlu i nesposobnim da umjesto Postoji izvjesnost kau Mi to ne znamo. Tako je popularizirana psihologija obino pothranjivala ili pretjerani optimizam ili teki skepticizam.

Ovu sam knjigu napisao elei, da barem donekle, ispravim tu neravnoteu. Misaona nit koja se provlai kroz sva poglavlja vidljiva je ve u naslovu. U svakom poglavlju razmatram primjenu psiholokih otkria na drutvene probleme. U nekim su sluajevima dokazi o postojanju odreenog stepena korisnosti toliko uvjerljivi da ne bi bilo uputno savjetovati drutvu da tu korisnost zanemari. U nekim sluajevima postoji dovoljan broj dokaza na temelju kojih se moe kazati da je odreena metoda ili tehnika u svojem sadanjem obliku beskorisna te da je treba ili odbaciti ili poboljati do neprepoznat-

ljivosti. U nekim sluajevima jedino je mogue kazati da je nae znanje nedovoljno i da ne moemo zakljuiti je li odreeni postupak koristan ili nije. U tom sluaju treba hitno poduzeti daljnja istraivanja. U ovoj sam knjizi obraivao podruja na kojima gotovo da vie i nema sumnji. Malen je broj psihologa koji se, nakon temeljitog prouavanja dokaza, nee sa mnom sloiti. Neki se eventualno nee sa mnom sloiti u nebitnostima ili e moj prikaz smatrati nepotrebno kritikim i konzervativnim.

Ova e izjava podnijeti da je malo proirim. Veina psihologa radi na nekom od primijenjenih podruja, t j . u kolstvu, industriji, vojsci, na klinikama i slinim institucijama. Odluke mogu donositi jedino na temelju dokaza koji su im dostupni. Oni e prihvatiti svako mogue rjeenje za koje postoji ma i malo vea vjerojatnost. Takav je stav i nuan i pravilan odluku treba donijeti, ona ne moe ekati dok se ne otkriju nove injenice. To, meutim, nije put kojim ide znanost. istog znanstvenika zanima iskljuivo dobivanje tonog odgovora; on ima i pravo i dunost da kae da se na temelju onog to danas znamo ne mogu donijeti konani zakljuci. Primijenjenog znanstvenika, uvjerenog da je odreena tehnika savreno prikladna za neko podruje rada, moe takav stav ponekad i naljutiti, on je meutim, najbolja zatita od prerane kristalizacije lane pravovjernosti.

Eksperiment e moda bolje ilustrirati ovu dihotomiju. Jedan je ameriki istraiva testirao skupinu istih i skupinu primijenjenih psihologa. Test je u stvari bio stari trik zrna graka pod naprstkom ispitanik mora otkriti pod kojim je od tri naprstka skriveno zrno graka. Eksperimentator najprije objanjava o emu se radi, zatim kradom odstranjuje graak tako da ispitanik ne moe nikako dati toan odgovor i eka da vidi koliko e ponavljanja biti potrebno da bi ispitanik otkrio da zrna nema. U sluaju koji navodim dogodilo se upravo ono to je eksperimentator i oekivao. Skupina pri-

mijenjenih ve je nakon estog ponavljanja izjavila da graak vjerojatno ni ne postoji. ista je skupina do istog zakljuka dola mnogo mukotrpnije trebalo je trik ponoviti vie od dvanaest puta.

Oito je da ni jedna skupina nije u svoj zakljuak mogla biti posve sigurna. U oba se sluaja radilo o vjerojatnosti. Skupina se primijenjenih zadovoljila donoenjem odluke na temelju vjerojatnosti koja bi se veini ljudi inila posve adekvatnom (vjerojatnost da je odluka pogrena bila je samo 1 : 10). Grupa istih donijela je svoj zakljuak tek kad je ponavljanjem eliminirala svaku razumnu sumnju vjerojatnost da su isti pogrijeili bila je samo 1 : 200. Oba su naina reakcije primjerena problemima s kojima se pojedina grupa suoava. Primijenjenog znanstvenika moe prilino oz-lovoljiti odbijanje i nespremnost kolege da njegove omiljele stavove i metode prihvati bez potanke dokumentacije i dokaza. isti e znanstvenik kriti ruke nad ola-kim prihvaanjem postupaka i pretpostavki za koje nema dovoljno dokaza, a postojei su proturjeni. U stvaranju ove dihotomije vjerojatno igraju ulogu i inioci koji odreuju linost, ali i razliite potrebe onih za koje ove dvije skupine znanstvenika rade jedni za poslodavce i klijente, drugi, uglavnom, za svpje kolege.

Razlika izmeu istih i primijenjenih psihologa moe nas, naravno, odvesti i dalje no to smo namjeravali. Otkria znanstvenika u kuli od bjelokosti mogu ponekad po korisnosti daleko nadmaiti doprinose njegovih kolega koji rade u darmaru proizvodnje. Kao primjer za to mogu se navesti Seashorova istraivanja slu-nih iluzija u prvom desetljeu ovog stoljea. Seashore je i sam smatrao da je njegov posao ist, daleko od svake prljave pomisli praktine primjene. Slune su iluzije, inae, u mnogom pogledu sline mnogo poznatijim vizualnim iluzijama (npr. produivanje ili skraivanje duine strelicama ili neuobiajena upotreba perspektive tako da izgled narisanog vara oko).

I doe rat, a s njim i prijetnja u obliku podmornica.. Budui da nije bilo mehanikih detektora, ratni su se brodovu morali oslanjati na specijalne osmatrae koji su sjedili u trupu broda, oslukujui umove strojeva podmornica i nastojali odrediti odakle buka dolazi. Us-koro se otkrilo da pritom, a upravo zbog slunih ilu-zija, dolazi do sistematskih greaka, pa su pozvali Seas-horea i zamolili ga da razvije metode kojima bi se te

greke mogle otkloniti. Tijekom nekoliko presudnih mje-seci njegova su neprimjenjiva otkria odolijevala pri-jetnji podmornica. Za to su vrijeme usavrene meha-nike naprave, pa nepouzdani ljudski faktor nije vie bio potreban.

Iz ovoga se vidi da ne treba zamiljati da su ista i primijenjena psihologija jedna drugoj oprene, ve da ih treba smatrati sredstvima koja ruku pod ruku vode boljem znanstvenom razumijevanju i veoj drutvenoj korisnosti. U zadnje se vrijeme na alost dogaa da jedna s drugom gube korak. Razloge ne treba daleko traiti. Gorui drutveni problemi (selekcija ljudi za razliite potrebe drutva, neprilagoenost, voenje omladine, obrazovanje, pa ak i pitanja rata i mira) nestrpljivo ekaju rjeenje. Rjeavanje tih problema toliko je hitno da je primjena, na neki nain, pretekla znanost. U silnoj elji da pomognu mnogi psiholozi zaboravljaju da je efikasna samo ona pomo koja se temelji na znanstvenoj podlozi. Budui da nisu voljni da svoju intuitivnu izvjesnost i hvale vrijedne namjere podvrgnu nepristranoj znanstvenoj provjeri, oni su, iako jo svojataju presti vezan uz polje znanstvenog rada, to polje odavno napustili.

Prije nego to prijeem na glavnu temu ove knjige, elio bih raistiti jo neke pojmove. Moda e biti dobro ukratko nabaciti po emu se bitno razlikuju psiholog, psi

ijatar i psihoanalitiar, jer mnogima razlika meu tim profesijama nije posve jasna. Psiholog je ovjek koji se bavi znanstvenim prouavanjem ljudske naravi. On pojeduje sveuilinu diplomu koja potvruje da je svla-dao temelje svoje znanosti. Samim tim on jo ne zado-

voljava uvjete za rad u praksi, a ni uvjete za istraivaki rad. Za prvo su potrebni postdiplomski teajevi, a za drugo dvogodinji studij (na sveuilitu) koji zavrava stjecanjem doktorata. Psihijatar je lijenik koji se na odreenim postdiplomskim teajevima specijalizirao za lijeenje duevnih poremeaja. Vei dio njegove dodatne obuke sastoji se od predavanja s podruja psihologije. Glavni je zadatak psihijatra lijeenje duevnih i ivanih bolesti nastalih iz najrazliitijih uzroka. Psihoanalitiar je obino psihijatar koji se specijalizirao za jedan odreeni oblik lijeenja, t j . za psihoterapiju. On u osnovi prihvaa Freudovo uenje. Malen je broj psihoanalitiara koji nisu lijenici, no izgleda da to postaje anomalija upravo nae zemlje.* Odnos izmeu psihologije i psihijatrije moemo si predoiti kao odnos izmeu fiziologa i lijenika s tim da je u ovoj usporedbi psihoanalitiar lijenik koji se specijalizirao za lijeenje jednog odreenog tipa bolesti.

Ponekad se te tri vrste znanstvenika meusobno ne slau, a dogodi se da se ak i sukobe. Na primjer, u Sjedinjenim Amerikim Dravama kliniki psiholozi esto i sami lijee pacijente. To ponekad rade pod nadzorom psihijatra, a ponekad i ne. Mnogi psihijatri s punim pravom na tu pojavu gledaju s negodovanjem i istiu da ovjek nije duh u truplu i da se bolest duha ne moe lijeiti izolirano od trupla. ovjek je integrirana cjelina u kojoj se duevne i tjelesne sposobnosti meusobno isprepleu, pa lijeenje u rukama nestrunjaka (tj. nekoga tko nije lijenik) moe biti opasno. Sa svoje strane opet, psihoanalitiari esto daju proroke izjave o sudbini svijeta, uzrocima rata i mira, o uzrocima nemira u industrijski razvijenim zemljama ili prirodi nacionalnih razlika. Takve izjave obino poivaju na rasklimanim temeljima mate njihovih neurotinih pacijenata. Neupuenima u strogost znanstvene metodologije, psiholozi s pravom zamjeraju tu bezbrinu invaziju svojeg terito-

* Misli na Veliku Britaniju (prim. prev.).

rija. Ipak, u cjelini gledano, meu grupama postoji skladna suradnja utemeljena na podjeli odgovornosti.

Posve je, meutim, sigurno da bi se psiholozi, psihijatri i psihoanalitiari sloili u jednom pitanju i to ba u onom koje bi ovjek s ulice vjerojatno osporavao, naime u predvidivosti ljudskog ponaanja. Kad se radi o fizikalnoj znanosti, predvidivost je za veinu nas posve obina stvar tu udesnu tonost gotovo da smatramo samu po sebi razumljivom. Kad se, meutim, radi o tome da se pomou znanstvenih metoda predvidi ljudsko ponaanje, veina e nas ustuknuti. Drae nam je da smo, na neki nain, gospodari svoje sudbine, a s nelagodom odbijamo i samu pomisao da je nae ponaanje podvrgnuto opim pravilima i zakonima (koji u stvari i omoguuju predvianje). Ipak, s pravom se istie da mnoge svakodnevne odluke donosimo ba na temelju pretpostavke o predvidivosti ljudskog ponaanja i da su naa predvianja ljudskih akcija esto tonija od naih predvianja na fizikalnom planu. Mnogo se ee dogaa da ljudi zakasne zbog mehanikog kvara na vlaku ili autobusu nego zbog toga to se voza zaustavio i poao brati tratinice. U ljudskom ponaanju ima toliko pravilnosti da se ono, bez daljnjega, moe znanstveno prouavati. Da li je ljudsko ponaanje p o s v e determinirano pitanje je izvan opsega rasprave koja se temelji na injenicama.

