Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Subota, 14. travnja 2012., 19 sati

G. Verdi

LA TRAVIATA

THE HD BRODCASTS ARE SUPPORTED BY

THE MET: LIVE IN HD SERIES IS MADE POSSIBLE BY A GENEROUS GRANTFROM ITS FOUNDING SPONZOR

Neubauer Family FoundationGLOBAL CORPORATE SPONSORSHIP OF THE MET LIVE IN HDIS PROVIDED BY

VIOLETTA VALÉRY Natalie DessayALFREDO GERMONT Mathew PolenzaniGIORGIO GERMONT Dmitri HvorostovskyFLORA BERVOIX Patricia RisleyANNINA Maria ZifchakGASTONE Scot ScullyBARUN DOUPHOL Jason StearnsMARKIZ D’ OBIGNY Kyle Pfortmiller

DOKTOR GRENVIL Luigi RoniGIUSEPPE Juhwan LeeSolisti, zbor i orkestar MetropolitanaZBOROVOĐA Donald PalumboDIRIGENT Fabio LuisiREDATELJ Willy DeckerSCENOGRAF I KOSTIMOGRAF

Wolfgang GussmannOBLIKOVATELJ RASVJETE Hans ToelstedeKOREOGRAF Athol Farmer

Praizvedba: Teatro La Fenice u Veneciji6. ožujka 1853.

Prva hrvatska izvedba: Pod naslovom Violetta u Narodnom zemaljskom kazalištu u

Zagrebu, 11. ožujka 1879.

Prva izvedba u Metropolitanu: 5. studenoga 1883.

Premijera ove produkcije: 31. prosinca 2010.

SUBOTA, 17. TRAVNJA 2012.

POČETAK U 19 SATI.

Giuseppe Verdi

LA TRAVIATAOpera u tri �ina

Libreto: Francesco Maria Piave prema drami La

dame aux camélias / Dama s kamelijama

prema istoimenom romanu Alexandrea Dumasa

sina

Stanka nakon prvog čina.Svršetak oko 22 sata.

Tekst: talijanski.Titlovi: engleski.

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Originalna produkcija Salzburških svečanih igara; zahvala De Nederlandse Operi.Radnja opere događa se sredinom 19. stoljeća u Parizu i okolici.Sjećao sam se da sam vrlo često susretao Margueritu na Champs-Elysées gdje je redovito svakog dana dolazila u maloj zatvorenoj plavoj kočiji, koju su vukla dva prekrasna mrkana, i da sam tada zapazio u njoj otmjenost rijetku kod takvih žena,otmjenost koju je još više isticala njezina doista izuzetna ljepota.[...] Marguerite je dolazila na sve premijere i provodila sve svoje večeri u kazalištu ili na plesu. Svaki put kad bi se prikazivao novi komad, mogli ste biti sigurni da ćete je vidjeti, i to s tri stvari od kojih se nikada nije odvajala i koje su uvijek bile na naslonu njezine lože u parteru: njezin dogled, vrećica bombona i kita kamelija. Dvadeset pet dana u mjesecu kamelije su bile bijele, a pet dana crvene. Nitko nikada nije saznao razlog tog mijenjanja boje koje spominjem iako ga ne mogu objasniti, a što su stalni posjetitelji kazališta koja je najčešće posjećivala zapazili baš kao i ja. Nikada Margueritu niste mogli vidjeti s nekim drugim cvijećem osim s kamelijama.Zato su je na kraju kod njezine cvjećarke, gospođe Barjon, prozvali Dama s kamelijama, i taj joj je nadimak ostao. Alexandre Dumas sin

Sinoć je Traviata propala. Je li to krivnja moja ili pjevača? Vrijeme će pokazati.Giuseppe Verdi nakon praizvedbe Traviate

6 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2011./2012.

PRVI �INDoga�a se u pariškom salonu Violette Valéry gdje se skupljaju dame iz polusvijeta i njihovi otmjeni prijatelji. Gastone de Letorières predstavlja doma�ici mladog Alfreda Germonta koji je u nju ve� dulje vrijeme zaljubljen. Alfredo po�inje poznatu napitnicu “Libiamo, libiamo ne’ lieti calici”. Kad ostane sam s Violettom, izjavljuje joj ljubav (“Un dì felice, eterea”). Njegova mladost i iskrena strast duboko se doimaju kurt izane nenav ik le na pravu ljubav i ona mu daruje kameliju, pozivaju�i ga da do�e kad cvijet uvene. Ostavši sama, Violetta se lomi izme�u probu�ene ljubavi prema Alfredu (“Ah, fors’ è lui che l’ anima”) i želje da nastavi živjeti bez emocija, isprazno i okružena vanjskim sjajem. Alfredov pjev iz daljine “Di quell’ amor, quell’ amor ch’ è palpito”

na trenutak je pokoleba, ali naposljetku donosi odluku da ne�e prihvatiti njegovu ljubav (“Sempre libera degg’ io folleggiare di gioia in gioia”).

