Gioachino Rossini PEPELJUGA...sve djevojke. I Angelina bi htjela ići, ali se Don Magnifico tome...

Gioachino Rossini

PEPELJUGANedjelja, 11. svibnja 2014., 19 sati.

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Gioachino Rossini

PEPELJUGA

The hD BRoDcasTs aRe suppoRTeD By

The MeT: Live in hD seRies is MaDe possiBLe By a GeneRous GRanT FRoM iTs FounDinG sponzoR

Neubauer Family Foundation

GLoBaL coRpoRaTe sponsoRship oF The MeT Live in hD is pRoviDeD By

Nedjelja, 11. svibnja 2014., 19 sati.

praizvedba: Teatro valle, Rim, 25. siječnja 1817.

prva hrvatska izvedba: hrvatsko narodno kazalište, zagreb, 29. veljače 1968.

prva izvedba u Metropolitanu, 16. listopada 1997.

neDjeLja, 11. sviBnja 2014.

počeTak u 19 saTi.

Gioachino Rossini

PEPELJUGAiLi POBJEDA DOBROTE

LA CENERENTOLAOssiA LA BONT iN TRiONFO

dramma giocoso u dva činaLibreto: jacopo Ferretti prema

charlesu perraultu

anGeLina Joyce DiDonato

Don RaMiRo Juan Diego Flórez

DanDini Pietro Spagnoli

Don MaGniFico Alessandro Corbelli

aLiDoRo Luca Pisaroni

cLoRinDa Rachelle Durkin

TisBe Patricia Risley

zBoR i oRkesTaR MeTRopoLiTana

zBoRovođa Donald Palumbo

DiRiGenT Fabio Luisi

ReDaTeLj Cesare Lievi

scenoGRaF i kosTiMoGRaF Maurizio Balò

oBLikovaTeLj svjeTLa Gigi Saccomandi

koReoGRaFkinja Daniela Schiavone

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

jezik: talijanski.Titlovi: engleski.stanka nakon prvoga čina.svršetak u 22 sata i 30 minuta.

Bio jednom jedan plemić koji se drugi put oženio, a uzeo je najoholiju i najuznositiju ženu koju ste ikada vidjeli. Ona je imala dvije kćeri koje su joj po naravi i po svemu bile slične. I muž je imao kćer, ali njezinoj ljepoti i dobroti nije bilo premca; ona je bila takva po svojoj majci koja je bila najbolja žena na svijetu. Tek što se udala, a već maćeha stala pokazivati svoju opaku ćud; nije mogla podnositi vrline te djevojke jer su joj pokraj nje kćeri postajale još mrskije. Zaposlila ju je najtežim kućanskim poslovima. Jadno dijete sve je strpljivo podnosilo i nije se ocu tužilo; ta on bi je ionako samo grdio jer je bio potpuno u vlasti svoje žene. Kad bi svršila posao, pošla bi djevojka do peći i sjela u pepeo pa su je prozvali Pepeljuga.

charles perrault: Pepeljuga ili mala staklena papučica Cendrillon ou La petite pantoufle de verre

6 · Metropolitan u Lisinskom: sezona 2013./2014.

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

PRVI ČINPrvi čin tvore dvije slike. Prva se odigrava u kući Don Magnifica. Barun Don Magnifico ima dvije kćeri: Clorindu i Tisbe i pastorku Angelinu koja obavlja sve kućanske poslove i provodi hirovite naredbe svojih polusestara. Knez Don Ramiro, koji se prema očevoj zapovijedi mora oženiti, traži nevjestu, ali ne želi da odabranicu privuče njegovo ime i bogatstvo, nego bi htio djevojku koja će ga voljeti, makar bio preodjeven u slugu. Zato najprije šalje svojega tutora Alidora prerušenog u prosjaka da posjeti kuću Don Magnifica. Clorinda i Tisbe s prezirom

odbijaju prosjaka, a Angelina mu daje kavu i kruh. U to se pojavi i Don Ramiro preodjeven u vlastitog slugu i na prvi se pogled zaljubi u Angelinu i ona u njega. Zatim dolazi Dandini, knežev sluga preodjeven u kneza, a Clorinda i Tisbe ne štede načina da mu se umile. Najavljuje se raskošni bal na koji su pozvane sve djevojke. I Angelina bi htjela ići, ali se Don Magnifico tome odlučno suprotstavlja. Alidoro joj obećava da će se ipak pojaviti na plesu.Druga slika vodi nas u kneževu palaču. Ples je, i Dandini preodjeven u kneza prima goste. I Don Magnifico je ondje i iznosi mišljenje da


Foto

: Met

rop

olit

an o

per

aje on stvoren za novu službu koju je dobio

na dvoru. Iznenada se pojavi dama pod

koprenom koja dostojanstvenim držanjem

oduševljava sve prisutne. To je Angelina.