Kad psiholoke eksperimente i zakljuke elimo opisati popularnim terminima, nailazimo na potekoe koje su jednake onima to ih mora svladati fiziar ako eli jasno prikazati to radi. Fiziar rezultate svojeg rada opisuje matematikim terminima koji se ponekad ni uz najveu ingenioznost ne mogu pretoiti u obian jezik. U slinoj se situaciji nalazi i psiholog. Rezultati do kojih je on doao toliko su usko vezani uz matematiku i statistiku da je njihovo adekvatno razumijevanje nemogue bez barem povrnog poznavanja ovih grana znanosti. Za mnoge laike statistiar je jednostavno ovjek koji povlai pravac (matematiki definiran pravac) od

nesigurne pretpostavke do neminovnog zakljuka. Za psihologa, statistiar je ovjek koji mu daje neophodan alat bez tog alata psiholog ne bi mogao razmrsiti sloeno meudjelovanje injenica s kojima se susree na svakom koraku. Moe se, naravno, dogoditi da koristei statistiku doemo i do pogrenih zakljuaka, no to moemo sprijeiti jedino daljnjim uenjem i jo boljim razumijevanjem statistike. Pogreno je miljenje da je ocrnjivanjem moemo izbjei; protivljenje statistici vrlo esto samo ukazuje na slabu i neefikasnu statistiku.

Kako da psiholozi i fiziari svladaju taj zajedniki hendikep u saobraanju? Fiziar je ovdje u povoljnijem poloaju. Malen je broj ljudi koji sebe smatraju strunjacima na njegovu podruju ili ak misle da znaju vie od njega. Osim toga, njegova znanost uiva toliki presti da se njegove tvrdnje prihvaaju i bez bjelodanih dokaza. Poloaj psihologa posve je drugaiji. Malen je broj onih koji mu u dnu srca ne zamjeraju to to sebe smatra boljim poznavaocem ljudske prirode od njih i koji ne misle da o ljudima znaju daleko vie od onoga to pie u bilo kojoj znanstvenoj knjizi. Gotovo nitko nije spreman da njegove tvrdnje prihvati bez eksplicitnog dokaza, a teko njemu ako mu se dokaz sastoji (to je neizbjeno) od sloenih eksperimenata i matematikih formula. Ove ve nakon letiminog pregleda, obino bivaju odbaene zbog nerazumljivosti, a od psihologa se trai da tvrdnju dokae ne spominjui ak ni same metode od kojih se dokaz sastoji.

Gdje god se to moglo, nastojao sam iz knjige izbaciti teak i sloen matematiki tekst. I matematiku i statistiku uspio sam gotovo potpuno izbjei. To, naravno, znai da mnoge tvrdnje nisu dokazane s dovoljnom tonosti, pa molim itaoca da prije no to pone s kritikom, uzme u obzir uvjete pod kojima je autor ove knjige radio. Jedino to mogu savjetovati itaocu koji nije zadovoljan ovim objanjenjem, jest da konzultira strunu literaturu i da se sam upozna s tamo navedenim injenicama. Pritom e mu moda postati jasno da se suvremenom psi-

hologijom ne moe ovladati bez viegodinjeg pohaanja teajeva iz matematike i statistike, fizike, kemije, genetike, sociologije, ekonomije, fiziologije, neurologije, anatomije, biologije i mnogih drugih znanosti koje su u izravnoj vezi s psihologijom. Pravo na kritiku znanstvenih rezultata i teorija treba kupiti znanjem, a ne olako prisvajati.

Da bih ilustrirao kakva je vrsta kritike esto uperena protiv psihologije, ispriat u dogaaj koji je na mene ostavio prilino snaan dojam. Jednog su lana Vlade njezina velianstva upitali to misli o odreenom testu za selekciju. On je svojim odgovorom uspio pokazati plitko miljenje, krajnje neznanje i pristrane metode dokazivanja karakteristine za politiare koji se poinju baviti znanou. Maui papirom na kojem je bio test, proitao je iz njega jedno pitanje koje oito nije imalo nimalo veze sa svrhom kojoj je test trebao posluiti. Temeljei svoje tvrdnje na oevidnoj neprikladnosti pitanja, ministar je izjavio da svatko moe vidjeti da su takvi testovi beskorisni, pa je on zato protiv njihova uvoenja u dosadanji sistem selekcije.

U ovom sluaju treba raistiti slijedee pojmove. Test o kojem je rije sastojao se od odreenog broja relevantnih pitanja, t j . pitanja iji odgovori ine temelj za poduzimanje akcije, i odreenog broja pitanja koja slue za kamuflau, t j . imaju ulogu da prikriju svrhu testa. Ministar je citirao upravo jedno takvo pitanje, pa njegova oita relevantnost ili irelevatnost prema svrsi testa nikako ne moe biti razlogom za odbacivanje testa u cjelini. ak i kad bi navedeno pitanje bilo jedno od relevantnih, o njegovoj se vrijednosti ne moe zakljuivati samo na temelju itanja. Zadatak testa koji mjeri svojstvo po kojem se ljudi bitno razlikuju ve je eo ipso dobar zadatak, zadatak koji to ne ini lo je. Bilo bi, naravno, vrlo zgodno kad bi se vrijednost nekog zadatka u testu mogla odrediti povrnim pregledavanjem, no to je, na alost, nemogue. Da bi se utvrdila vrijednost danog testa, ili zadatka u testu, potrebne su godine pre-

danog rada. Rezultati takvog temeljitog istraivanja obino pokazuju da su naoko privlani zadaci i testovi esto bezvrijedni, dok su naizgled manje privlani zadaci uspjeni.

ak i relevantno pitanje koje nije diskriminativno (tj. ne mjeri svojstvo po kojem se ljudi bitno razlikuju) moe u upitniku imati svoje mjesto. Ono moda mjeri neko od svojstava koje bitno utjee na odgovore drugih pitanja. Dogaa se, na primjer, da ljudi, umjesto da na pitanja u testu odgovaraju istinito i kako najbolje znaju, nastoje ostaviti dobar dojam; stoga se esto umee specijalni skup pitanja koja mjere ovu sklonost i omoguuju eliminaciju njezina utjecaja iz stvarnog testa.

Ovu sam zgodu ispripovijedao zato to je ona u svakom pogledu tipina za nehajan odnos prema psiholokim metodama koje se esto odbacuju bez obzira na injenice. Kao primjer za to mogu posluiti i napisi o testovima inteligencije koji se pojavljuju u dnevnom tisku. injenice su ili iskrivljene do neprepoznatljivosti ili potpuno zanemarene, a miljenje novinara cijeni se vie od miljenja ljudi koji su na polju testiranja inteligencije stjecali iskustva gotovo itav svoj radni vijek. Na golemu sloenost problema nitko se i ne obazire, a umjesto detaljnih diskusija dolaze slogani i polovine istine. Stoga nije udo to veina ljudi ne zna kakav stav valja zauzeti prema psihologiji i to je smatra mjeavinom magije i arlatanstva. Cilj je ove knjige da pokae da psihologija nije ni jedno ni drugo. Ona je jednostavno mlada znanost u razdoblju formiranja, nedovoljno razvijena da bi odgovorila na pitanja koja joj esto postavljaju, no dovoljno razvijena da, za neke probleme, ponudi rjeenje. Vee razumijevanje javnosti za ono ime se bavi, pretpostavka je njezina daljnjeg napretka.

to zapravo mjere testovi inteligencije?

Zbog sve veeg koritenja testova inteligencije, a osobito zbog njihove upotrebe u kolama, sve vei broj ljudi shvaa vanost pitanja: to zapravo mjere testovi in-teligencije? Raspon odgovora protee se od odgovora u stilu: Inteligenciju, naravno. (vjerni poklonik) do Nita osim majmunarija! (nepopravljivi skeptik). ak i psiholozi malice problijede kad uju to pitanje bilo da im je ono upueno iz redova ljudi zabrinutih za sudbinu ljudskog mozga, ili lanova udruenja za odgoj i obrazovanje, bilo da im ga postavljaju obini sugovornici. Takva reakcija nije toliko posljedica nepoznavanja pravog odgovora, koliko posljedica spoznaje sloenosti problema. Kako je svaki znanstveni pojam neodvojiv od itavog procesa mjerenja i teorijske strukture u koju pristaje, nuno je da nas odgovor na jedno jedino izolirano pitanje ne moe zadovoljiti, tovie, moe nam se initi posve proizvoljnim. To je logina posljedica zanemarivanja veeg broja varijabli koje na odgovor utjeu. Ako ne elimo napisati itav udbenik pun eksperimentalnih podataka i nerazumljive matematike stenografije, Gramovih matrica i Kroneckerovih delta, ne moemo dati toan odgovor. Ono to moemo uiniti jest, da u op-segu jednog kratkog poglavlja, damo razumno potpun odgovor, no i to, meutim, samo ako je italac spreman prihvatiti matematiku kao datost.

PRVI DIO - Testiranje inteligencije

1

Prije svega, moramo se dakle odrei jedne veoma rairene predrasude, a to je miljenje da se znanstveni pojmovi odnose na predmete i pojave koji zaista postoje. Prema tome miljenju, vjetina znanstvenika sastojala bi se samo u tome da ve postojee datosti izdvoji i izmjeri. Tako se, na primjer, obino misli da predmeti imaju duljinu; tu injenicu znanstvenik najprije otkriva, a zatim se daje na posao mjerenja. Slino tome, obino se misli da ljudi posjeduju inteligenciju, a znanstvenik koji je to otkrio samo tu inteligenciju mjeri. To bi zapravo znailo da znanstveni pojmovi i zakoni postoje u prirodi nezavisno o ovjeku i sve to je potrebno da bismo ih otkrili jest marljivo traganje. Ovaj nadasve popularan pogled na znanost posve je pogrean. Thurstone ovako opisuje pravo stanje stvari:

Svaka znanost ivi u uvjerenju (ili barem u nadi), da se pomou ogranienog broja pojmova ili idealnih konstrukcija, moe obuhvatiti neogranien broj pojava. Ta vjera i jest motivacija znanosti. Zanijekati je, znailo bi potvrditi primarni kaos prirode, pa prema tome i uzaludnost znanstvenih napora. Konstrukcije kojima obuhvaamo prirodne pojave ovjekovo su djelo. Otkriti znanstveni zakon jednostavno znai nainiti shemu zajedniku odreenom skupu prirodnih pojava, shemu koja se temelji na zajednikim svojstvima tih pojava i tako ih pojednostavnjuje i ini lake razumljivim. Ideja o 'nezavisnosti znanstvenih zakona' pogrena je ba kao i miljenje da je znanstvenik jednostavno sretnik koji se spo-takao na neke od tih zakona. Znanstveni zakon nije dio prirode, on je samo sredstvo za njezino razumijevanje.

Nunost ovog upozorenja bit e nam jasnija ako se vratimo svojem primjeru duljine ili visine. Mjerimo li visinu nekog ovjeka ili duljinu metalne ipke ljeti, brojevi koje emo dobiti bit e vei od onih koje bismo dobili zimi. Mjerimo li odreenu udaljenost polaganjem metalne ipke, vidjet emo da e ta udaljenost varirati u skladu s temperaturom u trenutku mjerenja. Na temelju velikog broja mjerenja, racionalno donosimo zakljuak

koji tada zovemo prirodnim zakonom i koji (u ovom specijalnom sluaju) glasi: Tijela se na toplini ire, a na hladnoi skupljaju. Zakon nam je pomogao da pojednostavnimo svoj opis prirode i da tako pojednostavnjenu prirodu bolje razumijemo. Prema tome, visina neke osobe nije neto apsolutno; to je konstrukcija do koje smo doli sluei se znanstvenom teorijom i jo mnogim pojmovima koji, naizgled, s njome nemaju nikakve veze.