DRUGI �INProšla su tri mjeseca. Violettina odluka da ne prihvati Alfredovu ljubav nije bila �vrsta. Ljubav je pobijedila i u prvoj slici nalazimo mlade ljude kako sretni žive u seoskoj ku�i u okolici Pariza. Alfredo je presretan i to izražava u ariji “De’ miei bollenti spiriti“. Violetta je spremna odre�i se svega što ima kako bi sebi i Alfredu omogu�ila da i dalje žive u sre�i i ljubavi. On naravno ne želi prihvatiti toliku žrtvu voljene žene i odlazi u Pariz da sredi neke nov�ane poslove. U me�uvremenu dolazi njegov otac Giorgio Germont i energi�no zahtijeva od Violette da napusti

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

7 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2011./2012.

njegova sina. Violetta u po�etku odbija, ali Germont je preklinje. Ima k�er koju prosi mladi� iz ugledne ku�e, ali njegova obitelj ne želi ni �uti za taj brak sve dok Alfredo živi sa ženom sumnjiva morala (“Pura siccome un angelo”). Violetta na kraju popušta i to je jedan od najljepših trenutaka opere (“Dite alla giovine sì bella e pura”). Moli Germonta da jednoga dana kaže Alfredu istinu (“Morrò - la mia memoria”), rastaje se s njim u pomirbi i sjeda za stol da napiše Alfredu oproštajno pismo. On je zatje�e, no ona zbunjeno odlazi iz ku�e, uvjeravaju�i ga još jedanput u svoju ljubav, u emotivnom vrhuncu opere “Amami, Alfredo”.Sadržaj pisma je surov. Napisala je da ga više ne voli i javlja mu da se vra�a barunu Doupholu. Bio je to jedini na�in da ispuni obe�anje koje je dala Alfredovu ocu. A otac, znaju�i koliko �e to povrijediti njegova sina, dolazi da bi ga umirio. Pjeva mu glasovitu ariju o provansalskom moru i tlu na kojemu je odrastao “Di Provenza il mar, il suol”. Veliki dramati�ar, Verdi je skladao ariju koja se doima kao vergl, ali tako u Alfredovim ušima i zvu�i o�ev pjev. Njegove su misli zaokupljene samo željom da se osveti nevjernici. Pisamce na stolu kojim Flora Bervoix poziva Violettu i njega na zabavu pružit �e mu za to priliku. O�eva mirna kantilena ne može ga odvratiti od te namjere.Druga slika doga�a se na ve�eri kod Flore. Okupljeno je veselo društvo koje predvode uzvanici odjeveni u Ciganke i matadore (“Noi siamo zingarelle”). I opet je dramati�ar Verdi pokazao svoj istan�an dar. U prethodnoj slici dramatika je došla do vrhunca. Potrebno je ležerno smirenje napetosti, mali predah, da bi se dramski doga�aji razvili svom snagom. Alfredo

dolazi sam, prividno bezbrižan. Violetta se pojavljuje nešto kasnije u društvu baruna Douphola i naslu�uje što �e se dogoditi. (“Ah, perchè venni, incauta! Pietà di me, gran Dio!”) Dvojica suparnika sjedaju za kartaški stol. Alfredo dobiva, barun sve više gubi. Dolazi do oštre prepirke. Violetta daje znak Alfredu da se sastanu. On dolazi, preklinje je da ode s njim. Htiju�i ostati vjerna obe�anju danom njegovu ocu, ona ga odbija i kaže mu da voli baruna. O�ajan, Alfredo poziva goste i u nastupu bijesa i ogor�enja baca Violetti u lice sav novac koji je dobio na kartama, s rije�ima kako je time naplatio njezinu ljubav (“Ogni suo aver tal femmina”). Svi su zgroženi. Pojavljuje se stari Germont i oštro prekorava sina (“Di sprezzo degno se stesso rende”). Alfredo se kaje (“Ah sì ... che feci!”), Violetta je na izmaku snaga (“Alfredo, Alfredo, di questo core”).

TRE�I �INVioletta leži na samrti. Izvana dopiru veseli zvuci karnevalskog slavlja. �ita pismo koje je dobila od Germonta. On piše da je sve objasnio Alfredu i najavljuje kako �e Alfredo do�i k njoj i moliti je za oproštenje. Prekasno je. Violetta sluti skori kraj i u sebi se oprašta od života u ariji koja djeluje poput uzdaha iz dubine duše otkupljenog bi�a (“Addio del passato bei sogni ridenti”). Sobarica Annina najavljuje joj Alfredov dolazak. Violetta je presretna, zajedno kuju planove za budu�nost, napustit �e Pariz (“Parigi, o cara, noi lasceremo”). Ali Violetta je isuviše slaba da bi s njim krenula u bolji i sretniji život (“Gran Dio! Morir sì giovane”). Dolazi i otac Germont da i sam moli oproštenje od mlade žene. Violetta umire u Alfredovu naru�ju okružena ljubavlju svojih dragih.

8 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2011./2012.

Natalie Dessay Dmitrij Hvorostovsky

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

VEČERAŠNJI INTERPRETIViolettu prvi put u Metropolitanu pjeva francuska sopranistica Natalie Dessay(1965.). Nakon što se u djetinjstvu bavila baletom i glumom, posvetila se glazbi i svoj lijep lirsko-koloraturni sopran izbrusila u jedan od najvažnijih u današnjem opernom svijetu, u koji ju je lansirala Olympia u Hoffmannovim pričama 1992. u pariškoj Opéri Bastille u režiji Romana Polanskog. Nakon što je prebrodila zdravstvene probleme, koji su je mučili od 2002. do 2005., danas je jedna od vodećih opernih zvijezda. U Metropolitanu je prvi put nastupila 1994. kao Fiakermilli u Arabelli Richarda Straussa. U njemu je pjevala i Zerbinettu u Arijadni na Naxosu, Olympiju u Hoffmannovim pričama, Juliju u Gounodovoj operi Romeo i Julija, Marie u Donizettijevoj operi Kći pukovnije te Aminu u Mjesečarki i Luciju di Lammermoor

koje smo gledali u Live in HD. U Metu je ostvarila sedamdesetak nastupa. Alfreda pjeva američki tenor iz Illinoisa, Matthew Polenzani, jedan od najdarovitijih i najprofinjenij ih l irskih tenora svoje generacije, 2004. godine dobitnik Nagrade Richard Tucker. U Metropolitanu je prvi put nastupio 1997. i u njemu je ostvario više od dvije stotine nastupa u dvadeset osam uloga. Između ostaloga, pjevao je Mozartove: Ferranda u Così fan tutte, DonOttavija u Don Giovanniju, Belmontea u Otmici iz saraja i Tamina u Čarobnoj fruli, Rossinijeve: Almavivu u Seviljskom brijaču i Lindora u Talijanki u Alžiru, Fentona u Falstaffu, Romea u Romeu i Juliji, Davida u Majstorima pjevačima i Ernesta u Don Pasqualeu, u kojoj smo ga ulozi gledali u Live in HD. Giorgio Germont je Dmitrij Hvorostovsky (1962.). Rođen u Krasnojarskom u Sibiru, na tamošnjem je Glazbenom učilištu završio studij glasovira