Kad skine koprenu, oduševljenje postaje još

veće, jer iz nje zrači posebna ljepota. Njezine

polusestre i očuh malo su iznenađeni sličnošću

nepoznate dame s jadnom Angelinom koju su

ostavili kod kuće, a sama Angelina zbunjena

je nazočnošću Don Ramira. Dandini, koji

nastavlja igrati ulogu kneza, zaljubljuje se u

nju. Čin završava sjajnim ansamblom.

DRUGI ČIN

Drugi čin donosi rasplet. Velika dama koja

je očarala uzvanike na svečanom plesu zaista

je skromna Angelina, koju je i Dandini u

svojem kneževskom odijelu pokušao osvojiti. Ali ona ostaje vjerna kneževu sluzi, zapravo preodjevenom Don Ramiru. Don Magnifico se preporučuje kćerima za daljnje usluge, bez obzira na to koja će od njih, kako on misli, osvojiti kneza. Dandini priopćava Don Magnificu da je zapravo žrtva svoje pretjerane taštine, pa se Don Magnifico povlači, doduše prijeteći. A Don Ramiro, kojemu je dama pod koprenom dala narukvicu kao zalog ljubavi, traži drugu narukvicu iz tog para. I kada je nalazi na ruci siromašne Angeline u njezinoj kući kod ognjišta, sretan je što je našao djevojku koju je zavolio. Dobrota i poštenje trijumfiraju. No Angelina, koja je stekla slavu i čast, ne želi se osvetiti polusestrama i očuhu. Prašta im, jer zapravo praštanjem još jedanput dokazuje koliko je iznad njih.


Joyce DiDonato

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

avečeRašnji inTeRpReTinaslovnu ulogu pepeljuge angeline pjeva prvi put u Metropolitanu mezzosopranistica Joyce DiDonato (1969.), koju smo gledali i slušali u Met Live in HD kao paža isoliera u izvrsnoj produkciji Rossinijeva Grofa Oryja, vještice sycorax u Začaranom otoku i Donizettijeve nesretne škotske kraljice Mary stuart. joyce DiDonato potječe iz irsko-američke obitelji. Rođena je u kanzasu, gdje je stekla i prvu glazbenu naobrazbu. Godine 1998. dobila je drugu nagradu na natjecanju Plácido Domingo Operalia i pobijedila na natjecanju George London. Godine 2002. dobila je nagradu Richard Tucker, 2005. prvi put je nastupila u Metropolitanu kao cherubin u Figarovu piru, 2007. dobila je Metropolitanovu nagradu Beverly Sills. u Metu je pjevala i Rosinu u Seviljskom brijaču, kompozitora u Arijadni na

Naxosu Richarda straussa i paža stéphana u Gounodovoj operi Romeo i Julija i ostvarila šezdesetak nastupa. najčešće nastupa u ulogama koloraturnog mezzosoprana. kneza Don Ramira pjeva svjetski tenor broj jedan danas u Rossinijevim operama i u onima ranog talijanskog belkanta Bellinija i Donizettija, peruanac Juan Diego Flórez (1973.). njegova blistava karijera lirsko-koloraturnog tenora počela je 1996. na Rossinijevu festivalu u pesaru kad je kao 23-godišnjak „uskočio“ umjesto oboljelog Brucea Forda u iznimno zahtjevnu ulogu corradina u operi Matilde di Shabran, postavši njezin nezamjenjivi tumač. u Metropolitanu je prvi put nastupio u siječnju 2002. kao almaviva u Seviljskom brijaču. vratio je u operu završnu ariju, koju se rijetko koji tenor usuđuje pjevati. u Metu je ostvario i nemorina u Ljubavnom napitku, ernesta u Don Pasqualeu, Lindora u Talijanki u Alžiru, Tonija u operi Kći pukovnije i bliži se stotom nastupu. u Met Live in HD gledali smo ga i slušali kao elvina u Mjesečarki i Rossinijeva Grofa oryja. Tri duboka muška glasa, talijanski umjetnici pietro spagnoli, alessandro corbelli i Luca pisaroni, svjetski poznati specijalisti za Rossinija i Mozarta, tumače Dandinija, Don Magnifica i alidora. Bariton Pietro Spagnoli (1964.) na svojem prvom nastupu u Metu pjeva kneževa slugu Dandinija. pjevati je počeo kao kontraalt u dječjem zboru. nakon mutiranja nastavio je pjevati u zboru kao bas. prvi put kao solist nastupio je 1987. u maloj ulozi u Bellinijevu Gusaru. premda ga zbog tamne boje glasa predstavljaju kao bas-baritona, Alessandro Corbelli (1952.) sebe smatra baritonom, a tako je i počeo karijeru 1973. kao Monterone u Rigolettu. često u istim operama pjeva dvije uloge: u Così fan tutte Guglielma i alfonsa, u Figarovu piru Figara i Grofa, u Don Giovanniju Don Giovannija i Leporella, u Ljubavnom napitku Dulcamaru