Slino tome, inteligencija nije neto to se u prirodi moe izdvojiti i izmjeriti. To je jednostavno pojam kojim se sluimo pri opisivanju ljudskog ponaanja. Ako se psihologija eli zvati znanou, tada glavni predmet njezina istraivanja mora biti ljudsko ponaanje. Oito je da se pojedinci meusobno razlikuju po rezultatima koje postiu u golemom broju najrazliitijih djelatnosti. Upravo kao to fizika da bi opisala kretanje materijalnih tijela, postulira postojanje fizikalnih sila, tako i psihologija mora postulirati postojanje (ili nepostojanje) odleenih sposobnosti kao primarnih uzroka uspjeno izvrenih zadataka.

Ova izjava moe posluiti kao upozorenje onima koji tvrde da je inteligencija sposobnost stjecanja znanja, ili sposobnost apstraktnog rezoniranja, brzina i dubina razmiljanja, ekvivalent mudrosti ili kombinacija navedenog (ili neeg posve drugog). Zastupnici ovih i mnogih slinih tvrdnji, obino nastavljaju kritikom testova inteligencije i kau da je oito da ovi ne mjere navedena svojstva te da posve sigurno ne mjere ni inteligenciju.

Ponekad je dobro imati na umu izreku Thomasa Hob-besa: Rijei su za mudra ovjeka etoni, a za budalu novci. Iako se, naime, mudrost, dubina razmiljanja ili sposobnost uenja ne mogu definirati, a ni mjeriti na bilo koji prihvatljiv nain, opasno je izjednaavati ih s inteligencijom ili davati izjave o tome u kojoj se mjeri ona moe mjeriti postojeim testovima inteligencije. Takav nain razmiljanja dovodi do semantike zbrke. On, posve nepotrebno, ini problem jo sloenijim nego to U stvari jest, a objektivni tono odreeni standard po-

mou kojeg elimo ispitati adekvatnost svojih testova, zamjenjuje neodreenim izrazima.

Ne treba posebno dokazivati da se laici, u svojoj definiciji inteligencije, ne slau. No jednako je tako oito, da se ni psiholozi meusobno ne slau kad treba dati formalnu, verbalnu definiciju. To ne mora znaiti, a i ne znai da oni pritom ne misle na isto. Zatraimo li od politiara, vlasnika garae i domaice da definiraju odreeni pojam X, dobit emo, vjerojatno, tri posve razliita odgovora: uzrok neslaganja sa mnogim bliskoistonim zemljama, pogonsko sredstvo za automobile i sredstvo za uklanjanje mrlja. To su, eto, tri posve razliite definicije onoga to bi veina ljudi nazvala benzinom. Ova razliitost definicija ukazuje samo na to da ni jednu od njih ne moemo uzeti kao standardnu mjeru svojih testova. Takav bi izbor bio posve proizvoljan i u suprotnosti sa znanstvenim metodama. Stoga moramo krenuti drugim putem i pozvati u pomo ono to obino zovemo praktinom definicijom.

Za razliku od verbalne, praktina je definicija takva definicija koja uspostavlja praktian kriterij i koja prema opem miljenju, sadri ono to elimo definirati, iako ne u njegovu istom obliku. Svatko e se sloiti da nam je inteligencija potrebna da bismo uspjeli u koli ili na sveuilitu, da bismo bili uspjean oficir ili poslovan ovjek, ili da bismo se uspjeno bavili bilo kakvim intelektualnim radom. Jednako je tako ope miljenje da su mentalna defektnost kakvu vidimo kod ispodprosjene djece ili neshvaanje jednostavnih radnji unato gorljivom nastojanju i velikom naporu, pojmovi suprotni velikoj inteligenciji. Oito je da su za uspjeh na podrujima ljudskih djelatnosti, osim inteligencije, potrebni jo neki inioci kao na primjer: dobri uitelji, prave veze, srea, upornost i stabilnost, no isto je tako oito da je najvanija inteligencija. Prema tome, trebalo bi oekivati da e na testovima inteligencije dobre rezultate postii ljudi koji su uspjeli u koli, proizvodnji, trgovini, na sveuilitu ili u raznim mnogobrojnim profesijama i zanima-

njima. Naprotiv, treba oekivati, da oni koji nisu u tome uspjeli nee postii takve rezultate. Ako se ipak dogodi da netko tko je na testu postigao velik broj bodova, ne uspije u poslu kojim se bavi, pokuavamo njegov neuspjeh objasniti emocionalnom nestabilnou ili nekom drugom slinom smetnjom. S druge strane, uspije li netko tko je na testu postigao izrazito slabe rezultate, pretpostavljamo da je bio izuzetno marljiv, ili da je imao dobre veze ili bilo kakve prednosti na neintelektualnom planu. injenice potvruju ove pretpostavke. U kasnijim u poglavljima detaljno pokazati koliko je uspjeh u koli, koledu i ivotu uope, usko povezan s rezultatima testova inteligencije. Osim toga, obino postoji korelacija izmeu tih rezultata i ocjene inteligencije koju su o nekom dali njegovi uitelji, profesori, supervizori, efovi i openito ljudi u poziciji da ocijene njegove sposobnosti. Stotine studija o tome iznose vrlo sline podatke. S praktinog stanovita ovi su pokazatelji posve dovoljno opravdanje za koritenje testova inteligencije pri selekciji i planiranju budunosti. Sa znanstvenog stanovita, meutim, mnogo toga ostaje nepotpuno.

Pokuat u objasniti to je, vjerojatno, glavni razlog te nepotpunosti. Pretpostavimo da elimo pomou metra usporediti visinu dvojice ljudi. Rezultat mjerenja morao bi biti isti bez obzira na to koji smo, od postojeih metara upotrijebili (recimo da je X vii nego Y). Ako je X vii od Y-a, a Y vii nego Z, mjerenje bi moralo potvrditi da je i X vii nego Z. Kad ne bi bilo tako, s pravom bismo mogli sumnjati u tonost svojih mjerenja i morali bismo pomnije razmotriti uvjete pod kojima su ona izvrena. Ako se raskorak ne moe pripisati uobiajenim pogrekama do kojih nuno dolazi pri svakom fizikalnom i mentalnom mjerenju, tada naem nainu mjerenja nedostaje ono to psiholozi zovu unidimenzionalnou. Uvjet uniimenzionalnosti je pri svakom naunom mjerenju toliko vaan, da ga treba detaljnije razmotriti.

Pretpostavimo da se poslovina deva pokuava provui kroz poslovine iglene ui. elimo li predvidjeti ishod

tog vrlo hazardnog pothvata, moramo znati visinu i irinu deve, kao i visinu i irinu uice na igli. Kad bi nam te unidimenzionalne veliine bile date, mogli bismo s prilino velikom tonosti predvidjeti to e se dogoditi. No pretpostavimo sada, da znamo samo veliinu deve, t j . njezinu visinu pomnoenu s njezinom irinom i veliinu uice dobivenu na isti nain. Tako dobivena veliina viedimenzionalna je mjera koja nam daje veoma malo podataka. Deva, na primjer, moe zaglaviti i ako je uica igle vea od nje (tj. uica moe biti veoma duga i uska). Iz ovog se primjera vidi da su predvianja koja se ne oslanjaju na unidimenzionalno mjerenje mnogo neto-nija od predvianja koja se na takvim mjerenjima temelje.

U navedenom smo primjeru pretpostavili da je veliina pojam do kojeg smo doli dogovorom, t j . dogovorili smo se da emo visinu pomnoenu sa irinom smatrati veliinom. Drugim rijeima, pretpostavili smo da znamo odreene dvije dimenzije, kao i to to treba s njima uraditi. No uzmimo primjer u kojem skupina ljudi procjenjuje veliinu skupine deva. Netko e, u svojoj ocjeni uzeti u obzir samo visinu, a irinu e potpuno zanemariti. Netko e uiniti obrnuto. Netko e opet potraiti kompromis izmeu ta dva ekstrema, a netko e se ravnati prema raspoloenju, pa se jedanput priklanjati jednoj, a drugi put drugoj metodi. elimo li, na temelju takvih ocjena, neto predvidjeti, nae e predvianje biti tonije no to to doputaju zakoni vjerojatnosti, no sa stanovita tonog mjerenja i uspjenog predvianja, cijena koju smo platili zato to pojam veliine nismo razloili na njegove osnovne dimenzije, bit e vrlo visoka.

Prvobitni pojam inteligencije, ili bolje reeno, ono to su pod inteligencijom smatrali pioniri na tom podruju istraivanja, moe se usporediti s pojmom veliine. Metode mjerenja i testovi inteligencije bili su, u stvari, mjere veliine. Znanstvenici nisu tono znali od kojih se unidimenzionalnih komponenata ta veliina sastoji, a nisu se slagali ni u njihovu izboru. Zadovoljavali su se injenicom da njihovi testovi daju prihvatljive

praktine rezultate i nisu se obazirali na kritiku koja je smatrala da njihov nain mjerenja nema racionalnog temelja i da su rezultati do kojih dolaze esto proturjeni. Osoba A moe, na primjer, na Stanford-Binetovom testu biti bolja od osobe B, B bolji od osobe C na Porteusovom testu labirinta, a C bolji od osobe A na Vojnom alfa testu. Moe se pokazati da takvi rezultati nisu posljedica sluajnih greaka koje su pri mjerenju neizbjene. Jedino razumno objanjenje jest da svaki od nabrojenih testova mjeri drugu kombinaciju istih ili razliitih fundamentalnih dimenzija. Stoga te staromodne testove inteligencije, unato njihovoj uspjenosti, treba podrobnije analizirati. Takva analiza neminovno vodi, kako tonijem mjerenju, tako i eliminaciji navedenih nepodudarnosti. Stoga je pomalo neobino to nije odmah i provedena u djelo.

Jedan od razloga neprihvaanja takve analize bila je i konzervativnost potroaa testova inteligencije. Uitelji, psihijatri, socijalni radnici i drugi korisnici testova navikli su se na pojam kvocijenta inteligencije* (uobiajena je kratica I. Q.) i poeli su ga smatrati mjerom

* I. Q. ili kvocijent inteligencije jest omjer mentalne i kronoloke dobi neke osobe pomnoen sa 100, tj.

mentalna dob I. Q. = -------------------- x 100. Mentalna se dob djeteta definira

kronoloka dob djetetovom sposobnou da rjeava zadatke koje moe lijeiti prosjeno dijete dane dobi. Dijete koje bez potekoa rjeava probleme koje moe rijeiti 50 posto devetogodinjaka ima mentalnu dob 9, bez obzira na svoju kronoloku starost. Ako ono, u tom trenutku ima, recimo, 9 godina, tada su njegove sposobnosti prosjene, a kvocijent inteligencije mu je I. Q. = 9/9 x 100 = 100 (kvocijent inteligencije prosjenog djeteta jest i po definiciji 100). Ako djetetova kronoloka dob iznosi 6 godina, tada je dijete, oito, veoma bistro, a njegov kvocijent inteligencije vrlo velik, I. Q. = 9/6 X 100 = 150. Ako dijete ima 12 godina, ono je zaostalo, a kvocijent inteligencije mu je I. Q. = 9/12 x 100 = 75. Samo jedno od 200 djece ima kvocijent inteligencije vei od 150, a manji od 60. Otprilike polovina sve djece ima kvocijent inteligencije izmeu 90 i 110. Kvocijent inteligencije duevno nerazvijene djece esto je manji od 70. No taj nas broj moe zavarati, pa se dijagnoza mentalne dafektnosti samo djelomino temelji na te-stovima inteligencije.