9 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2011./2012.

i zborskog dirigiranja, a 1987. diplomirao je i pjevanje. Iste je godine pobijedio na Svesaveznom pjevačkom natjecanju Glinka, a sljedeće i na Međunarodnom pjevačkom natjecanju u Toulouseu. Godine 1989. bio je pobjednik natjecanja “Pjevačsvijeta“ (Singer of the world) u Cardiffu i počela je njegova svjetska karijera jednog od vodećih, poglavito verdijanskih baritona današnjice. U Metropolitanu je prvi put nastupio 1995. kao Jelecki u Pikovoj dami, ostvario dvanaest uloga i pjevao u približno sto trideset predstava. Izvedbom Traviate prvi put u Metropolitanu dirigira Fabio Luisi (1959.), od ove sezone njegov prvi dirigent. Rođen u Genovi, na tamošnjem je Konzervatoriju “Niccolò Paganini“ diplomirao glasovir i nastavio se usavršavati kod slavnog Alda Ciccolinija. Dok je u Grazu radio kao korepetitor, počeo je studirati dirigiranje na Konzervatoriju kod Milana Horvata kod kojega je i diplomirao. Dirigentsku karijeru počeo je 1984. u Italiji. Bio je dirigent Opere i Simfonijskogorkestra u Grazu, umjetnički ravnatelj i glavni dirigent orkestra Tonkünstler u Beču, glavni dirigent orkestra Romanske Švicarske, šef-dirigent Državne kapele i Semperopere u Dresdenu, glavni dirigent Bečkog simfonijskog orkestra i glavni muzički direktor Opere u Zürichu. Njemački redatelj Willy Decker (1950.) poglavito je poznat po svojim opernim režijama. Učio je violinu i studirao filozofiju, kazalište, glazbu i pjevanje na Sveučilištu i Visokoj školi u Kölnu. Već je u ranim dvadesetim godinama bio asistent redatelja u Essenu i Kölnu gdje je uskoro postao umjetnički ravnatelj. Njegova inovativna produkcija Traviate na Salzburškim svečanim igrama 2005. s Annom Netrebko i Rolandom Villazónom u glavnim ulogama naišla je na velik odjek. Los Angeles Times ocijenio je da je treba vidjeti.

O SKLADATELJUGiuseppe Verdi rođen je u selu Le Roncole nedaleko od gradića Busseta pokraj Parme 10. listopada 1813. Sjedanaest je godina postao orguljaš u svojem selu. Otac ga je poslao u Busseto gdje je osvojio naklonost Antonija Barezzija (1787-1867), predsjednika tamošnjega filharmonijskog društva, koji mu je, vjerujući u njegovu iznimnu nadarenost, pružio svesrdnu potporu i pomogao da ode na školovanje u Milano. Nisu ga primili na tamošnji Konzervatorij, koji danas nosi njegovo ime, ali se mladić ipak školovao kod Vincenza Lavigne (1776-1836), prvoga dirigenta Scale. Prvu ponudu da sklada operu dao mu je Teatro Filodrammatico u Milanu, ali do danas nije razjašnjeno što se uistinu dogodilo s operom Rocesterkoja nikada nije izvedena. Tako je Verdijev operni prvijenac Oberto, grof svetog Bonifacija (Oberto, conte di San Bonifacio) praizveden s velikim uspjehom u Scali 17. studenoga 1839. godine. Moćni intendant Scale, Bartolomeo Merelli (1794-1879), osjetivši Verdijev genij, odmah ga je vezao

Mladi Verdi

10 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2011./2012.

ugovorom. Drugu operu, Jedan dan kraljevanja (Un giorno di regno), skladao je Verdi nakon tragičnih događaja u životu, smrti dvoje djece i supruge Margherite, kćeri njegova dobročinitelja Barezzija. Opera nije postigla uspjeh pa se zakleo da više neće skladati. Ali onda mu je Merelli dao libreto Nabucca i trijumfalnom izvedbom opere u Scali 9. ožujka 1842. počinje jedna od najvećih i najljepših umjetničkih karijera koja će nepomućenim sjajem trajati punih pedeset godina, do posljednjeg autorova remek-djela -Falstaffa, praizvedenog također u Scali, 9. veljače 1893. godine.Verdi je s Nabuccom postao idol Talijana, utjelovljenje njihovih htijenja i težnji za ujedinjenjem zemlje, junak Risorgimenta. Po zidovima se pisalo Viva VERDI kao kratica za Viva Vittorio Emanuele ReD’ Italia (Živio Viktor Emanuel, talijanski kralj). Njegova glazba izvorne snage, nevjerojatne životnosti i prelijepih melodija zanosno je i poticajno djelovala. Narudžbe za skladanje novih opera počele su se nizati i u devet robijaških godina (anni di galera), kako ih je nazivao, skladao je dvanaest djela različite kvalitete. Lombardijci (ILombardi alla prima crociata), Ernani, Dva Foscarija (I due Foscari), Giovanna d’Arco, Alzira, Attila, Macbeth, Razbojnici (I masnadieri), prerađeni Lombardijci uJérusalem, Gusar (Il corsaro), Bitka kod Legnana (La battaglia di Legnano), Luisa Miller i Stiffelio utrli su put tzv. latinskoj trilogiji, trima remek-djelima: Rigolettu, Trubaduru (Il trovatore) i Traviati. Verdi je u njima zašao u najskrovitije kutke ljudske duše i genijalnim glazbenim mislima izrekao sve dvojbe, strahove, raznovrsne osjećaje, unutarnje sukobe, sve ono od čega je sazdan čovjek, koji je ostao osnovnom preokupacijom njegova ljudskog i umjetničkog postojanja. To što su na scenu kao protagonisti došle dvorske