Alessandro Corbelli

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

i Belcorea. prvi je put u Metropolitanu nastupio 1997. kao Dandini, a 2009. preuzeo je ulogu Don Magnifica. u Metu je ostvario i Dulcamaru u Ljubavnom napitku, sulpicea u operi Kći pukovnije, Taddea u Talijanki u Alžiru i Giannija schicchija, ukupno osamdesetak nastupa. Luca Pisaroni (1975.), debitirao je 2001. kao Figaro u Figarovu piru, a prvi put nastupio u Metropolitanu 2005. kao publije u Mozartovu Titusu. Gledali smo ga i slušali u Met Live in HD kao calibana u Začaranom otoku i Leporella u novoj produkciji Don Giovannija. u Metu je pjevao i Mozartova Figara i ostvario pedesetak nastupa. uživa ugled jednog od najboljih mozartovskih i rossinijevskih pjevača današnjice.od pretproš le sezone prv i d i r igent Metropolitana, talijanski dirigent Fabio Luisi (1959.) nastavlja nizati nove naslove

u svojoj matičnoj kući. Rođen je u Genovi i na tamošnjem je konzervatoriju Niccolò Paganini diplomirao glasovir. nastavio se usavršavati kod slavnog alda ciccolinija. Dok je u Grazu radio kao korepetitor, počeo je studirati dirigiranje na konzervatoriju kod Milana horvata kod kojega je i diplomirao. Dirigentsku karijeru počeo je 1984. u italiji. Bio je dirigent opere i simfonijskog orkestra u Grazu, umjetnički ravnatelj i glavni dirigent orkestra Tonkünstler u Beču, glavni dirigent orkestra Romanske švicarske, šef-dirigent Državne kapele i semperopere u Dresdenu, glavni dirigent Bečkog simfonijskog orkestra i glavni muzički direktor opere u zürichu. u Metu je prvi put nastupio 2009. ravnajući verdijevim Don Carlom. u Metropolitanu je dirigirao dvadeset tri opere i ostvario oko stotinu pedeset nastupa. operu je postavio na scenu talijanski redatelj i dramaturg, pjesnik i prevoditelj s njemačkog, profesor režije na milanskom sveučilištu, Cesare Lievi (1952.). karijeru je počeo u italiji, a prve uspjehe postigao je u austrijskim i njemačkim kazalištima. utjecajne talijanske novine Corriere della Sera nazvale su ga “nasljednikom Giorgia strehlera”. u svojim režijama nastoji premostiti konvencionalnu b a r i j e r u i z m e đ u t r a d i c i o n a l n o g i eksperimentalnog teatra. Ravnomjerno režira dramu i operu. od njegovih opernih režija ističu se Parsifal na otvorenju sezone 1991./1992. u scali pod ravnanjem Riccarda Muti ja, Mozartov Titus u Frankfurtu, Pepeljuga, Arijadna na Naxosu i Turčin u Italiji s cecilijom Bartoli i Ruggerom Raimondijem u zürichu, Wagnerov Siegfried u cataniji, verdijeva Dva Foscarija u scali. Dobitnik je unesco-ve nagrade za kulturu i najvažnije talijanske nagrade za najbolji dramski tekst, Premio Ubu, za dramu La Badante (što bismo mogli prevesti kao skrbnica).


Gioachino Antonio Rossini

o skLaDaTeLjuGioachino Antonio Rossini rođen je 29. veljače 1792. u pesaru, gradiću na jadranskoj obali, pa se prozvao labudom iz Pesara. kako mu je otac Giuseppe (1764.-1839.), veliki zaljubljenik u ideje Francuske revolucije i zbog toga prozvan il vivazza, rodom iz Luga, govorio je: “ja sam labud iz pesara, ali vepar iz Luga.“ Talijanski je to igra riječi: cigno di Pesaro, cignale di Lugo � što je vrlo kratak i vrlo oštrouman opis Rossinijeva karaktera. Rano je počeo učiti pjevanje i iz dječačkog soprana razvio se u lijep bariton. s trinaest je godina slovio kao vrstan pratilac za glasovirom, s četrnaest se upisao u Liceo musicale u Bologni. s petnaest je skladao prvi operni pokušaj Demetrio e Polibio i počeo učiti glazbu kod

oca stanislaa Matteija (1750.-1825.). kod oca Matteija na partiturama haydna i Mozarta, kojima se duboko divio, oblikovala se njegova umjetnička osobnost. Mattei ga je prozvao il tedeschino (njemčić), aludirajući na te njegove afinitete i na značenje koje je pridavao orkestru. s osamnaest godina Rossini je u kazalištu san Moisè u veneciji bio na izvedbi svoje prve farse giocose, La cambiale di matrimonio (Bračna mjenica). slijedile su: kantata Didone abbandonata (napuštena Didona) i opere L’ equivoco stravagante (neobična zabluda) i L’ inganno felice (sretna prijevara). s dvadeset godina skladao je sedam opera. La scala di seta (svilene ljestve) i La pietra del paragone (kamen kušnje), praizvedena 1812. u scali, otkrile su budućega genija. Godine 1813. u venecijanskom Teatru La Fenice premijerno izveden Tancredi (Tankred) donio mu je slavu. njegov budući biograf, slavni francuski romanopisac henri Beyle, poznat kao stendhal (1783.-1842.), operu je nazvao primjerom „djevičanske čistoće“. iste godine Rossini je osvojio opću naklonost operom L’ Italiana in Algeri (Talijanka u alžiru). stendhal je pisao: „Rossinijev je mladenački genij procvjetao.“ u scali je 1814. izveden Il Turco in Italia (Turčin u italiji). Rossini je postao slavljen i tražen. upoznao je Domenica Barbaiju.vjerojatno najpoznatiji impresario u povijesti, Domenico Barbaia (1778. -1841.) ima zacijelo i najčudniji životopis. Rođen je u Milanu u obitelji koja je pripadala najnižim društvenim slojevima. Bio je praktički bez ikakve naobrazbe, ali bistar, spretan, nadaren i sposoban. zahvaljujući razvijenom poslovnom instinktu, uspio je u vrlo kratko vrijeme, u samo dvije godine, od poslužitelja u maloj kavani postati vlasnik lanca kavana. izumio je napitak � kavu s tučenim mlijekom, neku vrstu preteče današnjeg cappuccina, koju je mogla zamijeniti i čokolada. napitak se toliko