ovjekove ope inteligencije. Kvocijent inteligencije tipina je mjera za veliinu, no budui da je u praksi veoma korisna, mnogi ljudi ne vide taj nesumnjivi nedostatak. Drugi, jednako snaan razlog jest nespremnost veine ljudi, a na alost i mnogih psihologa, da svladaju matrinu algebru i druge matematike metode pomou kojih se inteligencija moe razloiti na svoje sastavne dijelove. No najglasnije prigovore stavljaju oni koji smatraju da im pojam kvocijenta inteligencije omoguava da ovjekovu intelektualnu snagu u cjelini ocijene bolje no to bi to mogli sluei se analitikim mjerama. Nema nikakve sumnje o tome da nam veliina kazuje vie o devi, nego samo njezina visina i to usprkos tome to veliina nije tono odreen pojam, pa se kao takva ne moe ni tono izmjeriti (nasuprot tome visina to jest). No, kombinirajui visinu i irinu saznajemo o devi najvie, a time smo dobili i na strogosti definicije i na tonosti mjerenja. Slino tome, ako neije intelektualne sposobnosti moramo izraziti jednom jedinom brojkom, tada emo se posluiti neim to nalikuje kvocijentu inteligencije. Ipak, mislim da bi protiv takvog jednobroj-anog izraavanja trebalo uvijek estoko protestirati i uporno tvrditi da nam treba vie od jednog broja, tj. onoliko brojeva koliko polje inteligencije ima dimenzija. Na sreu, ne postoji razlog zbog kojeg bismo se morali ograniiti na samo jedan broj, pa e naa slika neije inteligencije biti vie profil s jasno izraenim jakim i slabim tokama, nego jednostavan prosjek.

ak ni takav opis nee biti potpun. To je injenica kojom se mjerenje inteligencije esto pokuava diskreditirati, pa je stoga moramo poblie razmotriti. Pritom nam moe pomoi ova Thurstoneova misao:

. . . ako sposobnosti, per definitionem, uzmemo za primarne uzroke individualnih razlika u uspjehu, tada ljudska djela na najrazliitijim podrujima ljudske djelatnosti, moraju biti funkcije ogranienog broja sposobnosti. Posljedica toga jest i opis pojedinca na temelju tog ogranienog broja sposobnosti. To je suprotno zabludi prema

kojoj se ljudi ne smiju klasificirati ili etiketirati samo zato to na svijetu ne postoje dva jednaka ovjeka. Svako poopenje u znanstvenom opisivanju povlai za sobom odreeni gubitak: individualne konstrukcije znanosti nikad ne mogu biti posve u skladu s individualnim iskustvima . . . Sa stanovita neposrednog iskustva, znanstveni opis nuno je nepotpun. Znanstvena konstrukcija uvijek je okruena i mnotvom iskustvenih nebitnosti. Mislim da to ba i jest karakteristika znanosti i da je kao takvu treba i priznati (imajui, naravno, uvijek na umu ope prihvaeno miljenje da je nauni opis neke osobe bezvrijedan, ukoliko se pritom ne uzme u obzir tako zvana totalna situacija). Prouavanje ljudi ne postaje znan-stvenije time to nastoji biti potpuno, niti je bezvrijedno zato to je ogranieno. Sa stanovita zdravog razuma, znanstveni opis ovjeka-pojedinca jednako je nepotpun kao i znanstveni opis bilo kojeg drugog predmeta ili pojave.

Nije teko pronai primjere prigovora o kojima govori Thurstone. Tako se na primjer, esto izjavljuje da je tjeskoban ovjek hendikepiran, jer osjeaj tjeskobe onemoguava njegovoj inteligenciji da doe do izraaja, pa testovi ne daju tonu sliku njegovih stvarnih sposobnosti. No mi ionako inteligenciju ne moemo mjeriti izdvojeno, moramo uzeti u obzir itavu ispitanikovu linost. Izdvojiti inteligenciju iz cjelovitosti emocionalnih potreba, iskustava i motivacija jest atomiziranje koje nuno daje lanu sliku. No zar u fizici, i to s poprilino uspjeha, ne inimo upravo to? S istim bismo pravom mogli kazati da je metalna ipka hendikepirana ako njezinu duljinu mjerimo zimi pa ona je ljeti mnogo dulja. Ono to je tono jest da duljina i temperatura nisu nezavisne varijable, pa elimo li da na opis bude razborit i logian, moramo poznavati i obje ove veliine i funkcionalni zakon koji ih povezuje. Jednako tako sasvim je mogue da izmeu inteligencije i tjeskobnosti postoji odreeni odnos, te da one djeluju jedna na drugu. Rjeenje nije u nalaenju neke globalne veliine koja

e se temeljiti na njihovoj kombinaciji, ve u pronalaenju tonog zakona koji ih povezuje (i koji se moe matematiki izraziti). Da bismo to uinili, moramo svaku od ovih veliina izmjeriti posebno. Tjeskobnost moemo mjeriti jednako tono kao i inteligenciju (vidi poglavlje 10). Postoje, naime, razliite eksperimentalne metode kojima se tjeskoba moe poveati, pa utjecaj njezina porasta moemo vidjeti na rezultatima testova inteligencije. Takoer moemo prouavati ljude koji pate od tjeskobe i pratiti eventualne promjene rezultata postignutih na testovima u sluajevima kad se tjeskobnost smanjuje. Ono to se zasad iz takvih eksperimenata moe zakljuiti jest da je tjeskoba, pri rjeavanju problema u testovima inteligencije, mali hendikep, i da testovi zahtijevaju korekciju jedino u ekstremnim sluajevima, t j . onda kad je utjecaj tjeskobe izuzetno snaan.

O meusobnom djelovanju inteligencije i emocionalnih, kao i ostalih intelektualnih aspekata linosti, vjerojatno, postoji mnotvo slinih pretpostavki. No postojanje tog meusobog djelovanja ne bi smjela biti prepreka mjerenju sposobnosti. To bi nas, ba naprotiv, trebalo potaknuti da pretpostavku pomno provjerimo i pronaemo najtonije mogue zakone kojima ovaj meusobni utjecaj podlijee. Skup pojmova s kojima radimo samo je prva aproksimacija; lako se moe dogoditi da emo tijekom rada mnoge od njih odbaciti i nadomjestiti novima. U principu mislim da emo pojmove kojima emo se najvie koristiti, kao i nain na koji su oni meusobno povezani, uspjeti otkriti samo strogom i detaljnom analizom.

Kakva e vrsta analize razbiti pojam veliine inteligencije na unidimenzionalne varijable. Jedna od metoda jesu takozvani rajbti-eksperimenti koji se izvode sjedei za radnim stolom i duboko razmiljajui. Rezultati takvih eksperimenata obino su brojni tomovi knjiga. Grubo reeno, to i jest ono to su filozofi inili tijekom itave povijesti, a iz toga je, kao najvanije saznanje proistekla doktrina o sposobnostima. Ona kae da o-

vjek ima velik broj sposobnosti koje mu omoguuju da izvrava najrazliitije zadatke (sposobnosti su, na primjer, pamenje, zamiljanje, razmiljanje, itd.). esto se smatralo da su sredita tih sposobnosti u odreenim dijelovima mozga, a frenolozi* su ili ak tako daleko da su tvrdili da opipavanjem izboina na lubanji mogu odrediti koje su sposobnosti upadljivo, a koje slabo razvijene. Geografske karte mozga, sa jasno oznaenim podrujima sposobnosti, bile su jedno vrijeme veoma popularne, a itanjem karaktera na takav nain, mnogi su se obogatili. U pekulacije ovakve vrste bili su ponekad uvueni ak i ozbiljni znanstveni radnici. Danas, povijest ovog pokreta moe posluiti jedino kao opomena protiv slinih smicalica u suvremenom ruhu.

Danas su i psihologija sposobnosti i frenologija prilino diskreditirane, djelomino zbog oite apsurdnosti objanjavanja pamenja pomou sposobnosti pamenja (dokaz da takva sposobnost postoji opet je injenica da smo neto upamtili), a djelomino zato to je usavravanjem elektrine stimulacije mozga, meu ostalim, pokazano da pacijent prilikom stimuliranja ljubavnog podruja ne kree, pohotljivo kliui, u pohod na medicinske sestre, ve samo mie nonim palcem. Psihologija sposobnosti, ipak je ostavila traga u svakodnevnom govoru, pa ak i u sistemu obrazovanja. Kad silimo djecu da ue latinski, da bi stekla smisao za logiku ili da pamte povijesne datume da bi popravila memoriju, ponaamo se u skladu s psihologijom ije su filozofske pretpostavke nadiene, a tvrdnje odluno pobijene eksperimentima izvrenim u ovom stoljeu.

Moda bi bilo najbolje da paljivo pogledamo razliite tipove testova koji danas postoje na tritu i da se upitamo po emu se oni meusobno razlikuju. Panju e nam, najprije, privui materijal od kojeg je test sainjen. Neki se testovi slue rijeima, neki brojevima, drugi vizualnim apstrakcijama ili crteima, a neki i

* Frenologija je nauka koja po obliku lubanje zakljuuje o ovjekovim duevnim osobinama (prim. prev.).

stvarnim predmetima kao to su, na primjer, arene kocke, slagalice i tome slino. Mogue je da neki ljudi lake barataju jednim, a drugi drugim materijalom. Imamo, dakle, ve jednu smjernicu u traeju naih, pretpostavljenih, sposobnosti.

Zatim bismo mogli razmotriti mentalne operacije, potrebne da bi se izvrio dani zadatak. U jednom se testu moe, recimo, od ispitanika traiti da naui sadraj odreenog danog teksta, u drugom da neto upamti, u treem da donese induktivan sud, dok ponekad glavni ispitanikov zadatak moe biti i posve perceptualne prirode. Ova je vrsta klasifikacije, a priori, tea od one prve (klasifikacije prema materijalu), jer o mentalnim procesima koji se odvijaju prilikom bilo kojeg mentalnog ina, ne znamo gotovo nita.

Trei bi se mogui pristup mogao temeljiti na razlici izmeu brzine i dubine. Neki od testova zahtijevaju brz i eventualno povran odgovor, dok drugi mjere dubinu naeg rasuivanja, a ne njegovu brzinu. Mnogi kritiari testova inteligencije napadali su upravo tu slabu toku i isticali da testovi zanemaruju dubinu na raun brzine.

Tri su, dakle, puta kojima moemo krenuti pri analiziranju testova inteligencije; moemo traiti razlike u materijalu, u mentalnim procesima i u onom to bismo, u nedostatku boljeg izraza, mogli nazvati kvalitetom. Mogu li se ove hipoteze provjeriti, potvrditi ili pobiti i ako se mogu, onda na koji nain? Najuobiajeniji i u praksi najefikasniji jest statistiko-eksperimentalni postupak nazvan faktorska analiza. Ona se temelji na vrlo jedostavnom principu.

Podvrgnemo li veu skupinu ljudi razliitih zanimanja, stavova, nejednakog drutvenog porijekla i poloaja itd., odreenom broju testova koji mjere tako zvanu inteligenciju, tada emo prema rezultatu svakog od tih testova moi ljude svrstati u niz. Na poetku niza bit e najbolji, na kraju najgori ostali e biti negdje izmeu. Ako dva testa mjere isti mentalni proces pomou istovrsnog materijala, a kvaliteta obaju testova je kon-

stantna, tada bi nakon testiranja, poredak ljudi u oba niza morao biti isti. Sluajne greke pri mjerenju mogu taj poredak malo poremetiti (na nepredvien nain), ali u cjelini gledano, nae je oekivanje razumno i praksa ga potvruje. Dva testa, koji zadovoljavaju navedene uvjete, daju ponekad ak i gotovo identian niz.