lude, Ciganke i posrnule žene, promijenilo je opći odnos prema operi u kojoj su glavni junaci bili heroji.Nakon dugogodišnje veze sklopio je brak s pjevačicom Giuseppinom Strepponi (1815-1897) koja ga je vjerno pratila na putu uspjeha i slave. Počeo je skladati i za parišku Veliku operu, što je bio cilj skladatelja devetnaestoga stoljeća, i tako su nastali Sicilijanska večernja (Les Vêpres siciliennes), 1855. i Don Carlos, 1867. Zavenecijanski Teatro La Fenice skladao je 1857. Simona Boccanegru, iste je godine preradio Stiffelija u Arolda za Rimini, u Rimu se 1859. praizveo Krabuljni ples (Un ballo in maschera). Za Petrograd je 1862. napisao Moć sudbine (La forza del destino). Godine 1871. praizvedena je Aida, 1874. nastao je Requiem u počast slavnome književniku Alessandru Manzoniju (1785-1873), 1887. stvorio je vrhunac talijanske melodrame Otella, 1893. umjetnički se oprostio od svijeta lirskom komedijom Falstaff.Verdijev muzički genij zadržao je u punoj mjeri čistoću melodijske linije, i na tome zdravom temelju gradio je zgradu operne umjetnosti. Postao je i majstor orkestracije. Svaka njegova opera iz kasnijeg zrelog razdoblja ima specifičnu boju - tinta musicale. Operi je udahnuo nov život: dao joj je sadržajnost i snagu drame i plemenitost ljudskoga. Bio je obožavan i slavljen kao najveći operni skladatelj, ali ostao je čvrst i nepokolebljiv kao čovjek, kojemu doduše ništa nije strano, ali koji nepogrešivom sigurnošću bira pravi i jedino mogući put. Nije prihvaćao sve počasti kojima su ga obasipali i svojim je najvećim djelom smatrao Dom za odmor(Casa di riposo per musicisti) ostarjelih i iznemoglih glazbenika koji je dao sagraditi u Milanu, u kojemu je i umro 27. siječnja 1901. godine.Želio je biti pokopan skromno i tiho, a u hladno milansko zimsko jutro, na posljednji

11 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2011./2012.

ga je počinak ispratilo golemo mnoštvo, pjevajući besmrtni zbor iz NabuccaVa, pensiero, sull’ ali dorate - Poleti, misli, na krilima zlatnim...

ALEXANDRE DUMAS SINAlexandre Dumas rođen je u Parizu 27. srpnja 1824. kao izvanbračni sin slavnog istoimenog autora romana Grof Monte Kristo i Tri mušketira. Otac ga je priznao kad je bio u sedmoj godini i omogućio mu je najbolju naobrazbu. Prema tadašnjim zakonima, mogao ga je oduzeti majci. Ta je trauma trajno obilježila mladog Dumasa i bila razlogom njegova af ini teta prema tragičnim ženskim likovima. U kasnijoj drami Nezakoniti sin (1858.) problematizirao je tu tematiku. Ona je trajno utjecala na njegova razmišljanja, ponašanje i pisanje. Kao dvadesetogodišnjak zaljubio se u poznatu kurtizanu Marie Duplessis. Veza je trajala samo godinu dana, od rujna 1844. do kolovoza 1845., ali je na njega ostavila trajan dojam. Godinu dana poslije njezine smrti, 1848., napisao je roman La dame aux camélias / Dama s kamelijama.Ponukan velikim uspjehom romana, obradio ga je 1852. u istoimenu dramu u pet činova. Marie Duplessis postala je Marguèrite Gautier, a u liku Armanda Duvala opisao je sebe.Nastao je tako jedan od najpoznatijih ljubavnih romana svih vremena. Uspjeh je bio golem. U očima tadašnje čitalačke publike nije to bila samo sentimentalna ljubavna priča, nego prosvjed novog društva protiv starog malograđanskog sloja i njegova preživjeloga morala. Dama s kamelijama postala je “manifest polusvijeta“. Njezin je uspjeh bio ravan odjeku najvećeg društvenog skandala. Onjoj se nije prestajalo govoriti.Drama je označila početak njegove iznimno uspješne karijere dramskog pisca.

Dumasove su drame obilježile francusku ozbiljnu scenu druge polovice 19. stoljeća i tu je nadmašio svojega slavnog oca. Prestao je pisati romane, ali je 1867. ipak napisao poluautobiografski roman L’ Affaire Clemenceau (Afera Clemenceau).Dumas vuče podrijetlo od osiromašenog francuskog plemića i afro-karipske kreolke, i same francusko-afričkog podrijetla. Dva puta se ženio, prvi put u Moskvi udovicom ruskog kneza Nariškina. Godine 1874. postao je članom Francuske akademije. Umro je 27. studenoga 1895. u Marly-le-Roi, Yvelines. Igrom slučaja, njegov je grob na groblju Montmartre u Parizu samo stotinjak metara udaljen od groba Marie Duplessis.