Domenico Barbaia

svidio Milanezima da su hrlili u Barbaijine ugostiteljske objekte. istodobno je stvorio „carstvo kartaške igre u cijelom talijanskom kraljevstvu“, kako je napisao poznati engleski povjesničar, muzikolog i novinar iz ugledne firentinske obitelji, john Rosselli (1927.-2001.) u svojoj knjizi The Opera Industry in Italy from Cimarosa to Verdi: the role of the Impressario, nastaloj 1984. i objavljenoj u talijanskom prijevodu L’ impressario d’ opera (operni impresario) u Torinu 1985. u italiju je uveo i rulet. usput se u vrijeme napoleonovih ratova bavio i trgovinom oružjem. kad je stekao golemo bogatstvo, Barbaia se 1808. preselio u napulj gdje se nastavio baviti igrama na sreću. ali njegova je strast bila kazalište

� opera � i raspolažući s dovoljno novca i imajući istančan njuh da osjeti vrijednosti mladoga glazbenika, vratio je napuljskom kazališnom životu prethodni sjaj. kazalište je opet steklo golemu popularnost i potporu kraljevskih suverena, a sam Barbaia bio je u milosti kralja Ferdinanda iv. (1751.-1825.) s kojim je dijelio naklonost prve dive, španjolske sopranistice isabelle colbran (1785.-1845.). postao je impresario napuljskih kazališta, među njima od 1809. do 1824. i najslavnijeg � Teatra di san carlo. Barbaia nije griješio u prosudbama. vrlo je rano otkrio genij mladoga Rossinija i pomagao mu graditi karijeru. potpisao je s njim ugovor da u sedam sezona sklada deset opera. Godine 1821. postao je istodobno i impresario bečkih kazališta kärntnertortheatera i Theatera an der Wien, a 1825. milanske scale. Gotovo svemoćan u kazališnom svijetu, uvelike je zaslužan ne samo za razvoj karijere Gioachina Rossinija nego i za karijere Gaetana Donizettija, vincenza Bellinija i carla Marije von Webera. u italiji je tada bio najrazvijeniji napuljski glazbeni život. orkestar Teatra di san carlo bio je sjajan, a samo kazalište bilo je prvo talijansko, a to je značilo i prvo europsko, tj. svjetsko kazalište. požar ga je bio uništio u veljači 1816., ali je u deset mjeseci obnovljeno. kl ima pomirbe, povratak Bourbona i restauracija monarhije nakon napoleonovih ratova djelovali su poticajno. Barbaia je želio u punoj mjeri iskoristiti nove i veće scenske mogućnosti što ih je pružalo obnovljeno kazalište, a i sve veće mogućnosti koje je obećavao njegov štićenik, službeni kazališni skladatelj Rossini. u napulju je djelovalo nekoliko pjevača iznimnih kvaliteta: tenori Manuel García (1775.-1832.), Giovanni Davide (1790.-1864.) i andrea nozzari (1775.-1832.) te glavna zvijezda isabella colbran, lijepa, zanosnih pjevačkih i scenskih kvaliteta, tada