Uzmemo li sada dva testa koji se u nekim aspektima razlikuju bilo da su sastavljeni od materijala razliitog tipa, ili da se pri njihovu rjeavanju koriste razliiti mentalni procesi, ili da zahtijevaju brzinu ili dubinu razmiljanja. Tada e se, naravo, i poredak ljudi nakon testiranja razlikovati. im su razlike u testovima vee, tim e se i poredak ljudi u nizu vie razlikovati. Konano emo, u konstrukciji testova, doi do toke u kojoj e se dva niza toliko razlikovati, da znajui rezultat to ga je netko postigao na prvom od njih, neemo moi predvidjeti njegov uspjeh na drugom testu. Ili, drugim rijeima, im je slinost u izboru materijala, mentalnih procesa i kvalitete izmeu dva testa vea, tim je vea i vjerojatnost da e ispitanik na oba testa postii slian rezultat. Obratno, ako se razlika (u ova tri aspekta) meu testovima poveava, ta se vjerojatnost smanjuje.

Ovi, prilino magloviti pojmovi slinosti ili razlike mogu se prevesti na precizan matematiki jezik pomou takozvanog koeficijenta korelacije. Raspon toga koeficijenta kree se od 1, ime se oznaava potpuno slaganje, do 0 koja oznaava nepostojanje bilo kakvog odnosa. Kadikad se zna desiti i da koeficijent ispadne negativan, npr. u sluaju kad netko vrlo dobro rijei zadatke testa A, a slabo ili nikako zadatke testa B (ili obratno). No kad je rije o testovima inteligencije, takvi koeficijenti rijetko se pojavljuju (gotovo nikada). Znaenje koeficijenta bit e nam jasnije, ako pogledamo nekoliko primjera. Znamo da su visoki ljudi obino i tei od niskih korelacija izmeu visine i teine iznosi 0,6. To je negdje u sredini izmeu savrene korelacije i nepostojanja bilo kakve korelacije. Korelacija izmeu visine i inteligencije iznosi samo 0,2. To je tako malen broj da se iz njega na teme-

lju visine ne moe nita zakljuiti o inteligenciji (iako se vidi neznatna tendencija porasta inteligencije s visinom). Izmeu duljine lijeve i desne ljudske ruke korelacija je 0,98, dakle vrlo bliza savrenoj korelaciji. No duljina ljudskog nosa ne stoji, na primjer, ni u kakvom odnosu prema duljini ljudskog stopala.

Sada, postavljenu hipotezu, moemo i drugaije formulirati. Moemo kazati da meu testovima, koji su slini u materijalu, procesima i kvaliteti, postoji visok nivo korelacije, dok je meu testovima koji se u ova tri aspekta razlikuju, korelacija slaba. im je slinost vea korelacija je bolja im su razlike vee korelacija je slabija. Vrijedi i obrat ove tvrdnje, t j . im je bolja korelacija tim je i slinost meu testovima vea, im je ta korelacija slabija, slinost je manja. Ovako formulirana tvrdnja korisnija je u praksi, jer ono to u praksi mjerimo jest korelacija izmeu testova. Na temelju veliine korelacije zakljuujemo koliko su testovi meusobno slini ili koliko se jedan od drugoga razlikuju. Taj proces dedukcije prilino je sloen, no bez obzira na to, veina je znanstvenika, kad se radi o prirodi glavnih mentalnih sposobnosti ili mentalnih procesa potrebnih za rjeavanje problema u testovima, usvojila vrlo sline stavove. Dosad se, dodue, panja najvie posveivala razlikama u sposobnostima baratanja razliitim tipovima materijala i razlikama u efikasnosti pojedinih mentalnih procesa. Sve do nedavno gotovo da nitko i nije prouavao odnos brzina, dubina.

Glavni faktori* koje su psiholozi uspjeli izdvojiti do-

* Povrno gledano, ovi su faktori vrlo slini sposobnostima koje sam tako strogo kritizirao na poetku ovog poglavlja. Glavna razlika izmeu ova dva pojma lei u nainu na koji su nastali. Pojam sposobnosti nastao je nesistematskim promatranjem i verbalizacijom odreenih stereotipova (i predrasuda koje su u to odreeno vrijeme vladale). Faktori su paljivo definirani na temelju eksperimentalnih i statistikih procesa, a u skladu sa znanstvenim metodama. Mjestimina slinost ne bi smjela zamagliti ove temeljne razlike. Da bi se to izbjeglo, faktori se esto, umjesto rijeima, oznaavaju slovima (u zagradi kraj svakog faktora).

bili su slijedee nazive: verbalna spretnost (V), verbalna tenost (W), spretnost u baratanju brojevima (N), prostorni zor (S), percepcija (P), memorija (M) i sposobnost induktivnog zakljuivanja (I). Malo je teko te sposobnosti opisati bez primjera testova na kojima se temelje definicije ovih faktora. Stoga sam, u poglavlju 2, naveo primjere, za odreene faktore karakteristinih zadataka. Veina zadataka vrlo je laka, a italac e ubrzo i sam uvidjeti da bi oni mogli biti i sloeniji i kako bi se mogli uiniti sloenijim. U dobrom testu moraju, naime, biti zastupljeni svi stupnjevi teine. Prilikom testiranja, daju se, naravno, i detaljne upute, a i nekoliko slobodnih minuta u kojima ispitanik moe provjeriti da li je shvatio to se od njega trai.

Navedenih je sedam faktora, relativno, ali ne i potpuno nezavisno. Onaj tko uspjeno rijei testove koji se odnose na jedan faktor, obino uspjeno rijei i testove koji se odnose na druge faktore (ta je tendencija, ipak, neto slabija nego kad se radi o testovima iste vrste). Moda bismo tu univerzalnu tendenciju uspjenog rjeavanja razliitih zadataka mogli identificirati s naim, hipote-tikim pojmom inteligencije. Razmotrimo detaljnije razliite faktore kako bismo otkrili koji se od njih mjere testovima za ije je rjeavanje potrebno ono to obino zovemo intelektualnom kvalitetom. Mislim da e se veina ljudi sloiti u tome da testovi koji mjere faktor induktivnog zakljuivanja zahtijevaju najvie inteligencije, testovi koji mjere verbalne i numerike faktore, neto manje, dok ostali zahtijevaju znatno manje inteligencije. I korelacija meu testovima potvruje ovakav subjektivan i a priori stav. Zajedniko je svojstvo (tj. visok stupanj korelacije) najizraenije kod testova koji mjere induktivno zakljuivanje, manje izrazito kod verbalnih i numerikih testova, a najneizrazitije kod prostornih testova i testova pamenja. Time smo doli do openitog zakljuka da je inteligencija svojstvo na kojem se temelje (iako ne u jednakoj mjeri) sve intelektualne operacije. Osim toga opeg svojstva koje moemo zvati inteligen-

cijom, ili opreznije, jednostavno oznaiti slovolm g, postoje i razliite vrlo specifine sposobnosti koje nam omoguavaju efikasno baratanje specifinim materijalom ili efikasno koritenje odreenog mentalnog procesa. Vjerojatnost da su nabrojeni faktori (njih sedam) i jedini faktori koji se mogu izolirati posve je neznatna. Najnoviji radovi ukazuju na mnotvo drugih. Ovih je sedam, meutim, dosad najbolje definirano i proueno, pa emo ih stoga uzeti kao predstavnike ostalih.

Dosad nismo jo nita kazali o brzini rjeavanja problema kao ni o dubini razmiljanja. Za psihologa je to nesigurno tlo, djelomino i zato to interes za taj odnos godinama jedva da je postojao, pa se na njegovu istraivanju nije ni radilo. Taj je problem tek nedavno pobudio panju, a budui da su neka od njegovih eksperimentalnih rjeenja vrlo zanimljiva i vana, pokuat u ih ukratko objasniti. Pritom u se sluiti otkriima D. Furneauxa, kao i pojmovima koje je on definirao. On je, uostalom, bio i prvi koji je predloio neka rjeenja tog tekog i sloenog problema.

Da bih objasnio ono to elim, morat u se posluiti primjerom. Neka to bude odreeni tip zadatka u testu inteligencije, recimo nizovi slova na str. 56. ove knjige. Pretpostavimo da smo konstruirali vei broj razliitih zadataka istoga tipa i razdijelili ga reprezentativnom uzorku stanovnitva. Pretpostavimo da smo za rjeavanje tih zadataka dali proizvoljno mnogo vremena. Na temelju broja ljudi koji su uspjeno rijeili odreeni zadatak moemo odrediti teinu tog zadatka. Ako neki zadatak uspjeno rijei 90 posto ljudi iz naeg odabranog uzorka, moemo taj zadatak smatrati relativno lakim; ako ga uspjeno rijei samo 10 posto ljudi iz uzorka, zadatak je, relativno, teak. Ako sada test sainjen od zadataka svih nivoa teine primijenimo na drugi uzorak populacije, tada svaki ispitanik u tom uzorku moe odreeni zadatak ili tono rijeiti, ili pogreno rijeiti, ili odustati od rjeavanja, t j . taj odreeni zadatak preskoiti. Veina testova inteligencije daje konanu ocjenu

na temelju broja tonih odgovora danih u zadanom vremenskom intervalu. Stoga ta ocjena ovisi o sva tri naina rjeavanja problema, tj. o tonom i pogrenom rjeavanju i o preskakanju. elimo li analizirati doprinos brzine, moramo odrediti udio svakog pojedinog naina ili, drugim rijeima, moramo pokuati razmrsiti nerazmrsivo. To zahtijeva mjerenje vremena potrebnog za rjeavanje svakog pojedinog problema. Mislim da je svakom odmah jasno da se dijeljenjem broja tonih odgovora s ukupnim potrebnim vremenom ne moe dobiti nikakav razuman prosjek (neki e ljudi, na primjer, trebati mogo vremena za dobivanje pogrenog odgovora, ili e podosta vremena provesti mozgajui o problemu od kojeg e konano odustati, dok drugi nee time gubiti vrijeme).

Kad izmjerimo vrijeme potrebno za rjeavanje svakog pojedinog problema, moemo grafiki prikazati vrijeme potrebno odreenom ispitaniku za rjeavanje zadataka odreenog nivoa teine. Takav grafiki prikaz vidimo na slici 1A. Takoer odmah vidimo i to a vrijeme potrebno za rjeavanje ne raste proporcionalno s porastom nivoa teine. Tu potekou moemo izbjei ako upotrijebimo logaritam nae mjere vremena (log vrijeme). Tada se odnos izmeu nae dvije varijable (nivoa teine i logaritma vremena) moe prikazati pravcem (slika 1B). Grafikon prikazuje rezultate trojice ispitanika, Alfe, Bete i Game. Vidimo da su sva tri pravca jednako nagnuta prema horizontalnoj osi, ili drugim rijeima, da su paralelna. Taj, neobino vaan, eksperimentalni zakljuak nismo mogli predvidjeti. Iz njega se vidi da smo mjerenjem doli do jedne univerzalne konstante (tj. univerzalne za nau kulturu). Ako pomislimo da su nad njezinim nepostojanjem oajavale generacije psihologa, tada njezina vanost postaje jo oitija.

S dijagrama B moemo odmah proitati da je ispitanik Alfa, na svim nivoima teine, bri od ispitanika Beta, koji je opet na svim nivoima teine bri od ispitanika Gama. Gama moe rijeiti samo zadatke koji nisu tei

od odreenog, vrlo niskog, nivoa teine. Beta ve uspijeva rijeiti zadatke srednje teine, a Alfa rjeava ak i vrlo teke zadatke. Bilo bi zgodno kada bismo toku u kojoj se pravci alfa, beta i gama sijeku s horizontalnom koordinatom (ta toka odreuje veliinu brzine kojom Alfa, Beta i Gama rjeavaju najjednostavnije zadatke zadatke koje moe rijeiti gotovo svatko) mogli identi-

Slika 1

ficirati s brzinom rjeavanja problema svih nivoa teine, a najvii nivo teine do kojeg Alfa, Beta i Gama mogu doprijeti s dubinom njihova shvaanja. To se, na alost, ne moe uiniti i to iz dva razloga. Razumno je, naime, oekivati da uspjeh na testu ne ovisi samo o brzini, ve i o spremnosti ispitanika da trai odgovor drugim rijeima o onom to zovemo upornou. Kad bi naa tri ispitanika bila krajnje uporna i voljna da se dovoljno dugo pozabave svakim od zadanih problema, tada bismo njihove rezultate mogli prikazati crtkanim pro-duecima duina koje prikazuju stvaran postignuti rezultat. Tako bi ak i relativno tupi ljudi, voljni da us-

A

traju dovoljno dugo vremena, uspjeli rijeiti relativno teke probleme, dok relativno bistri ljudi, nesposobni da problemu posvete vie vremena ne bi rijeili ni relativno lake probleme.