MARIE DUPLESSISAlphonsine Rose Plessis rođena je u Nonant-le-Pin u Normandiji 15. siječnja 1824. Imala je neku posebnu ljepotu i otac ju je kao petnaestogodišnju djevojku poslao u Pariz ne bi li ondje osigurala sebi bolju egzistenciju. Najprije je radila u krojačkom salonu, naučila je čitati i pisati, stjecala je vještinu u konverzaciji, pomno je pratila društvena i kulturna događanja.

Marie Duplessis

12 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2011./2012.

Sa šesnaest godina postala je kurtizana i prozvala se Marie Duplessis. Nesvakidašnje ljepote, inteligentna, istančana ukusa, svoj je salon učinila mjestom okupljanja političara, pisaca i umjetnika. Redovito je odlazila u Opéru. Portretirao ju je i poznati slikar važnih osoba u tadašnjem društvu Édouard Viénot. Između ostalih, pobudila je pozornost - i nešto više - i trojice velikih umjetnika, glazbenika Franza Liszta (1811-1886), pjesnika Alfreda de Musseta (1810-1857) i pisca Alexandrea Dumasa. U životu slavne kurtizane, Dumas je bio samo kratka epizoda. No mladi Dumas, od nje tek pola godine mlađi ali znatno neiskusniji, bio je toliko očaran njome da je tražio od nje da se njemu za ljubav odrekne svojega raskalašenog života. Ona je to nakratko učinila, ali bez raskoši nije mogla živjeti. Dumas joj je tada napisao poznatu rečenicu: “Nisam toliko bogat da bih vas volio kako ja želim, ni toliko siromašan da bih prihvatio ljubav koju mi vi nudite.“ Očajan zbog raskida, otputovao je u inozemstvo. Ona nije završila u siromaštvu, kako je on u svojem romanu opisao, nego je skončala život kao grofica Perregaux. Bogati grof Édouard Perregaux s njome se vjenčao. Iz ljubavi ili samilosti? Umrla je od tuberkuloze, jedva navršivši dvadeset tri godine, 3. veljače 1847. Na pogrebu je bilo više stotina ljudi. Njezino bogatstvo

prodano je na dražbi da bi se podmirili njezini veliki dugovi.U vrijeme nastanka i prikazivanja drame, u Parizu se našao i Giuseppe Verdi u pratnji Giuseppine Strepponi. Priča o djevojci iz polusvijeta koja se tako spremno žrtvovala, uzbudila je skladateljevu maštu. Bilo je u tome neke sličnosti s njegovim životom, tj. s njegovim odnosom s Giuseppinom.

O DJELU“Za Veneci ju ću sk ladat i Damu s kamelijama. Možda ću operu nazvati La Traviata. Radnja se događa u naše vrijeme. Vjerujem da netko drugi ne bi prihvatio takvu temu, zbog tisuću različitih skrupula... Ja to naprotiv činim s najvećim veseljem“, pisao je Verdi prijatelju De Sanctisu i zatražio od svojega libretista Francesca Marije Piavea (1810-1876) da mu napiše libreto. I venecijanski pjesnik, novinar i prevoditelj, koji je obožavao Verdija i ispunjavao bespogovorno njegove ne baš male zahtjeve, napisao je svoj najbolji libreto. Vješto je skratio Dumasovu dramu s pet činova na tri čina i četiri slike i zadržao dijaloge koji odgovaraju operi. Izmijenio je imena likova u Violetta Valéry i Alfredo Germont. Priča o ljubavi jedne kurtizane i neiskusnog mladića značila je gotovo siguran sukob s onodobnom cenzurom, ali začudo nisu se tražile veće preinake. Trebalo je promijeniti prvotni naslov Onore e morte (Čast i smrt) i vrijeme radnje. Cenzura je mislila da bi prebacivanje radnje na početak 18. stoljeća ublažilo šok koji bi takva tema zacijelo prouzročila. A Verdi je upravo to htio pa se protivio zahtjevu. No ipak je morao popustiti. Sve do početka dvadesetog stoljeća, 1914., u tiskanim partiturama Traviate piše da se radnja događa “u Parizu i njegovoj okolici oko 1700. godine“, dakle u doba Luja XIV. Velika talijanska sopranistica Gemma Bellincioni (1864-1950), čijem se umijeću

Pariški salon sredine 19. stoljeća

13 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2011./2012.

interpretacije divio sam Verdi, prva je 1886. za izvedbu u Scali odjenula krinolinu u prvom uprizorenju opere koje je smješteno u doba njezina nastanka, pedesetih godina 19. stoljeća. Naravno, to tada, 1886., nije bio suvremeni siže.Verdi je operu skladao za samo četiri tjedna. Rađala se iskonskom snagom, kako se obično i rađaju remek-djela. Sjetimo se, naime, da je praizvedba Trubadura bila samo šest tjedana prije Traviate! “Simfonija u četiri stavka za glasove“ - tako su neki kritičari nazvali operu. Svaki njezin čin ima poseban karakter - od lepršavosti i virtuoznosti prvoga čina preko prekrasnog dueta Violette i Germonta i njezina ljubavnog vapaja u prvoj slici drugog čina te kratkog predaha s Cigankama i matadorima u drugoj slici, to će dovesti do sjajnog finala, patetične Violettine smrti u trećem činu. Verdi je u Traviati pokazao sve svoje veliko tehničko majstorstvo, jasnoću i preglednost, humanost, psihološko poniranje u lik, nepogrešiv ukus. Premda je siže lako mogao odvesti u melodramatiku, nijedanput se nije okliznuo. Nikada nije postao plačljivo boležljiv i sentimentalan,

zadržao je čistoću velike geste kojom su ocrtani svi njegovi karakteri. Našao je za nju vlastitu, posebnu boju, toliko poznatu tinta musicale. Za razliku od Trubadura, koji je obojio tamnim melankoličnim teškim preljevima, za Traviatu je našao topliji, nešto patetičniji zvuk gudača koji su u toj operi dominantni, posebno u preludiju trećem činu. I tako je jedan romantičan siže u genijalnog majstora operne scene postao jedna od najljepših opera, zapravo, muzičkih drama. Kako reče slavni francuski romanopisac, kritičar i esejist Marcel Proust: “Verdi je u Traviati uzdignuo Damu s kamelijama u kraljevstvo umjetnosti.“