u zenitu svoje ljudske i stvaralačke osobnosti. Barbaia je nedvojbeno želio istaknuti njezine sposobnosti. Rossini se uskoro u nju zaljubio i počela je strastvena ljubavna veza koja je 1822. okrunjena brakom. istodobno je njezin glas počeo gubiti sjaj. pretposljednji je put nastupila 1823. na praizvedbi Rossinijeve Semiramide u veneciji gdje su se supružnici zaustavili na putu u pariz. kad su zatim krenuli na gostovanje u London s operom Zelmira, bilo je jasno da je njezinoj karijeri došao kraj. Ljubav između genijalnoga skladatelja i pjevačice u silaznoj putanji karijere počela je blijedjeti pa su se 1837. službeno rastali, ali se Rossini i dalje skrbio za svoju muzu. isabella se nastanila u Bologni gdje je umrla. pokopana je u grobnici Rossinijevih roditelja. priča se da je družeći se s Barbaijom stekla ljubav prema kocki i na tu je strast potrošila velik dio svojega prilično velikog imetka. isabella colbran svojom je osobnošću bila predodređena za dramske likove, a Rossinija je neodoljivo privlačio buffo-žanr pa je s radošću prihvatio ponudu da za karnevalsku sezonu 1816. u Rimu sklada komičnu operu. Bio je to Il barbiere di Siviglia (seviljski brijač) prema Beaumarchaisu. unatoč tome što je sama praizvedba završila tragikomično, opera je ipak odmah prihvaćena. Godinu dana nakon neobičnog neuspjeha praizvedbe i golemog uspjeha druge izvedbe opere, Rossini se opet našao u Rimu. sa svojim impresarijom, pjesnikom jacopom Ferrettijem (1784.-1852.) tražio je pogodan, vedar siže za karnevalsku sezonu 1817. odabrali su Pepeljugu prema istoimenoj bajci charlesa perraulta (1628.-1703.).nakon Pepeljuge, Rossini je u italiji skladao još šesnaest opera, među njima La gazza ladra (kradljiva svraka) i Semiramide. osjećajući italiju pretijesnom, zaputio se u glazbeno središte svijeta � pariz. nezamislivo je kako

ga je pariz dočekao i kakve je sve počasti u njemu uživao! kraljevska akademija lijepih umjetnosti proglasila ga je svojim članom. postao je upraviteljem Théâtre des italiens i „prvi kraljevski skladatelj i generalni francuski inspektor pjevanja“ (premier compositeur du Roi et inspecteur Général du chant en France) s godišnjim prihodom od dvadeset tisuća franaka. na raspolaganju su mu stajale najveće pjevačke zvijezde onoga doba. za krunidbu charlesa X. godine 1825. okupio je deset vrhunskih pjevača, izvrstan orkestar i balet pariške velike opere i skladao scensku kantatu Il viaggio a Reims (put u Reims), preradio je operu Maometto II (Mehmed ii.) u Le Siège de Corinthe (opsadu korinta), Moséa in Egitto (Mojsija u egiptu) u Moïse et Pharaon (Mojsija i faraona), skladao opéru comique, Le Comte Ory (Grof ory) te godine 1829. s Guillaumeom Tellom stvorio najljepši primjerak novoga žanra � velike opere. a onda je umjetnički zastao. preživio je dolazak Bellinija i Donizettija, instinktom koji ga nikada nije prevario osjetio je veličinu mladoga verdija. postao je institucija. Bila je čast biti pozvan u njegovu kuću u chaussée d’ antin, uživati u njegovoj duhovitoj i vještoj konverzaciji, a i u njegovim gastronomskim specijalitetima. Rossini je umro 13. studenoga 1868. u svojem dvorcu passyju pokraj pariza. njegovo tijelo preneseno je godine 1887. u firentinsku crkvu santa Maria della croce i ondje pokopano uz druge talijanske velikane.Rossini je počeo stvarati u italiji u kojoj su posljednji predstavnici napuljske škole Giovanni paisiello i Domenico cimarosa skladali posljednja djela, a Luigi cherubini i Gaspare spontini djelovali u parizu. Francuska je zbrajala rezultate napoleonovih ratova. prošlo je vrijeme angažirane Mozartove komične opere koja je prethodila Francuskoj revolucij i , počela se osjećati želja za


popuštanjem napetosti i tražila se zabava. Bilo je to vrijeme Bečkog kongresa koji je europske probleme rješavao uz zvukove plesa. Razjedinjena italija u kojoj još nije niknula ideja o borbi za nacionalno ujedinjenje, postajala je glazbena provincija. a tada se pojavio jedan zakašnjeli sin prosvjetiteljske epohe, iznimno nadaren glazbenik, briljantan entuzijast koji će stvoriti vlastiti stil, okušati se na svim područjima, od opere do sakralne glazbe i instrumentalnih skladbi. Rossini je osjetio puls vremena, želju za neangažiranim veseljem i ispunio ju je. Radost muziciranja glavna je značajka njegova stila i misao vodilja njegova stvaranja. iz 18. stoljeća zadržao je mnoge stilske elemente, ponajprije vokalnu tehniku (žalio je za pjevačkim umijećem kastrata), zatim neke ritmičke uzorke i formalne postupke. istodobno je unio bitne novine. slomio je samovolju pjevača koji su autorov glazbeni tekst uzimali tek kao predložak na kojemu će pokazati umijeće vladanja koloraturnom tehnikom. sam je zabilježio sve ukrase i tako utemeljio vokalnost specifičnih zahtjeva � vocalità rossiniana. orkestru je dao veću važnost i stvorio karakteristični crescendo. njegova je maksima bila: jednostavna melodija, jasan ritam. njegove partiture krase šarm i vitalnost. Talijanski muzikolog Luigi Rognoni rekao je: „velika novost koju je unio Rossini, sugestivna moć i neodoljiva privlačnost njegova stila leže u njegovoj humanizaciji instrumenata. njegova je glazba fizička radost ritma i zvuka.“s Rossinijem je otišao svojom klasičnom čistoćom linije posljednji predstavnik glazbe 18. stoljeća, a osjećajem za novo vrijeme i nov dramatski izraz prvi predstavnik romantičnog 19. stoljeća. s njim je završila opera buffa. Donizettijeve komične opere, verdijev Falstaff i puccinijev Gianni Schicchi pripadaju drugoj vrsti. Rossinijeva radost muziciranja, njegov