Za ovu teorijsku tvrdnju ne samo da ne manjka dokaza, ve je ona, tovie, i posve u skladu sa svakodnevnim iskustvom i zdravim razumom: vrhunski intelektualni domet jest produkt brzog mentalnog rada i uporne marljivosti. Budui da smo se posluili logaritamskom-skalom, treba drati na umu da je duina vremena potrebna tupom ovjeku za rjeavanje tekog problema, neproporcionalna teini toga problema (misli se, naravno, na linearnu proporcionalnost). Dok e njemu za tei problem trebati mjeseci upornog rada, bistar e ovjek, isti problem, rijeiti za svega nekoliko minuta. Ipak, ta dva faktora (brzina i upornost) relativno su nezavisna, pa stoga o dubini ne moemo govoriti kao o korisnom uni-dimenzionalnom psiholokom pojmu. Dubina se obino identificira s najviim nivoom teina kojeg ispitanik moe dosei. Jasno je da je ona sloen pojam koji ovisi o jednostavnijim pojmovima brzine i upornosti. Zanimljivo je da jedan od tih elementarnih faktora (upornost) uope i nije intelektualna kvaliteta prije bi se moglo kazati da je on funkcija organizacije linosti i njezina emocionalnog integriteta. Gledano samo sa spoznajne strane, brzina mentalnog funkcioniranja primarna je determinanta intelektualne snage. Postoje dobri razlozi za identificiranje te brzine sa o, t j . opom mentalnom sposobnosti ili inteligencijom.

ak ni ovakva kombinacija brzine i upornosti ne uzima u obzir svu sloenost procesa rjeavanja problema. esto se dogaa, a tu eksperimetalni dokazi podupiru svakodnevno iskustvo, da napiemo pogrean odgovor pod dojmom da je on ispravan (barem jednako tako esto kao to odustajemo od daljnjeg rjeavanja problema). Ovo opaanje uvodi u nau analizu neto kao nehaj. Moda ta rije ba i ne opisuje posve adekvatno ono to se dogaa, iskustvo je meutim pokazalo da ba zbog

Slika 2

TESTOVNI MATERIJAL

Zakljuivanje

Pamenje

Opaanje

ovakvog postupka kojim se netona rjeenja prihvaaju kao tona, a tona odbacuju kao netona, netko tko je i brz i uporan postie relativno slabe rezultate.

Furneaux je pokazao da injenice koje smo ovdje ukratko saeli i odnosi koji meu njima vladaju (neke od tih odnosa nismo navodili jer se mogu izraziti jedino u obliku matematikih formula) vode do prilino plauzibil-ne hipoteze o prirodi procesa koji se u mozgu odvijaju

prilikom rjeavanja problema. Prema toj hipotezi, uoeni problem uzrokuje u mozgu niz zbivanja koji imaju za posljedicu itav lanac pokusnih rjeenja. Ta pokusna rjeenja ne dopiru nuno do nae svjesne razine, svako je od njih jednostavno osobit nain organizacije jednog dijela modane strukture. Brzina kojom se ti pojedini oblici organizacije stvaraju, razaraju i iznova oblikuju jest temelj na kojem se zasniva pojam mentalne brzine. Mozak testira adekvatnost svakog pokusnog rjeenja nekom vrstom mehanizma povratne sprege (feed-back) kakvim se slue i elektronski raunari (to je najvjerojatnija pretpostavka). U toj fazi procesa igra odreenu ulogu nehaj ili nemarnost ili tehnikim rjenikom reeno, greka. Moe se, naime, dogoditi da pokusno rjeenje koje zadovoljava samo neke od traenih uvjeta otkoi mehanizam testiranja i dovede do pogrenog odgovora. Uko-

liko do toga ne doe, proces stvaranja pokusnih rjeenja nastavlja se sve dok ispitanik ne pronae toan odgovor, ili dok zbog toga to nije dovoljno uporan, ne odustane od rjeavanja jednog i ne pree na drugi problem.

I tako smo, zanemarivi pritom neke sloenije aspekte, okonali potragu za odgovorom na pitanje: to zapravo mjere testovi inteligencije? Dobro i na analitikim principima konstruiran test mjeri brzinu mentalnog funkcioniranja koja je, izgleda, temelj intelektualne efikasnosti. On takoer mjeri nau sklonost prema brojevima, rijeima, crteima ili nekim drugim tipovima testov-nog materijala, kao i to koji nam mentalni proces najvie lei (pamenje, opaanje, zakljuivanje, itd.). U testu nuno dolaze do izraaja i neintelektualne komponente linosti, kao na primjer upornost koja igra vanu ulogu u odreivanju neije efektivne inteligencije, t j . spremnosti i sposobnosti da se rjeavaju sve tei i sve sloeniji problemi. Ovi razliiti odnosi shematski su prikazani na slici 2. Loe sainjen test mjerit e sve ove razliite dimenzije kao jednu zbrkanu cjelinu iz koje se ne moe izluiti doprinos to ga svaka od tih dimenzija daje konanom kvocijentu inteligencije. Dobro konstruiran test, ili bolje reeno, niz testova mjerit e svako od ovih svojstava posebno, ime e se dobiti bolji uvid u is-pitanikove jake i slabe toke, a time i mogunost boljeg predvianja onoga to on moe postii u budunosti. Oiti praktini uspjesi ak i slabih testova mogu posluiti kao pokazatelji onoga to e se moi postii kad praksa dostigne teoriju. Ve postoje neki dokazi o tome da analitiki testovi udvostruuju ili ak utrostruuju tonost predvianja starijih testova.

2

Primarne mentalne sposobnosti

Ovo se poglavlje gotovo iskljuivo sastoji od primjera testova koji ilustriraju raspravu o prirodi inteligencije u prvom poglavlju ove knjige. U ovaj sam ih tekst uvrstio prije svega zato to teorijska diskusija o pojmovima kao to su, na primjer, sposobnost percepcije ili verbalna tenost malo govore onima koji ne poznaju nain na koji se ti pojmovi mjere i definiraju. Profesor Thurstone iji je pionirski rad na ovom polju omoguio da se prouavanje inteligencije postavi na zdravije temelje, ljubezno mi je odobrio da ovdje reproduciram zadatke iz njegovih testova.

Treba imati na umu da to nisu potpuni testovi, nego samo zadaci od kojih obino prvi, ili prvih nekoliko ilustriraju instrukciju koju treba primijeniti na daljnje zadatke u testu. Gdjegdje je ovim uputama dodan i primjer na kojem ispitanik moe provjeriti da li je uputu shvatio. Ovi primjeri zadataka bit e za veinu italaca posve laki. Mislim da e itaoci shvatiti da se mogu konstruirati i mnogo tei zadaci, kao i to da se test moe sloiti tako da odgovara svakom intelektualnom nivou od nivoa petogodinjaka do nivoa briljantnog sveuilitarca.

Za one koji e moda osporavati nain na koji su testovi grupirani, moram iznova naglasiti da to grupiranje nije proizvoljno, ve posljedica rezultata to su ih na testovima postizale velike skupine ljudi.

(1) VERBALNA SPRETNOST (v)

TEST POSLOVICA

Ovaj test provjerava vau sposobnost razumijevanja onoga to itate. Proitajte poslovicu A.

A. Jedri kad vjetar duva.

Dvije i samo dvije od dolje navedenih reenica imaju gotovo isti smisao kao poslovica A. Naite te dvije izjave.

____V_____ eljezo se kuje dok je vrue. ___________Kad si u Rimu, ponaaj se kao Rimljanin. ____V_____ Sui sijeno dok sunce sja. ___________ Nemoj da ti jedro bude vee od broda.

Oznaku (v) smo stavili kraj prve i tree izjave jer one imaju gotovo isto znaenje kao poslovica A.

U slijedeoj skupini reenica, oznaite izjave koje imaju slino znaenje kao poslovica B.

B. Bez muke nema nauke

Bez alata nema zanata. __________ Tko se dima ne nadimi, taj se vatre ne nagrije. ___________ U mutnoj se vodi riba lovi. ___________ Od jednog udara dub ne pada.

VERBALNA KLASIFIKACIJA

U stupcu broj 1 navedena su imena nekih ivotinja. U stupcu broj 2 nabrojeno je nekoliko komada pokustva. Stupac broj 3 sadri i rijei koje oznaavaju ivotinje i rijei koje oznaavaju pokustvo. Polica je komad pokustva i nakon nje dolazi broj 2 to znai da pripada drugom stupcu. Ovca je ivotinja i nakon nje dolazi broj 1 to znai da pripada prvom stupcu. Ostalim su rijeima brojevi 1 i 2 pridrueni na jednak nain:

Rijeima u stupcu 3 pridruite brojeve 1 ili 2.

1

krava

konj ptica

pas

2

stol

stolica

ormar

svjetiljka

3

polica

ovca

fotelja

krevet

maka

magarac

2

1

2

2

1

1

1

rastrgati

muiti

gristi

tipati

2

patiti

boljeti

plakati

tucati

3

onesvjetiti se

raspeti

zgnjeiti

stenjati

rezati

kukati

-----------

-----------

-----------

-----------

----------

----------

VERBALNE RELACIJE

Proitajte slijedei red rijei:

1-noga: 2-cipela 3-ruka: 4-palac 5-glava 6-rukavica 7-prst 8-stisak 6

Prve dvije rijei, noga i cipela, stoje u odreenom odnosu -cipela se nosi na nozi. Idua je rije ruka. Koja od navedenih rijei stoji prema ruci u istom odnosu kao noga prema cipeli. Odgovor je rukavica jer se rukavica nosi na ruci. Zato-smo na oznaenom mjestu napisali brojku 6.

U idua dva zadatka treba nai rije koja se prema treoj rijei odnosi kao druga prema prvoj i u zato odreen prostor-upisati odgovarajui broj .

1-riba: 2-voda 3-ptica 4-plavo 5-crvenda 6-ocean 7-nebo 8-visoko

1-gradonaelnik: 2-grad 3-kapetan 4-brod 5-privatno 6-ope 7-trgovina 8-porunik

----

----

(2) VERBALNA TENOST (w)

PREMETANJE SLOVA

Slova u svakom redu treba poslagati tako da daju ime neke ivotinje. U prvom sluaju skup slova dmedjve moe se poslagati tako da daje rije medvjed koju smo i napisali u za to predvien prazni prostor. U iduem redu slova asp mogu se poredati tako da daju ivotinju pas. Na isti nain skup slova kmaa daje rije maka.

IVOTINJE

dmdjve medvjed asp pas kmaa maka

Slova u svakom redu treba poslagati tako da se dobije ime jedne ptice:

PTICE

tkaap narav

strebaj

-----

-----

-------

PRONALAENJE RIJEI

U prazan prostor dolje upiite to vie rijei koje poinju slovom s, a zavravaju slovom 1. Duljina rijei nije vana. To mogu biti lina imena ili imena rijeka i gradova, kao i rijei stranog porijekla.