PRAIZVEDBALa Traviata je praizvedena u nedjelju, 6. ožujka 1853. u Teatru La Fenice u Veneciji. Dirigirao je Gaetano Mares (1793-1862) koji je devet godina prije ravnao i praizvedbom Ernanija. Naslovnu je ulogu pjevala Fanny Salvini-Donatelli (1815-1891). Pravim imenom Francesca Lucchi,

Gemma Bellincioni

Fanny Salvini-Donatelli

14 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2011./2012.

pjevačku karijeru počela je u Veneciji i stekla ugled mnogim ostvarenjima, poglavito u operama Donizettija i Verdija. No u doba premijere Traviate imala je previše godina i previše kilograma za lik Violette, a osjećala se uvrijeđenom što mora igrati ženu koja se prodaje za novac. Bila je vrlo dobra pjevačica s razvijenom tehnikom koloratura i nakon prvoga čina dobila je mnogo pljeska. No u nastavku opere, njezin zdrav izgled i energičan gromki glas vrlo zdravog tembra te neprirodno kašljanje nisu djelovali uvjerljivo i sve je počelo ići nizbrdo. Iz osvrta se razabire da su tome najviše kumovali tumači oca i sina Germonta. U svakom slučaju, neuspjeh nije obeshrabrio Fanny Salvini-Donatelli i ona je pjevala Violettu na prvoj izvedbi opere u Istanbulu 1856. pod ravnanjem Luigija Arditija. Giorgia Germonta pjevao je u to vrijeme Verdijev omiljeni bariton, prvi tumač Rigoletta, Felice Varesi (1813-1889). Poznat po inteligentnom pristupu interpretaciji, muzikalnosti, velikoj kreativnosti, a povrh svega po glasu iznimne kvalitete, Varesi se nije suživio s tim likom i nije bio uvjerljiv kao do tada. Tenor Lodovico Graziani (1820-1885) unatoč lijepom glasu bio je scenski posve nezanimljiv, ukočen i monoton. Noi takva Traviata prve je sezone izvedena deset puta. Svjestan da je uzimanjem suvremene teme - kostimi s početka 18. stoljeća bili su samo pokriće, jer je Traviata u svakom smislu prava suvremena i moderna opera - Verdi je počekao da se slegnu prijepori i otupi oštrica novine: suvremena tema i siže iz svijeta nemorala. Godinu dana poslije djelo je ponudio za izvedbu drugom venecijanskom kazalištu, kazalištu San Benedetto. Pisao je prijatelju De Sanctisu: “Traviata koja se sada izvodi u kazalištu San Benedetto ista je, potpuno ista Traviata koja se prošle godine izvodila u kazalištu La Fenice. Izmijenio sam samo

neke sitnice, neka transponiranja glasova i poneke puntature, i to osobno, da bih je bolje prilagodio ovim pjevačima... inače ništa nije ni dodano ni izbačeno, niti je izmijenjena i jedna glazbena misao. Ista partitura koja je propala u La Fenice sada doživljava trijumf. Izvucite zaključak!“ No bilo je razlike, 6. svibnja 1854. Violettu je pjevala trinaest godina mlađa i mršavija Maria Spezia-Aldighieri (1828-1907), a redatelj je bio sam Piave. Najveća je razlika bila u tome što se operna publika prilagodila tome da na sceni ne gleda kraljevske palače, hrabre junake tenore, baritone razjarene ljubomorom, soprane koji padaju kao žrtve izvanjskih sudbonosnih događaja. Tu je ljubavnik umjesto da vitla mačem, bacao novčanik, a sopranistica umirala kašljući. K tome je glazba potpuno slijedila radnju iz vremena u kojemu su živjeli njezini venecijanski slušatelji. I trebali su se priviknuti na to kako i pala žena koja je skrenula s puta i zašla na stranputicu, koja je bila plaćena za davanje seksualnih usluga, može doživjeti transformaciju, iskupiti se i postati ljudsko biće dostojno poštovanja. Nimalo uljepšana, podijeljena između ležernosti i frivolnosti prvoga čina i dominantne dramatike u nastavku, postala je kultni operni lik, tako složen i zahtjevan u svim komponentama da su njezine velike interpretkinje mogle biti samo iznimno velike umjetnice.La Traviata je s lakoćom i u trijumfu prokrčila sebi put u svijet. Godine 1856. u Her Majesty’s Theatreu u Londonu nas lovnu je u logu pjeva la s lavna sopranistica plemićkog roda Marietta Piccolomini (1834-1899). Iste je godine Marietta Piccolomini nastupila s još jednim pjevačem plemićem, Don Giovannijem Matteom De Candia (1810-1883), poznatim jednostavno kao Mario, u prvoj izvedbi opere u Parizu. Iste je godine na prvoj

15 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2011./2012.