tako karakterističan brio postali su prošlost. s punim je pravom stendhal napisao: „od napoleonove smrti nije bilo čovjeka o kojemu se danomice govorilo od Moskve do napulja, od Londona do Beča, od pariza do calcutte kao što se govorilo o Rossiniju. Rossini � napoleon glazbe.“

o DjeLukad su Rossini i Ferretti tražili pogodan siže za novu operu, skladatelj je pisao svojem libretistu: „nemoj zaboraviti da se Rimljani u doba karnevala žele zabavljati i smijati, a da se i ja hoću smijati. jedva sam završio svoju Desdemonu zbog koje je publika toliko plakala.“ i kad je Ferretti onako uzgred spomenuo bajku La Cenerentola / Pepeljuga, Rossini se odmah oduševio, ali kao praktičan i realan duh, postavio mu je zahtjev da iz bajke charlesa perraulta izbaci sve elemente fantastičnog i nadnaravnog. pisao mu je: „ideja ti je blistava, ali znanja i ravnanja radi, zapamti dobro da želim Pepeljugu bez dobrih vila s čarobnim štapićem, bez mačaka koje govore ili miševa koji vuku kraljevske kočije, bez prinčeva na bijelom konju, bez metli koje same metu i sličnih izmišljotina. Ti znaš da ja ne volim fantastiku.“Ferretti se prihvatio posla. sastavio je libreto koristeći se libretima koje su prije napisali francuski dramatičar i pisac charles-Guillaume Étienne (1777.-1845.) za malteškog skladatelja koji je djelovao u Francuskoj, nicolasa isouarda (1775.-1818.) i njemačkoga Daniela steibelta (1765.-1823.) te Francesco Fiorini za Talijana stefana pavesija (1779.-1850.). isouardova Pepeljuga praizvedena je 1810. u pariškoj opéri comique, a steibeltova iste godine u carskom kazalištu u petrogradu, u kojemu je bio umjetnički ravnatelj. pavesijeva Agatina praizvedena je 1814. u Milanu. Želeći ugoditi


skladatelju, a vjerojatno imajući na umu i ograničene tehničke mogućnosti rimskoga kazališta, Ferretti je u mnogome lišio fabulu poetskih i fantastičnih elemenata perraultove bajke, zadržavši samo okosnicu djela. Dobra vila koja pomaže pepeljugi postao je knežev tutor alidoro, ne otkucava ponoć, nema čarobnog štapića, a nema ni slavne staklene cipelice. ali kako bez tog elementa ne bi bilo ni same priče, Ferretti je uporabio par narukvica. vjerojatno je to učinio i zbog rimske cenzure, koja ne bi dopustila da primadona na sceni pokaže gležanj. zlobnici su nadodali da je libretist uporabio narukvicu umjesto cipelice i zato što je protagonističina noga bila nešto oveća. naravno, primadona je oštro reagirala na tu insinuaciju. Bilo kako bilo, Rossinijeva angelina nije izgubila cipelicu kad je u ponoć bježala kući, nego je dala knezu narukvicu s riječima: „kad pronađete drugi dio para i ako vam se i onda budem svidjela, bit ću vaša.“ i ostali su likovi bliži ljudima iz stvarnoga života negoli junacima iz bajke, a i radnja se događa u građanskom okružju. Ferretti je imao dobru stranu � redovito je donosio stihove. Rossini je odmah skladao glazbu i uvježbavao je s pjevačima koji su morali stalno biti uz njega. impresario je žurno nosio skladateljev rukopis prepisivačima i brinuo se za pokuse. okružen svojim interpretima, Rossini je radio u bučnom i veselom okružju koje ga je nadahnjivalo, i u nešto više od tri tjedna opera je bila gotova.Pepeljuga je komična opera s elementima opere semiserie, ali i s nekim arijama u stilu opere serie. njezina duhovita i šarmantna glazba ima najbolje osobine Rossinijeva stila, počevši od izvrsne uvertire, koju je preuzeo iz svoje ranije, u napulju izvedene opere La gazzetta. Radnja teče bez zastoja, situacije su dramatski zaokružene, dijalozi šaljivi, a likovi, pogotovo Dandini i Don Magnifico, vrlo plastični. Briljantna je cavatina Don Magnifica

iz prvoga čina „Miei rampolli femminini“ (Moji ženski potomci), a takav je i duet Dandinija i Don Magnifica „un segreto d’ importanza“ (važna tajna). izvrstan je i kvintet „signor, una parola“ (Gospodine, jednu riječ), a sekstet iz drugoga čina „siete voi?“ (vi ste?) uz bok je slavnom finalu prvoga čina Seviljskog brijača. arija Don Ramira „si, ritrovarla io giuro“ (prisežem da ću je pronaći) virtuozna je tenorska arija s vratolomnim koloraturama. angelina je ocrtana s ukusom i s primjerenim osjećajem za patos koji nikada ne prelazi u pretjeranost i prenaglašenost, i njezin završni rondo „nacqui all’ affanno e al pianto“ (Rodih se za jad i suze) uzor je ne samo virtuoznosti koje je Rossini tražio od svojih kontraaltova nego i izraza i smisla koji oni u tu ariju moraju unijeti.

o pRaizveDBiPepeljuga je praizvedena u Teatru valle u Rimu 25. siječnja 1817. godine. angiolinu, kako je Rossini prvotno nazvao glavni lik opere, pjevala je Rossinijeva prijateljica iz učeničkih dana u Bologni Gertrude Righetti Giorgi (1793.-1862.), kontraalt velikog opsega, koja se 1814. udala za advokata u Bologni � Luigija Giorgija i zbog udaje prekinula uspješno započetu karijeru, ali se iz prijateljstva prema skladatelju vratila na scenu. ona je bila i njegova prva Rosina. zašto je Rossini u svojim komičnim operama glavni ženski lik povjerio kontraaltu, glasu kojemu je inače u svojim operama seriama namijenio ulogu mladog junaka, tj. en travesti (uloge u hlačama, gdje ženski glas tumači muški lik)? prva interpretkinja većine njegovih ozbiljnih opera bila je sopranistica isabella colbran pa je za komičnu tražio drukčiji glas. osim toga, nije podnosio pomisao da mu se visoki soprani razmeću ukrasima


bez smisla (nazivao ih je macchinette � mašinice) i time lišavaju interpretirani lik dubljeg sadržaja. Gertrude Righetti Giorgi potpuno je odgovarala njegovim zamislima. ostali izvođači s praizvedbe gotovo su posve nepoznati, jer o njima nema riječi ni u opsežnom izdanju Gioachino Rossini � Lettere e documenti, objavljenom u pesaru u povodu 200. godišnjice skladateljeva rođenja. u njemu se spominju samo bas Andrea Verni (?-1822.), prvi Don Magnifico, i prvi Dandini, bas Giuseppe De Begnis (1793.-1849.), koji je ostvario europsku karijeru, ali je poglavito poznat kao suprug mnogo poznatije Giuseppine Ronzi. obojica su iste uloge tumačila 1814. na neuspjeloj praizvedbi pavesijeve opere istog sadržaja, Agatine, u scali.praizvedba je primljena hladno, ali je već druga izvedba postigla velik uspjeh.

Rossini je pisao isabelli colbran: „nikada me ne pitaj kako je uspjela prva izvedba moje opere. pitaj radije za drugu, treću, četvrtu.“ a s nepogrešivim osjećajem za ukus publike, govorio je zabrinutom Ferrettiju: „vidjet ćeš, karneval neće ni proći a svi će se zaljubiti u moju Pepeljugu, za godinu dana pjevat će je u cijeloj italiji, za dvije godine svidjet će se publici u Francuskoj, zadivit će englesku. impresariji će se za nju otimati, a o primadonama da i ne govorim. Rossini je ispravno predvidio. ubrzo nakon praizvedbe opera je počela osvajati svjetska kazališta. u Londonu se prvi put izvela 1820., u new yorku 1826. u covent Gardenu se prvi put izvela na engleskom jeziku 1830. s malim preradbama i kraćenjima, Pepeljuga se održala na opernim pozornicama do 1880. godine. a onda je počelo opadati zanimanje za cjelokupno Rossinijevo stvaralaštvo, osim za Seviljskog brijača, i ono je padalo u zaborav. Dvadesetih godina prošloga stoljeća, točnije 1920., Pepeljuga je izvedena u pesaru, a pojavom pjevačice iznimnih kvaliteta, španjolke conchite supervíe (1895.-1936.), vratila se na repertoar. supervía ju je pjevala u parizu, na festivalu Maggio Musicale Fiorentino 1933. pod ravnanjem Tullija serafina, u covent Gardenu 1934. uz ezija pinzu. velike angeline bile su redom Gianna pederzini, Fedora Barbieri, Giulietta simionato, Teresa Berganza, agnes Baltsa, Federica von stade, Lucia valentini Terrani. a veliki dirigent, tumač tih Rossinijevih partitura, claudio abbado.

PEPELJUGA u MeTRopoLiTanuPepel juga ni je bi la osobite sreće u Metropolitanu. ansambl Metropolitan opera national company prvi ju je put izveo u studenome 1965., u posljednjoj sezoni u staroj zgradi, ali ne u samoj zgradi, nego u new york state Theatreu na redovitoj

Gertrude Righetti Giorgi


godišnjoj turneji. izvela se na engleskom pod naslovom Cinderella. premijera u kući bila je 16. listopada 1997. i ta se produkcija do danas zadržala na repertoaru. Dirigirao je James Levine, režirao Cesare Lievi, naslovnu je ulogu pjevala Cecilia Bartoli, a Don Ramira Ramón Vargas. Alessandro Corbelli, Simone Alaimo i Michele Pertusi bili su Dandini, Don Magnifico i alidoro, a Joyce Guyer i Wendy White clorinda i Tisbe. na obnovi u rujnu 2002. uz manje poznatu soniu Ganassi briljirao je juan Diego Flórez. jennifer Larmore, Raúl Giménez i john Relyea bili su novi tumači angeline, Ramira i alidora, a novi dirigenti bili su edoardo Müller i Bruno campanella. posjetitelji ciklusa Metropolitan u Lisinskom večerašnju su produkciju Rossinijeve Pepeljuge već gledali u subotu, 9. svibnja 2009., s elīnom Garančom u naslovnoj ulozi.

PEPELJUGA u hRvaTskojRiječka je publika prva u hrvatskoj upoznala Pepeljugu već 1838. na izvedbi u Teatro civico. Godine 1861. njome je ravnao ivan pl. zajc. prva hrvatska izvedba opere bila je u današnjem Domu hrvatske vojske u zagrebu na Rossinijev rođendan, 29. veljače 1968. izvela se u prijevodu Vladimira Ruždjaka i u njegovoj režiji, a on je pjevao i Dandinija. Josip

Novosel je bio Ramiro, Tugomir Alaupović Don Magnifico, Franjo Petrušanec alidoro, a u ulogama clorinde i Tisbe nastupile su Elena Hristova i Jasna Podolšak. Dirigirao je Miro Belamarić. izvedba je otkrila raskošni potencijal prvog hrvatskog koloraturnog mezzosoprana � Majde Radić.

Majda Radi


NakladnikKoncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

Za nakladnikaDražen Siriščević, ravnatelj

Producentica programaAna Boltužić

UrednicaAna Boltužić

TekstMarija Barbieri

Oblikovanje i grafička pripremaIntergrafika TTŽ d.o.o.

LektoricaRosanda Tometić

TisakIntergrafika TTŽ d.o.o.

Naklada 400 kom.

Cijena20 kn

www.lisinski.hr

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


25. rujna 2014. iznimno četvrtak

SimFoniJSki orkeStar čaJkovSki vladimir Fedosejev dirigent

11. listopada 2014. orcheStre national de Francedaniele Gatti dirigent

18. listopada 2014. zBor mihail ivanovič Glinka vladislav černušenko dirigent

8. studenoga 2014. orqueSta SinFónica Juvenil de caracaS dietrich Paredes dirigent

29. studenoga 2014.radovan vlatković rog

duhački orkestar muzičke akademije

mladen tarbuk dirigent

25. travnja 2015. BoriS PaPandoPulomadame BuFFault Opera muzička akademija, akademija dramske umjetnosti, akademija likovnih umjetnosti i tekstilno-tehnološki fakultet Sveučilišta u zagrebu, muzički biennale zagreb

9. svibnja 2015. cameron carPenter orgulje

23. svibnja 2015. city oF BirminGham SymPhony orcheStra andris nelson dirigent Baiba Skride violina

www.lisinski.hr

20. prosinca 2014. GáBor Boldoczki truba komorni orkestar Franz liszt

14. velja»e 2015. natalie deSSay sopran michel leGrand glasovir

7. ož ujka 2015. hrvatSki Barokni anSamBl laura vadjon violina i umjetničko vodstvo ivana lazar sopran

18. travnja 2015. ivo PoGorelić glasovir Simfonijski orkestar hrvatske radiotelevizije ivan repušić dirigent

GRaD zaGReB


Sezona 2014./2015.

12. listopada 2014.snimka, iznimno nedjelja

G. Verdi: MaCbeTh

19. listopada 2014.snimka, iznimno nedjelja

W. A. Mozart: Figarov Pirnova produkcija

9. studenoga 2014.snimka, iznimno nedjelja

G. Bizet: CarMeN

16. studenoga 2014. snimka, iznimno nedjelja

J. Adams: KLiNghoFFerova sMrT premijera

13. prosinca 2014.R. Wagner: MajstOri pjevači

17. siječnja 2015.F. Lehár: veseLa UdoviCanova produkcija

31. siječnja 2015.

J. Offenbach: HOffMannOve priče

22. veljače 2015. snimka, iznimno nedjelja

P. I. Čajkovski / B. Bartók: JoLaNTa dvoraC Modrobradog nova produkcija

14. ožujka 2015.

G. Rossini: La doNNa deL Lagopremijera

3. svibnja 2015. snimka, iznimno nedjelja

P. Mascagni / R. Leoncavallo:CavaLLeria rUsTiCaNa i PagLiaCCi nova produkcija

www.lisinski.hr


sponzori Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog:

Gioachino Rossini PEPELJUGA...sve djevojke. I Angelina bi htjela ići, ali se Don Magnifico tome...

Documents

Transcript of Gioachino Rossini PEPELJUGA...sve djevojke. I Angelina bi htjela ići, ali se Don Magnifico tome...