U prva su tri reda, primjera radi, takove rijei ve upisane. Nastavite upisivati rijei koje poinju sa s a zavravaju sa 1.

1. sol

2. sokol

3. sandal

4.

5.

STVARANJE RIJEI

Upotrebljavajui iskljuivo slova koja se nalaze u rijei G-E-N-E-R-A-C-I-J-A, nainite to vie novih rijei. Nove rijei mogu biti duge ili kratke, to mogu biti lina ili geografska imena, kao i rijei stranog porijekla. Pojedino se slovo smije upotrebljavati samo onoliko puta koliko se puta pojavljuje u rijei G-E-N-E-R-A-C-I-J-A.

U prva tri reda dani su primjeri takovih rijei. Nastavite!

G-E-N-E-R-A-C-I-J-A

1. igra 2. energija 3. cijena 4. ___________

5.

(3) NUMERIKE SPOSOBNOSTI (n)

NUMERIKI KOD

U ovom se testu od vas trai da se koristite sistemom koji se temelji na dvadeset simbola umjesto deset uobiajenih cijelih brojeva. Svaki od brojeva izmeu 0 i 19 ima svoj odreeni simbol koji je dolje naznaen. Vidimo da je simbol kojim se oznaava broj jedan, toka, a simbol za broj pet, crtica. Broj devet predstavljen je simbolom koji se sastoji od crtice i od etiri toke. Nula je predstavljena simbolom u obliku slova U.

Ako je broj vei od devetnaest, simboli se kombiniraju tako da se stavljaju jedan iznad drugoga. Kako se to radi pokazano je u primjeru 2. Gornji simbol treba pomnoiti sa dvadeset, a donji sa jedan, a dobivene rezultate treba zbrojiti. Prouite dobro primjer 2!

Ako je broj vei od 399, tada su za njegovo zapisivanje potrebna tri simbola. Gornji treba pomnoiti sa 400, srednji sa dvadeset, a donji sa jedan i dobivene rezultate zbrojiti. Kako se to radi pokazano je u primjeru 3.

Istom metodom rijeite est iduih zadataka!

Prostor za raunanje

Odgovor Prostor za raunanje

Odgovor

RAUNANJE Na tabeli su tri prazna mjesta na koja treba upisati odgovarajue brojeve. Podatke koji su za to potrebni, treba uzeti iz tabele.

ARITMETIKI PROBLEMI U ovom je testu dano nekoliko aritmetikih problema i njihova mogua rjeenja. Za svaki problem imamo etiri odgovora od kojih je jedan, i samo jedan, toan. Od vas se trai da pronaete toan odgovor. Kraj njega, na za to predvienom prostoru, stavite oznaku kvaice kao to je to uinjeno u prvom primjeru. Raunati moete na praznom prostoru, no ne gubite vrijeme nastojei izraunati toan odgovor.

U prvom primjeru treba izraunati produkt dvaju brojeva. Odmah se vidi da je prvi broj, po veliini, vrlo blizu broju 4, a drugi broju 7. Budui da je 4 x 7 = 28, rjeenje mora biti negdje oko broja 28. To smo rjeenje i oznaili.

7,563327 14,012468 28,133051 56,103378

4,12395 x 6,82187 =

U dolje navedenom primjeru vidimo da je brojnik blizu broju 30, a nazivnik blizu broju 6. Budui da je 30: 6 = 5, oznaili smo rjeenje najblie broju 5.

4,4278 5,1819 6,9271 8,4293

(29)2 = 755 841 865 901

Budui da znadete, da jedan od odgovora mora biti toan, moete se u njegovu nalaenju posluiti trikom. Kako, na primjer, pogoditi koliko je 29 X 29? Znamo da je 30 X 30 = 900. Takoer znamo da je 9 X 9 = 81, pa prema tome rjeenje mora zavravati brojem 1. Iz toga slijedi da je toan odgovor 841.

Naite i oznaite tono rjeenje u dolje navedenim zadacima. Nastojte se sluiti najkraim moguim putem. Ne gubite vrijeme na provjeravanje jedan je odgovor sigurno toan.

3,01224 X 4,86537 2,621 6,782

14,656 21,387

6,5654 10,6327 91,7136

134,6973

7.698 9.875

13.561 20.679

53,29736 5,01258

1351 + 8271 + 72 + 3 + 51 + 2 + 1 + 13 + 9 + 4 + 2 3 + 8 + 19 + 22 + 4 + 6 + 1 6

(197)2 = 11.569 23.417 38.809 62.187

------------------------------------------------------------------------------------

-------------------------------------------------------------------------------------

=

-------------------------------------------------------------------------------------

(4) PROSTORNI ZOR (s)

RUKE

U ovom ete testu vidjeti itav niz crtea koji prikazuju ruke, Neki od njih prikazuju desnu, a neki lijevu ruku. Ispod svakog crtea su dva prazna kvadrata.

Ako je na crteu desna ruka, stavite oznaku u desni kvadrat, a ako je na slici lijeva ruka, onda u lijevi kvadrat, kao to je to uinjeno na crteu dolje.

Stavite oznaku u odgovarajui kvadrati!

Test sadri dvadeset redova od po sedam likova.

Evo jo jednog zadatka. U svakom redu podvucite likove koji su jednaki prvom liku u tom redu.

Trebalo je podvui trei i etvrti lik. Oni su jednaki prvom liku.

Na slici je sedam likova. Podvucite likove koji su jednaki prvom liku u redu.

Na slici je sedam likova. Podvueni su oni likovi koji su jednaki prvom liku (misli se jednaki u gore objanjenom smislu).

Slijede dva razliita lika. Ne moemo ih pomicanjem (ne odvajajui ih pri tom od povrine na kojoj lee) dovesti u poloaj da padnu jedan na drugog. elimo li to, moramo ih odvojiti od povrine na kojoj lee.

Na crteu su dva jednaka lika u obliku slova L. Svaki lik ima na svojem vrhu rupu. Ne odvajajui ih od povrine na kojoj lee, moemo ih pomicanjem dovesti u poloaj da padnu jedan na drugog.

LIKOVI

ZASTAVE

Na prvom crteu su dvije jednake zastave. Ne odvajajui ih od povrine na kojoj lee, moemo ih pomicanjem dovesti u poloaj da padnu jedna na drugu.

Budui da su zastave u traenom smislu jednake, stavili smo crticu kraj slova J.

Na slici dolje su dvije razliite zastave. Ne moemo ih, ne odvajajui ih od povrine na kojoj lee, pomaknuti tako da padnu jedna na drugu.

Budui da su zastave razliite, stavili smo crticu kraj slova R.

Uinite to isto na crteima dolje. Pokuajte zastave pomicanjem, ne odvajajui ih od povrine papira, dovesti jednu na. drugu. Ako je to mogue, stavite crticu kraj slova J, a ako nije crticu kraj slova R.

Na prvoj je slici trebalo staviti crticu kraj slova J, a na drugoj kraj slova R.

Test sadri etrdeset i osam zadataka.

(5) SPOSOBNOST PERCEPCIJE (p)

IDENTINI BROJEVI

Na vrhu prvog stupca brojeva nalazi se broj 634. Svaki put kad se broj 634 ponovo pojavi u prvom stupcu, mi ga podvu-emo. U drugom je stupcu podvuen broj 876 jer se on nalazi na vrhu toga stupca. U treem je stupcu podvuen broj 795, koji se nalazi na vrhu treeg stupca.

Broj na vrhu svakog stupca pojavljuje se u tom istom stupcu jo jedan ili dva puta. Pronaite taj broj to bre moete i svaki ga put podvucite.

634 693 850 634 513 398 696 634 574 628 634

876 643 328 932 879 375 470 697 876 294 982

795 583 795 189 342 795 896 247 319 468 543

423 837 115 423 528 969 274 423 627 423 962

279 363 643 279 375 470 887 699 291 983 585

374 282 663 539 314 475 576 374 S50 677 846

ITANJE U ZRCALU Pogledajte ove dvije rijei

Prva je rije maka. Druga je rije takoer maka, ali tiskana u zrcalnom odrazu (s desna na lijevo).

Dolje su dva reda rijei. U prvom su redu rijei tiskane s lijeva na desno, a u drugom te iste rijei tiskane s desna na lijevo.

Dolje su dva stupca rijei. Prva rije, na vrhu svakog stupca, tiskana' je s lijeva na desno. Ispod nje su etiri rijei tiskane u obrnutom smjeru, t j . u zrcalnom odrazu. Jedna od te etiri rijei jednaka je rijei na vrhu stupca. Nju smo u svakom stupcu podvukli.

U svakom od ovih stupaca podvucite rije koja je jednaka rijei na vrhu stupca.

Test sadri pedeset stupaca od po etiri rijei.

LICA

U ovom nizu lica jedno se lice razlikuje od ostalih. To je razliito lice precrtano.

Pogledajte dobro i uoite zato je precrtano lice u sredini. Usta na tom licu, razlikuju se od ustiju na druga dva lica.

Evo jo jednog niza lica. Precrtajte lice koje se razlikuje od ostala dva.

Trebalo je prekriiti zadnje lice u redu.

U svakom redu precrtajte lice koje se po neem razlikuje od ostala dva.

Test sadri ezdeset reda od po tri lica.

(6) INDUKTIVNO ZAKLJUIVANJE (r)

TAJNO PISMO

U prvom stupcu, pod naslovom Rijei, nalaze se tri rijei: dar, dan, i rad. U drugom stupcu te su iste rijei napisane tajnom ifrom svako je slovo zamijenjeno brojem. Treba pronai slovo koje odgovara odreenom broju. Redoslijed rijei u prvom i drugom stupcu nije isti. U trei stupac treba napisati rijei onim redom kojim one dolaze u tajnom pismu.

Rijei Tajno pismo dar 3 8 6

dan 5 8 3

rad 3 8 5

Prijevod

Problem moemo rijeiti na nekoliko naina. Evo jedne mogunosti:

Pogledajmo paljivo rijei u prvom stupcu. Vidimo da dvije rijei poinju istim slovom. Rijei dar i dan poinju slovom d. U tajnom pismu dva puta se na poetku pojavljuje broj 3. Stoga 3 odgovara slovu d. Upiite d na odgovarajue mjesto u prijevodu.

Trea rije poinje slovom r, pa prema tome broj 5 odgovara slovu r. Upiite r na odgovarajue mjesto u prijevodu.

Slovo u sredini svake rijei jest a. Broj u sredini svake rijei napisane tajnim pismom jest broj 8. Stoga 8 odgovara slovu a. Upiite a u sredinu svake rijei u treem stupcu.

Ostala je nepotpuna samo jo rije dan, pa stoga broj 6 mora odgovarati slovu n. Upiite n u preostali prostor u prvom redu treeg stupca.

Poredak rijei u treem stupcu jest: dan, rad, dar.

Rijei Tajno pismo vrt 8 0 9 rat 5 2 8 lav 4 2 9

Evo jo jednog primjera. Tajno pismo ovog primjera razlikuje se od tajnog pisma u prvom primjeru. Pronaite koje slovo odgovara kojem broju. Rijei napiite na odgovarajua mjesta u treem stupcu.

Da li ste primijetili da prve rijei zavravaju slovom t? Broj koji se na zadnjem mjestu pojavljuje dva puta jest broj 9. Stoga broju 9 odgovara slovo t. Upiite t u odgovarajue polje.

Rijei rat i lav imaju u sredini slovo a. Broj koji se u sredini pojavljuje dva puta jest broj 2. Upiite a u odgovarajue polje.

Sada moete prepoznati rije rat. Druga rije koja zavrava slovom t je vrt. Napiite je. Prema tome, prijevod druge rijei mora biti lav, a tako i jest jer prema rijei vrt, broju 8 odgovara slovo v. Redoslijed rijei u treem stupcu glasi: vrt, lav, rat.