izvedbi opere u New Yorku Violettu pjevala francuska sopranistica Anna Carolina de La Grange (1825-1905), udana grofica Stanković, a na prvoj izvedbi u Istanbulu Fanny Salvini-Donatelli. Godine 1857. operu je upoznala publika u Hamburgu i u Adamićevu kazalištu u Rijeci, 1858. slijedio je Covent Garden i Zadar. Jedna od najslavnijih pjevačica svih vremena, Šveđanka Christine Nilsson (1843-1921) debitirala je 1864. u Théâtre Lyrique u Parizu u ulozi Violette. U Scali je 1877. Violettu pjevala Adelina Patti (1843-1919), koju mnogi smatraju najvećom pjevačicom uopće. I Verdi joj se duboko divio. Imala je neobično dugu, šezdesetogodišnju karijeru. U Scali je 28. svibnja 1955. izvedena La Traviata koja ulazi u povijest. Dirigirao je Carlo Maria Giulini, režirao Luchino Visconti. Naslovnu je ulogu pjevala Maria Callas i unijela revoluciju u interpretaciju lika.

LA TRAVIATA U METROPOLITANUPrva izvedba opere u Americi bila je 1856. u Academy of Music u New Yorku,

a prva izvedba u Metropolitanu bila je u prvoj sezoni njegova djelovanja, već 5. studenoga 1883. Dirigirao je talijanski dirigent Auguste Vianesi (1837-1908), koji je djelovao u Londonu. Vianesi je za otvorenje Metropolitana doveo orkestralne glazbenike iz Europe. Naslovnu je ulogu pjevala prva zvijezda prve sezone, slavna Poljakinja Marcella Sembrich, pravim imenom Prakseda Marcelina Kochánska (1858-1935). Dvadesetpetogodišnja umjetn ica na jpr i je je na bečkom Konzervatoriju učila violončelo i glasovir, a zatim se na nagovor Franza Liszta posvetila pjevanju i do savršenstva izbrusila umijeće vladanja koloraturnom tehnikom. Alfredo je bio francuski tenor Victor Capuol (1839-1924), a otac Germont talijanski bariton Giuseppe del Puente (1841-1900). La Traviata je u Metu doživjela nekoliko novih produkcija i gotovo tisuću izvedaba. Čudna je bila ona 9. veljače 1894. kad su izvedeni prvi i treći čin Traviate uz Cavalleriju rusticanu. Glavne su uloge pjevali velika američka sopranistica Lilian Nordica, glasoviti Talijan Fernando de Lucia i francuski bariton Eugène Dufriche. Eksperiment nije uspio i opera je iduće godine izvedena u cijelosti. Dvije sljedeće nove produkcije bile su na otvorenju sezone: 14. studenoga 1921. pjevali su talijanski pjevači Amelita Galli-Curci, Beniamino Gigli i Giuseppe de Luca, a 16. prosinca 1935. realizatori su bili iz raznih zemalja, južnoamerički, argentinski dirigent Ettore Panizza, španjolska sopranistica Lucrezia Bori i sjevernoamerički bariton Lawrence T ibbett . S l jedeća nova produkcija i 294. izvedba bila je 21. veljače 1957. pod ravnanjem Fausta Cleve s Renatom Tebaldi, Giuseppeom Camporom i Leonardom Warrenom. Georges Prêtre ravnao je novom premijerom i 498. izvedbom 24. rujna 1966. s Annom Moffo, Brunom Prevedijem i Robertom

Maria Callas

16 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2011./2012.

Merrillom. James Levine ravnao je dvjema novim produkcijama: 17. ožujka 1981. s Ileanom Cotrubas, Plácidom Domingom i Cornellom MacNeilom te 23. studenoga 1998. s Patriciom Racette i Marcelom Álvarezom. Između tih premijera bila je ona 16. listopada 1989. pod ravnanjem Carlosa Kleibera u scenskoj postavi Franca Zeffirellija s Editom Gruberovom, Neilom Shicoffom i Wolfgangom Brendelom. Najnovija premijera i 961. izvedba djela bila je na Staru godinu 2010. pod ravnanjem Gianandree Nosede s Marinom Poplavskom, Matthewom Polenzanijem koji pjeva i u ovogodišnjem nizu predstava i Andrzejem Dobberom. Predstava u Live in HD je 969. izvedba djela u Metropolitanu.Zanimljivo je da se u ulozi Violette u ovih trinaest desetljeća izmijenilo iznimno mnogo pjevačica, praktički sve velike sopranistice toga faha, ali samo je nekoliko njih nastupilo više od dvadeset puta. Apsolutno najviše puta pjevale su je Licia Albanese - 87 puta, Anna Moffo - 80 puta, Lucrezia Bori - 58 puta i Marcella Sembrich - 47 puta. Slično je i s tumačima Alfreda. Pjevali su ga mnogi veliki tenori, uključujući i Enrica Carusa, ali također ne baš mnogo puta. Apsolutni rekorder je Jan Peerce - 67 puta, a više puta od drugih pjevali su ga Richard Tucker - 33 puta, Giacomo Lauri-Volpi 27 puta i Gigli 25 puta. Slično je i s interpretima Germonta. Nedostižni je Merrill sa 132 nastupa, a bitno više od drugih pjevali su ga De Luca - 61 put, Milnes 44 puta i MacNeil 39 puta. Za nas je osobito zanimljivo da je Vladimir Ruždjak četiri puta nastupio u Metu u toj svojoj krunskoj ulozi, a jedanput je u toj ulozi pjevao portugalski bariton koji je djelovao u zagrebačkoj Operi, Maurizio Bensaude. Dok su solisti u glavnim ulogama gotovo redom bili i najveći pjevači vremena, pravih velikih dirigenata nije bilo baš mnogo. Tullio Serafin je 65 puta ravnao izvedbom,

Panizza - 41. Najviše - 93 puta - dirigirao je Fausto Cleva. Plácido Domingo se kao dirigent okušao 14 puta.