Evo jo jednog primjera. Naite slova koja odgovaraju brojevima i upiite ih u polja treega stupca. Pomozite si tako, da najprije odredite koji broj pripada slovu o koje se pojavljuje u svakoj rijei (dakle tri puta). Vidi se da slovu o pripada broj 5, dakle broju 5 odgovara slovo o. Upiite o u odgovarajua polja treeg stupca. Dalje radite sami.

Rijei Tajno pismo osa 8 5 1 nos 2 5 3 bol 5 3 9

Prijevod

Redoslijed rijei u treem stupcu mora biti: bol, nos, osa.

Prijevod

Pokuajte sami rijeiti idui problem. (Slovo b se u prvom stupcu rijei pojavljuje samo jedanput. Pronaite broj koji se u drugom, stupcu pojavljuje samo jedanput i rjeenje slijedi).

Rijei Tajno pismo sob 4 2 7 sok 4 2 9 kos 7 2 4

Redoslijed rijei u treem stupcu jest: sok, sob, kos. Dolje su jo dva problema za vjebu. Prevedite rijei na

pisane tajnim pismom i redom ih upiite u trei stupac. Rijei Tajno pismo

san 2 4 6 lan 8 3 2 sol 8 4 6

Prijevod

Prijevod

Rijei Tajno pismo luk 2 3 9 alt 2 4 9 lak 3 2 8

Prijevod

NIZOVI SLOVA

Proitajte ovaj niz slova a b a b a b a b

Idue slovo u nizu bilo bi a. Upiite a u prazno polje. Sada proitajte ovaj drugi niz slova i odredite koje je

slovo na redu. Upiite ga u prazno polje. e a f a g a h a

Trebalo je upisati slovo i. Proitajte dolje napisane nizove i u prazno polje upiite

slovo koje dolazi. g h g h g h g h a a b b c c a b z c z d z d z

Trebalo je upisati slova g, d i e.

Vjebajte na dolje navedenim primjerima. U svako polje upiite odgovarajue slovo.

a a a b b b c c c d d a u b v a u b v a u b a b m c m d m d m a b c a b c a b c d

RAZLIKE U SKUPINAMA SLOVA

Proitajte ove skupine slova

U tri se skupine slovo A pojavljuje po dva puta. Cro smo podvukli treu skupinu u kojoj se slovo A ne pojavljuje dva puta.

Evo slinog problema. Tri skupine, od ove etiri, po neemu su sline. Koje su to skupine?

AABC ACAD ACFH AACG

CVRM TUVZ OPRS EFGH

U drugoj, treoj i etvrtoj skupini slova su poredana abecednim redom u prvoj skupini nisu. Podvucite prvu skupinu da biste je oznaili kao razliitu.

Izmeu tri, od dolje navedene etiri skupine slova, postoji odreena slinost. Podvucite skupinu koja se razlikuje od ostale tri.

KABC KEFG LOPR KUVZ

Tri skupine poinju slovom K. Trebalo je podvui treu skupinu.

Evo jo jednog primjera. Podvucite skupinu slova koja se po neem razlikuje od ostale tri.

EGHI MPRS HJKL TVZ

Trebalo je podvui drugu po redu skupinu. Izmeu slova M i P je razmak od tri slova.

Problemi koje treba rjeiti slini su ovima. U svakom redu treba pronai i podvui skupinu koja se po neemu razlikuje od ostale tri.

AAAB

HGFE

STT

EFGI

AAAM

OPRS

IJKI

GHIK

AAAR

MRVZ

FGHF

JKLM

AATV

VUT OPRO

RSV

(7) MEMORIJA (m)

PREPOZNAVANJE LIKOVA

Paljivo pogledajte ove likove tako da ih moete prepoznati kad ih opet vidite.

Kraj lika kojeg ste prepoznali stavite oznaku polje. u prazno

Na isti nain pogledajte ove likove, tako da ih moete prepoznati meu likovima na iduoj stranici.

U stvarnom testu na slici ima dvadeset likova koje treba prepoznati u skupini od ezdeset likova narisanih na posebnom listu.

PRVO I ZADNJE SLOVO

Svakom predmetu dolje pridruen je broj. Broj pridruen rijei kutija jest 66, broj pridruen rijei stolica je 21 i tako redom. Od vas se trai da se sjetite broja svakog predmeta. Na iduoj stranici imena predmeta napisana su drugim redom. Kraj svakog predmeta napiite njegov broj.

Ako vam pisanje moe pomoi da bolje zapamtite, moete parove prepisati u prazna polja na desnoj strani. Paljivo itajte i nastojte upamtiti dok vam se ne kae da prestanete. Ponite odmah. Ne ekajte ni na kakav znak.

Predmet Broj Predmet Broj Predmet Broj kutija 66 stolica 21

lepeza 92

svjetiljka 77

Ne okreite ovu stranicu.

Predmet Stolica svjetiljka kutija lepeza

Broj 21

U prvom redu napisan je odgovarajui toan broj. Nadopunite stupac. Ponite odmah.

Stvarni test sadri petnaest parova predmet-broj.

IMENA

U svakom redu dolje napisano je po jedno ime i po jedno prezime. Imena treba upamtiti tako da se, kad vidite prezime, moete sjetiti imena. Na iduoj su strani napisana samo prezimena i to redoslijedom razliitim od ovoga ovdje. Od vas se trai da dopiete imena.

Ako vam, pri pamenju, pomae pisanje, moete imena i prezimena prepisati u prazna polja na desnoj strani. Ponite odmah. Rei e vam se kada da prestanete.

Ime Prezime

Zdenka Ceri

Ivan Plea

Vera Ivezi

Ante Kova

Ime Prezime

U prvom redu, uz prezime je napisano odgovarajue ime. Dopunite stupac.

Prezime

Ivezi

Ceri

Kova

Plea

Ime

Vera

U stvarnom testu treba upamtiti dvadeset imena i napisati ih uz odgovarajua prezimena.

3

Bistro je dijete odraslo

Danas rezultati testova inteligencije, kojima je podvrgnut velik broj djece u dobi od jedanaest godina, esto odluuju o njihovu buduem zanimanju, ili utjeu na njihov ivot na neki drugi nain. S pravom se moemo pitati koliko vrijede rezultati takvih testova, tj . moemo li se na njih osloniti kad je u pitanju djetetova budunost. Ovaj vrlo vaan problem bitno se razlikuje od problema kojim se obino zamjenjuje, a taj je pronalaenje korelacije izmeu inteligencije i profesionalnog uspjeha za danu grupu. Navest u nekoliko primjera koji e ovu razliku bolje objasniti (esto se dogaa da je i psiholozi zanemare). Pretpostavimo da smo, u vojsci, podvrgli testu inteligencije tisuu kandidata za oficirski in. Nakon toga sve smo ih poslali u OCTU* na vjebu. Neki e tamo otpasti, a neki e nastaviti sa kolovanjem. Vezu, odnosno korelaciju, izmeu testovima izmjerene inteligencije i uspjeha u OCTU moemo lako izraunati, pa stoga i odrediti mogu li ti testovi posluiti za predvianje uspjeha u OCTU.

Uzmimo sada drugi primjer. Pretpostavimo da smo testirali inteligenciju sinova vojnih oficira. Bili su to djeaci od oko est godina, a njihovi su ponosni roditelji eljeli da im sinovi uspiju u vojnoj karijeri. Pretposta-

* OCTU kratica za Officer Cadets Training Unit, u prijevodu Jedinica za obuavanje oficira-kadeta (prim. prev.).

vimo takoer, a to je i vrlo vjerojatno, da su se sva djeca, kasnije, odluila za vojnu karijeru i da su, nakon ponovnog testiranja, upuena u OCTU (drugi put su djeaci testirani neposredno prije odlaska u jedinicu). Test kojem su bili podvrgnuti u dobi od est godina moe posluiti za predvianje rezultata tog drugog testa, a isto tako i za predvianje uspjeha u OCTU. Ako se kvocijent inteligencije ove djece nije u meuvremenu izmijenio (izmeu dva testa prolo je prosjeno etrnaest godina), tada je oito, da su za predvianje uspjeha u OCTU, oba testa jednako vrijedna (jer u biti daju jednake rezultate).

No ako se kvocijent inteligencije iz godine u godinu mijenja, tada na temelju rezultata koje smo dobili testiranjem estogodinjaka, neemo moi predvidjeti ni rezultate koje e na testovima postii dvadesetogodinjaci, kao ni njihov uspjeh u OCTU. Ako je kvocijent inteligencije konstanta, tada je mjerenje neije inteligencije (pomou testa inteligencije), u danom trenutku, i odreivanje odnosa njegove inteligencije prema inteligenciji ostalih iste dobi, u stvari isto to i predvianje tog odnosa u budunosti. No ako kvocijent inteligencije i nije konstantan, testovi inteligencije mogu se koristiti za odreivanje odnosa neije inteligencije prema inteligenciji ostalih koji pripadaju istoj dobnoj skupini. Dobivena mjera tada, naravno, vrijedi samo za dani trenutak, tj. rezultat testa inteligencije ne moe biti indikator buduih uspjeha ili neuspjeha. Stoga je vano utvrditi koliko je kvocijent inteligencije konstantan.

Mnogim ljudima takvo istraivanje izgleda nepotrebno, tovie suvino. Navikli su sluati da se kvocijent inteligencije, tijekom ivota, ne mijenja, pa da stoga i ne treba praviti razliku izmeu testova, koje emo radi lakeg snalaenja, zvati testovima za mjerenje inteligencije i testova za predvianje inteligencije. Na alost, dokazi nas upuuju u suprotnom smjeru. Dokazi su dobiveni na temelju veeg broja eksperimenata meu kojima su Dear-bornov i Rothneyev ve klasini. Velike skupine djece

testirane su svake godine iznova deset godina uzastopce, pa su se tijekom tog razdoblja mogle promatrati eventualne promjene kvocijenta inteligencije. Na temelju tridesetak takvih studija doneseni su slijedei zakljuci:

Korelacija izmeu rezultata dvaju uzastopnih testiranja izravna je funkcija meu testiranjem proteklog vremena. Kod vrlo pouzdanog i dobro konstruiranog testa, kao to je to na primjer Stanford-Binetov test (vjerojatno najee upotrebljavan test inteligencije) moemo oekivati da e korelacija izmeu rezultata dvaju uzastopnih testiranja biti 0,95, ako je meu testiranjem prolo nekoliko, a najvie tjedan dana. Ako izmeu testiranja proe cijela godina, korelacija e pasti na 0,91, a ako prou dvije godine, na 0,87. Sa svakom daljnjom godinom korelacija opada za 0,4, tako da e nakon tri godine iznositi 0,83, nakon etiri 0,79, a nakon deset godina svega 0,55. Kad se radi o predvianju, korelacija od 0,55 izrazito je slaba. Predvianje koje bi se temeljilo na sluajnosti, tj. na bacanju dinara, bilo bi slabije za svega 10 posto. To ba nije sjajan rezultat.

Uzgred treba napomenuti da je raspon dobnih skupina, za koje vrijede ove brojke, prilino ogranien. Za dobnu skupinu estogodinjaka predvianje je znatno netonije od onog na kojeg ukazuju brojke, a na temelju testiranja djece koja jo nisu navrila dvije godine ne moe se ba nita zakljuiti o inteligenciji koju e ona posjedovati kao odrasli ljudi. Situacija je neto bolja za dobnu skupinu tro- i etverogodinjaka, ali su koeficijenti tako maleni da su u praksi neupotrebljivi. Sve u svemu, testiranje inteligencije prije navrene este