LA TRAVIATA U HRVATSKOJ I HRVATSKI UMJETNICI U NJOJTraviata je odmah stekla popularnost pa je vrlo brzo došla u naše krajeve. Ivan Zajc je već 1857. u Teatru civico u Rijeci dirigirao talijanskom opernom družinom koja je izvela cijelu latinsku trilogiju - Rigoletta, Trubadura i Traviatu.Sljedeće, 1858. godine opera je izvedena u Teatru nobile u Zadru. U proljeće 1858. u Zagrebu ju je izvela talijanska družina Ulissea Brambille iz Milana, ali bez uspjeha jer nije bila dovoljno pripremljena i uvježbana. Prva hrvatska izvedba opere pod naslovom Violetta u prijevodu JosipaEugena Tomića u Narodnom zemaljskom kazalištu u Zagrebu bila je 11. ožujka 1879. Dirigirao je Ivan pl. Zajc, redatelj je bio Josip Freudenreich. Naslovnu je ulogu pjevala talijanska dramska sopranistica s koloraturama, prilična ugleda u svojoj zemlji, Erminia Giunti-Barbera. Giorgio Germont, ili kako piše na programskoj

Sonet Mariji Prikril

17 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2011./2012.

cedulji Germond, bio je Josip Mirski,a Alfred Germond jedan od najvećih pjevača koji su nastupili u Zagrebu Ivan De Negri, budući Giovanni Battista De Negri, tada na početku karijere. U izvedbi opere 1881. nastupila je Zajčeva učenica dvadesetdvogodišnja Marija Prikril, poslije udana Crnadak. Postigla je tolik uspjeh da su joj poklonici spjevali sonet.Od 1888. opera se počela izvoditi kao Traviata. Gostovale su tri pjevačice međunarodnog ugleda: nećakin ja poznatog menadžera češkog podrijetla Febea Strakosch, Finkinja Alma Fohström i u posljednjoj predstavi u staroj zgradi 1895. glasovita švedska sopranistica Sigrid Arnoldson, koju su smatrali nasljednicom još slavnijeg “švedskog slavuja“ Jenny Lind. Za premijeru opere u novoj zgradi pod ravnanjem Nikole Fallera, veliki intendant Stjepan Miletić priskrbio je veliku Gemmu Bellincioni i ona je otpjevala tri predstave. Zacijelo najpoznatija Violetta zagrebačke scene bila je Maja de Strozzi,a poznatije interpretkinje tog složenog lika

bile su Tinka Wesel-Polla, buduća članica Bečke državne opere, Zlata Gjungjenac-Gavella, Ljubica Oblak-Strozzi, prvakinja Berlinske državne opere kao Violetta de Strozzi, Nada Tončić, Alda Noni, Ondina Otta, Janja Hanžek, Bianka Dežman, Mica Glavačević, Nada Ruždjak, Veneta Janeva Iveljić. Gostovale su i umjetnice međunarodnog ugleda: Rosina Storchio, Poljakinje Ada Sari i Ewa Bandrowska, Bahrija Nuri-Hadžić, Jarmila Novotna, Eleanor Steber.Poslije De Negrija, poznatiji tumači Alfreda bili su Ernesto Cammarota, Josip Rijavec, Christy Solari kao gost, Josip Gostič, Noni Žunec, Rudolf Francl, Krunoslav Cigoj. Drago Hržić i Vladimir Ruždjak, koji je bio i redatelj opere, bili su zacijelo najbolji tumači lika oca Germonta, a među dirigentima nalazimo Fridrika Rukavinu, Oskara Jozefovića, Lovru pl. Matačića, Mladena Bašića, Miru Belamarića. Zavrijeme Domovinskog rata najviše su se istaknuli Mirella Toić i Ratomir Kliškić u Rijeci i Splitu.

Maja de Strozzi Nada Ruždjak i Vladimir Ruždjak

NakladnikKoncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

Za nakladnikaDražen Siriš�evi�, ravnatelj

Voditeljica marketingaMetoda Lhotka

Producent programaIvana Kosteši�

UrednicaIvana Kosteši�

TekstMarija Barbieri

Oblikovanje i grafi�ka pripremaIgor Zirojevi�, Studio Stožer

LektoricaRosanda Tometi�

TisakIntergrafika d.o.o.

Naklada500 kom.

www.lisinski.hr

MANONSubota, 28. travnja 2012., 18 sati

Jules Massenet

U drugoj novoj produkcjii sezone, Anna Netrebko prvi put u Metropolitan operi portretirat će plahovit i tragičan lik Manon. Piotr Beczala tumačit će ulogu njezina ljubavnika Chevaliera des Grieuxa, Paolo Szot rođaka Lescauta, a David Pittsingergrofa des Grieuxa. Dirigent Fabio Luisi imat će čast ravnati prvom izvedbom ovog djela u Metropolitanu. Stilsku produkciju potpisuje Laurent Pelly koji je svoju premijeru doživio 2010. u londonskom Covent Gardenu. Pelly kaže kako njegova produkcija ove opera pruža “avanturu koja publiku u isti mah može zabaviti, ganuti i uplašiti”. Produkcija je okupila kreativni tim iz 2008. koji je zajedno radio na produkciji Kći pukovnije: Chantal Thomas (scena), Pelly (kostimi), Joël Adams (svjetlo). Francuski koreograf Lionel Hoche ovom će produkcijom debitirati u Metropolitanu.

NOVA PRODUKCIJA!

medijski pokrovitelj: