Ekohistorija+1

Ekonomska i ekohistorijaEconomic- and Ecohistory

Časopis za gospodarsku povijest i povijest okolišaScientific Research Journal for Economic and Environmental History

Volumen 1 / Broj 1Zagreb-Samobor 2005.

ISSN 1845-5867UDK 33 9 504.3

Nakladnici / Publishers:Društvo za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju

Izdavačka kuća MeridijaniObrtnička 17, 10430 Samobortel.: 01/33-62-367, faks: 01/33-60-321e-mail: [email protected]

Sunakladnici / Co-publishers:Sekcija za gospodarsku povijest Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti Zagreb (moderator: mr. sc. Hrvoje Petrić)

Međunarodni istraživački projekt »Triplex Confinium - Hrvatska višegraničja u euromediteranskom kontekstu« Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu(voditelj: prof. dr. sc. Drago Roksandić)

Urednici / Editors-in-chief:Mira Kolar-Dimitrijević, Hrvoje Petrić

Uredništvo / Editorial Staff:Dragutin Feletar, Željko Holjevac, Mira Kolar-Dimitrijević, Dubravka Mlinarić, Nenad Moačanin, Hrvoje Petrić, Drago Roksandić, Mirela Slukan Altić, Ivica Šute

Međunarodno uredničko vijeće / International Editorial Board:Drago Roksandić - predsjednik (Zagreb, Hrvatska)Daniel Barić (Le Havre-Pariz, Francuska), Slaven Bertoša (Pula, Hrvatska), Zrinka Blažević (Zagreb, Hrvatska), Boris Golec (Ljubljana, Slovenija), Hrvoje Gračanin (Zagreb, Hrvatska), Andrej Hozjan (Maribor, Slovenija), Halil Inalcik (Ankara, Turska), Egidio Ivetic (Padova, Italija), Aleksandar Jakir (Marburg, Njemačka), Karl Kaser (Graz, Austrija), Isao Koshimura (Tokio, Japan), Marino Manin (Zagreb, Hrvatska), Kristina Milković (Zagreb, Hrvatska), Ivan Mirnik (Zagreb, Hrvatska), Géza Pálffy (Budimpešta, Mađarska),Daniel Patafta (Rijeka, Hrvatska), Gordan Ravančić (Zagreb, Hrvatska), Marko Šarić (Zagreb, Hrvatska),Nataša Štefanec (Zagreb, Hrvatska), Mladen Tomorad (Zagreb, Hrvatska), Jaroslav Vencalek (Ostrava, Češka), Milan Vrbanus (Zagreb, Hrvatska), Zlata Živaković Kerže (Osijek, Hrvatska)

Grafički urednik / Graphic design:Alojz Zaborac

Prijelom / Loyout:Hrvoje Herceg

Lektura / Language editing:Lidija Menges

Za nakladnike / Journal directors:Petra Somek, Hrvoje Petrić

Tisak / Print by:Bogadigrafika, Koprivnica 2005.

Adresa uredništva / Mailing adresss:Hrvoje Petrić (urednik)Zavod za hrvatsku povijest, Filozofski fakultetIvana Lučića 3HR-10000 Zagreb

e-mail: [email protected]

[email protected]

Ekonomska i ekohistorija 3

SADRŽAJMira Kolar-Dimitrijević, Hrvoje Petrić

Nekoliko uvodnih riječi - Novi časopis: Ekonomska i ekohistorija................................................................ 5

ČLANCIHrvoje Gračanin

ILIRIK U MARCELINOVOJ KRONICI - Kronika komesa Marcelina kao izvor zadruštvenu i gospodarsku povijest te ekohistoriju kasnoantičkog IlirikaILLYRICUM IN MARCELINE’S CHRONICLE - Chronicle of comes Marcellinus, as a sourcefor social and economic history, as well as ecohistory of late ancient world Illyricum ................................. 9

Hrvoje Petrić

UTJECAJ RIJEKE NA POGRANIČNA NASELJAPrimjer rijeke Drave u 18. i 19. stoljećuINFLUENCE OF A RIVER TO BORDERLINE SETTLEMENTSCase study of Drava river in 18th and 19th century ....................................................................................... 37

Željko Holjevac

NASELJA GRADIŠĆANSKIH HRVATA U ZAPADNOJ MAĐARSKOJNa katastarskim planovima iz 1857. godineSETTLEMENTS OF CROATS IN WESTERN HUNGARYIn land registry plans from 1857 .................................................................................................................... 63

Mirela Slukan Altić

KARTOGRAFSKI IZVORI ZA REKONSTRUKCIJUI PRAĆENJE RAZVOJA PROMETNIH KOMUNIKACIJACARTOGRAPHIC SOURCES IN THE RECONSTRUCTIONAND DEVELOPMENT OF TRAFFIC COMUNICATIONS ................................................................................... 85

Mira Kolar-Dimitrijević

NEZAPOSLENOST U HRVATSKOJ OD VREMENAVELIKE SVJETSKE KRIZE I JAVNI RADOVIUNEMPLOYMENT IN CROATIA FROM THE TIMES OF THE GREAT DEPRESSIONAND PUBLIC DEMANDED PUBLIC WORKS .................................................................................................. 103

Daniel Patafta

PRILIKE GOSPODARSTVA GRADA RIJEKE Od 1918. do 1924. godineECONOMICAL SITUATION IN RIJEKA From 1918 to 1924........................................................................... 117

Nenad Moačanin

PRISTUP EKOHISTORIJI PODRAVINE Prema osmanskim izvorimaAPPROACHING THE ECOHISTORY OF THE PODRAVINA According to Ottoman Turkish sources ........ 141

Prof. dr. sc. Drago Roksandić

Na kraju prvog broja: Čemu “Eko-Eko”? ...................................................................................................... 149

BIBLIOGRAFIJEMirela Slukan Altić

BIBLIOGRAFIJA RADOVA IZ SOCIOEKONOMSKE HISTORIJE I EKOHISTORIJE 1977. - 2001.Izdanja arhiva Republike Hrvatske ............................................................................................................... 153

PRIKAZI KNJIGA ............................................................................................................................................ 183

UPUTE SURADNICIMA .................................................................................................................................. 209

4

Popis suradnika u časopisu »Ekonomska i ekohistorija«, broj 1

Dr. sc. Altić Slukan, Mirela - Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar«, Marulićev trg 19, ZagrebMr. sc. Dobrovšak, Ljiljana - Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar«, Marulićev trg 19, ZagrebMr. sc. Gračanin, Hrvoje - Odsjek za povijest, Filozofski fakultet, Ivana Lučića 3, ZagrebMr. sc. Holjevac, Željko - Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar«, Marulićev trg 19, ZagrebDr. sc. Kolar Dimitrijević, Mira - red. prof. u miru, Draškovićeva 23, ZagrebMr. sc. Milković, Kristina - Zavod za hrvatsku povijest, Odsjek za povijest,

Filozofski fakultet, Ivana Lučića 3, ZagrebProf. dr. sc. Moačanin, Nenad - Odsjek za povijest, Filozofski fakultet, Ivana Lučića 3, ZagrebPatafta, Daniel - Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Muzejski trg 1, RijekaMr. sc. Petrić, Hrvoje - Zavod za hrvatsku povijest, Odsjek za povijest, Filozofski fakultet, Ivana Lučića 3,

ZagrebProf. dr. sc. Roksandić, Drago - Odsjek za povijest, Filozofski fakultet, Ivana Lučića 3, ZagrebMr. sc. Tomorad, Mladen - Zavod za hrvatsku povijest, Odsjek za povijest,

Filozofski fakultet, Ivana Lučića 3, Zagreb


Nekoliko uvodnih riječi

Novi časopis: Ekonomska i ekohistorija

Čovjek stvara povijest svojim životom, radom i ratom, ali i utječe na prirodu. Povezivanjem čovjeka i prirode dobije se ekohistorija kojom se sugerira da se interdisciplinarnim pristupom prevlada dosadašnje iskustvo kulture povijesnog mišljenja te usmjere istraživanja povijesti prema kulturnim izazovima te prirodi. U Hrvatskoj enciklopediji (sv. 3, Zagreb 2001.) pod natuknicom ekohistorija ili ekopovijest piše da je to “znanstvena disciplina koja proučava prošle ekosustave, te povijest interakcije čovjeka i prirode na različitim razinama. Ekohistorija tradicionalno istražuje svoj predmet na tri razine: 1) ekološkoj - značajke i funkcije nekog ekosustava koji obuhvaća biotičke i abiotičke sastavnice, 2) proizvodnoj - međuodnosi socioekonomske djelatnosti i prirodne sredine i 3) ideološkoj - značajke i promjene shvaćanja prirodne okoline. Zato je temeljna epistemološka orijentacija ekohistorije interdisciplinarnost i transdisciplinarnost u širokom rasponu, od geologije i klimatologije do antropologije i teologije”. Ekohistorija u svakom slučaju velikim dijelom obuhvaća djelatnosti socioekonomske historije, ali joj daje širi pogled. Zato smo ovaj časopis odlučili dugoročno usmjeriti interdisciplinarno - na temelju suradnje ekohistorije i socioekonomske historije.

Dr. Miroslava Despot (Zagreb, 1912. - Zagreb, 1995.) jedan član prvog trolista gospodarskih povjesničara poslije Drugog svjetskog rata (dr. Mijo Mirković, dr. Rudolf Bićanić) nazivala je povijest kojom se bavila “kulturnom poviješću” te je takav predmet i predavala na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu utječući na dr. Dragutina Feletara da svoja geografska istraživanja gotovo uvijek povezuje s poviješću. Dakako, vremena su utjecala na način pisanja, ali ipak se ova kulturna povijest, odnosno ono što mi danas zovemo ekohistorija, uspjela održati kontinuirano s većim ili manjim skretanjima do danas, s time da su ta istraživanja danas i izazov za modernu ekonomiju koja mora biti upoznata s odnosom povijesti prema okolišu, a ne samo s čimbenicima koji čine sastavni dio proizvodnje, radnog tržišta i kapitala.

Časopis koji pokrećemo bio je iniciran poslije I. kongresa hrvatskih povjesničara održanog u Zagrebu 1999. i 2000. godine. Tada se pomišljalo da se zove najjednostavnije Gospodarska povijest, međutim uspješnost međunarodnog istraživačkog projekta Zavoda za hrvatsku povijest Triplex Confinium - hrvatska višegraničja u euromediteranskom kontekstu, koji djeluje od 1997. pod vodstvom prof. dr. Drage Roksandića, pokazala je da se takva istraživanja mogu proširiti na većinu hrvatskih područja i da su rezultati tih istraživanja vrlo zanimljivi. Početke djelatnosti u ekohistoriji na ovom je prostoru inicirao upravo taj projekt. Prva projektna međunarodna ekohistorijska konferencija održana je u Zadru od 3. do 7. svibnja 2000., a 2003. je objavljen zbornik radova “Triplex Confinium (1500. - 1800.): ekohistorija”. Druga projektna međunarodna ekohistorijska konferencija održavala se u Koprivnici od 13. do 15. studenoga 2003., a bila je vezana uz rijeku Dravu. Obje su konferencije pokazale da su za takav interdisciplinaran pristup odnosa čovjeka prema okolišu zainteresirani mnogi znanstvenici koji se bave ovim dijelom Europe te da je istodobni

6

pristup sagledavanja djelatnosti čovjeka na prirodu i obratno izvanredno plodonosan i zanimljiv. Poučeni tim iskustvom naše je uredništvo predlagalo da naziv ovog našeg časopisa bude Eko-Eko, no odlučeno je da se taj skraćeni naziv malo proširi, tj. da puni naziv novog časopisa bude Ekonomska i ekohistorija, s time da je to shvaćeno u najširem smislu te da u njega ulaze kombinirane ekohistorijske, geografsko-povijesne teme, teme iz gospodarske i socijalne povijesti te povijesti rada i radnih slojeva, uz obavještavanje o svim novinama na tom području.

Pozivaju se svi znanstvenici i svi zainteresirani koji ovako gledaju na ovu problematiku da se uključe među autore ovog časopisa. Potrebna nam je suradnja i izvještaji o zbivanjima na području ekohistorije i ekonomske historije u Republici Hrvatskoj, njezinu europskom okruženju i šire.

Zahvaljujući isključivoj financijskoj podršci izdavačke kuće Meridijani na čelu s direktoricom Petrom Somek te glavnim i odgovornim urednikom prof. dr. Dragutinom Feletarom, jednim od inicijatora ovog časopisa, objavljujemo ovaj prvi broj. Mislimo da će nakon početničkih muka časopis osigurati svoju stalnost izlaženja, a time i budućnost. Namjera je uredništva da pristup u časopisu bude moderan i koristan historičarima, geografima, ekonomistima, prirodoslovcima, pravnicima i drugima te da otvori dosad zatvorene sredine i da ih učini dijelom europske multidisciplinarne povijesti. Jedna od budućih želja je težnja izdavanju tematskih brojeva, pri čemu dakako moramo računati na podršku autora jer bez njih će i ovaj časopis biti kratkog daha. No, u ovom prvom broju morali smo odstupiti od te namjere, želeći pokazati da ne isključujemo ni jedno vrijeme, ni jedan prostor, a osim toga, ovaj prvi broj treba imati i poticajni karakter.

Zamišljeno je da, uz izvorne znanstvene radove, stručne radove, zanimljive gospodarske građe, bibliografije i prikaze novih knjiga, časopis bude i dijaloške prirode te poziva na kritičku razmjenu mišljenja o temama i dilemama, terminologiji i svemu onom što muči naše problemima opterećeno vrijeme iz kojeg moramo izaći, a naša nas povijest može mnogo čemu poučiti. Glavni preduvjet da rad bude tiskan je njegova kvaliteta i pridržavanje uputa za pisanje koji su priloženi na kraju ovog prvog broja.

Mi danas znamo da se Republika Hrvatska ne može razvijati kao autarkična gospodarska zemlja jer nikada ni u prošlosti nije takva bila. Hrvatski prostori su bili otvoreni i moraju biti otvoreni pa ovaj časopis ima za cilj podržavati otvorenost tema iz ekohistorije, razvitka gospodarstva, ali i razvitka životne sredine, socijalne politike, uključujući sve elemente koji čine taj život. Mislim da samo upoznavajući druge upoznajemo i sebe, bogatimo narodno gospodarstvo i kulturu života određene sredine. Umijeće suradnje mora se ne samo potaknuti, nego i njegovati jer prostor iza političkih događanja pun je zanimljivih iznenađenja i spoznaja čije je njegovanje vrijedno.

Priređujući prvi broj nakon Drugog kongresa hrvatskih povjesničara za Gospodarsku sekciju ističemo da radove s Prvog kongresa nismo uspjeli objaviti na jednom mjestu, nego su četiri rada (Vesna VUČEVAC-BAJT “Veterinarska povijest Hrvatske kao znanstveni projekt gospodarske povijesti”; Zlatko VIRC “Izvori za gospodarsku povijest na primjeru brodske imovne općine u Vinkovcima”; Hrvoje PETRIĆ “Analiza regionalnih gospodarsko-povijesnih radova na primjeru Podravine”; Ivica ŠUTE “Gospodarska povijest u školskim udžbenicima


1945. - 1999.”) izašla u Časopisu za suvremenu povijest (2001., br. 2.), zahvaljujući uredniku dr. Stjepanu Matkoviću, dva (Ivan ERCEG “Ekonomsko stanje i promjene u Hrvatsko-slavonskim županijama u 18. i prvoj polovici 19. stoljeća” i Boris SULJAGIĆ “Povijest zadruga i zadrugarstva u Hrvatskoj”) objavljena su u Acta historico-oeconomica (Časopis za ekonomsku povijest), vol. 28-29, (2001./2002.), jedan (Dragutin FELETAR, “Cehovi i bratovštine u Podravini krajem srednjega i početkom novoga vijeka”) objavljen je u časopisu “Podravina”, vol. II, br. 3, vol. II, br. 3, 2003., a neki nisu nikada ni priređeni u obliku za objavljivanje. Mislimo da upravo ovakvo stanje moramo izbjeći te da je potrebno izdavanje jednog časopisa za ekonomsku i ekohistoriju.

U Zagrebu, svibnja 2005.

Urednici

Prof. dr. sc. Mira Kolar-Dimitrijević

Mr. sc. Hrvoje Petrić

EKONOMSKA I EKOHISTORIJA Volumen 1, Broj 1, str. 9 - 36

Ekonomska i ekohistorija 9Hrvoje Gračanin - ILIRIK U MARCELINOVOJ KRONICI

ILIRIK U MARCELINOVOJ KRONICIKronika komesa Marcelina kao izvor za društvenui gospodarsku povijest te ekohistoriju kasnoantičkog Ilirika

ILLYRICUM IN MARCELINE’S CHRONICLEChronicle of comes Marcellinus, as a source for social and economic history, as well as ecohistory of late antique Illyricum

Hrvoje Gračanin Primljeno: 3. 2. 2004.Odsjek za povijest Prihvaćeno: 23. 7. 2004.Filozofski fakultet Rad ima dvije pozitivne recenzijeSveučilište u Zagrebu UDK/UDC 94(398)(093)Ivana Lučića 3 94(36)(093)HR-10000 Zagreb 930-05 MarcellinusRepublika Hrvatska Izvorni znanstveni rad Original scientific paper

SažetakAutor analizira vijesti iz “Kronike” šestostoljetnoga kroničara komesa Marcelina koje se odnose na društvene i gospodarske prilike na širem prostoru Iliričke prefekture u kasnoantičkom razdoblju. Kroničarevi podaci osvjetljavaju različite aspekte života u iliričkim i susjednim pokrajinama s posebnim obzirom na barbarske provale, od Huna preko Ostrogota i Bugara do Slavena, te na prirodne katastrofe koje su i te kako mogle pogoršati postojeću krizu. Pozornost je posvećena i ulozi vojske te vjerskim prilikama u Iliriku.

Ključne riječi: Komes Marcelin, Ilirička prefektura, Tračka dijeceza, Huni, Ostrogoti, Bugari,

Slaveni, prirodne katastrofe, depopulacija, ilirička vojska, iliričko pravovjerje

Key words: Comes Marcellinus, prefecture of Illyricum, diocese of Thracia, Huns, Ostrogoths,

Bulgars, Slavs, natural disasters, depopulation, Illyrian military, Illyrian orthodoxy

UvodJoš otkako su za cara Marka Aurelija Antonina (161. - 180.) germanska plemena provalila

u Panoniju, Rimsko se Carstvo branilo u podunavskim pokrajinama. Kriza se ponovila u III. stoljeću kad je došlo do potpunoga sloma limesa na Dunavu. Nakon desetljeća teških borbi protiv raznih barbarskih naroda koji su probili dunavsku granicu Carstvo je uglavnom uspjelo sačuvati pozicije. Sporadične borbe nastavile su se tijekom 4. stoljeća. Preokret je nastupio s razdobljem koje se u historiografiji uvriježilo nazivati velikom seobom naroda, iako se zapravo radilo o završnoj fazi dugotrajnih pokreta različitih plemena sa sjevera prema jugu i s istoka prema zapadu. Najžešći su pritisak najprije osjetile podunavske oblasti i činilo se da se ondje rješava sudbina Carstva (376. - 382.). Neposredna je opasnost uskoro bila privremeno stišana, ali je rimsko Podunavlje ostalo kriznim žarištem i čekala su ga stoljeća iskušenja.


Hrvoje Gračanin - ILIRIK U MARCELINOVOJ KRONICI10

Najveći dio tog prostora obuhvaćala je od početka 4. stoljeća prostrana oblast poznata pod nazivom Ilirik. Kronika komesa Marcelina,1 koja kronološki pokriva razdoblje od 379. do 534. godine, pruža niz korisnih podataka koji mogu dodatno rasvijetliti situaciju u Podunavlju u tom burnom vremenu.

1. Komes Marcelin i njegovo djeloMarcelin spada u skupinu neznatnijih spisatelja iz antike i stoga je malo toga poznato

o njemu. Osim same Kronike, jedini izvor podataka o Marcelinu i njegovu djelu bilješke su kroničareva suvremenika, šestostoljetnog učenjaka i nekadašnjeg tajnika ostrogotskih kraljeva Italije Flavija Magna Aurelija Kasiodora Senatora, koji ga u priručniku pod nazivom Institutiones divinarum et saecularium litterarum spominje dva puta, i to u poglavljima “O kršćanskim povjesnicima” (de historicis christianis) i o “Svjetopiscima koje moraju čitati redovnici” (cosmographos legendos a monachis).2

Nije poznato ni vrijeme ni mjesto Marcelinova rođenja. Najplauzibilnijom se čini hipoteza da je bio približni istodobnik cara Justinijana I., što bi značilo da se rodio oko 480. godine.3 Kasiodor izričito kaže da je bio “Iliričanin”,4 odnosno podrijetlom s prostora Iliričke prefekture, a Marcelin potvrđuje da mu je Ilirik bio domovina svojim posebnim zanimanjem za tamošnje događaje i ljude. O njegovoj obitelji također se ništa ne zna. Svakako je bez uporišta umovanje da je bio u rodu s glasovitim vojskovođom Marcelinom iz Dalmacije,5 jer kroničar niti daje naznake srodstva (a to je stvar koju zacijelo ne bi propustio spomenuti) niti pokazuje posebno zanimanje za njega (s.a. 468) ili njegova nasljednika u časti i nećaka Julija Nepota (s.a. 474.2, 475.2, 480.2).

Unatoč, po svemu sudeći, nepovlaštenoj mladosti pokrajinca s prostora koji su bili pod neprestanom prijetnjom barbarskih upada (kako svjedoči i sama Kronika), Marcelin je stekao solidno obrazovanje. Izričaj mu pokazuje brojne karakteristike kasnoantičke latinštine, kao i jasan utjecaj grčkoga.6 Njegovo poznavanje grčkog jezika dodatno potvrđuje činjenica što je u sastavljanju Kronike rabio grčke izvore. Sama dvojezičnost nije bilo ništa neuobičajeno za lingvističko pograničje između Ilirika i Trakije, odakle je potjecao.

Nemoguće je točno i nedvojbeno utvrditi koje je profesionalne dužnosti obavljao Marcelin prije nego što je postao Justinijanov kancelarij, o čemu svjedoči Kasiodor.7 Možda je bio vojni službenik te sudjelovao u vojnim pohodima s kraja 5. i početka 6. stoljeća, poput neuspješne vojne protiv Bugara (s.a. 499.1) ili rata protiv Perzijanaca (s.a. 502.2, 503, 504), jer se čini da je imao snažne veze u vojsci.8 Iako je to manje vjerojatno, mogao je biti i činovnik u nekoj od

1 Koristim izdanje Kronike koje je priredio Theodor Mommsen (Marcellini comiti chronicon, MGH AA XI, Berlin 1894.).2 Casiod. Inst. 1.17.1-2, 1.25.1 (ed. R. A. B. Mynors, Oxford 1937.).3 Usp. Croke 2001., 20. Justinijan se rodio oko 482. (PLRE II, Iustinianus 7, 645).4 Marcellinus Illyricianus, “Iliričanin Marcelin” (Casiod. Inst. 1.17.2).5 Holder-Egger 1877., 49-50.6 Usp. Mommsen 1894., 57-59.7 (...) qui adhuc patricii Iustiniani fertur egisse cancellos, ”koji je još, kažu, vodio ured patricija Justinijana” (Casiod. Inst. 1.17.2).8 Croke 2001., 20-21, 23, 24.



civilnih službi, primjerice u uredu prefekta pretorija Istoka čije je sjedište bilo u Carigradu.9 S nešto više sigurnosti može se pretpostaviti da je u istočnorimsku carsku prijestolnicu došao na prijelazu stoljeća, dakle oko 500. godine, jer otada događaji koje opisuje u Kronici upućuju na autorovo osobno iskustvo ili izravan dodir s očevicima.10

I prije nego što ga je Justinijan uzeo u službu, Marcelin je najveći dio vremena proveo u Carigradu jer o mjesnim događajima izvješćuje mnogo redovitije.11 Ipak, kao što je već naznačeno, moguće je da je 503. i 504. bio sudionik pohoda protiv Perzijanaca, pogotovo ako je to razlog što pod tim godinama izvješćuje samo o tom ratu (s.a. 503, 504). Možda je u tom razdoblju obavio i putovanje po Svetoj Zemlji koje spominje Kasiodor,12 s kojeg je zapažanja iskoristio u spisateljskome radu.13 Moguće je i da je 505. godine bio uključen u nesretni pohod Sabinijana mlađeg, što je pod tom godinom također jedina vijest (s.a. 505).

Presudni trenutak u Marcelinovoj karijeri i životu nastupio je njegovim ulaskom u krug Justinijanovih suradnika. Kasiodor priča da je Marcelin bio Justinijanov kancelarij dok je on bio patricij.14 Pravo na kancelarija Justinijan je stekao kao dvorski vojni zapovjednik (magister militum praesentalis), što znači da je terminus ante quem za početak Marcelinova službovanja kod budućega cara 520. godina. Tomu ne proturječi ni Kasiodor, iako Marcelinovu službu

9 Demandt 1989., 246.10 Croke 2001., 22.11 Usp. a 506, 507.1-2, 509.1-2, 510.1, 511, 512.2-7, 514.1, 515.2-4, 515.6, 516.3, 519.3, 520.12 (...) itineris sui tramitem laudabiliter percurrit, “hvalevrijedno je prešao stazu svoga putovanja” (Casiod. Inst. 1.17.1).13 Croke 2001., 24.14 Casiod. Inst. 1.17.2.

Slika 1: Karta Zapadnog Ilirika



kronološki veže uz Justinijanov patricijat. Tako se razdoblje kroničareva rada u Justinijanovu uredu, zajedno s izvjesnim Marcijanom,15 može smjestiti u godine od 520. do 527., to jest do Justinijanova dolaska na prijestolje kad mu kancelarij više nije bio potreban.

Marcelinu je kao kancelariju bila povjerena briga o tekućim uredovnim poslovima poput organizacije službenih prijama i nadzora nad predavanjem podnesaka. Kako je kancelarij bio činovnik čije je imenovanje u cijelosti počivalo na diskrecijskome pravu njegova nadređenog, može ga se smatrati pouzdanikom koji je bio upućen u povjerljive poslove svoga poslodavca i kojemu su prema potrebi bile zadavane i druge dužnosti. Tako je Marcelin možda imao udjela u vojnoadministrativnim poslovima.16 Širenjem zadaća i ovlasti došlo je do uzdizanja statusa kancelarija te su u 6. stoljeću to ljudi senatorskog dostojanstva, comites i katkada viri clarissimi, kao što pokazuje primjer samog Marcelina (Praefatio).17

Marcelin je 527. godine prestao biti kancelarij. To uostalom potvrđuje Kasiodor koji Marcelinovo službovanje izričito smješta u vrijeme Justinijanova patricijata. Nije poznato čime se Marcelin bavio od 527. do 534. kad je objavio nastavak Kronike. Možda je tada napisao ostala djela koja spominje Kasiodor.18 Svakako je moguće da je carevom voljom zaslužni bivši kancelarij zauzeo mjesto u carigradskome senatu kao novi vir clarissimus, iako dodjeljivanje senatorske časti nije u to doba bilo nužno povezano s pravim senatskim članstvom.19

Nakon okončanja službe i nakon što je postao pripadnikom senatorskog staleža (ordo senatorius) Marcelin se u uvjetima nesumnjivo poboljšana imovinskog stanja mogao u cijelosti posvetiti učenoj dokolici. Privrženost, zahvalnost i štovanje prema negdašnjemu poslodavcu, što također Kasiodor potvrđuje,20 iskazao je Marcelin time što je nastavak Kronike posvetio prije svega caru koji je u njoj središnja ličnost.

Ne zna se što se događalo s Marcelinom nakon 534. godine. Postoje pretpostavke da je nakon napuštanja službe kod Justinijana postao redovnik kao što je znao biti slučaj s bivšim službenicima,21 no najvjerojatnije nije bilo tako s obzirom na to da za to nema pravih dokaza.22 Bila je izražena i mogućnost da je izvjesni kvestor Marcelin kojega je car Justinijan, zajedno s nizom drugih dužnosnika, uputio u siječnju 552. papi Vigiliju u Halkedon istovjetan kroničaru,23 ali je malo vjerojatno da bi bivši Justinijanov kancelarij iznova stupio na pozornicu zbivanja nakon četvrt stoljeća neaktivnosti, u poodmakloj dobi i na takvoj dužnosti koja nije imala veze s njegovom dotadašnjom karijerom (kvestori su bili pravni

15 Usp. PLRE II, Marcianus 16, 716-717. Marcijan je bio tribunus et notarius.16 Tako i Croke 2001., 25.17 O kancelarijima usp. Seeck 1899., 1456-1459.18 Croke 2001., 30.19 Demandt 1989., 281-282.20 (...) meliore conditione devotus (...) ut qui [sc. Marcellinus] ante fuit in obsequio suscepto gratus, postea ipsius [sc. Iustiniani]

imperio copiose amantissimus appareret, “odan na još boljem položaju (...) tako da bi se onaj koji je prije bio drag u prihvaćenoj poslušnosti poslije pokazao obilato najvoljeniji pod vladavinom istoga.” (Casiod. Inst. 1.17.2).

21 Mommsen 1894., 42, Bury 1958b, 39, bilj. 2, O’Donnell 1982., 225.22 Usp. Croke 2001., 31.23 Hodgkin 1885., 675.24 Croke 2001., 30-31.



stručnjaci). Osim toga, Kasiodor bi zasigurno zabilježio novu Marcelinovu službu.24 Nije poznato ni dokad je Marcelin živio. Mogao je umrijeti još u istom desetljeću jer je dopunio Kroniku, no moguće je da je bio živ početkom 50-ih godina 6. stoljeća kad je Kasiodor boravio u Carigradu.25

Podatke o Marcelinovu spisateljstvu zahvaljujemo u prvome redu Kasiodoru koji ga navodi kao autora jedne kršćanske kronike i, čini se, još dva spisa - “O značajkama razdobljâ i položajima mjestâ” i “O gradu Konstantinopolu i gradu Jeruzalemu”.26 Nažalost, osim Kronike, ostala su Marcelinova djela izgubljena. Prvu inačicu Kronike Marcelin je dovršio 518., nadovezujući se na kroničarske zasade Euzebija Cezarejskog i Jeronima Stridonjanina te kronološki ih nastavljajući,27 iako ne i opsegom. Pritom je posebno pratio događaje u istočnome dijelu Carstva, što je sâm u Predgovoru istaknuo kao temeljnu nakanu.28 Jednako tako kao što mu je smrt cara Anastazija I. (491. - 518.) poslužila kao prikladan kraj za prvu inačicu Kronike, proslava carske pobjede nad Vandalima u Africi u proljeće 534. bila je Marcelinu glavni povod za njezinu dopunu koja je vrlo vjerojatno bila dovršena u to vrijeme. Marcelinovi tematski interesi raznoliki su kako je to i svojstveno kroničarskome spisateljstvu. No, glavno je obilježje Kronike Marcelinovo bavljenje događajima u rodnome mu Iliriku i u istočnorimskoj carskoj prijestolnici. Kroničar izvješćuje o provalama barbarskih naroda u Carstvo, ponajviše u Ilirik, te o sukobima s njima, osobito s Hunima, Ostrogotima, Bugarima i Slavenima, donosi vijesti o ratovima na Istoku, protiv Perzijanaca i Izaurijaca, pruža podatke o javnome društvenom, političkom i vjerskom životu Carigrada, o prirodnim nepogodama i prirodnim pojavama, zanimaju ga crkvena pitanja, biskupi, koncili i teološke rasprave, crkveni pisci i vjerski sukobi, a bilježi i brojne visoke državne dužnosnike i vojne zapovjednike, pretežno iz istočnoga dijela Carstva, iz Iliričke prefekture i Tračke dijeceze te samoga Carigrada i Istočne prefekture.

Djelo “O značajkama razdobljâ i položajima mjestâ” nije sačuvano, a ne postoji ni naznaka da je bilo korišteno u razdoblju nakon Marcelina i Kasiodora. Prema samom naslovu može se zaključiti da je bilo posvećeno dvjema različitim temama. Budući da se govori o ukupno četiri knjige, zacijelo su svaku temu pokrivale dvije knjige. Dio koji se bavio “značajkama razdobljâ” (qualitates temporum) obuhvaćao je možda raspravu o kršćanskoj kronologiji i činio svojevrstan kronografski priručnik. Druge dvije knjige koje su razmatrale “položaje mjestâ” (positiones locorum) vjerojatno su također imale priručničku svrhu i bavile se kršćanskom topografijom, kao i biblijskom i crkvenom onomastikom. Čini se da im je glavna značajka bila precizno određivanje položaja pojedinih lokaliteta i davanje podataka o zemljopisnom okružju.29

25 Usp. O’Donnell 1982., 225.26 Casiod. Inst. 1.17.2, 1.17.1, 1.25.1.27 O tome svjedoči uvod u Kroniku (Praefatio) i Kasiodor (Casiod. Inst. 1.17.2).28 Orientale tantum secutus imperium, “slijedeći jedino Istočno Carstvo” (Praefatio).29 O tome spisu usp. Croke 2001., 36.



Ni četiri knjige o gradovima Carigradu i Jeruzalemu nisu sačuvane niti nam je poznato da ih je koristio neki kasniji spisatelj. Kasiodor ih je prema sadržaju uvrstio pod kozmografske spise,30 a čini se da su svakome gradu bile posvećene dvije knjige. Ako je suditi prema sličnim sačuvanim djelima, poput “Poznavanje grada Konstantinopola” (Notitia urbis Constantinopolitanae) koje datira iz doba Teodozija II. (408. - 450.),31 Marcelin je mogao posegnuti za opisivanjem svake pojedine od ukupno četrnaest gradskih četvrti s podacima o njihovu opsegu, uličnoj mreži, kao i javnim i privatnim građevinama, iako je on možda bio podrobniji i usredotočeniji na sakralne objekte i vjersko-ceremonijalnu funkciju određenih dijelova grada. Ili je njegov prikaz Carigrada mogao više nalikovati na radove tzv. patriografa s njihovim opisima prijestolničkih spomenika i građevina kao svojevrsnim vodičima gradskih znamenitosti, poput djela Hezihija iz Mileta zvanog Ilustrij koje je došlo do nas pod naslovom “Konstantinopolski zavičaj” (ΠΠΠΠΠΠ ΠΠΠΠΠΠΠΠΠΠΠΠΠΠΠΠΠΠ).32

Sadržaj i značajke dvije knjige o Jeruzalemu mogu se s mnogo većom lakoćom izvesti iz nemalog broja sačuvanih kasnoantičkih i ranosrednjovjekovnih opisa toga grada i drugih svetih mjesta. Znatan porast hodočašća u 4. i 5. stoljeću na najvažnija spomen-mjesta kršćanske prošlosti, osobito u Svetoj Zemlji,33 uvjetovao je pojavu tematskih priručnika s opisom područja i mjesnih svetišta uz pridodanu kartu, tzv. itineraria.34 U tom svjetlu treba promatrati i dvije Marcelinove knjige o Jeruzalemu u koje je kroničar zacijelo utkao i neposredna zapažanja s vlastita putovanja (vrlo vjerojatno se radilo o hodočašću), iako se nesumnjivo poslužio i postojećim zapisima. Hodočasnicima su imale koristiti i knjige o Carigradu jer je istočna rimska carska prijestolnica postala nezaobilaznom hodočasničkom postajom.

2. Ilirik u Marcelinovo dobaProstor Ilirika mijenjao je opseg tijekom povijesti Rimskoga Carstva. U ranom Carstvu

pojam Ilirik označavao je područje pokrajina Dalmacije i jedne, a zatim dvije Panonije (od početka 2. stoljeća). U vrijeme cara Dioklecijana (284. - 305.) Dalmacija, od koje je odvojen krajnji istočni i jugoistočni dio prozvan Prevalitana i pripojen Dačkoj dijecezi, sada već četiri Panonije (Prva i Druga Panonija, Savska Panonija ili Panonija Savija, Valerija) i dvije noričke pokrajine (Priobalni Norik, Unutrašnji Norik) bile su okupljene u Iliričku ili Panonsku dijecezu koja se kasnije nazivala Zapadni Ilirik. Konstantin I. (306. - 337.) povezao je dijeceze u veće upravne jedinice, prefekture. Ilirička dijeceza pripala je središnjoj prefekturi ili Prefekturi Italije, Ilirika i Afrike. Ta je prefektura zatim podijeljena na Italsku prefekturu kojoj je pripala

30 Casiod. Inst. 1.25.1.31 Ed. O. Seeck (Notitia Dignitatum, Berlin 1876., 227-243).32 Usp. Croke 2001., 38-39. PLRE II, Hesychius ‘Illustrius’ 14, 555. Ed. Th. Preger (Scriptores originum Constantinopolitanorum I,

Teubner: Leipzig 1901.).33 O tome usp. sažeto Baus 1995., 313-316.34 O itineraria usp. sažeto Heit 2000., 772-775.35 Glavni izvori za upravnu podjelu kasnoga Rimskog Carstva su Notitia Dignitatum (ed. O. Seeck, Berlin 1876.) i Laterculus

Veronensis (ibidem, 247-253). Usp. i Kuntić-Makvić 1997., 81-82 i bilj. 28, 2003., 19-21.



Ilirička dijeceza i na manju Iliričku prefekturu (Istočni Ilirik) kojoj su bile dodijeljene Dačka i Makedonska dijeceza.35

U Marcelinovo je vrijeme Ilirička prefektura (praefectura praetorio per Illyricum) obuhvaćala sedam pokrajina dijeceze Makedonije (Tesaliju, Ahaju, Kretu, Prvu Makedoniju, Drugu Makedoniju, Stari Epir, Novi Epir) i pet pokrajina dijeceze Dakije (Priobalnu Dakiju, Unutrašnju Dakiju, Prvu Meziju, Dardaniju, Prevalitanu). Središte prefekture se još od otprilike sredine petoga stoljeća nalazilo u Tesaloniki.36

Na istoku je Ilirička prefektura graničila s Tračkom dijecezom koja je bila dio Istočne prefekture (praefectura praetorio per Orientem) sa središtem u Carigradu i sastojala se od šest pokrajina (Skitija, Druga Mezija, Hemimont, Europa, Rodopa). Sa zapada je Iliričku prefekturu zatvarala Ilirička dijeceza u sklopu Italske prefekture (praefectura praetorio per Italias) sa sedam pokrajina (Prva Panonija, Druga Panonija, Panonija Savija, Valerija, Dalmacija, Priobalni Norik, Unutrašnji Norik).

Rimski Ilirik nikad nije bio čvrsto i precizno određeno područje,37 a njegov prostor doista je bio golem, prostirući se od trokuta današnje Austrije, Mađarske i Slovenije do Egejskoga mora i naslanjajući se na Tračku dijecezu koja je obuhvaćala donji Dunav i zapadno Pricrnomorje. Cijeli je predio slika zemljopisne različitosti, od rubnog alpskog područja na zapadu preko plodnih ravnica srednjeg Dunava i njegovih pritoka Save i Drave na koje se nadovezuju brdoviti i šumoviti krajevi združenih planinskih lanaca Dinarida, Stare planine i Rodopa, ispresijecani dolinama rijeka Morave (Marg), Vardara (Aksij) i Strume (Strimon), sve do stare Helade na jugu.38 U jezičnome smislu granica između grčkog i latinskog svijeta tekla je otprilike od Apolonije u Novom Epiru preko Skoplja (Skupi) i Sofije (Serdika) do Odesa u Drugoj Meziji.39 Cijeli je taj prostor bio i od iznimne strateške važnosti kao najbrža kopnena poveznica između Istoka i Zapada te kao glavno izvorište novih vojnika, što objašnjava činjenicu zašto je neprestano bio žarišna točka borbe za opstanak Carstva.

Pojam Ilirika se od Teodozija I. (379. - 395.) do Justinijana I. (527. - 565.) rabio kako za dijecezu, tako i za prefekturu. Iz Kronike je vidljivo da Marcelin pod njime misli na Iliričku prefekturu, a pritom je jasno razlikovao Ilirik od Trakije (a. 422.2). Takva se uporaba slaže sa službenom uporabom u javnim ispravama.40 Marcelin spominje Ilirik kao područje prefekture osam puta (Illyricum, oppida Illyrici, a. 441.3; Illyricum, a. 442.2; in Illyricum, a. 481.1; Illyrici sacerdotes, a. 516.3; partem Illyrici, praefecto Illyrici, a. 517; Illyricum, a. 530), a šest puta navodi pridjev “ilirički” u istom značenju (Illyricianae utriusque militiae ductor, 479.1; Illyricianae ductor militiae, Illyriciana virtus militum, 499.1; Ilyrii milites, a. 500.2; Illyriciani

36 Bilo je premješteno iz Sirmija zbog opasne blizine granice koju su tada ugrožavali Huni (usp. Mirković 1971., 43, 48, Bratož 1986., 375, bilj. 69).

37 U najvećem opsegu obuhvaćao je ilirički naziv prostor Iliričke dijeceze i Iliričke prefekture koje su zajedno potpadale pod jedinstveni ilirički portorij rimskog carinskog sustava.

38 Geografski pregled većega dijela ovoga prostora može se naći u Obolensky 2000., 5-41. Ilirička prefektura i Tračka dijeceza obuhvaćale su u Marcelinovo vrijeme sve istočne rimske posjede na Balkanskome poluotoku (usp. Grafenauer 1964., 245).

39 Usp. Grafenauer 1964., 285 (karta i tumač). Također i Kuntić-Makvić 1997., 82, bilj. 29.40 Usp. Croke 2001, 49.



catholici milites, a. 516.1; Illyricianae utriusque militiae ductor, a. 530). Bilježi i pojedinačne pokrajine Iliričke prefekture: Priobalnu Dakiju (ripensis Dacia, a. 447.5; Ripensis Daciae pars, a. 483), Prvu i Drugu Makedoniju (utraque Macedonia, a. 482.2; duae Macedoniae, a. 517), Tesaliju (Thessalia, a. 482.2, 517), Stari Epir (vetus Epirus; a. 517) i Dardaniju (provincia Dardania; a. 518.1). Dvaput spominje Grčku kao zemljopisni pojam (a. 395.4, 479.2), a jednom i panonske pokrajine Iliričke dijeceze (Pannoniae; a. 427.1). Osim pokrajina, Marcelin poimence navodi više gradova i utvrda s prostora Iliričke prefekture i Iliričke dijeceze: Horej na Margu (a. 505), Larisu (a. 482.2), Lihnid (a. 516.3), Najs (a. 441.3, 516.3), Naton (castellum; a. 505), Nikopol (a. 516.3), Pautaliju (a. 516.3), Salonu (a. 480.2), Sarnunt (castellum; a. 518.1), Serdiku (a. 516.3, 519.2), Singidun (a. 441.3), Sirmij (a. 379.1), Skupi (a. 518.1), Stridon (oppidum; a. 392.2) i Tesaloniku (a. 437). Ujedno je izdvojio manju oblast u dardanskoj pokrajini - Gavizu (regio; a. 518.1), a bilježi i rijeku Ut (Vit) u Priobalnoj Dakiji (a. 447.5) i rijeku Marg (a. 505). Važno je zapaziti da za upravna područja Zapadnog Ilirika u Kronici nema ekvivalenata, nego se navode samo direktni lokaliteti, odnosno važni gradovi (Sirmij, Salona, Stridon41) i jednom pokrajine bez poimenične specifikacije (Panonije).

Marcelinovo zanimanje za Tračku dijecezu proizlazi iz činjenice da je zajedno s Iliričkom prefekturom bila jedinstveni vojnoobrambeni prostor, iako pod dvojicom vojnih zapovjednika, magistrom militum per Illyricum sa stožerom u Najsu i magistrom militum per Thracias (od doba Teodozija II.) sa stožerom u Marcijanopolu, te što je toj dijecezi pripadala pokrajina Europa u kojoj se nalazila istočna rimska prijestolnica. Radi potpunosti prikaza nužno je da ih i mi razmatramo kao cjelinu. Trakija se kao područje dijeceze navodi deset puta (Thracia, a. 386.1, 422.3, 441.2, 442.2, 452.2, 493.2, 499.1, 502.1, a. 530; magister militum per Thracias, a. 515.2), a spomenute su i pojedinačne pokrajine: Europa (Europae regiones, 394.3; Europa, a. 447.2, 512.3; Europae provinciae, a. 454.1; Europae facies, a. 472.1) i Druga Mezija (pars Moesiae inferioris, a. 483; Moesia, a. 487, 514.2). Od mjesta u Tračkoj dijecezi Marcelin je zabilježio Nove (civitas; a. 487), Odes (Odyssus; 514.2), Sozopol (a. 515.3) i Akru (castellum; a. 515.4). Germa (a. 429.1), Anaplo (a. 481.1), Melantijada (Melentias oppidum; a. 487) i Sostenij (Systhenense praedium; a. 515.2), koja su se nalazila su se u bližoj ili daljoj okolici Carigrada, a Septim (locus; a. 514.1), poznatiji pod grčkim nazivom Hebdomon, bio je carigradsko predgrađe. Od drugih geografskih lokaliteta navodi se rijeka Curta (Tzurta; a. 499.1).

3. Barbari u IlirikuU doba koje kronološki pokriva Kronika, dakle od kraja 4. do početka 6. stoljeća, prostor

srednjeg i donjeg Podunavlja, koji su od zapada prema istoku obuhvaćale oblasti Iliričke dijeceze, Iliričke prefekture i Tračke dijeceze, našao se teško pritisnut raznim barbarskim narodima. Njihove provale i pustošenja bile su stalni i sveprisutni element nestabilnosti koji

41 O ubikaciji i karakteru Stridona kao naselja usp. Suić 1986., 236 ss i kartu na str. 256. Prema Suiću 1986., 237, riječ je prije o selu, ruralnoj zajednici, a ne gradskome središtu i stoga bi više odgovarao termin castellum. Za pokušaj drukčije ubikacije usp. Margetić 2002., 1-9, gdje se smatra da je Stridon bio na granici između Dalmacije i Druge Panonije, daleko od Italije.



je uvelike priječio normalan život stanovnika toga područja. Već na samom početku Kronike Marcelin izvješćuje o pobjedi cara Teodozija I. nad “skitskim plemenima” (gentes Scythicae) Alana, Huna i Gota (a. 379.2) na koje se odnosi i navod o carevom trijumfu sljedeće godine.42 Iz kroničareve perspektive bili su to vremenski daleki događaji, ali još bitni jer su tako snažno utjecali na njegovu iliričku domovinu. Gote, koji su potkraj 4. i početkom 5. stoljeća bili najneposrednija prijetnja sigurnosti Carstva, spominje tek selektivno, i to s naglaskom na njihov poraz ili predaju (a. 379, 380, 382, 386, 406.2-3), a za Alarika i njegove Gote izvješćuje da ih je tajno novcem potkupio prefekt pretorija Istoka Rufin i kao neprijatelje Carstva poslao u Grčku (a. 395.4), podatak čija je prvenstvena svrha Rufinova diskvalifikacija, a manje naznaka gotskih pustošenja u Iliriku koja su trajala od 395. do 397. godine.43

HuniHuni su Marcelinu mnogo zanimljiviji. Kronika ne bilježi njihove pokrete u Iliriku

početkom 5. stoljeća, osim što navodi da je hunski kralj Uldin na rimskoj strani sudjelovao u bitki protiv gotskog vođe Radagaiza u Italiji (a. 406.3). Početkom dvadesetih godina 5. stoljeća mijenjaju se dotadašnji odnosi između Huna i Carstva. To se vidi iz Marcelinova navoda koji pruža jedinu izravnu obavijest o hunskom upadu u Ilirik i Trakiju potkraj 421., početkom 422. godine.44 Huni su pod kraljem Ruom upali iz Panonije na istočno rimsko područje i prodrli do Carigrada, iskoristivši odsustvo carskih četa zbog rata protiv Perzijanaca. Potom je bilo sklopljeno primirje i Huni su se povukli u Panoniju,45 odakle su doskora istjerani, o čemu izvješćuje Marcelin pod godinom 427.: Rimljani su preoteli Panonije koje su pedeset godina držali Huni.46

Ovo je ujedno i neizravni podatak o tome kad je, prema rimskoj tradiciji, izgubljen nadzor nad Panonijom.47

Najviše štete podunavskim pokrajinama nanijele su hunske provale u četrdesetim godinama 5. stoljeća. Huni su 441. napali Ilirik brojnim snagama (numerosis suorum cum milibus), uništivši Najs, Singidun i “druge gradove i veoma mnoge utvrde Ilirika” (aliasque civitates oppidaque Illyrici; a. 441.3), prije nego što je vojskovođa Aspar s njima sklopio

42 Marc. a. 380: (...) Theodosius Magnus postquam de Scythicis gentibus triumphavit (...), “Teodozije Veliki nakon što je trijumfirao nad skitskim plemenima”.

43 Seeck 1913., 273-276, 280-281, Bury 1958a, 109 ss, Stein 1959., 231, Demandt 1989., 140-141.44 Marc. a. 422.3: Huni Thraciam vastaverunt, “Huni su opustošili Trakiju”.45 O tom napadu usp. Seeck 1920., 86, Stein 1959., 281, Altheim 1962., 271, Maenchen-Helfen 1973., 74-76, 1978., 54-56, Croke 1977.,

347-367, 1995., 74-75, Bóna 1982., 181, Demandt 1989., 167.46 Marc. a. 427.1: Pannoniae, quae per quinquaginta annos ab Hunnis retinebantur, a Romanis receptae sunt.47 Obično se smatra da je 377. godine u Panoniju provalila ostrogotsko-alansko-hunska skupina pod vodstvom Alateja i Safraksa

koja je kasnije stekla i federatski status (usp. Stein 1959., 193, Várady 1969., 31-33, Mócsy 1974., 340-342, 349, Bóna 1982., 180, Demandt 1989., 126). O preotimanju panonskih oblasti od Huna usp. Bury 1958a, 166, 272, Stein 1959., 318, Várady 1969., 278-282, Maenchen-Helfen 1973., 78-80, 1978., 57-58, Demandt 1989., 150. O izvorima i podrijetlu podatka usp. Nagy 1967., 159 ss. Za raspravu o različitim tumačenjima Marcelinova podatka usp. Várady 1969., 292-299.

48 Bury 1958a, 273-274, Stein 1959., 291, Maenchen-Helfen 1973., 108-117, 1978., 80-87, Croke 1981., 159ss, 1995., 85-86, Demandt 1989., 168,

49 Marc. a. 442.2: Bleda et Attila fratres multarumque gentium reges Illyricum Thraciamque depopulati sunt.



jednogodišnji mir.48 Sljedeće se godine hunski upad opetovao: Braća Bleda i Atila, kraljevi mnogih plemena, opustošili su Ilirik i Trakiju.49

Razlika od prethodnoga napada bila je u tome što su ovaj put provalili i u Trakiju, prateći cestu uz Dunav i usput osvajajući mnoga vojna uporišta, sve dok na posljetku nisu bili zaustavljeni. Mir je s njima dogovorio magister officiorum Nom.50 O tome koliko je hunska provala 447., koju je Atila poduzeo kao samovladar nad Hunima nakon što je spletkom (insidiis) uklonio brata Bledu (a. 445.1), utjecala na povijesno pamćenje istočnih Rimljana svjedoči navod: Silan rat i veći od ranijega, koji je našima nametnuo kralj Atila, satro je gotovo cijelu Europu, uništivši i osvojivši gradove i tvrđave.51

Marcelin jasno naznačava svu silinu hunskoga napada koji je bio razorniji i opsežniji od provala 441. i 442. godine. Huni su kroz Trakiju upali u pokrajinu Europu u kojoj se nalazila istočna rimska prijestolnica, osvojivši možda stotinjak gradova ili barem njih sedamdeset.52 Istom prigodom hunski je kralj Atila prodro sve do Termopila u Tesaliji (a. 447.4), gdje ga je u daljnjem nadiranju zacijelo zaustavio tamošnji dobro branjeni zid.53 U opasci da je Atila “našima” nametnuo rat Marcelin se identificira s patnjama stanovništva, a zatim hvali hrabrost rimskog vojskovođe koji se suprotstavio Hunima: Vojnoga zapovjednika Arnigiskla, koji se muževno borio i pobio veoma mnogo neprijatelja, ubio je kralj Atila kraj rijeke Ut u Priobalnoj Dakiji.54

Mir je dogovorio magister militum praesentalis Anatolije,55 a Atilini su poslanici još 448. godine pregovarali s Teodozijem II. o ispunjenju mirovnih uvjeta svoga vladara, o čemu Marcelin također svjedoči.56

Nakon toga Atila se okrenuo protiv Zapada, najprije udarivši na Galiju, što je bio snovao već neko vrijeme, o čemu postoje naznake u izvorima.57 Napad na Italiju, u vezi s čime

50 Bury 1958a, 274-275, Stein 1959., 291-292, Maenchen-Helfen 1973., 108-117, 1978., 80-87, Croke 1981., 168ss, 1995., 86, Demandt 1989., 168.

51 Marc. a. 447.2: Ingens bellum et priore maius per Attilam regem nostris inflictum paene totam Europam excisis invasisque civitatibus atque castellis conrasit.

52 Bury 1958a, 275, Stein 1959., 292, Demandt 1989., 168, Croke 1995., 88.53 Bury 1958a, 276, Stein 1959., 292, Altheim 1962., 292 - 293, Maenchen-Helfen 1973., 117-125, 1978., 97-104, Demandt 1989., 168,

Croke 1995., 89.54 Marc. a. 447.5: Arnigisclus magister militiae in ripense Dacia iuxta Utum amnem ab Attila rege viriliter pugnans plurimis hostium

interemptis occisus est.55 Usp. Stein 1959., 293, Demandt 1989., 168, Croke 1981., 164-166, 1995., 89.56 Marc. a. 448.3: (...) legatis Attilae a Theodosio depectas olim pecunias flagitantibus, “dok su Atilini poslanici silovito zahtijevali

odavno ugovoreni novac”.57 O tome usp. Gračanin 2003., 60 ss.58 Još je otac hrvatske historiografije Ivan Lučić u djelu O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, dovršenom 1662., dokazao da Huni nisu

tada razorili Salonu i ostale gradove u Dalmaciji kao što je bilo zabilježeno u tzv. Ugarskim analima (usp. Lučić 1986., 267 ss, 411, bilj. 19). Tadija Smičiklas, koji je u Poviesti hrvatskoj iz 1882. pokrio i antičku prošlost hrvatskoga povijesnog prostora, također je smatrao nevjerojatnim da su Huni u napadu na Italiju razorili dalmatinska mjesta, ali ostavlja otvorenom mogućnost da su stradali gradovi u Panoniji (usp. Smičiklas 1882., 81). Ferdo Šišić je u Povijesti Hrvata u vrijeme narodnih vladara (1925.) i u Pregledu povijesti hrvatskoga naroda (2 1920.) obuhvatio i staru povijest hrvatskih zemalja, ali nije veliku pozornost posvetio hunskim navalama (usp. Šišić 1925., 1975.). Atila je u pohodu na Italiju prolazio savsko-dravskim međurječjem (pokrajine Druga Panonija i Panonija Savija), ali ga nije pustošio jer su se te oblasti već nalazile pod njegovim vrhovništvom (usp. Várady 1969., 291). Osim toga, Marcelin zacijelo ne bi propustio spomenuti pustošenja Huna u Panoniji i Dalmaciji da ih je bilo. Bilježi samo uništenje Akvileje.



se u Kronici spominje razaranje Akvileje (a. 452.3), odvijao se na samom rubu Zapadnog Ilirika koji sam nije bio na meti58 i također je bio neuspješan. Već sljedeće je godine Atila umro, a istočna rimska tradicija do Marcelinova vremena ga je prije svega upamtila kao “pustošitelja pokrajine Europe” (Europae orbator provinciae; a. 454.1). Nakon smrti svoga strahotnoga kralja Huni više nisu predstavljali osobitu prijetnju za Carstvo. Poslije pogibije Atilina sina Denzika, čija je glava 468. godine donesena u Carigrad,59 oni nestaju iz Kronike.60 Ipak, vidljiv je snažan dojam koji su njihova pustošenja ostavila na Marcelina: njegovi zapisi načinjeni u sigurnosti istočne rimske prijestolnice o događajima otprije dva naraštaja daju uvid u suvremenu predodžbu o ulozi Huna u slabljenju Rimskoga Carstva, ali i njihovome konačnom porazu.61

OstrogotiNakon Huna novu su ugrozu u europskome dijelu Istočnoga Carstva, dakle na širem

prostoru Marcelinove domovine (Ilirička prefektura i Tračka dijeceza), stvorili Ostrogoti. U sedamdesetim i osamdesetim godinama 5. stoljeća izbila je borba za utjecaj i carsku potporu između dvije njihove skupine: panonskih Ostrogota pod Teoderikom Amalcem i tračkih Ostrogota koje je predvodio Teoderik Strabon (“Škiljavi”).62

Zbacivši hunski jaram nakon Atiline smrti, panonski su se Ostrogoti početkom 70-ih godina 5. stoljeća odlučili preseliti na prostor Istočnoga Carstva i za sebe zatražiti položaj jednak onome koji su uživali Ostrogoti Teoderika Strabona, odnosno status carskih saveznika (foederati) sa svim povlasticima koje su išle uz to (dodjela plodne zemlje za naseljavanje, godišnja novčana potpora, visoke počasti). Godine 473. panonski su Ostrogoti naseljeni u makedonsku oblast sjeverno i zapadno od Tesalonike. Tada je već dvije godine trajao ustanak tračkih Ostrogota koji je ozbiljno ugrožavao Trakiju. Pojava suparnika i otežane prilike nagnali su Teoderika Strabona da sklopi sporazum s Carstvom i ishodi položaj magistra militum praesentalis (473.). Stanje se promijenilo za vladavine cara Zenona (474. - 491.). Teoderik Strabon pružio je potporu uzurpatoru Bazilisku (475. - 476.), što ga je omrazilo u očima zakonita cara Zenona koji se odlučio osloniti na panonske Ostrogote. U međuvremenu je na njihovo čelo došao Teoderik Amalac (474. - 491.) koji ih je nakon Baziliskova prevrata samovoljno poveo iz Makedonije u oblast oko grada Nove na Dunavu u Drugoj Meziji. Približavanje između carske vlasti i panonskih Ostrogota pojačalo je

59 Marc. a. 469: His consulibus caput Denzicis Hunnorum regis Attilae filii Constantinopolim adlatum est, “za ovih je konzula u Konstantinopol donesena glava Denzika, sina kralja Huna Atile”. Marcelin događaj datira u godinu 469. jer se zbio u jesen 468. kad je već počela sedma indikcija (Croke 1995., 98). Uskrsna kronika smješta događaj u konzulat cara Antemija 468. godine (Chron. Pasch. a. 468 [598, 3 - 8]).

60 Marcelin još spominje Hune koji su godine 515. upali u Armeniju i Malu Aziju (a. 515.4). Riječ je o Sabirima (Stein 1949., 105, Bury 1958a, 434, Croke 1995., 119).

61 Croke 2001., 61, zaključuje da su podaci o hunskim napadima imali oslikati njihovu ulogu u propasti Rimskoga Carstva. To, međutim, ne bi bilo u skladu s Marcelinovim stavovima jer on Carstvo uopće ne doživljava propalim, a usto iskreno vjeruje u to da je ponovno stjecanje otuđenih dijelova države ostvarivo, osobito nakon sloma vandalskoga kraljevstva u sjevernoj Africi.

62 O tome usp. Heather 1991., 240 ss. O Gotima u Iliriku u 5. stoljeću usp. i Zečević 2002. O arheološkim spoznajama u vezi s Gotima usp. I Goti 1994.



suparništvo između dvojice Teoderika jer je Amalac postao magister militum praesentalis (476.). Vrhunac je dosegnut 477./478. kad ih je Zenon naveo na međusobni rat. Međutim, krajnji ishod nije bio povoljan za cara jer su se obje skupine okrenule protiv njega te se on odlučio osloniti na uglednijega, Strabona, kojemu je sada ponovno dodijeljeno dvorsko vojno zapovjedništvo (478.). Sada se drugi Teoderik našao osamljen u otvorenom ustanku. Njegovi su Ostrogoti prethodno bili napustili Drugu Meziju i potraga za pogodnim obitavalištem, popraćena pustošenjem krajeva kojima su prolazili, odvela ih je iz Tračke dijeceze preko Stobija i Herakleje u Drugoj Makedoniji do Dirahija u Novom Epiru (479.).

U takvim su prilikama bili panonski Ostrogoti kad ih Marcelin uvodi u Kroniku, spominjući Teoderikovo haranje u Grčkoj koje je bilo neposredna posljedica složenih odnosa i borbe za premoć između trojice spomenutih glavnih aktera, Zenona, Teoderika Amalca i Teoderika Strabona: Isti je Sabinijan više oštroumljem nego junaštvom odbio kralja Teodorika koji je mahnitao u Grčkoj.63

“Oštroumlje” magistra militum per Illyricum, o kojemu Marcelin govori, zacijelo se odnosi na činjenicu što je Sabinijan onemogućio pregovore između Amalca i carskog poslanika patricija Adamantija. Najprije je odbio zajamčiti zaštitu gotskim taocima, a zatim je napao Ostrogote, zarobivši njihovu prtljagu i poremetivši im opskrbne veze prije nego što su pregovori bili zaključeni. Taj je uspjeh nagnao Zenona da opozove Adamantija te se ratno stanje nastavilo (479.).64

Marcelin potom izvješćuje o pohodu Teoderika Strabona na Carigrad, ističući da nije bio na štetu nijednome Rimljaninu (nulli tamen Romanorum noxius) te o njegovoj pogibiji dok je “žurio” u Ilirik (in Illyricum properans; a. 481.1). Marcelinova opaska da Strabon nije naškodio Rimljanima više ima svrhu ovoga gotskoga kralja postaviti u opreku prema Amalcu, nego što opisuje stvarno stanje stvari, jer je prijetnja Iliriku bila još veća od one koju je značio Teoderik Amalac.65 Iz Strabonove je smrti izravnu korist izvukao Amalac koji je uskoro postao vođa svih Ostrogota (484.), koji je 482. godinu iskoristio za napad: Teodorik s nadimkom Valamer opustošio je obje Makedonije i Tesaliju, a opljačkao je i glavni grad Larisu.66

Marcelin je jedini izvor za to novo, opsežno pustošenje Ilirika.67 Zenon je odustao od vojne akcije i Ostrogotima je ponudio povoljan mir, o čemu svjedoči Marcelin: Isti je kralj Gota Teodorik, gotovo umiren darežljivostima augusta Zenona, a imenovan dvorskim vojnim zapovjednikom i određen za konzula, sa svojim sljedbenicima privremeno držao povjereni mu dio Priobalne Dakije i Donje Mezije.68

63 Marc. a. 479.2: Theodoricum idem Sabinianus regem aput Graeciam debacchantem ingenio magis quam virtute deterruit.64 Heather 1991., 292-293, Croke 1995., 102-103.65 Teoderik Strabon je godine 480. raskinuo sa Zenonom i čini se da se kanio pridružiti Teoderiku Amalcu (Heather 1991., 298-299).66 Marc. a. 482.2: Theodoricus cognomento Valamer utramque Macedoniam Thessaliamque depopulatus est, Larissam quoque

metropolim depraedatus.67 Heather 1991., 296.68 Marc. a. 483: Idem Theodoricus rex Gothorum Zenonis Augusti munificentiis paene pacatus magisterque praesentis militiae factus,

consul quoque designatus creditam sibi Ripensis Daciae partem Moesiaeque inferioris cum suis satellitibus pro tempore tenuit.



Teoderik i Ostrogoti se iznova pojavljuju u Kronici pod godinom 487. kad Marcelin spominje njihovu pobunu: Kralj Gota Teodorik, koji se nikada nije zasitio dobročinstava augusta Zenona, neprijateljski je s velikom četom svojih nastupio sve do kraljevskoga grada i grada Melentijade, a kad je vatrom spalio veoma mnoga mjesta, vratio se u Novu, grad u Meziji, odakle bijaše došao.69

Napetosti između Teoderika i Zenona prouzročile su izbijanje oružana sukoba: Ostrogoti su 486. opustošili Trakiju, a 487. ugrozili samu prijestolnicu.70 Marcelin dosljedno izražava protugotski stav i nesklonost prema Teoderiku, prikazujući ga nezahvalnim i bahatim prema rimskoj vlasti jer ne prestaje ugrožavati područje Carstva unatoč svim počastima i povlasticama kojima su on i njegovi Ostrogoti bili obasuti. Takav je pogled najočitiji u Marcelinovoj ironičnoj primjedbi da je Teoderik bio “gotovo umiren darežljivostima augusta Zenona”, što se odnosilo na imenovanje magistrom militum praesentalis i konzulom za godinu 484. - kroničar ne komentira činjenicu da je to bio prvi i posljednji slučaj što je jedan barbarski kralj počašćen redovnim konzulatom ([consulatu] Theodorici et Venantii; a. 484) - i u kritici Amalca da se “nikada nije zasitio dobročinstava augusta Zenona”, nego je uvijek bio spreman na “mahnitanje” po Iliriku i Trakiji.

Situacija je napokon razriješena tako što su se Ostrogoti uputili u Italiju da je osvoje od Odoakra, što bilježi i Kronika: Iste se godine kralj Teodorik, uzevši mnoštvo svih svojih Gota, uputio u Italiju.71

Marcelin ne spominje da ih je put vodio kroz Zapadni Ilirik i da su kod Sirmija potukli Gepide.72 Kroničareva krajnje negativna slika Teoderika Amalca dolazi do izražaja i u opisu njegova preuzimanja vlasti u Italiji: Isti je kralj Gota Teodorik zaposjeo željenu Italiju. Odoakar, također kralj Gota, obuzet strahom od Teodorika, zatvorio se u Ravenu. Zatim ga je isti Teodorik krivokletstvima namamio i ubio.73

Teoderikov postupak prema Odoakru nudi se kao nepobitan dokaz kraljeva licemjerja i nepouzdanosti. Njegov se čin može smatrati pogotovo nedostojnim kad se uzme u obzir da je Odoakar prikazan kao slabiji protivnik (zatvara se u Ravenu “obuzet strahom od Teodorika”). Marcelinov odnos prema Teoderiku uvjetovan je pogledima osobe koja je izravno iskusila teške posljedice ostrogotskih pohoda u Iliriku i Trakiji. Osim toga, kroničar posredno poriče kralju vlast nad Italijom koju je stekao na izdajnički i prijevaran način. Nakon odlaska u Italiju Ostrogoti više nisu izravno ugrožavali Istočni Ilirik, ali su zato preuzeli pokrajine Zapadnoga

69 Marc. a. 487: Theodoricus rex Gothorum Zenonis Augusti numquam beneficiis satiatus cum magna suorum manu usque ad regiam civitatem et Melentiadam oppidum infestus accessit plurimaque loca igne cremata ad Novensem Moesiae civitatem, unde advenerat, remeavit.

70 Heather 1991., 304-305.71 Marc. a. 488.2: Eodem anno Theodoricus rex omnium suorum multitudine adsumpta Gothorum in Italiam tendit.72 Šišić 1925., 167-168, Mirković 1971., 50, Brandt 1980., 59-60, Wolfram 1990., 280-281.73 Marc. a. 489: Idem Theodoricus rex Gothorum optatam occupavit Italiam. Odoacer itidem rex Gothorum metu Theodorici perterritus

Ravennam est clausus. Porro ab eodem Theodorico periuriis inlectus interfectusque est.74 Šišić 1925., 165, 168, Schmidt 1934., 323, Stein 1949., 50, Bury 1958a, 410, Wilkes 1969., 424, Wozniak 1981., 362, Wolfram 1990.,

319, Goldstein 1995., 60.



Ilirika (Dalmaciju, Panoniju Saviju i Unutrašnji Norik) koje je dijelom bio držao Odoakar otkako je porazio ubojice cara Nepota (481./482.) i Rugijce (487./488.).74 Ipak, 504. godine zauzeli su Sirmij od Gepida, pripojivši svojoj vlasti i Drugu Panoniju, što je potaklo carsku vojnu akciju sljedeće godine.75 Marcelin donosi vijest o tom ratu, ali ga tumači isključivo kao sukob s gepidskim pobunjenikom Mundonom, kojega doduše naziva “Getom” (Geta; a. 505).

BugariCarstvo nije dugo uživalo u predahu nakon odlaska Ostrogota. Već 493. godine istočna je

rimska vojska poražena u boju protiv Bugara, o čemu Marcelin izvješćuje: Vojni zapovjednik Julijan, boreći se u noćnoj bitki, poginuo je proboden skitskim mačem u Trakiji.76

Bugari su se prvi put pojavili u europskome dijelu Istočnoga Carstva 482. kad ih je Zenon koristio protiv Ostrogota, a 493. napali su Ilirik i Trakiju.77 Bio je to tek početak teških muka s Bugarima. Šest godina kasnije njihovi su se napadi na Ilirik i Trakiju opetovali jer Marcelin pod godinom 499. bilježi veliki carski pohod protiv Bugara s katastrofalnim posljedicama: Vojskovođa iliričke vojske Arist krenuo je s petnaest tisuća oružanika i s petsto dvadeset kola natovarenih oružjem neophodnim za vojnu protiv Bugara koji su pustošili Trakiju. Začet je boj kod rijeke Curte, gdje je više od četiri tisuće naših izginulo ili na bijegu ili na strmoj obali rijeke. A ondje je pogibijom komesa Nikostrata, Inocencija, Tanka i Akvilina propala ilirička vojnička snaga.78

Kroničar otvoreno tuguje zbog poraza koji je osobito snažno pogodio iliričku vojsku. Bugarski su se napadi nastavili 502. godine, o čemu Marcelin kaže: Uobičajeno pleme Bugara opet je opustošilo često pljačkanu Trakiju bez otpora ijednoga rimskog vojnika.79

Očigledna je Marcelinova kritika nemoći carske vlasti da se suprotstavi bugarskoj navali, a izraz “uobičajeno pleme” jasna je i zapravo sarkastična (ili bar rezignirajuća) reakcija na činjenicu da su Bugari postali veoma mučna i učestala kušnja za stanovnike Trakije i Ilirika.

Nakon tog navoda Bugari nestaju iz Kronike sve do 530. godine kad Marcelin navodi vojne uspjehe nekadašnjega pobunjenika Mundona: A potom je za ovih konzula isti vojskovođa, sretan u svojoj odvažnosti, dolijećući i u Trakiju i još se sretnije boreći, sasjekao Bugare koji su je pljačkali, pobivši u bitki petsto njihovih.80

75 Wilkes 1969., 424, Mirković 1971., 50, Wozniak 1981., 363-373, Wolfram 1990., 321-322, Croke 1995., 112.76 Marc. a. 493.2: Iulianus magister militiae nocturno proelio pugnans Scythico ferro in Thracia confossus interiit.77 Setton 1950., 503, Croke 1980., 188-189, 1995., 108. Waldmüller 1976., 32, pretpostavlja da su napadači možda bili Slaveni.78 Marc. a. 499.1: Aristus Illyricianae ductor militae cum quindecim millibus armatorum et cum quingentis viginti plaustris armis ad

praeliandum necessariis oneratis contra Bulgares Thraciam devastantes profectus est. Bellum iuxta Tzurtam fluvium consertum, ubi plus quam quattuor millia nostrorum aut in fuga aut in praecipitio ripae fluminis interempta sunt. Ibique Illyriciana virtus militum periit, Nicostrato, Innocentio et Aquilino comitibus interfectis.

79 Marc. a. 502.1: Consueta gens Bulgarorum depraedatam saepe Thraciam, nullo Romanorum milite resistente, iterum devastata est.80 Marc. a. 530: His autem deinde consulibus idem dux audaciae suae secundus in Thraciam quoque advolans praedantes eam Bulgares

felicior pugnans cecidit, quingentis eorum in proelio trucidatis.



Bugari su 528. godine upali u Skitiju i Drugu Meziju potukavši tamošnje zapovjednike Baduarija i Justina. Nakon toga su produžili pljačkati Trakiju, ali ih je zaustavila vojska koju su predvodili dux Moesiae secundae Konstanciol, magister militum per Illyricum Askum i magister militum Godila. No, tada je pobjedničke vojskovođe iznenadila druga skupina Bugara i nanijela im težak poraz. Godine 530. Bugare je potukao Askumov nasljednik u službi Mundon. Bila je to sretna okolnost i u Carigradu je proslavljen trijumf u slavu te pobjede.81 Ratna sreća protiv Bugara okrenula se u korist Carstva.82 Marcelin više ne spominje Bugare (mogao je još izvijestiti o pohodima magistra militum per Thracias Hilbudija83), u čemu je udjela zacijelo imala okolnost što je zadnje navode Kronike odlučio posvetiti Justinijanovim uspjesima.84

SlaveniObično se misli da je Marcelin u Kronici zabilježio dva slavenska upada na prostor Carstva.

Napadače spominje pod imenom “Geta” (Getae equites, a. 517; Getae, a. 530). Doduše, valja istaknuti da istu etničku oznaku pripisuje Mundonu (Geta, a. 505), a u pridjevskom je obliku stavlja uz bodež kojim je Vitalijan ubio Cirila (culter Geticus, a. 514.3). Prvi slavenski napad zbio se 517. godine85 i ostavio je veoma snažan dojam na kroničara: Onaj lonac, koji se u proroka Jeremije sa sjevera često raspaljuje protiv nas i naših grijeha, stvorio je ognjena koplja i najveći dio Ilirika izranio tim istim sulicama. Tada su opustošene dvije Makedonije i Tesalija i getski su konjanici pljačkali sve do Termopila i Starog Epira. Onda je car Anastazije preko Paula poslao prefektu Ilirika Ivanu tisuću funti zlatnih denara za otkup zarobljenih Rimljana: kako svota nije dostajala, zarobljeni su Rimljani bili ili spaljeni zaključani zajedno sa svojim domovima ili ubijeni pred zidinama zatvorenih gradova.86

Očito je da su Marcelin i njegovi suvremenici u slavenskim napadima koji su značili još jednu nedaću što se u tim nesigurnim vremenima svalila na napaćeno stanovništvo Ilirika gledali Božju kaznu za svoje grijehe. Očaj i osjećaj nemoći koji izviru iz tih Marcelinovih rečenica osobito su upečatljivi. Na veliku muku iliričkog stanovništva Slaveni su provale

81 Stein 1949., 306-308, Setton 1950., 506, Bury 1958b, 296, PLRE III, Ascum, 136, Baduarius 1, 163-164, Godilas 1, 539-540, Iustinus 1, 748, Croke 1980., 191-195, 1995., 124.

82 Stein 1949., 308. No, taj je obrat bio kratka vijeka. Već 540. Bugari su izveli novi razoran napad na Tračku i Makedonsku dijecezu (Stein 1949., 309-310, Setton 1950., 507, Bury 1958b, 296-297).

83 Stein 1949., 308. Hilbudije je zapovjednu dužnost obnašao od 530. do 533. godine (PLRE III, Chilbudius 1, 286-287). Doduše, na kraju je poginuo u sukobu sa Slavenima i vjerojatno je i to utjecalo da bude izostavljen iz Kronike, jer je ozračje posljednjih navoda očito trijumfalno. O Hilbudijevu djelovanju usp. i Waldmüller 1976., 35-36.

84 Gušenje pobune Nika (a. 532), sklapanje mira s Perzijancima (a. 533), preotimanje Afrike od Vandala (a. 534).85 Marcelinove “getske konjanike” (Getae equites) Slavenima smatraju Vasiliev 1950., 308, Bury 1958a, 436, bilj. 2 (uz ogradu da

je možda riječ o Bugarima), a Stein 1949., 105-106 ih drži za Ante. Jednaka je mišljenja i Lemerle 1954., 284. Jireček 1978., 29, Waldmüller 1976., 34 i Maksimović 1980., 23, bilj. 27a, radije vide u njima Bugare.

86 Marc. a. 517: Olla illa, quae in Ieremia vate ab aquilone adversum nos nostraque delicta saepe succenditur, tela ignita fabricavit maximamque partem Illyrici iisdem iaculis vulneravit. Duae tunc Macedoniae Thessaliaque vastata est et usque Thermopylas veteremque Epirum Getae equites depraedati sunt. Mille tunc librarum auri denarios per Paulum Anastasius imperator pro redimendis Romanorum captivis Iohanni praefecto Illyrici misit: deficiente pretio vel inclusi suis cum domunculis captivi Romani incensi sunt vel pro muris clausarum urbium trucidati.

87 Marc. a. 530: Mundo Illyricianae utriusque militiae ductor dudum Getis Illyricum discursantibus primus omnium Romanorum ducum incubuit eosque haut paucis eorum interemptis fugavit.



opetovali, ali ih je 529. godine ipak snašao poraz, što je bila rijetka prilika za pobjedničko ozračje: Zapovjednik obje iliričke vojske Mundon prvi je od svih rimskih vojskovođa nasrnuo na Gete koji su odavno krstarili Ilirikom i natjerao ih je u bijeg, ubivši nemalo njihovih.87

Slavenska je opasnost tom pobjedom bila privremeno stišana, no njihovo je vrijeme, kad će poput nezadržive bujice preplaviti cijeli Ilirik, tek dolazilo.88

Kako je i vidljivo iz ovoga pregleda, Marcelinova je Kronika važno svjedočanstvo o napadima barbara na Istočni Ilirik i Tračku dijecezu. Nakon nevolja s Gotima potkraj 4. stoljeća, o čemu Marcelin ne kaže mnogo, u prvoj polovici 5. stoljeća uslijedilo je razdoblje hunskih pustošenja u Iliriku i Trakiji koje je vrhunac doseglo u 40-im godinama 5. stoljeća. U 70-im i 80-im godinama 5. stoljeća nova su kušnja za stanovnike Ilirika i Trakije bili ostrogotski federati. Nestankom te opasnosti pojavila se još pogubnija i trajnija u bugarskim i slavenskim navalama kojima je kroničar bio neposredni suvremenik i čije je učinke mogao izravno iskusiti.

4. Prirodne katastrofeMarcelin ne bilježi samo barbarska pustošenja koja su nedvojbeno bila glavni uzrok

poremećajima u životu ljudi u Iliriku i susjednim krajevima. U Kroniku je uvrstio i vijesti o elementarnim nepogodama koje su dodatno otežavale životne prilike. Tako pod godinom 394. spominje potres u pokrajini Europi koji se zacijelo osjetio i u Iliriku: Pošto je od mjeseca septembra do novembra stalno prijetio potres, neke su se oblasti Europe potresle.89

Ovom je prigodom možda bila uništena carska palača u Tesaloniki.90 I potres 396. možda se mogao osjetiti u Iliriku: Vrlo mnogo dana bio je potres i činilo se da nebo gori.91

Bio je to zastrašujući zemljotres i vjerojatno povezan s erupcijom vulkana.92 Nova trešnja s mogućim posljedicama po Ilirik zabilježena je pod godinom 423.: Na mnogim je mjestima bio potres i uslijedio je manjak plodova.93

Potres se dogodio 7. travnja i očito je zadesio šire područje Istočnoga Carstva.94 Silovita je erupcija vulkana Vezuva 6. studenoga 472., jedna od najvećih u povijesti, bila događaj koji je snažno utjecao na cijelo Sredozemlje,95 dakle zacijelo i na Ilirik: Zažarena planina Vezuv u Kampaniji, bukteći od unutrašnjih vatri, izbljuvala je sažeženu utrobu i čitavo lice Europe

88 O slavenskim provalama za Justinijana I. i njegovih nasljednika usp. Šišić 1925., 209-235, Waldmüller 1976., 31 ss, Ferjančić 1984., 85-109, Obolensky 2000., 47-59. O odnosima Bizanta i Južnih Slavena usp. Ferjančić 1966. O povijesnom, političkom i kulturnom razvitku i značenju Slavena usp. Chropovský 1988., Conte 1989a, 1989b.

89 Marc. a. 394.3: Terrae motu a mense Septembrio in Novembrium continuo inminente aliquantae Europae regiones quassatae sunt.90 Vickers 1973., 120, bilj. 80.91 Marc. a. 396.3: Terrae motus per dies plurimos fuit caelumque ardere visum est.92 Cameron 1987., 352-354.93 Marc. a. 423.3: Terrae motus multis in locis fuit et frugum inedia subsecuta.94 Croke 1995., 75.95 Croke 1995., 99.96 Marc. a. 472.1: Vesuvius mons Campaniae torridus intestinis ignibus aestuans exusta evomuit viscera nocturnisque in die tenebris

incumbentibus omnem Europae faciem minuto contexit pulvere. Huius metuendi memoriam cineris Byzantii annue celebrant VIII idus Novemb.



prekrila sitnim prahom, dok se na dan nalegla noćna tmina. Uspomenu na taj zastrašujući pepeo Bizantijci godišnje obilježavaju osmoga dana novembarskih ida.96

Jedini potres koji se u Kronici izravno veže uz Ilirik zbio se 518. godine: U pokrajini Dardaniji neprekidnim su potresom u istome času srušene dvadeset i četiri tvrđave: dvije su od njih potonule zajedno sa svojim stanovnicima, četiri dijelom razorene, izgubivši polovinu svojih zgrada i ljudi, jedanaest satrto propašću trećine domova i isto toliko naroda, sedam pogođeno u četvrtini svojih kuća i u čitavome dijelu pučanstva, a susjedni su krajevi napušteni iz straha od rušenja. Naime, glavni grad Skup, iako bez zatora svojih građana koji su bježali od neprijatelja, ipak se srušio do temelja. Veoma mnoga brda u cijeloj pokrajini tim su potresom rascijepljena, stijene izvaljene iz svojih spojišta i istrgnuto korijenje stabala. Protežući se trideset milja i zjapeći dvanaest stopa u širinu znatnome je broju građana, koji su bježali od urušavanja tvrđava i kamenja ili još od navala neprijatelja, priredio duboki ponor za grobove. U jednoj tvrđavi u oblasti Gaviza, koja se naziva Sarnont, zemlja, raskinuvši tada žile i dugo s druge strane isijavajući poput zažarene peći, rigala je užarenu kišu.97

Dug i prilično podroban izvještaj ukazuje na Marcelinovo posebno zanimanje za tu katastrofu. Kroničarev opis možda je prikaz očevica, ali se vrlo vjerojatno oslanja na službeno izvješće (relatio) pripremljeno za carski dvor kao što zorno pokazuju iscrpni i stupnjevani podaci.98 Marcelin snažno opisuje strašnu nedaću koja je snašla brojne stanovnike pokrajine Dardanije dok su još stradavali od slavenskih nasrtaja započetih prethodne godine (a. 517).99

Od ostalih prirodnih nedaća Marcelin je zabilježio i žestoku zimu 443. godine koja je zasigurno pogodila i Ilirik: Za ovih je konzula zapao toliki snijeg da je tijekom šest mjeseci jedva mogao okopniti: mnogo je tisuća ljudi i životinja poginulo dotučeno žestinom hladnoće.100

Marcelin pruža jedino svjedočanstvo o toj vremenskoj nepogodi koja je očito ušla u pamćenje ljudi.101 Pod godinom 452. izvješćuje da su u Trakiji s neba pala “tri velika kamena” (tres magni lapides), možda meteoriti. Tri pomrčine Sunca zabilježene u Kronici (a. 393, 418.2, 497.1) mogle su se vidjeti i u Iliriku: 20. studenoga 393. Sunčeva je pomrčina bila potpuna nad Priobalnim i Unutrašnjim Norikom, Prvom Panonijom, Panonijom Savijom,

97 Marc. a. 518.1: In provincia Dardania adsiduo terrae motu viginti quattuor castella uno momento conlapsa sunt: quorum duo suis cum habitatoribus demersa, quattuor dimidia aedificiorum suorum hominumque amissa parte destructa, undecim tertia domorum totidemque populi clade deiecta, septem quarta tectorum suorum totaque plebis parte depressa, vicina vero metu ruinarum despecta sunt. Scupus namque metropolis, licet sine civium suorum hostem fugientium clade, funditus tamen corruit. Plurimi totius provinciae montes hoc terrae motu scissi sunt saxaque suis evulsa conpagibus devolutaque arborum crepido. Per triginta passuum millia patens et in duodecim pedum latitudinem dehiscens profundam aliquantis voraginem civibus castellorum saxorumque ruinas vel adhuc hostium incursiones fugientibus busta paravit. Uno in castello regionis Gavisae quod Sarnonto dicitur, ruptis tunc terra venis et ad instar torridae fornacis exaestuans diutinum altrinsecus ferventemque imbrem evomuit.

98 Tako i Croke 1995., 120. Marcelinovom viješću koriste se i arheolozi Mirdita 1972., 469, Mikulčić 1982., 47.99 Predodžba o opsegu razaranja može se steći u usporedbi sa strahovitim potresom koji je istu oblast pogodio 1963. godine.100 Marc. a. 443.1: His consulibus tanta nix cecidit, ut per sex menses vix liquesci potuerit: multa hominum et animalium milia frigoris

rigore confecta perierunt.101 Croke 1995., 86, smatra da je Marcelin podatak pronašao u mjesnoj carigradskoj kronici.102 Zahvaljujem dipl. ing. Damiru Hržini iz Zagrebačke zvjezdarnice na potrebnim podacima i razjašnjenjima u vezi s pomrčinama

393. i 418. Za pomrčinu 497. usp. Croke 1995., 109.



sjeveroistočnim dijelom Dalmacije, Prvom Mezijom, Priobalnom i Unutrašnjom Dakijom, Trakijom i Rodopom, 19. srpnja 418. potpuna nad jugoistočnim rubom Dalmacije, južnom Prevalitanom, Prvom i Drugom Makedonijom, Trakijom i Rodopom, a 18. travnja 497. bila je samo djelomična.102

Marcelinova svjedočanstva o prirodnim nepogodama i katastrofama, osobito kad je riječ o onima čiji se efekti mogu dokazati arheološkim istraživanjima, neprocjenjiv su prilog u povjesničarskim pokušajima da se što obuhvatnije i podrobnije pronikne u život stanovnika kasnoantičkoga Ilirika.

5. Život pokrajinaMarcelinove vijesti mogu dobro poslužiti u osvjetljavaju brojnih aspekata života u

Istočnome Iliriku i u susjednoj Tračkoj dijecezi od kraja 4. do početka 6. stoljeća.103 U središtu su pozornosti pokrajine Prva Mezija, Priobalna Dakija, Unutrašnja Dakija, Dardanija i Druga Mezija, dakle sjeverne, pogranične oblasti Iliričke prefekture i Tračke dijeceze. Podaci koje Kronika sadrži svjedoče o posljedicama čestih ratova i barbarskih napada, vjerskim prilikama, utjecaju prirodnih nepogoda i katastrofa širih razmjera i usponu Iliričana u carskoj hijerarhiji.

Najznatnije su na život stanovništva toga prostora utjecale provale barbara. Velika stradanja stanovništva jasno su predočiva i u kratkim kroničarskim navodima, a osobito su upečatljiva u opisu posljedica strahovita potresa 518. godine koji se nadovezao na patnje prouzročene napadima slavenskih pljačkaša (a. 518.1). Ne manje potresan je podatak o sudbini rimskih građana iz Istočnog Ilirika koje su Slaveni zarobili: živi su spaljeni u svojim kućama ili ubijeni pred zidinama gradova jer iznos doznačen za njihov otkup nije bio dostatan (a. 517). Barbarski napadači nisu unosili poremećaj samo u seoskim zajednicama. Gradskom su životu također zadavani teški udarci.104 Gradovi su bili privlačan plijen te stoga izloženi pljački i razaranju. Tako su Huni razorili Najs, Singidun i druge gradove te brojne utvrde Ilirika (a. 441.), a šest godina poslije opet su osvajali i uništavali gradove i tvrđave (a. 447.2). Teoderik Amalac opljačkao je glavni grad Tesalije Larisu (a. 482.2), a u pohodu pet godina kasnije spalio je mnoga mjesta (a. 487). Dakako, i ostale vijesti o pustošenju pokrajina impliciraju napade na gradove. Stanovnici su u takvim prilikama često bili prisiljeni na bijeg i raseljavanje, osobito ako njihova naselja nisu imala snažnija utvrđenja ili obližnju tvrđavu kamo su se mogli skloniti. S tim u vezi posjedujemo i neposredno svjedočanstvo: razlog zašto u rušenju grada Skupija u potresu 518. godine nisu poginuli i njegovi građani je taj što su već bili pobjegli pred barbarima.105 Valja pritom istaknuti i to da Marcelinova

103 O prilikama u Iliriku i Trakiji od 4. do 6. stoljeća usp. Lemerle 1954., 273-295, Maksimović 1980., 17-53, Patura 1983., 191-210, Popović 1987., 95-139.

104 O kasnoantičkome gradu u Iliriku usp. Dagron 1984., 1-19, Bavant 1984., 245-288. Općenito o kasnoantičkome gradu usp. Liebeschuetz 2001., Suić 2003.

105 Usp. i Maksimović 1980., 23, bilj. 27b, 25.106 Riječ je prije svega o izrazu castellum (a. 447.2, 476.2, 488.1, 503, 504, 505, 512.9, 515.4, 518.1), ali i oppidum (a. 392.2, 403.3, 441.3,

444.3, 472.3, 476.1, 487, 512.9).107 O fortifikacijama kasnoantičkih gradova usp. Liebeschuetz 2001., passim, Suić 2003., 349 ss.



naseobinska terminologija koja naglašava obrambeni karakter naselja106 zorno svjedoči o još jednom procesu koji je uzeo maha upravo u 5. i 6. stoljeću. Riječ je o kastrizaciji koja se nije očitovala samo u stalnoj brizi za održavanje ili obnovu bedema u postojećim gradovima, nego i u izgradnji cijelog sustava utvrđenja.107

Nije samo vanjska opasnost tjerala ljude da napuste svoje domove. Znatan su problem tvorili i česti pokreti vojske. Neposredni logistički problemi, koji su dakako bili to izraženiji što su čete bile brojnije (a. 499.1, 505), rješavali su se najčešće potrošnjom lokalnih resursa, što je nerijetko bilo povezano i s prisilom. Ništa manji teret nisu bili ni federatski odredi čiju je opasnu blizinu mjesno stanovništvo moralo još teže podnositi, a njihove su pobune bile utoliko pogubnije (treba se samo prisjetiti gotskih federata Teoderika Strabona, Teoderika Amalca i Vitalijana). Zbog svega toga stanovništvu Ilirika i Trakije nije preostalo ništa drugo doli da u trenucima teških kriza potraži spas u oblastima koje su bile manje izložene, poput Dalmacije108 i južnih, grčkih krajeva. Osobito velik bio je dotok izbjeglica u istočnu rimsku prijestolnicu koja nije pružala samo najsigurnije utočište, nego i mogućnost napredovanja u društvu. U tom kontekstu treba promatrati i Marcelinov dolazak u Carigrad na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće. Marcelin nije jedini primjer. Takvi su došljaci bili i carevi Justin I. i Justinijan I.109 Proces migracije u iliričkim oblastima, potaknut općom nesigurnošću života u pograničju koje je neprestano izloženo žestokim udarima izvana i prijetnjama iznutra, postao je ozbiljan problem upravo u Marcelinovo vrijeme.110

Razmjer depopulacije europskih oblasti Istočnoga Carstva i potreba za jačanjem njihove obrambene sposobnosti nagnala je carsku vlast na djelovanje, pogotovo kad je riječ o carevima koji su sami potjecali s ugroženih područja. Anastazije I. (491. - 518.), koji je inače bio rodom iz Dirahija u Novom Epiru,111 pokrenuo je opsežan program ponovna naseljavanja napuštenih područja. U znatnome su broju u Iliriku naseljavani Izaurijci i drugi istočnjaci,112 a po potrebi i barbari, kao što svjedoči Marcelin u slučaju Herula: Pleme Herula je po zapovijedi cezara Anastazija bilo uvedeno u područja i gradove Rimljana.113

Car se dao i u opsežan program obnove iliričkih gradova.114 Gradnju i utvrđivanje nastavio je u još većoj mjeri njegov drugi nasljednik Justinijan I. (527. - 565.).115 Carska je vlast bila spremna i na još izravnije olakšavanje muka unesrećenog stanovništva. Marcelin

108 Poznat je slučaj izbjeglištva opatice Ivane. Ona je još kao djevojčica pred ratnom opasnošću početkom 70-ih godina 6. stoljeća morala napustiti rodni Sirmij i otići u Salonu, gdje je umrla vjerojatno 612. godine (usp. Bulić 1906., 295 ss, 1984a, 318 ss).

109 Justin je bio iz Bederijane kraj Najsa u Unutrašnjoj Dakiji (PLRE II, Iustinus 4, 648), a Justinijan iz Taurezija kraj Skupija u Dardaniji (PLRE II, Iustinianus 7, 645).

110 Usp. Croke 2001., 75-76.111 PLRE II, Anastasius 4, 78.112 Theoph. A. M. 5988 (140, 4-5). Usp. Bury 1958a, 433, Stein 1949., 84, Demandt 1989., 191, Croke 2001., 74.113 Marc. a. 512.11: Gens Herulorum in terras atque civitates Romanorum iussu Anastasii Caesaris introducta. Usp. Bury 1958a, 436, bilj.

1, Stein 1949., 151, Jireček 1978., 32. O barbarskoj kolonizaciji sjevernog i zapadnog Balkana usp. Kovačević 1960.114 Usp. Croke 2001., 74-75.115 Stein 1949., 310, Bury 1958b, 308-310, Jireček 1978., 31-32, Obolensky 2000., 45-46. Usp. i Biernacka-Lubanska 1982.116 Paul je bio tribunus et notarius. Sedamnaest godina ranije Anastazije je njemu povjerio dopremu novčane nagrade iliričkim

postrojbama (Marc. a. 500.2).



je zabilježio da je car Anastazije preko službenika Paula116 poslao iliričkome prefektu Ivanu novac za otkup građana koje su zarobili Slaveni, iako uzaludno (a. 517). Razlog nije bio samo humanitarne naravi. Socijalno i ekonomsko nezadovoljstvo uvijek se moglo izliti u otpor stanovništva središnjoj vlasti koji je mogao poprimiti oblik pružanja potpore pobunjenim vojskovođama poput Vitalijana, o čijem ustanku Marcelin nudi podroban suvremeni zapis (a. 514.1-3, 515.2) ili čak pristajanja uz barbarske zavojevače.117

Jamstvo unutrašnjoj i vanjskoj sigurnosti snažna su vojska i istaknuti vojskovođe. Marcelin se na više mjesta u Kronici otkriva kao pobornik čvrstog vojnog vodstva. Osobito izdvaja djelatnost magistra militum per Illyricum Sabinijana Velikog: Sabinijan Veliki, imenovan vojskovođom obje iliričke vojske, krhki je senat koji se veoma bojao i upropašteni pravedni nadzor države koji je trpio bilo osnažio bilo sačuvao. Osim toga, bio je toliko najbolji ustanovitelj i čuvar vojničke stege da ga se uspoređivalo s drevnim vojskovođama Rimljana.118

Napomena o Sabinijanovu osnaživanju i očuvanju “krhkoga senata” i “upropaštenoga pravednog nadzora države” odnosi se na njegov pokušaj da spriječi daljnje propadanje mjesnih gradskih vlasti i obnovi porezni aparat, o čemu ne posjedujemo komparativne izvore.119 Pri tome je Sabinijan očito na sebe preuzeo i prerogative civilne vlasti u Iliriku, pogotovo što se tadašnji prefekt pretorija Ilirika Ivan pokazao nemoćnim da bitnije utječe na tekuća zbivanja, a Sabinijanu je uspijevalo u gradovima organizirati otpor protiv ostrogotske opasnosti.120 Obnova nadzora države očitovala se u ponovnoj uspostavi čvršćeg pokrajinskog ustroja u Iliriku koji je ozbiljno stradao u prethodnim razdobljima.121

Porazi na bojnom polju utoliko su teži jer se izravno tiču cjelokupne obrambene sposobnosti države i njezine mogućnosti da spriječi barbarske invazije. Tako Marcelin neskrivećke oplakuje žrtve u porazima 499. i 505. godine. U prvome porazu stradala je četvrtina iliričkih četa (više od četiri tisuće od sveukupno petnaest tisuća vojnika), a s pogibijom vojnih komesa (comites rei militaris) Nikostrata, Inocencija, Tanka i Akvilina “propala je ilirička vojnička snaga” (a. 499.1). Ta je katastrofa nagnala cara Anastazija da sljedeće godine pošalje iliričkoj vojsci donativ, očigledno da bi podigao njezin moral: Car Anastazije je preko tribuna notara Paula poslao dar iliričkim vojnicima.122

Težak je poraz iliričku vojsku iznova snašao pod zapovjedništvom magistra militum per Illyricum Sabinijana, sina Sabinijana Velikog: Isti Sabinijan, sin Sabinijana Velikog i zapovjednik vojske, sabrao je oružje upućen protiv Geta Mundona. Vodeći sa sobom deset

117 Usp. Croke 2001., 73.118 Marc. a. 479.1: Sabinianus Magnus Illyricianae utriusque militiae ductor creatus curiam fragilem conlapsumque iustum rei publicae

censum vel praepaventem fovit vel depedentem tutatus est. Disciplinae praeterea ita optimus institutor coercitorque fuit, ut priscis Romanorum ductoribus conparetur.

119 Usp. Croke 2001., 66.120 Nagl 1934., 1751. Prefekt Ivan je 479. tijekom pobune građana Tesalonike, središta Iliričke prefekture, bio prisiljen ključeve

grada predati biskupu (Lippold 1972., 173).121 Usp. Lippold 1972., 169 ss.122 Marc. a. 500.2: Anastasius imperator donativum Illyriis militibus per Paulum tribunum notariorum misit.



tisuća oružanika koje je okupio uza se i kola s oružjem i zalihama, primaknuo se da se bori. A pošto je zametnuo boj kod Horeja na Margu i u tome sukobu izgubio mnogo svojih vojnika poginulih i u rijeci Margu, izgubivši osim toga kola, pobjegao je s malo njih u tvrđavu koja se naziva Naton. U ovome je žalosnome boju pala tolika vojnička nada da se takva među smrtnicima nipošto ne bi mogla nadoknaditi.123

U Marcelinovim očima taj je vojni neuspjeh bio prekretnica u sposobnosti Carstva i iliričke vojske da se suprotstavi barbarskim napadima i adekvatno zaštiti Ilirik.

Upravo je vojska bila vrlo bitna u životu iliričkih i tračkih pokrajina, a njezina uloga nije bila isključivo vojnoobrambena. Ona je pripadnicima ugroženijih slojeva pokrajinskog društva omogućavala da ostvare toliko potrebnu ekonomsku sigurnost za sebe i svoje obitelji. Tijekom 5. stoljeća i u Marcelinovo doba Ilirik i Trakija bili su najpouzdanija izvorišta novih vojnika za Carstvo. U Iliriku je vojnička služba bila tako privlačna jer je donosila stalnu plaću i udio u ratnome plijenu te nudila mogućnost brzog napredovanja da su trpjela ostala zanimanja, osobito proizvodne djelatnosti koje su ionako bile ugrožene lošom gospodarskom i političkom situacijom, a tradicionalni vojnički ugled Iliričani su koristili da poboljšaju vlastiti društveni i ekonomski položaj.124

Marcelin u Kronici pruža uvid i u vjersko raspoloženje stanovnika Ilirika koji su u velikoj većini pripadali pravovjerju.125 I sâm je kroničar bio nepokolebljivi pravovjerac, a takvima opisuje i iliričke biskupe koje je 516. godine car Anastazije I. pozvao u prijestolnicu:126 Anastazije je osim toga zapovjedio da se pred njegovim pogledom pojave Laurencije Lihnidski, Domnion Serdički, Alkis Nikopolski, Gajan Najski i Evangel Pautalijski, katolički svećenici Ilirika. Biskupi Alkis i Gajan preminuli su u Bizantiju i sahranjeni su u istoj grobnici. Kako su Domnion i Evangel zbog straha od iliričkoga katoličkog vojnika odmah bili poslani natrag u svoja sijela, jedini je Laurencije, često u palači uvjeravajući cara Anastazija radi katoličke vjere, zadržan na dvoru, i to kao da je bio otpravljen u progonstvo, a potom je postao tijelom pokretniji nego kad bijaše došao u Konstantinopol. Naime, sedme je godine svoje bolesti isti Laurencije bio u crkvi Kuzme i Damjana izliječen svojom vjerom i Kristovom milošću, te je

123 Marc. a. 505: Idem Sabinianus Sabiniani Magni filius ductorque militiae delegatus contra Mundonem Getam arma construxit. Decem millia armatorum sibimet ascitorum plaustraque armis atque commeatibus onerata secum trahens pugnaturus accessit. Commissoque ad Horreo Margo proelio multis suorum militibus in hoc conflictu perditis et in Margo flumine enecatis, amissis praeterea plaustris in castellum, quod Nato dicitur, cum paucis fugit. Tanta in hoc lamentabili bello spes militum cecidit, ut quantum apud mortales nequaquam potuerit reparari.

124 Usp. Croke 2001., 75, 76.125 O crkvenim prilikama u Iliriku usp. Duchesne 1892., 531 ss, Bratož 1986., 383 ss.126 Uzrok njihova pozivanja osuda je izrečena na mjesnome iliričkom koncilu godine 515. nad biskupom Dorotejem Tesaloničkim jer je u

strahu od cara stupio u jedinstvo s promonifizitskim carigradskim patrijarhom Timotejem I. (usp. Mirdita 1973., 89, Gasper 1986., 36).127 Marc. a. 516.3: Laurentium praeterea Lychnidensem, Domnionem Serdicensem, Alcissum Nicopolitanum, Gaianum Naisitanum

et Euangelum Pautaliensem, catholicos Illyrici sacerdotes, suis Anastasius praesentari iussit obtutibus. Alcissus et Gaianus episcopi apud Byzantium bita defuncti sunt unoque sepulchro reconditi. Domnione et Euangelo ad sedes proprias ob metu Illyriciani catholici militis extemplo remissis solus Laurentius Anastasium imperatorem in palatio pro fide catholica saepe convincens apud comitatum ac si in exilio relegatus retentusque est, mobiliorque deinde corpore, quam Constantinopolim advenerat, effectus. Nam septimo infirmitatis suae anno idem Laurentius fide sua et Christi gratia in atrio Cosmae et Damiani sanatus est pedibusque sistere propriis gressibusque meruit confirmari suaeque dein patriae incolumis reddi, ibique maior octogenario requiescit.



zaslužio da stoji na vlastitim nogama, da ojača u koracima i da se zatim nepovrijeđen vrati svojoj domovini, a ondje je počinuo stariji od osamdeset godina.127

U istome je navodu kao pobornike pravovjerja Marcelin označio i iliričke čete (Illyriciani catholici milites) koje su očito bile spremne i na ustanak protiv Anastazijeve vjerske politike (to se implicira u opasci da su biskupi Domnion Serdički i Evangel Pautalijski vraćeni u svoja sijela zbog straha od iliričke vojske). Nesklonost pravovjernih Iliričana i Tračana prema carevoj vjerskoj politici očituje se i u uspjehu Vitalijanove pobune i u snažnoj potpori koju je mogao steći za svoje ciljeve: Marcelin navodi da je Vitalijan okupio “više od šezdeset tisuća naoružanih rimskih konjanika i pješaka” (Romanorum equitum peditumque plus quam sexaginta milia armatorum; a. 514.1). Iako su toliki broj četa i sama činjenica što se radilo o otvorenom ustanku - Vitalijan “se cezaru Anastaziju javno i otvoreno pokazao neprijateljem” (hostemque se Anastasio Caesari palam aperteque exhibuit; a. 514.3) - morali unijeti nemir u prilike u Iliriku i Trakiji, Marcelin opravdava Vitalijana i naglašava da je njegov pohod bio “bez štete po ikoga” (sine ullius dispendio) i da je on na Carigrad pošao kao zastupnik pravovjerja.128 Time je kroničar zacijelo izrazio i osobne stavove mnogih sunarodnjaka kojima se nije milila Anastazijeva vjerska politika.

Uvrstivši u Kroniku brojne navode koji se tiču Ilirika, Marcelin jasno pokazuje da je, unatoč dugogodišnjem boravku u istočnoj rimskoj prijestolnici, ostao u bliskom dodiru s događajima u zavičaju. Sa zabrinutošću i sućuti pratio je teške rimske poraze u Iliriku i stradanja tamošnjeg stanovništva. U njegovim zapisima odjekuju pogledi suvremenika koji je pomni promatrač, ako ne i djelatni sudionik. Sudeći prema njegovoj naglašenoj potpori Sabinijana Velikog i Mundona, može se zaključiti da je zagovarao snažnu i učinkovitu vojnu akciju i da je upravo u sposobnim vojnim zapovjednicima i čvrstoj carskoj politici vidio spas za Ilirik i Carstvo. Mnogo mu je manje prihvatljiva politika koja je išla za pomirljivijim pristupom i popuštanjem barbarskim napadačima. Marcelin izražava stav da je glavni uzrok za nedaće Ilirika neodlučnost vrhovne vlasti i slabo vojno vodstvo, što je manje-više eksplicitna kritika Anastazija i njegovih prethodnika. U trenutku kad je pisao Kroniku rimski Ilirik bio je na prekretnici i u novoj vlasti koju su predvodili njegovi zemljaci Justin i Justinijan Marcelin je gledao snagu koja će obnoviti moć države i pružiti prijeko potrebnu pomoć zajedničkoj iliričkoj domovini. Kroničar, koji je kao Iliričanin održavao vezu sa zemljacima u staroj i u novoj sredini kakva je bila carska prijestolnica, kamo ih je većina bila prispjela u želji da poboljšaju životne prilike, i koji se divio onima osobito uspješnima u tome ili onima koji su stekli izuzetan ugled, mogao je s ponosom i naraslom samosviješću promatrati uspjehe Justinijanove vladavine. Privrženost Iliriku i njegovim ljudima dobio je prigodu izraziti u Kronici. I stoga je sasvim razumljiva pretpostavka da je svoje djelo namijenio prije svega iliričkim čitateljima, onima sjeverno od jezične granice između grčkog i latinskog svijeta, koji su u ambijent prijestolnice donosili znanje latinštine. Štoviše, Kronika je zacijelo kružila

128 Marc. a. 514.1: (...) scilicet pro orthodoxorum se fide proque Macedonio urbis episcopo incassum ab Anastasio principe exulato Constantinopolim accessisse asserens, “izjavljujući da se dakako radi vjere pravovjernih i radi gradskoga biskupa Makedonija, kojega je vladar Anastazije bezrazložno prognao, primakao Konstantinopolu”.



i u samome Iliriku, gdje je mogla privući pozornost i kao izvor podataka o događajima u Carigradu. Ona je već sama po sebi svjedočanstvo o stalnome zanimanju i brizi koju su svi Iliričani zajedno iskazivali za zavičaj kad im se za to pružila prigoda.

6. ZaključakMarcelinova je Kronika važan dokument vremena o životu u Iliričkoj prefekturi i

susjednim oblastima. Ona pruža brojne podrobne podatke iz prve ruke koji se ne mogu pronaći u drugim izvorima i koji ih dopunjuju. Zapisi o učinku barbarskih provala i rimskih vojnih poraza na širi prostor Ilirika osobito su dragocjeni s obzirom na to da omogućuju da zagledamo u tadašnje ekonomske i socijalne prilike. Posebno je važno istaknuti da Marcelin mnogo toga interpretira iz pozicije Iliričanina koji je pred nedaćama svoje domovine izbjegao u Carigrad, ali koji i dalje osjeća blisku povezanost s njom, pozorno prati što se ondje zbiva i suosjeća s tamošnjim stanovnicima. Iako često iskazuje pristranost u ocjeni osoba i događaja koji imaju veze s Ilirikom, to ne umanjuje njegovu vrijednost kao vrela. Kronika je neobično važna i kao osobno svjedočanstvo o brojnoj zajednici iliričkih pečalbara u istočnoj rimskoj prijestolnici koji su održavali bliske veze s matičnim područjem, gdje su živjele njihove obitelji i prijatelji.

SummaryThe author analyzes the data from the “Chronicle” of Count Marcellinus (6th century

A.D.) relevant to the socio-economic history and ecohistory of the late antique Illyricum. The “Chronicle” provides an insight into various aspects of life in Illyricum and neighbouring regions, with particular focus on the incursions of the Huns, Ostrogoths, Bulgars, and Slavs, as well as on natural disasters which indeed could worsen the existing crisis. Special attention is paid to the role of the military, and to the religious affairs in Illyricum. The Chronicle of Marcellinus is an important contemporary document on life in the prefecture of Illyricum and adjacent areas. It provides numerous detailed and first-hand data which complement other sources. The account of the effects of barbarian incursions and Roman military defeats in broader area of Illyricum is especially valuable, because it enables us to look into the then economical and social situation. It is very important to stress out that Marcellinus interprets the events from a position of an Illyrian who escaped the hardship of his homeland by moving to Constantinople but, nevertheless, feels still a close connection to Illyricum, observes closely what had been going on there, and sympathizes deeply with the sufferings of the locals. Although he often shows his partiallity in evaluating the personalities and events connected to Illyricum, this does not diminish his value as a historical source. The “Chronicle” of Count Marcellinus is also very important as a personal testimony for a large



group of Illyrians living in the East Roman imperial capital, but maintaining a contact with their native area where they had left their relatives and friends behind.

7. Bibliografija

Kratice BA: Byzantina Australiensia, Sydney BASD: Bullettino di archeologia e storia dalmata, Split BS: Byzantinoslavica, Prag BZ: Byzantinische Zeitschrift, Leipzig / Berlin, München GRBS: Greek, Roman and Byzantine Studies, Durham JRS: The Journal of Roman Studies, London NAG: Neues Archiv der Gesellschaft für ältere deutsche Geschichtskunde, Hannover Rad JAZU: Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb RH: Revue Historique, Pariz ZČ: Zgodovinski časopis, Ljubljana ZRVI: Zbornik radova Vizantološkog instituta, Beograd

Priručnici LexMA: Lexikon des Mittelalters (izdanje na CD-ROM-u), ur. Ch. Bretscher-Gisiger - Th.

Meier, Stuttgart - Weimar 2000. RE: RE: Real-Encyclopädie der classischen Altertumswissenschaft, hrsgg. von Adolf

Friedrich Pauly - Georg Wissowa - Wilhelm Kroll - Kurt Witte - Karl Mittelhaus - Konrat Ziegler - Hans Gärtner, Stuttgart ab 1894.; München ab 1973.

VPC II: Velika povijest Crkve II, ed. H. Jedin, prev. Vjekoslav Bajsić, Zagreb 1995.

IzvoriSkupna izdanja CSHB: Corpus scriptorum historiae Byzantinae, edd. B. G. Niebuhr et al., Bonnae:

Academia Litterarum Regni Borussicae 1828. - 1897. MGH AA: Monumenta Germaniae Historica, Auctores Antiquissimi, Berlin: Weidmann

1877. - 1894.

Pojedinačna izdanja1. Cassiodori Senatoris institutiones divinarum et saecularium litterarum, ed. R. A. B.

Mynors, Oxford 1937.2. Chronicon Paschale, [CSHB 9], rec. L. Dindorf, Bonnae: Weber 1832.3. Marcellini comiti Chronicon, ed. Th. Mommsen, [MGH AA XI, Chronica minora II], Berlin

1894., 60-1044. Theophanis Chronographia, rec. J. Classen, [CSHB 32], Bonnae: Weber 1839.



Literatura1. ALTHEIM 1962.: Franz Altheim, Geschichte der Hunnen IV, Berlin 1962.2. BAUS 1995.: Karl Baus, Crkva od Niceje do Kalcedona, u: VPC II, 5-4023. BAVANT 1984.: Bernard Bavant, La Ville dans le Nord de l’Illyricum, u: Villes et peuplement

1984., 245-2884. BIERNACKA-LUBANSKA 1982.: Malgorzata Biernacka-Lubanska, The Roman and Early

Byzantine fortifications of Lower Moesia and Northern Thrace, Wroclaw 1982.5. BÓNA 1982.: István Bóna, Die Hunnen in Norikum und Pannonien. Ihre Geschichte im

Rahmen der Völkerwanderung, u: Severin 1982., 179-2006. BRANDT 1980.: Miroslav Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, Zagreb

1980.7. BRATOŽ 1986.: Rajko Bratož, Razvoj organizacije zgodnjekrščanske cerkve na ozemlju

Jugoslavije od 3. do 6. stoletja, ZČ 40 (1986.), 363-3958. BULIĆ 1906.: Frane Bulić, Sull’ anno della distruzione di Salona, BASD 29 (1906.), 268-

3049. BULIĆ 1984a: Frane Bulić, O godini razorenja Solina, u: Bulić 1984b, 291-331

10. BULIĆ 1984b: Frane Bulić, Izabrani spisi, Split 1984.11. BURY 1958a: John Bagnell Bury, History of the Later Roman Empire (from the Death of

Theodosius I to the Death of Justinian A.D. 395 to A.D. 565) I, New York 1958.12. BURY 1958b: John Bagnell Bury, History of the Later Roman Empire (from the Death of

Theodosius I to the Death of Justinian A.D. 395 to A.D. 565) II, New York 1958.13. CAMERON 1987.: Alan Cameron, Earthquake 400, Chiron 17 (1987.), 343-36014. CHROPOVSKÝ 1988.: Bohuslav Chropovský, Die Slawen. Historische, politische und

kulturelle Entwicklung und Bedeutung, Prag 1988.15. CONTE 1989a: Francis Conte, Sloveni. Nastanak i razvoj slovenskih civilizacija u Evropi

(VI-XIII vek) I, prev. Gordana Petrović, Beograd 1989.16. CONTE 1989b: Francis Conte, Sloveni. Nastanak i razvoj slovenskih civilizacija u Evropi

(VI-XIII vek) II, prev. Gordana Petrović, Beograd 1989.17. CROKE 1977.: Brian Croke, Evidence for the Hun Invasion of Thrace in A.D. 422, GRBS

18 (1977.), 347-36718. CROKE 1980.: Brian Croke, Justinian’s Bulgar Victory Celebration, BS 41 (1980.), 188-

19519. CROKE 1981: Brian Croke, Anatolius and Nomus: Envoys to Attila, BS 42 (1981.), 159-

17020. CROKE 1995.: Brian Croke, The Chronicle of Marcellinus. A Translation and Commentary,

[BA 7], Sydney 1995.21. CROKE 2001: Brian Croke, Count Marcellinus and his Chronicle, Oxford - New York

2001.22. DEMANDT 1989.: Alexander Demandt, Die Spätantike. Römische Geschichte von

Diocletian bis Justinian, 284-565 n. Chr., München 1989.



23. DAGRON 1984.: Gilbert Dagron, Les Villes dans l’Illyricum protobyzantin, u: Villes et peuplement 1984., 1-19

24. DUCHESNE 1892.: Louis Duchesne, L’Illyricum ecclésiastique, BZ 1 (1892.), 531-55025. FERJANČIĆ 1966.: Božidar Ferjančić, Vizantija i Južni Sloveni, Beograd 1966.26. FERJANČIĆ 1984.: Božidar Ferjančić, Invasions et installation des Slaves dans les Balkans,

u: Villes et peuplement 1984., 85-10927. GASPER 1986.: Gjini Gasper, Skopsko-prizrenska biskupija kroz stoljeća, [Teološki radovi

19], Zagreb 1986.28. GOLDSTEIN 1995.: Ivo Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb 1995.29. I Goti 1994.: I Goti, edd. Volker Bierbauer - Otto von Hessen - Ermanno A. Arslan, Milano

1994.30. GRAČANIN 2003.: Hrvoje Gračanin, The Western Roman Embassy to the Court of Attila

in A.D. 449, BS (2003.), 53-7431. GRAFENAUER 1964.: Bogo Grafenauer, Zgodovina slovenskega naroda I: Od naselitve do

uveljavljenja frankovskega feudalnega reda, Ljubljana 1964.32. GRATTAROLA 1989.: P. Grattarola, Ili terremoto del 396 e il popolo cristiano di

Constantinopoli, u: Fenomeni naturali e avvenimenti storici nell’antichità, ed. M. Sordi, [Contributi dell’Istituto di storia antica 15], Milan 1989., 237-249

33. JIREČEK 1978.: Konstantin Jireček, Istorija Srba I, prev. Jovan Radonić, Beograd 2 1978.34. HEATHER 1991.: Peter J. Heather, Goths and Romans 332-489, Oxford 1994.35. HEIT 2000.: Alfred Heit, LexMA V, Stuttgart - Weimar 2000., 772-775, s. v. Itinerar36. HODGKIN 1885.: Thomas Hogdkin, Italy and her Invaders IV, Oxford 1885.37. HOLDER-EGGER 1877.: Oswald Holder-Egger, Die Chronik des Marcellinus Comes und

die oströmischen Fasten, NAG 2 (1877.), 49-10938. KOVAČEVIĆ 1960.: Jovan Kovačević, Varvarska kolonizacija južnoslovenskih oblasti od

IV do početka VII veka, [Posebna izdanja Vojvođanskog muzeja 1], Novi Sad 1960.39. KUNTIĆ-MAKVIĆ 1997.: Bruna Kuntić-Makvić, Grčka i rimska starina, u: Hrvatska i

Europa. Kultura, znanost i umjetnost I, ur. Ivan Supičić, Zagreb 1997.40. KUNTIĆ-MAKVIĆ 2003.: Bruna Kuntić-Makvić, Područje rimskog Ilirika uoči dolaska

Hrvata, u: Povijest Hrvata. Srednji vijek, Zagreb: Školska knjiga 2003., 5-3841. LEMERLE 1954.: Paul Lemerle, Invasions et migrations dans les Balkans depuis la fin de

l’époque romaine jusqu’au VIIIe siècle, RH 211 (1954.), 265-30842. LIEBESCHUETZ 2001.: John Hugo Wolfgang Gideon Liebeschuetz, Decline and Fall of the

Roman City, Oxford - New York 2001.43. LIPPOLD 1972.: Adolf Lippold, RE X A, München 1972., 149-213, s. v. Zenon 1744. LUČIĆ 1986.: Ivan Lučić, O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, priredila i prevela Bruna

Kuntić-Makvić, [Biblioteka Latina et Graeca 7], Zagreb 1986.45. MAENCHEN-HELFEN 1973.: Otto J. Maenchen-Helfen, The World of the Huns. Studies in

Their History and Culture, Berkeley - Los Angeles - London 1973.46. MAENCHEN-HELFEN 1978.: Otto J. Maenchen-Helfen, Die Welt der Hunnen. Eine Analyse

ihrer historischen Dimension, Wien - Köln - Graz 1978.



47. MAKSIMOVIĆ 1980.: Ljubomir Maksimović, Severni Ilirik u VI veku, ZRVI 19 (1980.), 17-53

48. MIKULČIĆ 1982.: Ivan Mikulčić, Skopje so okolnite tvrdini, Skopje 1982.49. MIRDITA 1972.: Zef Mirdita, Dardanci i Dardanija u antici, Zagreb 1972. (doktorska

disertacija)50. MIRDITA 1973.: Zef Mirdita, Das Christentum und seine Verbreitung in Dardanien,

Balcanica 4 (1973.), 83-9351. MIRKOVIĆ 1971.: Miroslava Mirković, Sirmium - its History from the I Century A.D. to 582

A.D., [Sirmium I], Beograd 1971.52. MÓCSY 1974.: András Mócsy, Pannonia and Upper Moesia. A History of the Middle

Danube Provinces of the Roman Empire, London - Boston 1974.53. MOMMSEN 1894.: Theodor Mommsen, Praescriptio Marcellini comitis chronici, [MGH AA

XI], Berlin 1894., 39-5954. NAGL 1934: Assunta Nagl, RE V A2, Stuttgart 1934., 1745-1771, s. v. Theoderich 455. OBOLENSKY 2000.: Dimitri Obolensky, The Byzantine Commonwealth. Eastern Europe,

500-1453, London 2 2000.56. O’DONNELL 1982.: James Joseph O’Donnell, The Aims of Jordanes, Historia 31 (1982.),

223-24057. PATURA 1983.: S. Patura, Les invasions barbares en Illyrie et en Thrace (IV-VI):

consequences démographiques et économiques, Thessaloniki 1983., 191-21058. PLRE II: The Prosopography of the Later Roman Empire II, ed. J. R. Martindale, Cambridge

1980.59. PLRE III: The Prosopography of the Later Roman Empire III, ed. J. R. Martindale, Cambridge

1992.60. POPOVIĆ 1987.: V. Popović, Die süddanubischen Provinzen in der Spätantike vom Ende

des 4. bis zur Mitte des 5. Jahrhunderts, u: Die Völker 1987., 95-13961. SCHMIDT 1934.: Ludwig Schmidt, Geschichte der deutschen Stämme bis zum Ausgang der

Völkerwanderung. Die Ostgermanen, München 2 1934.62. SEECK 1895.: O. Seeck, s.v. Arnegisclus, RE II 1, Stuttgart 1895., 120363. SEECK 1899.: Otto Seeck, RE III 2, Stuttgart 1899., 1456-1459, s. v. cancellarius64. SEECK 1913.: Otto Seeck, Geschichte des Untergangs der antiken Welt V, Stuttgart 1913.65. SEECK 1920.: Otto Seeck, Geschichte des Untergangs der antiken Welt VI, Stuttgart 1920.66. SETTON 1950.: Kenneth M. Setton, The Bulgars in the Balkans and the Occupation of

Corinth in the Seventh Century, Speculum 25 (1950.), 502-54367. Severin 1982.: Severin zwischen Römerzeit und Völkerwanderung, [Ausstellung des

Landes Oberösterreich 24. April bis 26. Oktober 1982 im Stadtmuseum Enns], Linz 1982.68. SMIČIKLAS 1882.: Tadija Smičiklas, Poviest hrvatska I: Od najstarijih vremena do godine

1526., [Poučna knjižnica “Matice hrvatske” 4], Zagreb 1882.69. STEIN 1949.: Ernest Stein, Histoire du Bas-Empire II, Paris - Bruxelles - Amsterdam

1949.70. STEIN 1959.: Ernest Stein, Histoire du Bas-Empire I, Paris - Bruxelles - Amsterdam 1959.



71. SUIĆ 1986.: Mate Suić, Hijeronim Stridonjanin - građanin Tarsatike, Rad JAZU 426 (1986.), 213-278

72. SUIĆ 2003.: Mate Suić, Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb 2003. (drugo i dopunjeno izdanje)

73. ŠIŠIĆ 1925.: Ferdo Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1925.74. ŠIŠIĆ 1975.: Ferdo Šišić, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Zagreb 1975.75. VÁRADY 1969.: László Várady, Das letzte Jahrhundert Pannoniens (376-476), Budapest

1969.76. VASILIEV 1950.: Alexander Alexandrovich Vasiliev, Justin the First. An Introduction to the

Epoch of Justinian the Great, Cambridge Massachusetts 1950.77. VICKERS 1973.: Michael Vickers, Observation on the Octagon at Thessaloniki, JRS 63

(1973.), 111-12078. Villes et peuplement 1984.: Villes et peuplement dans l’Illyricum protobyzantin, [Collection

de l’école française de Rome 77], Rome 1984.79. Die Völker 1987.: Die Völker Südosteuropas im 6. bis 8. Jahrhundert, hrsg. v. Bernhard

Hänsel, [SJ 17], München: Südosteuropa-Gesellschaft - Berlin 1987.80. WALDMÜLLER 1976.: Lothar Waldmüller, Die ersten Begegnungen der Slawen mit dem

Christentum und den christlichen Völkern vom VI. bis VIII. Jahrhundert. Die Slawen zwischen Byzanz und Abendland, [Enzyklopädie der Byzantinistik 51], Amsterdam 1976.

81. WILKES 1969.: J. J. Wilkes, Dalmatia, London 1969.82. WOLFRAM 1990.: Herwig Wolfram, Die Goten. Von den Anfängen bis zur Mitte des

sechsten Jahrhunderts, München 3 1990.83. WOZNIAK 1981.: Frank E. Wozniak, East Rome, Ravenna and Western Illyricum: 454-536

A.D., Historia 30 (1981.), 351-38284. ZEČEVIĆ 2002.: Nada Zečević, Vizantija i Goti na Balkanu u IV i V veku, [Posebna

izdanja SANU, Vizantološki institut, knj. 26], Beograd 2002.


Ekonomska i ekohistorija 37Hrvoje Petrić - UTJECAJ RIJEKE NA POGRANIČNA NASELJA

UTJECAJ RIJEKE NA POGRANIČNA NASELJAPrimjer rijeke Drave u 18. i 19. stoljeću

INFLUENCE OF A RIVER TO BORDERLINE SETTLEMENTSCase study of Drava river in 18th and 19th century

Hrvoje Petrić Primljeno: 12. 4. 2004.Zavod za hrvatsku povijest Prihvaćeno: 23. 7. 2004.Filozofski fakultet Rad ima dvije pozitivne recenzijeSveučilište u Zagrebu UDK/UDC 94(497.5-3 Podravina)»17/18»:556.53(282.24 Drava)Ivana Lučića 3 911.3:314>(497.5-3 Podravina)(091)»17/18»HR-10000 Zagreb Izvorni znanstveni radRepublika Hrvatska Original scientific paper

SažetakDrava je kroz dijelove svoga toka tijekom prošlih stoljeća bila pogranična rijeka. Granični položaj rijeke Drave bio je najjasnije vidljiv od kraja 16. stoljeća kada ona postaje pogranična rijeka između zemalja pod vlašću Habsburgovaca i Osmanskog Carstva. Takav položaj zadržava do kraja 17. stoljeća. Kasnije će ona biti granica između Vojne krajine i ugarskih županija, dakle u sličnom statusu kao što je bila do kraja 16. stoljeća. U ovom ću se radu ograničiti na dio koncepta odnosa čovjeka i okoliša na granici, ali samo kroz predstavljanje nekih aspekata vrlo složenih odnosa, i to na odabranim odrednicama međuodnosa Drave i ljudi. U novije vrijeme smo ponovno svjedoci depopulacije tog prostora. Ipak, moguće je utvrditi da je u raznim ciklusima dolazilo do osnivanja naselja u neposrednoj blizini dravske obale i kasnije njihova nestanka. Utjecaj čovjeka na Dravu bio je vidljiv od prvih planova regulacija iz 1780. godine, ali je postao osjetan tek od početka 19. stoljeća, tj. od prvih radova na hidroregulaciji rijeke Drave. Na drugoj strani, Drava je stoljećima na različite načine utjecala na ljude. Kao najočitije i najbolje vidljive izravne pokazatelje tih odnosa izdvojit ću tri primjera. Prvi je preseljenje naselja s lijeve na desnu obalu (iz Međimurja u Podravinu) - primjer Legrada (1710.). Drugi je uništenje dijela naselja tako što je Drava svojim tokom prošla kroz njega i preseljavanje stanovništva s desne na lijevu obalu u nova naselja - primjer uništenja dijelova Drnja i preseljenje dijela stanovništva na način da su za njih osnovana nova naselja: Gotalovo i Gola (1820. - 1822.). Treći primjer je uništenje cijelog naselja i preseljenje stanovništva na istoj dravskoj obali, ali na novu, povišeniju, lokaciju nešto udaljeniju od Drave - primjer nestanka naselja Brod i osnivanja novog naselja Ferdinandovac (1844.).

Ključne riječi: rijeka Drava, povijest okoliša, ekohistorija, pogranična naselja, Podravina

Key words: River Drava, environmental history, ecohistory, borderline settlements, Podravina

(River Drava regions)


Hrvoje Petrić - UTJECAJ RIJEKE NA POGRANIČNA NASELJA38

Drava je kroz dijelove svoga toka tijekom prošlih stoljeća bila pogranična rijeka. Granični položaj rijeke Drave bio je najjasnije vidljiv od druge polovice 16. stoljeća kada ona postaje pogranična rijeka između zemalja pod vlašću Habsburgovaca i Osmanskog Carstva. Takav položaj zadržava do kraja 17. stoljeća. Kasnije će ona biti granicom (više administrativnom) između hrvatskih i ugarskih županija, dakle u sličnom statusu kao što je bila do druge polovice 16. stoljeća.

“Preseljenje” cijelog naselja s lijeve na desnu obalu(iz Međimurja u Podravinu) - Legrad

Rijeka Drava je, uz rijeku Muru, značajno utjecala na trgovište Legrad,1 naročito njegovim “preseljenjem” iz Međimurja u Podravinu početkom 18. stoljeća. Osobito je zanimljiv položaj Legrada nastalog na sutoku rijeka Drave i Mure. Rijeka Drava otežala je komunikaciju s njegovom nodalno-funkcionalnom regijom, i to do početka 18. stoljeća prema jugu (manje izraženo), a kasnije prema sjeveru (više izraženo). Veći je bio gubitak sjevernoga gravitacijskog područja koje je bilo više upućeno na Legrad kao središnje naselje.

U Legradu je 1670. godine, prema isusovačkom misijskom izvješću, živjelo oko tisuću katolika.2 Iste je godine Petar Prašinski, carinik nedelišćanske tridesetnice, pisao zagrebačkom biskupu Borkoviću da je u mjestu i utvrdi Legrad živjela jedva trećina katolika.3 Na području katoličke župe Legrad 1688. godine bilo je oko 200 katoličkih te oko 700 luteranskih i kalvinskih kuća.4 Legrad je 1693. imao oko 200 katoličkih i više od 500 protestantskih kuća.5 Prema kanonskom izvješću iz 1698. godine, može se zaključiti da je inovjeraca još bilo više od katolika, a među njima su se nalazili “luterani, kalvini, židovi, arijanci i cinkvilijanci”. U Legradu su se nalazile “gotovo sve narodnosti koje postoje pod nebom”, kako piše kanonik, a mnogi inovjerci su prelazili na katoličku vjeru.6 Iste je godine kanonik Ivan Leskovar izvijestio zagrebačkog biskupa da na području župe Legrad ima 2797 katolika.7 Broj se katolika očito povećao jer su u Legradu 1716. godine živjeli u 280 kuća, a istodobno tamo

1 Legrad se spominje od 1384., u XV. st. dobio je status trgovišta (oppidum), od 1610. ima grb. Godine 1643. Ferdinand III. mu je dodijelio privilegij slobodnog trgovišta, a sredinom XVII. st. se kratko spominje kao grad (civitas). U XVI. st. ulazi u sastav posjeda Zrinskih koji ondje uređuju sjedište Legradske ili Međimurske kapetanije izgradivši protuosmansku utvrdu 1567. godine Legrad je kratko bio pod osmanskom vlašću (1577. - 1579. i 1600.). U XVII. i XVIII. st. u Legradu su razvijeni trgovina i cehovi (Stari ceh - 1677., čizmarski - 1697., brodarski 1717., tkalački 1747., mlinarski 1768. i dr.). Od 1671. djeluje tridesetnica, a od 1682. se spominje solana. Krajem XVII. i početkom XVIII. st. s više od 3000 stanovnika najveće je naselje županije Zala te jedno od najvećih naselja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. U blizini je kratko postojala utvrda Novi Zrin (1661. - 1664.). Legrad se meandriranjem, nakon poplave 1710. našao na desnoj, podravskoj obali Drave. Nakon što je od 1848. do 1861. bio u sastavu Hrvatske, on je do 1918. u sastavu mađarske županije Zala. Pod mađarskom okupacijom je od 1941. do 1945. Kat. župa se spominje 1540. Od druge pol. XVI. do početka XVIII. st. većinu stanovništva čine protestanti. Kat. župa je obnovljena 1641. kada je sagrađena drvena crkva. Od 1769. do 1784. sagrađena je današnja barokna crkva sa zaobljenim svetištem u kojemu su vrijedne zidne iluzionističke slike. U parku se nalazi grupa pilova iz XVIII. stoljeća. Hrvatska enciklopedija 2004., str. 487.

2 M. Vanino 1933., str. 59.3 D. Feletar 1971., str. 142.4 NAZ, KV, Prot. 70/Ib, str. 1; R. Horvat 1944., str. 148-149.5 NAZ, KV, Prot. 70/Ib, str. 745; R. Horvat 1944., str. 164.6 NAZ, KV, Prot. 71/II, 199; R. Horvat 1944., str. 175.7 R. Horvat 1944., str. 171.



žive i protestanti “koji ipak nisu više tako brojni kao prije”.8 Prema ranije iznesenim podacima, mogli bismo zaključiti da je 1670. godine u Legradu živjelo najmanje 3000 stanovnika. Kako je 1698. godine zabilježen broj od 2797 katolika na prostoru legradske župe, mogli bismo pretpostaviti ili da su u popisu katolicima pribrojeni protestanti ili da je legradska župa, osim Legrada, obuhvaćala još koje naselje, za što nema potpore u izvorima i literaturi. Vjerojatno je bliže istini da su katolicima pridodani protestanti. Ako se budućim istraživanjima to pokaže točnijim, onda je između 1670. i 1698. godine došlo do pada broja stanovnika, čemu je barem ilustrativno potvrda o padu broja kuća između 1688. i 1693. s oko 900 na oko 700. Uzmemo li u obzir da je 1693. godine u Legradu bilo oko 700 kuća i 1698. godine 2797 stanovnika, tada bi u jednoj kući u prosjeku živjela četiri stanovnika,9 što bi bilo realno, usporedimo li taj prosjek s trgovištem Čakovcem u kojem je živjelo 5,4 ukućana po obitelji.10

Zanimljivo je spomenuti susjedno trgovište Kotoribu koje se nalazilo na rijeci Muri i na koje je ta rijeka imala velik utjecaj. Kotoriba se, prema Rudolfu Horvatu, kao trgovište spominje vjerojatno od 1670. godine,11 a Juraj Kolarić smatra da je taj status dobila tek između 1704. i 1716. godine.12 Tamo je 1671. godine popisano 393 stanovnika koji su živjeli u 110 obitelji (po kućedomaćinima),13 što znači da je na jednog kućedomaćina dolazilo 3,6 osoba. U istom naselju je 1660. godine popisano samo 30 kućedomaćina,14 dakle približno 110 stanovnika. Kotoriba je 1716. godine bila trgovište u sastavu župe Donji Vidovec, a u

8 NAZ, KV, Prot. 73/IV, str. 199; R. Horvat 1944., str. 187.9 H. Petrić 2002.10 U trgovištu Čakovec 1672. su 903 osobe bile popisane među 166 kućedomaćina. Na osnovi tog popisa iz 1672. godine moguće

je odrediti da je na jednog čakovečkog kućedomaćina dolazilo u prosjeku 5,4 osobe. R. Modrić 1974., str. 227-229, 298.11 R. Horvat 1944., str. 141.12 J. Kolarić 1992., str. 24.13 NAZ, KV, Prot. 7/VII, 19-21; J. Kolarić 1992., str. 21.14 NAZ, KV, Prot. 70/I; R. Horvat, 1944., str. 88.

Slika 1: “Preseljenje” Legrada iz Međimurja u Podravinu (oko 1710.) - preuzeto iz časopisa Meridijani



trgovištu je živjelo stotinjak obitelji,15 odnosno vjerojatno 360-540 osoba (ovisno o tome hoćemo li primijeniti prosjek za Kotoribu iz 1671. koji iznosi 3,6 ili za trgovište Čakovec iz 1672. godine koji iznosi 5,4). U istom naselju su 1728. godine živjele 152 obitelji,16 što možemo procijeniti na između 550 i 820 stanovnika. Istraživanje odnosa Kotoribe i rijeke Mure zavređuje zasebno istraživanje.

“Preseljenje” Legrada iz Međimurja u Podravinu opisao je Dragutin Feletar koji smatra da se to dogodilo 1710. godine tijekom velike poplave Drave, nažalost nije naveo odakle mu podatak upravo o 1710. godini. On je pišući knjigu o Legradu 1971. godine bio svjedok ostataka starog toka Drave koji su danas jedva vidljivi: “Nekadanje staro korito Drave s južne strane naselja još se i danas može lijepo pratiti u konfiguraciji tla od Orešca (sjeverno od Velikog Otoka), pa pokraj zaseoka Čerepane, zatim preko ceste za Legrad kod Kebla i dalje prema Đelekovcu i istoku. Pokoja bara i niži teren je ovdje još i danas svojevrsni ‘dokument’ zbivanja iz 1710. godine…”17 Da je Drava tekla južno od Legrada još 21. veljače 1691. potvrđuje podatak iz legradske župne spomenice. U njoj piše da su se u Legradu trebali vjenčati neki stanovnici iz Ludbrega kojima je bilo preporučeno da što prije dođu u Legrad dok je dovoljno debeo led na Dravi. Kako je između Legrada i Ludbrega bila Drava, očito je da je ona te godine tekla južno od Legrada.18 Dragutin Feletar opisao je kako je tekao tijek “preseljenja” Legrada: “Ogromna masa vode, koja se pretvorila u ogromnu bujicu, rušila je sve pred sobom. Najedavši obalu dravska bujica je krenula prema sjeveru, da bi se što prije sljubila s Murom. Tome je pogodovao i pad terena. Poslije katastrofe Legrađani su se našli na jednom otoku, sa svih strana opkoljeni vodama Drave. Kasnijom evolucijom je južni dravski rukav presušio, a cjelokupna matica rijeke se preselila u sjeverni tok.”19 Mirela Slukan Altić smatra da se Legrad do 1710. godine razvijao između glavnog toka Drave (na jugu) i jednog rukavca sjeverno od glavnog toka. Tijekom poplave 1710. sjeverni je rukavac postao glavnim tokom, a raniji glavni tok rukavcem (na jugu).20 No, to je malo upitno jer je na Spallinom planu iz 1671. godine vidljivo da Legrad nije bio okružen dravskom vodom, a jedini tok Drave vidljiv je južno od naselja.21 Iako je između 1671. i 1710. prošlo gotovo četrdeset godina, moguće se složiti s podacima Dragutina Feletara da je dravska voda došla sjeverno od Legrada tek u poplavi oko 1710. godine.

Mirela Slukan Altić je istražujući Legrad utvrdila: “Drava nije odredila samo gospodarsku osnovu Legrada. Ona je značajno utjecala na fizionomijsko-morfološke osobine naselja. Legrad se stoljećima razvijao između spomenuta dva rukavca Drave. Iako takav položaj pridonio je njegovu razvoju prvenstveno u smjeru istok-zapad. Njegov položaj na topografski uzvišenom terenu dravskih nanosa i okruženost nižim poplavnim terenom onemogućavali

15 NAZ, KV, Prot. 73/IV, 106-107; R. Horvat, 1944., str. 197.16 E. Kerecsényi 1982., str. 11.17 D. Feletar 1971., str. 107.18 Župni ured Legrad, Spomenica župe Legrad; D. Feletar 1971., str. 107.19 D. Feletar 1971., str. 107.20 M. Slukan Altić 2002a, str. 11821 M. Klemm 1986.



su raspršivanje naselja čak i nakon rušenja obrambenih utvrda pa je Legrad oduvijek naselje izrazito okupljenog tipa. Južni rub naselja i danas je određen smjerom nekadašnjeg rukavca Drave. Nepravilni tlocrt ulica određen je konfiguracijom terena. Glavna ulica protezala se tik uz Dravu i vodila prema drvenom mostu koji je Legrad spajao s Međimurjem. Glavni trg s crkvom Svetog Trojstva izgrađenom oko 1780. također je već formiran.”22

Kartografska tradicija je početkom 18. stoljeća i dalje Legrad ucrtavala sjeverno od Drave. Kartograf J. V. Biberger je u Beču 1717. godine objavio kartu Ugarske na kojoj je Legrad (Legradt) ucrtan sjeverno od rijeke Drave.23 Henry Overton je na karti Ugarske objavljenoj u Londonu vjerojatno 1720. godine također Legrad ucrtao u Međimurju, tj. sjeverno od Drave.24 Legrad je u Međimurju ucrtan i na karti Samuela Parkera objavljenoj u London oko 1728.

Tablica 1: Kretanje broja stanovnika Legrada

1698. 1771. oko 1800. 1808. 1817. 1826. 1839. 1851. 1857.

2797 1700 2061 1502 2151 2325 2200 2289 2357

Izvori: NAZ, KV, Prot. 75/VI, str. 93; S. Krivošić 1983., str. 162.; R. Horvat 1944., str. 171; H. Petrić 2002., str. 139.

3000

2500

2000

1500

1000

500

1698. 1771. oko 1800. 1808. 1817. 1826. 1839. 1851. 1857.0

22 M. Slukan Altić 2002a, str. 117.23 J. V. Bieberger, Hungaria cum reliqua… Wien 1717., prema: Atlas Hungaricus, broj 1, Budapest 1996., str. 53.24 Henry Overton, The Kingdom of Hungary, London, 1720. (?), prema: AH 2, str. 451.

Grafikon 1: Kretanje broja stanovnika Legrada



godine.25 Vrlo je važna karta Međimurja objavljena u knjizi Josipa Bedekovića 1752. godine, na kojoj je Legrad ucrtan na riječnom otoku okružen s dva rukava Drave približne veličine. Zanimljivo je da su na tom zemljovidu preko Drave prema sjeveru i jugu ucrtani mostovi.26 Stari tok Drave (ucrtan kao mrtvaja, odnosno mrtvica južno od Legrada) jasno je vidljiv na katastarskom planu iz 1859. godine.27

Pogledamo li tablicu, lako možemo zaključiti da je “preseljenje” Legrada iz Međimurja u Podravinu značilo prekid funkcionalnih fizičkih veza s gravitacijskom zonom i u pogledu smanjenja broja stanovnika. U sedamdesetak godina, od 1698. do 1771., broj stanovnika Legrada je smanjen za više od 1000 ili za oko 40 posto, a pretpostavljam da je na smanjenje ukupnog broja stanovnika moglo utjecati “preseljenje” Legrada. Oko 1800. broj je stanovnika porastao, ali je 1808. došlo do znatnijeg pada, da bi se nakon toga broj stanovnika u drugoj polovici 19. stoljeća uglavnom stabilizirao na između 2150 i 2350 stanovnika.

25 Samuel (?) Parker, Hungary, London 1728. (?), prema: AH 2, str. 455.26 J. Bedeković 1752.; D. Feletar 1971., str. 108.27 M. Slukan Altić 2002a, str. 118.

Slika 2: Situacija Drave kod Legrada, Tysovsky, 1864. (Hrvatski državni arhiv)



Raseljavanje dijela sela i osnivanje novih- Iz Drnja u nova sela - Gotalovo i Golu

Destrukciju dijela naselja tako što je Drava svojim tokom prošla kroz njega i preseljavanje stanovništva s desne na lijevu obalu u nova naselja imamo najjasnije izraženo na primjeru uništenja dijelova sela Drnja28 i preseljenje dijela stanovništva na način da su za njih početkom 19. stoljeća osnovana nova naselja: Gotalovo i Gola.

U opisu Đurđevačke pukovnije Drnje je 1781./82. godine opisano sljedećim riječima: “Udaljeno je punih pola sata od Peteranca, puni sat od Sigetca, tričetvrt sata od Torčeca u provincijalu (civilnom dijelu). Ovo veliko selo ima četiri dijela: prvi njegov dio, u kojem se nalaze crkva i časničko konačište, leži na otoku koji tvore potok Torčec te jarci kojima istječe voda iz rijeke Drave, i koji je drvenim mostom povezan sa selom Botovom u provincijalu; granica sa selom Botovom ovdje je određena samo suhim jarkom. Drugi i veći dio, zvan Židovaroš, leži na otočiću koji tvori rijeka Drava, i taj je dio povezan s prvim dijelom sela dvama drvenim mostovima, od kojih jedan vodi preko rukavca Drave, a drugi preko potoka Torčeca. Taj je dio novo izgrađenim mostom preko većeg rukavca Drave povezan s četvrtim dijelom sela, koji se najvećim dijelom sastoji od štagalja i staja za stoku i koji leži na velikom otoku rijeke Drave. Treći dio sela leži na drugoj strani, na lijevoj obali rijeke, i isto se tako u njemu nalaze staje za stoku, štagljevi, a veza s prvim i četvrtim dijelom sela održava se s pomoću ravnih brodova (skela).”29

Stanovnici dijelova Drnja su uslijed poplava rijeke Drave počeli spontano naseljavati prostore sjeverno od Drave u drugoj polovici 18. stoljeća, iako je prvenstvena uloga tih prekodravskih dijelova sela bila pretežito gospodarske naravi jer su stanovnici s lijeve obale Drave imali uglavnom gospodarske zgrade - štagljeve i staje.30

Sačuvan je i opis rijeke Drave kod Drnja iz druge polovice 18. stoljeća: “Rijeka Drava, koja protječe kroz ovu sekciju od sjevera prema jugu, ima razne velike i male otoke i prudine, široka je 300 do 400 koraka, duboka tri do šest hvati i ima vrlo brzi tok. Kada u Koruškoj i Štajerskoj padnu jake kiše, no napose za topljenja snijega u proljeće, rijeka naglo nabuja i u 24 sata toliko nabuja da na raznim mjestima preplavi obale i poplavi niski kraj s obiju strana tako da se tada u ovdašnjem kraju može napredovati samo zemaljskim cestama, iako često tek uz mnogo muke i uz velike opasnosti. Zbog jake snage, kojim rijeka teče, napose za visoke vode, prudine ponegdje bivaju otplavljene, naprotiv, na drugim se mjestima talože nove. Prudine, jednako tako kao i velika stabla, koja voda katkad odnese sa sobom i čvrsto prisloni

28 Drnje je osnovano u prvoj polovici 16. stoljeća na jednoj dravskoj adi (otoku) kao zbjeg stanovništva koje se sklonilo pred osmanskim napadima. Kasnije je naselje prošireno na okolni, uglavnom močvarni prostor. Iako je nepristupačan položaj tijekom druge polovice 16. i cijelog 17. stoljeća bio pozitivan za sigurnost stanovnika Drnja, položaj u močvarnom području izloženom negativnom djelovanju rijeke Drave već se u 18. stoljeću pokazao nepovoljnim za daljnji razvitak ovoga sela. Vrhunac razornog djelovanja Drave na Drnje najočitije je vidljiv u prvoj polovici 19. stoljeća kada su tijekom regulacijskih radova preseljene velike skupine drnjanskog stanovništva na druge lokacije. Moguće je zaključiti da je Drava u najranijim stoljećima postojanja Drnja odigrala zaštitnu ulogu za njegove stanovnike, da bi kasnije pokazala svu svoju razornu moć jer “rijeka je dobar sluga, ali loš gospodar”.

29 Đurđevačka pukovnija 2003., str. 104-105.30 H. Petrić 2000.



Slika 3: Jozefinska topografska karta, dio Đurđevačke pukovnije, 1782. Primjer prikaza Drave i ostalih hidrografskih elemenata (Hrvatski državni arhiv)



na prudine, čine vožnju brodom na toj rijeci vrlo opasnom i nesigurnom, pa se svake godine nasuču ili potonu razni natovareni brodovi. Drveni most koji vodi preko te rijeke na veliki otok, uz nasip koji se na njega naslanja kod Židovaroša, tek je nedavno obnovljen i učvršćen. Na rukavcu s druge strane otoka, koji se zove Repaški kanal, nalazi se ravni brod (skela), a osim njega održava se još jedan kod sela Botova u provincijalu i nizvodno još jedan kod sela Sigetca, a prema kraju ove sekcije još jedan, zvani novigradski brod. Oni su bez iznimke loše kakvoće i tako mali da se njima preko rijeke najednom mogu prevesti dvoja mala kola. Veliki otok na kojemu leže staje za židovaroško blago, kao i otok Lug s ove strane rijeke Drave, imaju mnoga močvarna i jako blatnjava mjesta, također su gdjegdje gusto zarasli žbunjem i šipražjem; na otoku sa stajama Židovaroši kolima i na konju ne može se napredovati nigdje drugdje, osim po putovima naznačenim na planu. Potok Torčec ima kod Drnja mali otok, a ispod otoka nalazi se prolaz preko potoka kojim se za vrlo suha doba može voziti, a dalje nizvodno ima jak drveni most. Nakon što se potok spoji s Dravom uz pomoć dvaju jaraka kojima prema njemu dolaze vode iz rijeke Drave, potok kod Židovaroši ima drugi postojani drveni most, ispod kojega tvori razne otočiće, a nakon što se u njega ulije potok Jasenovec… izlijeva se u rukavac Drave koji tvori otok Lug. Taj je potok širok 30 do 35 koraka i preko njegove dubine i zbog strmih jaruga s obiju strana nigdje se ne može prijeći, osim kroz spomenuti prolaz i preko mostova na njemu. Jarci s vodom, gore zatvoreni nasipima na rijeci Dravi, nastali su češćim izlijevanjem te rijeke. Njih rijeka za visoke vode napuni i oni otječu u potok Torčec. Preko tih se jaraka ljeti, kad obično sasvim presuše, može svakako prijeći na prolaznom putu iz Drnja u Đelekovec u provincijalu.”31

Drnje je bilo ugroženo dravskim vodama. U lipnju 1775. godine napravljen je plan za čišćenja korita rijeke Drave od Osijeka do Legrada u dogovoru s inspektorom Pichlerom.32 Prvi detaljniji plan regulacije rijeke Drave i nekih njezinih pritoka (kod sela Đelekovec, Torčec i Botovo) je iz 1777. godine,33 a sačuvani su spisi iz 1804. koji se odnose na regulaciju korita rijeke Drave na području podravskih satnija Đurđevačke pukovnije.34 Problem je bio i u tome što se potok Koprivnica pri sutoku u Dravu često izlijevao i plavio okoliš. Stanovnici plavljenog područja morali su zbog toga sudjelovati u regulaciji potoka Koprivnice. Dana 17. kolovoza 1779. godine natporučnik Balaško javio je iz Drnja koprivničkom gradskom magistratu da je generalkomanda naredila da se očisti potok Koprivnica.35 Istodobno su se radili nasipi za obranu od poplava pa je 1810. godine određeno da teren između Drave i nasipa treba zasaditi vrbama i topolama,36 no svi ti zahvati nisu bili dovoljni za zaštitu od poplava i destruktivnog utjecaja rijeke Drave na stanovništvo i naselja.

Za ilustraciju utjecaja rijeke Drave na naselja govore podaci s kraja 18. i početka 19. stoljeća. Katastrofalna poplava dogodila se 3. lipnja 1770. godine, koja je bila takvih

31 Đurđevačka pukovnija 2003., str. 106-107.32 HDA, Hrvatsko kraljevsko vijeće, kut. 205.33 HDA, Generalkomanda, kut. 10.34 HDA, Generalkomanda, kut. 21, br. 11/285.35 DAV, Arhiv grada Koprivnice, kut. 6, br. 232/779.36 HDA, Generalkomanda, kut. 27, br. 3/13.



razmjera da se u drnjansku crkvu moglo ući samo čamcem. Sva su polja bila pod vodom, sav kukuruz, žitarice i sijeno bili su uništeni. Duhovskoj svečanosti pribivali su drnjanski župnik Martin Korolija te kapelani Baltazar Zrinski i Mirko Sabo. Župnik Korolija pripisao je samo čudotvornoj pomoći Majke Božje Drnjanske da voda nije ušla u crkvu. Zbog toga je razumljivo što je u crkvi bio zavjetni oltar Sv. Nikole. Nova poplava zabilježena je 5. studenoga iste godine, ali je bila manje destrukivna od prethodne.37 O opasnostima od rijeke Drave na imanju Botovo raspravljalo se 1810. godine.38 Velika poplava Drave bila je u rujnu 1812.,39 a sljedeća poznata zbila se 1814. godine.40

Za Drnje i okolna sela najrazorniji je učinak imala poplava 1827. godine, u kojoj je uništen most preko Drave. Tijekom te nesreće je doslovno bio otplavljen jedan čitav dio Drnja, ali su se stanovnici uspjeli spasiti. Vojnokrajiška vlast im je dodijelila zemljišta na livadama prema Sigecu i Peterancu te su Drnjanci tamo sagradili nove kuće (to je danas ulica Pemija). Poplava je imala takve razmjere da su iz Drnja u Peteranec (koji je smješten na povišenom terenu i time sigurniji od poplava) 1828. godine bile preseljene državna trivijalna škola i sjedište satnije.41 Godine 1830. još su neke zgrade u Drnju trebale biti preseljene zbog opasnosti od poplave rijeke Drave.42

Znakovito je bilo i pitanja solane. Zbog toga što su dravske vode ugrozile staru solanu 1789. godine je morala biti sagrađena nova zgrada solane. Tipski projekt za specifične uvjete i potrebe solane u Drnju je adaptirao zidarski majstor Johann Stronner iz Kaniže. Okvirne troškove za zidarske i ostale potrebne radove sastavio je komorski arhitekt Joseph Tallherr koji je u svome izvještaju Ugarskoj dvorskoj komori od 19. siječnja 1788. godine istaknuo da je položaj solane u Drnju izložen čestim poplavama te su stoga u troškovnike ukalkulirani i veći troškovi radova na zaštiti zgrade od visokih voda. Stoga je i odlučeno da se cijela zgrada solane povisi za tri i pol stope kako bi se zaštitila od poplavnih voda,43 no ni nova zgrada nije bila dugoročno rješenje za obranu od poplavnih dravskih voda. Već 1799. godine Ugarska dvorska komora nastojala je ukinuti solanu u Drnju, ne samo radi poplava, nego iz pragmatičnih razloga povećanja prometa južnougarskih solana. Gradski magistrat Koprivnice tražio je da se solana iz Drnja ne seli u Ugarsku, nego da ostane u Drnju ili da se premjesti u Koprivnicu.44 Čini se da je proces preseljavanja solane iz Drnja u Koprivnicu počeo oko 1814. godine,45 u dio grada

37 Župni ured Drnje (ŽUD), Spomenica župe Drnje (SŽD), str., 74.38 HDA, Križevačka županija, kut. 224, fasc. X, br. 531.39 Župni ured Sigetec (ŽUS), Spomenica župe Sigetec (SŽS).40 ŽUD, SŽD, str. 2-3.41 ŽUD, SŽD, str. 3; Arhiv Osnovne škole Drnje (AOŠD), Spomenica škole Drnje; AOŠD, Spomenica škole Peteranec; Župni ured

Peteranec (ŽUP), Spomenica župe Peteranec (SŽP).42 HDA, Generalkomanda, kut. 45, br. R 39-18.43 MOL; I. Lentić-Kugli 1980., str. 95-96, 113.44 DAV, AGK, spis od 25. siječnja 1799. godine, kut. 38.45 DAV, AGK, spis od 13. prosinca 1814. godine.



zvan Futakovec.46 Ipak je Drnje zadržalo dio funkcija za solanu jer se sol razvozila riječnim lađama, vjerojatno s pristaništa na Dravi kod Drnja.47 Solana je službeno ukinuta 31. ožujka 1817. godine.48

Ponajprije utjecajem rijeke Drave Drnje je izgubilo niz gospodarskih i središnjih funkcija. To je utjecalo na smanjenje ukupnog broj stanovnika te na općenito pogoršanje gospodarske situacije u Drnju, u kojem su postupno prevladale agrarne funkcije.49 U samo trinaest godina, između 1826. i 1839. godine, ukupan broj stanovnika Drnja smanjen je za gotovo trećinu.

Stanovnici dijelova Drnja su uslijed poplava rijeke Drave počeli spontano naseljavati prostore sjeverno od Drave početkom 19. stoljeća. Naseljavanje je bilo moguće jer je Marija Terezija prekodravski prostor sjeverno od Drave zvan Repaš (sjeveroistočno od Drnja) dodijelila Varaždinskom generalatu umjesto Petrinje 1753. godine.50

U matičnim knjigama župe Drnje nalazimo podatak o novom naselju preko rijeke Drave pod imenom Novo Selo 1802. godine, 1809. se spominje Drnje preko Drave (trans Drava) u matičnoj knjizi krštenih,51 a u matičnoj knjizi vjenčanih župe Drnje spominje se od 1813. godine.52 U drnjanskim matičnim knjigama spominju se prekodravska naselja: 1812. Gotalovo, 1819. Trčkovec, a 1822. Gola.53 Gola se prvi put spominje dvije godine ranije - 1820., ali tada nije bila u sastavu drnjanske župe nego su dušebrižništvo obavljali župnici iz Gyékényesa.54 Gola se ne spominje u kanonskom izvješću župe Gyékényes iz 1815. godine55 pa je moguće pretpostaviti da je to selo osnovano između 1815. i 1820., nekoliko godina kasnije od Gotalova. U Prekodravlju je u vrijeme osnivanja Gotalova i Gole postojalo jedino selo Ždala56 koje je pripadalo župi Brežnica (Berzence) u Vesprimskoj biskupiji.57 Što se dalje događalo s prekodravskim naseljima opisao je Ivan Večenaj-Tišlarov.58

Zahvaljujući opisu Đurđevačke pukovnije, poznato je kako je izgledao prekodravski prostor prije naseljavanja. Iz druge polovice 18. stoljeća sačuvao se opis sela Ždala, najstarijeg i

46 D. Feletar 1988., str. 179.47 DAV, AGK, spisi od 11. siječnja i 13. prosinca 1814. godine, dok 102; kut. 1814/1, dok. 992, kut. 1814/2.48 DAV, AGK, spis od 31. ožujka 1817., kut. 4-7.49 H. Petrić 2000.50 HDA, Segregacioni spisi Hrvatske krajine, kut. 2, br. 1/49.51 DAV, Zbirka matičnih knjiga, Matična knjiga krštenih župe Drnje 1789. - 1822.52 DAV, Matična knjiga vjenčanih župe Drnje 1751. - 1857.53 DAV, Matična knjiga krštenih župe Drnje 1789. - 1857; Matična knjiga vjenčanih župe Drnje 1751. - 1857. Selo se spominje kao “Gola

- nova colonia” (u svibnju), “Gola nova colonia trans Dravum” (u srpnju), a poslije toga se ustalio naziv “ex Gola”. U matičnoj knjizi vjenčanih se vidi da su mladenci Gole bili vjenčani isti dan, a to je vjerojatno bilo zato što je prijelaz preko Drave bio otežan, a i Gola je bila udaljena za župnika ili kapelana iz Drnja. Najviše vjenčanja je bilo u siječnju i veljači, a poneko je izvršeno u lipnju, kolovozu i studenome.

54 Župni ured Gyékényes, Matična knjiga krštenih (1816-1860).55 Gola još 1815. nije spadala pod Đekenješku župu. Vespremski biskupski arhiv, Veszprem, Kanonske vizitacije A 8, vol. 16, cim. 15,

Kotar Csurgó (districtus Csurgoensis), str. 183-209.; MOL, film 21076.56 S. Tišljarić 1995.57 Vespremski biskupski arhiv, Veszprem, Kanonske vizitacije; A 8, vol. 16, cim. 15, Kotar Csurgó (districtus Csurgoensis), str.

183-209.; MOL, film 21076.58 I. Večenaj-Tišlarov 1992.



Slika 4: Hidrografska karta Drave kod Drnja, Alfred Scholten, 1866./67. (Hrvatski državni arhiv)



tada jedinog naselja u dijelu Đurđevačke pukovnije preko rijeke Drave: “Udaljeno je dva i pol sata od Molvi, četiri sata od Virja, dva sata od trgovišta Brežnica (Berzence) u Ugarskoj, dva do dva i pol sata od Dvorišča (Somogyudvarhely) u Ugarskoj. Leži vrlo nisko, tik na granici s Kraljevinom Ugarskom. Selo se ne može vidjeti prije nego što se dođe 200 koraka do njega jer čini samo malo, iskrčeno mjesto u šumi. Osim njega nema, međutim, više nijednog sela. Cijeli taj veliki komad zemlje između jarka Ždale… i same Drave zove se šuma Repaš. Šuma ima… znatno velike iskrčene i iskoristive krčevine te dijelom i zimi nastanjene konake ili staje za stoku. Rijeka Drava, koja teče kroz ovu sekciju od zapada prema jugu, široka je 120 koraka, duboka četiri do šest hvati i tamo gdje dolazi iz 3. sekcije ima tri otoka. Na tom je mjestu široka 1200 koraka… Kad rijeka najviše nabuja, izlijeva se po ovom cijelom kraju i napuni označene jarke Kladnik, Ždalica, Crni jarak i Levaču te ima jak dotok vode istjecanjem Stare Drave i tada je cijeli kraj, osim krčevina označenih na nekim mjestima, sasvim pod vodom. Nakon što rijeka otekne za sobom ostavlja u najdubljim udubinama označene i imenom navedene bare, koje čak ni usred ljeta nikad sasvim ne presuše te u njima ostaje uvijek, barem, duboki mulj. Preko bara ne može se prijeći drugačije, osim preko označenih mostova ili označenih putova za vrlo velike suše. Ostala ponešto povišena mjesta pak, koja su isto tako navedena imenom, a napose ona koja leže zapadno od jarka Ždalice i Trnova polja, presuše nešto prije. Preko rijeke se u dielu ove sekcije nigdje drugdje ne može prijeći osim kod broda… koji se sastoji od dviju loših ravnih skela koje jedva da mogu najednom primiti dvoja mala kola. Kad voda jako opadne, druga je obala rijeke koja leži prema Repašu i do dva hvata iznad vode. Jarak Ždala, koji je jednom bio rukavac Drave, širok je dva do četiri hvata i dubok četiri do devet stopa, a u proljeće se napuni vodom otopljena snijega, a i drugim vodama i velikim poplavama, a ljeti sasvim presuši do jarka Ždalice. Jarak prema ušću potoka Garića, koji dolazi iz Ugarske, postaje sve blatnjaviji i preko njega se lakim vozilima može prijeći preko označenih mostova i gazova, češće još i na drugim mjestima. Od potoka Garića nizvodno taj je jarak do ušća potoka Crneca, koji dolazi iz Ugarske, pun vode i preko njega se može prijeći u blizini ušća tog potoka…”59

Nakon toga slijedi nastavak opisa koji, osim putova, daje niz detalja o izgledu okoliša preko Drave oko 1781. i 1782. godine: “Potok Crnec ovdje gubi ime i dalje se naziva Ždala. Širok je četiri do sedam hvati i dubok od šest do dvanaest stopa. Preko njega se pješice može prijeći kod mlina koji se nalazi u selu i prijeći u kraj nasuprot selu, no dalje nizvodno preko njega se nigdje drugdje ne može prijeći, osim preko izgrađena brvna i označena gaza, po nešto kamenitom tlu u Dvorišče (Somogyudvarhely) u Ugarskoj. Iznad sela nalazi se jaka bara zbog tu izgrađenog mlinskog nasipa. Bara se proteže uzduž potoka Crnca prema sjeveru. Od spomenutog puta koji kroz Ždalu ide u Dvorišče nizvodno, taj jarak isto je širok i dubok, ima muljevito dno i preko njega se na dijelu kojim protječe u ovoj sekciji nigdje drugdje ne može prijeći. Livade i krčevine koje se nalaze uz njega na ugarskoj su strani pune bara i njima se nikada ne može proći. Put koji dolazi od novigradskog broda preko polja Novačke, potom kroz jarak Kladnik, a onda preko mosta kod gostionice ide dalje u Brežnicu, najbolji je put i

59 Đurđevačka pukovnija 2003., str. 116-117.



može ga se držati zemaljskom cestom, koja se u ugarskom trgovištu Brežnici (Berzence) spaja sa zemaljskom cestom prema Pečuhu, no uporabljiv je samo za suha vremena za najvećeg ljeta, i to samo lakim vozilima. Svaka mala kiša čini prolaz tim putem vrlo teškim, pa čak i sasvim nemogućim…”60

O prekodravskom prostoru, tj. teritoriju Repaša iz druge polovice 18. stoljeća postoje još neki podaci: “Putovi s druge strane vode u Bukes i Gyékényes u Ugarskoj, pjeskoviti su i uporabljivi svim teškim vozilima. Put prema Brežnici (Berzence) pak i svi ostali putovi koji vode kroz takozvani Repaš u Ugarsku i za samo malo loša vremena vrlo su močvarni i sasvim neuporabljivi za teška vozila… Gostionica u takozvanom Repašu na jarku Ždali, kraj koje se razdvajaju putovi prema Gyékényesu i Brežnici (Berzence) u Ugarskoj, te osamljene kuće u istome kraju, zvane Cinderje i Kotalovo (Gotalovo), građene su samo od zemlje i pletenog pruća.”61

Posebno je zanimljiv dio koji prikazuje kako je izgledala šuma Repaš oko 1781. i 1782. godine: “Takozvana šuma Repaš obrasla je gustim stablima i gusto zarasla žbunjem i mladim drvećem. Krčevine koje se u njoj nalaze i ponešto povišena mjesta označena su i imenovana što je bolje moguće. Udubljenja i močvare koje se u njoj nalaze vidljive su po duljini i širini, kao i veze između njih koje idu jarcima. Kroz šumu se izvan tih označenih mostova i putova nigdje ne može proći. Selo koje sâmo leži u ovoj sekciji (Ždala) nema nikakvih proizvoda, živi od stočarstva i stoga nema ništa za prijevoz.”62

Iz svega navedenoga vidljivo je da je prekodravski dio Đurđevačke pukovnije bio tek djelomično naseljen, a gustoća naseljenosti je bila niska. Do velikih je promjena došlo planskim naseljavanjem prekodravskog prostora koje je počelo najvjerojatnije oko 1822. godine. Prema spomenici župe Gola, 1822. godine stanovnici iz dijela Drnja zvanog Posomok, “što su im kuće po otocima bijahu, pripadajuće selu Drnje, zbog teškoće da dođu k Majci Crkvi radi nabujale rijeke, kao i na posjede koje su na imenovanoj zemlji posjedovali, počeli su se iseljavati. I tako polje Gola s drnjanskim stanovnicima, 12 obitelji iz Mađarske s dopuštenjem svojih gospodara i tri obitelji iz Hudovljana, satnije kapelske, iz župe Mosti, dolaskom svoj početak stvorilo. Kasnije prema prilikama mjesta, broj duša i domova se povećavao. Naziv je određen po dijelu zemlje zvanoj Gola. Godine 1824. pod drnjanskim župnikom Ivanom Sabolovićem ovi, još siromašni stanovnici sela Gola, vlastitim poticajem, žarom i vjerom vođeni, skromnu drvenu kapelu dovršiše, započetu 1823. pod nazivom Sv. Tri Kralja, koja je ostala filijala župe Drnje do 1827. godine. U srpnju 1825. godine je biskup Maksimilijan Vrhovac prigodom dijeljenja sv. potvrde, vođen pastoralnim žarom, iz Drnja došao u Golu, gdje je nove stanovnike potakao da treba slijediti kreposti i vjeru očinsku te je mnogima podijelio sveti sakrament potvrde.”63

60 Đurđevačka pukovnija 2003., str. 118-119.61 Đurđevačka pukovnija 2003., str. 108.62 Đurđevačka pukovnija 2003., str. 119.63 Župni ured Gola, Spomenica župe Gola.



Tablica 2: Kretanje ukupnog broja stanovnika u selima Drnje, Gola i Gotalovo

1808. 1826. 1839. 1851. 1857.

Drnje 1668 1460 1023 1055 936

Gotalovo - - 402 430 454

Gola - 380 868 1070 1270

Izvor: S. Krivošić 1983., str. 162.

1600

1800

1400

800

1000

1200

600

400

200

1808.

Drnje Gotalovo Gola

1826. 1839. 1851. 1857.0

No, osim spontanog, bilo je organizirano i plansko naseljavanje, tim više što je rijeka Drava, procesom meandriranja i poplavama, fizički uništila cijele dijelove Drnja. Plansko iseljavanje iz Drnja i naseljavanje prostora sjeverno od Drave počelo je oko 1822. godine.64

Iz tablice se može vidjeti da se od 1808. do 1839. godine u Drnju dogodio veći pad broja stanovnika koji se dijelom može objasniti iseljavanjem dijela stanovništva u Prekodravlje. Ukupan broj stanovnika sela Gotalovo se sredinom 19. stoljeća kretao oko 400-450, a susjedna Gola u samo tridesetak godina, od 1826. do 1857., utrostručila je svoje stanovništvo.

Moguće je da je relativno brzo preseljenje relativno velikog broja stanovnika u Prekodravlje dijelom potpomogla poljoprivredna kriza kojoj valja pribrojiti i poplave 1812. i 1814. godine, koje se vide u krizama vjenčanja zabilježenima tih godina. Poplave su utjecale na gospodarstvo te najvjerojatnije i na pojave gladi. Dvije poplave Drave iz 1770. reflektirale

64 H. Petrić, 2000.

Grafikon 2: Kretanje ukupnog broja stanovnika u selima Drnje, Gola i Gotalovo



su se na krizu vjenčanja 1771. godine, a katastrofalna polava iz 1827. godine razlog je zabilježenoj krizi vjenčanja iste godine. Prema tome, krize vjenčanja su svakako vezane uz pojave gospodarskih kriza i gladi. U drugoj polovici 18. i do sredine 19. stoljeća na području župe Drnje javljale su se 25 puta u sto godina ili u prosjeku svake četvrte godine, a ako pri tome izbacimo one godine koje su se javljale jedna za drugom ili blizu jedna do druge, možemo zaključiti da su se krize vjenčanja, odnosno pojave gladi javljale u ciklusima od približno pet do sedam godina.65

U spomenici župe Peteranec o katastrofalnoj poplavi 1827. godine je zapisano: “Bila je tako nečuvena poplava da su Sigečani čamcima i lađicama 11. lipnja dovezeni do prve peteranske kuće...”66 O toj poplavi je u hlebinskoj župnoj spomenici zapisano: “Na dan Sv. Barnabe 11. lipnja, nesrećom je pod večer nastala strašna poplava Drave idući od Drnja u Hlebine po državnoj cesti kao ogromna rijeka tako da je čitav gornji dio sela prema Sigecu bio u sredini naplavljen. Ljudi su iz kuće sa djecom, stokom i sa ostalim stvarima bježali jaučući i naričući dijelom na istočnu stranu, a dijelom u vinograde i susjedna sela, gdje su bili prisiljeni jadno živjeti. Voda je u selu Hlebinama dosezala i 3 sežnja (lakta), pa su stoga od križnog raspela u sredini sela kapetan Senjan zapovjednik satnije sa zastavnikom Horvatom mogli doći u Hlebine običnim čamcem po državnoj cesti sve do drnjanskog razmeđa Drave.” Župnik Jakob Antol je dodao: “Ja sam kao očevidac te dane morao žalostan gledati kao more veliku poplavu u selu, a i sâm sam primao ljude i blago u moje župno dvorište jer je bilo na povišenom položaju... Što, da kažem o poljima, koja kao more obilavahu ribama mjesto žita, sjenokoše ne dadoše nikakova sijena, mjesto 8 vozova sijena na župnoj sjenokoši, nije dobiven nijedan voz... Oslobodi nas Gospodine, groma i nevremena, koji uzrokuje dravsku poplavu i spasi nas.”67 U susjednom Sigecu je o toj poplavi zapisano: “Godine 1827. mjeseca lipnja u osmini tijelova bila je takova poplava Drave, da su ljudi morali bježati iz sela i tako je voda Drave tekla kao bujica, koja bi za kiše znatno porasla, ipak nije prodrla u crkvu.68

Nasip preko sela Sigeca prema Drnju protiv struje i poplave Drave dao je načiniti godine 1828. prijašnji namjesnik i hidraulički upravitelj Drave Josip Miljanović.”69

Ova je poplava bila zabilježena i u prekodravskom dijelu Đurđevačke pukovnije. U spomenici župe Ždala piše: “Bilo je to 12. lipnja 1827. godine. Drava je narasla tako da je voda poplavila i prekrila sva polja i ceste. Toga je dana stradalo mnogo ljudi i stoke. Usjevi na poljima su bili sasvim uništeni. Voda bijaše skoro u svim kućama. Ljudi su u strahu bježali s djecom i stokom na uzvišena mjesta. I jer je ta pogibelj prošla bez većih ljudskih

65 H. Petrić 2000.66 ŽUP, SŽP; D. Komorčec, 1973., str. 21.67 Župni ured Hlebine, Spomenica župe Hlebine.68 ŽUS, SŽS.69 Josip Miljanović (Virje, 13. ožujak 1796. - Sigetec, 21. ožujak 1838.), podrijetlom iz časničke obitelji, vojnu akademiju završio

je u Bečkom Novom Mjestu 1806. godine. Kao zastavnik je bio u službi Đurđevačke pukovnije. Sudjelovao je u organizaciji gradnje mosta kod Botova, odnosno Drnja, a 1822. se spominje kao vojni službenik kod poslova regulacije Drave i Mure. Kao natporučnik je bio viši zapovjednik graničarske štacije u Sigecu, gdje je umro od Sušice. HDA, Generalkomanda, Registri, br. 6, fasc. 1822/368; HDA, Zbirka matičnih knjiga, Matična knjiga krštenih župe Virje 1761-1806; DAV, Zbirka matičnih knjiga, Matična knjiga umrlih župe Sigetec.



žrtava, ondašnji Ždalčani… zavjetovaše se da će svake godine na ponedjeljak po Sv. Trojstvu, svetkovati kao zahvalni dan.”70

Nakon gradnje nasipa jačina poplava je donekle smanjena.71 Radovi na regulaciji rijeke Drave nastavljeni su između 1830. i 1848. godine.72 Bilo je slučajeva kada je Drava probila nasipe,73 kao npr. 1850. godine, te je, osim Drnja, ugrozila područja Peteranca, Pitomače, Đurđevca, Virja i Novigrada.74

Preseljenja cijelog sela i svih stanovnika - Brod i FerdinandovacSelo Brod dobilo je ime po prijelazu (brodu) preko Drave, a i nastanak naselja je moguće

tumačiti utjecajem komunikacija na Dravi. Na tom je mjestu iz krajiškog područja vodio put prema ugarskoj županiji Somogy, i to u sela Vizvar i Bobovec (Babocsa) koja su ležala na lijevoj obali rijeke Drave.75 Od samih početaka položaj Broda, na povoljnom prijelazu preko Drave, nije bio dobar za život. Ugrožavale su ga česte poplave, a najveća kočnica razvoju je bila rijeka Drava. Nakon svake poplave naselje je bilo podrovano pa se tražila pomoć vojnih vlasti da se Drava regulira, iskopaju kanali, a sve su učestaliji bili zahtjevi o iseljavanju stanovnika. Ratno vijeće je 1777. godine naredilo upravi Varaždinske krajine da poduzme mjere sprečavanja poplava na rijeci Dravi.76

Karta iz 1780. donosi prijedlog regulacije rijeke Drave kod Broda te prikazuje položaj sela Brod iz kojeg je vidljivo da je ono bilo u zoni direktnog udara toka Drave zbog čega je dolazilo do stalnih poplava. Problem je bio i u tome što regulacija rijeke Drave na ovome prostoru ne bi riješila ugroženost Broda dravskim vodama i poplavama. Spašavanje Broda hidroregulacijskim zahvatima bilo je direktno vezano uz problem zaštite sela Heresznye, koje se nalazilo preko rijeke Drave, na ugarskoj strani nasuprot Broda.77 U svakom slučaju, jedno od ta dva naselja dugoročno se moralo naći na udaru rijeke Drave. Rješenje je pronađeno iseljavanjem sela Brod.

Sačuvao se opis okoliša na području Broda oko 1781./82. godine, s posebnim težištem na opisu rijeke Drave: “Selo Brod udaljeno je tri sata od Kalinovca, puna četiri sata od Đurđevca…, dva i četvrt sata od Sesveta… Leži na rijeci Dravi na njezinoj desnoj obali… Drava tvori od ušća jarka Ždale granicu s Ugarskom. A tu istu granicu iznad šume Repaša određuje jarak Ždala… Drava koja protječe kroz ovu sekciju ima brz tok, nema baš visoke obale i ima pjeskovito korito, široka je 150 do 200, pa i 300 koraka, i ima tri broda (skele) koji su ipak uporabljivi samo za prijevoz manjih kola te najviše mogu nositi i primati dva

70 Župni ured Ždala, Spomenica župe Ždala.71 ŽUS, SŽS.72 HDA, Hrvatsko-slavonski spisi kr. ugarskog namjesničkog vijeća, Acta commissariatica (vojni spisi), godina 1848., br. 164; Acta

commercialia (trgovački spisi), fasc. 1, br. 3, fasc. 3, br. 105, fasc. 9, br. 995, 1011.73 HDA, Hrvatsko-slavonski spisi kr. ugarskog namjesničkog vijeća, Acta commercialia (trgovački spisi), fasc. 5, br. 207.74 HDA, Generalkomanda 1849-1869, kut. 107, R 39-95.75 R. Horvat 1933., str. 46.; R. Horvat 1941., str. 18.76 HDA, Generalkomande Karlovac-Varaždin, kut. 21.77 M. Slukan Altić 2002., str. 138.



takva vozila. Gornja skela se naziva molvarska, druga je udaljena sat vremena nizvodno od molvarske skele i naziva se virovska, a treća skela nalazi se ovdje kod sela Brod. Kada u Koruškoj i Štajerskoj padnu jake i dugotrajne kiše ili kada se u proljeće naglo otopi snijeg, ta rijeka za kratko vrijeme toliko nabuja da se prelije preko obala i izlije kroz cijelu ovu sekciju. Mjesta na kojima se ona prvenstveno prelije i izlije jesu: odmah podno molvarske i virovske skele, kroz razne jarke kao što je poznato: Mertvica, Medvedička, Nova Mertvica, dalje niže kod Đukinog puta u Drenovičku mrtvicu, u jarak Belčin, u Crnec i kod konaka ili staja za stoku Kingovo i Bakovci. Time nabujaju ne samo spomenuti, nego i svi ostali baroviti jarci koji se nalaze s njezine druge strane; i cijeli kraj ove sekcije kroz šume bude poplavljen, pa u tom kraju ne budu poplavljena samo neka povišena mjesta na iskrčenim poljima koja se tu nalaze. Snagom bujajućeg toka ta rijeka za kratko vrijeme stvori otoke i prudine tamo gdje ih prije nije bilo, čime plovidba brodom bude vrlo nesigurna i gotovo svake godine neki se brodovi nasuču i potonu. Zbog spomenute poplave, koja još dugo nakon što se voda povuče čini sasvim neuporabljivim sve putove koji idu kroz ovu sekciju, na nekim su dijelovima uzduž rijeke izgrađeni nasipi koji su, u cijelosti uzevši, od male koristi i malo-pomalo opet potonu i zarastu ili se pak uruše i budu otplavljeni jer ih voda podloka zbog zemlje koja je na njima jako pomiješana s pijeskom… Obale Drave s obiju su strana gusto obrasle i, osim s pomoću spomenutih skela, u ovoj sekciji nema druge veze s Ugarskom. Najbolji od tih brodova

Slika 5: Prikaz Drave na hidrološkoj karti iz 1780. godine (Hrvatski državni arhiv)



(skela) je kod sela Broda, uz pomoć koje se lakim vozilima može doći do sela Hereszinye, koje leži na drugoj strani.”78

Na osnovi sačuvanih podataka moguće je pratiti proces uništenja cijelog naselja i preseljenje stanovništva na istoj dravskoj obali, ali na novu, povišenu, lokaciju nešto udaljeniju od Drave na primjeru nestanka naselja Brod i osnivanja novog naselja Ferdinandovac (oko 1844. godine). Jugoistočno od prostora gdje se potok Ždalica (Ždala) ulijeva u rijeku Dravu do sredine 19. stoljeća postojalo je selo Brod. Selo je bilo smješteno na obali rijeke Drave (uz njezinu desnu obalu), a iz sačuvanih je karata moguće rekonstruirati njegovu strukturu. Prema karti iz 1845. godine vidi se da je selo Brod imalo tri paralelne (glavne) ulice koje su bile položene u smjeru toka rijeke Drave (sjever-jug) te dvije manje uličice koje su se pružale okomito na (glavne) ulice u smjeru istok-zapad. Uz lijevu (mađarsku) obalu rijeke Drave, nasuprot Broda,79 nalazilo se selo Hrasinja (danas Heresznye).80 Ista je struktura na karti iz 1780. godine.81

Pogledom na karte dobivamo dojam da je riječ o dvojnim naseljima uz Dravu.82 Posljednji ostaci sela Brod vrlo su brzo bili potpuno napušteni, što je vidljivo na karti iz 1847. godine. Tada je na mjestu nekadašnjeg sela upisan samo naziv “Stari Brod”.83 Mirela Slukan Altić opravdano smatra da je slučaj Broda jedan od najdrastičnijih primjera utjecaja rijeke Drave na naselja te da se selo zbog pomicanja riječnog korita našlo na udaru novog dravskog toka.84

Prema istraživanjima Paškala Cvekana, uzrok iseljenju svih stanovnika iz Broda 1844. godine je, uz direktno erozivno djelovanje Drave, bio u tome što su kroz selo bili prokopavani kanali koji su ga devastirali. Iste je godine bilo sagrađeno novo naselje Ferdinandovac,85 smješteno nekoliko kilometara zapadnije od Broda. U Ferdinandovac su se, u organizaciji vojnokrajiških vlasti, preselili svi stanovnici Broda, “osamdeset tri obitelji sa 830 Brođana”.86

Na karti iz 1845. vidljivo je da je u sredini nekadašnjeg sela Brod bio formiran trg sa župnom crkvom u sredini. Brodska kapela Sv. Nikole je, prema mišljenju Paškala Cvekana, bila sagrađena između 1717. i 1719. godine. Kapelom su upravljali svećenici iz Bobovca (danas Babocsa) i Vizvara.87 To nije bio nikakav problem jer su prekodravske župe Bobovec i Vizvar spadale u zagrebačku biskupiju.88 One su u bile njezin sastavni dio do 1777. godine,89

78 Đurđevačka pukovnija 2003., str. 164-165.79 M. Slukan Altić 2002., karta na str. 146.80 U matičnim knjigama župe Vizvar (Republika Mađarska) tijekom 18. stoljeća koriste se oba naziva za ovo selo (Hrasinja i

Heresznye), Župni ured Vizvar, Matična knjiga krštenih (1738. - 1783); Matična knjiga vjenčanih (1735. - 1806.).81 M. Slukan Altić 2001., karta na str. 19; ista, 2002., karta na str. 138.82 M. Slukan Altić 2002., karta na str. 138, 146.83 M. Slukan Altić 2002., karta na str. 147.84 M. Slukan Altić 2002., str. 135.85 Župni ured Ferdinandovac, Spomenica župe.86 P. Cvekan 1996., str. 41, 60.87 P. Cvekan 1974., str. 11-13.; matične knjige župa Babocsa i Vizvara donose oba naziva: Bobovec i Babocsa.88 NAZ, KV, Prot. 92/IV; 93/V; 94/VI; 177/I; 178/II; 178/III; 180/IV; 211.89 Zdenčaj, str. 104.



a nakon toga su pripojene vesprimskoj biskupiji.90 Zbog toga je 1782. u Brodu bila ustrojena samostalna kapelanija.91 Uvjeti života u Brodu su bili loši zbog stalne opasnosti od Drave. Župnik Grga Štefok je u jednom pismu iz 1806. dobro opisao život stanovnika Broda: “Kapelanija ima 475 duša. Na Dravi se mora birnuti za mlinove, a svake godine na obali Drave radi oko 1000 duša koji pod vodstvom 7. đurđevačke satnije grade nasip pa se vikar iz Broda mora brinuti za njihov vjerski život i potrebe… Crkva je drvena i ruševna i trebalo bi graditi novu. Narod kaže da Drava prijeti crkvi i svim stanovnicima sela Brod. Nema podesnog mjesta da se sagradi nova crkva. Cijelo brodsko zemljište poplavljeno je vodom. Traže da se pošalje komisija koja bi to pregledala i ispitala te cijelo naselje premjestila na drugo mjesto. Crkvi nedostaju i druge stvari potrebne za službu Božju, a narod je tako siromašan i bijedno živi da to ne može nabaviti.”92

Godine 1814. osnovana je u Brodu zasebna župa, koja je kasnije bila preseljena zajedno sa stanovnicima u Ferdinandovac.93 Život je stanovnicima i dalje bio težak, a dodatno su ga ugrožavale poplave, primjerice 1821., 1827., 1833., 1836., 1840. i 1843. godine. Od poplava je velikog obima bila ona iz 1827. godine kada je dravska voda ispunila kuće i staje, a u

90 A. Lukinović 1995., str. 28 usp. kartu između str. 24 i 25.91 NAZ, KV, Prot. 97/IX, str. 269.92 Pismo je objavljeno u: P. Cvekan 1974., str. 14.93 Župni ured Ferdinandovac, Spomenica župe.

Slika 6: Situacija Drave između Broda i Hrasinja 1845. godine



crkvi je bila visoka dva lakta. Poplava je uništila svu ljetinu, a ljudi iz Broda su se morali raseliti po okolnim selima jer nisu imali od čega živjeti. Pavao Vuk, koji je od 1829. do 1843. bio brodski župnik, pisao je vojnim vlastima da su poplave ugrozile cijelo selo i tražio da se Drava regulira te da se iskopaju kanali. Predlagao je da se cijelo selo preseli na prikladnije mjesto.94

Iako bismo iz ranije iznesenih podataka mogli zaključiti da je za život uz relativno neatraktivan plavljeni prostor sela Broda na samoj obali Drave negativno djelovao na broj stanovnika, podaci govore o drukčijem stanju. Promotrimo li tablicu, jasno možemo zaključiti da je od početka 19. stoljeća do trajnog preseljenja stanovnika Broda na novu lokaciju 1844. bio prisutan gotovo kontinuirani porast ukupnog broja stanovnika. Od oko 1800. do 1844. godine stanovništvo se Broda udvostručilo.95

Tablica 3: Kretanje broja stanovnika Broda od 1800. do 1844. godine

oko 1800. 1806. 1808. 1817. 1826. 1839. 1844.

395 oko 475 450 500 661 699 oko 830

Izvori: S. Krivošić 1983., str. 163; P. Cvekan 1974., str. 14; P. Cvekan 1996., 60.

800

900

700

400

500

600

300

200

100

1800. 1806. 1808. 1817. 1826. 1839. 1844.0

94 P. Cvekan 1996., str. 40-41.95 S. Krivošić 1983., str. 163; P. Cvekan 1974., str. 14; P. Cvekan 1996., 60.

Grafikon 3: Kretanje broja stanovnika Broda od 1800. do 1844. godine



Na kartama prve izmjere Drave iz 1780. i na projektu regulacije iste rijeke iz 1797. označen je prijedlog presijecanja meandra zapadno od Broda, ali to nikada nije bilo izvedeno. Prema istraživanjima Mirele Slukan Altić, problem spašavanja Broda bio je vezan uz selo s druge strane Drave - Heresznye. Oba su naselja bila na obalama Drave, i to je ometalo mogućnost regulacije.96 Mirela Slukan Altić dopunjava ranije predstavljena istraživanja Paškala Cvekana97 podatkom da se pri katastrofalnoj poplavi 1847./48. voda probila južno od Broda pretvorivši područje nekadašnjeg sela u adu. Ona je utvrdila da se ispred topografski najnižeg dijela tzv. Vizvarske jame nalazio meandar čiji je vrh bio opterećen jakom erozijom pa je bio probijen, a voda je nastavila teći Vizvarskim jarkom južno od Broda.98 Kako je bilo nemoguće napraviti kvalitetnu regulaciju Drave u blizini Broda i Heresznye, priroda se sama pobrinula za rješenje problema. Rijeka Drava je preselila Brod sa svoje desne (južne) na lijevu (sjevernu) obalu i ujedno pomaknula svoj tok dalje od sela Heresznye, a taj je tok zadržala do današnjice. Iako smo ranije spomenuli da glavni uzrok preseljavanja cjelokupnog stanovništva na novu lokaciju treba tražiti prije svega u poplavama i neuspješnoj obrani Broda prokopavanjem kanala, sigurno je da su se stanovnici Broda odlučili preseliti južno od novog toka Drave i zato što su postali odsječeni od krajiškog dijela Podravine kojoj su funkcionalno pripadali. Prostor gdje se nalazio Brod danas je jedan od prekodravskih dijelova teritorija Republike Hrvatske.99

Novo naselje Ferdinandovac bilo je planski izrađeno, što se može vidjeti iz katastarskog plana iz 1898. godine. Selo ima pravilan raster ulica, glavna se ulica pruža u smjeru istok-zapad, a uz nju postoji niz manjih koje se sijeku pod pravim kutem. Sve parcele, stambeni i gospodarski objekti pravilnog su oblika i približne veličine. U središtu sela bila je sagrađena crkva. Taj primjer najbolje govori o promjenjivosti okoliša pod utjecajem antropogenih čimbenika. Cijeli jedan prirodni okoliš pretvoren je u kulturni krajolik, čime je u potpunosti izmijenjena slika i način iskorištavanja prostora. Kada je selo Brod, koje se zbog stalnih poplava nije moglo razvijati raseljeno, zbog podizanja novog sela Ferdinandovca iseljeno, došlo je do krčenja šuma radi stvaranja obradiva zemljišta.100 Važno je napomenuti i da se pri gradnji Ferdinandovca kao novog sela pazilo da bude napravljeno dovoljno daleko od utjecaja rijeke Drave, što je bilo iz praktičnih, ali dijelom i iz psiholoških razloga.

Umjesto zaključkaRijeka Drava je stoljećima utjecala na ljude i njihova naselja, no nekoliko slučajeva iz 18. i

19. stoljeća relativno su dobar pokazatelj tih utjecaja. U ovom sam se radu nastojao ograničiti na dio koncepta odnosa čovjeka i okoliša na granici, ali samo kroz predstavljanje nekih aspekata vrlo složenih odnosa, i to na odabranim odrednicama međuodnosa Drave i ljudi.

96 M. Slukan Altić 2002., str. 135.97 P. Cvekan 1974.; isti, 1996.98 M. Slukan Altić 2002., str. 135.99 Veliki atlas Hrvatske 2002., str. 16.100 Ured za katastar Đurđevac, Katastarski plan Ferdinandovca iz 1898. godine; Šadek 2004., str. 45-48.



Među najočitije i najbolje vidljive izravne pokazatelje tih odnosa izdvojit ću tri primjera. Prvi je preseljenje naselja s lijeve na desnu obalu (iz Međimurja u Podravinu) - primjer Legrada (1710.). Drugi je uništenje dijela naselja tako što je Drava svojim tokom prošla kroz njega i preseljavanje stanovništva s desne na lijevu obalu u nova naselja - primjer uništenja dijelova Drnja i preseljenje dijela stanovništva na način da su za njih osnovana nova naselja: Gotalovo i Gola (1820. - 1822.). Treći primjer je uništenje cijelog naselja i preseljenje stanovništva na istoj dravskoj obali, ali na novu, povišenu, lokaciju nešto udaljeniju od Drave - primjer nestanka naselja Brod i osnivanja novog naselja Ferdinandovac (1844.). U novije smo vrijeme ponovno svjedoci depopulacije toga prostora. Ipak moguće je utvrditi da je u raznim ciklusima dolazilo do osnivanja naselja u neposrednoj blizini dravske obale i kasnije njihova nestanka. Utjecaj čovjeka na Dravu bio je vidljiv od prvih planova regulacija iz 1780. godine, ali je postao osjetan tek od početka 19. stoljeća, tj. od prvih radova na hidroregulaciji rijeke Drave. Na drugoj strani, Drava je na ljude stoljećima utjecala na različlite načine. U ovom je tekstu obrađen jedan slučaj iz tadašnjeg ugarskog provincijala, tj. Zaladske županije te dva slučaja s vojnokrajiškog prostora, tj. Đurđevačke pukovnije.

SummaryThroughout the past centuries, Drava river in some parts of its flow was a borderline

river. This features and qualities were most visible in late 16th century, when it became a dividing river between two empires - the Habsburg and the Ottoman Empires. This important quality was secured and kept until the end of 17th century. Later on, it became the borderline between the Croatian Military Border and Hungarian provinces, a status similar to the previous one it had been until the end of 16th century.

This paper is limited to a concept of man and his environment in border area, but only in presenting certain aspects of complex relationship, on certain interrelations between the river Drava and people living along its flow. Recently, we are witnessing again that these regions are being depopulated once more. However, there is a possibility, that in different periods settlements were being established right along the river banks and disappearing again. Man’s influence on Drava has been visible from the first river regulation plans in 1780. This influence, however, became more significant only after early 19th century, or rather, from the first hydro regulation works of Drava river.

On the other hand, for centuries Drava has influenced people in many ways. The following three examples are the best and most obvious direct indicators of these interrelations. The first example deals with resettlement of population from the left, to the right river bank (from Međimurje to Podravina region) - the Example of Legrad (1710). The second is partial destruction of a settlement, caused by Drava changing its flow and running through the settlement; hence, the population had to move and resettle from the right, to the left bank, forming a new settlement - example of Drnje partial destruction; this, in turn, cased two new settlements to emerge - Gotalovo and Gola (1820 - 1822). The third example is destruction of entire settlement and resettlement of townspeople to the same bank, but to an elevated location, somewhat further away from the river - the example of destruction of the settlement Brod and emerging of the new settlement Ferdinandovac (1844).



Neobjavljeni izvori:

Arhiv Osnovne škole Drnje, Spomenica škole Drnje; Spomenica škole Peteranec.Državni arhiv Varaždin (DAV), Zbirka matičnih knjiga, Matična knjiga krštenih župe

Drnje 1789. - 1822; Matična knjiga vjenčanih župe Drnje 1751. - 1857.; Matična knjiga umrlih župe Sigetec; Arhiv grada Koprivnice (AGK)

Hrvatski državni arhiv Zagreb (HDA), Hrvatsko-slavonski spisi kr. ugarskog namjesnič-kog vijeća, Acta commissariatica (vojni spisi), godina 1848., br. 164; Acta commercialia (trgovački spisi), fasc. 1, br. 3, fasc. 3, br. 105, fasc. 9, br. 995, 1011.; Hrvatsko-slavonski spisi kr. ugarskog namjesničkog vijeća, Acta commercialia (trgovački spisi), fasc. 5, br. 207.; Generalkomande Karlovac - Varaždin, kut. 10, 21; Generalkomanda 1849. - 1869., kut. 107, R 39-95.: Zbirka matičnih knjiga, Matična knjiga krštenih župe Virje 1761. - 1806.; Hrvatsko kraljevsko vijeće, kut. 205.; Križevačka županija, kut. 224.; Segregacioni spisi Hrvatske krajine, kut. 2.

Mađarski državni arhiv Budimpešta (MOL), film 21076.Nadbiskupski arhiv Zagreb (NAZ), Kanonske vizitacije (KV), Prot. 7/VII; 70/I; 70/Ib;

71/II; 73/IV; 75/VI; 92/IV; 93/V; 94/VI; 97/IX; 177/I; 178/II; 178/III; 180/IV; 211.Ured za katastar Đurđevac, Katastarski plan Ferdinandovca iz 1898. godine.Vespremski biskupski arhiv, Veszprem, Kanonske vizitacije; A 8, vol. 16, cim. 15, Kotar

Csurgó (districtus Csurgoensis).Zdenčaj - Antun Zdenčaj, Series episcoparum et memorabilia historiae episcipatus

zagrabiensis.Župni ured Drnje, Spomenica župe Drnje.Župni ured Ferdinandovac, Spomenica župe Ferdinandovac.Župni ured Gola, Spomenica župe Gola.Župni ured Gyékényes, Matična knjiga krštenih (1816. - 1860.).Župni ured Hlebine, Spomenica župe Hlebine.Župni ured Legrad, Spomenica župe Legrad.Župni ured Peteranec, Spomenica župe Peteranec.Župni ured Sigetec, Spomenica župe Sigetec.Župni ured Vizvar, Matična knjiga krštenih (1738. - 1783.); Matična knjiga vjenčanih (1735.

- 1806.).Župni ured Ždala, Spomenica župe Ždala.

Objavljeni izvori:

Bedeković 1752. - Josip Bedeković, Natale solum magni ecclesiae doctoris sancti Hieronymi…, Neostadii 1752.

Đurđevačka pukovnija 2003. - Hrvatska na tajnim zemljovidima XVIIII. i XIX. stoljeća, Đurđevačka pukovnija, Zagreb 2003.



Krivošić 1983. - Stjepan Krivošić, Stanovništvo Podravine 1659. - 1859. godine, Podravski zbornik, sv. 9, Koprivnica 1983., str. 147-164.

Veliki atlas Hrvatske 2002. - Veliki atlas Hrvatske (1:100 000), Zagreb 2002.

Literatura:

AH 1-2 - Lajos Szántai, Atlas Hungaricus, knj. 1-2,Budapest 1996.Cvekan 1974. - Paškal Cvekan,Cvekan 1996. - Paškal Cvekan,Feletar 1971. - Dragutin Feletar, Legrad, Čakovec 1971.Feletar 1988. - Dragutin Feletar, Podravina, knj. 1, Koprivnica 1988.Horvat 1933. - Rudolf Horvat, Hrvatska Podravina. Povijesne rasprave, crtice i bilješke,

Zagreb 1933.Horvat 1941. - Rudolf Horvat, Župe u Hrvatskoj Podravini, u: Hrvatska prošlost, knj. 2,

Zagreb 1941., str. 3-87.Horvat 1944. - Poviest Međimurja, Zagreb 1944.Hrvatska enciklopedija 2004. - Hrvatska enciklopedija (Kn-Mak), Zagreb 2004.Kerecsényi 1982. - Edit Kerecsényi, Povijest i materijalna kultura pomurskih Hrvata,

Budimpešta 1982.Klemm 1986. - Miroslav Klemm, Planovi Čakovca, Kotoribe i Legrada iz druge polovice

17. stoljeća u Bečkom vojnopovijesnom muzeju, Radovi, Zavod za znanstveni rad HAZU Varaždin, sv. 1., Varaždin 1986., str. 193-202.

Kolarić 1992. - Juraj Kolarić, Povijest Kotoribe, Zagreb 1992.Komorčec 1973. - Dragutin Komorčec, Kronika župe Peteranec, 1773.. - 1973., Peteranec

1973.Lentić-Kugli 1980. - Ivy Lentić-Kugli, Nekoliko primjera javnih zgrada iz druge polovine

18. stoljeća u kontinentalnoj Hrvatskoj (solana i tridesetnica), Bulletin Razreda za likovne umjetnosti JAZU, 1 (49), Zagreb 1980.

Lukinović 1995. - Andrija Lukinović, Zagreb - devetstoljetna biskupija, Zagreb 1995.Modrić 1974. - Rajka Modrić, Povijesni spomenici obitelji Zrinskih i Frankopana, knj. 1,

Popisi i procjena dobara (1672. - 1673.), Zagreb 1974.Petrić 2000. - Hrvoje Petrić, Općina i župa Drnje, Drnje 2000.Petrić 2002. - Hrvoje Petrić, Procjene broja stanovnika i ekonomskog razvoja gradskih

naselja sjeverozapadne Hrvatske od kraja 16. do početka 18. stoljeća, u: Stvaralački potencijali u funkciji kulturnog razvoja sjeverozapadne Hrvatske, Zbornik radova Međunarodnog znanstvenog simpozija održanog u Varaždinu 21. i 22. studenoga 2002. godine, Zagreb-Varaždin 2002., str. 133-152.

Slukan Altić 2001. - Mirela Slukan Altić, Hidrografske karte rijeka kao izvori za proučavanje dinamike hidrografskih odnosa, Hrvatske vode, god. 9, br. 34, Zagreb 2001., str. 15-29.



Slukan Altić 2002. - Mirela Slukan Altić, Hidroregulacija Drave i njezini utjecaji na transformaciju prirodnog i kulturnog pejsaža Podravine, Podravina, vol. 1, br. 2, Koprivnica 2002., str. 128-152.

Slukan Altić 2002a - Mirela Slukan Altić, Legrad - grad na sutoku rijeka i razmeđu država, Podravski zbornik, sv. 28, Koprivnica 2002., str. 111-120.

Šadek 2004. - Krešimir Šadek, Razvoj đurđevačke Podravine od početka 16. do kraja 19. stoljeća, diplomski rad, Odsjek za povijest, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb 2004.

Tišljarić 1995. - Snježana Tišljarić, Moja Ždala, Koprivnica 1995.Vanino 1933. - Miroslav Vanino, Misijska izvješća XVII. i XVIII. vijeka, Vrela i prinosi, sv.

2, Sarajevo 1933.Večenaj-Tišlarov 1992. - Ivan Večenaj-Tišlarov, Mojemu zavičaju, Gola 1992.


Ekonomska i ekohistorija 63Željko Holjevac - NASELJA GRADIŠĆANSKIH HRVATA U ZAPADNOJ MAĐARSKOJ

NASELJA GRADIŠĆANSKIH HRVATAU ZAPADNOJ MAĐARSKOJ

Na katastarskim planovima iz 1857. godine

SETTLEMENTS OF CROATS IN WESTERN HUNGARYIn land registry plans from 1857

Željko Holjevac Primljeno: 11. 1. 2004.Institut društvenih znanosti Prihvaćeno: 23. 7. 2004.Ivo Pilar Rad ima dvije pozitivne recenzijeMarulićev trg 19/I UDK/UDC 314.722(439-15=163.42(091)HR-10000 Zagreb 911.3:314>(439-15=163.42):528.4»1857»Republika Hrvatska Izvorni znanstveni rad Original scientific paper

SažetakAutor se ukratko osvrće na prikaze današnjih naselja gradišćanskih (tada zapadnougarskih) Hrvata na tlu zapadne Mađarske na katastarskim planovima iz 1857. godine. Budući da prikazuju ukupnu fizičku i društveno-geografsku strukturu pojedinih naselja kratko nakon ukinuća staroga feudalnoga sustava 1848., ti su planovi svakako važan izvor za gospodarsku i društvenu povijest jer je u prostornoj organizaciji naselja višestruko vidljiv biljeg upravo tog sustava. No, oni su jednako tako važni i kao indikatori etničkoga sastava tih naselja u tom vremenu jer sadrže vrlo bogatu seosku mikrotoponimiju, dobrim dijelom i na hrvatskome jeziku.

Ključne riječi: gradišćanski Hrvati, zapadna Mađarska, katastarski planovi, 1857. godina

Key words: Croats from Gradišće (Burgenland), western Hungary, land registry plans,

1857. year

1. Zapadnomađarski gradišćanskohrvatski ogranak u prostoru i vremenuPotomci Hrvata koji su se u 16. stoljeću pred osmanskom ekspanzijom u srednjoj i

jugoistočnoj Europi na različite načine iselili ili su bili preseljeni iz stare domovine u tadašnju zapadnu Ugarsku žive danas u austrijsko-mađarsko-slovačkom dodirnom prostoru kao gradišćanski Hrvati. Selidbom u zapadnougarske predjele tijekom 16. stoljeća bilo je, prema nekim procjenama, obuhvaćeno više od 100.000 ljudi. Računa se da su se oni tamo nastanili u približno 200 naselja. Od te stare dijaspore danas je, zbog procesa asimilacije i drugih negativnih pojava u ukupnome sociokulturnom krajoliku pojedinih naselja tijekom vremena, preostalo u istočnoj Austriji još 50, u zapadnoj Mađarskoj 14, a u Slovačkoj (oko Bratislave) samo četiri naselja za koja se u većoj ili manjoj mjeri još može reći da su hrvatska manjinska naselja. Može se reći da ukupan broj gradišćanskih Hrvata u sve tri navedene zemlje zajedno trenutačno vjerojatno nije bitno veći od 35 do 40 tisuća ljudi. Zahvaljujući vlastitom


Željko Holjevac - NASELJA GRADIŠĆANSKIH HRVATA U ZAPADNOJ MAĐARSKOJ64

BRATISLAVA

HrvatskaKemlja

EISENSTADT(ŽELJEZNO)

SOPRON

KISEG

WIENER NEUSTADT

SZOMBATHELY

SLOVENIJA

AUSTRIJA

GRA

DIŠ

ĆE

(BU

RGEN

LAN

D)

MAÐARSKA

SLOVAČKA

Bizonja

UmokVelešin

Unda

Prisika

Hrvatski Židan

TemerjePlajgor

Narda

Čatar

Hrvatske Šice

Petrovo Selo

Ne

ži

de

rs

ko

je

ze

ro

Slika 1: Gradišćanskohrvatska naselja u zapadnoj Mađarskoj



samorazvitku, koji se tijekom proteklih stoljeća u potpunosti odvijao autonomno i uglavnom osjetno drukčije od preobrazbi u zemlji iz koje oni zapravo potječu, gradišćanski Hrvati u te tri srednjoeuropske države (u Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj) danas su prirodni ogranak hrvatskoga naroda izvan domovine, ali po mnogočemu osebujan te posve samosvojan dio hrvatskog narodnog bića, nerazlučiv od životne zbilje zemalja u kojima obitavaju.1

Kad su preci današnjih gradišćanskih Hrvata u 16. stoljeću pristigli u zapadnougarske predjele, oni su zapravo došli na područje koje je tada bilo u sklopu Ugarskoga kraljevstva i nazivalo se zapadnom Ugarskom. Stoga su se i Hrvati u tim krajevima kasnije obično nazivali zapadnougarskim Hrvatima. Suvremeni pojmovi Gradišća i gradišćanskih Hrvata tada nisu bili poznati. Oni su se oblikovali tek poslije Prvoga svjetskog rata. Naime, završetkom tog rata došlo je do raspada stare podunavske monarhije koja je u svome tkivu, pod habsburškim žezlom, stoljećima utjelovljavala i panonski prostor. Njezinim raspadom nastale su u panonskom prostoru dvije nove države: Austrija i Mađarska. Budući da je u većem dijelu dotadašnje zapadne Ugarske bilo više Nijemaca nego Mađara, znatni dijelovi tog prostora pripali su mirovnim ugovorima Austriji (u kojoj je 1921. ustrojena pokrajina Burgenland), a područje oko Bratislave pripalo je novoj državi Čehoslovačkoj (danas Slovačkoj). S obzirom na to da se u novoustrojenoj pokrajini Burgenland našla glavnina Hrvata, žiteljâ netom podijeljene zapadne Ugarske, taj je naziv ubrzo, zaslugom Mate Meršića-Miloradića (1850. - 1928.), slavnog preporoditelja zapadnougarskih Hrvata, preveden na hrvatski jezik izrazom Gradišće. Od tada se i Hrvati u novoj pokrajini i oko nje u zapadnoj Mađarskoj i prekograničnoj Slovačkoj općenito nazivaju gradišćanskim Hrvatima.

Unutar mađarskih granica danas ukupno ima 14 naselja, disperziranih uz suvremenu mađarsko-austrijsku granicu, u kojima - prema najnovijem mađarskom popisu stanovništva iz 2001. - obitava oko 3800 pripadnika zapadnomađarskoga gradišćanskohrvatskog ogranka (u stvarnosti je njihov broj nešto veći, ali sigurno ne mnogo), koji s Mađarima i ostalim stanovnicima dijele sudbinu zajedničkog života u jednome po mnogočemu specifičnom multijezičnom i multikulturnom okruženju uz granicu s Austrijom i Europskom unijom (kojoj će se u skorije vrijeme pridružiti i Mađarska). Gledano s jugozapada prema sjeveroistoku, riječ je o sljedećim naseljima: Petrovo Selo (mađ. Szentpetérfa, njem. Prostrum), Hrvatske Šice (mađ. Horvátlövo, njem. Kroatisch Schützen), Gornji Čatar ili Četar (mađ. Felsócsatár, njem. Oberschilding), Narda (mađ. Narda, njem. Nahring), Temerje (mađ. Tömörd, njem. Tematen), Hrvatski Židan (mađ. Horvátzsidány, njem. Siegersdorf), Plajgor (mađ. Ólmod, njem. Bleigraben), Prisika (mađ. Peresznye, njem. Prössing), Unda (mađ. Und, njem. Undten), Koljnof (mađ. Kópháza, njem. Kohlnhof), Vedešin (mađ. Hidegség, njem. Kleinandrä), Umok (mađ. Homok, od 1905. Fertohomok, njem. Amhagen), Hrvatska Kemlja (mađ. Horvátkimle, njem. Kroatisch Kimling) i Bizonja ili Bizunja (mađ. Bezenye, njem. Pallersdorf). Neka su naselja oduvijek postojala kao dvojna naselja koja su tek u novije vrijeme upravno spojena. Tako je Donji Čatar (mađ. Alsócsatár, njem. Unterschilding) 1932. povezan sa spomenutim

1 Osnovne obavijesti o gradišćanskim Hrvatima mogu se pronaći u zborniku radova Povijest i kultura gradišćanskih Hrvata, ur. Ivan Kampuš, Zagreb 1995.



Gornjim Čatarom, 1950. spojene su Velika Narda (mađ. Nagynarda, njem. Grossnahring) i Mala Narda (mađ. Kissnarda, njem. Kleinnahring) u jedinstveno naselje, a 1966. sjedinjene su Hrvatska Kemlja i susjedna Ugarska Kemlja (mađ. Magyarkimle, njem. Ungarisch Kimling) u prostornu cjelinu pod nazivom Kemlja (mađ. Kimle, njem. Kimling).

Sva su ta naselja kategorizirana kao sela. U upravnom pogledu općine Petrovo Selo, Hrvatske Šice, Gornji Čatar, Narda, Hrvatski Židan, Plajgor i Prisika danas pripadaju Željeznoj županiji (Vas vármegye) sa središtem u gradu Szombathelyu (koga tamošnji Hrvati zovu Sambotel, a ponekad se čuje i izraz Subotište, dok je njemački naziv Steinamanger). Općine Unda, Koljnof, Vedešin, Umok, Hrvatska Kemlja i Bizonja nalaze se u Jursko-mošonsko-šopronskoj županiji (Gyor-Moson-Sopron vármegye), nastaloj upravnim spajanjem triju starih županija, sa središtem u gradu Juri (Gyor). U crkvenom pogledu manji broj naselja (u jugozapadnim predjelima) po postanku pripada mlađoj Szombathelyskoj biskupiji (Szombathelyi Püspokség), utemeljenoj 1777., a više naselja (u sjeveroistočnim predjelima) nalazi se u starijoj Jurskoj (ili Raabskoj) biskupiji (Gyori Püspokség). Granica između tih dviju crkvenih pokrajina negdje je u visini Kisega.2

Prema broju stanovnika danas se među najveća sela ubraja Koljnof s ukupno 1882, a među najmanjima je Plajgor - seoce koje sada ima samo 88 stanovnika. Prema ugarskom Leksikonu naselja (Lexicon locorum) iz 1773., u svim naseljima zapadnougarskih Hrvata na tlu današnje zapadne Mađarske je hrvatski (»Croatica«) bio glavni jezik u mjestu, što će reći da su Hrvati tada u tim selima morali biti izrazito većinsko stanovništvo. Danas je situacija, naravno, sasvim drugačija. Prema popisu stanovništva iz 2001., Hrvati (gledano prema nacionalnosti, odnosno materinjem jeziku) imaju natpolovičnu većinu još samo u Petrovom Selu i Nardi. U Koljnofu su zastupljeni s otprilike 50 posto. U pretežnom dijelu naselja (Hrvatske Šice, Gornji Čatar, Hrvatski Židan, Plajgor, Prisika, Unda, Vedešin, Umok, Kemlja i Bizonja) Hrvati su u znatnoj ili čak izrazitoj manjini, a u Temerju (gdje najnoviji popis stanovništva bilježi doslovno samo tri osobe koje se smatraju Hrvatima, ali hrvatski ne navode kao svoj materinji jezik) nalaze se praktički pred potpunim nestankom pa je ozbiljno pitanje koliko se to naselje još uopće može opravdano ubrajati u hrvatska manjinska naselja na tlu zapadne Mađarske.3

Tijekom 50-ih godina 19. stoljeća, u doba novog austrijskoga apsolutizma, četiri stare zapadnougarske županije - Željezna, Šopronska, Mošonska i Požunska - pripadale su Šopronskom distriktu, upravnoj jedinici koja je obuhvaćala cijelo mađarsko Zadunavlje (područje zapadno od velike rijeke Dunav). Zahvaljujući toj činjenici, zapadnougarski Hrvati živjeli su u to vrijeme u jedinstvenoj teritorijalnoj i geopolitičkoj cjelini. Oni su tada većinom bili seljaci, duboko ukorijenjeni u tradicionalnom agrarnom obzorju kao sudbinskome okviru vlastite svakodnevice. Osnovna gospodarska djelatnost, kojom su se tradicionalno bavili,

2 Usp. Željko Holjevac, Gradišćanski Hrvati u Mađarskoj u razdoblju modernizacije od prosvijećenog apsolutizma do građanskog društva (od polovice 18. do polovice 19. stoljeća), magistarski rad, Filozofski fakultet, Zagreb 2002., 8.

3 Vidi: Lexicon locorum regni Hungariae populosorum anno 1773 officiose confectum, Budapestini 1920, 83-89, 137, 211-215; 2001. évi népszámlálás. 4. Nemzetiségi kötodés. A nemzeti, etnikai kisebbségek adatai, Budapest 2002, 138-153.



bilo je poljodjelstvo. To su svakako bile okvirne paradigme koje su prožimale i prostornu organizaciju njihovih naselja.

2. Prikazi zapadnomađarskih gradišćanskohrvatskih naseljana katastarskim planovima iz 1857. godine

U doba novog austrijskoga apsolutizma, tijekom 50-ih godina 19. stoljeća, provedena je na području zapadne Ugarske sustavna katastarska izmjera. Tada su nastali detaljni katastarski planovi krupnog mjerila4 svih naselja zapadne Ugarske, pa tako i planovi naselja zapadnougarskih Hrvata na tlu današnje zapadne Mađarske. Oni prikazuju ukupnu fizičku i društveno-geografsku stvarnost s ucrtanim katastarskim česticama. Danas se čuvaju u Katastarskoj zbirci Mađarskog državnog arhiva u Budimpešti.5

Već 1852. i 1854. godine bili su izrađeni prvi katastarski planovi za dio naselja (Hrvatski Židan, Unda, Koljnof, Vedešin, Umok, Bizonja). Rađeni su u mjerilu 1 bečki palac (Zoll) = 100 hvati (Klafter) te su prikazivali samo najopćenitiju prostornu osnovu dotičnih naselja. Međutim, već 1857. izrađeni su mnogo detaljniji katastarski planovi, podijeljeni na više listova, a obuhvatili su sva naselja zapadnougarskih Hrvata na tlu današnje zapadne Mađarske. Ti su planovi bili rađeni u mjerilu: 1 bečki palac6 (na planu) = 40 hvati7 (u prirodi), odnosno 1:2880.

S obzirom na ruralni sociokulturni pejzaž naseljâ zapadnougarskih Hrvata na tlu današnje zapadne Mađarske u to vrijeme, osnovni objekti koji se prikazuju na planovima iz 1857. redovito su struktura sâmih naselja sa zgradama i putovima te raspored zemljišnih čestica koje su pripadale selu s oznakom poljoprivrednih kultura. S tog stajališta spomenuti su planovi važan izvor za gospodarsku i društvenu povijest jer odražavaju ukupnu fizičku i društveno-geografsku stvarnost pojedinih naselja, ali su vrlo važni i kao indikatori etničkog sastava tih naselja u dotičnom vremenu jer sadrže vrlo bogatu seosku mikrotoponimiju, dobrim dijelom i na hrvatskome jeziku.

U nastavku ćemo ukratko referirati na svako pojedino naselje, prilažući redovito odgovarajuće dijelove katastarskih planova, odnosno one listove koji najbolje vizualno potkrepljuju izvođenja koja slijede. Uz manje opservacije o nekim pojedinostima iz ukupne stvarnosti koja se da iščitati iz tih listova, redovito ćemo upozoravati na seosku mikrotoponimiju, i to posebno s obzirom na njezinu prepoznatljivost iz perspektive utjelovljenosti u hrvatskom ili mađarskom, odnosno njemačkom jeziku. Kako bi predodžba o napučenosti pojedinih naselja bila što potpunija, upozoravat ćemo usput i na ukupan broj stanovnika u dotičnim naseljima prema popisu stanovništva iz 1857., inače prvom modernom popisu stanovništva provedenom u cijeloj tadašnjoj Habsburškoj Monarhiji.8

4 Pojam “katastarski plan” prema definiciji: Mirela Slukan Altić, Povijesna kartografija. Kartografski izvori u povijesnim znanostima, Zagreb 2003., 19. Usp. Miljenko Lapaine - Nedjeljko Frančula - Paško Lovrić, “Kartografija u katastru”, u: Miodrag Roić - Zdravko Kapović (ur.), Prvi hrvatski kongres o katastru - First Croatian Congress on Cadastre, Zagreb 1997, 80.

5 Magyar Országos Levéltár (dalje: MOL), Budapest, S 78 Kataszteri gyutemény, 129-275. téka.6 Bečki palac kao mjera za dužinu iznosio je 2,63401 cm.7 Bečki hvat kao mjera za dužinu iznosio je 1,8964839 m.8 Podaci uzeti iz: Magyarország községeinek és városainak népessége az 1850., 1857. és 1870. években (Az 1980. évi államigazgatási

beosztás szerint), Budapest 1984, 140-155, 306-319.



Na dijelu katastarske karte Petrovog Sela iz 1857. prikazan je izdužen položaj naselja uz rijeku Pinku. Seoske kuće smještene su u pravilnom nizu uz glavnu cestovnu komunikaciju, zapravo dvodijelni seoski put, uglavnom usporedo sa spomenutom rijekom, što se križa s drugom prometnom komunikacijom koja vodi u selo s istočne strane. Uz kuće su smještene i okućnice, a dalje se u pravilnom rasporedu nižu ostale katastarske čestice. Župna crkva Sv. Petra i Pavla ucrtana je izvan naselja, na mjestu gdje se nalazi i danas, a upisan je njemački naziv sela (Prostrum). Uz taj oikonim susreće se i jedan hidronim prepoznatljiv u nazivu rijeke (Pinka Fluss). Na zemljištu koje je pripadalo selu prevladava hrvatska mikrotoponimija: »Pod Brigon«, »Za Brigon«, »Gornje Kertsi« itd. Spomenuti toponimi odražavaju reljefne osobine (ukazuju na postojanje pobrđa), odnosno opisuju izgled pejzaža (upućuju na iskrčeno šumsko područje). Tek ponegdje susreću se i njemački izrazi, npr. »Hintern allen Mayerhof«. Spominjanje majura u tom nazivu sigurno je odraz odgovarajućeg načina gospodarenja dotičnim zemljištem. Ako je suditi prema zabilježenoj mikrotoponimiji, Hrvati su u Petrovom Selu bili izrazito većinski stanovnici. Prema ukupnom broju stanovnika bilo je to jedno od većih naselja, a 1857. Petrovo Selo imalo je ukupno 1002 stanovnika.

Položaj naselja Hrvatske Šice, koje obližnja rijeka Pinka odvaja od susjednoga njemačkog naselja Deutsch Schützen, prikazan je na dijelu katastarskog plana, izrađenog

Slika 2: Petrovo Selo 1857. godine



također 1857. godine. I tu su prometne komunikacije uvjetovale raspored kuća pretežno uz cestu, odnosno seoski put. Naselje je prilično zbijeno, tj. kuće su okupljene u njegovoj jezgri. Uz kuće postoje i okućnice, a ostale zemljišne čestice raspoređene su oko naselja u različitim smjerovima. Ucrtana je filijalna crkva Sv. Ane u središtu naselja, ali nije upisano njezino ime. Upisan je njemački naziv sela (Kroatisch Schützen), ali je mikrotoponimija na seoskom zemljištu gotovo isključivo hrvatska: »Gori Szlogi«, »Gornje Szinokose«, »Dolyne Szinokose«, »Pruszline«, »Dolnye vrachke«, »Zselyarie« itd. Navedeni toponimi ne odražavaju samo reljefne osobine (umjereno brežuljkast teren), nego djelomice upućuju i na način korištenja zemljišta (postojanje sjenokoša). Uz jedan oikonim prepoznatljiv u nazivu sela susreće se i jedan hidronim prepoznatljiv u nazivu rijeke (Pinka Fluss), slično kao i kod obližnjeg Petrovog Sela. Hrvatske Šice imale su 1857. godine ukupno 341 stanovnika. Sudeći prema zabilježenoj mikrotoponimiji, Hrvati su nedvojbeno prevladavali.

U donjem lijevom kutu na dijelu katastarskog plana Gornjeg Čatara iz 1857. prikazan je položaj kuća u tome naselju, grupiranih u pravilnom nizu s obje strane glavne ulice, u to vrijeme seoskog puta. Uz kuće se nalaze i okućnice, a ostale čestice na zemljištu koje je pripadalo selu okupljene su u dijelove koji se pružaju u različitim smjerovima. Ucrtana

Slika 3: Hrvatske Šice 1857. godine



je filijalna crkva Sv. Nikole u središtu sela, koja je 1852. poprimila današnji izgled, ali nije upisano njezino ime. Upisan je njemački naziv sela (Ober Schilding). Na seoskom zemljištu uočljivo prevladava hrvatska mikrotoponimija: »Pod Lúgom«, »Nimska Stran«, »Za Lugom Okman«, »Lasar«, »Pod Bogdani« itd. Navedeni toponimi upućuju na reljefne osobine i izgled pejzaža jer se, primjerice, između područja obuhvaćenih izrazima »Pod Lúgom« i »Za Lugom Okman« (lug je ustvari šuma) nalazi šumovit predjel zvan »Nimska Stran«. Sličan predjel uočljiv je i na drugoj strani agera, u području na čijem se rubu susreće naziv »Jóba«. Uz spomenute hrvatske nazive, uočljivi su i neki pohrvaćeni mađarski, npr. »Pod Kistelegom«. S obzirom na prevlast hrvatskih naziva, može se reći da su Hrvati svakako bili većinski stanovnici. Ukupno je Gornji Čatar 1857. imao 383 stanovnika.

Položaj Donjeg Čatara uz granicu sa zemljištem susjednoga Gornjeg Čatara prikazan je također na dijelu katastarskog plana iz 1857. godine. Raspored malobrojnih kuća uvjetovan je smjerom pružanja prometne komunikacije. Iza kuća vide se okućnice, a dalje se prostiru ostale katastarske čestice. Uz njemački naziv sela (Schilding Unter) upisan je (kao naslov sekcije, odnosno plana u cjelini) i njegov pohrvaćeni oblik (Šilding dolnji). Čak je i cijeli naslov plana, kao što smo naveli, ispisan na hrvatskome jeziku. Mikrotoponimija je hrvatska

Slika 4: Gornji Čatar 1857. godine



(»Welke Zemle«, »Welke Sirokosze«, »Pod Gaiczom«, »Srednji Slogi«) ili pohrvaćena njemačka, npr. »Pri Wirthshausu«. Ona upućuje na reljefne oblike, ali i na izgled pejzaža, a ništa manje i na način gospodarenja zemljištem. Donji Čatar imao je 1857. ukupno 177 stanovnika. Ako je suditi prema zabilježenoj mikrotoponimiji, Hrvati su bili većinski žitelji.

Na dijelu katastarskog plana Velike Narde iz 1857. prikazan je položaj naselja s pravilnim rasporedom seoskih kuća s okućnicama i ucrtanom župnom crkvom Uzvišenja Sv. Križa na rubu sela. Upisan je i naziv crkve na njemačkom jeziku. Katastarske čestice pružaju se u pravilnom nizu oko naselja. Uz njemački naziv sela (Gross Nahring) upisan je i mađarski naziv (Nagy Narda). Mikrotoponimija na zemljištu koje je pripadalo selu većim je dijelom hrvatska (»Zavertnicze«, »Pod Gaiczem«, »Gajek«, »Pri Ruski«, »Guscha« itd.), odnosno manjim dijelom mađarska (»Mikohely«, »Kisteleg«). Ona uglavnom opisuje izgled pejzaža i način korištenja zemljišta. Dva predjela obuhvaćena nazivom »Zavertnicze« s obje strane naselja označavaju čestice koje se neposredno nadovezuju na okućnice. Velika Narda je 1857. imala ukupno 477 stanovnika. Sudeći prema zabilježenoj mikrotoponimiji, Hrvati su izrazito prevladavali.

Položaj naselja Mala Narda s okolnim zemljištem također je 1857. prikazan na dijelu priloženoga katastarskog plana. Malobrojne kuće u blizini su glavne prometne komunikacije.

Slika 5: Donji Čatar 1857. godine



Slika 6: Velika Narda 1857. godine

Slika 7: Mala Narda 1857. godine



Uz njih su i okućnice, a dalje se u pravilnim nizovima pružaju ostale zemljišne čestice. Uz mađarski naziv sela (Kis Nárda) upisan je i njemački naziv (Klein Nahring). Zapaža se sakralni objekt posvećen Žalosnoj Gospi (Schmerzhafte Mutter) na jednom raskrižju puteva. Uvidom u katastarsku kartu ustanovili smo da u selu prevladava hrvatska ili pohrvaćena mađarska mikrotoponimija: »Drage«, »Hoszibe«, »Hatari«, »Mocsrali«, »Dusine«, »Szlogi«, »Masdalike«. Navedeni toponimi uglavnom upućuju na reljefne oblike (npr. »Drage«) ili izgled pejzaža (npr. »Szlogi«). Ako je suditi prema zabilježenoj mikrotoponimiji, Hrvati su nesumnjivo bili većinski žitelji. Mala Narda je 1857. imala ukupno 132 stanovnika.

Na dijelu katastarskog plana Temerja iz 1857. prikazan je položaj kuća s okućnicama raspoređenih uz glavnu ulicu u tom naselju. Ucrtana je župna crkva Sv. Helene u središtu sela, a na njegovim rubovima nazire se park s dvorcem velikaške obitelji Csernel koja je do 1848. gospodarila selom. Zemljišne čestice grupirane su u više pravilno strukturiranih dijelova seoskoga zemljišta. Ucrtana su i dva hidronima. Jedan je prepoznatljiv u potoku koji obilazi naselje s južne strane (Zablánesi Bach), a drugi u jezeru vidljivom u donjem desnom rubu priloženog plana (Nagy tó). Iza okućnica pružaju se također dvije »zavrtnice«, gornja i donja, upisane na mađarskom jeziku. Temerje je 1857. imalo ukupno 637 stanovnika. U

Slika 8: Temerje 1857. godine



crkvenim dokumentima iz 1851./52. piše da je vladajući jezik u Temerju »hrvatski, ali narod osim njega općenito govori mađarski«.9 Seoska mikrotoponimija na katastarskom planu iz 1857. isključivo je mađarska. Ona se uglavnom odnosi na izgled pejzaža (nazivi oranica, livada, šuma i dr.) ili način korištenja zemljišta (npr. »Káposztás földek«, tj. kupusišta). Naziv sela naveden je također na mađarskom jeziku: Tömörd. Ako znamo da je to naselje danas razmjerno teško ubrojivo u hrvatska manjinska naselja, iz navedenoga bi se dalo naslutiti da je proces asimilacije Hrvata u Temerju tada već bio u tijeku.

Položaj Hrvatskog Židana na dijelu katastarskog plana iz 1857. omogućuje uvid u fizičke i društveno-geografske osobine tog naselja sa župnom crkvom Sv. Ivana Krstitelja. Upisan je i naziv crkve na njemačkom jeziku. Seoske kuće, koje se nalaze s jedne i druge strane drveća koje se uzdužno pruža po sredini sela, dijelom se pravilno nižu jedna za drugom, a dijelom su razbacane. Zacijelo se selo dulje postupno razvijalo i širilo. Potvrđuje to krajnje strogo simetričan dio naselja pod imenom »Novo Szelo«, iz čije se strukture jasno vidi da je nastalo planski. U blizini je i »Marof«, izdvojena gospodarska cjelina. Na prostranom

9 MOL, Film 39925 (Vas megye levéltára. Feudális-kori összeírások).

Slika 9: Hrvatski Židan 1857. godine



seoskom zemljištu prevladava hrvatska mikrotoponimija: »Podvornicze«, »Pischeni«, »Pusztika«, »Pod Szelóm«, »Pod Husztu«, »Brezacse«, »Pod Mlakami«, »Szinokossicze«, »Kod Zselisch«, »Kod Topolu«, »Kruschicze«, »Fratrovacz« itd. Navedeni toponimi odražavaju reljefne osobine (npr. »Pod Szelóm«), izgled pejzaža (npr. »Pusztika«) ili način korištenja tla (npr. »Szinokossicze«). »Podvornice« s obje strane naselja označavaju katastarske čestice koje se izravno nadovezuju na okućnice. Sama riječ kaže da su to njive »pod dvorom«, tj. pod kućom, zapravo iza kuće. Toponim »Pod Mlakami« upućuje na postojanje močvarnog tla u blizini. Susreću se i fitotoponimi, npr. »Breze«. Hrvatski Židan imao je 1857. ukupno 746 stanovnika. Na katastarskom planu upisan je njemački naziv sela: Siegersdorf. Ipak, ako je suditi prema zabilježenoj mikrotoponimiji, Hrvati su tamo bili izrazito većinski stanovnici.

Na dijelu katastarskog plana Plajgora iz 1857. prikazan je položaj kuća s okućnicama uz glavnu ulicu ili put u tom naselju. Ucrtana je i filijalna crkva Sv. Martina iz 18. stoljeća, koja se i danas nalazi na rubu naselja. Naziv sela upisan je na njemačkom jeziku: Bleigraben. Zemljišne čestice grupirane su u više pravilno strukturiranih dijelova seoskog zemljišta. Na njemu se susreće gotovo isključivo hrvatska mikrotoponimija: »Bukovszko«, »Gajcze«, »Kercsi«, »Potput« itd. Navedeni toponimi označavaju uglavnom sastav tla, odnosno način gospodarenja

Slika 10: Plajgor 1857. godine



njime. Toponim »Kercsi« upućuje na nekoć šumovito područje koje je u međuvremenu iskrčeno i pretvoreno u obradivo tlo. Zapaža se čak i osebujna mješavina njemačkog i hrvatskog jezika, npr. u toponimu »Oberput«. Sudeći prema zabilježenoj mikrotoponimiji, Hrvati su svakako bili većinski žitelji. Godine 1857. Plajgor je imao 238 stanovnika ili gotovo dvostruko više nego danas.

Položaj Prisike na dijelu katastarskog plana iz 1857. omogućuje uvid u pretežni dio naselja. Kuće su uglavnom pravilno nanizane uz dva seoska puta. Uz njih su i okućnice, a zatim slijede ostale katastarske čestice u pravilnom rasporedu. Ucrtana je drevna župna crkva Sv. Egidija, a vidi se i park s dvorcem magnatske obitelji Széchenyi, pregrađenim 1790. u kasnobaroknom slogu, koji danas služi kao starački dom. Upisan je njemački naziv sela: Pressing. Seoska je mikrotoponimija uglavnom hrvatska: »Gornya Loza«, »Malo Polcze«, »Med Puti«, »Na Dragi«, »Poszicseno«, »Podvornicze« itd. Ti toponimi odražavaju uglavnom reljefne oblike (npr. »Na Dragi«), izgled pejzaža (npr. »Poszicseno«) i način korištenja zemljišta (npr. »Gornya Loza«). Toponim »Gornya Loza« označava šumu (loza je u ovom slučaju šuma), a toponim »Poszicseno« upućuje na iskrčeni dio koji je prvobitno bio dio obližnje šume. Na planu se pojavljuju i mađarski nazivi, npr. »Szálasmezo«, »Gyür«. Prisika je 1857. imala ukupno

Slika 11: Temerje 1857. godine



601 stanovnika, a ako je suditi prema zabilježenoj mikrotoponimiji, Hrvati su nedvojbeno prevladavali.

Na dijelu katastarskog plana Unde iz 1857. prikazan je položaj dijela toga naselja sa župnom crkvom Sv. Martina. Seoske kuće s okućnicama nanizane su s obje strane središnje prometne komunikacije koja prolazi kroz selo. Upisan je njemački naziv sela: Undten. Na zemljištu koje je pripadalo selu zapaža se gotovo isključivo mađarska mikrotoponimija. Ona se odnosi na nazive oranica, livada i šuma. Zemljišne čestice na ageru podijeljene su u više dijelova. Neki se čak odlikuju zajedničkom atribucijom, npr. površina »Stubli« strukturirana u četiri međusobno odvojene cjeline koje slijede jedna za drugom. Na krajnjem donjem rubu zapaža se majur s gospodarskim zgradama. Unda je 1857. imala ukupno 879 stanovnika. Značajna zastupljenost Hrvata među njima nije upitna, iako se to na osnovi zabilježene mikrotoponimije baš i ne bi moglo zaključiti jer njih u tome naselju ima i danas. Unda je inače u to vrijeme bila poznato trgovište gdje su se održavali sajmovi.

Sačuvani plan Koljnofa iz 1852. prikazuje najopćenitiju prostornu osnovu tog naselja, a ujedno je primjer izmjere koja je neposredno prethodila izradi planova 1857. godine. Upisan je njemački naziv sela: Kohlnhof. Dijelovi seoskog zemljišta nose pretežno hrvatska imena:

Slika 12: Unda 1857. godine



Slika 13: Koljnof 1852. godine

Slika 14: Koljnof 1857. godine



Slika 15: Vedešin 1857. godine

»Glawice«, »Weliky«, »Ripischa«, »Siroky«, »Verch«. Susreću se i neki njemački nazivi: »Unter Kohlnhof«, »Schindler«, »Graben«. Ako je suditi prema tim nazivima, Hrvati su bili većinsko stanovništvo u Koljnofu.

Na dijelu katastarskog plana Koljnofa iz 1857. uglavnom se ponavlja navedena hrvatska i njemačka mikrotoponimija. Ona se ponajviše odnosi na reljefne oblike (npr. »Glawice«). Kuće s okućnicama gusto su zbijene i okupljene u nekoliko dijelova, a ostale zemljišne čestice pravilno su raspoređene. Imajući na umu raspored i koncentraciju blokova kuća, možemo reći da naseljem ne dominira prometna komunikacija koja prolazi kroz njega, nego zapravo župna crkva Sv. Martina, iako bi se na prvi pogled moglo zaključiti suprotno. Na karti se vidi i crkva Sv. Marije izvan sela. Zabilježen je i Novakov mlin, koji se tu ne vidi jer se nalazio u dijelu naselja koje gleda prema Šopronu pa je evidentiran na drugom listu. U blizini mjesta bilo je dosta šumovitih predjela. Jedan dio tih predjela označen je već spomenutim toponimom »Glawice«. Upisan je njemački naziv sela: Kohlnhof. Do 1848. selo je pripadalo gospoštiji grada Šoprona, a 1857. godine imao je Koljnof ukupno 1345 stanovnika. U tome velikom naselju Hrvati su tada sasvim sigurno bili većinski narod.

Položaj naselja Vedešina prikazan je također 1857. na dijelu katastarskog plana. Ne vidi se doduše obližnje Nežidersko jezero jer se ono nalazi sjeverno od mjesta pa je evidentirano



na drugom listu. Unatoč načelnom rasporedu kuća s okućnicama oko središnje prometne komunikacije, teško je oteti se dojmu o njihovoj raspršenosti. Nizanje ostalih zemljišnih čestica uvjetovano je uvelike brežuljkastim reljefom. Na jednom od brežuljaka zapaža se vrh koji nosi isti naziv kao i selo. Uočljiv je i jedan hidronim prepoznatljiv u nazivu jezera jugozapadno od središta mjesta (»Galyas tó«). Uz njemački naziv (Andrae Klein) upisan je i mađarski naziv sela (Hidegség). Ucrtana je drevna župna crkva Sv. Andrije u kojoj je hrvatski jezik bio u javnoj uporabi sve do 1869. godine. U njoj se danas mogu vidjeti očuvane freske iz 13. stoljeća. Na seoskom ageru mikrotoponimija je sva mađarska i odnosi se na reljefne oblike (npr. »Csillahegy«), izgled pejzaža (»Fekete földek«, tj. crna polja) i druge prostorne osobine. Godine 1857. imao je Vedešin ukupno 413 stanovnika, a među njima je bilo dosta Hrvata kajkavaca. Od druge polovice 19. stoljeća oni su bili izloženi snažnoj mađarizaciji pa ih danas ima vrlo malo.

Na dijelu katastarskog plana Umoka iz 1857. prikazan je pravilan položaj kuća s okućnicama uz glavnu ulicu u tom naselju. Ucrtana je filijalna crkva Sv. Ane iz 18. stoljeća, a današnja crkva Sv. Ane u Umoku podignuta je na temeljima stare na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Na katastarskom planu upisan je mađarski naziv sela: Homok. Uz mađarsku mikrotoponimiju, na seoskom zemljištu s pravilno raspoređenim zemljišnim česticama susreće

Slika 16: Umoka 1857. godine



se djelomično i hrvatska: »Dolecz«, »Prosiszcse« i dr., koja u prvom redu upućuje na reljefne oblike i način korištenja zemljišta. Umok je 1857. imao ukupno 448 stanovnika, a među njima je dosta bilo Hrvata kajkavaca. U kanonskoj vizitaciji župe Vedešin, kojoj je Umok oduvijek pripadao kao filijala, 1832. zapisano je da »župljani, kako u Vedešinu tako i u Umoku, s malim iznimkama, razumiju mađarski jezik«.10 Danas je u Umoku dosta ljudi svjesno svojih hrvatskih korijena, ali je opseg poznavanja hrvatskoga jezika prilično skroman.

Položaj Hrvatske Kemlje na dijelu katastarskog plana iz 1857. prikazan je uz rukavac Dunava koji to naselje fizički odvaja od susjednog naselja Ugarske Kemlje. Seoske kuće s okućnicama raspoređene su najvećim dijelom s obje strane središnje prometne komunikacije koja prolazi kroz selo. Ucrtana je župna crkva Sv. Mihovila, uz nju se vidi i groblje, a na njemu je 1928. pokopan kemaljski župnik Mate Meršić-Miloradić, preporoditelj zapadnougarskih Hrvata te središnja ličnost gradišćanskohrvatske povijesti i kulture. Put kojim se dolazi do crkve i groblja urešen je drvoredom. Uz njemački naziv sela (Kimling croatisch) upisan je u naslovu karte i hrvatski naziv: »Kemlya horvaczka«. Imajući tu činjenicu posebno na

10 MOL, Film 13327 (Visitatio Canonica Parochiae Hidegségh de A/nn/o 1832).

Slika 17: Hrvatska Kemlja 1857. godine



umu, možemo konstatirati da su Hrvati u selu morali biti izrazito većinsko stanovništvo. Mikrotoponimija je sva hrvatska: »Plandischa«, »Gornyi veliki«, »Germlyi« i dr., a u bližoj se okolici posebno ističe »Zeleni vert« do kojeg vodi put s drvoredom. Navedeni toponimi upućuju na izgled pejzaža, odnosno način korištenja zemljišta. Hidronim prepoznatljiv u rukavcu Dunava (Wieselburger Donauarm) više je nego uočljiv. Današnji most koji povezuje Hrvatsku Kemlju s Ugarskom Kemljom nije ucrtan, što znači da ga u to vrijeme još nije niti bilo. Hrvatska Kemlja imala je 1857. godine ukupno 972 stanovnika.

Na dijelu katastarskog plana Bizonje iz 1857. prikazan je pravilan položaj kuća s okućnicama oko glavne ulice u tome naselju s ucrtanom župnom crkvom Sv. Marije. Duž cijele glavne ulice, odnosno seoskog puta zapaža se drvored. Upisan je njemački naziv sela: Pallersdorf. Na okolnom je zemljištu mikrotoponimija navedena na njemačkom (»Grosse Strass Aecker«, »Spann Weide«), odnosno mađarskom jeziku (»Koves út Aecker«). Ona u prvom redu odražava način korištenja zemljišta jer je uglavnom riječ o oranicama. Zemljišne čestice na gotovo nepreglednom ravničarskom tlu pružaju se iznimno pravilno. Godine 1857. imala je Bizonja ukupno 1174 stanovnika. Neovisno o njemačkoj i mađarskoj mikrotoponimiji na katastarskom planu iz toga vremena njezin je hrvatski manjinski karakter i danas prepoznatljiv.

Slika 18: Bizonja 1857. godine



* * *

Katastarska problematika je par excellence gospodarska i ekohistorijska problematika, a katastarski planovi iz prošlosti dragocjeno kulturološko blago. Na analiziranim planovima, odnosno izabranim listovima prevladavaju oikonimi i horonimi, a ponegdje se javljaju i hidronimi.11 Svagdje su, naime, upisani nazivi mjesta, a i nazivi oranica, šuma, livada i drugih elemenata prirodne sredine, npr. rijeka i jezera (ondje gdje ih je bilo). S obzirom na jezičnu genezu, toponimi s kojima smo se ovdje susretali ponajviše označavaju reljefne osobine, izgled pejzaža, sastav tla i način njegova korištenja pa se može reći da je na oblikovanje seoske mikrotoponimije odlučujuće utjecala gospodarska valorizacija prostora.

Seoske kuće u većini sela raspoređene su oko prometnih komunikacija, a zemljišne čestice na tlu koje je pripadalo selu izgledaju najčešće kao da su planski određivane. Budući da su to sve starija naselja, pretežno sa srednjovjekovnim korijenima, naseljena Hrvatima najvećim dijelom još u 16. stoljeću, teško bi se moglo govoriti o novijim kolonizacijskim ishodištima njihove planske strukture sredinom 19. stoljeća. U pitanju je bilo nešto drugo. Višestoljetni feudalni sustav utisnuo je dubok pečat tim naseljima na zapadnim rubovima Panonije. Na njihovo oblikovanje presudno je utjecala struktura feudalnih vlastelinstava, definirana urbarijalnom regulacijom u drugoj polovici 18. stoljeća, koja su se sastojala od alodijalne zemlje u rukama zemaljskih gospodara i rustikalne zemlje koja se u točno određenim omjerima davala na obrađivanje pojedinim seoskim obiteljima. Pritom je svaka kuća u selu imala u pravilu i okućnicu, a čestice na ostatku agera bile su razmjerno pravilno raspodijeljene u kmetska selišta. Feudalni sustav ukinut je 1848., a katastarski planovi izrađeni su 1857. godine pa je razumljivo da su još posvuda u tom prostoru bili višestruko vidljivi tragovi starog sustava života i gospodarenja raspoloživim prirodnim resursima.

Katastarski planovi kojima smo se ovdje bavili kriju u sebi još jednu dimenziju, dragocjenu u kartografskom proučavanju povijesne zbilje svake manjinske sredine. Riječ je o etničkoj dimenziji koja se ovdje prelama u prizmi seoske mikrotoponimije. Naime, seoska je mikrotoponimija u većini naselja zapadnougarskih (gradišćanskih) Hrvata na tlu današnje Mađarske bila 1857. sva ili gotovo sva hrvatska, s tim da hrvatski jezik dolazi ponegdje do izražaja čak i u naslovima pojedinih planova. To je utoliko fascinantnije kada znamo da su ti planovi bili izrađivani u okolnostima neoapsolutističke germanizacije Bachova sustava, koja nije bila sklona ni mađarskome, a kamoli hrvatskome jeziku. S tog stajališta može se reći da su planovi koji su pred nama ne samo vrijedno vizualno svjedočanstvo autentične prošle stvarnosti sa svim implikacijama sociokulturne naravi, nego su i korisno svjedočanstvo duboke povijesne ukorijenjenosti hrvatskog etnosa u tim naseljima.

11 Oikonimi su nazivi naseljenih mjesta, horonimi su nazivi područne naravi (zemlje, pokrajine i ostali predjeli, npr. šume, oranice, livade i dr.), a hidronimi su nazivi voda (Mirela Slukan Altić, nav. dj., str. 49-50).



SummaryThe author deals with Croatian minority settlements in West Hungary on the base of

original cadastre’s plans from 1857 (today in the Hungarian State Archives in Budapest). In particular, these plans show physical as well as social-geographic structure of mentioned settlements shortly after abolishing of the feudal system in 1848. Since the organization of these settlements was strongly influenced by feudal system, the mentioned plans from 1857 are very important sources, especially from the points of view of both, the economic and social history. These plans contain very abundant village’s microtoponimy written on Croatian language as well. Therefore, they are also important sources for our knowledge about ethnic structures of mentioned settlements in the middle of the eighteenth century.


Ekonomska i ekohistorija 85Mirela Slukan Altić - KARTOGRAFSKI IZVORI ZA REKONSTRUKCIJU I PRAĆENJE...

KARTOGRAFSKI IZVORI ZA REKONSTRUKCIJUI PRAĆENJE RAZVOJA PROMETNIH KOMUNIKACIJA1

CARTOGRAPHIC SOURCES IN THE RECONSTRUCTIONAND DEVELOPMENT OF TRAFFIC COMUNICATIONS

Mirela Slukan Altić Primljeno: 25. 7. 2003.Institut društvenih znanosti Ivo Pilar Prihvaćeno: 23. 7. 2004.Marulićev trg 19/I Rad ima dvije pozitivne recenzijeHR-10000 Zagreb UDK/UDC 930.2:912.43>(497.5):656.1(091) 656.1(497.5)(091):<930.2:912.43Republika Hrvatska Izvorni znanstveni rad Original scientific paper

SažetakNa temelju istraživanja izvorne arhivske građe autorica je prvi put identificirala i objedinila sve relevantne kartografske izvore za rekonstrukciju i praćenje razvoja prometnih komunikacija na području hrvatskih zemalja. Spomenuti kartografski izvori imaju osobitu vrijednost ne samo kao povijesni dokument prometnog i gospodarskog razvoja, nego i važnu ulogu u rekonstrukciji više nepostojećih povijesnih prometnih komunikacija. Poznavanje razvoja prometnih komunikacija kao jednog od dominantnih čimbenika razvoja ima važnu ulogu u sagledavanju razvoja i prostorne organizacije hrvatskog prostora tijekom povijesti. S obzirom na originalnost podataka koje donose, svi navedeni kartografski izvori vrednovani su kao izvor za hrvatsku povijest.

Ključne riječi: prometne komunikacije, kartografski izvori, povijest

Key words: traffic communications, cartographic sources, history

UvodPutovi su kao ključne arterije prostora oduvijek imali presudnu ulogu u životu ljudi. Putovi

nisu samo trasa kretanja ljudi i roba, o njima je ovisilo kretanje vojski, kontrola i integracija osvojenih područja, širenje kulturnih utjecaja i prijenos informacija. Prometna povezanost i danas je ključni preduvjet svakog regionalnog razvoja. No, gledajući stare kartografske izvore, to se na prvi pogled ne bi dalo zaključiti. S iznimkom rimskih itinerara, stare karte u pravilu ne prikazuju prometne komunikacije. Podrazumijevalo se da su naselja povezana nekom vrstom prometnice pa se smatralo da to nije potrebno posebno označavati. Pojava

1 Pod pojmom “prometna komunikacija” podrazumijevamo prometnice u širem smislu. Naime, naziv “cesta”, s izuzetkom građenih putova rimskog doba, kao tehnički pojam koristi se u hrvatskom prostoru tek od početka 18. stoljeća. Kako se ovaj rad odnosi na razdoblje do početka 19. stoljeća, za srednjovjekovne i dio komunikacija novog vijeka korišten je izraz “put”. Također valja napomenuti da ovdje nije obrađena gradnja svih važnih prometnih pravaca, nego je vrijednost kartografskih izvora pri rekonstrukciji i praćenju putova prikazana samo na odabranim primjerima.


Mirela Slukan Altić - KARTOGRAFSKI IZVORI ZA REKONSTRUKCIJU I PRAĆENJE...86

prometnica na kartama u razdoblju dijela starog i novog vijeka, odnosno njihov izostanak u razdoblju cijelog srednjeg i početka novog vijeka nije slučajan. Odnos prema prometnicama na kartama održava njihov status u stvarnosti.

Naime, s izuzetkom ratnih situacija koje su, osim kretanja vojski, često izazivale i velike migracijske turbulencije te kretanja transhumantnih stočara čija je trasa kretanja pak bila određena kvalitetom pašnjaka, pokretljivost ljudi tijekom srednjeg i ranonovovjekovnog razdoblja bila je razmjerno mala. U takvim ratnim okolnostima put kretanja često nije određivala trasa prometnice, nego se on birao ovisno o sigurnosti kretanja i položaju neprijatelja. U mirnodopskim uvjetima putovali su uglavnom trgovci, uglednici i vladari. Pokretljivost običnog puka povećat će se tek početkom 18. stoljeća pod snažnim utjecajem razvoja trgovine i prometa, do kojih dolazi zahvaljujući stabilizaciji granica i duljim mirnodopskim razdobljima.

Interes za prikazivanje prometnica na kartama počinje početkom 18. stoljeća, kada počinju i intenzivniji radovi na njihovoj gradnji. Razvoj cestovne prometne mreže do kojeg dolazi tijekom 18. stoljeća popraćen je bogatom dokumentacijom projektnih prometnih karata na temelju kojih su izvođeni pojedini radovi. Paralelno s projektnom dokumentacijom nastaju i prve tematske prometne karte koje prikazuju novosagrađene prometnice te pružaju uvid u novu funkcionalnu organizaciju prostora. Osim što detaljno prikazuju trasu pojedinih prometnih pravaca te naselja koja su povezivali, te su karte osobito vrijedne jer prikazuju i naselja često prije prve sustavne topografske izmjere. Tako prve prometne karte ujedno predstavljaju prve tlocrte naselja u trenutku njihova uključivanja u suvremenu mrežu cestovnih prometnica. Njihovom usporedbom s kasnijim kartografskim izvorima jasno se uočava utjecaj prometne dostupnosti na funkcionalnu i morfološku strukturu tih naselja, kao i trend transformacije okolnog prostora.

Antičke ceste u rimskim itinerarimaDoline rijeka i prijevoji služili su kao putovi kretanja ljudi i roba još od prapovijesnih

vremena. Hrvatskim zemljama prolazile su dvije važne prometnice: ona kojom se s Baltika prenosio jantar do Kvarnerskog zaljeva i dalje prema istočnom Sredozemlju, tzv. jantarski put te put dolinom Neretve koji je spajao obalu s Bosnom i Slavonijom. No, promet starog vijeka na području hrvatskih zemalja dosegao je punu afirmaciju tek u razdoblju Rimskog Carstva, a gradnja cesta bila je dio njihove prometne politike. Čim bi osvojili neko područje, sagradili bi cestovnu mrežu koja se povezivala postojećim cestama koje vode prema Rimu. Naime, rimska vojska primarno je bila pješačka pa su za njezino kretanje potrebne ceste. Uz ceste su podizali miljokaze i potrebne putne postaje. Stratešku važnost rimske cestovne mreže odražava i činjenica što je brigu o održavanju cesta vodila sama vojska.

Takva strategija jasno se odražava i u rimskim kartografskim izvorima u kojima je prikaz prometnica ne samo u prvom planu, nego gotovo jedini sadržaj karte. Tako su nastali rimski itinerari, među kojima za hrvatske zemlje najveću važnost ima Tabula Peutingeriana (340. godina poslije Krista), temeljni izvor o položaju i rasporedu rimskih cesta na području Rimskog Carstva. Na temelju Tabule Peutingeriane doznajemo da je na prostoru Ilirika i Panonije sagrađeno osam rimskih cesta. Prva je cesta vodila dolinom Drave od Petovija



(Ptuja) do Murse (Osijeka) te dalje preko Cibalisa (Vinkovaca) za Sirmium (Srijemska Mitrovica). Druga cesta vodila je od Neviodunuma (Ozlja) za Sisciju (Sisak) te dalje uz rijeku Savu do Sirmiuma (Srijemske Mitrovice). Kod Marsonije (Slavonski Brod) cesta se dijelila u dva kraka: prvi je vodio preko Cibalisa (Vinkovaca) za Sirmium (Srijemsku Mitrovicu), a drugi je u isto mjesto dolazio uz tok Save. Magistralna primorska cesta prolazila je od Tergeste (Trsta) za Tersaticu (Trsat), a postojala je i varijanta tog pravca kroz Istru koji je vodio preko Parentija (Poreča), Pole (Pule), Arsije (Raše), Albone (Labina) i Port Flanaticusa (Plomina). Od Tarsatice (Trsata) cesta je išla preko Senije (Senja) do Salone (Solin). Na tu se cestu vezivao i odvojak prema Jaderi (Zadru). Od Salone, najvećeg prometnog antičkog čvorišta Dalmacije, polazile su četiri ceste prema sjeveru i istoku. Prva od njih vodila je preko Dinare i dalje uz rijeku Vrbas do Servitija (Bosanska Gradiška), druga je išla zaleđem Biokova za Naronu (Vid), Epidauro (Cavtat) nastavljajući prema Dyrrachiumu (Drač), gdje se spajala s poznatom Via Egnatiom koja je vodila u Byzantium. Treći krak iz Salone kretao je biokovskim Primorjem do današnjega Graca. Posljednja, osma cesta vodila je iz Salone

DravaMura

Sava

Kupa

Ko

ran

a

Una

San

a

Vrb

as

Neretva

Dri

na

Du

na

v

Taurno (Zemun)

Burgenis(N. Banovci)

Bittio(Surduk)

Acunum(St. Slankamen)

Cusum (Petrovaradin)

Cuccio(Ilok)

Milatis(Banoštor)

Cornaco(Sotin)

Mursa Maior (Osijek)Titoburgo (Dalj)

Berebis(Podgajci)

Mursa Minor (Petrijevci)Iovallio (Valpovo)

Seronis (Viljevo)Bolentio (Sopje)

Marmianis(D. Miholjac)

Luntulis (Ðurđevac)Iuovia (Kloštar)

Sirotis(Orašac)

Sonista(Kunovec)

Botivo (Ludbreg)

Piretis (Vladislav)

Petavione (Ptuj) Aqua Viva (Petrijanec)Populos (kod Bartolovca)

Ragandone (B. Mesto)Celeia (Celje)

Upellis (S. Vas)

Colatione (S. Trg)

Ad Publicanos (Vače)Savo (Laze)

Emona (Ljubljana) Aceruone (V. Gora)

Ad Protorium (Trebnje)Crucio (N. Mesto)

Neviodonum (Ozalj)

Romula (Dubovac)

Quadrata(Vojnić)

Ad Fines (Glina)

Siscia (Sisak)

Ad Pretorium (Bačin)

Urbate(Srpce)

Marsonia(Brod)

Sevitio (B. Gradiška)

AdBasante(Bosut)

Ulmospanenta(Orašje)

Cibalis (Vinkovci)

Ad Drinum(Rača)

Saldis (Soljani)

Consilena (Orolik)

Sirmium(Mitrovica)

Genesis (Lešnica)

Ad Fines (Mahovljani)

Lamatif (D. Slivno)

Ionnaria (Vaganj)Sarute (Šarići)Indenea (Jezero Pliva)

Baloie (Majdan)

Leusaba (Bunari)

Casra (Banja Luka)

Bariduo (Glamoč)

Inalperio (Prolog)

Ad Libros (Buško Blato)In Monte Bulsineo (Tušnica)

Tilurio (Trilj)

Ad Matricem(G. Vakuf)

Bistua Nuova (Vitez)

Stanecli (Kiseljak)

Bistue Vetus (Varvara)

Argentaria (Srebrenica)

Aquilleia(Oglej)

Ponte Sonti(kod Ribnja)

Longatico (D. Logatec)Nauporto (Vrhnika)

Tergeste (Trst)

Tarsatica (Trsat)

Pola (Pula)

Arsia(Raša)

Alvona(Labin)

Flanaticus(Plomin)

Parentio(Poreč)

Ad Turres(Crikvenica)

Ausancalione (Medak)Ancus (Kula)

Epidotio (Kvarte)

Arupio (Vitalj)

Avendone (Brlog)

Senia (Senj)

Clambetio (Obrovac)

Aserie (Podgrađe)

Jadera (Zadar)

Lorano (Vrpolje)

Scardona (Skradin)Ad Pretorium

(Veljuna G.)

Promona (Tepljuha)Burno (Ivoševac)

Hadre (Medviđa)Nedino(Nadin)

Andretio (Muć)Salona (Solin)

Siclis(Štafilić) Aequo

(Čitluk)

Spalato (Split)Tragurio (Trogir)

Epetio (Stobreć)

Oneo(Omiš)

Billubio (Lokvičići)Ad Novas (Runovići)

Ad Fusciana (Tihaljina)Bigeste (Humac)

(Gradac)Narona (Vid)

Ad Turres (Tasovčić)Dilunto (Stolac)

Pardua (G. Gradac)Leusino (Panik)

Ad Zizio (Mosko)

Batua (Budva)

Resinum(Risan)

Epidauro (Cavtat)

Asamo (Trebinje)

Sanderva (Nikšić)

Varis (Povija)

Nalata (Spuž)

Bersumno (Podgorica)

Sinna (Gradac)

Scobre (Skadar)

Vicinium (Ulcinj)

Slika 1: Rimski putevi prema Tabuli Peutingeriani (oko 340. g.)



u unutrašnjost Ilirika preko izvorišta Vrbasa i Bosne do Argentarije (Srebrenice) na Drini. Rimska mreža prometnica povezivala je na taj način sva veća gradska središta. Pri tome valja napomenuti da Tabula Peutingeriana ne prikazuje sve rimske putove na našem području, nego samo magistralne. Osim njih postojala je cijela mreža manjih, vicinalnih putova koji su povezivali manja naselja.

Osobito je zanimljivo usporediti položaje rimskih prometnica s današnjim stanjem. Možemo vidjeti da svi rimski prometni pravci i danas postoje te da se kreću uglavnom istim ili sličnim trasama (određeni pomaci zapažaju se samo u dolinama većih rijeka, osobito Drave i Save čiji su prometni pravci danas pomaknuti na nešto više, ocjeditije dijelove dolina). Prometni pravci dolinom Save, Drave i Neretve te obalni jadranski pravac i danas su glavni magistralni prometni pravci Hrvatske. Do promjene je došlo samo u važnosti pojedinih prometnih pravaca. Naime, važnost prometnog pravca ovisi o snazi centara koje povezuje, odnosno o prostorno-funkcionalnoj organizaciji šireg prostora.

Rekonstrukcije srednjovjekovnih karavanskih putovaRaspadom Rimskog Carstva dolazi do zastoja u razvoju prometa. Prijevoz ljudi i dobara

kao privredna djelatnost u ranom srednjem vijeku je mnogo manjeg opsega. Osim rijekama, kopneni se promet odvijao djelomice očuvanim rimskim cestama (via antiqua). Stare su rimske ceste nakon seobe naroda većinom opustjele, zarasle u travu i postupno nestale. Pojedine prometnice ostale su očuvane, osobito one koje je koristila vojska (tzv. vojničke ceste), no u pisanim izvorima spominju se i javni putovi (via publica) koji su u pravilu označavali nove prometnice. Srednjovjekovnu cestovnu mrežu moguće je rekonstruirati samo na temelju pisanih povijesnih izvora. Naime, odgovarajući kartografski izvori, osobito za razdoblje ranog i razvijenog srednjeg vijeka, koji bi prikazivali prostorni raspored putova, do sada nisu pronađeni.2

Jedan od najvažnijih srednjovjekovnih putova na prostoru hrvatskih zemalja nazivao se velikom ili vojničkom cestom (Magna via, Via exercitualis). Taj je put počinjao u Ugarskoj kod Stolnog Biograda, a u Hrvatsku je ulazio u dva kraka - jednim kod Žakanja, a drugim

2 Rekonstrukciju srednjovjekovnih putova na području hrvatskih zemalja na temelju pisanih izvora obavila je Lovorka ČORALIĆ, “Put, putnici, putovanja”. AGM, Zagreb, 1997.

Slika 2: Put Dubrovnik - Konstantinopol na Coronellijevoj karti iz 1688. godine



preko Pečuha na Vašku. Oba kraka spajala su se kod Koprivnice, odakle je jedan krak išao za Zagreb preko Varaždina i Susedgrada, a drugi preko Koprivnice, Kalnika, Križevaca opet u Zagreb. Iz Zagreba je cesta produžavala prema Topuskom, Cetinu, Bihaću, dolinom Une do Knina, gdje je jedan krak odvajao prema Zadru, a drugi prema Splitu i preko Drijeva za Dubrovnik. Od tog glavnog puta južno od Pokupskog (Taborište) odvajao se i jedan krak koji je preko Vojnića i Brinja te prijevoja Vratnik vodio do Senja. Taj je put pratio trasu starog rimskog puta, no pounjski put bio je najvažnija prometnica koja je preko Knina povezivala srednjovjekovnu Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju. Njime se odvijao velik dio gospodarske razmjene Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Osim tog puta, za trgovinu važnost su sačuvali i rimski prometni pravci dolinom Vrbasa te dolinom Neretve kojima se odvijala razmjena Dalmacije, osobito Dubrovnika sa srednjovjekovnom Bosnom.

Usporedbom srednjovjekovne prometne mreže s antičkom mrežom puteva jasno se uočavaju velike promjene. Antička prometna mreža prikazana Tabulom Peutingerianom prikazuje određenu strategiju prometnog povezivanja Rimskog Carstva dolinskim prometnim pravcima važnim za povezivanje šireg prostora. Nasuprot tome, rascjepkanost srednjovjekovne mreže puteva potvrđuje izostanak prometnog povezivanja šireg prostora, odnosno prometnu povezanost na nižoj lokanoj razini određenoj prostornim rasporedom vlastelinstava.

Prvi novovjekovni kartografski izvoriTijekom cijelog 16. i 17. stoljeća na kartama u pravilu ne nalazimo mrežu putova.

Možemo je samo rekonstruirati iz mreže ucrtanih naselja, dakako polazeći od pretpostavke da su sva označena naselja bila povezana mrežom prometnica. To vrijedi za sve kartografske izvore srednje i južne Europe, a jedini izuzetak čini tzv. carigradski put koji od početka 17. stoljeća često nalazimo ucrtanog na kartama Ugarske ili Podunavlja. Prvi kartografski izvori o novovjekovnoj cestovnoj mreži na području hrvatskih zemalja potječu iz vremena mletačko-turskih ratova i sklapanja mira u Srijemskim Karlovcima.

Prometne veze Dalmacije u vrijeme mletačko-turskih ratovaNajstariji kartografski izvor koji prikazuje karavanske putove na području Dalmacije je

Coronellijeva upravna karta Dalmacije iz 1688. godine, kada je morejski mletačko-turski rat još u tijeku, a veći dio trgovine sa zaleđem u prekidu.3 Coronelli je na karti označio samo dva trgovačka pravca, tzv. dubrovački koji je Dubrovnik spajao preko Trebinja i Foče sa Sarajevom te put Split - Livno. Istodobno, Coronelli nije naznačio karavanske prometne veze unutrašnje Hrvatske i njezine obale, posebno velebitski put do Senja koji je upravo u vrijeme prodora Turaka u Podgorje bio jedina žila kucavica koja je povezivala sjedište Senjske kapetanije, odnosno Primorske krajine s “ostacima ostataka” Hrvatske.4 Taj se Coronellijev propust može objasniti činjenicom da tu nije riječ o putu na mletačkom teritoriju. No, zato je

3 “Isole della Dalmatia divise NèSuoi Contadi, Parte Occidentale” Bakrorez: 60x44 cm. Državni arhiv u Zadru, sign. B.A.II4 U vrijeme turskih ratova opskrba vojne granice obavljala se uglavnom preko Kranjske i Štajerske te rubnim dijelovima Like i

središnje Hrvatske. Kada je 1577. godine Gorski kotar došao u posjed Zrinskih, ponovno se valorizira prometni značaj Gorskog kotara. Od toga doba promet se počinje odvijati preko Zagreba, Karlovca, Modruša, Vratnika do luke Senj.



Slika 3: Splitski karavanski put prema Bosni na karti nastaloj nakon Požarevačkog mira (Hrvatski državni arhiv)



iznad Karlobaga, točnije kod Oštarijskih vrata stavio oznaku “Passo di Licca”. Taj je prijevoj u vrijeme provale Turaka imao veliku stratešku važnost jer su se njime uglavnom spuštali Turci pri svojim ratnim pohodima na Podgorje. O posljedicama tih pohoda svjedoči i Coronellijeva bilješka “distructta” uz Karlobag i Starigad, a uz Jablanac “inhabitat”.

Činjenica da su ti kartografski izvori nastali u jeku morejskog rata, kada je trgovina između dalmatinskih gradova i Bosne uglavnom u prekidu, samo potvrđuje trgovačku snagu Dubrovnika te Splita kao glavne turske skele u Dalmaciji. Iznimnu trgovačku snagu Dubrovnika, čijom se skelom zbog zamiranja turskih sela u dalmatinskim gradovima sada odvijao najveći dio trgovine, Coronelli je 1688. godine naglasio posebnom kartom kojom je prikazao karavanski put Dubrovnik - Konstantinopol. Taj se put preko Trebinja, Foče, Novog Pazara kod Niša spajao s već spomenutim carigradskim putem, povezujući na taj način Dubrovnik s turskom prijestolnicom.5

Nakon Požarevačkog mira, stabilizacijom osmansko-mletačke granice u Dalmaciji, trgovina karavanskim putevima ponovno je živnula. O tome nam svjedoči karta Sebastiana Polverigiana nastala neposredno nakon Požarevačkog mira, koja prikazuje upravo trasu splitskog karavanskog puta koja je povezivala Split preko Solina, Klisa s Livnom te nastavljala dalje prema Sarajevu.6

Prometna mreža u kartografskim izvorima mira u Srijemskim KarlovcimaPrvi detaljniji uvid u prometnu mrežu pružaju nam kartografski izvori nastali tijekom

sklapanja mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine. Na Vitezovićevoj karti razgraničenja iz 1699. godine, koja prikazuje stanje 11 godina nakon onog koje je prikazao Coronelli, naznačene su čak tri spojnice preko Velebita: Brinje - Žuta Lokva - prijevoj Vratnik - Senj; Novi - prijevoj Oštarije - Karlobag i Stari Lovinac - Sveti Rok - prijevoj Mali Alan - Dračevac - Obrovac. Osim toga, naznačio je i uzdužni put s kontinentske strane Velebita: Žuta Lokva - Otočac - Perušić - Novi - Gračac - Popina - Zrmanja - Knin, koji je poznat još iz rimskih vremena, iz toga se može vidjeti da sličan uzdužni put s podgorske strane nije postojao. Na velebitskoj primorskoj padini do kraja 17. stoljeća uglavnom su postojale samo vlake za izvlačenje trupaca do mjesta utovara u lukama. Najpoznatiji i najstariji takav put vodio je od podgorske udoline Krasna (Krasnog Polja) preko oltarskog prijevoja (1018 m) do luke Sv. Juraj.7 Ponovno označeni putovi na području Like i Podgorja svjedoče o početku oživljavanja tog područja.

Müllerova karta razgraničenja između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva nastala zaključenjem mira u Srijemskim Karlovcima pruža nam prvi uvid u prostorni raspored pograničnih putova prema Bosni. Tako možemo vidjeti da na slavonskoj strani duž cijelog toka Save postoji graničarski put koji je povezivao ovdašnje čardake. Sličan put s bosanske

5 Karta nosi naslov “Viaggio da Ragusi a Constantinopoli per la Bosna, Sevia e Romania”.6 “Pianta Geografica copiata da altra simille, colle sue distanze le quali principiano da Spalato e poi da posto in posto sino a

Kliuno piazza d’Arme de Turchi”. Kartografska zbirka Hrvatskog državnog arhiva, sign. A.II.25.7 Dane PEJNOVIĆ, Branko VUJASINOVIĆ, Pejnović, D. i Vujasinović, B. “Prometna valorizacija Velebita - povijesno-geografski

prikaz”, Geografski horizont, 1998., god. XLIV, br. 1, str. 29-49.



strane nije naznačen. Osobito je zanimljiv detaljan prikaz prometnih komunikacija duž zapadnih granica Osmanskog Carstva gdje je Müller s osobitom pažnjom prikazao prometne komunikacije između osmanske i habsburške krajine. Osobito razvijenu prometnu mrežu nalazimo u pograničnoj zoni između Bihaća i Plitvičkih jezera (Sectio XIX). Možemo vidjeti da je glavni put vodio preko Drežnika i Sokolca za Bihać, a drugi put prema Bihaću koji je dolazio sa sjevera pratio je dolinu Une. Svojevrsno prometno čvorište nalazilo se u zoni Drežnika, gdje su se spajali putovi iz Like, Banije i sjeverne Bosne. Kod Drežnika je put prelazio granicu povezujući Bosnu s Likom uz Koranu i Plitvice, a jedan se krak odvajao prema Banskoj krajini. Prometne veze održavale su se i u teško prohodnim pograničnim zonama kao što je ona duž hrpta Plješivice koji su presijecala dva puta (Sectio XX). Prvi je povezivao Bihać s Korenicom preko klanca Škripine, a drugi Korenicu s Kamenskim poljem. Put preko klanca Škripine označen je svojim starim imenom “Vražji vrt” (Vrasevyrt). Sljedeći list (XXI) prikazuje područje Lapačkog i Mazinskog polja koje je bilo povezano s dva poprečna puta povezujući Dobro Selo s Mazinom preko Lumpardenika i Duge poljane, a drugi preko Klapavice. Treći put povezivao je Lapac i Udbinu preko Kuka. Uz ovaj put, kao i onaj Škripine, stoji bilješka “Porta, sive, via qua cum Curribus transiri non potest”. I duž granice koja je pratila grebene Poštaka i Čemernice, s obje strane paralelno s granicom nalazimo putove, jedan prema Srbu, a drugi prema Gračacu koji su se međusobno spajali kod prijevoja Popinski klanac, uz koji stoji bilješka “Popioska Klanatz, Passus angustus”. Iz

Slika 4: Prometnice na Vitezovićevoj karti iz 1699. godine (Hrvatski državni arhiv)



Müllerova prikaza prometne mreže vidimo da je granica utvrđena 1699. presjekla većinu prometnih pravaca koji su uspostavom granice postali granični kordoni, a do 1770. godine uspostavom sanitarnih zakona i poštansko-sanitarni kordoni. Prisutnost granice na tim prometnim pravcima je sigurno utjecala na razvoj tih putova, no granica ih svakako nije prekinula. Dapače, usporedbom tih prometnih pravaca s položajem srednjovjekovne mreže karavanskih putova možemo vidjeti da se u najviše slučajeva radi o istim pravcima, što znači da je srednjovjekovna mreža karavanskih putova uspjela zadržati kakav takav kontinuitet sve do ranonovovjekovnog razdoblja usprkos svim ratnim zbivanjima, egzodusima, promjenama granica i povremenih prekida trgovine.

Veliki cestovni projekti u prvim tematskim prometnim i projektnim kartamaRazvoj i gradnja cestovnog prometnog sustava novovjekovnog razdoblja na području

hrvatskih zemalja iznimno su dobro dokumentirani. Zahvaljujući bogatim kartografskim izvorima, osobito pojavi prometnih tematskih karata, možemo pratiti razvoj prometne mreže kao jednog od dominantnih čimbenika razvoja prostora.

Planska gradnja cestovne mreže, do koje dolazi početkom 18. stoljeća, osobito one iz unutrašnjosti prema obali, redovito je nastajala na temelju dobro pripremljenih projekata koji su uglavnom sačuvani do danas. Sastavni dio tih projekata su i karte s trasama novosagrađenih prometnica koje vjerno svjedoče o svim promjenama koje su se događale. Projektna dokumentacija te detaljni kartografski izvori kao njezin sastavni dio temeljni su izvor za proučavanje i rekonstrukciju trasa starih prometnica. Te su karte tim važnije jer se sve do kraja 70-ih godina 18. stoljeća prikaz prometnica na općim geografskim kartama izostavljao. Prekretnicu u tom smislu označava jozefinska topografska izmjera obavljena 70-ih i 80-ih godina 18. stoljeća, gdje ne samo da su označene sve prometne komunikacije, nego su jasno klasificirane u tri kategorije: glavne ceste (puna dvostruka linijska signatura ispunjena smeđom bojom), sporedni putovi (dvostruka signatura - jedna strana puna linija, a druga isprekidana, ispunjena smeđom bojom) i pješačke staze (isprekidana linija označena smeđom bojom). Takav prikaz prometnica iznimno je važan izvor jer, osim što pruža sliku funkcionalne organizacije prostora vrednujući važnost svake pojedine prometnice, prvi put omogućuje uvid u hijerarhijsku strukturu prometnica te ukupnu funkcionalnu organizaciju prostora. Otada se redovito prikazuju prometnice i na kartama namijenjenim javnoj upotrebi. Snažnijim razvojem kolnog prometa tijekom druge polovice 18. i početkom 19. stoljeća dolazi do sve detaljnije klasifikacije prometnih komunikacija i razrade njihovih signatura. To je logično kada znamo da su se promet i trgovina sve do 18. stoljeća uglavnom obavljali karavanskim putovima. Stoga se od kraja 18. stoljeća javlja nova klasifikacija putova - kolni putovi i jahači ili konjski putovi (usp. Schimekovu kartu Bosne i susjednih zemalja iz 1788. koja u prikazu jasno razlikuje kolne ceste (Fahrstrassen) i konjske staze (Reitwege)). Razvoj kartografskog prikaza prometnica dodatno je potaknut razvojem poštanskog prometa do kojeg također dolazi krajem 18. stoljeća. Tada se počinju izrađivati i tzv. poštanske karte s precizno ucrtanim putovima, poštanskim postajama i njihovim međusobnim udaljenostima. Za hrvatske zemlje najpoznatije među njima su poštanske karte Johanna von Reillyja nastale oko 1790. godine.



Karolinska cestaNovoustanovljene granice Karlovačkog i Požarevačkog mira, kojima su cijela Bosna

i istočni dio Like ostali u sastavu Osmanskog Carstva, nametnule su potrebu za novim prometnim pravcima povezivanja Ugarske i luka na obali. Nove državne granice presjekle su tradicionalne magistralne pravce između panonskog i jadranskog prostora. Tako je formiran novi prometni pravac izvozno-uvozne robne razmjene riječnim putem preko Dunava, Save i Kupe do Karlovca koji postaje najveće i najvažnije prometno čvorište riječnog i cestovnog prometa.8 Kako se promet od Karlovca do mora morao obaviti cestovnim prometom, trebalo je sagraditi odgovarajuću cestovnu prometnicu kojom će se roba nakon pretovara s brodova u Karlovcu prebaciti do morskih luka na Jadranu.9 Tako je 1726. godine odlučeno da se od Karlovca do Rijeke i Bakra sagradi nova cestovna prometnica koja je po caru Karlu dobila ime Karolinska cesta. Njezin projekt izradio je inženjer Mathias Anton Weiss.10 Karta koja je izrađena kao dio projekta prikazuje cijelu Karolinu na trasi Karlovac - Novigard - Bosiljevo - Vrbovsko - Ravna Gora - Mrkopalj - Fužine - Sv. Kosmo iznad Bakra, odakle se jedan krak ceste spušta na Bakar, a drugi je Bakarskom dragom nastavljao prema Rijeci.11 Posebnom

8 Igor KARAMAN, “Prilog historiji trgovine između hrvatskog zaleđa i sjevernog Jadrana u drugoj polovici 18. stoljeća”, Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci i Pazinu. Rijeka, 1968.

9 Godine 1796. F. J. Maire predlagao je da se promet od Karlovca prema moru nastavi prethodno reguliranom Kupom, no njegov projekt zbog velikih troškova i upitne mogućnosti realizacije nije usvojen.

10 “Relation von der Croatischen Strassenreparation, von denen Kaysl: Meer Porti Fiume und Buccari gegen Carlstadt”. Kartografska zbirka Ratnog arhiva u Beču, sign. K.VII.l.15.

11 “Via nova Augusto Caroli VI iussu sumptuque a Flumine”. Kartografska zbirka Hrvatskog državnog arhiva, sign. A.I.18.

Slika 5: Projekt Karolinske ceste na Weissovoj karti iz 1726. godine



vedutom uz rub karte prikazan je most kod Bijelog Sela. Cesta je sagrađena na trasi starih srednjovjekovnih putova. Na istoj karti nalazimo ucrtan i put od Karlovca do Rijeke preko Lukovdola, Moravica i Delnica, čijim će dijelovima trase početkom 19. stoljeća biti sagrađena Lujzijanska cesta. To nam samo potvrđuje da su projekti velikih cestovnih pravaca koji su građeni tijekom 18. i 19. stoljeća rađeni trasama već postojećih putova, čiji je kontinuitet uglavnom sezao do srednjovjekovnog razdoblja.

LujzijanaPočetkom 19. stoljeća zbog sve većeg prometa na relaciji Karlovac - Rijeka stara

Karolinska cesta zbog svojih strmih uspona u Gorskom kotaru više nije zadovoljavala potrebe novog vremena. Tako je od 1803. do 1811. prema projektu Filipa Vukasovića sagrađena cesta Karlovac - Rijeka na novoj, povoljnijoj trasi, koja je po Napoleonovoj supruzi Mariji Lujzi dobila ime Lujzijana. Trasa Lujzijane koja je prikazana Schönvisnerovom kartom u odnosu na Karolinu položena je sjevernije, duž dolina Kupe i Dobre.12 Nova trasa ceste za Rijeku bila je Karlovac - Netretić - Vukova Gorica - Moravice - Skrad - Delnice - Jelenje te dalje jednim krakom prema Bakru, a drugim prema Rijeci. Trasa Lujzijane s primorske strane bila je manje izložena buri, a s goranske strane prolazila je naseljenijim područjima. Takva trasa

12 Situations Plan der königlich ungarisch prov. Louisen Strasse samt deren Ausästungen nach Buccari, Sungeri, Ravnagora und gegen Möttling...”. Kartografska zbirka Hrvatskog državnog arhiva, sign. D.VIII.18.

Slika 6: Lujzijana i Karolina na isječku Schönvisnerove karte



omogućila je opsežniji kolni prijevoz žitarica i druge robe. Tako je oko 1830. godine samo kroz Karlovac prolazilo po 300 zaprežnih konja na dan. Zbog boljih tehničkih uvjeta koje je pružala Lujzijana je preuzela najveći dio trgovačkog prometa u zemlji, nakon čega je došlo do smanjenja prometa ostalim prometnim pravcima, osobito Jozefinom i Terezijanom. Od gradnje Lujzijane trasa ceste neće se mijenjati sve do poslije Drugoga svjetskog rata, kada je zbog potapanja dijela Lujzijane umjetnim akumulacijskim Omladinskim jezerom sagrađena nova dionica Sopač - Gornje Jelenje. Uz određene korekcije, Lujzijanska cesta je na dionici od Karlovca do Kupjaka još u upotrebi.

Terezijanska cestaNakon oslobođenja Like i Krbave te njihova uključenja u Karlovački generalat krajiške su

vlasti u nastojanju stabilizacije naseljenosti tog strateški važnog područja donijele odluku o obnovi utvrde Bag koja postaje prvim upravnim središtem novooslobođenog područja. No, za potpunu afirmaciju Baga bilo je potrebno obnoviti prometne veze Baga i Like. Prvih nekoliko desetljeća nakon potiskivanja Turaka između Karlogaba i Like postojala je samo uska staza. S kontinentske strane put je prolazio smjerom Ratkovići - Košna voda - Milašinovac - Crne grede, od Starih vrata strmo se spuštao preko Mamudovca na sedlo Šušanj ispod Grabova brda, a otuda ispod Ruina strmom padinom kroz dolinu Lomivrata i Varičekovca u kanjon Baške drage i Baškog dolca do Karlobaga. Zbog reorganizacije Karlovačkoga generalata, nakon koje je osnovana Lička pukovnija s novim upravnim središtem u Gospiću, postojeća

Slika 7: Projekt ceste Karlobag - Gospić, tzv. Terezijana, Antona Schredinga između 1751. i 1754. godine (Hrvatski državni arhiv)



13 “Mappa geographica über die in der Grafschaft Lycca und zwar von Gospitz biess nach Carlopago leitende neue Kay: König: Commercialstrassen...” 1:28 800. Kartografska zbirka Ratnog arhiva u Beču, sign. B.IX.c.791. Kopija reduciranog mjerila (1:576 000) u Kartografskoj zbirci Hrvatskog državnog arhiva, sign. B.IV.11

14 Stjepan SZAVITZ-NOSSAN, “Stare ceste Gospić - Brušane - Baške Oštarije - Karlobag u XVIII. i XIX. stoljeću”, Senjski zbornik, god. V. Senj, 1971. - 1973., str. 152-183.

15 Plan uiber die Beschaffenheit der Strasse von Brusane bis Carlobago. Kartografska zbirka Hrvatskog državnog arhiva, sign. B.IV.10.

16 Usp. rukopisnu kartu “Plan eines in dem Löbl. Liccaner dann Ottochaner Regiment: neu anzulegen komender Hauptstrassen als von Carlobago bis nacher Bihacz über das geburg Velebich, Liubovo dan Plissivicha”. Kartografska zbirka Hrvatskog državnog arhiva, sign. B.IV.9.

17 “Plan der Josephiner Strasse von Carlstadt bis Zeng”. Kartografska zbirka Ratnog arhiva u Beču, sign. B.IX.c.806.18 Projekt uređenja senjske luke čuva se u Kartografskoj zbirci Ratnog arhiva u Beču, sign. K.VII.l.215.19 Stjepan SZAVITZ-NOSSAN, “Ceste Karlovac - Senj od najstarijih vremena do sredine XIX. stoljeća”, Senjski zbornik, god. IV, Senj,

1969./70., str. 127-167.

trasa velebitskog puta za Karlobag više se nije uklapala u novu funkcionalnu organizaciju vojnokrajiškog prostora. Iz prometne projektne karte Antona Schredinga iz 1754. godine doznajemo da su već 1751. godine počeli radovi na radikalnoj rekonstrukciji njezine trase.13 Sada je cesta na svojoj ličkoj dionici povezivala Gospić, Brušane pa opet preko Oštarijskih vrata do Karlobaga. Nakon što je sagrađena luka u Karlobagu robni promet iz Like prema obali postajao je sve veći. Njezina trasa, osobito na primorskoj padini zbog velikih strmina i oštrih zavoja, s vremenom se pokazala nepraktična. Tako je već 1784. godine prema projektu Filipa Vukasovića počela gradnja nove ceste, tzv. Terezijane. Njezinim puštanjem u promet 1786. godine stara je cesta napuštena.14 Osim bolje povezanosti Gospića i Karlobaga, koji je 1785. godine uzdignut u status slobodne luke, Terezijana je omogućila mnogo bolju prometnu vezu dotad prometno izoliranih naselja na primorskoj padini Velebita. Projekt je izrađen u mjerilu 1:17 000.15 Vidimo da nova trasa na primorskoj strani, osim što je ublažila mnoge dotad oštre zavoje i strmine, povezuje i do tada izolirana naselja Konjsko i Vidovac s Baškom dragom i Karlobagom. Nakon gradnje te ceste Terezijana je, spajajući se kod Gospića s cestom Bihać - Buni - Široka Kula - Budak, postala dijelom jednog od najvažnijih trgovačkih pravaca između Bosne i Karlobaga kao najbliže vojnokrajiške luke.16

Jozefinska cestaSredinom 18. stoljeća potrebe izvoza panonskog žita, ali i sve intenzivnije eksploatacije

krajiških šuma nametnule su potrebu uređenja još jednog magistralnog cestovnog pravca iz unutrašnjosti prema moru. To je cesta Karlovac - Senj koja je po njezinu inicijatoru, caru Josipu II., dobila ime Jozefina. Tu je cestu 1775. godine počeo graditi pukovnik Pasée, ali je njezinu gradnju ubrzo preuzeo graničarski inženjerski pukovnik Vinko Struppi. Karta Jozefinske ceste u mjerilu 1:72 000, precizno prikazuje trasu novosagrađene ceste.17 Cesta je povezivala Karlovac i Senj na trasi Generalski Stol - Tounj - Josipdol - Modruš - prijevoj Kapela - Jezerane - Brinje - Žuta Lokva - Vratnik - Senj. Ubrzo nakon njezina završetka (1779.) Senj je 1785. godine uzdignut u status slobodne luke. Iste je godine prema projektu Filipa Vukasovića uređena i senjska luka, koja je dobila vjetrobrane od bure i žitna skladišta.18 Zbog povećanja prometa 1833. počeli su radovi na rekonstrukciji Jozefine, koje je vodio Kajetan Knežić.19



Prvo je rekonstruiran dio između Karlovca i Kapele, a zatim drugi, zahtjevniji dio između Vratnika i Senja, čija je rekonstrukcija trajala od 1836. do 1845. godine. Posebna novost na Knežićevoj trasi Jozefine bile su serpentine koje su ublažile strminu ceste između Vratnika i Senjske drage te na taj način prvi put omogućile odvijanje kolnog prometa četveroprezima.

Početak prometne valorizacije velebitskog Podgorjana kartama šumskih područja

Pierkerove šumarske karte Ličke i Otočke pukovnije iz 1764. godine prvi nam put prikazuju tadašnju mrežu velebitskih putova. Na Pierkerovim šumarskim kartama još ne postoji nijedan obalni put, nego samo mreža šumskih staza s Velebita prema obali. Tijekom druge polovice 18. stoljeća u svrhu eksploatacije drvenih trupaca sagrađena je cijela mreža šumskih putova, ali i prvi obalni putovi koji su povezivali podvelebitske luke i spremišta drvene građe. Prvo je zbog boljeg povezivanja senjske luke i Sv. Jurja, gdje je završavao iznimno važan šumski put kojim su se izvlačili trupci s Krasanskog polja, Vukasović 1783./84. sagradio cestu od Senja do Sv. Jurja. Bila je to prva novovjekovna planski građena cesta u području Podgorja. Stanje na samom kraju 18. stoljeća prikazuje karta putova iz Simbschenova projekta nastala oko 1790. godine.20 Iz iste karte doznajemo da je u tijeku gradnja dijela puta između Begovače i Kopije, čime bi se put iz Jablanca kod Kutereva spajao s velebitskim putem iz Sv. Jurja. Ta karta svjedoči o tome da je nekada glavni put preko sjevernog Velebita vodio iz Jablanca preko Alana na Lubenovac i Krasno, a ne kao danas preko Bakovaca na Kosinj. Prvi put vidimo i obalni put Sv. Jurja preko Lukova, Starigrada, Stinice do Jablanca, no detaljnijim uvidom u tumač karte vidimo da još nije riječ o kolnom putu, nego o stazama za vuču trupaca i pješačkim stazama (Fussteige). Istodobno, putovi Jablanac - Begovača i Sv. Juraj - Kuterevo kategorizirani su kao bolje i šire prometnice od obalnih putova. Ta nam činjenica slikovito govori o i dalje dominantom smjeru kretanja sjever-jug, odnosno kontinentska padina - primorska padina, dok je prometna komunikacija između obalnih naselja minimalna.21

Dalmatinska cestaTako je riješeno povezivanje unutrašnjosti Hrvatske i Slavonije s lukama u Rijeci, Bakru,

Senju i Karlobagu, no suvremena prometna veza s Dalmacijom i dalje je bila neriješena. Stari karavanski pravci prema Dalmaciji sada su prolazili osmanskim teritorijem pa je nakon dovršenja Jozefinske ceste odlučeno da se od Žute Lokve obnovi stara cesta koja je preko Gospića i Gračaca pratila rub kontinentske padine Velebita. Ta je Dalmatinska cesta građena od 1785. godine ubrzanim tempom zbog očekivanog rata s Turcima. Dovršena je 1789., neposredno nakon početka rata. Od Žute Lokve cesta je išla pravcem Otočac - Gospić - Bilaj - Medak - Raduč - Sv. Rok - Gračac, odakle se jedan krak odvajao prema Obrovcu, a jedan prema Kninu. Trasa je to današnje zavelebitske ceste koja povezuje jugozapadnu Liku s Dalmacijom.22

20 Kartografska zbirka Hrvatskog državnog arhiva, sign. B.IV.1.21 Makadamska cesta u velebitskom Podgorju bit će sagrađena tek 1877., a asfaltirani put tek 30-ih godina 20. stoljeća.22 Usp. kartu u Kartografskoj zbirci Hrvatskog državnog arhiva, sign. B.IV.12.



Radovi na gradnji cesta u Dalmaciji išli su mnogo sporije. Tako su i kartografski izvori za praćenje razvoja prometne mreže tog područja mnogo oskudniji. Uglavnom su to pojedine karte širih područja koje sadrže i prikaze prometnih mreža. Naime, kako u Dalmaciji u sklopu Mletačke Republike nije obavljena sustavna izmjera, mletačke karte Dalmacije u pravilu ne prikazuju prostorni raspored prometne mreže. Prve prikaze novovjekovne mreže dalmatinskih prometnica nalazimo tek sredinom 18. stoljeća u putopisima i vodičima. Prva karta Dalmacije s prikazom glavnih prometnih pravaca izrađena je tek oko 1740. godine.23 Analizom te karte možemo vidjeti da je ustvari riječ o srednjovjekovnim karavanskim pravcima koji su, uz određene korekcije, zadržali kontinuitet do današnjih dana: Zadar - Knin - dolina Une - Bihać, Split - Klis - Sinj - Livno; Ston - dolina Neretve - Sarajevo, Dubrovnik - Trebinje - Novi Pazar, zagorska cesta Knin - Sinj - dolina Neretve te obalna cesta koja je povezivala sva veća obalna naselja od Zadra do Ulcinja. Dakle, riječ je o modificiranoj srednjovjekovnoj mreži putova, prilagođenoj novoj funkcionalnoj organizaciji prostora. Isto stanje prikazuje i Schimekova karta Bosne i susjednih zemalja iz 1788. godine.24 Tek početkom 19. stoljeća počinje intenzivnija gradnja cestovnih prometnica. U doba tzv. prve austrijske vladavine (1797. - 1805.) Frane Zavoreo izrađuje prvi projekt za cjelokupnu prometnu mrežu Dalmacije, koji je dobrim dijelom ostvaren u razdoblju francuske vladavine (1805. - 1813.), zahvaljujući naporima maršala Marmonta i Vicka Dandola.25 No, zbog strateških razloga francuska je uprava promijenila plan gradnje obalne ceste, dajući prednost uzdužnom povezivanju obalnog zaleđa. Tako je u razdoblju francuske vladavine od priobalnih cesta sagrađena samo cesta Zadar - Split, a u zagorju je sagrađena cijela magistrala na potezu Knin - Vrika - Sinj - Vrgorac - Metković - Trsteno, nazvana Marmontova cesta. Bio je to dio ambiciozno zamišljene magistralne prometnice Ljubljana - Rijeka - Senj - Dubrovnik - Kotor koja bi povezivala francuske Ilirske provincije.26 Francuska je uprava u Dalmaciji za svoje kratke vladavine sagradila oko 500 kilometara cesta. Ponovnim uklapanjem Dalmacije u sastav Habsburške Monarhije dolazi do zastoja u gradnji prometnog sustava. Jedini izuzetak predstavlja spoj ličke magistrale, odnosno istočnog kraka dalmatinske ceste preko Sv. Roka i prijevoja Mali Alan (1044 m) do Obrovca i dalje trasom Smilčić - Donji Zemunik do Zadra, tadašnjeg upravnog središta Dalmacije. Trasa ceste nije se sasvim poklapala sa starim putem preko alanskog prijevoja, nego je, s obzirom na nove zahtjeve kolnog prometa, birala manje strmu trasu.27 Cesta je građena prema projektu Josipa Kajetana Knežića, a kada je 1832. završena, dobila je naziv Majstorska cesta.28 Trasom te ceste otad se odvijao poštanski promet

23 “Corografia dell’ Inferior Provincia della Dalmazia, o sia Guida Itineraria indicando tutte le strade di comunicazione...” Kartografska zbirka Državnog arhiva u Zadru, sign. 388.

24 Kartografska zbirka Hrvatskog državnog arhiva, sign. A.II.34.25 “Carta della Dalmazia, Stato di Ragusa e Bocche di Cataro nella quale sono disegnate tutte le strade fabbricate, le incominciate,

e le progettate per l’ esercizio del 1811. disegnata per me soto scrito Ingenere Divisionario dietro l’ ordine N. 493 del Signor Blanchard Ingegnere in Capo Diretor generale de Ponti e Strade”. Kartografska zbirka Državnog arhiva u Zadru, sign. 5.

26 Sve novosagrađene prometnice s godinom njihove gradnje prikazuje karta Dalmacije Maxa de Trauxa iz 1810. godine. Kartografska zbirka Državnog arhiva u Zadru, sign. 12.

27 Kartografska zbirka Hrvatskog državnog arhiva, sign. B.IV.8.28 Način na koji je Knežić proveo trasu te ceste po strmoj velebitskoj padini predstavljao je izniman napredak u cestogradnji pa je

cesta dobila ime po njemačkom izrazu Meisterwerk (njem. ogledno djelo, remek-djelo).



na relaciji Beč - Zadar, a ostali se promet odvijao po naslijeđenim putovima mletačkog razdoblja. Osobito su u lošem stanju bile tradicionalno važne prometne veze prema Bosni. Takvo će se stanje početi znatnije mijenjati tek 30-ih godina 20. stoljeća kada počinje gradnja dionica Jadranske magistrale te uključivanje Dalmacije u željeznički prometni sustav.

Razvoj prometne mreže od sredine 19. stoljećau kartografskoj produkciji državnih i javnih službi

Od sredine 19. stoljeća promet definitivno postaje glavnim razvojnim čimbenikom prostora. Razvoj prometa bio je temeljni preduvjet za održavanje trgovine, ali i razvoj nove gospodarske djelatnosti - industrije. Važnost prometa očitovala se i u kartografskim izvorima općega karaktera na kojima već od početka 19. stoljeća nalazimo kompletnu prometnu infrastrukturu kao neizostavni geografski element svake karte. Radovi na gradnji i uređenju prometnica osobito su se intenzivirali nakon osnivanja Kulturno-tehničkog odsjeka Odjela za unutrašnje poslove Zemaljske vlade (1869. - 1921.). Kulturno-tehnički, kasnije Građevni odjel u sklopu godišnjih izvještaja o radu redovito izdaje i kartu s prikazom svih izvedenih radova, koja je popraćena izdašnim pisanim izvještajima.29 Prometne karte počinju se izdavati i za svaku pojedinu pukovniju, županiju i srez. Službene prometne karte koje izdaju državni i pokrajinski građevinski uredi dobivaju važnu ulogu u radu građevnih i svih ostalih razvojnih državnih službi. Od tada prometne karte postaju neizostavni dio bilo koje prostorne studije, prostornog plana naselja, regije ili države. Te su karte ujedno posljednji svjedok funkcionalne organizacije prostora uoči dolaska željeznice koja će bitno promijeniti dotadašnje prostorne odnose te preuzeti ulogu glavnog razvojnog čimbenika regionalnog razvoja.

SummaryBased on the research of authentic archival materials, the author has identified and

integrated all relevant cartographic sources in the reconstruction and development of traffic communications on the territory of Croatian countries for the very first time. Those cartographic sources are significant not only as historical documents of traffic and economic development, but they also play an important role in the reconstruction of no longer existing historical traffic communications. Expertise in development of traffic communications as one of the predominant factors of development and regional organisation, are very important in the researching and understanding the history of the Croatian countries. Regarding the originality of the facts they present, all the mentioned cartographic sources have been evaluated as a source of Croatian history.

29 Kamilo BEDEKOVIĆ, “Javne građevine u kr. Hrvatskoj i Slavoniji za posljednjih 50 godina”, Zagreb, 1891.


Ekonomska i ekohistorija 101Mira Kolar-Dimitrijević - NEZAPOSLENOST U HRVATSKOJ

NEZAPOSLENOST U HRVATSKOJ OD VREMENAVELIKE SVJETSKE KRIZE I JAVNI RADOVI

UNEMPLOYMENT IN CROATIA FROM THE TIMESOF THE GREAT DEPRESSION AND PUBLIC DEMANDED PUBLIC WORKS

Mira Kolar-Dimitrijević Primljeno: 11. 6. 2004.Redovni sveučilišni Prihvaćeno: 23. 7. 2004.profesor u miru Rad ima dvije pozitivne recenzijeDraškovićeva 23 UDK/UDC 331.56(497.5)»192/192» 351.712(497.5)»192/193»HR-10000 Zagreb Izvorni znanstveni članakRepublika Hrvatska Original scientific paper

SažetakU tekstu autorica na osnovi izvora analizira problematiku nezaposlenosti u Hrvatskoj od vremena velike svjetske gospodarske krize. Uz to se bavi i problematikom javnih radova kojima se nastojala riješiti nezaposlenost. Zahtjevi za javne radove s jedne strane i velika nezaposlenost s druge imali su paralelne tokove. Pisalo se mnogo o jednom i drugom, no kao da se govorilo na dva različita jezika. Ta su kretanja politizirala narod i usmjerila ga nepoželjnim tokovima. Kapitalizam na našim prostorima nije bio socijalni. Socijalna je politika bila izdvojena od gospodarske politike, grad je izdvojen od sela, a država svojom štednjom ne pridonosi pozitivnom pomaku povišenja standarda. Ovaj članak predstavlja primjer kako se može stvarati hrvatska gospodarska i socijalna povijest te staviti u kontekst svjetske povijesti.

Ključne riječi: nezaposlenost, svjetska gospodarska kriza, javni radovi, socijalna politika

Key words: Unemployment, world economic crisis, public works, social policy

Monarhistička Jugoslavija bila je bremenita problemima. Za razliku od drugih država koje su između završetka Prvoga svjetskog rata i izbijanja velike svjetske krize imale razdoblje blagostanja i stabilizacije, u Hrvatskoj to nije bio slučaj. Loše pripremljena i loše provedena agrarna reforma, propast brojnih tvornica čiji su vlasnici bili veleposjednici ili sada nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije strani državljani, ali i neprimjerene politike centra nove i mlade države koji je na svaki način nastojao državu organizirati centralistički, ostavili su trag na cjelokupnom gospodarstvu Hrvatske. Istina, u početku nove države došlo je do bujanja novih poduzeća, ali se ubrzo pokazalo da su ta poduzeća stvorena bez osnove i bez kapitala te je njihovo propadanje ubrzo nakon osnutka, a osobito nakon što je došlo do relativne stabilizacije novca, iz gospodarstva izbacilo mnogo radnika.

Zapadnoeuropske države počele su svoje gospodarske probleme liječiti kejnzijanskim metodama te su donekle uspijevale odložiti uočljive bolesti europskog ustava koji je tijekom


Mira Kolar-Dimitrijević - NEZAPOSLENOST U HRVATSKOJ102

Prvoga svjetskog rata ostao bez većeg dijela svojeg zlata.1 Kraljevina SHS nije čak niti inzistirala na zadržavanju svog zlata koje je dobila od Austro-ugarske banke 1922. godine, nego ga je posudila Francuskoj kako bi ona ojačala svoje zlatne rezerve. Državni je aparat smatrao da će uz stalne sve veće zahtjeve na privatne banke riješiti probleme koji su se pojavljivali u privredi koja do 1927. nije imala ni uravnoteženi godišnji proračun, nego se financirala dvanaestinama, što je omogućavalo nekontrolirano trošenje državnog budžeta i prebacivanje novca iz jednog fonda u drugi. Kako bi prikrila to nesolidno stanje u gospodarstvu, državni su se organi miješali u pitanja proizvodnje, potrošnje, radnih odnosa i izvozno-uvozne politike, a poreznom politikom nastojali su doći do što većih sredstava iz bivših dijelova Austro-Ugarske Monarhije koji su plaćali mnogo veće poreze nego uži dijelovi Srbije.2 Carinska uredba iz 1925. godine izričito je gušila razvoj gospodarstva u Hrvatskoj pa je nekadašnja ravnoteža bila sve labilnija, a odlijevanje investicijskih sredstava prema Beogradu kao središtu moći izazivalo je stresove na području Hrvatske. Učestalost stečaja, nemogućnost nalaženja rada i pojačani odlazak na rad u Francusku gdje se gradila Maginotova linija ili u Njemačku na poljske radove te odlazak u Australiju i Novi Zeland nakon što je SAD svojim zakonom ograničio useljavanje pokazivali su da je društvo bolesno. I kapital ostvaren u zemlji kroz rad u gospodarstvu banke transferiraju prema Švicarskoj ili Francuskoj ne vjerujući u stabilnost financijskog sustava i sigurnost novca3 zbog propasti Slavenske banke. Zbog neuravnoteženoga gospodarskog razvoja zasnovanog na politici socijalna i gospodarska kriza, glad i neimaština postaju sastavni dio života Jugoslavije već nekoliko godina prije izbijanja velike svjetske krize. Pokušaj Stjepana Radića da teret gladnih krajeva Bosne, Hercegovine i Dalmacije uravnoteženo snose svi krajevi kupnjom žitnih viškova iz državnog proračuna i prijenosom te hrane u pasivne krajeve nije bio uspješan i važan je uzrok atentata u skupštini 20. lipnja 1928. godine. Uslijed svega toga nestabilnost društva je prilično velika, a politikom Hrvatske seljačke stranke stalno se zadržava visoka nacionalna napetost između pojedinih naroda, koja za posljedicu ima bijedu, ali i nezadovoljstvo. Državni organi donose loše odluke koje ne ublažavaju nastale tenzije. Ne grade se i ne popravljaju ni državne, a kamoli oblasne ili općinske ceste u Hrvatskoj, ne reguliraju se rijeke, što 1926., a i kasnije dovodi do velikih poplava. Kada su početkom 1927. godine oblasne skupštine na temelju izvještaja zastupnika izložile stanje u onim dijelovima gospodarstva kojima su se ranije bavile županije, pokazali su se golemi nedostaci i zahtijevala se hitna intervencija radi zaustavljanja daljnje propasti do 1914. i te kako kontroliranog ekosustava kroz rad županija u Hrvatskoj, na što su se

1 U ovaj je rad ugrađen sadržaj mojeg referata na Svjetskom kongresu povjesničara u Stuttgartu 1985. godine pod naslovom Die Theorie von Keynes und Arbeitslosigkeit in Jugoslawien von 1929 bis 1941. koji nikada nije tiskan jer radovi s tog kongresa nisu tiskani u posebnom zborniku.

2 Ova je situacija izazvala veliko nezadovoljstvo ekonomista u Hrvatskoj te je već Josip Predavec počeo prikupljati podatke koji su poslužili dr. Rudolfu Bićanću da načini svoj provokativni spis Ekonomska podloga hrvatskog pitanja 1938. koju je predsjednik Hrvatske seljačke stranke iskoristio kako bi došao na čelo opozicije tijekom izbora 1938. godine. (vidi M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, “Kako se je dr. Vladko Maček poslužio financijskim poteškoćama Jugoslavije da bi postao vođa opozicije na parlamentarnim izborima 1938. godine”, Historijski zbornik, 54, Zagreb 2001., str. 53).

3 Ovo je bilo osobito potencirano nakon sloma Jadranske banke koja se utopila u Podunavskoj banci, kao i slom Slavenske banke koja svoje podrijetlo vuče od Hrvatske narodne banke d.d., osnovane u proljeće 1918., kao banke samostalne ili barem autonomne hrvatske države.



trošila velika sredstva županijskog proračuna i posebno prikupljali prinosi za vodograđevne radove.4 Država je napustila županijski sustav, nije dala oblasnom sustavu snagu koju su imale ranije županije u obavljanju tih važnih poslova za funkcioniranje županija, a središnji je proračun države bio nezadovoljavajući za goleme potrebe koje su nastale od 1914. pa do 30-ih godina 20. stoljeća. Regionalnih sredstava je zbog sve većih državnih poreza bilo na lokalnoj razini sve manje, a privredna elita nije niti pomišljala odvojiti za posebne svrhe zbrinjavanja nezaposlenih i u socijalne svrhe neka posebna sredstva, iako je eksploatacijom šumskih masa ostvarivala velike zarade.5 Ona je stalno isticala da je osiromašila neralnom zamjenom krune u dinar 4 : 1, kao i oduzimanjem 20 posto vrijednosti krune pri drugom popisu novca, a napadane su i izvoznice koje su dobivali samo povlašteni, odnosno oni blizu beogradskom dvoru. Samo su povlašteni dobivali i koncesije za poslovanje koje od 1925. godine daje i odobrava isključivo središnja vlast u Beogradu te se tako razvio cijeli sustav veza i mita koji se negativno odrazio na rad onih koji su svoju budućnost htjeli zasnovati na radu. Pozivajući se na inflaciju i visok rizik, privatne su banke uvele izvanredno visoke kamate za kredite, s time da je država već 1923. zaustavila priljev novog kapitala te je kreditna kriza tjerala one koji nisu mogli udovoljavati svojim obavezama prema stečaju. Isprepletenost politike s gospodarstvom bila je toliko velika da je isključivala srednje slojeve bez veze od mogućnosti otvaranja novih poduzeća, dakle i od mogućnosti postizanja dobitka, osobito nakon što se cijela privreda počela kartelizirati. Osim toga, naknadni ulazak u gospodarski sustav bio je izvanredno otežan, a postojeći karteli su se prema svakom takvom uljezu ponašali neprimjereno te su ga u najkraćem vremenu i likvidirali. Takvo stanje tjeralo je prema samoorganiziranju pa, uz Hrvatskog Radišu, imamo Napredak, Srpski privrednik i niz seljačkih, obrtničkih i proizvodnih zadruga koje samoorganiziranjem pokušavaju spasiti svoje članove od propasti. No, sve je to bilo nedovoljno i kriza je djelovala destruktivno na sve oblike života kod većine stanovništva.

Jugoslavenska država od polovice 1925. pa do 1931. pokušava stabilizirati svoju valutu koja bi je učinila konkurentnom u izvozu, no kao i 1925. tako je i 1931. godine cijena dinara bila previsoka, a osim toga i velika svjetska kriza je poremetila sve odnose. Država je stabilizirala monetu u svibnju 1931. uzimanjem francuskog stabilizacijskog zajma na 40 godina, ali je to učinjeno nekoliko mjeseci prije nego što je Velika Britanija napustila zlatno važenje po Keynesovu savjetu.6 Bilo je to najnezgodnije vrijeme u doba kulminacije svjetske

4 Vidi: Radićev sabor. Zapisnici Oblasne skupštine Zagrebačke oblasti 1927./28. godine. Prir. M. Kolar-Dimitrijević, Zagreb 1993. Potrebno je vidjeti Izvješća o stanju javne uprave u Srijemskoj, Virovitičkoj, Zagrebačkoj, Varaždinskoj, Bjelovarsko-križevačkoj i Primorsko-riječkoj županiji da se utvrdi kako su obavljeni veliki poslovi na gradnji cesta i uređivanju rijeka obavljeni od 1886. pa do 1914. godine.

5 Primjerice, Slavonija d.d. za eksploataciju šuma u Slavonskom Brodu posjekla je Festetićeve šume u Međimurju, no nije poznato da je bilo kakva sredstva odvojila bilo za regulaciju rijeka, bilo za uređenje cesta ili uređenje okoliša. Posječene površine prepuštene su jednoj Radićevoj organizaciji da ih ona rasproda seljacima, što je i učinjeno kroz nekoliko godina, a tako su činili i drugi. Poslovica “Nisam bogat zato što dobro zarađujem, već zato što štedim” bio je način ponašanja privredne elite toga doba.

6 Savka DABČEVIĆ KUČAR, John Maynard Keynes, teoretičar državnog kapitalizma, Zagreb 1957. Ova monografija je doktorska disertacija dr. Dabčević-Kučar, obranjena još 1955. godine i iako je njezin pristup marksistički, ona pruža dobar uvid u Opću teoriju zaposlenosti, kamate i novca te Keynesovo shvaćanje o potrebi države da intervenira u gospodarskim problemima u vrijeme kriznih situacija, što je na jedan način bilo približavanje njemačkom ekonomistu Listu iz sredine 19. stoljeća, koji je smatrao da država mora utjecati na gospodarsku politiku u svim segmentima.



krize koja je ubrzanim korakom kročila i prema našim granicama. Jugoslavenska država 1925. godine napušta proklamiranu politiku industrijalizacije zemlje ne dajući ništa u zamjenu. Niske zarade radnika ostavile su 8 posto stanovništva Jugoslavije, od kojih je iz te mase 23 posto iz Hrvatske, bez sredstava za život. Naglo pada izvoz zbog zatvaranja svih zemalja u sebe. Već je ranije prestao izvoz žita u Austriju koja se, zbog nesolidnosti našeg izvozništva, okrenula drugim tržištima, gradeći i svoje mlinove kako bi stekla što veću samostalnost u prehrani stanovništva, što je nastavljeno i ugovorima poslije 1932. kada se radi zaštite domaće proizvodnje sukcesivno smanjuje uvoz iz jugoslavenskih zemalja.7 Od 1927. opada i izvoz drva koji se godinama činio kao najsigurniji izvoz iz Jugoslavije jer je tri četvrtine zemlje bilo pokriveno šumama koje su se u međuratnom razdoblju sjekle mnogo više nego što je to bilo korisno za zemlju. Međutim, tim je sječama bila prikrivana nezaposlenost u vrijeme drvne konjunkture. Radnici seljaci radili su tijekom zimskih mjeseci na šumskim manipulacijama dopunjavajući time svoj skromni budžet. Ljeti su pak radili u ciglanama i pilanama.

Tijekom velike svjetske krize uzalud se traži zaposlenje na liniji selo - grad i obrnuto. Rada ponestaje i tu i tamo, utoliko više što je 1932., kada su potrošene ušteđevine privrednika u građevinarstvu koje su bile povučene iz banaka, tijekom izbijanja velike svjetske krize na našem prostoru nasuprot velikoj ponudi radnika stajao slabi i preplašeni kapital te osiromašeno selo koje se još od 1926. nalazi u krizi, s time da kriza na selu ima najjače djelovanje u poljoprivredi 1933., a u industriji 1932. godine.8 Pokazalo se već tada da zapadnoeuropske zemlje nemaju nikakva sluha za probleme u Hrvatskoj i Jugoslaviji, iako je dr. Vladko Maček pokušao u razgovoru s engleskim parlamentarcima B. Daviesom i R. J. Rileyjem u londonskom listu The Manchester Guardian 30. rujna 1932. ukazati na opasno stanje u Jugoslaviji. On je rekao da on i vodstvo Hrvatske seljačke stranke zadržavaju seljaštvo od revolucije, ali “oni trpe zbog ekonomske depresije, suviše velikih porez, zbog policijske tiranije i gubitka slobode”.9 Zapravo obustavljanje građevinskih radova zbog iscrpljenosti investicijskih sredstava dovelo je do Zagrebačkih punktacija početkom studenoga 1932. kada su najistaknutiji predstavnici opozicije u Hrvatskoj, uključujući tu Hrvate i Srbe, zaključili da se treba vratiti na 1918. kao na polazišnu točku dogovaranja ulaska Hrvatske u jugoslavensku državu te da treba pristupiti novom uređenju državne zajednice koja ima biti “...jedna asocijacija interesa osnovana na slobodnoj volji njenih članova, ... radi osiguranja posebnih i skupnih interesa, napredka i procvata moralnog i materijalnog života ... naroda srpskog, naroda, hrvatskog i naroda slovenačkog ... budući da postojeće stanje djeluje ... destruktivno uništavajući moralne vrijednosti, sve naše napredne ustanove i tekovine, materijalnu imovinu, pa i njegov duhovni mir”.10

7 M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, “Privredne veze između Austrije i sjeverne Hrvatske od 1918. do 1925. godine”, Historijski zbornik, 45, Zagreb 1992., str. 87; Boško ĐORĐEVIĆ, Pregled ugovorne trgovinske politike od osnivanja Države Srba, Hrvata i Slovenaca do rata 1941. godine, Zagreb 1960., 52.

8 Marijan MATICKA, “Odraz privredne krize (1929. - 1935.) na položaj seljaštva u Hrvatskoj”, Radovi Instituta za hrvatsku povijest Sveučilišta u Zagrebu, 8, Zagreb 1976., 278 i d.

9 Cit. prema I. PERIĆ, Vladko Maček. Politički portret, Zagreb 2003., 157.10 Isto, str. 159-160.



Preslabi razvoj gospodarstva s obzirom na društvene potrebe bio je javljan na razne načine. Prema nizu indicija zaključujemo da su političari i ekonomisti pažljivo pratili što se događa s krizama u gospodarstvu i nezaposlenosti. J. M. Keynes je još 1924. objavio članak “Da li nezaposlenost zahtijeva drastičan lijek?”,11 ističući da nezaposlenost koja vlada u pojedinim državama neće nestati sama od sebe i da vlada mora voditi određenu politiku vezanu uz zaposlenost, pazeći da se ne odlijeva kapital iz zemlje, ali i da se ne obeshrabre privatni poduzetnici.12 Jugoslavenska vlada je, istina, još 10. prosinca 1927. donijela Uredbu o organizaciji posredovanja rada, davanja neposredne pomoći besposlenim radnicima i jeftinih zajmova za podizanje radničkih stanova te se počela evidentirati nezaposlenost radnika, ali su izvan svake evidencije i pomoći ostali poljoprivredi radnici i nadničari.13 Zbog potpune nebrige za poljoprivredne radnike i nadničare vjerojatno nikada nećemo saznati točan broj nezaposlenih u Hrvatskoj, kao ni kretanja u zapošljavanju.14

Keynes je u svojim radovima često navodio javne radove kao izlaz iz nezaposlenosti. On je 1929. godine oduševljeno pozdravio predizborni govor engleskog ministra predsjednika Lloyda Georgea o smanjenju nezaposlenosti kroz javne govore, izražavajući čvrstu vjeru da takva ekonomska politika mora biti uspješna. Keynes smatra da se kroz javne radove utječe na stimuliranje više industrija te da javni radovi djeluju kao multiplikator napretka. To je kasnije razradio i u Općoj teoriji zaposlenosti, kamate i novca. Naš ekonomski stručnjak Milan Fišter odmah je pisao o tome i kod nas te smo tako bili vrlo dobro upoznati s mogućnostima intervencije države u gospodarska pitanja, a osobito u nezaposlenost.15 Na primjeru Zagreba pokazalo se da gradnja radničkih stanova u režiji Gradske općine pridonosi oživljavanju cjelokupne privrede te da je Gradska štedionica Zagreba s realizacijom gradnje obiteljskih kuća na Trešnjevci izbjegla slom kakav je zahvatio druge novčarske zavode.16 Zagreb je bio jedan od rijetkih gradova koji je rasparcelirao i zemljišta u predjelu Volovčice, Prebendarovca,

11 S. DABČEVIĆ-KUČAR, 31.12 Tiskano u reviji Nation. Citirano prema S. DABČEVIĆ-KUČAR, 30.13 Nezaposleničku pomoć dobilo je 1929. godine samo 35.000 osoba u cijeloj zemlji u iznosu od 2,360.000 dinara, a pod pritiskom

krize taj je iznos uvećan 1937. na 187.000 osoba i 24,800.000 dinara.14 M. Maticka pokušao je iskazati sve brojke, ali samo za radnike i radnike seljake. On, primjerice, piše da su 1932. u Savskoj

banovini obustavile rad 22 ciglane i da je otpušteno 1486 radnika, dakako stalnih jer oni sezonski kao nadničari nisu ni evidentirani. Stoga su razlika i procjene rađene na temelju podataka Središnjeg ureda za osiguranje radnika daleko ispod stvarnog broja nezaposlenih, a znatno smanjeni broj pokazuje i Arthur Benko Grado u svojem Indeksu iz 1936. godine. (M. MATICKA, n.dj., 323-324).

15 Milan Fišter objavio je nekoliko Keynesovih važnih članaka 1944. pod nazivom “Problemi novca između dva rata” (Zagreb 1944.), a iz predgovora ovom djelu saznajemo da je savjetom i kritikom u priređivanju tog spisa sudjelovao i Mijo Mirković (str. XII). Fišter je već ranije pisao u raznim časopisima o Keynesovim prijedlozima, često i ne navodeći izvor. Ubile su ga ustaše odvevši jedne noći na stratište sve one koji su se sklonuli u bolnicu kao politički nepoćudni režimu. Keynesovu teoriju i poteškoće njezine primjene u Jugoslaviji opisao je i Eugen Sladović u radu “Konjunktura i nova konjunkturna politika - Ekonomsko-finansijski život”, 1937., br. 74, str. 111-117. Potpuni prijevod Opšte teorije zaposlenosti, kamate i novca objavljen je tek 1966. nakon što je doktorska disertacija S. Dabčević-Kučar svratila pozornost na tog teoretičara državnoga kapitalizma. Utjecaj kejnzijanske ekonomije na jugoslavensku ekonomsku misao do 1941. istražen je s ekonomskog stanovišta (Lazar PEJIĆ, “Uticaj velike ekonomske krize 1929. - 1933. na jugoslovensku ekonomsku misao i ekonomsku politiku do drugog svetskog rata”, zbornik Svetska ekonomska kriza 1929. - 1934. godine i njen odraz u zemljama jugoistočne Evrope, Beograd 1976., 319-322.

16 M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, Mirjani Gross u čast., ...... Gradnja ovih stanova ipak je zastala tijekom druge polovice krize jer je projektu izostala svaka podrška države, a osobito suradnja drugih novčanih zavoda.



Pešćenice i Trešnjevke kako bi se gradile male obiteljske kuće, s time da je zemljište bilo priređeno za gradnju dovođenjem vodovodne, električne i plinske mreže te cestovnih prilaza. No, u taj su se program mogli uključiti samo srednji slojevi u uređenim dijelovima grada. Istodobno raste problem zagrebačke periferije koja se pretvara u splet straćara bez struje, ceste i vode. Srkulj je do 1931. negirao postojanje sirotinje u Zagrebu.17

Nezaposlenost je 1932. godine postajala vidljiva jer su ulicama gradova lutali slabo obučeni ljudi u potrazi za zaradom. Osobito je bilo teško zimi 1931./32. kada je smrzavanje gladnih ljudi na ulicama Zagreba prisililo čak i vrlo štedljivoga gradonačelnika dr. Stjepana Srkulja da postavi peći za grijanje na ulicama centra Zagreba te da otvori javne kuhinje koje je uzdržavala Gradska općina. Naime, u gradskom proračunu Zagreba za 1931. bilo je predviđeno sedam milijuna dinara za gradnju južnog odvodnog kanala do Ivanje Reke, na kojem su trebali raditi radnici, ali je iz tog fonda uzeto tri milijuna dinara i prebačeno u fond za dovršenje uređenja Pongračeve palače koju je trebalo pokloniti kralju.18 Srkulj je konačno morao priznati da problem sirotinje i nezaposlenih sve više ugrožava grad pa je na gradskoj sjednici 15. svibnja 1931. odučeno da se novcem iz zaklade Vjekoslava Pierottija kupi zemljište na kojem je trebalo sagraditi centralnu kuhinju za prehranu siromašnog pučanstva. Za tu je potrebu grada bila osnovana i zaklada kralja Aleksandra za nemoćne zavičajnike grada Zagreba i napuštenu djecu u iznosu od pet milijuna dinara, ali je tu zakladu stornirao ministar financija radi redukcije budžeta grada Zagreba. Nezaposleni su najviše očekivali od radova na gradnji nadsvođenog odvodnog kanala kroz Radničku cestu, dužine 4654 metra, i gradnji otvorenoga kanala do Ivanje Reke dugog deset kilometara. Međutim, radovi na presvođivanju kanala, započeti 1930. pod kontrolom ing. Janka Cekuša u iznosu od 1,800.000 dinara, bili su uništeni u poplavi u listopadu iste godine te ih je trebalo početi nanovo, no iako se radilo o hitnoj potrebi grada, realizacija se odvijala s velikim teškoćama. Bila je u planu i gradnja obrambenog nasipa na Savi jer je postojeći nasip od 4745 metara samo parcijalno štitio grad od poplava koje su u vrijeme visokih voda preplavile cijeli prostor južno od željezničke pruge, ugrožavajući život i zdravlje stanovnika koji su tu stanovali u slabo građenim prizemnicama, uglavnom bez građevne dozvole.19 Grad je u tom razdoblju izradio mnogo planova, ali je princip stroge štednje, koji je uveo ministar financija, uz

17 M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, Radni slojevi Zagreba (1918. - 1931.), Zagreb 1973., 134-136. Anketom URSS-a u prvoj polovici studenoga 1931. utvrđena je u Zagrebu velika nezaposlenost, a industrijalac Vladimir Arko i župnik crkve Sv. Marka dr. S. Ritig zahtijevaju poduzimanje strogih mjera radi sprečavanja daljnjeg porasta nezaposlenosti te se traže veća sredstva. Gradska općina Zagreba morala je popustiti te u zimi 1931./32., uz Aleksandrovu Prehranu, obroke nezaposlenim radnicima dijeli i kuhinja Sv. Antuna, pučka kuhinja u Kukovićevoj ulici, na Selskoj cesti i u Klaoničkoj ulici, dakle u raznim dijelovima grada. Stanje je bilo alarmantno i u odnosu na 1927. kada je Prehrana podijelila 456.298 besplatnih obroka gradskoj sirotinji te 97.765 obroka nezaposlenim radnicima i djeci i znatno se pogoršalo.

18 M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, “Socijalno-ekonomska politika gradske općine Zagreba s obzirom na položaj radničkog stanovništva od velike svjetske krize do početka drugoga svjetskog rata (1931. - 1939.), Povijesni prilozi, 2, 1983., 176-177. Gradski vjesnik 1932./33. pun je podataka o ovim prilikama.

19 M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, Socijalno-ekonomska politika, 177-179. Srkulj je optuživao svog prethodnika ing. Vjekoslava Heinzela da se upustio u prevelike i gradu ne tako potrebne investicije te su se sada radovi mogli obavljati samo uzimanjem ogromnog zajma od Sindikata novčanih zavoda. I gradskim činovnicima su snižene plaće i dodaci, s time da je zaustavljeno svako daljnje zapošljavanje u gradskoj općini.



kontrolu svih većih izdataka i zabranu novih investicija, prebacio ostvarenje dijela tih planova za kasnije godine. Gradski proračun za 1932. je jako reduciran brisanjem investicija te je kroz dvije godine uvedena štednja do “krajnjih granica mogućnosti”. Ipak su sredstva za prehranu nezaposlenih stanovnika utvrđena na milijun dinara, što je bilo za 650.000 više nego prethodne godine, što je bio dokaz da je dr. Srkulj shvatio pomaganje sirotinje u Zagrebu kao nužnost. Određeno je i pola milijuna za sanaciju periferije, a onemoćalim gradskim radnicima davane su i mjesečne pomoći jer sve do 1937. nije bilo radničkih mirovina.20

Slične situacije nisu bili pošteđeni ni drugi gradovi. Svagdje je trebalo aktivirati socijalnu politiku i primijeniti socijalna načela, a i centralna vlast u Beogradu upozorena je na tu pojavu. No, država traži rješenje na pogrešnoj strani, ne shvaća se kompleksnost i sveobuhvatnost krize, sazivaju se ekonomski kongresi seljačkih zemalja te se osniva zajednička carinska unija s Rumunjskom. Preko Privilegiranog izvoznog akcionarskog društva, koje je osnovano u Beogradu kao poludržavna institucija, nastoji se organizirati otkup žita od bogatih proizvođača žita i njegova prodaja na tržištu žita zapostavljajući činjenicu da je kriza ponajviše pogodila sirotinju. Usmjeravanje pozornosti na bogate te samim time i pogrešno rješavanje problema produbljuju krizu. Kriza u Jugoslaviji ima sve karakteristike krize u drugim zemljama, s tom razlikom da je ona bila dugotrajnija nego u razvijenim industrijskim zemljama zapadne Europe. U Jugoslaviji kriza nije imala ciklički karakter, nego je bila strukturno uvjetovana te bi, čim bi se ugasilo ili saniralo jedno žarište, ona buknula na drugom mjestu u drugom obliku s još većim intenzitetom. Krajem 1931. u Hrvatskoj pa ni u Jugoslaviji nije bilo nijedne snage koja bi ponovno oživjela gotovo posve umrtvljeni privredni život. Činjenica da je najjeftinija hrana bila konzumirati vino koje su seljaci prodavali u bescjenje pokazuje da su pojedinci prilazili iracionalnim rješenjima u potrazi za preživljavanjem iako se time narušavao i socijalni mir, a i punile se novine brojnim kriminalnim slučajevima koji su proizlazili iz bijede.

Uspostava ustavnog života Oktroiranim ustavom 1931. nije ništa riješila jer je izborni zakon omogućio izbor u Narodnu skupštinu samo osoba bliskih režimu, a ne ljudima sa socijalnim problemima pa su se donosili zakoni koji nisu zahvaćali suštinu problema. Brza smjena pet jugoslavenskih vlada u 1932. godini pokazuje svu težinu društveno-gospodarske problematike, a mali uspjesi mjera poduzetih u gospodarstvu govore o dubokoj krizi vladine stranke, koja veću pozornost usmjerava onemogućavanju ponovna djelovanja političkih stranaka i obnovi političkog života nego socijalnim problemima.

Zagrebački gradonačelnik dr. Ivo Krbek posjetio je službeno i Trešnjevku, i Pešćenicu, i Trnje te je uočio da su ti dijelovi crno naličje “bijelog” Zagreba.21 No, sredstva za sanaciju periferije snižena su sa 800.000 na 600.000 dinara jer su prioriteti bili odvod kanala prema Ivanjoj Reci, a zapeli su i radovi na podvožnjaku. Ipak su tijekom 1932. godine odobrena sredstva za uređenje radničkog konačišta na kolodvoru te je Grad Zagreb dao 200.000 dinara, a Javna burza rada i radnička komora po 150.000 dinara. Vrlo je važna ponovna intervencija

20 Isto, 182. Vrlo vješto sređivana stanja u “socijalnim problemima” uzavrelom Zagrebu dovelo je Srkulja na položaj ministra građevina 1932., gdje se uspio održati kroz dvije vlade.

21 M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, “Socijalno-ekonomska politika gradske općine Zagreba s obzirom na položaj radničkog stanovništva od velike svjetske krize do početka drugoga svjetskog rata (1931. - 1939.)”, Povijesni prilozi, 2, 1983., 178-187.



dr. Svetozara Ritiga na polju socijalne politike. U svom zastupničkom govoru on je rekao: “Nezaposlenost stvara ogorčeno raspoloženje u čitavom društvu. Duše nezaposlenih bune se, jer da njihovi sugrađani nemaju dovoljno briga za njihovu bijedu i nevolju, i da nemaju smisla i osjećaja za njihove teškoće. A opet često se čuje, da su neuposleni sami krivi svojoj nevolji, jer da neće da rade, i da su marljivi i dobri radnici, da bi već našli posla.”22 Ritig je predložio da se na Kajzerici odvoji sto jutara zemlje za kolonizaciju nezaposlenih radnika, a da bi oni kao protuvrijednost trebali raditi permanentno na regulaciji Save i gradnji njezinih obala. U podugačkom govoru 23. lipnja 1932. Ritig kaže da bi se uređenjem cijeli taj kraj mogao pretvoriti u zelenu livadu te da bi se s približno pet milijuna dinara mogao savski nasip proširiti i produžiti u dovoljnoj mjeri da ne ugrožava Zagreb. Ritig kaže: “Gospodo, nemojmo se varati, novi zadaci ne dadu se rješavati starim birokratskim i upravnim metodama. Državna naša samoupravna i naša gradska administracija moraju tržiti nove načine za provođenje svojih zadataka, pa kad nema novaca, mora se tražiti kako da se dođe do radne snage i bez novaca. Gospodo, ova kolonizacija uz protuvrijednost radne snage je takova nova metoda.” Prijedlog je bio opravdan jer su u Zagreb dolazili nezaposleni u potrazi za zaradom, a nisu imali gdje stanovati. Divlja gradnja niče preko noći iako je u centru bilo mnogo slobodnih, ali i skupih stanova, čiju stanarinu radnici nisu mogli plaćati.23 Krbek je imao iskustva u gospodarskim i komunalnim pitanjima jer je još prije rata slušao nacionalnu ekonomiju u Berlinu kod Oppenheimera, a od 1920. do 1923. radio je u Odjelu za narodno gospodarstvo Pokrajinske vlade. Od 1928. godine predavao je na Pravnom fakultetu, no sukobio se s velikom oskudicom koja je posljedica sloma privatnog bankarstva u Zagrebu jer dolazi do velikih otpuštanja i iz tvornica i iz trgovina i obrta te se radna snaga gotovo prepolovljava. Krbek se sukobio i s ostavkama gradskih zastupnika, među njima i Ritiga jer su smatrali da se s tako jako smanjenim budžetom ne može voditi nikakva socijalna politika. Krbek je, međutim, u nastupnom govoru najavio reorganizaciju gradske uprave i pojednostavljenje njezina rada te usmjeravanje najveće pažnje na periferiju “jer grad ne čine gradom njegove kuće, ceste i drugi objekti, već ispred svega svjesni i zadovoljni građani.”24 Krbek je pregledao periferiju, proučio potrebe u razgovoru sa stanovnicima, a 1. listopada 1932. počeo je izlaziti i mali list Glas Trešnjevke. Stvoreno je i dobrovoljno kulturno-prosvjetno društvo “Samopomoć Trešnjevka” te nekoliko komunalnih organizacija u raznim dijelovima grada koje su počele nešto raditi dobrovoljnim radom. Krbek je utvrdio što treba učiniti, ali znajući u kakvoj je situaciji grad, nije davao velika obećanja. Ipak je autobusna linija došla i do Selske ceste, a obavljani su i pripremni radovi za uređenje tramvajske pruge kroz Ozaljsku i Tratinsku cestu, no pomaci prema boljem bili su spori i nedovoljni. Gradu je odbijen zajam, a zbog

22 M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, Socijalna politika, 188.23 Bila je prava sreća da je Zagreb imao dva gradska načelnika do velike svjetske krize koji su bili ing. građevinarstva: Holjevca i

Vjekoslava Heinzela. Zahvaljujući njima, poduzeta je gradnja malih kuća čiju je gradnju financirala gradska općina. No s obzirom na brzo pretvaranje Zagreba u moderan industrijski grad, te gradnje nisu zadovoljavale potrebe pa su nadničari gradili kućice od privremenog materijala južno od pruge te su ti predjeli bili izraz građevne moći njihovih graditelja. Problem ozakonjenja tih kuća građenih bez građevne dozvole godinama je mučio gradsku općinu pretvarajući to pitanje u najveći socijalni problem Zagreba.

24 Isto, str. 191 - Nastupna sjednica Krbeka 3. kolovoza 1932.



podbacivanja gradskih prihoda novca je bilo sve manje. Inž. Dragutin Šaj rekao je: “Ova luda štednja će nas ubiti.”25 Pritisak na gradsku upravu da poboljša stambene i prometne prilike na periferiji bio je velik. Sedmorica inženjera, pripadnika grupe “Zemlja”, priredili su izložbu sa slikama kako se stanuje na periferiji, a i Arthur Benko Grado je u jednom broju svoje socijalno-statističke revije Indeks objavio podatke rezultata ankete o stanovanju radnika. Time je uočen problem ilegalne gradnje kuća koji dolazi u prvi plan gradske politike te je 1933. i 1934. izrađeno oko 30 detaljnih osnova regulacije grada kao dijela Generalnog plana koji je izradio Gradski građevni ured, a u taj je posao bio uključen i kipar Ivan Meštrović. I konačno za 1933. godinu gradska dotacija za prehranu nezaposlenih utvrđena je na 1,400.000 dinara.26 U 1933. uvedena su u Zagrebu i dva prireza u korist nezaposlenih koji su morali plaćati svi koji su imali mjesečni dohodak veći od 4000 dinara, a morali su ga plaćati i dionička društva, zadruge, osiguravajuća društva itd. Uvodi se i plaćanje kuluka te se tim sredstvima počinje i uređivati cesta na periferiji. No stare obaveze isplate dugoročnih zajmova - još iz Heinzelovih vremena za klaonicu u Heinzelovoj ulici i nove tržnice iz vremena Srkulja - smanjuju prikupljena sredstva pa je Krbek počeo pregovarati s Narodnom bankom u Beogradu za sklapanje amortizacijskog zajma.27 Krbek je selekcionirao investicijske radove u središtu grada na minimum, inzistirajući na javnim radovima na Savi i gradnji Varaždinske ceste (danas Vukovarska ulica) kao jedinoj spojnici istočnog dijela grada sa zapadnim, što je bilo vrlo važno za grad jer se time oslobađao centar. Krbekovo maksimalno zalaganje da nezaposleni dobiju sredstva za život kroz rad, a uz pomoć jačeg opterećivanja srednjih slojeva izazvalo je nezadovoljstvo imućnijih slojeva. Kada je 14. prosinca 1933. predložio ubiranje jednokratnog izvanrednog socijalnog doprinosa po progresivnoj stopi od 5 do 25 posto, naišao je na velik otpor, iako je u jesen 1933. Sava opet probila slabe nasipe i sedam tjedana ugrožavala grad. Prikupljenim sredstvima bacio se na izvedbe sabirnih kanala i ti su radovi bili izvanredno veliki i skupi s obzirom na to da je kriza počela jenjavati tek 1934. godine. Rad na tim poslovima bio je vrlo težak i obavljao se uz veliku odgovornost inženjera gradske uprave. Popravljale su se i ceste te je grad za ceste 1933. godine odvojio 12,000.000 dinara. Pri tome se silno štedilo, no novo zaduživanje grada kod Državne hipotekarne banke poslužilo je jednom dijelu građana da napadnu Krbeka i njegovu socijalnu politiku kao neprimjerenu mogućnostima građana. Iako je Krbek u govoru uoči izglasavanja proračuna za 1934. rekao da je u 1933. godini vodovodna i kanalizacijska mreža u gradu proširena za 12.000 metara, od toga tri četvrtine na periferiji i da je to zdrava, socijalna i moralna politika, naišao je na veliku kritiku, a osobito kada je uveo progresivni porez za gradnju prema vrijednosti objekata. Krbeka se počelo napadati sa svih strana i na zadnjoj gradskoj sjednici pod njegovim načelnikovanjem sredstva za gradnju savskih nasipa smanjena su sa 1,333.333 dinara na 430.833 dinara.28 Bio je to slom jedne pozitivne socijalne politike koja je trebala

25 Isto, str. 193.26 Isto, 195.27 Isto, 196.28 Isto, 202-203.



biti uzor ostalim gradovima. Zagreb se nastavio razvijati pod vodstvom Rudolfa Erbera koji je godinama bio na čelu Gradske štedionice, ali je socijalna politika izgubila svoje prvenstvo te su ponovno na prvo mjesto izbili interesi vodećih privrednika.

Država je trebala postupiti isto. Umjesto reorganizacije financijskog sustava, kad je zbog besparice bilo gotovo nemoguće prikupiti planirani porez, država - kao i gradovi - inzistira na uravnoteženom proračunu te se traži najveća štednja i racionalno gospodarstvo u kojemu je radno vrijeme bilo produljivano, a plaća smanjivana. Satnica od jednog sata nije bila rijetkost, pri čemu treba znati da je kilogram kruha stajao 3,5 dinara, pa se prema tome radilo za dva kilograma kruha. No, i to je bio privilegij onih koji su imali zaposlenje. Država se slabo snalazi u rješavanju krize. Ona se dugo oslanja na kartele i dogovorenu protekcionističku politiku na međunarodnom tržištu, no ubrzo ta politika zbog precijenjenog dinara doživljava slom, a obustavljanje kredita Narodne banke u iznosu od 870,000.000 dinara i proglašenje moratorija za seljačke dugove, a onda i za većinu banaka koje su takvu zaštitu zatražile, ima za posljedicu nelikvidnost i seljaka, i banaka, i obrtnika te takvo stanje često dovodi do potpune propasti tih subjekata.29 U Hrvatsku se počinju vraćati i brojni emigranti iz Amerike koja se na taj način nastojala riješiti nezaposlenih.30 Prema nekim procjenama, nezaposlenost se u Jugoslaviji procjenjivala na 800.000 ljudi, pri čemu se dakako ne uzima u obzir ni prikrivena agrarna nezaposlenost ni ženski dio populacije koji bi htio raditi da je imao gdje.

Nezaposlenost je ipak postupno sve više počela zabrinjavati i vladine organe jer su sa smanjenom kupovnom moći opali i prihodi države pa je smanjeni državni proračun počeo pogađati i činovnike čije su plaće smanjene za 10 posto. O opsegu radničke nezaposlenosti u Jugoslaviji podnio je Centralni sekretarijat radničkih komora i Ujedinjeni radnički sindikalni savez 1932. izvještaj Kraljevskoj vladi, Narodnoj skupštini i Senatu, upozoravajući na negativne i nepoželjne posljedice tog trenda koji se nastavlja.31 Nešto je hitno trebalo učiniti. Prvo je izvršen pritisak na gradske uprave radi očuvanja “socijalnog mira”, uveden je socijalni prirez, a organiziraju se i kuhinje za prehranu nezaposlenih. Od gradova čiji je proračun bio manje ugrožen počelo se tražiti da povećaju sredstva za investicijske svrhe, uglavnom za gradnju obrambenih nasipa rijeka kraj kojih su smješteni, za uređivanje cesta kao i za podizanje javnih zgrada. Država je pri tome ponudila tek neznatno sufinanciranje, pa i to ne iz svojih proračunskih sredstava, nego iz sredstava Burze rada koja su se prikupljala kao porez za nezaposlene, a koji je povišen sa 1,8 na 3,6 posto nadnice radnika. Neki su

29 Zakon o moratoriju na seljačke dugove proglašen je 19. travnja 1932., dakle u doba kulminacije djelovanja velike svjetske krize na našim prostorima. Na osnovi tog zakona Prva hrvatska štedionica kao najveći vjerovnik dobila je tu zaštitu tek godinu dana kasnije kad je njezina likvidnost već bila posve upropaštena. To ju je do kraja njezina djelovanja izbacilo iz redova velikih banaka.

30 M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, “Djelovanje velike svjetske krize na migraciona kretanja jugoslavenskih naroda”, Zbornik radova Balkanološkog instituta “Svetska ekonomska kriza 1929. - 1934. godine i njen odraz u zemljama jugoistočne Evrope”, Beograd 1976., str. 337-366. Svi brodovi koji voze drvo i robu u Ameriku vraćaju se prepuni ovih izgnanika. Većinom se radilo o bolesnim i istrošenim ljudima koji se više nisu mogli uklopiti ni u Rooseveltov program javnih radova za minimalnu plaću, a ostale države Sjeverne i Južne Amerike provode te deportacije bez mnogo okolišanja. Ti su putnici iskrcavani u lukama zapadne Europe, odakle su se onda teškom mukom dovlačili do Jugoslavije.

31 Opseg radničke nezaposlenosti u Jugoslaviji. Memoar Centralnog sekretarijata i URSSJ-a, Beograd 1932., 11.



ekonomski stručnjaci sugerirali državi da pokuša problem riješiti na isti način kao što je to radio Roosevelt preko New Deala u velikom stilu jer je u odnosu na broj stanovnika zemlje broj nezaposlenih bio izvanredno visok, ali je to jugoslavenska vlada odbijala iz različitih razloga. Vlada dugo inzistira na primjeni konzervativnih metoda poznatih iz Prvoga svjetskog rata, tj. javnim kuhinjama, ali se to pokazalo posve nedovoljno u takvoj sveobuhvatnoj krizi koja je zahvatila sve privredne grane osim tekstilne. Slab pritok sredstava u državne proračune smanjio je investicijska sredstva te se tako rješavanje problema oteglo, a položaj stanovništva bio je sve teži pa je gotovo potpuno zamrla i trgovina i uslužne djelatnosti, a sretan je bio onaj tko je imao posla. Država nije svojim sredstvima podržala gradnju jeftinih radničkih i činovničkih stanova u Zagrebu pa se realizacija tih projekata odvijala dulje i s velikim teškoćama.

Nezaposlenost se na razini cijele države počela smanjivati tek kada se Jugoslavija počela vezivati uz poslove fašističke Njemačke. Naime, 1927. Nijemci su otkazali trgovinski ugovor pa je trgovinska razmjena s Njemačkom bila vrlo mala sve do 1934. kada je potpisan novi trgovački ugovor. Unutarnji privredni razvitak naše zemlje uvijek je bio ovisan o uvozu inozemnih sredstava, a djelomično i sirovina i goriva, koji je dakako trebalo pokriti izvozom. Ta je ovisnost u međuratnom razdoblju rasla umjesto da se smanjivala jer jugoslavenska gospodarska politika nije ni u jednom segmentu bila uspješna. Tijekom krize izostali su privredni sporazumi između malih država jugoistočne Europe i sve su se zemlje zatvorile u sebe, pa čak i Francuska koja se smatrala istinskim prijateljem Jugoslavije. Ta autarhičnost i usamljivanje prisililo je Jugoslaviju da prihvati ruku s bilo koje strane. Kada je fašistička njemačka uklopila Jugoslaviju u svoj “veliki privredni prostor”, jer je samo na ovom prostoru mogla kupovati na osnovi kliringa a bez slobodnih deviza, Jugoslavija i uopće jugoistok postaje glavni opskrbljivač Trećeg Reicha sirovinama. Jugoslavija u odnosu na Njemačku postaje aktivna i od 1933. do 1938. ima aktivu od 159,600.000 dinara jer izvozi poljoprivredne, stočarske, šumske i rudne sirovine u takvim količinama da se u zemlji počinje osjećati nestašica tih proizvoda, a cijene počinju rasti. Dakako, to je djelovalo pozitivno i na zaposlenost i na potrošarine i na punjenje državnog proračuna pa se očekivalo da će se prilike u zemlji srediti. Na temelju Ustava od 1931. oformljeno je u Jugoslaviji Privredno vijeće kao glavni savjetnik za rješavanje privrednih i socijalnih pitanja.32 Ono je potaknulo izmjene privrednog i socijalnog zakonodavstva, a u taj se posao uključio i dio stručnjaka koji su bili školovani u njemačkom ili francuskom krugu (dr. Oton Frangeš, autor odličnog Zakona o poljoprivredi, Velimir Bajkić, urednik Narodnog blagostanja, dr. Milan Stojadinović od 1923. stalno zaposlen u Ministarstvu financija i zagovornik uravnoteženog proračuna). Vodeći ljudi u državnim tijelima ne usuđuju se na snažnije istupe iako mnogo toga znaju. Tako je, primjerice, uslijed otpora rentijerskih i poslodavačkih krugova otklonjeno zadržavanje socijalnog poreza koji je tako koristio ublažavanju bijede u nekim gradovima, a osim toga, sve se češće čuje zahtjev

32 Ljubomir S. KOSIER, Privredno veće, Beograd - Zagreb, s.a. Iako je bilo održano više sastanaka ovog vijeća koje je bilo sastavljeno od najboljih gospodarskih stručnjaka, nikad se nije pristupilo realizaciji zbog različitih interesa pojedinih gospodarskih subjekata koji se nisu mogli uskladiti. Na kraju je Lj. Kosier postao vladin delegat za gospodarska pitanja u Berlinu u vrijeme kada je tamo bio poslanik i Ivo Andrić.



za revizijom socijalnog zakonodavstva u pravcu smanjivanja radničkih prava. Stojadinović i nakon krize u svijetu forsira depresiranu monetarnu politiku, a posljedice deflacijske politike Narodne banke osjećaju se u cijeloj zemlji.33 Narodna banka i privilegirane banke žele zadržati dominantni položaj koji su stekle u vrijeme krize te nastavljaju s negativim odnosom prema privatnim bankama koje su do velike svjetske krize bile glavni pokretač te financijer velike industrije i trgovine u Hrvatskoj. Sada se financijski kapital usmjerava prema državnim poduzećima. Država postaje vodeći faktor u privredi kao što je to već ranije postala u izvozu i uvozu. Stoga izostaje osnivanje novih privrednih poduzeća, a samo državne ustanove, odnosno državne privilegirane banke (Narodna banka, Hipotekarna banka, Agrarna banka, Zanatska banka, Poštanska štedionica) mogu biti regulator privrede, odnosno zaposlenosti.

Dakako, bilo je mlađih ekonomista koji su ukazivali na potrebu vođenja drukčije politike, a među njima posebno mjesto zauzima Jozo Tomašević. On se zalaže za anticikličku monetarno-kreditnu politiku na temelju državne intervencije, velikih javnih radova i velikih javnih zajmova za financiranje tih radova, odnosno traži, po uzoru na Keynesa, i kod nas reformu privrednog života s ciljem smanjivanja nezaposlenosti.34 No, njegov se glas ne sluša te on svoje ogorčenje iskazuje emigracijom u SAD. Plansko mijenjanje dubinske gospodarske strukture zemlje činilo se nemogućim zadatkom pa se uglavnom prilazilo krpanju problema koje nije moglo dati odgovarajućih rezultata.

Intervencijska politika države u pitanjima nezaposlenosti sugerirana je i iz njemačkog kruga nakon sklapanja trgovačkog sporazuma iz 1934. godine. Pri tome se zamišljalo da je potrebno sagraditi bolje prometnice prema srednjoj Europi, kao i cestu u Primorju. Sve je to uvjetovalo donošenje Uredbe o izvođenju velikih javnih radova u prosincu 1934., za koja su bila predviđena velika materijalna sredstva iz zajmova dobivenih od Burzi rada u Zagrebu, Sarajevu i Splitu i ostalih dijelova zemlje te Središnjeg ureda za osiguranje radnika, čija je centrala za cijelu zemlju bila u Zagrebu. Gotovo je nevjerojatno da su sredstva za te zajmove prikupljena od radničkih prinosa u socijalne svrhe, dakle štednjom na radnicima i od radnika, te je Hipotekarna banka bila samo transmiter tih prikupljenih sredstava. Javni su radovi sve više postajali način za izvedbu velikih građevinskih radova, no broj radnika na tim radovima nikada nije bio velik. Tako je 1937. službeno na javnim radovima radilo 39.077 radnika, od kojih samo 2720 u Hrvatskom primorju gdje se počela graditi turistička cesta uz Jadran. Javni radovi su davani u zakup privatnim građevinskim poduzetnicima koji su na njima kroz vrlo niske nadnice, uz preferiranje, ostvarivali velike zarade. Tako se počela graditi autocesta Zemun - Sremski Karlovci - Novi Sad - Srednja Europa, cesta uz more, kninska pruga te veliki nasipi za zaštitu Zemuna, Zagreba i drugih gradova od rijeka podunavskog slijeva, uglavnom Save i Drave. Zarade na tim javnim radovima nisu potpadale pod Uredbu o minimalnim nadnicama s utvrđivanjem minimalne satnice od dva dinara koja je donesena početkom 1937. pa su tu poslodavci zarađivali više nego u industriji gdje su radnici tijekom 1935. i 1936. kroz brojne štrajkove pod vodstvom sindikata zaštitili svoje zarade i počeli utjecati na njihov rast.

33 Jozo TOMAŠEVIĆ, Financijska politika Jugoslavije 1929. - 1934., Zagreb 1935., 82.34 Finansijska politika Jugoslavije 1929. - 1934., Zagreb 1935.; Novac i kredit, Zagreb 1938., 399.



Međutim, upravo utvrđivanje satnice na dva dinara pokazalo se za radnike štetnim u vrijeme inflacije jer je sada poslodavce štitila ta uredba te nisu morali povisivati zarade povišenjem troškova života, nego samo tamo gdje su se radnici izborili za to kroz štrajkove i tarifne pokrete.35

Uza sve to, sredstva za javne radove brzo su bila potrošena te je prije izbijanja rata država raspisala zajam od četiri milijarde dinara za javne radove, napustivši time politiku uravnoteženog proračuna koji je bio osnova rada Milana Stojadinovića. No, ta su sredstva utrošena više za ratne pripreme nego za javne radove u užem smislu.

I da zaključim. Velika nezaposlenost bila je stalna pojava radnog tržišta Hrvatske i dobrim je dijelom bila strukturno oblikovana. Radnici u poljoprivredi bili su radnici, a ipak nisu imali taj status te su bili izvan svih evidencija i izvan svih zaštita. Iako je Jugoslavija imala jedan od najnaprednijih zakona o zaštiti radnika u Europi, zbog njegove neprimjene i slabe kontrole preko inspekcija rada, radništvo u Jugoslaviji spadalo je među najugroženije u Europi te je samo radništvo u Portugalu bilo slabije plaćeno.36 Država nije poduzimala ništa konkretno da se ta situacija riješi, nego je čak pridonosila takvom stanju svojim odnosom prema radnicima u državnim poduzećima kakvo je, primjerice, bila solana na Pagu ili Tvornica vagona u Slavonskom Brodu koja je zbog izostanka državnih narudžbi često morala otpuštati radnike, a istodobno su zapošljavane strane tvrtke kao što je Batignol.

Državni službenici u ustanovama za zaštitu radnika, posebno podružnicama burzi rada ili radničkim komorama, i njihovim povjerenstvima mnogo govore, ali je efekt njihove djelatnosti slab. U gotovo svakom javnom istupu oni zahtijevaju javne radove većeg obima, no država se uvijek izvlači nemogućnošću njihova financiranja pa se može reći da su se vladine ustanove pokazale pravim virtuozom “u odlaganju za kasnije i najhitnijih problema”, a politiku javnih i socijalnih radova možemo nazvati u najmanju ruku pasivnom. Pa i tamo gdje se radilo projekti su često loše izvedeni zbog nedovoljno sredstava.37

Najviše je ipak učinjeno pri gradnji vodenih nasipa, ali samo onih koji su štitili gradove. Sagrađeno je i nešto cesta, a gradnja željezničkih pruga potpuno je podbacila. Masovno su sječene šume te je zagađivan seoski okoliš radom pilana koje su nakon dovršene sječe iza sebe ostavljale pustoš. Cijeli razvoj gospodarstva i zaštite prirode bio je stihijski iako je upravo velika nezaposlenost izazivala da se ta radna snaga upotrijebi za javne radove: za

35 O tome je napisano mnogo radova, među kojima posebno treba spomenuti istraživanja Bosiljke Janjatović o radu sindikata, (Vidi Bibliografija B. Janjatović, Časopis za suvremenu povijest, 1982., br. 2. 111-116 i i 1999., br. 3, str. 73-75) te moje radove o štrajkovima u pojedinim krajevima i tvornicama. (Vidi Hrvoje PETRIĆ, “Bibliografija radova Mire Kolar-Dimitrijević (1966. - 2003.)”, Zbornik Mire Kolar Dimitrijević, Zagreb 2003., 17-27).

36 Nepovoljna je bila i kvalifikacijska struktura radnika u Jugoslaviji te su od socijalno osiguranih 52 posto činili nekvalificirani radnici i radnici seljaci zaposleni na krčenju šuma i u ciglanama. Slična je i struktura nezaposlenih i od 491.000 nezaposlenih, koliko ih je 1937. bilo prijavljeno na svim burzama rada u Jugoslaviji, bilo je samo 120.000 kvalificiranih (Hrvatski radnik, 23. veljače 1939.). Nije postojala nikakva ustanova doškolovanja radnika ako nisu bili uključeni u sustav Hrvatskog Radiše, Napretka ili Srpskog privrednika.

37 Spomenut ću samo slučaj koprivničkog podvožnjaka ispod željezničke pruge Zagreb - Gyekenes. Iako su mnogi ukazivali da podvožnjak mora biti duži, on je sagrađen kao potkova koja je nakon dovršenja odmah izazvala nekoliko prometnih nesreća zbog slabe vidljivosti pa je podvožnjak stavljen izvan upotrebe, a u njemu se zbog nepostojanja odvodnih jama godinama nakupljala ustajala voda i smeće dok nije poslije 1945. sagrađen kako treba.



elektrifikaciju zemlje, gradnju vodograđevnih radova, kanalizacijske mreže, regulaciju rijeka, uređenje luka i slično. Jedne planske i sustavne politike nije bilo. Tek petnaest godina nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije napravljena je evidencija onog što bi trebalo učiniti razgovorima na oblasnim skupštinama, no nedostatak sredstava i zanemarivanje rada samouprava doveli su do premale akcije s obzirom na potrebe. I tako su zahtjevi za javne radove s jedne strane i velika nezaposlenost s druge imali paralelne tokove. Pisalo se mnogo o jednom i drugom, no kao da se govorilo na dva različita jezika.38 Zajednički jezik nije nađen. U pokušaju preživljavanja seljaštvo se začahurilo u svoja obiteljska domaćinstva, a građani u svoje stanove. Promjena je bilo premalo, kao i novca za izmjenu postojećeg stanja. Društvo kao da je bilo petrificirano i nije se mijenjao - ni krajolik ni ljudi. I jedni i drugi tonuli su u neimaštini, zapuštenosti i bijedi, a samo su se rijetki uspjeli izvući iz tog okvira te ostvariti bolji život i bolji standard.

Sva ta kretanja politizirala su narod i usmjerila ga nepoželjnim tokovima. Kapitalizam na našim prostorima nije bio socijalni. Previše bijede na jednoj i preveliko bogatstvo na drugoj strani stvarali su tenzije koje su se mogle ublažiti dobrom voljom svih čimbenika, no nje očito nije bilo. Socijalna je politika izdvojena od gospodarske, grad je izdvojen od sela, a država svojom štednjom ne pridonosi pozitivnom pomaku povišenja standarda.

SummaryBased on her sources, the author analyzes unemployment in Croatia from the times of

the Great Depression. Besides, it deals with public works, which were supposed to resolve unemployment. Public demanded public works, but, on the other hand, there was a high jobless rate. These two were parallel processes. Both were discussed at length, but it seemed as the problems were discussed in two different languages. These processes had highly politicized the population directing people to unwanted solutions. Capitalism in our regions never had a social awareness. Social policy was separated from economic policy; urban areas were opposed to the rural ones; the state was cutting cots and failed to contribute to better living standards. This paper is a good example of how Croatian economic and social history should be written, within the context of world history.

38 Možda je najbolje postojeće stanje obilježio Rudolf Bićanić svojim knjigama “Kako živi narod?” (I, Zagreb 1936., II, 1939.). Branko TADIĆ, Vladeta BIBLIJA, Nezaposlenost, Sarajevo 1936.; Živko TOPALOVIĆ, Radnička nezaposlenost u krizi, Beograd 1937.; V. BIBLIJA, “Ispitivanje prilika u pasivnim krajevima”, Socijalni arhiv, 1937., I-79. Biblija je istražio da je pauperizacija tekla bržim tempom od industrijalizacije te misli da bi trebala konjunktura američkih razmjera poslije krize da se sav taj svijet zaposli; Ž. TOPALOVIĆ, Država i privreda. Liberalni kapitalizam na umoru, Beograd 1938.


Ekonomska i ekohistorija 115Daniel Patafta - PRILIKE GOSPODARSTVA GRADA RIJEKE

PRILIKE GOSPODARSTVA GRADA RIJEKEOd 1918. do 1924. godine

ECONOMICAL SITUATION IN RIJEKAFrom 1918 to 1924

Daniel Patafta Primljeno: 16. 7. 2004.Pomorski i povijesni muzej Prihvaćeno: 23. 7. 2004.Hrvatskog primorja Rijeka Rad ima dvije pozitivne recenzijeMuzejski trg 1 UDK/UDC 338.1(497.5 Rijeka)»1918/1924»HR-51000 Rijeka Izvorni znanstveni radRepublika Hrvatska Original scientific paper

SažetakU ovom se radu na temelju objavljene literature, novinske i arhivske građe daje uvid u gospodarsku situaciju u gradu Rijeci od 1918. do 1924. godine, razdoblju kada Rijeka proživljava sudbonosne trenutke svoje povijesti. Gospodarski uspon koji je Rijeka doživjela krajem 19. i početkom 20. stoljeća naglo je prekinut krajem Prvoga svjetskog rata. S obzi-rom na to da je Londonski ugovor iz 1915. godine Rijeku ostavljao Hrvatskoj, talijanske su vlade, potpomognute aneksionistički orijentiranim riječkim Talijanima, počele vršiti pritisak svim mogućim sredstvima na međunarodne političke čimbenike i na novonastalu Kraljevinu SHS. U gospodarskom pogledu u tom razdoblju počinje ulazak talijanskoga kapitala u riječku industriju i druge sfere gospodarskog života grada. Višegodišnja poli tič ka nestabilnost odrazila se i na gospodarstvo grada, tako se nekada bogat i prosperitetan lučki grad našao više puta na rubu gladi, izoliran od svoga prirodnog zaleđa i upućen na talijansku gospodarsku pomoć. Aneksiju Italiji Rijeka će u gospodarskom pogledu dočekati talijanizirana.

Ključne riječi: politička nestabilnost, izoliranost od zaleđa, fašističko nasilje, D’Annunzio,

gospodarska stagnacija, prodor talijanskog kapitala, talijanizacija svih sfera

javnog života, aneksionizam, Riječka država (Città di Fiume)

Key words: political instability, isolation from hinterland, fascist violence, D’Annunzio, economic

stagnation, penetration of italian capital, talianization of all spheres of public life,

annexionism, State of Rijeka (Città di Fiume)


Daniel Patafta - PRILIKE GOSPODARSTVA GRADA RIJEKE116

Tijekom pola stoljeća mađarske uprave u Rijeci (1868. - 1918.) grad i njegova luka doživljavaju gospodarski preobražaj, od malog emporija na ušću Rječine do moderne tranzitne srednjoeuropske luke. Austro-ugarska nagodba iz 1867. godine osigurala je mađarskim vladajućim krugovima dominantan položaj u ugarskom dijelu monarhije, a Ugarsko-hrvatska nagodba iz 1868. godine osigurala je mađarskim gospodarskim krugovima riječku luku, kao glavnu izvoznu luku industrijskih i agrarnih proizvoda ugarskog djela monarhije.1

Mađarski kapital povezan sa stranim kapitalom, u prvom redu engleskim, počinje investirati velika sredstva u riječku luku, industriju i gospodarsku infrastrukturu. Do kraja 19. stoljeća mađarskim kapitalom bit će sagrađena moderna riječka luka sa svom potrebnom infrastrukturom, anglougarskim kapitalom bit će 1881. godine osnovano parobrodarsko društvo Adria, najveće riječko brodarsko društvo prije Prvoga svjetskog rata. Adria će postati instrument i simbol prodora mađarskih industrijskih i agrarnih proizvoda na tržišta zapadne Europe i Amerike.2 Željezničkim vezama Rijeka će se 1873. godine prvo povezati dionicom Sveti Petar - Rijeka s austrijskom Južnom željeznicom, čime će željezničkim vezama biti povezana s Trstom, Ljubljanom, Mariborom i Bečom, a četiri mjeseca poslije iste 1873. godine bit će gotova dionica Karlovac - Rijeka, kojom će Rijeka biti povezana sa Zagrebom i Budimpeštom.3

Od važnijih industrijskih pogona u Rijeci prije Prvoga svjetskog rata važno je spomenuti tvornicu Whitehead, u kojoj 1872. godine Englez Robert Whitehead, koji je svoj kapital udružio s riječkim obiteljima Ploech i Ciotta, počinje proizvoditi torpeda. Whitehedova torpeda od 1872. kupuju Velika Britanija i Francuska, od 1873. Italija i Njemačka, od 1875. s prostora današnje Danske, Švedske i Norveške, 1876. počinju ih kupovati Rusija i Osmansko Carstvo, 1877. Argentina, Čile i Grčka, 1885. Nizozemska, 1891. Sjedinjene Američke Države i Japan. Osim tvornice u Rijeci, Whitehead je otvorio i filijalu riječke tvornice torpeda u Waymouthu u portlandskoj luci. Do početka Prvoga svjetskog rata u tvornici je bilo zaposleno oko tisuću radnika.4 Od drugih industrijskih pogona u Rijeci treba spomenuti i brodogradilište Danubius, osnovano 1906. godine mađarskim kapitalom, koje je zapošljavalo više od dvije tisuće radnika te Državnu tvornicu duhana koja je zapošljavala više od dvije tisuće radnika.5 Među važnija industrijska poduzeća mogu se ubrojiti i Rafinerija nafte, Ljuštionica riže i tvornica papira. U Rijeci u tom razdoblju postoji desetak manjih industrijskih pogona i nekoliko manjih parobrodarskih društava.

Krajem 19. stoljeća u Rijeku prodire hrvatski kapital, kojemu je Rijeka predstavljala najsigurnije mjesto za ulaganje i povećanje. Hrvatskim kapitalom osnovano je 1891. Ugarsko-hrvatsko dioničko-pomorsko parobrodarsko društvo, znano pod svojim skraćenim imenom Ungaro-Croata.6 Do kraja mađarske uprave u Rijeci Ungaro-Croata ostat će drugo po veličini

1 Igor Karaman, “Privredni razvitak grada Rijeke pod nagodbenim sustavom (1867./68. - 1918.)”, Jadranske studije, Rijeka 1992., 90.2 Isto, 96.3 Helena Bunjevac, “Važnost željeznice u razvoju Rijeke”, Riječka luka - povijest, izgradnja, promet, Rijeka 2001., 190.4 Državni arhiv u Rijeci (dalje DAR), fond: “Privremene vlade u Rijeci (1918. - 1924.)”, kut. 18.5 I. Karaman, n. dj., 104.6 Radojica F. Barbalić, “Brodarstvo Rijeke kroz vjekove”, Rijeka - Zbornik, Zagreb 1953., 104-105.



parobrodarsko društvo u Rijeci i jedno od najvećih u monarhiji. Manji industrijski pogoni, obrtničke radionice i trgovine u gradu dobrim će dijelom do 1918. godine biti u vlasništvu riječkih i doseljenih Hrvata. Zato će se nakon 1918. naći prvi na udaru nabujalog nacionalizma i šovinizma riječkih Talijana. Gospodarski procvat grada bit će uvjetovan gradnjom popratne infrastrukture (luke, lučkih skladišta, željeznice) koja će zauvijek promijeniti izgled tog primorskoga grada.

Velik gospodarski procvat Rijeke odrazio se i na njezino stanovništvo, čiji se broj naglo povećava u pola stoljeća mađarske uprave u Rijeci. To naglo povećanje broja stanovnika nije posljedica prirodnih demografskih kretanja stanovništva, nego doseljavanja stanovništva iz Rijeci bližih ili daljih krajeva. Najvećim djelom su to industrijski i lučki radnici koji su se u Rijeku doselili iz njezine bliže okolice. Useljavanje se jako odrazilo na promjene u nacionalnoj strukturi riječkog stanovništva, do početka Prvoga svjetskog rata 40 posto riječkog stanovništva činili su stranci.7 Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva izazvat će duboke nacionalno-političke podjele koje će kulminirati nakon Prvoga svjetskog rata i loše se odraziti na gospodarstvo Rijeke u prvim poslijeratnim godinama. Prema popisu iz 1910. godine, u Rijeci je, s pripadajućim joj podopćinama Plase, Kozala, Drenova, živjelo 49.608 stanovnika, od kojih 23.283 Talijana, 15.731 Hrvat, 3937 Slovenaca, 3619 Mađara, 2476 Nijemaca.8

Gospodarski napredak i procvat što ga je Rijeka doživila u razdoblju mađarske uprave stagnirat će u vrijeme Prvoga svjetskog rata zbog ratnih događanja, kada će uvelike biti smanjen i tranzit robe u riječkoj luci. Pravo gospodarsko propadanje i nazadovanje riječko će gospodarstvo doživjeti u prvim poslijeratnim godinama, kada će uslijed društveno-političkih događaja taj bogati grad biti više puta na rubu gladi, a nazaposlenost će biti svakodnevna pojava.

1. Gospodarsko stanje u Rijeci od listopada 1918. do rujna 1919. godinePrema svom geografskom smještaju i nacionalnoj strukturi stanovništva uže i šire gradske

okolice Rijeka je bila hrvatski grad, no zbog geoprometnog položaja kao tranzitne luke Rijeka je u svojoj novijoj povijesti više puta bila upravno i politički podložena različitim snagama izvan okvira Hrvatske.

Prema Londonskom ugovoru iz 1915. godine Rijeka je sa svojom lukom trebala pripasti Hrvatskoj kao njezin prirodni izlaz na more. Kasnije će u svojoj knjizi “Europa bez mira” (Europa senza pace) bivši talijanski predsjednik vlade Francesco Saverio Nitti (1868. - 1953.) izjaviti: “Vlada Italije koja je u maju 1915. unišla u rat na temelju Londonskog pakta, od predidućeg aprila, nije nikada mislila, ni prije rata, kada je mogla diktirati uslove, ni tijekom rata, da traži Rijeku. … Uopće je Londonski pakt u Italiji poznavalo samo četiri ili pet osoba, koje su ga držale strogo tajnim; s toga se ne može tvrditi, da je odgovarao narodnim idealima, niti da je sačinjavao izraz javnog mnijenja, a najmanje pak da je predviđao potrebe buduće

7 William Klinger, “La nascita dei movimenti nazionali a Fiume, 1860.-1919.”, Fiume nel secolo dei grandi mutamenti (Atti del Convegno), Rijeka 2001., 189.

8 La guida di Fiume, Fiume 1915., 1.; u popisu se još spominju Englezi 202, Čehomoravljani 185, Srbi 70, Francuzi 40, Poljaci 36 i Rumunji 29.

9 Francesco Saverio Nitti, “Evropa bez mira”, Zagreb 1922., 49-50.



Italije. …Oni, koji su pripravljali Londonski pakt, nijesu nikada ni pomislili na Rijeku, dapače su ju htjeli specifično dodijeliti Hrvatskoj, bilo da Austro-Ugarska ostanje ujedinjena, bilo da se Hrvatska od nje odcjepi.”9 Držeći se odredbi Londonskog ugovora i pozivajući se na proklamirano pravo na samoopredjeljenje naroda, Narodno vijeće novoosnovane Države Slovenaca, Hrvata i Srba predalo je vlast u Rijeci, koju je 30. listopada napustio posljednji mađarski guverner barun Zoltan Jekefálussy, pukovniku Konstantinu Rojčeviću.10 Vlast Narodnog vijeća nije se dugo održala u Rijeci, 17. studenoga 1918. godine nasilno su je srušili riječki Talijani okupljeni u Consiglio Nazionale delli Italiani di Fiume, uz pomoć talijanske vojske. Grad je nekoliko sati prije napustila srpska vojska pod zapovjedništvom potpukovnika Vojina Maksimovića, koja je 15. studenoga došla u Rijeku kako bi pomogla predstavnicima hrvatskog Narodnog vijeća za Rijeku.11

Consiglio Nazionale osnovala je skupina aneksionistički orijentiranih riječkih Talijana 30. listopada 1918. godine, koji su zatim proglasili ujedinjenje Rijeke s Italijom. Oni su odmah počeli žestoku nacionalističku i antihrvatsku kampanju u gradu, njihovi predstavnici kod talijanskih vojnih zapovjedništava u Trstu i Veneciji tražili su da talijanska vojska okupira Rijeku, a Riccardo Zanella, vođa riječkih autonomaša, agitirao je za istu tu stvar kod talijanskog predsjednika vlade Vittorija Emanuelea Orlanda (1860. - 1952.). Snažan nacionalni pokret riječkih Talijana, koji su dobivali i podršku širokih masa u Italiji, koje su potpaljivali talijanski nacionalisti na čelu s talijanskim pjesnikom Gabrieleom D’Annunziom, natjerali su talijansku vladu premijera Orlanda da promijeni talijansku politiku prema Rijeci i da počne tražiti grad za Italiju. To je u svojoj knjizi priznao i Orlandov nasljednik na mjestu talijanskog predsjednika vlade F. S. Nitti: “Poslije primirja niklo je po želji same vlade gibanje za Rijeku; a niklo je isto gibanje jako i naglo i na Rijeci, kada se saznalo iz novinskih publikacija, da je Londonski pakt dodijelio Rijeku Hrvatskoj.”12

Osim nacionalno-političkih, Italija je u Rijeci svakako imala i gospodarske interese. Posjedovanjem Trsta, na koji joj nitko nije odricao prirodno pravo, Rijeke i Valone u Albaniji, koju će više puta pokušati osvojiti, Italija bi kontrolirala tri najveće i najvažnije luke na istočnojadranskoj obali. Pridodamo li k tomu i dijelove Dalmacije i Albanije koji su joj obećani Londonskim ugovorom, Italija bi postala prava “gospodarica Jadrana” i najjača pomorska i gospodarska sila u Sredozemlju. Pripajanje Trsta i Rijeke Italiji osiguralo bi Italiji kontrolu nad uvozom i izvozom zemalja u zaleđu tih dviju velikih luka, a samim time i njihovim gospodarstvom te bi joj omogućio i kontrolu na važnim željezničkim prugama. Trebalo je kontrolirati i Rijeku kako bi se izbjeglo gospodarsko podizanje Rijeke na račun Trsta. O tome u svom članku piše talijanski novinar u novinama “Giornale del popolo”, u kojem kaže: “Posjedovanje Rijeke je, više nego zahtjev, ono je potreba za Italiju: prije svega ono je potreba za Trst: ništa drugo suprotno tome ne može stajati.”13

10 Primorske novine (Sušak), “Predaja guvernerove palače i ureda”, br. 249., 30. X. 1918., 2.11 Primorske novine (Sušak), “Talijani okupirali Reku”, br. 265., 19. IX. 1918., 1.12 F. S. Nitti, n. dj., 50.13 Primorske novine (Sušak), “Giornale del popolo” o vrednosti Reke za Italiju”, br. 4., 5. I. 1919., 3.; “... Il posseso di Fiume è, altre che

un diritto, una necessità per l‘Italia: e sopra tutto una necessità per Trieste: non crediamo opportuno dire altro in proposta.”



Talijanski Consiglio Nazionale preuzeo je vlast u Rijeci kako kaže “do konačnog pripojenja Rijeke Italiji.”14 Stvarnu vlast imao je njegov Comitato direttivo (Glavni odbor) koji je imao ulogu privremene riječke vlade i bio je podijeljen na ogranke za financije, trgovinu i industriju, plovidbu, željeznice, poštu i telegraf, pravosuđe, prosvjetu, unutrašnje poslove, socijalnu pomoć i sveukupne zalihe.15 Sav gospodarski i politički život grada otada je kontrolirao Consiglio Nazionale.

Kako bi lakše kontrolirala i gospodarstvo grada, koji je politički već nadzirala preko Consiglia Nazionale, talijanska je vlada preko svojih novčanih institucija, u prvom redu banaka, počela s gospodarskim prodorom u Rijeku. Na ruku su joj išli i nategnuti politički odnosi između Kraljevine SHS i Mađarske, koje su se sukobljavale oko teritorijalnih pitanja. Videći da više nikako ne može vratiti Rijeku pod svoj suverenitet, mađarska se vlada grofa Karolyà odlučila na prodaju svojih investicija i dionica u pojedinim riječkim industrijskim pogonima i parobrodarskim društvima talijanskoj strani, koja joj je jedina mogla osigurati nesmetani protok robe kroz riječku luku. Prva talijanska banka koja je nakon Prvoga svjetskog rata otvorila svoju podružnicu u Rijeci bila je Banco italiano di sconto, a riječki joj je Consiglio Nazionale osigurao prostorije.16 Sredinom 1919. godine Consiglio Nazionale odlučio je imenovati posebnog izaslanika za svaku banku u Rijeci koji će kontrolirati dnevni promet blagajne, kredita i mjenjačkih poslova.17 U lipnju 1919. dvije talijanske banke kupile su parobrodarsko društvo Adria,18 jedna od tih banaka bila je Banca Commerciale Italiana koja je u Budimpešti kupovala dionice riječkih parobrodarskih poduzeća.19 Time je najveće riječko parobrodarsko poduzeće došlo u talijansko vlasništvo, što će biti vrlo važno pri podjeli riječkih brodova prema sporazumu Trumbić-Bertolini iz 1920. godine. Do polovine 1919. godine u Rijeci će svoje podružnice otvoriti šezdeset talijanskih tvrtki i dvije banke.20

Dok talijanski kapital preko svojih banaka kupuje riječka parobrodarska društva i industrijske progone, Consiglio Nazionale donosi uredbu o ponovnom izdavanju obrtnih dozvola. U lipnju 1919. Consiglio Nazionale je naredio putem zakonskog akta da svi trgovci u Rijeci moraju podnijeti Consiglia Nazionale molbe radi ponovna izdavanja obrtnih dozvola. Taj je akt bio usmjeren protiv hrvatskih trgovaca u Rijeci, a mnogima od njih molbe su nepovoljno riješene pa su bili prisiljeni zatvoriti trgovine.21 Osim zakonskih odredbi usmjerenih protiv hrvatskoga kapitala u Rijeci, kojima ga se pokušalo što više oslabiti i na kraju potpuno eliminirati, velikog udjela u zastrašivanju hrvatskih trgovaca razbijanjem izloga i natpisa na hrvatskim trgovinama, imali su riječki “giovanotti”, članovi različitih iredentističkih i nacionalističkih organizacija, koji su svakodnevno napadali i šikanirali riječke Hrvate, a na

14 DAR, fond: “Privremene vlade u Rijeci 1918. - 1924.”, kut. 1.; “... fino all‘unione di Fiume all‘Italia.”15 Isto.16 Obzor (Zagreb), “Podružnica talijanske banke na Rijeci”, br. 55., 7. III. 1919., 2.17 Obzor (Zagreb), “Kontrola u riječkim bankama”, br. 94., 25. IV. 1919., 3.18 Obzor (Zagreb), “Talijani kupuju Adriju”, br. 147., 24. VI. 1919., 3.19 Radojica F. Barbalić, n. dj., Rijeka - Zbornik, Zagreb 1953., 111.20 Obzor (Zagreb), “Progoni naše trgovine na Rijeci”, br. 134., 11. VI. 1919., 3.21 Isto.



udaru su im se često našle i hrvatske trgovine. Jedna od metoda usmjerenih protiv riječkih Hrvata i njihove imovine bilo je bojkotiranje riječkih Talijana hrvatskih trgovina, banaka i manjih industrijskih pogona u vlasništvu Hrvata. Tako je u lipnju 1919. počeo bojkot Ungaro-Croate zato što je odbio poslati brzojav podrške talijanskom predsjedniku vlade Orlandu u Pariz i zato što je tiskao brodske karte na hrvatskom jeziku.22

Veliki su problemi u riječkom gospodarstvu nastali kada se polovinom 1919. godine ispraznila riječka državna blagajna, koja se početkom travnja odcijepila od centrale u Budimpešti. Vlada Consiglia Nazionale mnogo je novca potrošila na propagiranje aneksije Rijeke Italiji putem različitih manifestacija i glazbenih priredbi, a na njezinu su se platnom popisu nalazili i zaposlenici mnogih državnih institucija kao što su pošta, javna uprava, sudstvo, željeznice, pomorska i lučka služba itd. Teška gospodarska situacija u gradu nakon Prvoga svjetskog rata dovela je do otpuštanja prvih radnika iz državnih službi. Prvi su otkaze dobili “Jugoslaveni” zaposleni na željeznici, a do početka lipnja 1919. godine otpušteno je 270 željezničara, odreda riječkih Hrvata i Slovenaca.23 Slična je situacija bila i u drugim državnim institucijama. Česti su slučajevi da su se otpuštali riječki Hrvati i Slovenci kako bi na njihova mjesta došli Talijani iz Italije. Pogoršanju gospodarske situacije u gradu pridonijelo je i obustavljanje rada nekih velikih industrijskih pogona, kao što je tvornica torpeda Whitehead koja je obustavila proizvodnju nakon primirja, a tisuću je radnika ostalo bez posla.24

Riječka luka je također prolazila kroz teško razdoblje, za razliku od 1913. godine kada je u riječku luku prispjelo 9536 brodova ukupne nosivosti 2,892.538 tona, 1918. u riječku je luku uplovilo 2619 brodova ukupne nosivosti 330.313 tona, a 1919. godine 2719 brodova ukupne nosivosti 630.861 tona.25 Iako se broj prispjelih brodova u riječku luku 1919. godine nešto povećao za razliku od ratne 1918., to još nije bilo dovoljno da se riječka privreda, koja je uvelike ovisila o poslovanju riječke luke, konsolidira i iz ratne proizvodnje prijeđe na mirnodopsku proizvodnju. Nije uspio ni pokušaj Consiglia Nazionale da proglašenjem “porto franco” u prosincu 1918. godine poveća promet u riječkoj luci.26 Tome je uvelike pridonosio nesređeni državno-pravni položaj Rijeke te sve agresivniji nacionalizam riječkih Talijana, koji je politički i gospodarski dodatno destabilizirao ratom oslabljenu gradsku privredu. Jedan od produkata te situacije bilo je i otpuštanje viška radnika u luci i industrijskim pogonima, koje se provodilo po nacionalnoj osnovi - prvo su otpuštani Hrvati i Slovenci.

Consiglio Nazionale je različitim zakonskim aktima i odredbama pokušavao potaknuti dolazak brodova u riječku luku i oživljavanje gospodarstva, oslanjajući se velikim dijelom na pomoć koju je dobivao iz Italije, pripremajući tako teren za aneksiju grada Italiji.27 Manjak živežnih namirnica, sve veći problemi i makinacije s podjelom osnovnih živežnih namirnica

22 Obzor (Zagreb), “Kampanja protiv Ungaro-Croate”, br. 141., 18. VI. 1919., 2.23 Obzor (Zagreb), “Talijani otpuštaju naše ljude”, br. 128., 4. IV. 1919., 2.24 Pero Mitrović i Radojica F. Barbalić, “Riječka luka”, Rijeka - Zbornik, Zagreb 1953., 59.25 Isto, 48.26 Lucijan Kos, “Rijeka kao slobodna luka od 1719. - 1939.”, Zagreb 1968., 349.27 Guido Depoli, “La politica economica di Fiume durante l‘indipendenza Fiumana”, Fiume-rivista semestrale della “Societa di Studi

Fiumani”, Fiume 1926., 41-43.



doveli su do porasta krijumčarenja robe iz Hrvatske u Rijeku. Posebno su tražene bile osnovne živežne namirnice - sol, brašno, šećer, mlijeko itd. Početkom travnja cijene živežnih namirnica u Rijeci silno su porasle, o tome zagrebački “Obzor” kaže sljedeće: “Uslijed zabrane dovoza živeža s naših strana, opaža se silan manjak živežnih namirnica, tako npr. kilogram mesa stoji 50 kruna, masti se uopće ne može dobiti, ili ako se može dobiti, stoji kilogram 150 kruna, a o drugim živežnim namirnicama jedva da bi i spomena bilo.”28 U nabavi osnovnih živežnih namirnica Consiglio Nazionale se nije mogao osloniti ni na Italiju gdje je gospodarska kriza dosezala svoj vrhunac, a štrajkovi radnika uslijed nezaposlenosti i nedostatka živežnih namirnica postajali su svakodnevica, dapače čak je talijanska vlada početkom siječnja 1919. godine uslijed pomanjkanja duhana u Italiji rekvirirala duhan iz riječke tvornice duhana i poslala ga utovarenog u sedamnaest vagona za Italiju.29

Sindikalno organizirano radništvo u Rijeci prigodom obilježavanja praznika 1. svibnja 1919. godine u Gradskom vrtu (Giardino publico) izražava nezadovoljstvo teškim položajem riječkog radništva te zahtijeva osmosatno radno vrijeme i plaću kojom će moći osigurati životne potrebe svojih obitelji.30 Sve veća nestašica živežnih namirnica i kao produkt toga veliko poskupljenje svih živežnih namirnica natjerali su riječke radnike da zatraže veće plaće koje će im omogućiti da si osiguraju bolji život. Cijene živežnih namirnica posebno su poskupjele i nastavile poskupljivati kada je početkom ožujka 1919. godine zatvorena granica s Kraljevinom SHS i time obustavljen dovoz živežnih namirnica iz gradske okolice u Rijeku.31 Više je puta Consiglio Nazionale bezuspješno pokušavao raznim zakonskim aktima regulirati sve veću skupoću u gradu.32

Od gospodarskih pitanja kojima se bavio Consiglio Nazionale posebno je važno bilo pitanje reguliranja protoka krunskih novčanica. U riječkom talijanskom tisku i u hrvatskom tisku velika je pozornost pridavana raznim malverzacijama vezanim uz priljev i žigosanje krunskih novčanica. Consiglio Nazionale donio je niz zakona kojima se regulirala vrijednost austrougarskih kruna žigosanih u Kraljevini SHS. Brojne nežigosane krunske novčanice bile su ilegalno žigosane riječkim žigom u Kraljevini SHS i zatim prebacivane u Rijeku, a isto je tako iz Rijeke stizao veliki broj kruna ilegalno žigosanih žigom Kraljevine SHS, što je na obje strane dovodilo do povećanja krunskog optjecaja i dodatno rušilo vrijednost već ionako slabim novčanicama.

Vladavinu Consiglia Nazionale u Rijeci (studeni 1918. - rujan 1919.) u političkom pogledu obilježava pripremanje aneksije Rijeke Italiji, progoni političkih neistomišljenika i nepoćudnih etničkih zajednica i nasilna talijanizacija grada. U gospodarskom pogledu u vrijeme vladavine Consiglia Nazionale počinje prodor talijanskog kapitala u Rijeku koji polako preuzima sva važna gospodarska i industrijska postrojenja u Rijeci. To je i vrijeme velike stagnacije riječke

28 Obzor (Zagreb), “Manjak živežnih namirnica - nestaje entuzijazma”, br. 81., 9. IV. 1919., 2.29 Primorske novine (Sušak), “Talijani oduzimaju duhan na Rijeci”, br. 15., 19. I. 1919., 2.30 Mihael Sobolevski, “Radnički pokret Rijeke u prvoj polovini XX. stoljeća”, Rijeka u stoljeću velikih promjena (Zbornik radova),

Rijeka 2001., 129.31 Primorske novine (Sušak), “Skupoća na Rijeci”, br. 58., 11. XI. 1919., 2.32 La Bilancia (Fiume), “Legge 4600.”, br. 158., 15. srpanj 1919., 4.



luke, velikog pada proizvodnje i zatvaranja industrijskih pogona, vrijeme nezaposlenosti i velike skupoće. Tada počinju i prvi napadi na riječke Hrvate i njihovu imovinu kako bi ih se zastrašilo i istjeralo iz grada, kako bi se potisnuo njihov kapital na račun talijanskoga kapitala.

Kraj samostalne vladavine Consiglia Nazionale u Rijeci počeo je kada je početkom srpnja u jednom sukobu između riječke talijanske rulje i francuskih vojnika ubijeno nekoliko francuskih vojnika Anamita.33 Taj je događaj izazvao burne reakcije francuske vlade i dodatno zakomplicirao već zategnute francusko-talijanske odnose. Na inzistiranje francuske vlade i uz dozvolu predstavnika savezničkih vlada okupljenih na mirovnoj konferenciji u Parizu osnovana je međusaveznička komisija sastavljena od pet savezničkih generala, koja je trebala utvrditi krivnju za događaje u Rijeci. Početkom rujna objavljeni su rezultati istrage koji su za događaje iz srpnja 1919. godine okrivili riječke Talijane i Consiglio Nazionale. Prema tim zaključcima trebalo se raspustiti Consiglio Nazionale i Riječka dobrovoljačka legija, uvelike se smanjiti kontingent talijanske vojske u Rijeci. Red u gradu održavali bi pripadnici američke i britanske vojske, a nadzor nad gradskom upravom preuzela bi međusaveznička komisija.34 Provedbu tih zaključaka, koji su ozbiljno ugrozili talijansku aneksiju Rijeke, spriječio je dolazak talijanskog pjesnika Gabrielea D’Annunzija u Rijeku.

2. Gospodarske prilike u Rijeci od rujna 1919. do listopada 1921. godineVeć ionako katastrofalnu gospodarsko-političku situaciju u gradu dodatno je pojačao

dolazak talijanskog pjesnika Gabrielea D’Annunzija u Rijeku 15. rujna 1919. godine. D’Annunzio je u Rijeku došao na poziv riječkog Consiglia Nazionale kako bi “spasio Rijeku za Italiju”. U vrijeme njegova dolaska u Rijeku D’Annunzio je predstavnik najradikalnijeg talijanskog iredentizma i nacionalizma te je njegov dolazak u Rijeku popraćen odobravanjem talijanskih nacionalističkih i iredentističkih krugova. Talijanska vlada, iako suočena s masovnim dezertiranjem vojnika koji su se pridružili D’Annunziju u njegovu pohodu na Rijeku i koji su mu se dalje nastavili pridruživati u Rijeci, prešutno je odobravala njegov dolazak u Rijeku. Suočena s vjerojatnim gubitkom Rijeke u slučaju da su se proveli zaključci međusavezničke komisije, talijanska je vlada koristila D’Annunzijev boravak u Rijeci kao sredstvo za diplomatski pritisak na jugoslavensku stranu.

D’Annunzija je u Rijeku pratilo i mnogo njegovih ardita koji su bili šarolika skupina sastavljena od dezertera iz talijanske vojske, vojnih veterana, talijanskih nacionalista i iredentista, socijalista utopista, intelektualaca, različitih avanturista, kriminalaca i bjegunaca pred zakonom. Dolazak tako velike skupine ljudi u Rijeku dodatno je zakomplicirao pitanje podjele osnovnih živežnih namirnica pa je riječki ured za podjelu živežnih namirnica nedugo nakon D’Annunzijeva dolaska u Rijeku zaključio da se, u slučaju ako dođe do potpune blokade Rijeke s talijanske i jugoslavenske strane, riječki “Jugoslaveni” pošalju da svoju aprovizaciju podižu na Sušaku.35 Odmah nakon dolaska u Rijeku D’Annunzijevi arditi počeli

33 Obzor (Zagreb), “Talijani protiv Francuza”, br. 160., 8. VII. 1919., 1.34 Obzor (Zagreb), “Zaključci istražne komisije”, br. 211., 7. IX. 1919., 2.35 Obzor (Zagreb), “Aprovizacione prilike na Rijeci”, br. 223., 23. IX. 1919., 2.



su progone netalijanskog stanovništva i pljačkanje trgovina, skladišta i stanova hrvatskih i drugih netalijanskih vlasnika, počeo je veliki egzodus riječkih Hrvata.

Situacija u gradu ubrzo je postala nesnosna. Predsjedništvo Riječke demokratske autonomaške stranke Ruggera Gotthardija obratilo se otvorenim pismom ministru vanjskih poslova Kraljevine SHS dr. Anti Trumbiću, prikazujući mu u tom pismu tešku gospodarsku situaciju u gradu kojemu prijeti glad. Pismo je izašlo u zagrebačkom “Obzoru”, a u njemu među ostalim piše: “Gradjanstvo Rijeke nalazi se doista u očajnom položaju: nestašica zarade, koju je izazvala nezaposlenost i ponestanak živežnih namirnica i svih životnih sredstava, zastoj svakog trgovačkog rada, obustava svakog lučkog rada, sve to izazivlje bojazan pred strašnom aveti glada. Budućnost nije niti najmanje ružičasta, dok se sadašnji pristalice d’annunzijeve pustolovne politike mogu barem da najedu, no ustraje li još kratko vrijeme ovo stanje, to će i oni biti survani u opću i zajedničku propast.”36 Krajem studenoga 1919. godine gospodarska situacija u gradu će se toliko pogoršati da će arditi u potrazi za hranom početi provaljivati na Sušak i Trsat.37 Na udaru su im se prije svega našle trgovine prehrambenih proizvoda u hrvatskom vlasništvu, kao što su pekarnice, mesnice i slično.38

Kao “zapovjednik grada Rijeke” (Commandante di città di Fiume) D’Annunzio je vladao diktatorski, iako je zadržao Consiglio Nazionale na koji se oslanjao u upravljanju gradom. Cilj je D’Annunzijeve vladavine u Rijeci u početku bio pripremiti grad za što bržu aneksiju Italiji, tako da D’Annunzio brojnim dekret zakonima (decretto-legge) uvodi u Rijeku talijanske zakone i pravne norme. Tako je dekret zakonom br. 1876 kao platežno sredstvo u Rijeku uvedena talijanska lira kojom će se od sada isplaćivati plaće riječkim činovnicima.39 Nedostatak financijskih sredstava natjerao je riječki Consiglio Nazionale da početkom listopada 1919. godine preuzme riječku podružnicu Austro-ugarske banke, kako bi mogao isplaćivati plaće državnim činovnicima.40

Najveću su oporbu D’Annunziju u Rijeci činili radnici organizirani u sindikate pod kontrolom socijalista. U svojim čestim dopisima talijanskim socijalističkim listovima oni su žestoko napadali D’Annunzija i njegovu politiku u Rijeci, a posebno su se u tim dopisima osvrtali na nesnosnu gospodarsku situaciju u gradu pa je D’Annunzio 15. listopada 1920. godine strogo zabranio unošenje i distribuiranje socijalističkog tiska u Rijeci.41 U jednom takvom dopisu tršćanskim socijalističkim novinama “Il Lavoratore”, koji je prenio “Obzor”, riječki socijalisti opisuju katastrofalno gospodarsko stanje u Rijeci: “Trgovački i industrijski život je potpuno zamro. Luka, koja je u svoje vrijeme bila u svakom pogledu jedna od najprometnijih na Jadranu, sada je potpuno opustjela. Preko 3500 radnika su besposleni, tvornice zatvorene, a ono malo što ih radi, morali su svoj rad svesti na manje od polovice. Brodogradilište ‘Danubius’, u kojem je bilo zaposleno 2000 radnika, moralo je otpustiti veliki

36 Obzor (Zagreb), “Pismo ministru vanjskih posala dr. Trumbiću”, br. 232., 7. X. 1919, 1.37 Obzor (Zagreb), “D‘Annunzijevi arditi na Trsatu”, br. 280., 25. XI. 1919., 2.38 Obzor (Zagreb), “ Novi progoni našeg življa”, br. 271., 16. XI. 1919., 2.39 La Vedetta d‘Italia (Fiume), “Decretto-legge 1876.”, br. 35., 23. IV. 1920., 4.40 Obzor (Zagreb), “Situacija na Rijeci”, br. 228., 3. X. 1919., 1.41 DAR, fond: Privremene vlade u Rijeci 1918. - 1924., kut. 3.



broj radnika radi nedostatka materijala. U tvornici kemikalija (misli se na riječku rafineriju nafte op. a.) radi 600 radnika, od 3000. Sva ta gomila besposlenih, koja prelazi broj od 5000, šeta gradom nezaposlena, da ne zna gdje bi sklonila glavu. Gradska uprava daje neku potporu nezaposlenima, ali ta se proteže isključivo na one radnike, koji pripadaju krajevima, koji se nalaze na demarkacionoj liniji. Pa i sa ovima se ne postupa jedinstveno, jer se Hrvate isključuje od svakog posla i potpore…”42 Ta nesnosna gospodarska situacija i nezaposlenost, koji su u prvom red produkt gospodarske izolacije Rijeke i D’Annunzijeve politike, dovele su u travnju 1920. godine do izbijanja radničkog štrajka u Rijeci pod vodstvom socijalista. Radnici su svoje zahtjeve formulirali u pet točaka:1. da se vrate na posao svi oni koji su protjerani iz grada te da im se nadoknadi šteta;2. da se radnici plaćaju u lirama, i to po “zvaničnom kursu” u okupiranim krajevima, 1 lira

za 2,50 krune;3. da se pribave živežne namirnice za radnike;4. da se odmah uspostavi promet s Jugoslavijom;5. da se odmah odstrani sadašnje zapovjedništvo iz grada s obzirom na to da nije moguće da

se grad u takvim prilikama ekonomski razvija te da se radništvu pruže podnošljivi životni uvjeti.43

Štrajk su D’Annunzijevi arditi krvavo ugušili i počeli progoniti socijaliste i otpuštati radnike koji su uz njih pristajali. To je bio samo nastavak kampanje protiv socijalista i komunista, koju je još od početka svoje vladavine 1918. godine provodio Consiglio Nazionale, koji je pokazujući strah od komunizma optuživao socijaliste i komuniste za antitalijanstvo.44

D’Annunzijev režim u Rijeci ne samo što je imao katastrofalne posljedice za riječko gospodarstvo, nego je bio i na zlu glasu zbog raskalašenog života koji je D’Annunzio živio boraveći u riječkoj Guvernerovoj palači. Kako bi nastavio svoj lagodan život D’Annunzio je od Consiglia Nazionale zahtijevao sve veće iznose iz općinske blagajne te su, kada su mu početkom srpnja 1920. isplatili 20 milijuna lira, općinske blagajne ostale potpuno prazne.45 Slabo hranjeno stanovništvo moglo se držati u pokornosti još samo terorom koji su provodili arditi. Loša gospodarska situacija i prijeteća glad nagnali su najveći dio riječkih Talijana da napuste svoja aneksionistička stajališta i da se priklone riječkim autonomašima koje je ponovno počeo okupljati Riccardo Zanella pod parolom “Fiume ai Fiumani” (Rijeka Riječanima).

Na meti udaru ardita i D’Annunzijeva terora od njihova su dolaska u Rijeku bili hrvatski trgovci, obrtnici te njihove radionice i trgovine. Najveći napad na hrvatsku imovinu u Rijeci dogodio se kada je u Splitu početkom srpnja 1920. godine ubijen zapovjednik talijanskog ratnog broda Puglia. Razbjesnjela masa riječkih Talijana i ardita prvo je devastirala hrvatsku Narodnu čitaonicu u Rijeci, a zatim je počela pljačkati, devastirati, paliti te razarati bombama trgovine i obrtničke radnje u hrvatskom vlasništvu. Na udaru rulje našle su se i podružnice Poljodjelske banke i Prve hrvatske štedionice koje su opljačkane i devastirane, nije zaobiđena

42 Obzor (Zagreb), “Očajne prilike na Rijeci”, br. 278., 22. XI. 1919., 3.43 Obzor (Zagreb), “Štrajk na Rijeci”, br. 84., 8. IV. 1920., 2.44 Ferdo Čulinović, “Riječka država - Od Londonskog pakta i Danuncijade do Rapalla i aneksije Italiji”, Zagreb 1953., 58.45 Obzor (Zagreb), “Položaj na Rijeci”, br. 172., 10. VII. 1920., 1.



ni upravna zgrada Ungaro-Croate, koju je bijesna rulja također opljačkala i devastirala, zapaljena su i četiri broda u kanalu Rječine čiji su vlasnici Hrvati.46 Pljačka, devastiranje i palež hrvatske imovine u Rijeci trajali su nekoliko dana, progoni riječkih Hrvata i njihov egzodus iz Rijeke tih je dana doživio svoj vrhunac. Riječki se Hrvati više neće moći oporaviti od tog udarca, politički oni više neće predstavljati prijetnju riječkim Talijanima aneksionistima, nego će sada to biti Talijani autonomaši. Uloga riječkih Hrvata u gospodarstvu grada otad će biti zanemariva, većina vlasnika će svoje trgovine prodati Talijanima iz Rijeke ili došljacima iz Italije, tzv. regnicolima, a prisutnost velikih hrvatskih društava i banaka, kao što su Ungaro-Croata i podružnica Prve hrvatske štedionice, bit će uglavnom samo simbolična.

Dok je u Rijeci bjesnio teror D’Annunzijevih ardita, a grad se nalazio na rubu gospodarskog kolapsa, između talijanske vlade F. S. Nittija i vlade Kraljevine SHS vodili su se od sredine 1920. godine izravni pregovori o rješenju tzv. jadranskog pitanja i u sklopu njega tzv. riječkoga pitanja. Pitanje državnopravnog položaja Rijeke bilo je jedno od važnijih pitanja s kojim se bavila mirovna konferencija u Parizu. Kako Londonski ugovor nije ostavljao Rijeku Italiji, sve talijanske vlade tražile su Rijeku za Italiju pozivajući se na pravo naroda na samoopredjeljenje. S obzirom na to da su Rijeka, Zadar i neki istarski gradovi imali apsolutnu ili relativnu većinu talijanskog stanovništva, talijanskim je vladama stalo da te gradove pripoje Italiji, posebno ako se radilo o bogatome lučkom gradu kao što je to bila Rijeka. Rijeka je, prema popisu iz prosinca 1918. godine, koji je proveo Consiglio Nazionale, imala 46.264 stanovnika, od tog broja bilo je 28.911 (62,5%) Talijana, 9092 (19,6%) Hrvata, 1674 (3,6%) Slovenca, 161 (0,4%) Srbin, 4431 (9,6%) Mađar, 1616 (3,5%) Nijemaca, a ostalih je bilo 379 (0,8%).47 Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Woodrov Wilson, čija zemlja nije bila potpisnica Londonskog ugovora, podržavao je hrvatsko pravo na Rijeku, a njemu su potporu davale Francuska i Velika Britanija. Tijekom vremena se tzv. Riječko pitanje zbog nepopuštanja Italije silno zakompliciralo pa je sve više postajala aktualna ideja o stvaranju nekakve tampon države. Kako se rad Mirovne konferencije u Parizu bližio kraju, a tzv. Jadransko pitanje još nije bilo rješeno, Savezničkim memorandumom od 9. prosinca 1919. godine bilo je utanačeno da se “jadransko pitanje” riješi direktnim talijansko-jugoslavenskim pregovorima koji su počeli sredinom 1920. u Pallanzi.48 Talijanska je strana odbila prijedlog jugoslavenske delegacije na konferenciji u Pallanzi da će Kraljevina SHS priznati talijanski suverenitet nad Rijekom ako Italija prizna Kraljevini SHS pravo na luku, željeznicu i luku Baross.49 Pregovori između delegacija Kraljevine SHS i Kraljevine Italije doveli su do sklapanja Rapalskog ugovora 12. studenoga 1920. godine. Tim ugovorom riješeno je pitanje hrvatskih i slovenskih krajeva obećanih Italiji Londonskim ugovorom, a u sklopu toga pokušalo se riješiti i tzv. riječko pitanje stvaranjem tampon države. Prema članku IV. Rapalskog ugovora stvorena je Riječka država, s granicama nekadašnjeg mađarskog “corpusa separatuma” i s manjim teritorijalnim proširenjima na račun teritorija koji su pripadali naseljima

46 Obzor (Zagreb), “Naša krv i imovina u Primorju ugrožena”, br. 177., 16. VII. 1919., 1.47 “Dati statistici sulla popolazione di Fiume-risultati dal censimento fatto ne dicembre 1918.”, Fiume-rivista semestrale della

“Societa di studi fiumani”, Fiume 1924., 192-194.48 Lucijan Kos, n. dj., 348.49 Isto.



Kastav i Matulji.50 Jedan od razloga što je jugoslavenska delegacija popuštala u pregovorima s Italijom bio je i taj što su velikosrpski politički i gospodarski krugovi u Beogradu, okupljeni u Radikalnoj stranci oko njezina predsjednika Nikole Pašića, pod svaku cijenu željeli održati dobre odnose sa svojim ratnim saveznicima Talijanima i dobiti talijansku potporu u svojim zahtjevima za određene gospodarske povlastice u solunskoj luci, koja je bila važniji izlaz Srbije na more nego što je to tada bila riječka luka. Iako je Pašić izjavljivao da je riječka luka “glavna arterija našega ekonomskog života, jedina koja je sposobna za veliki razvitak. Ona je naš Antwerpen”,51 svejedno ju je prepustio Italiji. Tomu je pridonijelo i držanje grofa Carla Sforze, talijanskog ministra vanjskih poslova, koji je u ime Italije potpisao Rapalski ugovor. On je tijekom Prvoga svjetskog rat bio talijanski predstavnik kod srpske izbjegličke vlade na Krfu pa je pod svaku cijenu želio održati dobre odnose sa Srbima, talijanskim ratnim saveznicima. U ime talijanske vlade je on stoga bio spreman na pregovore i popuštanje po pitanju krajeva obećanih Italiji Londonskim ugovorom. Potpisivanjem Rapalskog ugovora grof Sforza je kao demokrat želio riješiti “jadransko pitanje” kako bi razbio agitaciju radikalnih nacionalista i fašista u Italiji koji su to pitanje koristili za vlastite političke probitke i agitaciju.52

Krajem kolovoza 1920. godine već je iz tijeka pregovora između jugoslavenske i talijanske delegacije bilo vidljivo da će se tzv. Riječko pitanje riješiti stvaranjem nekakve tampon državice. D’Annunzio je stoga, kako bi preduhitrio bilo kakve zaključke takve vrste, 8. rujna 1920. proglasio Talijansko namjesništvo Kvarnera (Reggenza Italiana del Carnaro).53

D’Annunzijeva reggenza trebala je obuhvaćati istočnu obalu Istre s Voloskom, Opatijom i Lovranom, otoke Krk, Cres, Lošinj i Rab te područje od Rijeke do Kraljevice i trebala je predstavljati jednu etapu u konačnoj aneksiji grada Italiji. Rapalski ugovor je D’Annunzio odbacio i odbio ga je priznati, okarakteriziravši ga kao “neprihvatljiv i nepravedan”.54

Tu etapu D’Annunzijeve vladavine u Rijeci obilježio je njegov Ustav Talijanskog namjesništva Kvarnera (La costituzione della Reggenza Italiana dell Carnaro), koji je početkom rujna 1920. proglasio sam D’Annunzio. “Obzorov” novinar je za Ustav rekao da “pun pjesničkih riječi i fraza naliči statut više jednoj pjesmi nego li pravnom aktu.”55 Povijesna važnost tog ustava leži u tome što su njegovi sastavljači, G. D’Annunzio i talijanski socijalist utopist Alceste D’Ambris, prvi u njemu predvidjeli ustroj države prema korporativnom sustavu, koji će kasnije početi provoditi Mussolini u Italiji. Člankom X. toga ustava bilo je predviđeno da se riječka luka organizira kao “porto franco”, a zbog svoje maritimne gospodarske uloge Rijeka bi se zvala “Porto di Fiume”.56 Građanstvo je prema tome ustavu bilo podjeljeno u devet korporacija: 1. radnici u industriji, poljoprivredi, trgovini i transportu, sitni obrtnici i mali posjednici; 2. privatni namještenici; 3. radnici u industriji i trgovini koji se ne bave manualnim radom; 4. poslodavci i posjednici; 5. svi javni namještenici; 6.

50 F. Čulinović, n. dj., 182.51 Primorske novine (Sušak), “Izjava Nikole Pašića”, br. 63., 16. III. 1919., 1.52 Grof Carlo Sforza, “Evropa i Evropljani”, Zagreb 1936., 18-20.53 Obzor (Zagreb), “D‘Annunzio proklamovao “nezavisnost” Rijeke”, br. 226., 11. IX. 1920., 1.54 Obzor (Zagreb), “Nakon sporazuma u Rapallu”, br. 292., 17. XI. 1920., 1.55 Obzor (zagreb), “Jadransko pitanje”, br. 2221., 2. IX. 1920., 1.56 G. Depoli, n. dj., 54.-55.



prosvjetni radnici i studenti; 7. pripadnici slobodnih profesija; 8. pomorci; 9. korporativna udruženja proizvodnje i raspodjele.57 Ustavom je bilo predviđeno gospodarsko, pravno, zakonodavno i teritorijalno ustrojstvo reggenze, a bila je predviđena i organizacija vlasti u reggenzi.

Krajem 1920. godine gospodarska situacija u gradu bila je katastrofalna. Gotovo nijedna riječka tvornica nije bila u pogonu, a zbog nestašice sirovina i novca za plaće radnika nestašica izazvana blokadom Rijeke dovela je do toga da je D’Annunzio poslao svoje predstavnike talijanskoj vladi u Rim kako bi tražio zajam od 200 milijuna lira. Kada je ona odbila njegovu molbu, arditi su počeli napadati i pljačkati talijanske trgovačke brodove koje su zatekli u sjevernom Jadranu. Prvi brod koji su opljačkali bio je Cogne koji je prevozio željezo i slične sirovine.58 Napadi na talijanske trgovačke brodove nastavili su se do protjerivanja D’Annunzija iz Rijeke u prosincu 1920. godine.

U sklopu pregovora o rješenju tzv. Jadranskog pitanja između talijanske i jugoslavenske delegacije podijeljeni su 7. rujna 1920. trgovački brodovi riječkih parobrodarskih društava prema dogovoru poznatom kao Trumbić-Bertolini. Ključ podjele brodova bio je udio nacionalnog kapitala u pojedinom parobrodarskom društvu. Tako su jugoslavenskoj strani pripali svi brodovi Ungaro-Croate, jedinoga riječkog parobrodarskog društva koje je bilo u hrvatskom vlasništvu, brodovi ostalih riječkih parobrodarskih društava Adria, Oriente, Nautica, Levante, Atlantica i brodovi u privatnom vlasništvu Alfonsa Ribolija, Branm Bernarda i Ugarske banke pripali su Italiji. Većinu tih parobrodarskih društava Italija je dobila od Mađarske i mađarskih dioničara kao ratnu naknadu preko Komisije za reparacije, a manji je dio otkupila preko Banca Commerciale Italiana.59 Broj brodova koje su dobile zainteresirane strane i njihova nosivost bili su uvelike različiti, a u ove dvije tablice vidi se razlika u broju brodova i njihovoj nosivosti koje su dobile Italija i Kraljevina SHS.

57 F. Čulinović, n. dj., 165.58 Obzor (Zagreb), “Vijesti iz Italije”, br. 261., 16. X. 1920., 1.59 DAR, fond: Privremene vlade u Rijeci 1918. - 1924., kut. 17.60 Isto.

Tablica 1: Brodovi riječkih parobrodarskih društava koje su dobile Italija i Kraljevina SHS60

VLASNIŠTVO KRALJEVINA ITALIJA KRALJEVINA SHS

Adria 24 0

Ungaro-Croata” 0 45

Oriente 3 0

Nautica 6 0

Levante 6 1

Atlantica 12 1*

Ugarska banka 1 0

Alfonso Riboli 1 0

Bernardo Branm 2 0

UKUPNO BRODOVA 55 47

* Brodovi parobrodarskih društava Levante Augusta Foherczegno, nosivosti 4283 tone, i Atlantica, nosivosti 4996 tona, pripali su naknadnim dogovorom Kraljevini SHS i ujedno su dva broda s najvećom nosivosti koje je Kraljevina SHS dobila dogovorom Trumbić-Bertolini. Najveći brod Ungaro-Croate Buda imao je nosivost 3858 tona.



Ove tablice pokazuju da je najviše brodova nosivosti iznad 3000 tona dobila Italija. Iako je po broju brodova to bilo drugo parobrodarsko društvo u Rijeci, većina brodova Ungaro-Croate bila je nosivosti između 100 i 1000 tona. Nakon podjele brodova riječkih parobrodarskih društava Ungaro-Croata je svoje sjedište prenijela iz Rijeke na Sušak, na teritorij Kraljevine SHS, da bi u prosincu 1921. godine promijenila ime u Jadranska plovidba. To je ime izabrano umjesto Jugoslavenski Lloyd, kako je prvotno bilo zamišljeno, zbog velikog negodovanja i pritisaka s talijanske strane.61 Naime, u Rijeci je već bilo osnovano Pomorsko društvo Lloyd Fiumano.62

Početak 1921. godine označio je u Rijeci kraj D’Annunzijeve vladavine te je, nakon što je odbio poziv talijanske vlade da mirno napusti Rijeku, počelo vojno istjerivanje D’Annunzija iz grada. General talijanske vojske Caviglia počeo je 24. prosinca 1920. s bombardiranjem grada koje je trajalo do 28. prosinca 1920. godine. Nakon što su se arditi predali i D’Annunzio proglasio kapitulaciju u grad su ušle regularne postrojbe talijanske vojske. U nekoliko dana konfuzije izmijenilo se nekoliko vlada u Rijeci, među ostalim i jedna profašistička, sve dok talijanska vlada nije povjerila sastavljanje privremene vlade dr. Antoniju Grossicu, predsjedniku Consiglia Nazionale i vodećem riječkom aneksionistu. Zadaća te vlade bila je stvoriti u Rijeci uvjete za održavanje izbora za riječku Konstituantu, koji su se trebali održati početkom travnja 1921. godine. Na izborima početkom travnja suvereno je s većinom glasova pobijedila autonomaška stranka Riccarda Zanelle.63 Konstituiranje nove autonomaške vlade u Rijeci spriječili su sve jači riječki fašisti koji su izveli državni prevrat i prisilili Zanellu da napusti Rijeku.

Nakon Rapalla i D’Annunzijeva odlaska iz Rijeke jača politički utjecaj Italije u Rijeci, koja se suvereno miješa u riječka unutrašnja pitanja i postavlja riječke vlade po svome nahođenju. Gospodarski Rijeka sve više postaje ovisna o Italiji, koja počinje poticati proizvodnju u riječkoj industriji, a talijanski kapital i dalje nastavlja s kupovanjem preostalih industrijskih pogona

Tablica 2: Tonaža brodova riječkih parobrodarskih društava

Parobrodarsko društvo

50 - 100tona

100 - 200tona

200 - 500tona

500 - 1000tona

1000 - 3000tona

3000i više tona

Adria 0 0 0 0 19 5

Oriente 0 0 0 0 0 3

Levante 0 0 0 1 2 4

Atlantica 1 3 1 0 1 7

Ungaro-Croata 0 14 14 11 0 3

Ugarska banka 0 0 0 0 0 1

Alfonso Riboli 0 1 0 0 0 0

Bernardo Branm 2 0 0 0 0 0

UKUPNO 3 18 15 12 22 23

61 Riječki glasnik (Zagreb), “Jadranska plovidba”, br. 39., 17. XII. 1921., 3.62 DAR, fond: Privremene vlade u Rijeci 1918. - 1924., kut. 20.63 Riječki glasnik (Zagreb), “Izborni kotari”, br. 7. 7. V. 1921., 2.



u gradu koji nisu u talijanskom vlasništvu. O prodoru talijanskoga kapitala u Rijeku preko talijanskih banaka koje otvaraju svoje podružnice u Rijeci piše i glasilo Riječke jugoslavenske stranke “Riječki glasnik” koji izlazi u Zagrebu: “U ovo dvije godine talijanske okupacije upotrebili su talijanske banke, da protegnu svoje djelovanje i na Rijeku. U ovo vrijeme otvorilo je nekoliko talijanskih velikih banaka svoje filijale na Rijeci, dok se sad radi o tome, da dvije filijale dviju mađarskih banaka predju u ruke dviju talijanskih banaka, i to jedna s jednom tršćanskom, a druga s jednom iz Kraljevine (misli se na Kraljevinu Italiju op.a.).”64 Nestabilna politička situacija u gradu ide na ruku talijanskim gospodarstvenicima koji kupuju dionice pojedinih riječkih društava, industrijskih pogona i tvornica koje njihovi vlasnici često prodaju ispod prave vrijednosti. Talijanski kapital povezan s talijanskom agresivnom politikom u Rijeci, koja grad sve više politički i gospodarski vezuje uz Italiju, prodire u Rijeku i daje svoj doprinos potpunoj talijanizaciji te nekada multietničke sredine.

Iako se uz pomoć talijanske vlade pokušava dignuti riječko gospodarstvo i pokrenuti proizvodnja i rad u riječkoj luci, grad i dalje trpi veliku nezaposlenost, a nedostatak novca za plaće i premalene plaće uzrok su štrajkova. Zbog premalenih plaća u štrajk su u kolovozu 1921. stupili radnici brodogradilišta Quarnero.65 Brodogradilište Danubius kupila je također jedna talijanska banka, a zatim mu je promijenjeno ime u S. A. dei cantieri navali Quarnero. Da bi riječka vlada mogla isplatiti gradske činovnike na vrijeme i da bi im uopće mogla isplatiti plaće, talijanska je vlada svaki mjesec slala u Rijeku više od milijun lira za plaće gradskih činovnika.66 No, Italija nije mogla pokriti sve troškove i potrebe grada koji nije više imao nikakvih izvora prihoda pa je krijumčarenje iz Italije i Kraljevine SHS cvjetalo, a posebno je velike prihode donosilo krijumčarenje duhana.67

Štete koje je grad pretrpio tijekom istjerivanja D’Annunzija polako su se popravljale, svi mostovi na Rječini bili su srušeni, a teško su stradala i lučka postrojenja. Stagnacija riječke luke odražavala se i na gospodarstvo u zaleđu grada, u Gorskom kotaru je primjerice stala proizvodnja u drvnoj industriji.68 Krajem kolovoza 1921. jedan novinar zagrebačkog “Obzora” pisat će o svojim dojmovima nakon što se netom vratio iz Rijeke, među ostalim opširno piše o gospodarstvu: “Ekonomski položaj Rijeke je katastrofalan. Nezadovoljstvo raste svakim danom sve više, kako je i broj nezaposlenih radnika svakim danom sve veći. Tvornice otpuštaju i onaj mali broj radnika, što su još bili zaposleni, a dakako u prvom redu naše ljude. ‘Danubius’ (već tada se zove Quarnero op. a.) skratio je rad na 5 dana u tjednu, a govori se da će morati posve obustaviti posao. Svi stolarski radnici ‘Danubiusa’ su otpušteni, jer nisu htjeli raditi po talijanskoj tarifi. … Promet luke i grada Rijeke gotovo je jednak ništici. Pruga južne željeznice od Rijeke na Sveti Petar ima tek neznatni osobni promet,a još manje teretni (most pruge prema Karlovcu na Rječini srušili su 25. prosinca 1920. arditi pa na toj pruzi prometa uopće nema op. a.). Parobrodi ‘Ungaro-Croate’ gotovo da i ne opće. … Mjesto

64 Riječki glasnik (Zagreb), “Prodiranje talijanskog kapitala u Rijeku”, br. 3., 9. IV. 1921. 2.65 Riječki glasnik (Zagreb), “Štrajk u radionici Quarnero”, br. 20., 6. VIII. 1921., 3.66 Riječki glasnik (Zagreb), “Plaće riječkih varoških namještenika”, br. 22., 20. VIII. 1921., 3.67 Riječki glasnik (Zagreb), “Kriomčarenja na Rijeci”, br. 25., 10. IX. 1921., 3.68 Riječki glasnik (Zagreb), “Izvoz iz Jugoslavije”, br. 4. 16. IV. 1921., 4.



naših brodova putuju sada brodovi pojedinih talijanskih i tršćanskih društava.” 69 Kako bi pokrenula rad u riječkoj luci i privukla brodove, talijanska je vlada odlučila sredinom rujna 1921. dati 75 milijuna lira za riječku luku.70

Sredinom listopada 1921. godine zalaganjem talijanske vlade vratio se u Rijeku Riccardo Zanella i uspostavio autonomašku vladu u Rijeci. Za pomoć koju mu je talijanska vlada pružila Zanella je morao dati Italiji velike gospodarske ustupke u Rijeci, kojima je riječko gospodarstvo još više vezao za Italiju.

3. Gospodarska situacija u Rijeci do aneksije grada Italiji(listopad 1921. - siječanj 1924.)

Svoju gospodarsku politiku Zanella je temeljio na gospodarskoj suradnji s Italijom, ali i s Kraljevinom SHS koja je bila prirodno riječko zaleđe. Za gospodarski oporavak grada i pokretanje proizvodnje u gradu nužna je bila suradnja s Kraljevinom SHS. Zanellini autonomaši su to i uviđali. Rapalski ugovor osigurao je riječkim autonomašima toliko željenu autonomiju (samostalnost) Rijeke te je sada na njima bilo da joj osiguraju gospodarsku suradnju sa zaleđem. Naglasio je to i sam Zanella u svom inauguracijskom govoru od 5. listopada 1921. riječkoj Konstituanti, kada je dao i glavne smjernice svoje gospodarske politike: “…izražavam nadu, ili bolje uvjerenje, da će naša borba, koju smo razvili s najkulturnijim sredstvima na idejnom polju, na polju programa i konstruktivnog rada da će ta borba donesti u najskorije vrijeme trajnu i istinsku suradnju za konsolidaciju i razvoj Riječke države, za mir i blagostanje našeg izmučenog naroda, za probit dviju velikih država, naših susjeda i svih naroda, koji se nalaze u našem zaleđu, koji su zainteresirani kod velikog ekonomskog djela, kojega je historija povjerila našoj zemlji.”71 Čvršće gospodarske odnose s Kraljevinom SHS Zanella neće moći uspostaviti zbog nezainteresiranosti vodećih gospodarskih ličnosti u Beogradu koje su svoje interese vidjeli u solunskoj luci i zbog uske gospodarske vezanosti Rijeke za Italiju.

Kako bi pokrenuo riječko gospodarstvo, Zanella je bio prisiljen tražiti zajam od Italije. Italija mu je odobrila zajam od 250 milijuna lira, a garancije koje je Zanella dao talijanskoj vladi zauvijek su Rijeku gospodarski anektirale Italiji. Za povrat zajma Zanella je talijanskoj vladi dao garancije “na svim pokretnostima, kao i na dobicima svake vrsti riječke države”, zatim je priznao talijansku liru kao jedini novac legalan u Rijeci, obvezao se da neće izdavati ni državne bonove ni druge vrijedne papire kao što to rade sve druge države te da neće tražiti druge zajmove dok ne vrati ovaj. Za početak se talijanska vlada obvezala odmah isplatiti 20 milijuna lira u nekoliko mjesečnih obroka, a na sebe je preuzela mijenjanje valute.72 Na taj ugovor o zajmu u svome se govoru osvrnuo poslanik sa Sušaka u beogradskoj Narodnoj skupštini Josip Kučinić, a u kontekstu teškog položaja preostalih hrvatskih privrednika u Rijeci te vladine politike popuštanja Italiji, a o zajmu je rekao sljedeće: “Ovim je ugovorom slobodna riječka država došla u potpunu ekonomsku, a prema tome i političku ovisnost od Italije.”73

69 Obzor (Zagreb), “Iz mrtvog grada”, br. 233., 29. VIII. 1921., 1.70 Obzor (Zagreb), “Italija votira nove kredite za riječku luku”, br. 250., 15. IX. 1921., 2.71 Riječki glasnik (Zagreb), “Riječi gospodina Zanelle”, br. 30., 17. X: 1921., 1.72 Riječki glasnik (Zagreb), “Uvjeti zajma”, br. 7., 18. II. 1922., 3.



Talijanske banke i dalje nastavljaju s kupnjom riječkih industrijskih pogona pa je tako u ožujku 1922. godine riječka rafinerija nafte prešla u talijanske ruke.74 Rafinerija će pod nazivom R.O.M.S.A. nakon aneksije Rijeke Italiji biti najjače poduzeće takve vrste u Italiji.75 Početkom travnja 1922. godine Zanella je državnoj banci Kraljevine Italije Banca D’Italia priznao kupnju prostorija filijale bivše Austro-Ugarske banke, koju je ona platila 12,000.000 lira, tri puta manje nego što te prostorije doista i vrijede, a sva dugovanja i terete Austro-Ugarske banke preuzela je Riječka država.76

U vrijeme Zanelline vlade zaoštrit će se pitanje o teritorijalnoj pripadnosti luke Baross i Delte, koje je jugoslavenska strana tražila za sebe dok je Zanella tvrdio da pripadaju Riječkoj državi. Pitanje luke Baross i Delte grof Sforza je pri potpisivanju Rapalskog ugovora namjeravao prepustiti Kraljevini SHS kako bi ona dobila izlaz na more u riječkoj luci i kako bi se Sušak lakše gospodarski oporavio.77 To će se pitanje još više zaoštriti dolaskom fašista na vlast u Italiji, koji će ga koristiti kao sredstvo pritiska na jugoslavensku stranu.

Zbog svojih ranijih govora i proglasa u kojima je spominjao gospodarsku i političku suradnju s Kraljevinom SHS te zbog uspostavljanja gospodarskih odnosa i reguliranja zajedničkih željezničkih tarifa s Kraljevinom SHS78 Zanella je postao omražen među riječkim fašistima i aneksionistima, koji su u njemu i njegovoj autonomaškoj stranci vidjeli glavnu prepreku za političko sjedinjenje Rijeke s Italijom. Fašistički prevrat kojim je srušena Zanellina vlada izbio je 3. ožujka 1922., Zanella je bio prisiljen napustiti Rijeku i skloniti se u Kraljevicu, na tlo Kraljevine SHS, a tu su mu se pridružili članovi njegove vlade i autonomaški zastupnici riječke Konstituante. Zanellina autonomaška opcija više neće imati nikakve političke snage, talijanske vlade postavljat će u Rijeci vlade i upravitelje prema vlastitu nahođenju. Proces političkog i gospodarskog vezivanja Rijeke uz Italiju nastavit će se i dalje, s time što će dolaskom fašista na vlast u Italiji u studenome 1922. godine početi proces potpunog političkog i gospodarskog sjedinjenja Rijeke s Italijom.

Nakon pada Zanelline vlade u Rijeci se do aneksije grada Italiji izmijenilo pet protalijanskih i aneksionističkih vlada. Razdoblje od kraja 1922. pa do siječnja 1924. godine, aneksije grada Italiji, politički je najstabilnije razdoblje od kraja Prvoga svjetskog rata. Razlog tome prije svega leži u činjenici da je u tom razdoblju Rijeka potpuno politički i gospodarski ovisna o Italiji, grad je očišćen od svih nepodobnih političkih elemenata i etničkih zajednica, na vlasti su vlade koje su postavljene iz Rima, svi važniji industrijski pogoni i gospodarske organizacije u Rijeci u talijanskom su vlasništu, trgovine i obrtničke radnje koje se nekada bile u hrvatskom vlasništvu sada su talijanske, grad je na svim područjima javnog i gospodarskog života potpuno talijaniziran.

73 Primorske novine, “Narodni poslanik g. Kučinić o prilikama na Rijeci”, br. 592., 21. II. 1922., 1-2.74 Riječki glasnik (Zagreb), “Riječka rafinerija petroleja prešla u talijanske ruke”, br. 11., 15. III. 1922., 4.75 P. Mitrović i R. F. Barbalić, n. dj., 59.76 Riječki glasnik (Zagreb), “Ekonomsko zarobljavanje Rijeke”, br. 13., 8. IV. 1922., 3.77 Grof C. Sforza, n. dj., 18.-20.78 L. Kos, n. dj., 350.



Riječko gospodarstvo počelo se oporavljati isključivo zahvaljujući talijanskoj pomoći, ali je problem nezaposlenosti i dalje bio gorući problem riječkoga gospodarstva. Kako bi suzbio nezaposlenost, predsjednik privremene riječke vlade Attilio Depoli izdao je sredinom 1923. godine proglas kojim je zaprijetio Kraljevini SHS da će, ako ne otvori željeznički promet s Rijekom, oko tristotine riječkih “Jugoslavena” iz grada i okolice biti otpušteno i protjerano u Jugoslaviju.79 Otpuštanje hrvatskih radnika u Rijeci posebno se pojačalo dolaskom fašista na vlast u Italiji u studenome 1922. godine. Još početkom 1923. godine pisao je sušački “Primorski novi list” da u Rijeci “...nema nigdje nijednoga namještenika bilo koje struke, koji bi po narodnosti bio Jugoslaven. Ovakvim drakonskim mjerama bačeno je na ulicu stotine i tisuće naših ljudi, kojima je u ovo najteže doba nezaposlenosti i strašne skupoće, oduzeta prilika da svojom zaradom prehranjuju svoje porodice.”80 Zbog nezaposlenosti i velike skupoće, život je za riječke Hrvate u gradu postao nemoguć pa otpušteni riječki radnici Hrvati preko Kastavskog kotarskog poglavarstva uspostavljaju veze sa sjevernim krajevima Hrvatske, gdje šalju svoju djecu kao ispomoć na seoskim gospodarstvima.81

Gospodarski oporavak grada počeo je postavljanjem za vojnoga guvernera Rijeke talijanskoga generala Gaetana Giardina 17. rujna 1923. godine. Njega je Mussolini postavio za riječkog vojnoga guvernera usred pregovora s Kraljevinom SHS oko konačnog rješenja državno-pravnog statusa Rijeke, odnosno konačne aneksije Rijeke Italiji. Svrha postavljanja vojnoga guvernera bila je dovesti Kraljevinu SHS pred gotov čin i prisiliti je da što prije prizna aneksiju Rijeke Italiji. Zadaća generala Giardina bila je da obnovi gospodarski život grada i pokrene proizvodnju te da pripremi teren za političku aneksiju Rijeke Italiji.

Nakon što je došao u Rijeku general Giardino osnovao je Ured rada koji će nadgledati poslovanje riječke luke i lučke radnike. U dogovoru s talijanskom vladom povećao je i proizvodnju duhana u riječkoj tvornici duhana i zaposlio 300 radnica.82 Početkom 1924. godine na zahtjev talijanskih vojnih krugova počela je ponovno s radom riječka tvornica torpeda Whitehead.83 Najviše problema bilo je s ljuštionicom riže - kako je Italija imala razvijene vlastite pogone za ljuštenje riže, riječka tvornica im je teško mogla konkurirati. Kako bi se pokrenuo rad ljuštionice i smanjila nezaposlenost u vrijeme vlade generala Giardina, riža je u riječku ljuštionicu dovožena iz Italije. Početkom 1924. godine talijansko Ministarstvo javnih radova obavijestilo je generala Giardina da je međuministarskom odlukom za 50 posto smanjena tarifa željezničkog transporta za vagone s rižom namijenjene riječkoj ljuštionici.84 Takvu naredbu, o smanjenju željezničke tarife za prijevoz robe u Rijeku i iz Rijeke, donijelo je talijansko Ministarstvo trgovine početkom studenoga 1923. godine.85 Prije

79 Primorski novi list (Zagreb), “Novi progoni našeg elementa na Rijeci”, br. 123., 30. V. 1923., 2.80 Primorski novi list (Sušak), “Drakonske mjere protiv naših ljudi na Rijeci”, br. 19., 24. I. 1923., 1.81 Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, (dalje: HDR), fond: Kotarsko poglavarstvo Kastav, kut.6./911./1923.82 Obzor (Zagreb), “Rijeka pod Talijanima”, br. 269., 1. X. 1923., 2.83 P. Mitrović i R. F. Barbalić, n. dj., 59; podatak o namjeri talijanske vlade da ponovno otvori tvornicu torpeda Whitehead donosi i

Obzor (Zagreb), “Rijeka pod Talijanima”, br, 269., 1. X. 1923., 2.84 DAR, fond: Privremene vlade u Rijeci 1918. - 1924., kut. 22.85 Primorski novi list (Sušak), “Italija i riječki saobraćaj”, br. 262., 15. XI. 1923., 3.



same aneksije grada talijanska vlada je iz Tripolitanije uputila u Rijeku pošiljku od 250 tona sirove nafte za riječku Rafineriju.86 Tim gospodarskim mjerama talijanska je vlada podizala i obnavljala gospodarstvo grada koji će uskoro anektirati. Nedugo nakon preuzimanja vlasti u Rijeci general Giardino je početkom listopada ukinuo carinsku granicu između Rijeke i Italije.87 Time je praktički provedena gospodarska aneksija Rijeke Italiji. Ukidanje carinske granice bilo je potrebno kako bi se olakšao dovoz talijanske robe u Rijeku te izvoz iz Rijeke u Italiju.

Velik otpor talijanskoj gospodarskoj politici u Rijeci pružala je riječka Trgovačka komora, koja je prije svega bila nezadovoljna povlasticama koje je talijanska vlada davala Trstu, a koje su se negativno odražavale na riječku trgovinu. Zbog toga je krajem studenoga 1923. godine general Giardino izdao nalog prema kome komesar riječke Trgovačke komore ima sva prava koja ima i predsjedništvo same komore, a njemu će se dodijeliti i odbor od deset ljudi koje će odabrati sam general Giardino.88 Jedna od zadaća generala Giardina u Rijeci bila je da uguši svaki mogući otpor koji bi mogao ugroziti aneksiju Rijeke Italiji. Sve političke protivnike vojni guvrener je odmah stavio pod nadzor riječke policije, a davanjem velikih ovlasti svome komesaru pri riječkoj Trgovačkoj komori general je pod kontrolu stavio najveće riječko udruženje gospodarstvenika i slomio u njemu svaki otpor talijanskoj gospodarskoj politici u Rijeci.

Krajem 1923. godine u Rijeci je zabranjeno otvaranje novih trgovina, industrijskih pogona i filijala drugih poduzeća89 kako bi se spriječila neravnopravna konkurencija. Osim toga, krajem 1923. godine general Giardino naredio je promjenu svih austrougarskih novčanica koje su još ostale u optjecaju u lire. Novčanice sa žigom Kraljevine SHS mijenjale su se 100:5, tj. 100 kruna za 5 lira ili 20:1, a novčanice s riječkim žigom mijenjale su se 100:30 ili 100 kruna za 30 lira.90 Taj omjer u promjeni novčanica bio je usmjeren prije svega protiv riječkih Hrvata koji su jedini upotrebljavali austrougarske novčanice sa žigom Kraljevine SHS. Protiv gospodarske aktivnosti riječkih Hrvata bio je usmjeren i zakon koji je general Giardino donio početkom 1924. godine o reviziji obrtnih dozvola, prema kojemu nijedan strani državljanin ne može voditi obrt u Rijeci.91

Potaknuti gospodarskom politikom generala Giardina u Rijeci riječki su fašisti početkom prosinca 1923. godine donijeli zaključak kako “…nijedan ured, bilo to privatni ili gradski ili državni, trgovine, tvornice, banke itd. ne smiju imati namještenika koji nije član fascia. Također ni jedan radnik ne će se smjeti primati na posao ako nije fašista.”92 Tim su se zaključkom trebali otpustiti s posla prije svega riječki Hrvati, autonomaši i istaknuti socijalisti koji su bili najveća prijetnja aneksiji Rijeke Italiji i najveći neprijatelji riječkih fašista te ih je trebalo lišiti prihoda za život, što bi potaknulo njihovo iseljavanje iz Rijeke.

86 DAR, fond: Privremene vlade u Rijeci 1918. - 1924., kut. 22.87 Obzor (Zagreb), “Ukinut riječka carinska granica prema Italiji”, br. 273., 5. X. 1923., 2.88 Primorski novi list (Sušak), “Riječka trgovačka komora”, br. 273., 28. XI. 1923., 3.89 Primorski novi list (Sušak), “Zabrana otvaranja novih trgovina”, br. 285., 14. XII. 1923., 3.90 Primorski novi list (Sušak), “Izmjena novčanica na Rijeci”, br. 296., 30. XII. 1923., 3.91 Primorski novi list (Sušak), “Pitanje obrtnih dozvola”, br. 50., 29. II. 1924., 3.92 Primorski novi list (Sušak), “Samo za fašiste ima službe na Rijeci”, br. 283., 12. XII. 1923., 3.



Riječka se luka oporavlja. Prvi put nakon Prvoga svjetskog rat bilježi veći dolazak brodova u luku, iako je promet zabilježen 1923. u riječkoj luci i dalje ispod onoga iz 1913. godine.93 U riječku luku je 1922. prispjelo brodova ukupne nosivosti 616.005 tona, a tijekom 1923. godine 528.355 tona. Veći će porast luka zabilježiti tek 1924. godine kada će u nju prispjeti brodova ukupne nosivosti 755.343 tone.94 Kroz riječku luku najviše su tereta 1923. godine uvezle: Kraljevina SHS 34.093 tone, Italija 26.468 tona, Velika Britanija 14.476, Indija (tada britanska kolonija) 14.523 i Njemačka 12.245 tona. Zemlje iz zaleđa koje prirodno gravitiraju riječkoj luci izvezle su pojedinačno: Mađarska samo 6 tona tereta, Austrija 112, Čehoslovačka 197, a Rumunjska 6190 tona tereta. Cjelokupni izvoz riječke luke 1923. iznosio je 129.331 tonu.95 Slabi izvoz zemalja iz zaleđa kroz riječku luku može se protumačiti time što je ipak prirodni izlaz Austrije na Jadran Trst i što je ta zemlja nakon Prvoga svjetskog rata, gubitkom svojih gospodarski najrazvijenijih krajeva Češke i Moravske, pala u veliku gospodarsku krizu koju je još dodatno pojačalo isplaćivanje ratnih reparacija. Mađarska koja je doživjela boljševičku revoluciju Bele Kuhna, kontrarevoluciju i “bijeli teror” Horthyjevih pristaša te velike teritorijalne gubitke nakon Prvoga svjetskog rata još je oporavljala svoje gospodarstvo, a Čehoslovačka je bila prirodno orijentirana na Trst i njemačke sjevernomorske luke. Tijekom 1923. godine kroz riječku luku najviše je tereta uvezla Italija 36.013 tona, Kraljevina SHS samo 6532 tone, Španjolska i Portugal zajedno 10.289 tona (uglavnom drveni ugljen), a od zemalja zaleđa kroz riječku su luku teret uvezle samo Ugarska 541 tonu i Rumunjska 67 tona, Austrija i Čehoslovačka 1923. godine kroz riječku luku nisu uvezle ništa. Cjelokupni uvoz kroz riječku luku 1923. godine iznosio je 84.903 tone.96 Prema tome, Rijeka je 1923. funkcionirala više kao izvozna nego kao uvozna luka. Usporedi li se ovaj promet sa 1913. godinom kada je u riječkoj luci zabilježen promet od 2,892.538 tona,97 vidi se velika stagnacija riječke luke od kraja Prvoga svjetskog rata koja je prvenstveno izazvana nesređenim državno-pravnim položajem Rijeke od listopada 1918. do siječnja 1924. godine. Padu prometa u luci pridonijele su i velike političke promjene i gospodarske krize koje su zahvatile zemlje u zaleđu. Jedan od uzroka pada prometa bilo je i oštećenje lučkih dizalica i lučke infrastrukture u vrijeme D’Annunzijeva boravka u Rijeci. Riječka je luka za Italiju predstavljala i svojevrsni gospodarski balast jer je talijanska vlada kroz riječku luku nastojala usmjeriti dio prometa Jugoslavije i Mađarske iz “prezasićenih” luka Trsta i Venecije. Italija je nastojala i podići promet riječke luke privlačeći prije svega promet iz Kraljevine SHS, koja je ostala bez moderne luke kroz koju bi obavljala tranzitnu trgovinu, čime se Italiji otvorila mogućnost da lakše kontrolira gospodarske interese Kraljevine SHS.98 Zato je talijanska vlada odobravala Rijeci silne kredite za obnovu gospodarstva i podizanje riječke luke.

93 G. Depoli, n. dj., 50.94 P. Mitrović i R. F. Barbalić, n. dj., 49.95 Isto.96 Isto.97 P. Mitrović i R. F. Barbalić, n. dj., 49.98 L. Kos, n. dj., 351.



Početkom 1924. godine Rijeka je politički i gospodarski bila potpuno vezana uz Italiju pa je aneksija grada Italiji 24. siječnja 1924. samo ozakonila postojeće stanje. Toga su dana u Rimu potpisani tzv. Rimski ugovori kojima je Kraljevina SHS priznala Italiji pravo na Rijeku, a Italija Kraljevini SHS pravo na Deltu i luku Baross. Time su završeni pregovori između talijanske fašističke vlade Benita Mussolinija i vlade Kraljevine SHS kojoj se na čelu nalazio Nikola Pašić, koji su trajali od polovice 1923. godine. Nezainteresirana za budućnost Rijeke i riječkih Hrvata radikalska vlada N. Pašića poprilično je olako prepustila Rijeku Talijanima, i ne samo to, nego je 27. siječnja 1924., tri dana otkad je priznala aneksiju Rijeke Italiji, potpisala s Italijom Pakt o prijateljstvu i srdačnoj suradnji.

Rimskim ugovorima riješena su sva dotad goruća pravna, politička, gospodarska i financijska pitanja vezana uz Rijeku. Prema članu 1. toga ugovora talijanska je vlada priznala suverenitet Kraljevine SHS nad Deltom i lukom Baross, koji je Italija dva dana nakon ratifikacije ugovora morala evakuirati. Člancima 2. i 3. Kraljevina SHS priznala je Italiji puni suverenitet nad gradom i lukom Rijeka te teritorijem dodijeljenim joj graničnom linijom.99 Posebnim je sporazumom, sadržanim u Prilogu B Sporazuma o Rijeci, dogovoreno da će se bazen riječke luke Thaon de Revel riječkog Porto Grande dati u zakup Kraljevini SHS na 50 godina, za što će Kraljevina SHS Italiji godišnje plaćati simboličnu zakupninu od jedne zlatne lire.100 Tim je ustupkom Kraljevini SHS Italija nastojala privući što više prometa iz Kraljevine SHS u sad talijansku Rijeku (Fiume).

ZaključakGeografski smještaj Rijeke sudbonosno je utjecao na njezinu noviju prošlost. Gospodarski

rast koji je Rijeka doživjela krajem 19. i početkom 20. stoljeća usporilo je izbijanje Prvoga svjetskog rata 1914. godine, da bi se kraj Prvoga svjetskog rata pokazao još katastrofalnijim za riječko gospodarstvo. Nacionalno-politički pokret jednog dijela riječkih Talijana koji su budućnost Rijeke vezali uz aneksiju Rijeke Italiji sprečavao je rješavanje teritorijalno-pravnog statusa Rijeke. Nestabilna politička situacija i nedefinirani pravni status grada izazvani s jedne strane djelovanjem talijanskih nacionalista i aneksionista u Rijeci, a s druge strane političkim i gospodarskim pritiscima talijanskih vlada negativno su se odrazili na promet u riječkoj luci i industrijsku proizvodnju u gradu. Pravu gospodarsku katastrofu Rijeka će doživjeti u vrijeme boravka talijanskog pjesnika G. D’Annunzija u Rijeci, kada će sva industrijska i ostala gospodarska postrojenja prestati s radom, a sam grad naći će se na rubu gladi. Nestabilnu političko-gospodarsku situaciju u gradu koristili su talijanski gospodarstvenici koji posredovanjem talijanskih banaka polako kupuju sve važnije tvornice i gospodarske pogone u Rijeci. Gospodarskim kreditima i materijalnom pomoći talijanska je vlada politički i gospodarski postupno vezivala riječko gospodarstvo za Italiju pa je aneksiju Italiji 1924. godine u gospodarskom pogledu Rijeka dočekala potpuno talijanizirana. Svi važniji gospodarski i

99 Primorski novi list (Sušak), “Tekst sporazuma o Rijeci”, br. 25., 31. I. 1924., 1.100 Primorski novi list (Sušak), “Konvencija o jugoslavenskoj zoni u riječkoj luci”, br. 25., 31. I. 1924., 2.



industrijski pogoni bili su u talijanskom vlasništvu ili pod talijanskom kontrolom, trgovine i obrtničke radionice koje su nekada mahom držali riječki Hrvati, prisiljeni terorom talijanskih nacionalista i fašista te brojnim zakonima privremenih riječkih vlada koji su trebali izbaciti iz Rijeke hrvatski kapital, morali su prodati svoje trgovine i obrtničke radionice novim talijanskim vlasnicima. Tako je Rijeka, potpuno talijanizirana, dočekala aneksiju Italiji 1924. godine.

Summary

This article is based on published scientific literature, newspaper and archival materials. The purpose of this article is to give insight of economic situation in Rijeka during the time period from 1918. to 1924. The economic rise of Rijeka at the end of nineteenth century and in the beginning of twentieth century has been rapidly interrupt at the end of First world war. London pact from 1915. had been forseen that Rijeka would stay after the war in Croatia. Italian governments, supported by italian annexionists from Rijeka, started with pressures on international political factors and newely founded Kingdom of SHS. From economic aspect this is a period in which begin penetration of Italian capital in industry and other spheres of public and economic life in Rijeka. During this period, rich and prosperous town which Rijeka has been, was several times on the edge of hunger, completely isolatied from his hinterland and dependent on Italian economic help. During annexion to Italy Rijeka was, from economic aspect completely talianized town.



Popis literature1. Radojica F. Barbalić, “Brodarstvo Rijeke kroz vjekove”, Rijeka - Zbornik, Zagreb 1953.,

93-113.2. Helena Bunjevac, “Važnost željeznice u razvoju Rijeke”, Riječka luka - povijest,

izgradnja, promet, Rijeka 2001., 189-200.3. Ferdo Čulinović, “Riječka država - od Londonskog pakta i Danuncijade do Rapalla i

aneksije Italiji”, Zagreb 1953.4. Dati statistici sulla popolazione di Fiume-risultati dal censimento fatto nel dicembre

1918., Fiume-rivista semestrale della “Societa di studi fiumani”, Fiume 1924., 192-194.5. Guido Depoli, “La politica econiomica di Fiume durante l’indipendenza 1918.-1924.”,

Fiume-rivista semestrale della “Societa di studi fiumani”, Fiume 1926., 40-61.6. La Bilancia, Fiume 1919.7. La guida di Fiume, Fiume 1915.8. La Vedetta d’Italia, Fiume 1920.9. Igor Karaman, “Privredni razvitak grada Rijeke pod nagodbenim sustavom”, Jadranske

studije, Rijeka 1992., 89-117.10. William Klinger, “La nascita dei movimenti nazionali a Fiume 1860.-1919.”, Fiume nel

secolo dei grandi mutamenti (Atti del convegno), Rijeka 2001., 187-194.11. Lucijan Kos, “Rijeka kao slobodna luka”, Zagreb 1968.12. Pero Mitrović i Radojica F. Barbalić, “Riječka luka”, Rijeka - Zbornik, Zagreb 1953.,

35-66.13. Francesco Saverio Nitti, “Evropa bez mira”, Zagreb 1922.14. Obzor, Zagreb 1919.,1920., 1921., 1922., 1923.15. Primorske novine, Sušak 1918., 1919., 1922.16. Primorski novi list, Sušak 1923., 1924.17. Riječki glasnik, Zagreb 1921., 1922.18. Grof Carlo Sforza, “Evropa i Evropljani”, Zagreb 1936.19. Mihael Sobolevski, “Radnički pokret Rijeke u prvoj polovini XX. stoljeća”, Rijeka u

stoljeću velikih promjena (Zbornik radova), Rijeka 2001., 126-131.

Arhivska građa1. Državni arhiv u Rijeci, fond: Privremene vlade u Rijeci 1918. - 1924.2. Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, fond: Kotarsko poglavarstvo Kastav.


Ekonomska i ekohistorija 139Nenad Moačanin - PRISTUP EKOHISTORIJI PODRAVINE PREMA OSMANSKIM IZVORIMA

PRISTUP EKOHISTORIJI PODRAVINEPrema osmanskim izvorima

APPROACHING THE ECOHISTORY OF THE PODRAVINAAccording to Ottoman Turkish sources

Nenad Moačanin Primljeno: 23. 11. 2004.Odsjek za povijest Prihvaćeno: 20. 12. 2004.Filozofski fakultet Rad ima dvije pozitivne recenzijeSveučilište u Zagrebu UDK/UDC 308(497.5-3 Podravina)»15/16»Ivana Lučića 3HR-10000 Zagreb Izvorni znanstveni radRepublika Hrvatska Original scientific paper

SažetakDio Podravine pod osmanskom vladavinom bio je prilično nehomogeno područje u upravnom i etnokonfesionalnom pogledu. Više nego na drugim pograničnim područjima ondje su granice između “krajine” i, da tako kažemo, “turske paorije” krajnje fluidne, stvarajući tako svojevrsni “multiplex subconfinium”. Stanovništva je vjerojatno ukupno bilo nešto manje nego u kasnom srednjem vijeku te je sigurno širenje šumskih površina, što i izvori sugeriraju, ali i njihova povećana eksploatacija (građevno drvo, žir). Posljedice turskih osvajanja i vojni čimbenik zamjetno su obilježili krajobraz sela (pastoralizacija prostora koje naseljavaju Vlasi, forsirana proizvodnja žitarica u ravnici), a u utvrdama i trgovištima, osim pojave džamija, vjerojatno nije došlo do jače afirmacije osmansko-islamskih modela. Toponomastika se u 16. stoljeću gotovo i nije mijenjala, da bi se potom taj proces dosta pojačao i kulminirao u ratnom razdoblju krajem 17. stoljeća. Težište prerade sirovina (mlinarstvo), puteva izvoza (pšenica, voće, svinje, roblje) i opskrbe (roba sa sajmova) premjestilo se prema jugoistoku (Orahovica, našički kraj), odnosno području koje gravitira srednjem Podunavlju (Valpovo, Osijek). Jedini mogući znatniji regionalni centar bila bi Virovitica, na koju otpada gotovo polovica trgovačkog prometa u regiji, no o tome izvori daju samo neke posredne naznake.

Ključne riječi: Podravina, ekohistorija, Osmansko Carstvo

Key words: Podravina, ecohistory, Ottoman Empire

U teritorijalnom smislu ovdje će više pozornosti biti posvećeno “gornjem” dijelu prostora Podravine pod osmanskom vladavinom, i to ako ni zbog čega drugoga, onda zato što se po brojnim i bitnim obilježjima “donji” dio negdje od ispred Valpova do ušća Drave u Dunav uvelike uklapa u prostor Podunavlja. I, dakako, silom prilika, moram poprilično zanemariti područje na lijevoj obali Drave, iako ono u mnogočemu tvori cjelinu s onim na desnoj obali. Simultano proučavanje i prikaz bio bi zadatak budućnosti.


Nenad Moačanin - PRISTUP EKOHISTORIJI PODRAVINE PREMA OSMANSKIM IZVORIMA140

Najveći dio Podravine s obje strane Drave Osmanlije su zaposjeli 1543. godine. Nakon toga uspjeli su 1552. osvojiti Viroviticu i s tim su njihova osvajanja prestala. Osim malog prostora oko Virovitice, sve je to područje do tada pripadalo Križevačkoj županiji. Uz Dravu se prostire ravnica koja je prvo uža, a potom prostranija, da bi se s odmakom od rijeke teren postupno izdizao i prelazio u brežuljkasto, pa i u brdsko područje.

Starosjedilačko stanovništvo ostalo je u ravnici i na jugoistoku prema Našicama, a brežuljkastu i brdsku zonu su uglavnom naselili Vlasi. U svim gradovima i trgovištima prevladavali su muslimani, no na selu ih gotovo i nije bilo, tek na nekoliko mjesta blizu Orahovice. U socijalnom i vjerskom pogledu vladalo je veliko šarenilo. Teško je odrediti vjersku pripadnost većine obične raje jer se nakon osmanskog osvajanja preko mađarskih krajeva proširila reformacija koja pak, čini se, nije bila jedinstvenog profila (evangelici, reformirani, antitrinitarci). Možemo pretpostaviti da i toj okolnosti valja dijelom pripisati promjenu lokalnoga pejzaža. Naime, propadanje brojnih crkava, na što ukazuju stereotipne opaske vizitatora u 17. stoljeću (nema materijalne potpore plemstva, a protestantizam odbacuje sjaj i snalazi se i sa skromnijim zgradama). No, reformacija se nije odviše duboko ukorijenila jer je još za turske vlasti potisnuta bez grube sile.1

U Podravini je više sela obične kršćanske raje bilo zaduženo za nadzor nad putevima kroz šumu i njihovo održavanje te su stoga bila oslobođena ratnih doprinosa, davanja dječaka za vojsku i dvor te plaćanja pristojbe pravoslavnom mitropolitu. Vjerojatno se okolnošću da je ta posljednja daća bila legalna može objasniti izostanak sukoba s vladikama, barem većih, do posljednje četvrti 16. stoljeća. Rekli bismo da se situacija promijenila dolaskom franjevaca iz Bosne jer su se oni mogli tome dosta uspješno suprotstaviti pa dolazi do poznatih oštrih sukoba u 17. stoljeću.

Uz običnu raju, možda “poluprotestantsku” i onu malobrojniju, “zaštitarsku”, tu je i muslimanski te vlaški “Soldatenbauer”. Gotovo da i nema razlike između registriranih članova posada i sitnog poslovnog svijeta kasaba duž glavne kopnene prometnice (Virovitica - Slatina - Voćin - Mikleuš - Orahovica). Plaćeni vojnici siju i žanju oko naselja, a građani u cijelosti moraju suzbijati provale kršćanskoga neprijatelja.2 Svi oni zajedno jamačno pomalo i trguju. Jedino muslimanski “civili” u mjestima uz veliku rijeku nemaju dodatnih vojnopolicijskih dužnosti. Među Vlasima valja razlikovati stariji sloj, koji u 16. stoljeću još ne donosi vlastitu toponomastiku, od kasnijih doseljenika. To će učiniti tek novi, jači val na prijelomu stoljeća i nekoliko desetljeća potom. Valja ispitati mogućnost ne radi li se pri tome o situaciji da najprije dolaze tek “iveri” brojnih, ali različitih vlaških skupina.

Zanimljivo je usporediti osmansku organizaciju prostora, predstavljenu podjelom na kadiluke, sa starim županijskim ustrojem.3 Iako se temeljila na načelima koja dosta evociraju predodžbe o “homogenosti” i “centralitetu”, ta je podjela bila podložna znatnim i čestim

1 Kao da je ponestalo podrške iz jačih središta nakon početnog zamaha. Čini se da se najbolje održala reformirana crkva.2 BOA (Arhiv Predsjedništva vlade) Istanbul, detaljni porezni popis sandžaka Požega TT 672, zabilješke u dijelu o kadiluku

Orahovica.3 Podjela na kadiluke po svojoj je naravi bolje usporediva s crkveno-upravnom podjelom. Županijama cum grano salis više

odgovaraju sandžaci jer u oba slučaja geografska homogenost teritorija malo znači.



promjenama, mnogo više nego u prekodravskim, prekosavskim ili srednjopodunavskim krajevima. Blizina granice s pratećom nesigurnošću sigurno je uvjetovala pojavu određenih “anomalija”. Tako se čini da je prostor osmanske Podravine 1543. gotovo u cijelosti pretvoren u kadiluk kojem je za središte određena Orahovica. Radilo se, zapravo, o području osvojenom u jednom naletu od Valpova do ispred Virovitice. Međutim, sama uža zona krajišta od Voćina do Brezovice tada je bila “neprirodno” podređena požeškom kadiluku. Očito se htjelo ujediniti čisto krajiško područje pod istom lokalnom upravom, vojnom i civilno-vjerskom. Vrlo je vjerojatno da je nakon osvajanja Virovitice, a najkasnije poslije osnutka Čazmanskoga sandžaka (1557.), u naizgled sigurnijim prilikama zaključeno da se taj dio Podravine stavi pod nadležnost Virovitičkog, odnosno Orahovičkog kadiluka. No, vezanost Virovitice uz Požegu nije tek tako nestala. Godine 1600., opet u vrijeme rata, spominje se “kadiluk Požega, također zvan Virovitica”.4 Novonastala nesigurnost djelovala je na ponovno spajanje tih oblasti. Virovitički se kadiluk u međuvremenu dosta proširio na istok pa se smanjila nadležnost orahovičkog kadije. Nadalje, u vrijeme boravka Bartola Kašića (1618.) kadija rezidira i u Valpovu, a iz druge polovice 17. stoljeća ima vijesti i o tome da se nešto slično dogodilo i sa Slatinom. Ta dva posljednja slučaja možda su u neku ruku posljedica kadrovske “prezagušenosti”, odnosno krize klasičnog osmanskog sustava kada se javlja previše kandidata za funkciju kadije, koje nekako treba podmiriti, nego stvarnih vojnih ili kakvih drugih potreba. No, trebalo bi ispitati i druge mogućnosti. Jesu li ozbiljnije porasli naseljenost, promet robe, pa i broj muslimana? Sve bi to zahtijevalo uspostavu sudsko-upravnih ustanova na tim mjestima, indicije za to postoje, no vrlo je teško išta definitivno dokazati. Najjednostavnijim se pitanjem čini pojava nešto življeg prometa i trgovine. U doba ravnoteže snaga kada nema rata, zapravo ni “maloga”, te se svekoliko nasilje uglavnom svodi na veće ili manje pljačkaške prepade, oživljava promet robe, o čemu svjedoči nekoliko novih “brodova” kakvih nema u popisima iz 16. stoljeća.5 Osim toga, stotine vojnika po utvrdama sada imaju mnogo više vremena i mogućnosti za obrt i trgovinu.

Osim podjele na kadiluke, važnu je ulogu igrala i prisutnost kapetanija kao vojnih oblasti uz rijeku te s njom teritorijalno podudarna uspostava financijsko-upravnih oblasti ili eminluka. Takva je bila osječka kapetanija/eminluk koja je obuhvatila sve brodove na Dravi sa skelama i riječnom flotilom. Propisi o carini na svim dravskim prijelazima temeljili su se na odredbama o osječkoj skeli.

Kudikamo je teže nešto suvislo zaključiti o kretanju broja stanovnika. Godine 1579. na području orahovičkog i virovitičkog kadiluka bilo je zabilježeno oko 2500 kuća raje, odnosno gotovo 1700 kuća obične raje i oko 800 kuća Vlaha, zatim nešto više od 600 kuća muslimana, gotovo isključivo stanovnika gradova, čemu možemo pribrojiti najmanje 1200 vojničkih muslimanskih kuća (dakle samo oko 1800). Ukupno bi Podravina stoga tada morala imati oko 4300 domova. Popis glavarine (harača, džizje) iz 1581. godine donosi 1577 kuća obveznika toga poreza, dakle raje bez posebnog statusa. Razlika od stotinjak kuća potječe

4 Wien, Staatsarchiv, Turcica: “mevlana Pojega nam-i diger Virevitiçe kadısı” (12. 2. 1600.).5 Tzv. Paliba Skela kod Miholjca, Nova Skela kod Valpova (Smičiklas, o.c., str. 102, 116).



odatle što je prvi popis obuhvatio i oženjene sinove koji i dalje žive u istom domaćinstvu s ocem.6 Nasuprot tome, harački popis iz 1656. donosi samo 866 poreznih jedinica,7 što bi upućivalo na demografski “pad” od zamalo polovice prvobitnog broja. Ipak, niz okolnosti ne dopušta takav zaključak.

Brojke u haračkim defterima iz 17. stoljeća općenito su niže od onih u popisima iz druge polovice 16. stoljeća za trećinu, pa i više, i za druge kadiluke u Slavoniji, ali ne samo u Slavoniji, nego i u cijeloj osmanskoj jugoistočnoj Europi! K tomu u Slavoniji, pa tako i u Podravini, uopće nije zabilježen manji broj naseljenih mjesta, što bi se u slučaju velikih populacijskih gubitaka moralo dogoditi. Štoviše, “pad” se doima nevjerojatno ravnomjernim i mehaničkim: primjerice, u selu A bilo je 1579. dvadeset, a u selu B deset poreznih jedinica. Sada, 1656., u selu A ima ih deset, a u selu B pet, i tako dalje. Sve je to previše “pravilno” da bi bilo uvjerljivo. Osmanisti u novije vrijeme pokušavaju pomiriti očitu nužnost da se “demografska katastrofa” na papiru reinterpretira tako da se nekih dvadesetak posto “gubitka” pripiše islamizaciji, pretvaranju nekih sela u posjede vakufa (zaklada), bijegu u gradove zbog nasilja i prezaduženosti i slično. No, i tada brojke opet ostaju 20-30 posto manje pa za većinu istraživača osjetni pad ostaje neupitnim. Nastojeći uklopiti tu pojavu u “sveeuropski” fenomen demografske kontrakcije u 17. stoljeću, mnogi se pozivaju na “malo ledeno doba”, epidemije i, ne na posljednjem mjestu, pogoršane socijalne i gospodarske okolnosti na koje se, navodno, i u “turskim prilikama” odgovaralo smanjivanjem obitelji, pogotovo odgađanjem vremena za udaju. Međutim, ništa takvo, barem ne u širokim razmjerima, nije zabilježeno na prostorima osmanske Europe, pa ni u Podravini.

Mnogo je vjerojatnije da je najvažniji razlog za “nestanak” brojnih fiskalnih jedinica jednostavna činjenica da je porezni teret prema državi dosta porastao. Glavarina (harač) se realno nije povećala jer se “novi” harač sada sastoji od “staroga”, nominalno većeg zbog inflacije i od isto tako inflacijom povećane vojnice koja se počela plaćati redovito, a ne samo u doba rata. Pojavilo se i mnoštvo novih, polulegalnih nameta u korist pokrajinskih vlasti. Državni kuluk, teška obveza i ranije, morao se jače osjetiti u vrijeme kada treba još više radne snage za novu veliku tvrđavu u Kaniži. U takvim prilikama mnogi naprosto nisu bili platežno sposobni. Kada govorimo o Slavoniji, uopće ne čudi da je upravo u Podravini brisano relativno najviše fiskalnih jedinica. Uza sve ostale nedaće, taj kraj ozbiljno je pogađao i pritisak hrvatsko-habsburških krajišnika, koji su redovito tražili svoj “harač” i nerijetko silom odvodili neplatiše.8 Realno je dakle, u odnosu na 16. stoljeće, taj porez mogao biti i trostruk. Karakteristično je i to da je nizinski dio Podravine bio mnogo teže pogođen od brdskoga, gdje je zabilježeno “samo” za petinu manje fiskalnih jedinica.

Osobita je pojava u većem dijelu Podravine i to da se ne može govoriti o razvijenijoj hajdučiji i razbojništvu, primjerice u usporedbi s područjem Cerničkog sandžaka, Požeštine,

6 Wien, ÖNB, MXT 584 (popis “Vlaha” sandžaka Požega. Zapravo je riječ o običnoj raji).7 BOA, Istanbul, D.CMH 26593. Popis glavarine kadiluka Valpovo s Orahovicom.8 Wien, ÖNB, A.F. (Alter Fond), 32. Nedatirana pritužba virovitičkih aga kaniškim agama u vezi s napadom legradskoga kapetana

koji zarobljava i odvodi kršćansku raju ako ne plate, suvremenim žargonom rečeno, “reket”. Pogođeno je bilo selo Suha Mlaka.



pa čak donekle i istočne Slavonije. Podravina je, posebno u svom nizinskom dijelu, relativno “lojalna”. Zasad kao o mogućim razlozima za to možemo pomišljati na činjenicu da na lokalnim kopnenim komunikacijama nije bilo iznimno vrijedna prometa robe, a izvan prave granične zone ni gustih šuma, osim u istočnome dijelu na pravcu od Orahovice prema Valpovu. To je umanjivalo mogućnosti za razvitak razbojništva. Ono je doduše cvjetalo, ali je bilo više “međunarodnog”, dakle legalnog karaktera (ekonomija pljačke preko granice u kojoj su angažirane gradske posade i Vlasi). Osim toga, dok je u Požeštini, pa i ponegdje drugdje, dosta kršćanske raje još za “Dugoga rata” zapravo naoružala vlast te tako sama na neki način “stvorila” hajduke, toga u Podravini čini se nije bilo. Obvezu stražarenja i oružničke službe u kombinaciji s poreznim olakšicama upravo ondje kao da nitko nije dobio. S druge strane, silna potreba za drvnom građom, posebno iz vojnih motiva, morala je apsorbirati znatne radne kapacitete seljaštva. Evlija Čelebi daje dojmljiv opis “ničije zemlje” u Podravini gdje se u velikim količinama sjekla šuma:

“Na ovom krajištu pokrajinu zovu Krčevina (kirintiluk). Krčevina Zrinskog proteže se od rijeke Drave do Save, tojest od sjevera prema jugoistoku tri dana puta, te se sada svake godine (put) obnavlja. (Taj put) ne nalikuje opkopu ni tvrđave ni logorišta. Unutar Krčevine nalazi se prašuma od stabala što kao da dosežu do neba koja se ne sijeku. Zato što se 800 (100?) godina trajno ne koristi, (sada) svake godine više tisuća ljudi obori na tisuće stabala, pa ih položi poput planine na ona posječena prethodne godine. Stoga je ova Krčevina nazvana Krndijom (kirintijom).”

I zatim:“Debljina ovoga drveća može se predstaviti iz ovoga. Drvosječe posjekoše jedno drvo.

Pošto mu odsjekoše grane i skresaše ga, spustiše ga na zemlju, isjekoše na komade, te od njega načiniše tri izdubljene jednodijelne lađe. Od najdebljeg mjesta pri panju nastade lađa za tisuću tovara jabuka” (inače defterski podaci govore o dobro razvijenom voćarstvu).9

Ako su dakle prilike bile slične onima u južnijem sektoru prema Savi, onda je sigurno da se kvalitetno drvo u velikoj mjeri i izvozilo. Broj od “više tisuća” drvosječa može biti i pretjeran, no i nekoliko stotina podravskih seljaka na kuluku bio bi dostatan limitirajući faktor koji je mogao utjecati na ublažavanje poreznog tereta u novcu. Osim toga, čini se da Osmanlije nisu osiguravali granicu gustim sustavom osmatračnica i dojava (pucanj topa) kakav Evlija u nastavku odlomka primjećuje na kršćanskoj strani. Dok se ondje obrana učvršćuje i zgušnjava, s osmanske strane ne čini se ništa osim povremenog popravljanja starih utvrda i vrlo rijetko gradnje novih (npr. Voćinski Hum),10 ali i tada bez nove koncepcije obrane.

Podavanja u korist spahija nisu bila teška, niti su imala osobitu ulogu u lepezi poreznih tereta. No, podaci o njima osobito su nam dragocjeni jer pomažu da stvorimo neku

9 Evlija Čelebi, Putopis, prev. Hazim Šabanović, Sarajevo 1979., str. 244. Taj se živi bedem od gusto izraslih visokih stabala pružao i dalje prema jugu do Save, gdje se spominje pod imenom “šuma Garavica”. Isto, 235. Ive Mažuran, Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698. godine, Osijek 1988., str. 534. Tadija Smičiklas, Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije, Zagreb 1891., str. 257-262. Pakrački je sandžakbeg drvo izvozio niz Savu pa je sasvim moguće da su jednako kvalitetne i znatne količine drveta izvožene i Dravom prema Dunavu te udaljenijim destinacijama, a da je samo manji dio korišten za lokalne potrebe.

10 Wien, ÖNB, MXT 643 iz 1643. (popis tvrđavskih posada).



predodžbu o volumenu proizvodnje hrane i mogućnostima robne proizvodnje zavisnoga seljaštva. Unatoč razmjerno podnošljivom teretu podavanja, možda bismo smjeli tvrditi da je stanovništvo nizinskog dijela regije bilo dosta siromašno. U općim poreznim popisima uopće nema traga vinogradarstvu, a ni sitnoj stoci.11 Vjerojatno je bilo malo goveda i konja. Za usporedbu, vrlo je zanimljiva Evlijina opaska o stanju stočnog fonda na “savskom koridoru” kojim su mogli provaljivati kršćanski krajišnici: “Tu nema ovaca, janjadi, koza i goveda” (kraj oko Kraljeve Velike).12 Kad znamo da je tako bilo i uz Dravu, na drugom “koridoru”, morali bismo pomisliti da je stanovništvo, i to nevlaško u ravnici, računalo s nemogućnošću očuvanja stoke od pljačke, pa je vjerojatno držalo samo nužni minimum. Bartol Kašić (1618.) bilježi da u Valpovštini seljaci nemaju vina pa umjesto toga piju vodu s octom.13 Svinja je bilo dovoljno, isto tako meda, voća i povrća, iako ne iznad slavonskog prosjeka. Čini se da se svinje u dosta velikoj mjeri prodavalo, i to na sajmu u Sv. Đurđu kod Valpova (možda ih se potom izvozilo preko Drave).14 Iako je proizvodnja žitarica bila vrlo dobro razvijena (800 kg pšeničnog ekvivalenta per capita), žito jedva da se moglo izvoziti jer je jedino ono preostajalo da se namakne novac za novčane daće, napose u korist države. Taj naizgled rekordni prinos (svagdje je na prostoru Slavonije i Srijema on niži) vjerojatno ne odgovara stvarnom stanju. Naime, zabilježeno je više sela, osobito u nahiji Valpovo, sa samo nekoliko kuća, dok se proizvodnja žita čini upravo enormnom. Po svoj prilici je ondje na njivama radilo mnogo osoba sa strane za vlastite potrebe, vrlo vjerojatno oni koji sami nisu imali dovoljno izvora za prehranu (siromašniji susjedi? stanovništvo s lijeve obale Drave? Vlasi? neki iz tih skupina u režiji gradskih veletrgovaca?).15

Tako je nizinska Podravina bila prisilno orijentirana na pojačanu proizvodnju žita. Sukladno tome, zapažamo da su, za razliku od drugih krajeva u Slavoniji, seoski mlinovi relativno rijetki. Većina vodenica (sedamdesetak) bila je gusto koncentrirana na dva područja, blizu Orahovice i oko Valpova, te se može pretpostaviti da su bile u zakupu pripadnika vojničke kaste. Unatoč tome što je Drava nudila obilje ribe, čini se da riba i ribarstvo nisu imali osobitu ulogu u načinu života većine stanovnika. Uz samu Dravu bilo je vrlo malo sela pa je prihod od ribolova zabilježen u njih samo četiri ili pet, a na više se mjesta spominje ribolov u blatima. Međutim, ribolov je bio intenzivan u blizini brodova (skela), dakle koncentriran na nekoliko mjesta, napose oko Moslavine.16

S druge strane, podataka o naturalnim daćama Vlaha u brežuljkastim i brdskim krajevima gotovo da i nema. Iz nekih se dokumenata ipak vidi da su u 17. stoljeću sandžakbezi smatrali

11 U opširnom poreznom popisu iz 1579. (TT 672) na taj se način spominje samo jedno selo.12 Evlija Čelebi, Putopis, 233.13 Autobiografija Bartola Kašića, (ed. Miroslav Vanino), Zagreb 1940.14 TT 672.15 Popis sandžaka Požega 1579. godine, Osijek 2001. (prijevod Fazilete Hafizović), nahija Valpovo. Vrlo visoki, gotovo “izforsirani”

prinosi žitarica u cijelom osmanskom Srednjem Podunavlju mogu se tumačiti golemim potrebama za hranom vojske u tvrđavama te povremenim pohodima armija u velikom ratu. Tako ovdje imamo pojavu donekle sličnu “drugom kmetstvu”, ali samo u gospodarskom aspektu, a ne u socijalnom.

16 TT 672.



prihod od svinja u tim krajevima unosnim jer su na njemu osobito inzistirali, žaleći se na Vlahe i njihove knezove koji uporno pokušavaju izbjeći taj teret.17

Čini se, dakle, da je u brežuljkastom pojasu i obična kršćanska raja, a ne samo Vlasi, živjela nešto bolje. Već spomenuto nejednako smanjivanje broja upisa haračkih obveznika prema dvama mikroregijama u tričetvrt stoljeća (1581. - 1656.) upućuje na to. Pri tome jedan dokument iz 1579. daje naslutiti da je situacija bila dosta slična i u posljednjoj četvrtini 16. stoljeća.18 Tada je, naime, u kadiluku Orahovica prikupljeno vojnice (sefer filurija) u iznosu koji, podijeljen sa 60 (rata po domaćinstvu), daje opet 866 kuća, dakle jednako broju haračkih jedinica iz 1656. godine! Dakle, više je nego razložno pretpostaviti da vojnica u 16. stoljeću u stvarnosti nije prikupljana od svake kuće, kako bi se moglo shvatiti zakonske odredbe, nego samo od onih koje su doista mogle platiti. Potom je lako zamisliti da su u 17. stoljeću i pod obvezom glavarine zabilježene samo prosperitetnije kuće. Preostali domovi nisu bili naprosto oslobođeni jer bi to moralo biti zabilježeno, a i komorski popisi oko 1700. svjedoče da je svatko sudjelovao u plaćanju glavarine, no to pretpostavlja dogovore i aranžmane na terenu o kojima ništa ne znamo. Moguće je zamisliti da se tadašnja glavarina u vrijednosti od oko dva dukata po fiskalnoj jedinici ostvarivala kroz skupni rad nekolicine podložnika, da bi na kraju onaj jedan bolje stojeći, koji je i zadužen u kadijinoj evidenciji pa i predstavlja jednu fiskalnu “kuću” u carskom defteru, morao poreznicima predati stvarni novac. Razložno je očekivati da su, kao i u predturskom razdoblju, na selu prevladavali kvartalistički posjedi.

Nesigurnost, koja je bila velika i u 16. stoljeću, osobito prije pada Sigeta, mogla je djelovati i na pojavu da u Podravini posjednici nadarbina, dakle pokrajinsko konjaništvo - spahije, gotovo ne žive po selima. Kao da su se svi okupili u Valpovu, gdje su činili za prosjek slavonskih i srijemskih gradova nevjerojatnih 26 posto domaćinstava.19 No, čini se da je bilo i razmjerno sigurnih oaza. Neki zaim Behram, mjesni velikaš (možda lokalnog podrijetla), visoko rangiran u budimskoj administraciji i sastavljač katastarskog popisa Požeškog sandžaka 1579., uspio je 70-ih godina 16. stoljeća dobiti u puno privatno vlasništvo zemlje oko dotad malog naselja Mikleuš, sagraditi ga, utemeljiti zakladu (vakuf), dovesti nove naseljenike i pretvoriti ga u manji grad.20 Čini se i da je Virovitica bila dosta sigurna jer su virovitički age u posljednjoj fazi turske vlasti proširili svoja imanja prema zapadu.21

Ako govorimo o “urbanom” pejzažu, možemo tvrditi da pravih gradova nije niti bilo. O tome svjedoči udjel skupine “razno” u zanimanjima stanovnika trgovišta koji je mnogo viši nego u pravim gradovima Slavonije i Srijema (60 prema manje od 10 posto). To je svijet sitne pretrge, manje uglednog obrta, prigodnih zanimanja i nadničarenja. Nijedna od tih “kasaba” nema veletrgovaca, cehovskih majstora (esnafa), nedostaje čaršija, a nema ni hanova jer nitko ne putuje poslovno na veću udaljenost. Vjerojatno se sve moglo obaviti u Osijeku. Nema

17 BOA Istanbul, Ibnül-Emin, Mustediyat, dokument br. 156.18 l. Fekete, Die Siyaqat-Schrift in der türkischen Finanzverwaltung, II, Budapest 1955., str. 380-81.19 TT 672, Smičiklas, Dvijestogodišnjica. Oba izvora sugeriraju da se kroz stotinu godina ništa bitno nije promijenilo.20 TT 672. Tibor Halasi-Kun, Sixteenth-Century Turkish Settlements in Southern Hungary, Belleten XXVIII/109, Ankara 1964.21 Radoslav Lopašić, Slavonski spomenici za XVII. viek, Starine XXX, Zagreb 1902., str. 146-147.



medresa ni derviša. Vakufa također nema, osim posebnog slučaja zaklade zaima Behrama. Defterske bilješke pokazuju da se uz Dravu trgovalo i sajmovalo kraj skela, a drugdje kraj mjesne džamije.22 Uz često vojnička obilježja vizura tih mjesta, doista bismo smjeli pretpostaviti da nisu izgledala odviše “orijentalno”. Pri svemu tome ne smijemo zaboraviti da to ne znači slabu trgovinu na lokalnoj i regionalnoj razini: dio je djelatnosti u obrtu i trgovini skriven vojničkim statusom23 i šutnjom popisa o seoskoj trgovini na mjestu zbivanja, posebno među Vlasima. Najveća je pak enigma Virovitica, o kojoj su podaci krajnje oskudni.

SummaryThe part of the Podravina region under Ottoman rule was not very homogenous in the

administrative, ethnic and religious sense. More than in other confines the borders between the proper borderland and the “civilian” part were extremely fluid, thus producing a kind of “multiple subconfines”. There were probably less inhabitasnts than in the late Middle Ages, which points toward the expansion of forest areas, also suggested by the sources, and, at the same time, toward the increased exploitation of the woods (timber and acorns). Ottoman conquest and the military factor have left a considerable imprint on the landscape (Vlach pastoralization, forced grain production in the flatland), while in the strongholds and marketplaces, notwithstanding the appearance of the mosques as signs of Ottoman-islamic presence, changes were less prominent. The names of places did not considerably change in the 16th century, but later, particularly toward the end of the 17th century, they did to the large extant. Centers of raw material processing (milling), ways of export (wheat, fruit, pigs, slaves) as well the centers of provisioning (wares from the fairs), were all relocated to the southeast (Orahovica, Našice), or to the Middle Danube region (Valpovo and Osijek). The only important regional center was Virovitica, where probably half of the commercial activities of the region were taking place, but the sources give us only some indirect hints thereof.

22 TT 672.23 J. W. Valvasor, Die Ehre des Herzogthums Crain, Laibach-Nürnberg 1689; Rudolfswerth 1877-79, IV Band, Buch XII, p. 128 (palež

Slatine 1597.). U gradu je zatečeno više od 100 dućana sitnih trgovaca, iako u malo starijem osmanskom popisu tome nema traga.


Na kraju prvog broja:

Čemu “Eko-Eko”?1

Iako hrvatsku historiografsku situaciju danas stvaraju i razmjerno brojni časopisi, velika većina njih ne djeluje po kriterijima jasno artikuliranih problemskih, teorijskih ili metodskih orijentacija. To može biti njezina prednost, ali i ozbiljna manjkavost. Načelno pravo svakog stručnog doprinosa da bude legitimno uvršten u bilo koje stručno izdanje nikada se ne bi smjelo podcjenjivati. Tim je važnije imati na umu što historijska znanost u nekom jednoznačnom, jasno razgraničenom smislu danas više ne postoji. Historijska znanost je i kod nas suočena s gotovo nepreglednim mnoštvom disciplinarnih izazova. Ona ne može izbjeći imperativima znanstvenog dijaloga koji je danas vjerojatno zahtjevniji nego ikada ranije u povijesti znanosti. Specijalizacije su u bilo kojoj znanosti danas umnogostručenije nego ikada, a nasuprot tome, i imperativi globalnog mišljenja neupitniji su nego ranije.

Međutim, postojeća “otvorenost” historiografskih časopisa kod nas u pravilu nije takve naravi. Ona je obično uvjetovana baštinjenim tradicijama, neki put inercijama, ponajčešće stečenim institucionalnim, staleškim pravima. Najrjeđe je riječ o inovacijski orijentiranim časopisnim projektima, o nastojanjima da kultura povijesnog mišljenja kod nas stekne neke nove vrijednosti koje mogu biti baština povjesničara, ali i svakog drugog tko kritički misli u prostornovremenskim kategorijama, dakle s čovjekom, koji je pritom i sam u pitanju, u središtu tog diskursa.

“Eko-Eko” bi htio biti takav časopis ponajprije u jednoj, kod nas ukorijenjenoj tradiciji koja je istodobno uvijek bila nekako suspektna, a to je tradicija ekonomske historije. Posljednjih je desetljeća ekonomska historija u nas nesumnjivo gubila “dah”, što je bilo u potpunom nesuglasju s njezinim brojnim razvojnim trendovima u svijetu, posebno u, kako se to obično kaže, razvijenom, zapadnom svijetu, kojemu i sami želimo pripadati. Iako se i kod nas povećava broj ekonomskohistorijskih istraživanja, konceptualnih teškoća je sve više, a interes za raspravu o njima u stalnim je usponima i padovima. Tradicionalna ekonomska historija, koja bi bila “analogna” tradicionalnoj političkoj, kulturnoj ili bilo kojoj drugoj strukovnoj “Teildisziplin”, koliko god uvijek iznova mogla biti korisna u prikupljanju brojnih obavijesti pa i rekonstrukciji fenomena i/ili procesa koji kod nas historiografski još nisu elaborirani, krajnje je ograničen “okvir” za problematike s kojima se inovacijski orijentirana historijska znanost danas suočava. Bilo koji problem ekonomske historije danas može biti i predmetom istraživanja nove kulturne historije, historijske antropologije, ekohistorije itd. Ekonomska historija, koju zanimaju samo fenomeni tradicionalnih ekonomskih zakonitosti i cijeli repertoar istraživačkih pitanja s njima, dragocjena je vrijednost baštine i vrelo novih istraživačkih poticaja. Međutim, ekonomska

1 Uredništvo napominje da je prvotni naziv ovoga časopisa trebao biti “Eko-eko”, no početkom 2005. je radi jasnoće naslova odlučeno da se riječi “Eko-eko” prošire na “Ekonomska i ekohistorija”. “Eko-eko” će i dalje ostati radna i upotrebna skraćenica punog naziva ovoga časopisa.

148

historija kojoj je u središtu čovjek sa svim svojim radnim, praktičnim, kreativnim potencijalima nužno mora biti otvorena prema drugim disciplinama, u smislu interdisciplinarnosti pa i transdisciplinarnosti. U tom se prostoru želi kretati “Eko-Eko”.

Povijest rada i povijest poduzetništva dva su primjera disciplina koje su se izvorno razvile u posljednjim desetljećima u obzorju modernizacijskih teorija i koje kod nas još jedva da imaju sljedbenika. Međutim, danas se one u svijetu razvijaju dalje i s nerijetko potpuno novim pretpostavkama. Danas je svakome tko kritički misli jasno da je povijest rada nerazlučiva od povijesti nerada, da je pitanje što je uopće ljudski rad itd. Danas je svakome tko kritički misli jasno da ljudsko poduzetništvo nije nešto što bi se nužno moralo redukcionistički svoditi na iskustvo “građanskog društva” u kapitalističkom smislu itd. Spomenuo sam samo ta dva primjera koji sugeriraju potrebu da se temeljnu problematiku ekonomske historije i kod nas počne zahtjevnije postavljati, i to upravo zbog razvojnih potreba hrvatske historiografije. “Eko-Eko” će u tom smislu ponajprije podržavati interdisciplinarna pa i transdisciplinarna istraživanja kojima su izvorišta u ekonomskoj historiji i ekohistoriji.

Uostalom, sam pojam “ekonomska historija” u etimološkom smislu i danas je tome dovoljan poticaj. Peto izdanje “Grčko-hrvatskog rječnika”, koje je pripredio Milivoj Sironić (ŠK: Zagreb, 2000.), kada je temeljni pojam oikos u pitanju, bilježi sljedeća značenja: “1.a. kuća, stan, koliba, palača, prebivalište; šator; ležaj, gnijezdo; 1.b. soba, dvorana. 2.a. kućanstvo, gospodarstvo, kuća i dvor, vlasništvo, imovina. 2.b. obitelj, porodica, rod, družina, služinčad. 3. domovina, otadžbina.” (nav. dj., str. 290) Što sve nije tu! I “gnijezdo”, i “ležaj”, i “kuća”, i “palača” te “kućanstvo” i “imovina”, pa “rod”, pa “služinčad” te na kraju “domovina” i “otadžbina”. Kada se sjetimo da i pojam “ekologija” te “ekohistorija” imaju u jezgri isti taj pojam, tada se podsjetimo da su odnosi između pojmova “nomos” i “logos” sve prije nego jednoznačni. Za razliku od ekologije, ekohistorija je disciplina koja svu ekološku problematiku dosljedno nastoji problematizirati u prostorno-vremenskim kategorijama. Time se suočavamo s uistinu izazovnom spoznajom da je europska moderna konstituirala dvije znanstvene discipline koje prividno imaju malo što zajedničkog jedna s drugom kada je riječ o tradicionalnom poimanju znanstvenih disciplina. Spoznaja je tim izazovnija što se danas bez konceptualnih teškoća suočavamo s krajnje sugestivnom, “jednostavnom” spoznajom da je bilo što što čovjek radi, što čovjek stvara kao praktično biće, uvijek na neki način izravno povezano s “gnijezdom” u kojem je povijesno djelatan. Neki put nas to “gnijezdo” može zanimati u najdoslovnijem značenju, a nekad će se njegovo značenje protegnuti na cijeli planet Zemlju. U tom je smislu i “Eko-Eko” otvoren projekt.

Rijetko u kojoj struci danas ima toliko “katastrofičara” kao u ekologiji pa i u ekohistoriji. Francuski demograf i kulturni antropolog Hervé Le Bras je u svojoj relativno nedavno objavljenoj knjizi “Les limites de la planète: mythes de la nature et de la population” (Flammarion: Paris, 1994.) uočio da su se katastrofična izvođenja ekologa silno razlikovala ponajprije ovisno po tome koja je znanstvena paradigma kada bila dominantna. U sedamdesetim godinama predviđanja su se izvodila demografski, danas ponajčešće biološki ili genetički itd. Srž je problema u tome, smatra Le Bras, što je većina problema s kojima se svijet danas suočava, a koji su u jezgri i ekonomske historije i ekohistorije, ljudske, odnosno društvene naravi. Ljudska praksa u bilo kakvu okolišu, bilo koji fenomen antropizacije, bilo koji ekosistem, uvijek


otvaraju i temeljna pitanja moći, vlasti, interesa, svega onoga što od Adama Smitha, Karla Marxa i Maxa Webera, da ne spominjem njihove prethodnike sve do Herodota ili nasljednike sve do danas, ljudsku praksu u ljudskom okolišu čini povijesnom. U tome je najveća ljudska šansa, ali i nova odgovornost koja nije samo znanstvene naravi. I to je prostor u kojem bi se htio kretati “Eko-Eko”.

Nedavno se na moju inicijativu u hrvatskom prijevodu pojavila i prva europska ekohistorija u nas. (Riječ je o djelu Roberta Delorta i Françoisa Waltera “Povijest europskog okoliša”, izvorno objavljenu u Parizu 2001. godine, a u hrvatskom prijevodu 2002., u izdanju naklade Barbat.) Delort i Walter, zapadnjaci s distancom prema svome civilizacijskom iskustvu, ističu: “Zapadnjaci, u ime svojih biblijskih srodnika, traže povijest koja se odvija između prošlosti i sadašnjosti i vodi u budućnost. Za njih prostor evoluira u vremenu i čovjek se mijenja u okolišu koji se mijenja. U takvim prilikama razumije se povijesna ekologija, koja proučava prostor i vodi računa o vremenu, ekohistorija (ecostoria, ecological history, historische Oekologie), nazvana još i ‘environmental history’, odnosno povijest okoliša kad je riječ o ljudskom okolišu i njegovim promjenama.” (Delort & Walter, 1992: 7-8) Dakle, ne treba od ekohistorije očekivati “čuda” jer je i ona “dijete” europskog scijentiziranog humanizma, doduše s mnogo više kritičkog skepticizma nego što je to još u nedavnoj europskoj prošlosti bilo uobičajeno. Međutim, težište je na “ljudskom okolišu i njegovim promjenama”, dakle i na ljudskoj praksi u najširem smislu tog pojma. Takva je i zamišljena orijentacija ovog časopisa.

Na kraju, “Eko-Eko” je intergeneracijski projekt u hrvatskoj historiografiji. Prof. dr. sc. Mira Kolar-Dimitrijević posljednjih je desetljeća s rijetkom dosljednošću održavala tradiciju ekonomskohistorijskih istraživanja u hrvatskoj historiografiji, neovisno o tome je li to bilo konjunkturno ili ne. Njezina su istraživanja također uvijek na različite načine bila otvorena i prema društvenim i prema okolišnim vidovima povijesti ljudskog rada, što je i bio razlog da su se oko nje okupljali mlađi suradnici koji su trebali podršku za svoje inovativnije projekte. Među njima se svojom marljivošću te istodobnoj posvećenosti i ekonomskoj historiji i ekohistoriji u posljednje vrijeme nesumnjivo izdvaja Hrvoje Petrić, znanstveni novak u međunarodnom istraživačkom projektu “Triplex Confinium: hrvatska višegraničja u euromediteranskom kontekstu, 1500. - 1800.” Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U tom projektu, koji sam utemeljio 1996. godine, ekohistorija je od početka, u interdisciplinarnom smislu, bila u središtu pozornosti. Tako se i moglo dogoditi da se u pokretanju ovog časopisa nađu zajedno Društvo za hrvatsku ekonomsku i ekohistoriju, Sekcija za ekonomsku i socijalnu povijest Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti Zagreb i projekt “Triplex Confinium”. U tom su se poslu zajedno s nama našli i naši prijatelji iz inozemstva, čija su imena navedena u impressumu. Još nešto. Nije slučajno da je tom projektu inicijalnu podršku dala izdavačka kuća Meridijani, koju je utemeljio prof. dr. sc. Dragutin Feletar, jedan od onih hrvatskih geografa čiji su misaoni i radni horizonti uvijek bili mnogo širi od bilo kojih ustaljenih disciplinarnih ograničenja. Nadajmo se da će u toj tako pluralističkoj, a ipak usmjerenoj suradnji “Eko-Eko” biti na razini izazova s kojima se suočio.

U Zagrebu, svibnja 2005. godineProf. dr. sc. Drago Roksandić,

predsjednik Međunarodnog uredničkog vijeća


Ekonomska i ekohistorija 151Mirela Slukan Altić - BIBLIOGRAFIJA RADOVA IZ SOCIOEKONOMSKE HISTORIJE I EKOHISTORIJE

BIBLIOGRAFIJA RADOVA IZ SOCIOEKONOMSKEHISTORIJE I EKOHISTORIJE 1977. - 2001.

Izdanja arhiva Republike Hrvatske

Mirela Slukan Altić

ARHIVSKI VJESNIKizdanje Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu

1978./79. - god. 21-22• Lučić, Josip: Miscallanea saeculli XIV. ex Archivio Ragisii (Dubrovnik), Arhivski vjesnik,

god. 21-22, 1978./79., Zagreb, str. 323-330- trgovina žitom u Dubrovniku

• Filipović, Ivan: Ispisi iz Središnjeg arhiva obitelji Erdödy u Središnjem državnom arhivu Slovačke u Bratislavi, Arhivski vjesnik, god. 21-22, 1978./79., Zagreb, str. 181-200- regesti korespondencije obitelji Erdödy

• Glavina, Frano: Kmetski odnosi na poluotoku Pelješcu u svjetlu jedne parnice iz 1741. godine, Arhivski vjesnik, god. 21-22, 1978./79., Zagreb, str. 403-421

1980. - god. 23• Kolarević-Kovačić, Ružica: Arhivski vjesnik: bibliografija 1899. - 1979. Arhivski vjesnik, god.

23, Zagreb, 1980.

1981. - god. 24• Modrić, Ljiljana: Izvori o Hrvatskoj 1941. u arhivu Instituta za historiju radničkog pokreta

Hrvatske, Arhivski vjesnik, god. 24, 1981., Zagreb, str. 23-26- štrajkovi, sindikati, radničke komore, izvještaji političke i ekonomske situacije

• Paver, Josipa: Izvori o Hrvatskoj 1941. u Arhivu Hrvatske, Arhivski vjesnik, god. 24, 1981., Zagreb, str. 26-30- pregled fondova i građe

• Giron, Anton: Izvori za 1941. godinu u Historijskom arhivu Rijeka, Arhivski vjesnik, god. 24, 1981., Zagreb, str. 36-42- pregled fondova i građe

• Vlahov, Dražen: Problematika izvora 1941. o Istri, Arhivski vjesnik, god. 24, 1981., Zagreb, str. 42-46- pregled fondova i građe

• Vukadin, Ante: Izvori za povijest Hrvatske 1941. godine u fondovima i zbirkama Historijskog arhiva u Osijeku, Arhivski vjesnik, god. 24, 1981., Zagreb, str. 46-50- pregled fondova i građe


Mirela Slukan Altić - BIBLIOGRAFIJA RADOVA IZ SOCIOEKONOMSKE HISTORIJE I EKOHISTORIJE152

• Drača, Gojko: Izvori o 1941. za područje djelovanja Historijskog arhiva u Slavonskom Brodu, Arhivski vjesnik, god. 24, 1981., Zagreb, str. 51-54- pregled fondova i građe

• Usmiani, Ante; Blažević, Milivoj: Izvori o Hrvatskoj 1941. na području Sjeverne Dalmacije, Arhivski vjesnik, god. 24, 1981., Zagreb, str. 54-57- pregled fondova i građe

• Jaman, Nada: Problemi izvora za povijest 1941. na terenu Historijskog arhiva Split, Arhivski vjesnik, god. 24, 1981., Zagreb, str. 58-61- pregled fondova i građe

• Kapović; Mato: Izvori o Hrvatskoj 1941. u Historijskom arhivu Dubrovnik, Arhivski vjesnik, god. 24, 1981., Zagreb, str. 61-64- pregled fondova i građe

• Margetić, Marija: Izvori o 1941. na području Historijskog arhiva u Sisku, Arhivski vjesnik, god. 24, 1981., Zagreb, str. 64-69- pregled fondova i građe

• Filipović, Rozalija: Izvori za povijest 1941. godine u Historijskom arhivu Bjelovar, Arhivski vjesnik, god. 24, 1981., Zagreb, str. 69-72- pregled fondova i građe

• Čengić, Dubravka: Izvori za povijest 1941. godine u Historijskom arhivu u Zagrebu, Arhivski vjesnik, god. 24, 1981., Zagreb, str. 73-78- pregled fondova i građe

• Androić, Mirko: Godina 1941. u arhivskoj građi Hrvatskog zagorja, Podravine i Međimurja, Arhivski vjesnik, god. 24, 1981., Zagreb, str. 78-83- pregled fondova i građe

1983. - god. 26• Strčić, Petar: AVNOJ i odluka o sjedinjenju otuđenih hrvatskih i slovenskih krajeva, Arhivski

vjesnik, god. 26, 1983., str. 87-98• Pandžić, Miljenko: Povlastice Kraljevine Hrvatske - popisi (16. do 19. st.) Arhivski vjesnik,

god. 26, 1983., str. 7-42• Klaić, Nada: Vojvoda Janko i stoljetna borba hvarskih pučana i plemića za politička prava,

Arhivski vjesnik, god. 26, 1983., str. 99-131 (nastavak iz godišta 1976./77.)• Ribkin-Puškadija, Tatjana; Grabar, Mato: Korice “Cehovske knjige čizmarskog ceha”,

Arhivski vjesnik, god. 26, 1983., str. 133-139

1984. - god. 27• Modrić, Ljiljana: Izvori o Hrvatskoj 1942. u Arhivu Instituta za historiju radničkog pokreta

Hrvatske, Arhivski vjesnik, god. 27, Zagreb, 1984., str. 41-45- pregled fondova i građe

• Paver, Josipa: Pregled građe o NOB-u 1942. u Arhivu Hrvatske, Arhivski vjesnik, god. 27, Zagreb, 1984., str. 45-51



• Giron, Antun: Građa o NOR-u i socijalističkoj revoluciji iz godine 1942. u Historijskom arhivu Rijeka, Arhivski vjesnik, god. 27, Zagreb, 1984., str. 52-59

• Brajković, Antun: Izvori o 1942. u Historijskom arhivu Pazin, Arhivski vjesnik, god. 27, Zagreb, 1984., str. 59-61- pregled fondova i građe

• Jurić, Marija: Izvori o 1942. u Historijskom arhivu Zadar, Arhivski vjesnik, god. 27, Zagreb, 1984., str. 62-65- pregled fondova i građe

• Jaman, Nada: Izvori o 1942. u Historijskom arhivu Split (s osvrtom na građu izvan arhiva), Arhivski vjesnik, god. 27, Zagreb, 1984., str. 66-71- pregled fondova i građe

• Kapović, Mato: Arhivska građa o 1942. u Historijskom arhivu Dubrovnik, Arhivski vjesnik, god. 27, Zagreb, 1984., str. 71-73- pregled fondova i građe

• Zatezalo, Đuro: Izvori za 1942. u Historijskom arhivu Karlovac, Arhivski vjesnik, god. 27, Zagreb, 1984., str. 73-78- pregled fondova i građe

• Margetić, Marija: Izvor o 1942. godini na području Historijskog arhiva u Sisku, Arhivski vjesnik, god. 27, Zagreb, 1984., str. 78-82- pregled fondova i građe

• Čengić, Dubravka: Dokumenti o 1942. u Historijskom arhivu u Zagrebu, Arhivski vjesnik, god. 27, Zagreb, 1984., str. 82-86- pregled fondova i građe

• Ljubek, Stanko: Arhivska građa o 1942. u Historijskom arhivu Varaždin, Arhivski vjesnik, god. 27, Zagreb, 1984., str. 86-90- pregled fondova i građe

• Milošak, Branko: Izvori za povijest 1942. godine u Historijskom arhivu Bjelovar, Arhivski vjesnik, god. 27, Zagreb, 1984., str. 90-95- pregled fondova i građe

• Drača, Gojko: Izvori o 1942. na području djelovanja Historijskog arhiva u Slavonskom Brodu, Arhivski vjesnik, god. 27, Zagreb, 1984., str. 95-99- pregled fondova i građe

• Vukadin, Ante: Arhivska građa o 1942. godini u Historijskom arhivu Osijek, Arhivski vjesnik, god. 27, Zagreb, 1984., str. 99-105- pregled fondova i građe

• Klaić, Nada: Vojvoda Janko i stoljetna borba hvarskih pučana i plemića za politička prava, Arhivski vjesnik, god. 27, 1984., str. 163-203 (nastavak i kraj)

1986. - god. 29• Winfried, Schulze: Novi izvori za povijest slavonske seljačke bune 1573., Arhivski vjesnik,

god. 29, 1986., str. 7-44



• Lučić, Josip: Miscallanea saeculli XIV. ex Archivio Ragisii (Dubrovnik), IV Dubrovnik i naše područje, Arhivski vjesnik, god. 29, 1986., Zagreb, str. 45-54- prijepisi dokumenata vezanih uz dubrovačku trgovinu

• Fazinić, Alena: O nekim oporučnim ostavštinama Korčulanki iz XVI stoljeća, Arhivski vjesnik, god 29, 1986., Zagreb, str. 139-142

• Sršan, Stjepan: Arhivska građa vukovarskog vlastelinstva 1719. - 1945., Arhivski vjesnik, god. 29, 1986., Zagreb, str. 143-175

1987. - god. 30• Strčić, Petar: Životopis dra Bernarda Stullija, Arhivski vjesnik, god. 30, 1987., Zagreb, str.

9-15• Šepić, Dragovan: O znanstvenom radu Bernarda Stullija, Arhivski vjesnik, god. 30, 1987.,

Zagreb, str. 17-21• Pandžić, Miljenko: Arhivski radovi Bernarda Stullija, Arhivski vjesnik, god. 30, 1987.,

Zagreb, str. 31-36• Lučić, Josip: Prinos Bernarda Stullija izučavanju dubrovačke povijesti, Arhivski vjesnik, god.

30, 1987., Zagreb, str. 37-40• Kolanović, Josip: Prilozi Bernadra Stullija o povijesti Dalmacije, Arhivski vjesnik, god. 30,

1987., Zagreb, str. 41-44• Klen, Danilo: Radovi Bernarda Stullija o Istri, Rijeci i Trstu, Arhivski vjesnik, god. 30, 1987.,

Zagreb, str. 45-50• Pavličević, Dragutin: Radovi Bernarda Stullija iz povijesti prometa u Hrvatskoj, Arhivski

vjesnik, god. 30, 1987., Zagreb, str. 59-63• Sršan, Stjepan: Matične knjige za područje Historijskog arhiva u Osijeku, Arhivski vjesnik,

god. 30, 1987., Zagreb, str. 89-102• Sekulić, Ante: Arhivska građa i literatura o djelovanju pavlina među Hrvatima, Arhivski

vjesnik, god. 30, Zagreb, 1987., str. 77-110

1989. - god. 32• Krivošić, Stjepan: Izvori za historijsku demografiju: starije matične knjige, Arhivski vjesnik,

god. 32, Zagreb, 1989., str. 9-12• Strčić, Stjepan: Prilog za sintezu povijesti o. Krka (s izborom literature), Arhivski vjesnik,

god. 32, Zagreb, 1989., str. 13-29• Stančić, Nikša: Leci 1848. god. u hrvatskim zemljama, Arhivski vjesnik, god. 32, Zagreb,

1989., str. 59-108• Sekulić, Ante: Arhivska građa i literatura o djelovanju pavlina među Hrvatima, Arhivski


1990. - god. 33• Pavličević, Dragutin: Elaborat Mojsija Baltića o kućnim zadrugama u Hrvatskoj iz 1852.

god., Arhivski vjesnik, god. 33, Zagreb, 1990., str. 9-30



• Matkovski, Aleksandar: Stočarski danak filurija, Arhivski vjesnik, god. 33, Zagreb, 1990., str. 71-77

1991./92. - god. 34-35• Sirotković, Hodimir: Organizacija Sabora Hrvatske i Slavonije u nagodbenom razdoblju

(1868. - 1918.), Arhivski vjesnik, god. 34-35, Zagreb, 1991./92., str. 21-30• Ivković, Frane: Organizacija uprave u Dalmaciji za vrijeme druge austrijske vladavine 1814.

- 1918., Arhivski vjesnik, god. 34-35, Zagreb, 1991./92., str. 31-51• Strčić, Petar: Prilog povijesti Istarskog sabora (1861. - 1916.), Arhivski vjesnik, god. 34-35,

Zagreb, 1991./92, str. 53-64• Brajković, Antun: Institucije državne vlasti u Istri (1848. - 1918.), Arhivski vjesnik, god.

34-35, Zagreb, 1991./92., str. 65-88• Kos, Gordana: Zagrebačka županija (1848. - 1918.), Arhivski vjesnik, god. 34-35, Zagreb,

1991./92., str. 89-96• Čengić, Dubravka: Razvoj uprave grada Zagreba u razdoblju od 1850. do 1918. godine,

Arhivski vjesnik, god. 34-35, Zagreb, 1991./92., str. 97-107• Sršan, Stjepan: Upravne općine 1848. - 1918. - struktura, poslovanje, značenje, Arhivski

vjesnik, god. 34-35, Zagreb, 1991./92., str. 109-119• Pederin, Ivan: Organi austrijskog nadzora nad tiskom u Dalmaciji poslije 1848., Arhivski

vjesnik, god. 34-35, Zagreb, 1991./92., str. 121-138• Egger, Reiner: Dvorsko ratno vijeće i Ministarstvo rata kao središnji upravni organi Vojne

krajine, Arhivski vjesnik, god. 34-35, Zagreb, 1991./92., str. 139-155• Moačanin, Fedor: Organizacijske strukture Vojne krajine do sredine 18. stoljeća, Arhivski

vjesnik, god. 34-35, Zagreb, 1991./92., str. 157-163• Kovačec, Deana: Carsko kraljevsko glavno zapovjedništvo u Zagrebu kao krajiška

zemaljska upravna oblast (1871. - 1881.), Arhivski vjesnik, god. 34-35, Zagreb, 1991./92., str. 165-172

• Planinić, Silvana: Krajiško okružno upraviteljstvo (distrikti) i krajiške imovne općine u Hrvatsko-slavonskoj krajini, Arhivski vjesnik, god. 34-35, Zagreb, 1991./92., str. 173-183

• Buczinski, Alexander: Nastanak i organizacijski oblik vojnih komuniteta od 1748. do 1850., Arhivski vjesnik, god. 34-35, Zagreb, 1991./92., str. 185-194

• Čebotarev, Andrej: Građa za proučavanje upravnog sustava krajiških pukovnija (1746. - 1873.) s posebnim obzirom na Ogulinsku krajišku pukovniju br. 3, Arhivski vjesnik, god. 34-35, Zagreb, 1991./92., str. 195-212

1993. - god. 36• Kolanović, Josip: Hrvatsko običajno pravo prema ispravama XIV. i XV. stoljeća, Arhivski

vjesnik, god. 36, Zagreb, 1993., str. 85-98• Barbarić, Josip: Neke odredbe Vinodolskog zakona u svjetlu objavljene diplomatičke građe,

Arhivski vjesnik, god. 36, Zagreb, 1993., str. 99-116• Ivanović, Jozo: Javna uprava zdravstvom u (sjevernoj) Hrvatskoj 1868. - 1928., Arhivski




• Krivošić, Stjepan: Izvori za historijsku demografiju - djelomični brojčani i poimenični popisi stanovništva, Arhivski vjesnik, god. 36, Zagreb, 1993., str. 159-170

• Peremin, Mirjana: Spisi komercijalne uprave za Senj, Karlobag, Kraljevicu i bakar s posebnim osvrtom na fond “Commerciallia” (1749. - 1776.), Arhivski vjesnik, god. 36, Zagreb, 1993., str. 207-221

1994. - god. 37• Čosić, Stjepan: Prinos poznavanju tajništva i arhiva Dubrovačke Republike, Arhivski vjesnik,

god. 37, Zagreb, 1994., str. 123-145• Margetić, Lujo: Hrvatski pravni običaji, Arhivski vjesnik, god. 37, Zagreb, 1994., str. 147-159• Tadin, Ornata: Osobni fond generala Stjepana Sarkotića - analitički inventar, Arhivski

vjesnik, god. 37, Zagreb, 1994., str. 221-262- izvori o povijesti Prvoga svjetskog rata, dnevnik, korespondencija

• Hendija, Zora: Prvo hrvatsko građansko kaptolsko društvo za sjajne pogrebe u Zagrebu (1835. - 1948.), Arhivski vjesnik, god. 37, Zagreb, 1994., str. 263-281

1995. - god. 38• Čengić, Dubravka: Razvoj uprave grada Zagreba u razdoblju od 1919. do 1945., Arhivski

vjesnik, god. 38, Zagreb, 1995., str. 115-132• Čosić, Stjepan: Sumarni inventar fonda središnje francuske uprave u Dubrovniku 1808. - 1814.

(Acta Gallica), Arhivski vjesnik, god. 38, Zagreb, 1995., str. 149-195

1996. - god. 39• Čengić, Dubravka: Porezna služba u gradu Zagrebu 1850. - 1945., Arhivski vjesnik, god. 39,

Zagreb, 1996., 139-156

1997. - god. 40• Slukan, Mirela: Katastarska dokumentacija Arhiva mapa u Hrvatskom državnom arhivu,

Arhivski vjesnik, god. 40, Zagreb, 1997., str. 139-155• Shek Brnardić, Teodora: Tavernik, tavernikalni sud i tavernikalno pravo, Arhivski vjesnik,

god. 40, Zagreb, 1997., str. 179-198• Križanić, Nada: Pučko školstvo u Sisku do 1945., Arhivski vjesnik, god. 40, Zagreb, 1997.,

str. 199-223• Šustić, Ivica: Organi državne vlasti i lokalne samouprave na području Siska 1945. - 1974.,

Arhivski vjesnik, god. 40, Zagreb, 1997., str. 225-246

1998. - god. 41• Grabar, Mato: Prilog povijesti pismohrane slobodnoga i kraljevskoga grada zagrebačkog

Gradeca od 1242. do 1850. godine, Arhivski vjesnik, god. 41, Zagreb, 1998., str. 95-109• Čengić, Dubravka: Sirotinjsko povjerenstvo grada Zagreba 1856. - 1946., Arhivski vjesnik,

god. 41, Zagreb, 1998., str. 111-119



• Slukan, Mirela: Kartografska zbirka Hrvatskog državnog arhiva i njena vrijednost kao izvora za istraživanja, Arhivski vjesnik, god. 41, Zagreb, 1998., str. 121-161

• Krtalić, Nikolina: Prinove bosančice u Hrvatskom državnom arhivu - popis osam tekstova pisanih bosančicom i transkripcije, te dva starija rukopisa pisana latinicom, Arhivski vjesnik, god. 41, Zagreb, 1998., str. 163-173

2000. - god. 43• Slukan Altić, Mirela: Povijest mletačkog katastra Dalmacije, Arhivski vjesnik, god. 43,

Zagreb, 2000., str. 171-198• Bućin, Rajka: Ministarstvo za oslobođene krajeve NDH (3. 11. 1943. - 20. 5. 1944.) - prateći

uredi i ustanove, Arhivski vjesnik, god. 43, Zagreb, 2000., str. 199-211

2001. - god. 44• Bućin, Rajka: Prilog poznavanju institucija - zakonski okvir rada velikih župa NDH, Arhivski

vjesnik, god 44, Zagreb, 2001., str. 209-226

DRŽAVNI ARHIV U SPLITUGrađa i prilozi za povijest Dalmacije

1980. - sv. 10• Kečkemet, Duško: Protuzakonita zabrana liječničkog djelovanja Salamona Thobija u

Mletačkome Splitu, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 10, Split, 1980., str. 5-18• Glavina, Frano: Povijest zdravstvene kulture Makarske i njenog primorja, Građa i prilozi za

povijest Dalmacije, sv. 10, Split, 1980., str. 19-78• Bezić-Božanić, Nevenka: Zanatlije XVIII i XIX stoljeća u Hvaru, Građa i prilozi za povijest

Dalmacije, sv. 10, Split, 1980., str. 113-134• Stulli, Bernard: Građa o gospodarstvu Dalmacije u prvoj polovici XIX. stoljeća, Građa i

prilozi za povijest Dalmacije, sv. 10, Split, 1980., str. 135-186• Fisković, Cvito: Čitaonice na Pelješcu u XIX i početkom XX stoljeća, Građa i prilozi za

povijest Dalmacije, sv. 10, Split, 1980., str. 203-277 (nastavak)

1990. - sv. 11• Raukar, Tomislav: Splitska arhivska građa XIV-XVI stoljeća kao izvor za ekonomsku povijest

Dalmacije, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 11, Split, 1990., str. 21-24- pregled fondova i građe

• Košćak, Vladimir: Arhivska građa u Arhivu JAZU o srednjodalmatinskom području, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 11, Split, 1990., str. 25-33- pregled fondova i građe

• Modrušan, Martin: Starija arhivska građa za povijest srednjodalmatinskog područja u Arhivu Hrvatske, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 11, Split, 1990., str. 35-42- pregled fondova i građe



• Paver, Josipa: Arhivska građa za noviju povijest srednjodalmatinskog područja u Arhivu Hrvatske, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 11, Split, 1990., str. 43-49- pregled fondova i građe

• Miličević, Milica; Župančić, Tonka: Arhivska građa o srednjodalmatinskom području u Arhivu Jugoslavije, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 11, Split, 1990., str. 51-61- pregled fondova i građe

• Umek, Ema: Arhivsko gradivo za območje Historijskega arhiva v Splitu v Arhivu Republike Slovenije, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 11, Split, 1990., str. 63-67- pregled fondova i građe

• Madžar, Božo: Arhivska građa za istoriju srednje Dalmacije u Arhivima Bosne i Hercegovine Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 11, Split, 1990., str. 69-72- pregled fondova i građe

• Spaho, Fehim: Arhivska građa na turskom jeziku za područje srednje Dalmacije, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 11, Split, 1990., str. 73-81- pregled fondova i građe

• Usmiani, Ante: Arhivska građa za srednjodalmatinsko područje u Historijskom arhivu u Zadru, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 11, Split, 1990., str. 83-93- pregled fondova i građe

• Kapović, Mato: Split i srednja Dalmacija u arhivskoj građi dubrovačkog Arhiva, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 11, Split, 1990., str. 95-100- pregled fondova i građe

• Milošević, Miloš: Nekoliko podataka o Splitu u kotarskim notarskim knjigama XV i XVI stoljeća, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 11, Split, 1990., str. 101-105- pregled fondova i građe

• Foretić, Vinko: Građa o srednjodalmatinskom području u arhivu korčulanske obitelji Arneri, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 11, Split, 1990., str. 107-124- pregled fondova i građe

• Crnković, Nikola: Arhivska građa srednjodalmatinskih parobrodskih i brodograđevnih poduzeća u Historijskom arhivu u Rijeci, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 11, Split, 1990., str. 125-140- pregled fondova i građe

• Benyovsky, Lucija: Arhivska građa o srednjodalmatinskom području u muzeju revolucije naroda Hrvatske u Zagrebu, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 11, Split, 1990., str. 141-155- pregled fondova i građe

• Feldman, Ana: Saopćenje o arhivskoj građi za srednjodalmatinsko područje koje se čuva u Arhivu Instituta za suvremenu povijest Hrvatske u Zagrebu od 1918. do 1945., Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 11, Split, 1990., str. 157-163- pregled fondova i građe

• Obad, Stijepo: Arhivska građa u bečkim arhivima o Splitu i njegovu gravitacijskom području, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 11, Split, 1990., str. 169-173- pregled fondova i građe



• Piplović, Stanko: Građa u Ratnom arhivu Beča kao izvor za proučavanje fortifikacija u srednjoj Dalmaciji, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 11, Split, 1990., str. 175-178

• Bezić Božanić, Nevenka: Vrijednost arhivske građe na području Historijskog arhiva u Splitu kao izvor za proučavanje života i običaja stanovništva, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 11, Split, 1990., str. 199-205- pregled fondova i građe

1996. - sv. 12• Zbornik radova posvećen 70. godišnjici života Danice Božić-Bužančić• Duplančić, Arsen: Bibliografija Danice Božić-Bužančić, Građa i prilozi za povijest Dalmacije,

sv. 12, Split, 1996., str. 10-23• Dobronić, Ljerka: Augustinci na otoku Hvaru, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 12,

Split, 1996., str. 57-64• Raukar, Tomislav: Splitska kreditna trgovina XIV. stoljeća, Građa i prilozi za povijest

Dalmacije, sv. 12, Split, 1996., str. 65-93• Freidenberg, Maren: Židovski bankari u srednjovjekovnoj Dalmaciji, Građa i prilozi za

povijest Dalmacije, sv. 12, Split, 1996., str. 93-108• Čoralić, Lovorka: Splićani u Veneciji od XIV. do XVIII. stoljeća, Građa i prilozi za povijest

Dalmacije, sv. 12, Split, 1996., str. 109-156• Petrić, Perislav: Splitski kaštel i novi prilozi topografiji samostana Svete Klare u Splitu,

Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 12, Split, 1996., str. 171-206• Petrić, Marinko: Obrti, usluge i službe na Hvaru u 15. stoljeću, Građa i prilozi za povijest

Dalmacije, sv. 12, Split, 1996., str. 213-280• Kovačić, Slavko: Kancelarija i arhivska građa splitske Nadbiskupije od 1506. do 1833.,

Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 12, Split, 1996., str. 301-326• Pederin, Ivan: Europsko državno bankarstvo u XVII i XVIII. stoljeću i bankarske prilike u

Dalmaciji, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 12, Split, 1996., str. 327-360• Bezić Božanić, Nevenka: Dubrovačka kuća prvih godina 17. stoljeća, Građa i prilozi za

povijest Dalmacije, sv. 12, Split, 1996., str. 369-388• Bezić, Bosiljka: Kula Tina Ujevića u Vrgorcu, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 12,

Split, 1996., str. 405-413- obrambena kula, turski ratovi

• Zelić-Bučan, Benedikta: Arhiv župe stolne crkve u Splitu, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 12, Split, 1996., str. 471-476- pregled fondova i građe

• Demori-Stančić, Zoraida: Prikaz Makarske iz 18. stoljeća na slici bratovštine Dobre smrti, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 12, Split, 1996., str. 491-504

• Duplančić, Arsen: Pučanstvo splitskih predgrađa Lučca i Manuša u drugoj polovici XVIII stoljeća, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 12, Split, 1996., str. 511-538

• Šimunković, Ljerka: Mletački proglas o splitskom lazaretu, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 12, Split, 1996., str. 567-576



• Cega, Fani: Imovina u kući obitelji Garanjin nakon anarhije 1797., Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 12, Split, 1996., str. 577-594

• Peričić, Šime: Zlatno doba bračkog jedrenjaštva, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 12, Split, 1996., str. 619-640

• Pažanin, Ivan: Gospodarski odnosi i otkup kolona Vinišća te nekih susjednih sela na trogirskom primorju, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 12, Split, 1996., str. 683-718

• Belicza, Biserka: Medicinsko-zdravstveni propisi generalnog providura Dalmacije V. Dandola iz godine 1807., Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 12, Split, 1996., str. 719-728

• Bajić-Žarko, Nataša: Knin u katastarskoj izmjeri s početka 19. stoljeća, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 12, Split, 1996., str. 729-734

• Zaninović-Rumora, Marija: Zadarske mjere sredinom 19. stoljeća, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 12, Split, 1996., str. 751-762

• Kovač, Tatjana: Kaštel Sućurac u katastarskoj izmjeri 1831. godine, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 12, Split, 1996., str. 773-788

• Ivković, Frane: Organizacija uprave u okrugu Split za vrijeme druge austrijske vladavine 1814. - 1918., Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 12, Split, 1996., str. 893-902

• Kolar-Dimitrijević, Mira: Stjepan Radić i povezivanje zagrebačke i splitske oblasti 1927. i 1928. godine, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 12, Split, 1996., str. 903-918

• Baras, Frano: Sjećanje na splitske dućane, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 12, Split, 1996., str. 919-928

1997. - sv. 13• Muljačić, Slavko: Stare splitske ljekarne s potanjim osvrtom na razdoblje od 1821. do 1948.

godine, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 13, Split, 1997., str. 31-64• Kovačić, Joško: Uz prošlost hvarske pjace, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 13,

Split, 1997., str. 65-96• Tudor, Ambroz: Sjeverozapadni dio hvarske pjace 1690. godine, Građa i prilozi za povijest

Dalmacije, sv. 13, Split, 1997., str. 97-112• Čoralić, Lovorka: Ballarini - istaknuta obitelj muranskih staklara dalmatinskog podrijetla,

Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 13, Split, 1997., str. 113-144• Bezić-Božanić, Nevenka: Stanje duša u Bosiljini od 1700. do 1726. godine, Građa i prilozi

za povijest Dalmacije, sv. 13, Split, 1997., str. 145-156• Andresi, Mladen: Stanovništvo otoka Brača u drugoj polovici 18. stoljeća, Građa i prilozi za

povijest Dalmacije, sv. 13, Split, 1997., str. 205-236• Belicza, Biserka; Dugac, Željko: Epidemija kuge i protukužne mjere u Dalmaciji i Splitu

(1783. - 1784.) u djelu Johna Howarda iz g. 1789., Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 13, Split, 1997., str. 237-264

• Božić-Bužančić, Danica: Prilog poznavanju uloge mora, vode i brodova u suzbijanju kuge u Dalmaciji krajem XVIII. stoljeća, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 13, Split, 1997., str. 265-284



• Cavezzi, Gabriele: Le fonti archivistiche per uno studio sui raporto tra la sponda settentrionalle Abruzzese e quella orientale dell’ Adriatico: l’ Archivio di stato di Teramo = Arhivistički izvori za proučavanje veza između sjeverne obale Abruzzija i istočne jadranske obale: Državni arhiv u Teramu, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 13, Split, 1997., str. 337-372

• Ćurin, Petar: Pregled organa uprave od 1945. do 1990. na području djelovanja Povijesnog arhiva u Splitu, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 13, Split, 1997., str. 383-394

1998. - sv. 14• Duplančić, Arsen: Regesta zapisnika splitskog Velikog vijeća od 1620. do 1755. godine,

Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 14, Split, 1998., 9-271

1999. - sv. 15• Čoralić, Lovorka: Hrvatski brodograditelji u Mlecima (XV. - XVIII. st.), Građa i prilozi za

povijest Dalmacije, sv. 15, Split, 1999., str. 5-34• Kovačić, Joško: Gradnja i oprema samostana i crkve benediktinki u Hvaru, Građa i prilozi

za povijest Dalmacije, sv. 15, Split, 1999., str. 35-92• Andreis, Mladen: Stanovništvo Kaštela u prvoj polovici 18. stoljeća, Građa i prilozi za

povijest Dalmacije, sv. 15, Split, 1999., str. 93-132• Bezić-Božanić, Nevenka: Prilog povijesti ribarstva u Komiži 18. stoljeća, Građa i prilozi za

povijest Dalmacije, sv. 15, Split, 1999., str. 141-172• Cega, Fani: Život s morem u Trogiru od druge polovice XVIII. st. do kraja prve polovice

XIX. st., Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 15, Split, 1999., str. 173-194• Silvestro, Alberto: Nota sul traffico mercantile tra lo stato pontificio e la costa Istriano-

Dalmata e sui consolati ponitfici in Istria e Dalmazia nell ‘800, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 15, Split, 1999., str. 221-246

• Kečkemet, Duško: Prijedlog izgradnje splitskog lukobrana, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 15, Split, 1999., str. 247-270

• Piplović, Stanko: Dalmatinski opus arhitekta Alfreda Kellera, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 15, Split, 1999., str. 271-290

• Piplović, Stanko: Preobrazba Splita na razmeđu XIX. i XX. stoljeća, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 15, Split, 1999., str. 291-350

2000. - sv. 16• Slukan Altić, Mirela: Povijest kartografskog upoznavanja radobiljskog kraja od starog vijeka

do pojave suvremenih karata, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 16, Split, 2000., str. 5-28

• Bezić-Božanić, Nevenka: Nekoliko podataka o seljačkim bratovštinama, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 16, Split, 2000., str. 271-286

• Šimunković, Ljerka: Prehrana bosanskog izaslanika Omer-bega Babića i njegove pratnje u splitskom lazaretu, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 16, Split, 2000., str. 287-318



• Celio-Cega, Fani: Prehrana u kući Garagnin tijekom XVIII. stoljeća, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 16, Split, 2000., str. 319-328

• Piplović, Stanko: Izgradnja duhanskih stanica u Dalmaciji, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 16, Split, 2000., 393-426

• Kečkemet, Duško: Rušenje splitskih gradskih utvrda, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 16, Split, 2000., str. 425-466

2001. - sv. 17• Baras, Frano: Ispisi iz Archives Marmont, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 17, Split,

2001., str. 5-74• Bezić-Božanić, Nevenka: Katastarska izmjera Supetra, Miraca i Sutivana na otoku Braču

četrdesetih godina 19. stoljeća, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 17, Split, 2001., str. 75-96

• Jelaska, Joško: Varoš Dobri u Splitu, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 17, Split, 2001., str. 147-208

• Prijatelj-Pavičić, Ivana; Čoralić, Lovorka: Prilog poznavanju djelovanja trogirske graditeljske obitelji Aviani, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 17, Split, 2001., str. 281-298

• Slukan Altić, Mirela: Kartografski izvori otoka Mljeta, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, sv. 17, Split, 2001., str. 299-326

DRŽAVNI ARHIVI U RIJECI I PAZINUVjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu (1965. - 1989.)

1977. - sv. 21• Grah, Ivan: Nekoliko vijesti o pićanskoj buni 1653. godine u izvještajima pićanskih biskupa

“ad limina”, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 21, Pazin - Rijeka, 1977., str. 351-354

• Margetić, Lujo: Hreljinski urbar iz 1700. godine, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 21, Pazin - Rijeka, 1977., str. 197-242

• Bertoša, Miroslav: Dva katastika zapadnoistarskih šuma iz godine 1698., Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 21, Pazin - Rijeka, 1977., str. 243-262

1978. - sv. 22.• Margetić, Lujo: Ugovori Petra Zrinskog s Grobničanima i Bakaranima od 1642. godine i

njihova dopuna iz 1686. godine, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 22, Pazin - Rijeka, 1978., str. 119-161

1981. - sv. 24• Klen, Danilo: Glagoljske isprave Crikveničkog samostana pavlina, Vjesnik historijskih

arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 25, Pazin - Rijeka, 1982., str. 283-313



• Erceg, Ivan: O zdravstvenim prilikama u Istri početkom 19. stoljeća, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 25, Pazin - Rijeka, 1982., str. 175-221

• Erceg, Ivan: Izvori o životu i uređenju u Vinodolu i Gorskom kotaru: doba feudalizma, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 25, Pazin - Rijeka, 1982., str. 223-266

1982. - sv. 25• Erceg, Ivan: Građa o stanovništvu otoka Krka 1797./98. godine, Vjesnik historijskih arhiva

u Rijeci i Pazinu, sv. 25, Pazin - Rijeka, 1982., str. 59-70• Sobolevski, Mihael: Građa o štrajku solarskih radnika u Pagu 1937. godine, Vjesnik

historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 25, Pazin - Rijeka, 1982., str. 85-114• Crnković, Nikola: Colta gallina - bir galijska, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv.

25, Pazin - Rijeka, 1982., str. 283-313- srednjovjekovna pristojba za obrambene potrebe

• Pederin, Ivan: Fond rapskih knezova i bilježnika, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 25, Pazin - Rijeka, 1982., str. 9-43- notarske službe i notari 1437. - 1679.

• Peričić, Šime: Rukovet građe o poljoprivredi Kvarnerskih otoka na raskršću 18. i 19. stoljeća, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 25, Pazin - Rijeka, 1982., str. 71-83

• Jelinčić, Jakov: Jedan opis Momjana i njegova Kaštela, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 25, Pazin - Rijeka, 1982., str. 45-47

• Stulli, Bernard: Oko pripadnosti Kvarnerskih otoka 1848./49. i 1861. godine, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 25, Pazin - Rijeka, 1982., str. 315-401- upravno-teritorijalni ustroj, gospodarstvo, nacionalni odnosi

1983. - sv. 26• Erceg, Ivan: Broj i financijsko stanje bratovština u Istri (1741.), Vjesnik historijskih arhiva u

Rijeci i Pazinu, sv. 26, Pazin - Rijeka, 1983., str. 269-286• Grah, Ivan: Pazinski kraj u izvještajima pićanskih i porečkih biskupa Svetoj Stolici (1588.

- 1780.), Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 26, Pazin - Rijeka, 1983., str. 201-218

• Šumrada, Janez: Podložniško prebivalstvo komornega gospostva Pazin v tridesetih letih 16. stoletja, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 26, Pazin - Rijeka, 1983., str. 81-101

• Crnković, Nikola: Isprava o primopredaji Kastavske gospoštije 1784. godine, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 26, Pazin - Rijeka, 1983., str. 125-136

• Bertoša, Miroslav: Nemirne granice Knežije: građa o graničnim sukobima i sporovima između mletačke Pokrajine Istre i Istarske knežije, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 26, Pazin - Rijeka, 1983., str. 9-79

1985. - sv. 27• Erceg, Ivan: Struktura stanovništva i njegova zdravstvena zaštita potkraj XVIII i početkom

XIX stoljeća u Istri, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 27, Pazin - Rijeka, 1985., str. 35-50



• Vlahov, Dražen; Jelinčić, Jakov; Brajković, Antun: Izvori za povijest radničkog, socijalističkog i komunističkog pokreta u Istri u Historijskom arhivu u Pazinu, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 27, Pazin - Rijeka, 1985., str. 225-234

• Crnković, Nikola: Četiri isprave o rapskom pašnjačkom agraru, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 27, Pazin - Rijeka, 1985., str. 123-136

• Munić, Darinko: Dokument o utvrđivanju prava ribolova i svjedočanstva o lovu između Kastavske gospoštije Pazinske grofovije, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 27, Pazin - Rijeka, 1985., str. 137-145

• Erceg, Ivan: Dokument o stanju i mjerama za uređenje Istre 1804. godine, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 27, Pazin - Rijeka, 1985., str. 107-121

1986. - sv. 28• Erceg, Ivan: Dokumenti o urbarijalnom uređenju u općini Delnice 1774. - 1786., Vjesnik

historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 28, Pazin - Rijeka, 1986., str. 15-60

1987. - sv. 29• Erceg, Ivan: Urbarijalni spisi sučije Grbalj, Gerovo, Čabar… 1774. - 1803., Vjesnik historijskih

arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 29, Pazin - Rijeka, 1987., str. 9-72• Munić, Darinko: Riječki vinogradi 1775. godine, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu,

sv. 29, Pazin - Rijeka, 1987., str. 235-272• Crnković, Nikola: Izvori i legende o naseljenju Lošinja, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i

Pazinu, sv. 29, Pazin - Rijeka, 1987., str. 163-214

1988. - sv. 30• Grah, Ivan: Prve sačuvane relacije istarskih biskupa Svetoj Stolici, Vjesnik historijskih arhiva

u Rijeci i Pazinu, sv. 30, Pazin - Rijeka, 1988., str. 79-89• Margetić, Lujo: Najstariji glagoljicom pisani vinodolski urbar (1544.), Vjesnik historijskih

arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 30, Pazin - Rijeka, 1988., str. 63-78• Ivančević, Vinko: Prilog poznavanju trgovačkih i drugih veza Dubrovačke Republike s

Rijekom u 18. st., Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 30, Pazin - Rijeka, 1988., str. 47-59

1989. - sv. 31• Hammer, Mladenka: Bibliografija I-XXX, Pazin-Rijeka, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i

Pazinu, Pazin - Rijeka, 1989.- bibliografija radova objavljenih u Vjesniku historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu do 1989.



DRŽAVNI ARHIV U RIJECIVjesnik Historijskog arhiva u Rijeci (1990. - 1997.)Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci (1997. -)

1990. - sv. 32• Mihelič, Darja: Uz izgled nekadašnjeg Pirana (16./17. st.), Vjesnik Historijskog arhiva u

Rijeci, sv. 32, Rijeka, 1990., str. 11-24• Erceg, Ivan: Pregled kupoprodaje soli na sjevernom Jadranu (krajem 17. i početkom 18.

st.), Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 32, Rijeka, 1990., str. 25-44• Sobolevski, Mihael: Prilog građi o sudjelovanju sušačkih lučkih radnika u štrajku 1937.

godine, Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 32, Rijeka, 1990., str. 63-102• Crnković, Nikola: Početak i razvoj lošinjskog pomorstva do 1997. - prinos istraživanju,

Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 32, Rijeka, 1990., str. 125-160• Lukežić, Irvin: Malinari, Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 32, Rijeka, 1990., str.

161-210- mlinarstvo na Rječini

• Loci-Baraković, Julija: Secesija na riječkim hotelima, Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 32, Rijeka, 1990., str. 211-222

1993. - sv. 33-34• Giron, Anton; Strčić, Petar: Rijeka u doba kapitulacije Kraljevine Italije (prilog nacrtu

povijesti Rijeke - Sušaka o događajima u rujnu 1943.), Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 33-34, Rijeka, 1993., str. 13-24

• Margetić, Lujo; Margetić, Anelise: Grižanski urbar iz 1700. godine, Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 33-34, Rijeka, 1993., str. 25-60

• Petranović, Anemari: Usucapio ui occupatio riječkog statuta, Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 33-34, Rijeka, 1993., str. 61-70- vlasnički odnosi

• Peričić, Šime: Prinos poznavanju pomorsko trgovinskih veza Dalmacije i Senja u prošlosti, Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 33-34, Rijeka, 1993., str. 95-106

• Lozzi Barković, Julija: Secesija i stambeno graditeljstvo na primjerima radničkih kuća u Rijeci, Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 33-34, Rijeka, 1993., str. 123-134

• Babić, Jagoda; Labus, Nenad; Žgaljić, Josip: Vlasnici Rafinerije nafte Rijeka, Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 33-34, Rijeka, 1993., str. 135-146

• Crnković, Nikola: Hrvatska sokolska župa “Vitezić”, Volosko-Opatija 1909. - 1914. /1918./ - analitički inventar, Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 33-34, Rijeka, 1993., str. 147-158

• Betroša, Miroslav: Bibliografija radova Petra Strčića iz arhivske oblasti, Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 33-34, Rijeka, 1993., str. 197-218



1994. - sv. 35-36• Lonza, Nella: Novopronađeni izvori o sudskim postupcima protiv Krčkih knezova u XIV.

stoljeću, Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 35-36, Rijeka, 1994., str. 9-20• Margetić, Lujo: Kastavski zakon na njemačkom jeziku (XVIII), Vjesnik Historijskog arhiva u

Rijeci, sv. 35-36, Rijeka, 1994., str. 21-42• Giron, Manon: Prvi statut i nastavni plan “Delavske škole” u Kastavu iz 1885. godine,

Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 35-36, Rijeka, 1994., str. 43-68• Kovačić, Ivo: Nemiri u delničkom kotaru u svibnju 1903., Vjesnik Historijskog arhiva u

Rijeci, sv. 35-36, Rijeka, 1994., str. 69-102• Giron, Antun; Strčić, Petar: Zaključci referata dr. Vladimira Židovca vladi NDH o Istri i

Primorju (1944. god.), Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 35-36, Rijeka, 1994., str. 103-132

• Margetić, Ivo: Iz starije povijesti Kraljevice, Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 35-36, Rijeka, 1994., str. 145-156

• Pederin, Ivo: Rapska trgovina, pomorstvo, brodogradnja, ribarstvo, materijalna kultura i novčarstvo u XVI. st., Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 35-36, Rijeka, 1994., str. 157-184

• Peričić, Šime: Prilog poznavanju pomorstva otoka Lošinja, Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 35-36, Rijeka, 1994., str. 185-204

• Blažeković, Tatjana: Ivan Kukuljević Sakcinski i Rijeka, Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 35-36, Rijeka, 1994., str. 205-220

• Lozzi-Barković, Julija: Carlo Pergoli i riječka komunalna arhitektura, Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 35-36, Rijeka, 1994., str. 221-236

• Janjatović, Bosiljka: Represija spram Hrvatske republikanske seljačke stranke u Crikvenici 1923. godine, Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 35-36, Rijeka, 1994., str. 237-256

• Peričić, Šime: Pregršt statističkih podataka o Istri i kvarnerskim otocima s raskrižja 18. i 19. stoljeća, Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 35-36, Rijeka, 1994., str. 257-272

• Zakošek, Boris: Zemljine zajednice Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 35-36, Rijeka, 1994., str. 273-292

1995. - sv. 37• Margetić, Lujo: Mošćenički statut na njemačkom jeziku (1616.), Vjesnik Historijskog arhiva

u Rijeci, sv. 37, Rijeka, 1995., str. 23-65• Giron, Manon: Izvori za povijest školstva iz vremena Riječke Države, Vjesnik Historijskog

arhiva u Rijeci, sv. 37, Rijeka, 1995., str. 67-82• Milović, Đorđe: Kazneno pravo Mošćeničkog statuta iz 1637. godine, Vjesnik Historijskog

arhiva u Rijeci, sv. 37, Rijeka, 1995., str. 147-197• Magaš, Olga: Urbanizacija prostorne cjeline Školjić - Banska Vrata, Vjesnik Historijskog

arhiva u Rijeci, sv. 37, Rijeka, 1995., str. 198-230• Zakošek, Boris: Kraj Drugog svjetskog rata i obnova opatijskog turizma u arhivima

opatijskih upravnih oblasti 1945. - 1947., Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 37, Rijeka, 1995., str. 297-332



• Južinić, Stanislav: Prilozi za rodoslov Franje Račkog, Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 37, Rijeka, 1995., str. 335-249

1996. - sv. 38• Viškanić, Damir: Brsečka glagoljska oporuka, Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 38,

Rijeka, 1996., str. 3-17• Giron, Manon: Statut Zavoda za zabludjele i napuštene dječake u Rijeci iz 1876. godine,

Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 38, Rijeka, 1996., str. 18-46• Giron, Antun: Raspuštanje upravnog vijeća i imenovanje upravnog odbora porezne općine

Klana 1920. godine, Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 38, Rijeka, 1996., str. 47-71• Kovačić, Ivo: Izvješće generala Ivana Prpića o problemima razgraničenja između Kraljevine

Italije i Nezavisne Države Hrvatske tijekom 1941. i 1942. godine, Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 38, Rijeka, 1996., str. 71-102

• Margetić, Lujo: Rapski protostatut iz 1234. godine, Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 38, Rijeka, 1996., str. 105-117

• Milović, Đorđe: Kazneno pravo Senjskog statuta iz 1388. godine, Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 38, Rijeka, 1996., str. 118-168

• Peričić, Šime: Pomorstvo Senja u prošlosti, Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 38, Rijeka, 1996., str. 169-203

1997. - sv. 39• Giron, Manon: Materijalni položaj učitelja u Rijeci na prijelazu stoljeća, Vjesnik Historijskog

arhiva u Rijeci, sv. 39, Rijeka, 1997., str. 125-168• Palinić, Nena: Riječka kazališta, Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 39, Rijeka, 1997.,

str. 169-240- izgradnja i djelovanje

• Lozzi Barković, Julija: Genius loci riječkog secesijskog graditeljstva na primjerima značajnih stambeno-najamnih zgrada, Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci, sv. 39, Rijeka, 1997., str. 241-283

1998. - sv. 40• Čoralić, Lovorka: Pažani i Rabljani u Mlecima od 14. do 18. stoljeća, Vjesnik Državnog

arhiva u Rijeci, sv. 40, Rijeka, 1998., str. 3-52• Vlahov, Dražen: Matica krštenih, vjenčanih i umrlih u Humu (1616. - 1672.), Vjesnik

Državnog arhiva u Rijeci, sv. 40, Rijeka, 1998., str. 53-74• Lukežić, Irvin: Postanak židovske zajednice u Rijeci, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, sv.

40, Rijeka, 1998., str. 75-115• Erceg, Ivan: Kratak osvrt na povijesno nastajanje gospodarske djelatnosti u Rijeci, Vjesnik

Državnog arhiva u Rijeci, sv. 40, Rijeka, 1998., str. 117-130• Peričić, Šime: Brodolom riječkog jedrenjaka 1802. godine, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci,

sv. 40, Rijeka, 1998., str. 131-140



• Giron, Anton: Dva zapisnika sjednica Odbora Delavske škole u Kastavu, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, sv. 40, Rijeka, 1998., str. 141-153

• Lozzi Barković, Paolo Grassi i regulacijski plan Rijeke iz 1904. godine (prilog istraživanju urbanističkog razvoja Rijeke s početka XX. stoljeća), Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, sv. 40, Rijeka, 1998., str. 157-183

• Giron, Manon: Zametska škola od Rimskog sporazuma do početka Drugog svjetskog rata (1924. - 1941.), Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, sv. 40, Rijeka, 1998., str. 221-241

1999./2000. - sv. 41• Kolar, Mira: Dokumenti o vlasti Narodnog vijeća Države SHS nad Rijekom - listopad/

studeni 1918. godine, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, sv. 41, Rijeka, 2000., str. 3-38• Margetić, Lujo: Gotnik i Klana, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, sv. 41, Rijeka, 2000., str.

85-96- carinske pristojbe, mitnica

• Čoralić, Lovorka: Trgovina riječkih iseljenika u Mlecima, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, sv. 41, Rijeka, 2000., str. 97-113

• Bertoša, Slaven: Neki južnoistarski toponimi u notarskim zapisima iz XVII. stoljeća, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, sv. 41, Rijeka, 2000., str. 115-125

• Bertoša, Miroslav: Marične knjige - arhivsko gradivo o demografskim previranjima predindustrijske Europe, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, sv. 41, Rijeka, 2000., str. 315-352

DRŽAVNI ARHIV U PAZINUVjesnik Istarskog arhiva

1991. - sv. 1• Sirotković, Hodimir: Pravosudne strukture u hrvatskim zemljama od 1918. do 1945. godine,

Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 1, Pazin, 1991., str. 17-30• Drndić, Ljubo: Historijat i značaj odluka Okružnog NOO-a za Istru od 13. rujna 1945.

godine, Vjesnik Istarskog arhiva, sv. 1, Pazin, 1991., str. 31-40• Giron, Antun: Razvoj narodne vlasti na riječkom području od 1941. do 1945. godine,

Vjesnik Istarskog arhiva, sv. 1, Pazin, 1991., str. 41-51• Nešović, Slobodan: Međunarodna dimenzija priključenja Istre i Slovenskog primorja novoj

Jugoslaviji, Vjesnik Istarskog arhiva, sv. 1, Pazin, 1991., str. 53-64• Bertoša, Miroslav: Biskupske vizitacije kao izvor za društvenu povijest Poreštine u XVII.

stoljeću, Vjesnik Istarskog arhiva, sv. 1, Pazin, 1991., str. 75-84• Štoković, Vjekoslav: Poslovne knjige istarskih bratovština - značajni izvori za proučavanje

društvene i gospodarske povijesti (jedan primjer iz Tara u Poreštini), Vjesnik Istarskog arhiva, sv. 1, Pazin, 1991., str. 85-97

• Kolanović, Josip: Crkve i posjedi Muranske opatije Sv. Ciprijana na otoku Krku, Vjesnik Istarskog arhiva, sv. 1, Pazin, 1991., str. 111-146

1992./93. - sv. 2-3



• Margetić, Lujo: O nekim podacima iz novoobjavljenih vrela za stariju povijest Krka, Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 2-3, Pazin, 1994., str. 15-40- osvrt i dopune na rad J. Kolanovića objavljenom u sv. 1

• Margetić, Lujo: Položaj Barbana i Planje 1199. godine, Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 2-3, Pazin, 1994., str. 41-48- porezi i davanja

• Štoković, Alojz: Bratovštine u središnjem dijelu Istre (osvrt na sadržaj i strukturu arhivske građe), Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 2-3, Pazin, 1994., str. 49-63- između ostalog posjedi i poslovanje bratovština

• Peričić, Šime: Prilog poznavanju pomorsko-trgovinskih veza Dalmacije i Istre u XVII. i XVIII. stoljeću, Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 2-3, Pazin, 1994., str. 65-81

• Grah, Ivan: Arhivska građa o djelovanju župnih škola na području Istre (1815. - 1869.), Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 2-3, Pazin, 1994., str. 93-104

• Fučić, Branko: Grdoselska kronika, Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 2-3, Pazin, 1994., str. 137-164- zapisi grdoselskih župnika od 1688. godine nadalje

• Bertoša, Miroslav: Katastik prisvojenih komunalnih dobara u južnoj Istri u drugoj polovici XVIII. stoljeća (I. dio: Marčana), Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 2-3, Pazin, 1994., str. 165-182

• Vlahov, Dražen: Još jedna glagoljska isprava iz XIX. stoljeća iz južne Istre, Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 2-3, Pazin, 1994., str. 183-188- opruka Vida Fabca od 30. studenoga 1800.

• Zakošek, Boris: Analitički inventar arhivskog fonda “Obitelj Scampicchio” (Labin, Motovun, Svetvinčenat) 1447. - 1878., 1882., 1903., Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 2-3, Pazin, 1994., str. 191-212- pregled građe

• Juričić-Čargo, Daniela: Arhivska građa za povijest Pazina i Pazinske grofovije u upravnim fondovima Arhiva Republike Slovenije 1492. - 1783., Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 2-3, Pazin, 1994., str. 213-251

• Jelinčić, Jakov: Matične knjige s područja Pazinštine do 1945. (1949.) godine, Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 2-3, Pazin, 1994., str. 253-275

• Bratulić, Josip: Pregled glagoljskih dokumenata s područja Pazinštine, Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 2-3, Pazin, 1994., str. 311-315

• Cova, Ugo: Dokumenti u Državnom arhivu u Trstu koje se odnose na hrvatsku Istru, Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 2-3, Pazin, 1994., str. 317-324

1994./95. - sv. 4-5• Čoralić, Lovorka: Istrani u Mlecima (XV. - XVIII. st.), Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 4-5,

Pazin, 1998., str. 15-30• Jelinčić, Jakov: Izvori za povijest novigradskog gospodarstva od XIV. stoljeća do pada

Venencije (1797.) u Povijesnom arhivu u Pazinu, Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 4-5, Pazin, 1998., str. 31-39



• Ivetić, Egidio: Izvori za povijest mletačke Istre u XVIII. stoljeću: glavna obilježja, izvori i neke perspektive proučavanja, Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 4-5, Pazin, 1998., str. 41-50

• Crnković, Nikola: Trgovačko-obrtnička komora u Rijeci 1811. - 1924., Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 4-5, Pazin, 1998., str. 51-85

• Klaić, Željko: Novčane prilike Gospodarske sveze za Istru (1918. - 1924.), Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 4-5, Pazin, 1998., str. 87-106

• Žgaljić, Josip: Izvori za povijest naftnog gospodarstva u zapadnoj Hrvatskoj, Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 4-5, Pazin, 1998., str. 107-112

• Greblo, Zadarka: Trgovačko-obrtnička komora u Rijeci 1924. - 1945., Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 4-5, Pazin, 1998., str. 113-118

• Senčić, Albino: Arhivsko gradivo bivših pomorskih poduzeća u Povijesnom arhivu Rijeka, Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 4-5, Pazin, 1998., str. 119-125

• Štoković, Alojz: Statut bratovštine Presvetog Sakramenta iz Umaga (1555.), Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 4-5, Pazin, 1998., str. 129-151- između ostalog, gospodarska djelatnost bratovština

• Vlahov, Dražen: Glagoljske isprave iz Kostanjice s početka XVII. stoljeća, Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 4-5, Pazin, 1998., str. 165-176- feudalni odnosi, oporuke

• Juričić-Čargo, Danijela: Urbar samostana Svetoga Petra u Šumi iz 1714. godine, Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 4-5, Pazin, 1998., str. 177-190

• Šetić, Nevio; Manin, Marino: Prihodi i rashodi općina Istarskog okružja 1846./47. godine, Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 4-5, Pazin, 1998., str. 191-236

• Vlahov, Eda: Sumarni inventar arhivskog fonda “Bilježnici Pule za vrijeme mletačke uprave (1626. - 1797./1826)”, Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 4-5, Pazin, 1998., str. 239-289

1996./97. - sv. 6-7• Jelinčić, Jakov: Arhivsko gradivo o Svetvinčentu u Državnom arhivu u Pazinu, župnom

arhivu u Svetvinčentu i Biskupijskom arhivu u Poreču, Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 6-7, Pazin, 2001., str. 15-47- pregled fondova i građe

• Sambo, Alessandra: Izvori za povijest Svetvinčenta u Državnom arhivu u Veneciji, Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 6-7, Pazin, 2001., str. 149-54- pregled fondova i građe, posebno obitelj Grimani

• Ciuffardi, Angelo: Status Svetvinčenta, Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 6-7, Pazin, 2001., str. 67-80

• Vučić, Borić: Kaštel u Svetvinčentu, Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 6-7, Pazin, 2001., str. 107-150

• Bertoša, Slaven: Etnička struktura Pule i njezinih sela u prvoj polovici XVII. stoljeća, Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 6-7, Pazin, 2001., str. 253-296

• Vlahov, Dražen: Nekoliko glagoljskih isprava iz Novigrada, Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 6-7, Pazin, 2001., str. 219-226- oporuke



• Antoić, Branka: Oporuka porečkog biskupa Gašpara Negrija (1742. - 1778.), Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 6-7, Pazin, 2001., str. 323-340

• Vlahov, Dražen: Prilog povijesti Hrvatske gimnazije u Pazinu, Vjesnik Istarskog arhiva, svezak 6-7, Pazin, 2001., str. 341-399

DRŽAVNI ARHIV U OSIJEKUGlasnik arhiva Slavonije i Baranje

1991. - br. 1• Mažuran, Ive: Popis Darde i nekih naselja u Baranji 1695. godine, odnosno 1698. godine

Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 1, Osijek, 1991., str. 11-35• Sršan, Stjepan: Najstariji hrvatski zapisnik općine Osijek Gornji grad 1771. - 1773., Glasnik

arhiva Slavonije i Baranje, br. 1, Osijek, 1991., str. 51-96• Karaman, Igor: Najstariji inventar arhiva valpovačkog vlastelinstva baruna Hilleprand -

Prandau iz 1789./90., Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 1, Osijek, 1991., str. 97-117• Vukadin, Ante: Arhivska građa za povijest radničkog pokreta Osijeka 1894. godine, Glasnik

arhiva Slavonije i Baranje, br. 1, Osijek, 1991., str. 165-185• Szinta, Laszlo: Oslobođenje Slavonije i Osijeka od Turaka, Glasnik arhiva Slavonije i

Baranje, br. 1, Osijek, 1991., str. 189-205• Potrebica, Filip: Želje i zahtijevanja naroda Požeške županije 1848. godine, Glasnik arhiva

Slavonije i Baranje, br. 1, Osijek, 1991., str. 207-228• Landeka, Marko: Razvoj obrta u Osijeku od ukidanja cehova 1872. do 1941. godine, Glasnik

arhiva Slavonije i Baranje, br. 1, Osijek, 1991., str. 229-243, 1993. - br. 2• Sršan, Stjepan: Najstariji hrvatski zapisnik općine Osijek - Gornji grad 1771. - 1773. (nastavak

i kraj), Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 2, Osijek, 1993., str. 109-146

1995. - br. 3• Sršan, Stjepan: Stanovništvo i ulice grada Osijeka 1874. godine, Glasnik arhiva Slavonije i

Baranje, br. 3, Osijek, 1995., str. 9-56• Kolar-Dimitrijević, Mira: Osam dokumenata iz rada osječke oblasne samouprave 1927. i

1928. godine, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 3, Osijek, 1995., str. 57-94• Artuković, Mato: “Posavska Hrvatska (1894. - 1898.): stogodišnjica prvih brodskih novina,

Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 3, Osijek, 1995., str. 103-120• Virc, Zlatko: Ravnateljstvo šuma u Vinkovcima do 1945. godine, Glasnik arhiva Slavonije i

Baranje, br. 3, Osijek, 1995., str. 141-154• Landeka, Marko: “Hrvatski dom” u Vinkovcima, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 3,

Osijek, 1995., str. 173-178• Ambruš, Viktor: Arhitektonsko prostorna analiza i valorizacija centralnog dijela glavne

osječke ulice, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 3, Osijek, 1995., str. 179-184- izgradnja i uređenje 19./20. st.



• Sršan, Stjepan: Najstarija zanimanja u Osijeku, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 3, Osijek, 1995., str. 189-194

• Matić, Vilim: Knjiga broj 2469 iz fonda “Gradsko poglavarstvo - Osijek” iz 1911. godine, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 3, Osijek, 1995., str. 195-198- evidencija o broju zgrada, stanova i stanara

1997. - br. 4• Landeka, Marko: Dvjestopedeset godina Virovitičke županije (1745. - 1995.), Glasnik arhiva

Slavonije i Baranje, br. 4, Osijek, 1997., str. 45-53• Valentić, Feliks: Uz stopedesetu obljetnicu Opće bolnice u Novoj Gradiški (1846. - 1996.),

Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 4, Osijek, 1997., str. 59-65• Lakić, Zdenka: Pedagoška akademija u Slavonskom Brodu (1958. - 1974.), Glasnik arhiva

Slavonije i Baranje, br. 4, Osijek, 1997., str. 93-101• Matić, Vilim: Prilozi istraživanju osječkog graditeljstva, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje,

br. 4, Osijek, 1997., str. 127-137- graditelji i izgradnja Osijeka

• Ćosić, Ilija: Seljačke radne zadruge u Baranji, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 4, Osijek, 1997., str. 138-147

• Erceg, Ivan: Povodom dvjesto godina Šipušova gospodarsko-povijesnog dijela, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 4, Osijek, 1997., str. 148-156

• Farkaš, Dubravka: Prvi status grada Osijeka 1698. godine, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 4, Osijek, 1997., str. 157-169

• Odor, Imre: Osijek u doba cara i kralja Josipa II. (1786.), Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 4, Osijek, 1997., str. 170-183- struktura stanovništva

• Sršan, Stjepan: Slavonska industrija i obrti početkom druge polovice 19. st., Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 4, Osijek, 1997., str. 184-216

• Rončević, Melita: Sumarni inventar Kotarskog suda Našice (1850. - 1945.), Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 4, Osijek, 1997., str. 223-237

• Sršan, Stjepan: Slavonskog gospodarsko društvo u Osijeku krajem 19. st., Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 4, Osijek, 1997., str. 238-294

• Kolar, Mira: Zamolba osječke Trgovačko-obrtničke komore iz 1890. godine za otvaranje Trgovačke akademije i Obrtne škole u Osijeku, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 4, Osijek, 1997., str. 295-303

• Marković, Lidija: Osječke udruge i klubovi 1938. godine, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 4, Osijek, 1997., str. 304-331, 1999. - br. 5

• Sršan, Stjepan: Doseljenja Hrvata u Podunavlje pod vodstvom franjevaca do sredine 18. stoljeća, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 5, Osijek, 1999., str. 20-33

• Pataky, András: Nestala naselja u Baranji do sredine 18. stoljeća, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 5, Osijek, 1999., str. 34-56

• Batorović, Mato: Iločko vlastelinstvo od 18. do sredine 20. stoljeća, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 5, Osijek, 1999., str. 109-124



• Jukić, Zita: “Belje” 1881. godine, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 5, Osijek, 1999., str. 125-151

• Farkaš, Dubravka: Inventar imovine vlastelinstva Iloka 1886. godine, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 5, Osijek, 1999., str. 152-169- imovno stanje posjeda 1886. godine

• Virc, Zlatko: Imenik zavičajnika upravne općine Iloka početkom 20. stoljeća, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 5, Osijek, 1999., str. 170-182- nacionalna, gospodarska i demografsko-socijalna struktura zavičajnika (uglednika)

• Mažuran, Ive: Bitka kod Sente i upad princa Eugena Savojskog u Bosnu do Sarajeva 1697. godine (dnevnik princa E. Savojskog), Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 5, Osijek, 1999., str. 195-249- prijevod dnevnika koji među ostalim sadrži prikaz gospodarskih prilika u Slavoniji i Bosni

• Sršan, Stjepan: Europski standardi u Vukovaru 18. i 19. stoljeća, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 5, Osijek, 1999., str. 281-293- prava i povlastice za održavanje sajmova, popisi trgovaca i obrtnika

• Farkaš, Dubravka: Knjiga ugovora Vukovarskog vlastelinstva iz 18. i 19. stoljeća, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 5, Osijek, 1999., str. 294-317- kupoprodaje, najmovi, nabava

• Sršan, Stjepan: Cehovska povlastica iločkih i vukovarskih obrtnika 1781. i 1801. godine, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 5, Osijek, 1999., str. 361-389

• Jukić, Zita: Plovni red vožnje na kanalu 1855. i 1864. godine, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 5, Osijek, 1999., str. 390-403

• Šimunić, Ljerka: Platna lista Vukovarskog vlastelinstva 1911./12. godine, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 5, Osijek, 1999., str. 404-429

• Kolar, Mira: Nekoliko dokumenata o nesređenim prilikama plovidbe Dunavom nakon završetka Prvog svjetskog rata, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 5, Osijek, 1999., str. 430-461

• Kozić, Manuela: Imenik industrijskih poduzeća na području Trgovačko-industrijske komore u Osijeku 1938. godine, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 5, Osijek, 1999., str. 430-461

• Matić, Vilim: Katastarske karte i indikacijske skice s područja Baranje i Vukovara (19. - 20. stoljeće), Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 5, Osijek, 1999., str. 483-498

• Božić-Drljača, Vesna: Razvoj uprave na području Branje u razdoblju od 1945., Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 5, Osijek, 1999., str. 499-514

• Rončević, Melita: Privredne organizacije općine Beli Manastir, 1946. - 1973., Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 5, Osijek, 1999., str. 515-535

• Božić-Drljača, Vesna: Razvoj uprave na području Vukovara od 1945. godine, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 5, Osijek, 1999., str. 536-550

• Rončević, Melita: Privredne organizacije općine Vukovar 1946. - 1973., Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 5, Osijek, 1999., str. 551-577



• Jelečanin, Nada: Sumarni inventar Narodnog odbora kotara Vukovar 1944. - 1955., Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 5, Osijek, 1999., str. 578-592- sumarni popis građe

2001. - br. 6• Sršan, Stjepan: Uprava i arhivsko gradivo u istočnoj Hrvatskoj od kraja 17. stoljeća do 1745.

godine, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 6, Osijek, 2001., str. 9-20• Potrebica, Filip: Uspostava i ustroj županija u istočnoj Hrvatskoj, Glasnik arhiva Slavonije i

Baranje, br. 6, Osijek, 2001., str. 21-34• Sršan, Stjepan: Župani i arhivsko gradivo Virovitičke županije 1745. - 1929., Glasnik arhiva

Slavonije i Baranje, br. 6, Osijek, 2001., str. 35-56• Virc, Zlatko: Župani i arhivsko gradivo Srijemske županije, Glasnik arhiva Slavonije i

Baranje, br. 6, Osijek, 2001., str. 57-70• Kos, Gordana: Požeška županija i arhivsko gradivo 1743. - 1850., Glasnik arhiva Slavonije

i Baranje, br. 6, Osijek, 2001., str. 83-90• Hruška, Goran: Veliki župani Požeške županije 1745. - 1924., Glasnik arhiva Slavonije i

Baranje, br. 6, Osijek, 2001., str. 83-90• Ódor, Imre: Reorganizacija Baranjske županije i njezinih dužnosnika nakon osmanske

vladavine do sredine 18. stoljeća, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 6, Osijek, 2001., str. 91-108

• Kolar-Dimitrijević, Mira: Presjek kroz rad osječke oblasne skupštine 1927. - 1928., Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 6, Osijek, 2001., str. 109-138

• Balta, Ivan: Pregled uprave i društvenih zbivanja u Slavoniji od 1941. do 1945. godine, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 6, Osijek, 2001., str. 139-156

• Kušen, Dražen: Osnivanje trgovačko-obrtnih komora u Habsburškoj Monarhiji s osvrtom na osnivanje Komore u Osijeku, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 6, Osijek, 2001., str. 157-176

• Matić, Vilim: Kotari i arhivsko gradivo istočne Hrvatske 1850. - 1945., Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 6, Osijek, 2001., str. 177-1820

• Sršan, Stjepan: Seoske općine i njihovo arhivsko gradivo, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 6, Osijek, 2001., str. 183-192

• Kljajić, Josip: Ustroj slavonske vojne granice u 18. stoljeću, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 6, Osijek, 2001., str. 193-222

• Landeka, Marko: Zakonodavstvo u Vojnoj granici od 1871. do 1881. godine, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 6, Osijek, 2001., str. 223-232

• Slukan Altić, Mirela: Kartografski izvori za povijest upravno-teritorijalnog ustroja istočne Hrvatske (historijsko-geografska osnova istočnohrvatskih županija), Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 6, Osijek, 2001., str. 233-250

• Kušen, Dražen; Pandžić, Miljenko: Karte povijesti uprave nekadašnje Slavonije (1684. - 1936.), Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 6, Osijek, 2001., str. 251-284

• Sršan, Stjepan: Ženidbena uredba cara Josipa II. 1787. godine, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 6, Osijek, 2001., str. 285-304



• Božić-Drljača, Vesna: Pregled uprave na području Državnog arhiva u Osijeku 1947. - 1992. godine, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 6, Osijek, 2001., str. 321-366

• Božić-Drljača, Vesna: Sumarni inventar Narodnog odbora kotara Đakova 1945. - 1955., Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, br. 6, Osijek, 2001., str. 367-390- sumarni popis građe

POSEBNA IZDANJA ARHIVA RH

Državni arhiv u Karlovcu• Grupa autora: Karlovac 1579. - 1979., Historijski arhiv u Karlovcu, Karlovac, 1979.

- pregled povijesti Pokuplja• Miholović, Katica: Magistrat slobodnog i kraljevskog grada Karlovca 1714. - 1781.: analitički

inventar, Karlovac, Historijski arhiv, 1990.• Miholović, Katica: Slobodni kraljevski grad Karlovac, Povijesni arhiv Karlovac i Gradsko

poglavarstvo Karlovac, Karlovac, 1994.• Miholović, Katica (urednik): 40. godina Državnog arhiva u Karlovcu, Državni arhiv u

Karlovcu, Karlovac, 2000.- pregled fondova i zbirki

• Miholović, Katica (urednik): Statut grada Karlovca 1778., Državni arhiv, Karlovac, 2000.

Državni arhiv u Splitu• Piplović, Stanko (urednik): Blago Hrvatske iz Arhiva mapa za Istru i Dalmaciju, Historijski

arhiv Split, Split, 1992.• Bajić-Žarko, Nataša (urednik): Hrvatske obalne utvrde u 19. i 20. stoljeću = Kroatische

Kuestenbefestigungen im 19. und 20. Jahrhundert = Le fortezze costiere della Croazia nel 19. e 20. secolo = Croatian sea-coast forts in the 19th and the 20th centuries, Državni arhiv u Splitu, 1993.

• Bajić-Žarko, Nataša (urednik): Hrvatska pomorska obitelj Balović iz Perasta i njihov arhiv Split, Državni arhiv, 1999., katalog izložbe

Državni arhiv u Varaždinu• Hrelja, Damir; Pavliček, Vida; Slišković, Ivo; Volić, Ladislav: Varaždin u arhivu, Varaždin :

Vall 042 ; Povijesni arhiv Varaždin, 1995.• Hrelja, Damir (urednik): Zapisnici Poglavarstva slobodnog i kraljevskog grada Varaždina

1660. - 1671., sv. 7, Državni arhiv Varaždin, 1997.• Kolanović, Josip; Križman, Mate (preveli i priredili): Statut grada Varaždina, Varaždin,

Državni arhiv, TIVA, 2001.



• Filipan, Božena; Hrelja, Damir; Levanić, Karmen: Varaždinske Toplice - Varaždin : 820 godina u svjetlu arhivskih izvora: izložba u Državnom arhivu u Varaždinu, Pavlinski Marof, 8. 5. - 21. 6. 2002. Varaždin, Državni arhiv u Varaždinu, Matica hrvatska Varaždinske Toplice, 2002.

Državni arhiv u Rijeci• Herkov, Zlatko: Gradnja ratnih brodova u Kraljevici 1764. - 1767., Historijski arhiv u Rijeci,

Rijeka, 1979., posebna izdanja Historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 6• Stulli, Bernard: Istarsko okružje 1825. - 1860., Historijski arhiv u Rijeci, Rijeka, 1979.,

posebna izdanja Historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 8• Klaić, Nada: Vinodol od antičkih vremena do knezova krčkih i Vinodolskog zakona,

Historijski arhiv u Rijeci, Rijeka, 1988., posebna izdanja Historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 9

• Prinosi za gospodarsku povijest otoka Paga, Pag, Skupština općine; Rijeka, Historijski arhiv; Pazin, Historijski arhiv, 1988., posebna izdanja Historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 10

• Badurina, Anđelko: Datja i prijatja : primici i izdaci samostana Franjevaca trećoredaca glagoljaša u Martinšćici na otoku Rijeka : knjiga 1, 1578. - 1618., Povijesni arhiv Rijeka, 1995., posebna izdanja Historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 12

• Erceg, Ivan: Jozefinski katastar grada rijeke i njegove uže okolice (1785. - 1787.), knjiga druga, posebna izdanja Državnog arhiva u Rijeci, sv. 13, Rijeka, 2000.

• Crnković, Nikola: Veli Lošinj: iskonska civiliziranost i arhivsko blago, posebna izdanja Državnog arhiva u Rijeci, sv. 14, Rijeka, 2001.

• Rječina i Zvir: regulacija i revitalizacija. Državni arhiv u Rijeci, Hrvatske vode, Grad Rijeka, Zvir - Rijeka, 1999.

Državni arhiv u Zagrebu• Čengić, Dubravka: 150 godina Zagreba kao jedinstvenog grada Zagreb, Državni arhiv u

Zagrebu, 2000.

Državni arhiv u Osijeku• Sršan, Stjepan: 100 godina javnog gradskog prometa u Osijeku, Historijski arhiv; Osijek

Autotramvaj, 1984., katalog izložbe• Sršan, Stjepan: Osječki ljetopisi : 1686. - 1945., Povijesni arhiv, Osijek, 1993.• Sršan, Stjepan: Povijest osječkih udruga i Osijek, Povijesni arhiv; Gradsko poglavarstvo,

1994.• Bruesztle, Josip: Povijest katoličkih župa u istočnoj Hrvatskoj do 1880. godine, Matica

hrvatska; Povijesni arhiv, Osijek, 1994.- Prijevod djela: Recensio universis cleri episcopatus Quinque-Ecclesiensis, I-IV.

• Sršan, Stjepan: Zemljišna knjiga grada Osijeka (Tvrđa) : 1687. - 1821. godine = Grundbuch der Stadt Osijek, Hrvatsko-njemačko društvo, Podružnica; Povijesni arhiv, Osijek, 1995.

• Sršan, Stjepan: Katoličke župe u istočnoj Hrvatskoj 1733./34. godine, Povijesni arhiv, Osijek, 1995.



• Sršan, Stjepan: Općina Bilje u hrvatskoj Bilje, Općina Bilje, Povijesni arhiv, Osijek, 1995., katalog izložbe

• Piller, Matija; Mitterpacher, Ljudevit: Putovanje po Požeškoj županiji u Slavoniji 1782. god., s latinskog preveo i priredio Stjepan Sršan, Osijek, Povijesni arhiv; Požega, Matica hrvatska, 1995.

• Sršan, Stjepan: Povijest Osijeka : sažeti pregled, Povijesni arhiv, Osijek, 1996.• Sršan, Stjepan: Zapisnici općine Osijek = Prothocollum des Stadt-Raths zu Esseg : od 2. 12.

1786. do 1794. g. : za 800. spomen imena Osijeka, Povijesni arhiv, Osijek, 1996.• Sršan, Stjepan: Stjepan Radić i Hrvatska, Povijesni arhiv, Osijek, 1996.• Sršan, Stjepan: Osječka groblja, Povijesni arhiv, Osijek, 1996.• Erceg, Ivan: Ivan Kapistran Adamović, javni djelatnik, veleposjednik i ekonomist: pregled

ekonomsko-povijesnog razvitka (18. st.), Povijesni arhiv, Osijek, 1996.• Sršan, Stjepan: Osječki dnevnik Sebastijana Karla Redlsteina : 1804. - 1832., Državni arhiv,

Osijek, 1997.• Sršan, Stjepan: Izvori za povijest zdravstva Osijeka i Hrvatske : 1874. - 1923. godine,

Klinička bolnica; Povijesni arhiv, Osijek, 1997.• Sršan, Stjepan (urednik): Baranja na starim kartama i nacrtima = Baranya a regi terkepeken

es tervrajzokon, Povijesni arhiv u Osijeku, Osijek, 1997., katalog izložbe• Karaman, Igor: Iz prošlosti Slavonije, Srijema i Baranje (studije o društvenoj i gospodarskoj

povijesti XVIII. - XX. st.), Povijesni arhiv, Osijek, 1997.• Sršan, Stjepan: Vukovar i okolna mjesta na starim kartama, Osijek, Državni arhiv u Osijeku,

1998., katalog izložbe• Sršan, Stjepan: Tvrtke u istočnoj Hrvatskoj : memorandumi od sredine 19. do sredine 20.

stoljeća = Firms in Eastern Croatia : letterheads from the middle of the 19th to the middle of the 20th century, Državni arhiv, Osijek, 1998.

• Cinesiae Firmanus, Joseph: Opis Srijema i iločkog vlastelinstva, Državni arhiv, Osijek, Ilok: Muzej grada Iloka, 1998.

• Bruesztle, Josip: Povijest katoličkih župa : u istočnoj Hrvatskoj do 1880. godine, 2. dopunjeno izdanje, Državni arhiv, Osijek, 1999.- Prijevod djela: Recensio universis cleri episcopatus Quinque-Ecclesiensis, I-IV

• Sršan, Stjepan: Baranja 1785. godine, Državni arhiv, Osijek, 1999.• Sršan, Stjepan (preveo i uredio): Naselja u istočnoj Hrvatskoj krajem 17. i početkom 18.

stoljeća, Državni arhiv, Osijek, 2000.• Sršan, Stjepan: Kratki povijesni pregled biskupija Bosansko-đakovačke i Srijemske : načinjen

iz povijesnih izvora s pridodanim životopisima, Državni arhiv, Osijek, 2000.• Sršan, Stjepan: Ulice i trgovi grada Osijeka : povijesni pregled, Državni arhiv, Osijek,

2001.• Sršan, Sjepan (urednik): Popis sandžaka Požega 1579. godine = Defter-i mufassal-i liva-i

Pojega 987., Državni arhiv, Osijek, 2001.• Sršan, Stjepan: Gospodarstvo (tvrtke) u istočnoj Hrvatskoj do 1945. godine, Državni arhiv,

Osijek, 2001., katalog izložbe



• Sršan, Stjepan: Inventar iločkog vlastelinstva 1886. godine, Državni arhiv, Osijek, Ilok : Muzej grada Iloka, 2001.

• Sršan, Stjepan: Kotar Osijek 1786. godine, Državni arhiv, Osijek, 2002.

Hrvatski državni arhiv• Zaključci Hrvatskog sabora (1631. - 1847.), sv. 1-12, Zagreb, Hrvatski državni arhiv,

1958. - 1980.• Hrvatske kraljevinske konferencije, sv. 1-5, Zagreb, Hrvatski državni arhiv, 1985. - 1993.• Kolar-Dimitrijević, Mira: Gospodarska problematika ZAVNOH-a. Izbor građe o soli,

posebno izdanje Arhivskog vjesnika, sv. 1/1984., Arhiv Hrvatske, Zagreb, 1984.• Kolarević-Kovačić, Ružica; Strčić, Petar: Biobibliografija dra Bernarda Stullija, Posebno

izdanje Arhivskog vjesnika sv. 5/1987., Zagreb, Arhiv Hrvatske, 1987.• Stulli, Bernard: Povijest Dubrovačke Republike, Dubrovnik - Zagreb, Arhiv Hrvatske i

časopis “Dubrovnik”, 1989.• Hrg, Metod; Kolanović, Josip: Kanonske vizitacije Zagrebačke (nad)biskupije 1615. - 1913.,

Zagreb, Hrvatski državni arhiv, 1989.• Povijesni spomenici Zagrebačke biskupije, sv. 5-6, Zagreb, Hrvatski državni arhiv i

Kršćanska sadašnjost, 1992. - 1994.• Radićev sabor 1927./28., Zapisnici Oblasne skupštine Zagrebačke oblasti, Zagreb, Hrvatski

državni arhiv i Školska knjiga, 1993.• Sisak u obrani od Turaka 1544. - 1597., Zagreb, Hrvatski državni arhiv, Povijesni arhiv Sisak

i Matica hrvatska Sisak, 1993.• Paver, Josipa; Pleše, Slavica: Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, Zagreb, Hrvatski

državni arhiv, 1993.• Beuc, Ivan: Rukopisna ostavština Vjekoslava Spinčića, Hrvatski državni arhiv, Zagreb,

1993.• Camera apostolica. Obligationes et solutiones, Camerale primo (1299-1560), Monumenta

Croatica Vaticana, sv. 1, Hrvatski državni arhiv, Kršćanska sadašnjost, HAZU i Papinski zavod sv. Jeronima, Zagreb, 1996.

• Zadarski statut, Zadar, Hrvatski državni arhiv, Ogranak Matice hrvatske u Zadru 1997.• Kisić Kolanović, Nada: Mladen Lorković - ministar urotnik, Hrvatski državni arhiv, i Golden

marketing, Zagreb, 1997.• Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, Dodaci, sv. 1, 1020-1270,

Zagreb, Hrvatski državni arhiv i HAZU, 1998.• Korespondencija Josip Juraj Strossmayer - Serafin Vannutelli 1881. - 1887., Hrvatski državni

arhiv, Kršćanska sadašnjost, Dom i svijet, 1999.• Đakovačka i Srijemska biskupija, Biskupski procesi i izvještaji - 17. i 18. stoljeće• Monumenta Croatica Vaticana, sv. 2, Hrvatski državni arhiv i Kršćanska sadašnjost, Zagreb,

1999.• Slukan Altić, Mirela: Kartografski izvori za povijest Triplex Confiniuma, Hrvatski državni

arhiv i Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1999.



• Devčić, Antun (priredio): Đakovačka i Srijemska biskupija, Spisi generalnih sjednica Kongregacije za širenje vjere - 17. stoljeće, Monumenta Croatica Vaticana, sv. 3, Zagreb, Hrvatski državni arhiv i Kršćanska sadašnjost, 2000.

• Nikola Škrlece Lomnički 1729. - 1799., sv. 2, Hrvatski državni arhiv i HAZU, Zagreb, 2000.

• Pleše, Slavica (uredila): Pravila društava 1845. - 1945. Tematski vodič, Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2000.- vodič sadrži propise, pravila i statute društava koji se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu

• Slukan Altić, Mirela: Državna geodetska uprava 1847. - 1963. Inventar, Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2000.

• Iveljić, Iskra; Kolanović, Josip; Stančić, Nikša (priredili): Hrvatski državni sabor 1848., sv. 1, Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2001.

• Camera apostolica. Annatae, Introitus et exitus, Obligationes pro communibus servitiis, Obligationes et solutiones - Additamenta (1302-1732), Monumenta Croatica Vaticana, sv. 2, Zagreb - Rim, Hrvatski državni arhiv, Kršćanska sadašnjost, HAZU i Papinski zavod sv. Jeronima, 2001.

• Slukan Altić, Mirela: Katastar Istre 1817. - 1960. Inventar, Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2001.


Ekonomska i ekohistorija 181PRIKAZI KNJIGA

Prisutnost problematike orijentalnog kulta u djelima domaćih autorao prostoru, gospodarskoj i socijalnoj povijesti antičkog razdoblja:Robert MATIJAŠIĆ, Gospodarstvo antičke Istre, Pula 1998., 636 str.;Ante ŠKEGRO, Gospodarstvo rimske provincije Dalmacije, Zagreb 1999., 444 str.

U proteklih nekoliko godina pojavile su se dvije studije o gospodarstvu hrvatskih povijesnih zemalja u rimskoj antici. Riječ je o djelima školovanih antičara dr. sc. Roberta Matijašića i dr. sc. Ante Škegre. Studije su nastale kao doktorske dizertacije te ujedno predstavljaju prve sinteze gospodarske problematike pojedinih krajeva Hrvatske iz pera domaćih autora.

“Gospodarstvo antičke Istre” Roberta Matijašića u osnovi analizira arheološke nalaze koji dokumentiraju gospodarstvo rimske Istre. Riječ je o analizi ruralnih spomenika proizvodnog karaktera (mlinovi i tijeskovi za ulje i vino, postrojenja za obradu tkanina, keramičke peći, ribnjaci, skladišni prostori, spremišta vode, luke i pristaništa), poljoprivrednoj proizvodnji (maslinarstvo, ratarske kulture, solane, stočarstvo, lov i ribolov), zanatskoj proizvodnji (upotreba keramike, uljanice, amfore, teguli i građevinska keramika, proizvodnja stakla, prerada kamena) te prometu i trgovini. U analizi je autor koristio sačuvane arheološke spomenike koji vjerodostojno dokumentiraju gospodarske odnose u prvih nekoliko stoljeća prije i poslije Krista. Ovo djelo stoga predstavlja određenu vrstu kataloga arheološkog materijala s područja Istre koji se vezuje uz pojedine gospodarske djelatnosti. U analizi Matijašić prilično zanemaruje ljudski faktor u gospodarstvu i posvjećuje mu vrlo malo prostora.

“Gospodarstvo rimske provincije Dalmacije” Ante Škegre podijeljeno je prema pojedinim gospodarskim granama (rudarstvo, poljodjelstvo, stočarstvo, pomorstvo, obrti, trgovina, robno-novčano gospodarstvo). Svaka navedena cjelina sadrži unutarnju podjelu i analizu gospodarskih grana. Autor u analizi koristi arheološki materijal i pisane izvore antičkih pisaca. Uloga ljudskog faktora uočljiva je tijekom analize svake pojedine grane.

Religijski fenomeni u svjetskoj su historiografiji vrlo često razmatrani djelima o ekonomskoj i socijalnoj problematici (C. G. Starr, M. Roztovtzeff, M. I. Finley, L. Casson, M. P. Charlesworth, R. Duncan-Jones, P. Garnsey, K. Hopkins, C. Whittaker, K. Hodhe...). U hrvatskoj historiografiji u studijama o orijentalnim religijama i kultovima ponekad je naznačeno i gospodarsko zanimanje pojedinca i njegova uloga u širenju kulta (radovi Nenada Cambija, Vesne Jurkić-Girardi, Petra Selema, Mate Suića i drugih).

Domaćoj historiografiji danas su važna djela o gospodarstvu pojedinih regija u antici pa su tako i knjige R. Matijašića i A. Škegre korisne i dobrodošle. Međutim, gotovo da u njima ne možemo naći podatke koji se mogu vezati uz pojavu i širenje orijentalnih kultova na našem prostoru, čiji su nosioci igrali vrlo važnu ulogu u gospodarstvu tadašnjih rimskih pokrajina.

U djelima oba autora uočljivo je slabo zanimanje za religijske fenomene. Kod R. Matijašića to je izrazitije naglašeno, što je vjerojatno uvjetovano slabim zanimanjem za ljudski faktor jer su kod njega prioritetni spomenici proizvodnoga karaktera na prostoru antičke Istre. Orijentalni kultovi i imena koja se vezuju uz pojedine kultove u njegovoj knjizi javljaju se u samo šest natuknica.


PRIKAZI KNJIGA182

U djelu A. Škegre nešto je šira lepeza pojavljivanja pojmova vezanih uz orijentalne kultove. On se ne zadržava samo na općim pojmovima vezanim uz kultove, nego ponekad analizira ulogu kulta i pojedinaca u pojedinim gospodarskim djelatnostima, primjerice ulogu kulta Izide i Ozirisa u pomorstvu ili pojavu kulta Mitre, Ozirisa i Izide u rudarstvu.

Iz svega navedenog uočljivo je slabo zanimanje za socijalne i ekonomske aspekte širenja orijentalnih kultova po provincijama Rimskog Carstva. Uzrok slabe zastupljenosti kultnih elemenata rezultat je nedovoljne istraženosti difuzije, kao i same uloge pojedinaca u procesu širenja. Dosadašnja istraživanja pokazala su čestu pojavu kultnih elemenata kod došljaka istočnjaka, zapadnjaka i Egipćana koji prema zanimanju pripadaju činovništvu različitih sektora i ranga, vojnicima, poduzetnici i proizvođačima primarnih i tercijarnih djelatnosti itd., a prema staležu oni su pripadnici svih društvenih slojeva Carstva. Budući da je obojici autora glavna namjera bila prikazati spomeničku baštinu ili pojedine gospodarske grane, neznatno zanimanje za pojedince i nosioce kulta sasvim je razumljivo.

Buduća bi se istraživanja socijalnog i ekonomskog mozaika antičke povijesti stoga trebala okrenuti prema glavnim aspektima širenja kulta i ulozi pojedinca u tome. Odgovarajući rezultati mogli bi se dobiti tek modernim interdisciplinarnim istraživanjima, a otkrića bi pokazala pravu ulogu pripadnika orijentalnoga kulta u cjelokupnom gospodarskom razvitku rimskih provincija.

Mladen Tomorad

Juraj Kolarić, Katoličko djetićko društvo u Zagrebu (1855. - 1945.),Hrvatski zemljopis - Naklada dr. Feletar (Meridijani), Zagreb 2001., 333 str.

U vrijeme dviju industrijskih revolucija od kraja 18. do kraja 19. stoljeća u Europi i u Hrvatskoj oblikuje se novi društveni sloj - radništvo. Položaj radnika u uvjetima neobuzdanog liberalnoga kapitalizma bio je vrlo težak. Radnička su prava bila skromna, a radničke organizacije tek su se ustrojavale. Ništa manje težak bio je i položaj naučnikâ koji su u stjecanju obrtničkih znanja često bili ovisni o milosti ili nemilosti pojedinih majstora. Organizirana skrb za obrtnički pomladak bila je u tim vremenima još nedovoljno proširena. Danas se razmjerno dosta toga zna o djelovanju socijalista i širenju njihovih ideja tijekom 19. i 20. stoljeća. Međutim, malo se zna da je i u okrilju Katoličke crkve još u 19. stoljeću bilo sluha za položaj radnih ljudi. Socijalni angažman Crkve u tim vremenima poznat je uglavnom po poznatoj enciklici Rerum novarum pape Lava XIII. iz 1891. godine. No, zapravo se još pola stoljeća prije toga u katoličkom okrilju rodila zamisao o skrbi za obrtnički pomladak, tzv. djetiće, tj. naučnike ili šegrte. Začetnik ideje bio je Nijemac Adolf Kolping (1813. - 1865.) koji je 1846. utemeljio prvo djetićko društvo. Kolpingova misao širila se Europom, a samo do njegove smrti bilo je utemeljeno čak 513 djetićkih društava. Jedno od njih bilo je i Katoličko djetićko društvo u Zagrebu, prvo takvo društvo u Hrvatskoj, osnovano 1855., tj. nepunih deset godina nakon pojave prvog djetićkog društva u Europi. Sljedeće, 1856. godine Kolping je boravio u Zagrebu. Taj je njegov posjet bio vrlo važan za razvitak “Katoličkog Družtva



Detićah”, kako se društvo izvorno zvalo. Društvo je u zagrebačkoj i hrvatskoj sredini solidno razvijalo svoju djelatnost pa je od privremenih prostorija s vremenom došlo do Društvenog doma u Jurjevskoj, Rokovoj ulici i na Pejačevićevu trgu (danas je to Britanski trg).

Katoličko djetićko društvo u Zagrebu imalo je svoja pravila ili statut, svoje predstojništvo i svoje članove, a djelovalo je punih devedeset godina. Tijekom dugih desetljeća vodili su ga F. Höpperger, M. Seigerschmied, M. Rihtarić, M. Klarić, M. Selec i drugi. Društvo je obrazovanju svojih članova pridavalo posebnu pozornost, a odlikovalo se i sadržajnim socioekonomskim djelovanjem, pri čemu je nastojalo što više držati distancu prema politici i političkim strankama. Vjerski, ćudoredni i karitativni rad posebno je poglavlje njegove prošlosti. Društvo nije skrbilo samo o izobrazbi djetića u obrtničkim zvanjima, nego se brinulo i za to da se oni pravilno razvijaju kao cjelovite ličnosti. Stoga je dosta radilo na njihovom kulturnom uzdizanju, a brinulo se i o potrebi za odmorom i zabavom. Pod okriljem društva organizirale su se kazališne priredbe, a djelovala su i dva zbora - pjevački i tamburaški. Društvo je od početka bilo upućeno na suradnju s ostalim katoličkim organizacijama, imalo je svoje posebno znakovlje, a djetići su sudjelovali i u nekim javnim društvenim zbivanjima. U doba Nezavisne Države Hrvatske (1941. - 1945.) to je društvo djelovalo u složenim okolnostima Drugoga svjetskog rata. Nakon rata njegova je djelatnost ugašena, a uspomena na nj potisnuta jer se ono nije uklapalo u ideološki obrazac koji su poslije 1945. promicali novi vlastodršci - komunisti.

Postojanje i djelovanje Katoličkog djetićkog društva u Zagrebu od polovice 19. do polovice 20. stoljeća zaintrigiralo je svojedobno dr. Jurja Kolarića, profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i nekadašnjeg velikog meštra obnovljene Družbe Braća hrvatskog zmaja. Rezultat njegovih višegodišnjih istraživačkih traganja, i to traganja u doslovnom smislu te riječi jer nije bilo nimalo lako prikupiti silno rasutu djetićku baštinu, obimna je knjiga “Katoličko djetićko društvo u Zagrebu (1855. - 1945.)” koju je 2001. objavila izdavačka kuća Hrvatski zemljopis - Naklada dr. Feletar. Iako tiskana još prije četiri godine, knjiga profesora Kolarića nimalo ne gubi na svojoj recentnosti, posebno ne u svjetlu hrvatske gospodarske i socijalne povijesti jer tematika knjige upravo i jest problematika koja je vrlo duboko urezana u gospodarsku i socijalnu povijest hrvatskoga ozemlja.

Knjiga je podijeljena na četiri dijela. U prvome, poslije predgovora i uvoda, opisan je osnutak Katoličkog djetićkog društva u Zagrebu sredinom 19. stoljeća. U drugom dijelu analiziran je njegov ustroj, uprava i djelovanje. Posebna pozornost posvećena je statutu ili pravilima društva, njegovoj upravi i članstvu, obrazovanju članova, ekonomskom i socijalnom djelovanju, ćudorednom i vjersko-karitativnom radu, kulturnom uzdizanju djetića i drugim temama. Autor nije zaobišao ni neka, kako ih sâm imenuje, “sporna pitanja”, a to su povezanost Katoličkog djetićkog društva u Zagrebu s ostalim katoličkim organizacijama, pitanje naučnika ili šegrta, starješinstvo, katolički djetićki dom, hospicij za putujuće članove, djetićka putovanja i putničke knjižice, društveno znakovlje, sudjelovanje djetića u javnim društvenim zbivanjima i katolička djetićka društva izvan Zagreba. Treći dio knjige posvećen je djelovanju Katoličkog djetićkog društva u dramatičnim okolnostima između 1941. i 1945., poslije čega je društvo prestalo postojati. U četvrtom dijelu autor je iznio sumaran osvrt na društveno djelovanje te iznio zaključke do kojih je došao izlaganjem djetićke materije na


PRIKAZI KNJIGA184

stranicama te knjige. Na kraju je sažetak na njemačkom jeziku, bilješka o piscu, zahvala autora, popis izvora i literature, kazalo imena i prilozi (faksimili, nacrti) te popis ispravaka.

Profesor Kolarić uložio je izniman napor kako bi otrgnuo od zaborava jednu organizaciju koja je već uveliko pala u zaborav, barem kad je riječ o širokim narodnim slojevima iz čijih su redova nekoć u najvećoj mjeri potjecali njegovi pitomci. Među takvim organizacijama koje su svojim djelovanjem u crkvenom ili svjetovnom okruženju pomogle naraštajima mladih ljudi da u vremenu kada mnogima nije bilo lako doći ni do obrta a kamoli do neke druge škole steknu solidnu izobrazbu u gospodarskim zvanjima, a o čijem se radu danas isuviše malo zna, bio je i Hrvatski radiša. To društvo, osnovano 1903., moralo je 1945. isto tako prestati s radom, a danas još čeka istraživača koji bi se na osnovi razbacane građe, novinâ i nekih predložaka u smislu dosad objavljenih radova o toj temi prihvatio cjelovite monografske obrade njegove prošlosti. Knjiga profesora Kolarića o Katoličkom djetićkom društvu, pregledno pisana i dobro dokumentirana, nesumnjivo je dobar uradak koji može poslužiti i kao ogledni primjer kako valja pristupati takvim temama kao što je tema koja je ovdje iscrpno valorizirana. S tom nadom i dubokom vjerom u buduća srodna pregalaštva knjigu koja je pred nama svesrdno preporučujemo zainteresiranim čitateljima kojima je ona prije svega i namijenjena.

Željko Holjevac

Hrvoje Petrić, Općina i župa Drnje, Povijesno-geografska monografija,Nakladna kuća Dr. Feletar (Meridijani), Drnje, 2000., 212 str.

Knjigu “Općina i župa Drnje” autora Hrvoja Petrića izdala je Nakladna kuća Dr. Feletar (danas: Meridijani) u sklopu biblioteke Historia Croatica. Ta je monografija po mnogočemu ekohistorijski usmjerena iako je u podnaslovu predstavljena kao Povijesno-geografska monografija. Takav monografski način prezentacije rezultata istraživanja određenog mikroprostora, koji autor objedinjuje nazivom drnjanska Podravina, još nije toliko brojan u suvremenoj hrvatskoj historiografiji. Međutim, to je samo jedna od karakteristika koja izdvaja ovaj rad. Prije iznošenja vlastitih stavova - koje predstavlja samo jedan od mogućih pristupa njegovu iščitavanju i interpretiranju - bilo bi potrebno izložiti strukturu djela onako kako ju je zamislio sam autor: Predgovor (17), Riječ-dvije prije čitanja (18-19), Uvod (20-21), I. Prometno-geografski položaj i smještaj (22-24), II. Prirodno-geografska obilježja (25-35), III. Stanovništvo (36-52), IV. Povijesno-geografski, društveni i gospodarski razvoj Drnjanske Podravine (53-128), V. Župa Drnje (129-153), VI. Razvitak školstva Drnjanske Podravine (154-166), VII. Kulturni, sportski i društveni život (167-177), VIII. Suvremeno gospodarstvo (178-188), Zaključci (189-190), Izvori i literatura (191-201), Prilozi (202-205), Pogovor nakladnika (206), Izvod iz stručne recenzije (207), Zusammenfasung (208-209). Svako poglavlje podijeljeno je na još nekoliko potpoglavlja koja ovdje nisu navedena zbog ograničenoga prostora predviđenog za pisanje osvrta. No, navedeni podaci dovoljno jasno ocrtavaju misaoni prostor autora knjige unutar kojega je ostvario vlastiti rad.



Sam naslov stavlja istraživačku temu u dvojaki svjetovno-duhovni prostor u kojem pojam općina predstavlja organiziranje ljudi u zajednicu radi ostvarenja njihovih ekonomskih, socijalnih, političkih, ali i kulturnih potreba, a pojam župa upućuje na prostor prije svega crkvene dominacije koji ujedno može biti, a obično to i jest, prostor ostvarivanja i već navedenih potreba uz još jednu - onu koja je okrenuta onostranosti. Očito da je na tom području postojalo vrlo naglašeno preklapanje sadržaja tih dvaju pojmova.

Uputivši čitateljima Riječ-dvije prije čitanja, autor je eksplicitno razotkrio vlastiti subjektivni odnos prema tematici/prostoru istraživanja koji je ujedno i njegov vlastiti zavičajni, kao i okolnosti nastajanja djela. Nasuprot oskudnom izboru literature vezane uz tu široko postavljenu tematiku/problematiku, autoru je na raspolaganju bilo obilje građe. Svoj je pristup definirao kao interdisciplinaran u mjeri u kojoj je to bilo moguće, istražujući vlastitu temu unutar mnogostrukih, promjenjivih utjecaja različitih državnih suvereniteta: Habsburške Monarhije, Mletačke Republike, Osmanskoga Carstva, odnosno Austro-Ugarske i Jugoslavije. Interdisciplinarnost se u novije vrijeme u historiografiji, a i znanstvenoj misli općenito, sve više javlja kao pristup koji nema alternative kada je riječ o kvaliteti rekonstruiranja prošle zbilje. Zašto je tomu tako? Odgovor na to pitanje možemo potražiti i u ovoj knjizi. Istražujući različite fenomene koji sudjeluju u kreiranju društvenog totaliteta, autor je pokazao koliko su oni međusobno isprepleteni pa se čini da u pojedinoj društvenoj činjenici ujedno sudjeluje njihova ukupnost (npr. odnosi: demografski razvoj - prirodne pojave kao što je poplava; demografski razvoj - ekonomska kriza; demografski razvoj - rat).

U prvom poglavlju Prometno-geografski položaj i smještaj ocrtane su konture općine Drnje, odnosno drnjanske Podravine koja obuhvaća naselja Drnje, Botovo i Torčec. U današnjem teritorijalnom opsegu općina Drnje postoji od 1992. godine u sklopu Koprivničko-križevačke županije sa sjedištem u Koprivnici pa se njezino doživljavanje kao cjeline u tom smislu odnosi isključivo na suvremeno razdoblje. Smještajem u gornjoj hrvatskoj Podravini, na granici s Republikom Mađarskom, uvjetovan je tranzitni karakter tog prostora. S aspekta prometne funkcije osobito je važna željeznička pruga koja predstavlja vezu Jadranskog mora s Mađarskom u smjeru Rijeka - Zagreb - Koprivnica - Drnje - Botovo - Zakany - Budimpešta, a koja je u ovom dijelu puštena u promet 1870. godine. Osim toga, važna je cestovna veza Koprivnica - Drnje - Gola - Mađarska, kao i cesta koja spaja Međimurje s Podravskom magistralom. Očito je da činjenicu postojanja državne granice autor u ovom smislu, kao i u smislu njezinih promjenjivih historijskih posljedica - kako će se vidjeti iz daljnjega teksta - ne razumijeva samo kao mjesto prekida (što nesumnjivo u nekim aspektima i jest) nego naglašeno i kao mjesto susreta. Blizina grada Koprivnice u sebi sadrži dvostruke i međusobno proturječne, poticajne, ali i inhibirajuće činitelje, što se prije svega odnosi na povijesnu situaciju 20. stoljeća. S jedne strane Koprivnica predstavlja trenutak intenziviranja razvoja cijelog prostora, a s druge strane privlači i apsorbira okolno stanovništvo te administrativne funkcije. Taj se fenomen možda može prepoznati u procesu koji historičar Igor Karaman naziva pseudourbanizacijom koja je kao naličje modernizacije i historijski relikt prisutna u hrvatskom društvu nakon 1945. godine, a karakterizira je razvoj gradova u jake centre na uštrb njihove ruralne okoline umjesto njihova pretvaranja u multifunkcionalna središta šireg područja. Jedan od glavnih indikatora pseudourbanizacije je migracija selo-grad i


PRIKAZI KNJIGA186

time izazvana depopulacija agrarno-ruralnih prostora koja predstavlja jedan od aktualnih problema suvremenoga hrvatskog društva. S njim je povezan drugi proces pseudoindustri-jalizacije, samo djelomično prisutan na ovom prostoru. Obilježava ga državni angažman na jednostranom razvijanju industrije te zanemarivanje ostalih segmenata koji čine sastavni dio modernih ekonomskih odnosa kao što je, primjerice, razvoj modernoga financijsko-kreditnog poslovanja, modernizacija agrara i razvoj prometa. Sudeći prema podacima koje ova monografija donosi, osuvremenjivanje agrarnog područja zaista nije ostvareno u dovoljnoj mjeri, a s druge strane prometna je povezanost vrlo dobra (postoje i ambiciozni planovi za budućnost), što se ponajviše može zahvaliti povoljnom geografskom položaju. Procesi pseudoindustrijalizacije i pseudourbanizacije, prema shvaćanjima I. Karamana, mogu se dijalektički promatrati kao pojave koje u svojem međuodnosu istodobno imaju i karakter uzroka i karakter posljedice.

U poglavlju Prirodno-geografska obilježja autora je osobito zanimao prirodno-geografski determinizam te međudjelovanje i uzajamni utjecaji prirodne okoline i čovjeka tijekom vremena. Taj povijesni kaleidoskop u velikoj mjeri pokazuje promjenjivost pejzaža kroz stoljeća. U 17. stoljeću su, vezano uz demografski napredak, tj. time uvjetovane povećane potrebe za obradivim površinama, već uvelike bila iskrčena prostrana šumska područja na koje danas još podsjećaju samo toponimi “laz” i “krč”. Od sredine 18. stoljeća počelo je nestajati potoka i livada zbog regulacije potoka i depresija, koja je bila provođena od toga vremena, a brze i radikalne promjene koje su potpuno izmijenile izgled pejzaža uslijedile su u 19. i 20. stoljeću i dovele do stvaranja - prema riječima autora - humaniziranog pejzaža, ali su ujedno imale i vrlo visoku cijenu u sve očitijim ekološkim problemima (autor navodi primjer zagađivanja rijeka zbog industrijskih i gradskih otpadnih voda, neadekvatne i neracionalne upotrebe zaštitnih sredstava u poljoprivredi, neuređenih smetlišta).

U poglavlju Stanovništvo, koristeći se metodom historijske demografije, autor je pokušao rekonstruirati demografsku strukturu općine Drnje od sredine 17. stoljeća, tj. otkad datiraju najstariji podaci na temelju provedenih kanonskih vizitacija, sve do 1991. godine. Kao granični prostor drnjanska Podravina bila je poprište učestalih migracija, za koje se najstariji podaci mogu naći u 16. stoljeću, a koje su utjecale na preoblikovanje demografske i etničke strukture. Da bi objasnio rezultate demografskih istraživanja, koristio se teorijom demografske tranzicije. Suvremeni trenutak obilježen je permanentnim starenjem stanovništva, što također uvjetuje negativni prirodni priraštaj. U spolnoj strukturi stanovništva naselja općine Drnje prevladavaju žene (prema popisu iz 1991. bilo ih je 51,7 posto). Činjenica feminizacije društva objašnjava se (osim kao posljedica ratova i neposrednih poratnih razdoblja) životom u suvremenom društvu koji više opterećuje muškarce od žena, što je rezultiralo njihovom povećanom smrtnošću. Podaci o spolnoj strukturi stanovništva koje nam autor predočava odnose se samo na drugu polovicu 20. stoljeća. Bilo bi, međutim, zanimljivo vidjeti kako se taj odnos kretao u daljnjoj prošlosti s obzirom na to da je dio tog prostora bio uključen u vojnokrajiško područje za koje je u nekim njegovim dijelovima i razdobljima utvrđeno manje žena od muškaraca u ukupnom stanovništvu, što dopušta gotovo paradoksalnu pretpostavku da je taj vojni sustav (unatoč tomu što su muškarci sudjelovali u čestim i teškim ratovanjima!) više opterećivao žensko stanovništvo.



Sadržajno i koncepcijski najvažniji dio djela je poglavlje Povijesno-geografski, društveni i gospodarski razvoj Drnjanske Podravine. U tom je poglavlju autor prikazao povijest tog područja od razdoblja prve naseljenosti sve do 20. stoljeća. U ranom novovjekovnom razdoblju promatrao je ovaj prostor kroz optiku tromeđe, tj. susreta različitih političkih i društvenih struktura Vojne krajine, Civilne Hrvatske i Osmanskog Carstva (od prve polovine 16. do kraja 17. stoljeća). Današnji prostor općine Drnje dugo se nalazio pod dvojnom političko-administrativnom jurisdikcijom: Botovo i Torčec bili su u sastavu civilnog dijela Hrvatske, a Drnje pod vojnokrajiškom upravom sve do razvojačenja Vojne krajine (1881.). U 16. i 17. stoljeću osobito su intenzivni bili napadi s osmanske strane koji su bili uzrok dubokih društvenih, ekonomskih i demografskih promjena. To je ujedno vrijeme učestalih i intenzivnih migracija, gladi, bolesti, gradnje obrambenih utvrda. Osmanska osvajanja uvjetovala su na neki način postupnu dekonstrukciju feudalnog sustava jer se na mjestima koja su bila izložena napadima Osmanlija nisu mogli ubirati porezi i tlaka. Kada je došlo do rekonstrukcije feudalnih obveza na tim prostorima - to se odvijalo na novim osnovama, sudeći prema izvornim dokumentima njihov je korisnik sada bio koprivnički kapetan. Dakle, zapovjednička mjesta u Vojnoj krajini u 16. i 17. stoljeću su de facto imala feudalni karakter. Život na tim prostorima uvelike je bio obilježen rijekom Dravom. Njezina poplava (kao ona koju su izvori zabilježili 1770. ili poplave s početka 19. stoljeća) mogla je za cijelu sljedeću godinu, uništivši polja i usjeve, za stanovništvo predstavljati vrijeme krajnje egzistencijalne zabrinutosti pa i potencijalno beskućništvo (poplava 1827.), a za samo mjesto, u ovom slučaju Drnje, gubitak administrativnih i prosvjetnih funkcija (1828. državna trivijalna škola i sjedište satnije bili su premješteni iz Drnja u Peteranec). Na demografskoj slici ti su se događaji očitovali kao kriza društvene prehrane vidljiva u povećanoj smrtnosti i padu broja vjenčanja. Drava je prije svega značila otvorene komunikacije i mogućnosti, dinamičnost, promjenjivost, ali i izvor neizvjesnosti pa i potencijalnih opasnosti, ekonomske krize, egzodusa. Općinu Drnje u 20. stoljeću obilježava politička aktivnost HPSS-a (održavani su sastanci, skupštine) za čiju se rekonstrukciju autor služio službenim stranačkim glasilom Dom, ali i Hrvatskim novinama. Za pogled “s druge strane”, tj. sa strane službenih vlasti poslužila mu je arhivska građa. Do vremena između dva svjetska rata u Drnju, Torčecu i Botovu postojale su zemljišne zajednice koje su upravljale zajedničkim seoskim zemljištima i dijelovima šuma. Osnovicu privređivanja u Drnjanskoj općini činila je poljoprivredna proizvodnja (glavne proizvodne kulture su pšenica i kukuruz). Štoviše, drnjanski kraj se u tom smislu ubrajao u naprednija područja južnog dijela Habsburške Monarhije unatoč tomu što se sve do kraja 19. stoljeća koristio tropoljni sustav obrade zemljišta. Usporen proces modernizacije na području ekonomskih odnosa bio je vidljiv i u slaboj agrotehničkoj osnovi (do kraja 19. stoljeća koristili su se drveni plugovi i rala, a strna žita su se žela srpom, koristila se gotovo isključivo ljudska ili životinjska radna snaga), slaboj financijskoj sposobnosti te nerazvijenom tržištu. U posljednjim dijelovima ovog poglavlja autor se bavio temama suvremenosti - izgradnjom industrije, suvremenim prometnicama, izgradnjom infrastrukture, turizmom, energetskim potencijalima.

Poglavlje Župa Drnje pokazuje da se kontinuitet organiziranja župe u ovom kraju može pratiti još od srednjovjekovnog razdoblja (od 14. stoljeća). Čvrsta crkvena struktura - župa,


PRIKAZI KNJIGA188

svećenici, kapelani (ponekad i dvojica) - pridonijela je tijekom vremena tomu da katolička vjera na ovim prostorima gotovo nije imala alternativu (početkom 18. stoljeća s ovih prostora su iščezli protestanti). Opisi crkava i župnoga dvora ostali su sačuvani zahvaljujući kanonskim vizitacijama. Njihovi interijeri bili su uređeni onoliko koliko su dopuštali skromni materijalni uvjeti sadržavajući nužne komponente sakralne arhitekture, ali i sve one predmete koji čine neophodni dio liturgije. Osim što su imali konkretnu svrhu u vjerskoj praksi, preko njih je bio izražavan i osjećaj i potreba za umjetničkim i estetskim izrazom. Središte religioznoga života u Drnju predstavlja čudotvorni kip Majke Božje Drnjanske. Svjedočanstva o čudima sežu sve do 20. stoljeća. Ulomke iz nekih od njih donosi i autor u ovoj knjizi. Međutim, iz njih se može iščitati slojevitost kršćanske tradicije, određen magijski odnos vjernika prema Bogu, dominaciju čina nad vjerom kao duhovnim stavom prema Bogu i alternative koje su Drnjancima bile na raspolaganju jer su mnogi od zagovornika prethodno “tražili barbera i doktore i vračitele”. Godine 1846. bila je sagrađena nova župna crkva u Drnju na mjestu stare drvene koja zbog svojstava građevnog materijala nije mogla predstavljati trajnije rješenje.

Razvitak školstva Drnjanske Podravine poglavlje je koje pruža iscrpan uvid u tradiciju prosvjete na ovom području, a autor je prati od njezinih početaka krajem 18. i početkom 19. stoljeća.

U posljednja dva poglavlja Kulturni, sportski i društveni život i Suvremeno gospodarstvo autor je “zaokružio” povijesni prikaz Drnja sve do suvremenosti. Prikazao je suvremeni epilog procesa modernizacije i probleme postindustrijskoga društva. Knjiga sadrži opširan popis literature i izvora kojima se autor koristio, kao i prilog s popisom prezimena u Botovu, Torčecu i Drnju. Brojni slikovni i kartografski prikazi upotpunjuju predodžbu života drnjanske Podravine u njegovoj svjetovnoj i duhovnoj dimenziji.

Ova je monografija otvorila mnoga istraživačka pitanja, na mnoga je dala odgovore, a neka je ostavila i budućim istraživačima. Pristupom i širinom tema predstavlja izazov i stručnoj i općenito čitateljskoj kritici. Svojim znanstvenim i pripovjednim diskursom, koji od povijesnoga istraživanja prerasta u kroniku suvremenog doba s anticipiranjem problema budućnosti i njihovih rješenja, autor je ponudio aktualnu povijest u dinamici vremena brišući granice između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Kristina Milković

Suzana Leček, Seljačka obitelj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1918. - 1941.,Srednja Europa, Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijestSlavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu, Zagreb 2003., 535 str.

Jedno od najnovijih historiografskih djela historičarke Suzane Leček “Seljačka obitelj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1918. - 1941.”, relativno slabo obrađivanom tematikom života hrvatskog seljaštva od 1918. do 1941. godine. Autorica je knjigu posvetila svojoj obitelji. Izlaženje ove knjige iz tiska obogatilo je ne samo hrvatsku povijesnu znanost, nego i druge društvene znanosti kao što su demografija, antropologija, etnologija i sociologija, a posebnu važnost ima za daljnje proučavanje gospodarske povijesti.



Proučavanje života seljačke obitelji u Hrvatskoj u međuratnom razdoblju autorica je ograničila na dijelove Prigorja i Hrvatskog zagorja. Istraživanje je autorica najvećim djelom zasnovala na metodi usmene povijesti (oral history), glavni izvor bili su joj razgovori vođeni s više od četrdeset kazivača, seljaka rođenih između 1906. i 1930. godine. Osim kazivača, autorica je koristila postojeću literaturu iz različitih područja znanosti te izvornu novinsku i arhivsku građu. Knjiga je popraćena crno-bijelim fotografijama iz života seljaka sjeverozapadne Hrvatske u međuratnom razdoblju te sadrži više grafikona, shema i tablica.

U prvom dijelu knjige autorica je dala kratak uvod u problematiku, zatim se u poseb nom poglavlju “Seljačko domaćinstvo i novi modeli povijesnog istraživanja” dotaknula istra živanja seljačke obitelji i seljačkog domaćinstva u suvremenim društvenim znanostima u svijetu te razvoja proučavanja obitelji i nastanak novih tema i pristupa u proučavanju obi te lji, kao “tražene spone između šire društvene cjeline i pojedinca”. U drugome poglavlju “Znan stve-no istraživanje obitelji u Hrvatskoj” autorica piše o bavljenju problemom obitelji u Hrvatskoj.

Drugi dio knjige “Gospodarske prilike na selu sjeverozapadne Hrvatske” važan je za proučavanje gospodarske povijesti sela sjeverozapadne Hrvatske od 1918. do 1941. godine, kao i treći dio knjige “Struktura i strategija pojedinih seljačkih obitelji”, podijeljen je na dva poglavlja i posvećen je organiziranju seljačke obitelji u pojedinim dijelovima sjeverozapadne Hrvatske u međuratnom razdoblju. U prvom poglavlju “Temeljni pojmovi selo i domaćinstvo” autorica određuje dvije osnovne zajednice u kojima se odvijao život seljaka u istraživanom razdoblju, dodatno objašnjava i određuje pojmove selo i domaćinstvo te tko spada pod njih.

Četvrti dio knjige “Selo i tržište” podijeljen je na tri poglavlja. Prvo poglavlje “Tržište” posvećeno je tržištu proizvoda, razmjeni i prodaji proizvoda, prodaji na tržnicama i sajmovima, prodaji viškova i tzv. maloj trgovini. Tržište rada također je tema koja je obrađena u ovome poglavlju, a autorica je posebno izdvojila zamjenu rada kao razmjenu za druge usluge, plaćanje u naturi za rad izvan poljoprivrede i u poljoprivredi, plaćanje u novcu težaka stranaca i domaćih te plaćanje sluga.

Peti dio knjige “Struktura seljačke obitelji” podijeljen je na pet poglavlja u kojima autorica, uz ostalo, objašnjava razlike između tih pojmova, između povijesne “zadruge” koja se vezuje uz patrijarhalni mentalitet, zadruge koja se temelji na kolektivnom načelu vlasništva te rada i složne obitelji koja je bila čest oblik života u međuratnom razdoblju. Drugo poglavlje “Pravne i strukturne promjene” posvećeno je pravnim aktima koji su dopuštali ili sprečavali procese prijelaza iz zadruga. “Složne obitelji” naslov je trećeg poglavlja koje je posvećeno ulozi, nastanku i važnosti složne obitelji. Pri rekonstruiranju odnosa u složnoj obitelji autorica se najvećim dijelom oslanjala na pričanja kazivača. U četvrtom poglavlju “Privremene složne obitelji” autorica prati, prema pričanju kazivača, intenzivne promjene u složnoj seljačkoj obitelji u kratkom intervalu. Peto poglavlje “Složena struktura i obiteljska strategija” posvećeno je planiranju broja članova domaćinstva i usklađivanju tog broja s gospodarskim mogućnostima i potrebama domaćinstva. Autorica u ovome poglavlju daje uvid u važnost složne obitelji u gospodarskom životu sela i domaćinstva, koja je u međuratnom razdoblju uz gospodarsku pružala i socijalnu sigurnost.

Šesti dio knjige “Životni ciklus” ujedno je i najveći dio ove knjige, podijeljen je na pet poglavlja i prati životni ciklus seljaka iz sjeverozapadne Hrvatske od rođenja do starosti.


PRIKAZI KNJIGA190

Uz svako životno razdoblje odrastanja, autorica prati i promjene u položaju, ulozi i radnim obvezama koje je određena životna dob donosila članovima domaćinstva. Prvo poglavlje “Životni ciklus” uvod je u tematiku koju će autorica razraditi u sljedeća četiri poglavlja.

Drugo poglavlje “Djetinjstvo” posvećeno je odrastanju u seljačkoj obitelji. U tom poglavlju autorica je odredila vremenske granice djetinjstva na selu, posebnu je pozornost posvetila ulozi djece kao radne snage u obiteljskoj strategiji planiranja domaćinstva. Pri tome je posebno istaknula planiranje broja djece kao posebnu stratešku odluku seljačke obitelji, prve poslove koje su djeca dobivala u domaćinstvu, učenje kroz igru, prve prave poslove u domaćinstvu i na imanju, poslove koje su djeca obavljala izvan kuće te na kraju odlazak u školu koji je bio svojevrsna prekretnica za seljačku obitelj. Posljednje poglavlje u ovoj knjizi nosi naslov “Starost u seljačkoj obitelji”. U njemu autorica prati porast starijeg stanovništva prema popisima iz 1900. i 1931. godine, zatim piše o životu starijih članova obitelji u složnoj obitelji i o autoritetu starije generacije u obitelji. Osim toga, piše i o odnosu staraca prema radu, koji s godinama prestaju obavljati teške fizičke poslove, te o ulozi starijih članova obitelji u donošenju strateških odluka koje su vezane uz vlasništvo nad zemljom i njezino nasljeđivanje.

Izlaženjem ove knjige popunjena je jedna velika praznina u proučavanju povijesti obitelji u hrvatskoj historiografiji. Ova je knjiga i vrijedan izvor za poznavanje gospodarskih prilika i odnosa na selu u sjeverozapadnoj Hrvatskoj od 1918. do 1941. godine i kao takva predstavlja vrijedan prilog proučavanju socioekonomske historije, ali i s određenim ekohistorijskim odrednicama jer obrađuje točno određeni prostor.

Daniel Patafta

Triplex Confinium (1500. - 1800.): Ekohistorija - Zbornik radova,Književni krug Split, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilištau Zagrebu, Biblioteka Knjiga Mediterana 28, Split/Zagreb 2003., 445 str.

“Triplex Confinium (1500. - 1800.): Ekohistorija” zbornik je radova s međunarodnog znanstvenog skupa koji se od 3. do 7. svibnja 2000. godine održavao na Filozofskom fakultetu u Zadru. U njemu su sakupljena priopćenja s Treće međunarodne projektne konferencije Triplex Confinium. Konferenciju su organizirale tri ustanove koje su 1996. godine utemeljile projekt, a riječ je o Zavodu za hrvatsku povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Abteilung für Südosteuropäische Geschichte, Universitat Graz i History Department, Central European University, Budapest. Zbornik su uredili Drago Roksandić, Ivan Mimica, Nataša Štefanec i Vinka Glunčić-Bužančić. Izašao je kao 28. svezak biblioteke Knjiga Mediterana, čiji je počasni i dugogodišnji urednik akademik Ivo Frangeš, a glavni urednik prof. dr. sc. Nenad Cambi.

U zborniku je objavljeno dvadesetpet radova koji obrađuju teme iz hrvatske povijesti novoga vijeka, preciznije radovi koji pokrivaju razdoblje od 1500. do 1800. godine. Radovi su vezani uz teme koje se odnose na područje Triplex Confiniuma, točnije na područja



današnje Hrvatske koja su u promatranom razdoblju bila susretišta i poprišta sukoba triju imperijalnih sila: Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskog Carstva. Objavljeni radovi nastoje sagledati povijest tih krajeva s područja pluralnih ekohistorijskih konteksta, povezanosti te odnosa ljudi i prostora u određenom povijesnom vremenu.

Sam zbornik podijeljen je na četiri tematske cjeline, koje promatrane zajedno daju cjelovitiju sliku ljudi i njihova životnog prostora u tom povijesnom razdoblju.

Prva cjelina “PROMATRAJUĆI PRIRODU” obuhvaća devet izvornih znanstvenih radova.Prvi je znanstveni rad Damira Magaša “Geografske odrednice nastanka karte Matea

Pagana: Cijeli okrug Zadra i Šibenika (Tutto el contado di Zara et Sebenicho), Venecija, oko 1530.” u kojem je autor stavio naglasak na povijesnu toponimiju naselja, utvrda, izvora, rijeka, jezera, šuma, mostova itd. koji se nalaze na toj karti. Zatim slijedi rad Dubravke Mlinarić “Komparacija ranonovovjekovnih toponima iz Zoranićevih Planina i s Paganova zemljovida Tutto el contadao di Zara e Sebenicho”, posvećen analizi toponima šire regije višegraničja na temelju usporedbe književne i kartografske izvorne građe. Treći znanstveni rad “Triplex Confinium na Mercatorovoj karti s kraja 16. stoljeća” djelo je Josipa Faričića, koji je u njemu predstavio područje višegraničja prikazano na karti G. Mercatora, vodećeg europskog kartografa 16. stoljeća. Mirela Slukan Altić autorica je rada “Komparativna analiza kulturnog pejsaža ruralnih naselja Mletačke i Habsburške krajine”, u kojem je analizom habsburških i mletačkih katastarskih izvora prikazala dva različita sustava kolonizacije Vlaha i Morlaka koji se zatim odrazio na različitost strukture novonastalih naselja i zemljišnih posjeda, usko vezanih uz državnu politiku jedne ili druge strane. Borna Fürst-Bjeliš, Giovanni D’Alessio i Olga Diklić autori su članka “Mletački katastar 18. stoljeća i ekohistorijska evaluacija Tromeđe”, u kojem su analizom fragmenata mletačkog katastra iz 18. stoljeća dali uvid u rekonstrukciju tipa i obilježja prirodne sredine na graničnom području Tromeđe. Rad Dine Mujadževića “Nova habsburško-osmanska granica u Pounju krajem 18. stoljeća i jedan osmanlijski dokument iz 1795.” pokušaj je davanja uvida u povijest razvoja i nastanka hrvatsko-bosanskohercegovačke granice krajem 18. stoljeća, pri čemu se autor koristi hududnamom, osmanskim spisom o razgraničenju iz 1795. godine. “Izvori bosanskih franjevaca o prirodnim nepogodama u Bosni i na Tromeđi u 18. stoljeću” rad je autorice Snježane Šušnjara, koja analizom izvorne dokumentarne građe bosanskih franjevaca predstavlja prirodne nepogode u Bosni i Hercegovini u 18. stoljeću. Marin Knezović autor je rada “Morlak kao prirodni čovjek u djelima Alberta Fortisa, Ivana Lovrića i Balthasara Hacqueta”, posvećenog percepciji Morlaka kao “dobrih divljaka” u djelima navedenih pisaca iz kasnog 18. stoljeća. Posljednji rad u ovome dijelu zbornika “Ljudi, voda i prirodna sredina na Triplex Confiniumu: Vukasovićeve i Hacquetove ekohistorijske opservacije u Lici i Krbavi u drugoj polovici 18. stoljeća” proizašao je iz pera Željka Holjevca, u kojem se on bavi ekohistorijskim promatranjima Like i Krbave u radovima navedenih autora iz druge polovice 18. stoljeća.

“PROMIŠLJAJUĆI PRIRODU” naslov je druge cjeline ovoga zbornika koja sadrži četiri izvorna znanstvena rada posvećena toj tematici.

Cjelina počinje člankom Suzane Majnarić “Hijerarhizacija Života u Kavanjinovu ‘univerzalnom epu’ Povijest Vanđelska: Prilog kulturnoj botanici i kulturnoj zoologiji”, u kojem promatra i uspoređuje postridentinsku baroknu sliku svijeta s onom srednjovjekovnom


PRIKAZI KNJIGA192

i teo/antropocentrističkom. Valentina Gulin Zrnić autorica je rada “Čovjek i priroda poliptih 18. stoljeća” posvećenog definiranju poimanja odnosa čovjeka i prirode u povijesti na temelju različite izvorne građe. “Miserrima Facies Croatiae: Percepcija prirodne okoline Tromeđe u djelu Plorantis Croatiae saecula duo Pavla Rittera Vitezovića” rad je Zrinke Blažević, u kojem autorica analizom slabo poznatog Vitezovićeva epa iz 1703. godine istražuje njegovu percepciju okoline. Posljednji je rad Stefana Halikowski-Smitha “Od vojne granice do nacionalnog parka: Otkriće Plitvičkih jezera”, u kojem analizira proces otkrivanja Plitvičkih jezera i percepciju jezera do tristo godina unatrag.

Treća cjelina pod naslovom “KORISTEĆI PRIRODU” sadrži šest znanstvenih radova te tematike.

Počinje radom Snježane Buzov “Vlaška sela, pašnjaci i čifluci: Krajolik osmanlijskog prigraničja u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću” posvećenog opisima krajolika i promjena krajolika na pograničnom području Osmanskog Carstva prema izvorima iz 16. i 17. stoljeća. Drugi rad članak je Marka Šarića “Turska osvajanja i ekosistemske tranzicije u Lici i Krbavi na prijelazu iz kasnog srednjeg vijeka u rani novi vijek (15./16. st.)”, koji pokušava prikazati koliko su turski ratovi utjecali na promjene u ekosustavu na području Like i Krbave. Zatim slijedi rad Ivana Mimice “Prirodna sredina u južnohrvatskim usmenim epskim pjesmama”, u kojem je autor prikazao na koji su način pjevači stvaraoci u svoje pjesme unosili elemente iz prirodne sredine. Autor četvrtog rada “Antroponimi Tromeđe motivirani prirodnom sredinom (u 17. i 18. stoljeću)” je Živko Bjelanović, koji obrađuje određena imena i prezimena Tromeđe povezana s prirodnom sredinom u kojoj su nastala. Ivan Jurišić autor je članka “Jela i pića Karlovačkog generalata u 18. stoljeću” posvećenog tradicionalnoj prehrani krajišnika Karlovačkog generalata u 18. stoljeću. Na kraju cjeline je rad Jelke Vince-Pallua “Ekohistorija morlačkog načina života druge polovice 18. i prve polovice 19. stoljeća (Na temelju istraživanja izvora dalmatinskih autora pisanih talijanskim jezikom)”, u kome ekohistorijskom analizom autorica iz brojnih aspekata interpretira morlački način života.

Posljednja, četvrta cjelina “MIJENJAJUĆI PRIRODU” također obuhvaća šest izvornih znanstvenih radova.

Prvi znanstveni rad ove cjeline “Socijalna ekohistorija krajeva uz rijeku Krku (1500. - 1800.) u suvremenim putopisima”, autora Šime Pilića, ekohistorijska je analiza putopisa od 16. do 18. stoljeća, u kojima su opisani krajevi i stanovništvo uz rijeku Krku. Nataša Štefanec autorica je članka “Trgovina drvetom na Triplex Confiniumu ili kako izvući novac iz senjskih šuma (1600. - 1630.)?” posvećenog pokušaju Habsburgovaca da organizirano iskorištavaju senjske šume i prodaju to drvo Mletačkoj Republici početkom 17. stoljeća. Sljedeći je rad Anne Marie Gruenfelder “Velebitske šume od 16. do 18. stoljeća”, u kojem autorica na temelju mletačkih i habsburških izvora pokušava rekonstruirati iskorištavanje velebitskih šuma u promatranom razdoblju, fokusirajući se na habsburšku šumsku politiku na velebitskom području. Karl Kaser autor je rada “Uništenje šuma na obalnom kraškom području hrvatske Vojne krajine u prvoj polovici 18. stoljeća. Njegovi demografski, privredni i socijalni uzroci” te piše o iskorištavanja drveta i krčenju velebitskih šuma i kako su na to utjecali demografski, vojnopolitički i socijalni faktori. “Turska uprava nad balkanskim rudnicima srebra u prikazima zapadnih putnika” rad je Samuela Wilcocksa



o tome kako su zapadni putnici percipirali rudarenje srebra u Bosni, Srbiji i dijelovima Grčke u 15. stoljeću. Posljednji znanstveni rad u ovome zborniku, članak Hrvoja Petrića “Odnos čovjeka i okoliša na Višegraničju; Torčanska Podravina tijekom druge polovice XVIII. stoljeća”, bavi se odnosom čovjeka i okoliša na području višegraničja uz rijeku Dravu.

Daniel Patafta

PODRAVINA - časopis za multidisciplinarna istraživanja, vol. I., br. 1,Hrvatski zemljopis, Koprivnica 2002., 1-208 str.

Časopis “Podravina” počeo je izlaziti 2002. godine, preciznije njegov prvi broj izašao je u veljači 2002. godine. To je u pravom smislu časopis koji je u najvećoj mjeri ekohistorijski orijentiran. U samome nazivu “Podravine” piše da je “časopis za multidisciplinarna istraživanja” zamišljen kao časopis “širokog spektra” koji bi “poticao i afirmirao multidisciplinarna istraživanja iz mnogih znanstvenih područja”. Članci koji se objavljuju u “Podravini” uglavnom pokrivaju istraživanja s područja ekonomije, ekologije, demografije, povijesnih znanosti, geografije, arheologije i slično, s time da je otvoren i za objavljivanje članaka s područja drugih društvenih znanosti, kao i tehničkih, medicinskih i tehnoloških znanosti. Na kraju svakog broja časopisa nalaze se prikazi novih knjiga i časopisa vezanih uz područje Podravine i njezina bližeg susjedstva.

Prvi rad izvorni je znanstveni članak dr. Dragutina Feletara “Promjene u prostornom rasporedu naseljenosti Koprivničko-križevačke županije - s osobitim osvrtom na razdoblje od 1991. do 2001. godine”. Autor u njemu analizira razvoj i kretanje stanovništava u naseljima Koprivničko-križevačke županije prema popisima stanovništva od 1948. do 2001. godine s posebnim naglaskom na posljednjem desetljeću.

Sljedeći rad “Partnerships, networks, alliances - New strategic opportunities for croatian firms” pregledni je članak na engleskom jeziku dr. sc. Darka Tipurića i mr. sc. Gorana Markulina u kojem su se autori osvrnuli na važnost korištenja zajedničkih resursa između više poduzeća partnera u cilju ostvarivanja dodatne vrijednosti.

Danijela Petrić u svome je stručnom članku, “Osobno, promotivno i elektroničko posredovano komuniciranje s korisnicima u knjižnici”, obradila oblike komunikacijskih aktivnosti knjižničara (savjetovanje, informiranje i edukaciju) čija je svrha korisniku što potpunije približiti knjižnicu kako bi se korisnik osposobio za samostalan rad i učenje.

“Was Janus Pannonius (1434-1472) actually born in Komarnica, Podravina?” izvorni je znanstveni rad na engleskom jeziku čiji je autor Hrvoje Petrić. Članak je posvećen novom pogledu na podrijetlo humanista Ivana Česmičkog ili Janusa Pannoniusa, točnije novim teorijama o mjestu njegova rođenja.

Zatim slijedi rad “Opće političke i vojničke prilike u Podravini (1527. - 1765.)”, izvorni znanstveni članak dr. Dragutina Pavličevića. Autor u radu piše o razdoblju ratova protiv Osmanlija, kao i o popratnim vojnopolitičkim, gospodarskim i kulturno-političkim prilikama


PRIKAZI KNJIGA194

u graničnim dijelovima Podravine tijekom ta dva stoljeća. Rad završava 1765. godinom, kada se sjedište generalata iz Koprivnice seli u Bjelovar.

Dr. Dragutin Feletar autor je još jednoga rada “Die Festung Novi Zrin im Europäischen kontext (1661-1664)”, izvornog znanstvenog rada na njemačkom jeziku. Tekst je posvećen trogodišnjoj povijesti utvrde Novi Zrin te njezinoj važnosti za poznavanje hrvatske i mađarske povijesti u kontekstu europskih zbivanja.

“Gospodarsko-socijalne prilike u Virju od 1929. do 1941. godine” izvorni je znanstveni rad dr. Mire Kolar-Dimitrijević. U tom tekstu autorica piše o najvećem i najnaprednijem podravskom selu Virju u vrijeme kada nepovoljne gospodarske, socijalne i političke prilike nagrizaju tradicionalnu strukturu hrvatskog sela. Autorica prikazuje na koji se način Virje uspješno odupiralo tim negativnim tendencijama te borilo za poboljšanje socijalnog i zdravstvenog standarda.

U pretposljednjem članku ovoga broja “Podravine” “Čakovečka knjižnica Nikole Zrinskog. U prigodi 340. obljetnice nastanka Zriniane” autor dr. Zvonimir Bartolić piše o povijesti nastanka Zriniane i njezinoj sudbini nakon sloma obitelji Zrinski 1671. godine.

Željko Krušelj autor je posljednjeg članka u ovome broju časopisa “Poglavniku odan do smrti - Dva neobjavljena svjedočanstva o Miji Bziku.” Članak se temelji na dva dosad neobjavljena izvora koji bacaju novo svjetlo na dosad nepoznate okolnosti u kojima je izgubio život Pavelićev poglavni pobočnik Mijo Bzik.

Daniel Patafta

PODRAVINA - časopis za multidisciplinarna istraživanja, vol. I., br. 2,Izdavačka kuća Meridijani, Koprivnica 2002., 1-188 str.

Nešto više od pola godine nakon izlaženja prvog broja časopisa za multidisciplinarna istraživanja “Podravina”, u prosincu 2002. godine izašao je i drugi broj tog časopisa. U tom je broju objavljeno deset znanstvenih radova te više prikaza knjiga i časopisa.

Na samom početku je izvorni znanstveni rad “Prostorna distribucija zaposlenosti i nezaposlenosti kao pokazatelj diferenciranosti na prostoru Hrvatske”, čiji su autori dr. Dragutin Feletar i dr. Martin Glamuzina. Tekst se odnosi na raspored zaposlenosti i nezaposlenosti u svim općinama i gradovima u Hrvatskoj, točnije na jedan od ključnih problema u procesu tranzicije u Hrvatskoj - naglo smanjenje zaposlenosti i povećanje nezaposlenosti.

“Czech Koprivnice and croatian Koprivnica: Phenomen of a huge plant and genius loci” stručni je članak na engleskom jeziku doc. paed. dr. Jaroslava Vencáleka. U članku autor daje uvid u mnogo sličnosti koje povezuju grad Koprivnice u Češkoj i hrvatsku Koprivnicu.

Mladen Matica autor je preglednog članka “Deagrarizacija u razdoblju tranzicije na području Koprivničko-križevačke županije (1991. - 2001.)” u kojem prati promjene u strukturi agrarnog stanovništva u spomenutom razdoblju, koje obilježava deagrarizacija i procesi usitnjavanja zemljišta i formiranja većih posjeda. Autor te procese u Koprivničko-križevačkoj



županiji stavlja u kontekst promjena u strukturi agrarnog stanovništva na području cijele Hrvatske.

Sljedeći članak “Meteorološka analiza broja hladnih i mraznih dana u Podravini” stručni je rad dr. Ivana Penzara i dr. Krunoslava Premeca. Autori analiziraju koliko dobiveni podaci o hladnim i mraznim danima na području uzduž rijeke Drave mogu poslužiti poljoprivrednicima za orijentaciju.

“Zaštita okoliša pri proizvodnji prirodnog plina” naslov je sljedećeg stručnog članka “ekološke tematike”, čiji su autori Mladen Ferenčić, Lidija Jaković i Ines Hemetek-Potroško. U tom se članku autori osvrću na potrebne mjere zaštite okoliša koje se poduzimaju ili bi se trebale poduzeti pri proizvodnji prirodnog plina.

Dr. Mira Kolar-Dimitrijević u svome izvornom znanstvenom radu “Podravsko svilarstvo do 1868. godine” pokušava rekonstruirati postojanje razvijenog svilarstva na području Podravine, koje u drugoj polovici 19. stoljeća netragom nestaje. Posebno težište stavljeno je na uzgoj svile u sjeverozapadnoj Hrvatskoj do 1800. godine.

O obnovi gospodarskog života i trgovine u staroj Koprivnici nakon mira na Žitvi 1606. godine pa do početka 19. stoljeća, u svome radu na njemačkom jeziku “Vom handel im Alten Koprivnica (17.-19. Jh.)” piše Hrvoje Petrić.

Iz pera mr. Željka Holjevca dolazi članak “Demografske, društvene i gospodarske prilike u Koprivnici i okolici prema zemaljskom popisu iz 1828. godine”. U radu su analizirane socioekonomske prilike u gradu Koprivnici i dan je osvrt na socioekonomske prilike u tadašnjem koprivničkom kotaru. Naglasak je stavljen, kao što piše i u naslovu, na socijalne, gospodarske i društvene prilike.

Zatim slijedi znanstveni rad dr. Mirele Slukan Altić “Hidroregulacije Drave i njezin utjecaj na transformaciju prirodnog i kulturnog pejsaža Podravine”. Autorica piše o projektima regulacije rijeke Drave i utjecaju tih projekata na gotovo sve prirodne i društvene čimbenike u prostoru. Posebno su istaknute promjene u prirodnom i kulturnom pejsažu, tj. promjene koje utječu na klimu, vegetaciju, gospodarske osnove, naselja i prometne komunikacije. U radu je težište stavljeno na regulacijske planove u 18. i 19. stoljeću.

Autor posljednjeg rada u ovome broju časopisa je Igor Kulenović. Rad “Arheološka istraživanja na lokalitetu oružana u Koprivnici” pisan je na hrvatskom i engleskom jeziku, a u njemu su predstavljena najnovija arheološka otkrića s lokaliteta Oružana u gradu Koprivnici.

Daniel Patafta

PODRAVINA - časopis za multidisciplinarna istraživanja, vol. II., br. 3,Izdavačka kuća Meridijani, Koprivnica 2003., 1-224 str.

Sredinom 2003. godine izašao je iz tiska treći svezak “Podravine”, časopisa za multidisciplinarna istraživanja, u kojem je objavljeno devet znanstvenih radova iz različitih znanstvenih područja, kao i prikazi knjiga i časopisa.


PRIKAZI KNJIGA196

Ovaj broj časopisa počinje radom dr. sc. Géze Pálffyja “Plemićka obitelj Budor iz Budrovca u razdoblju od 15. do 18. stoljeća”. Taj poveći članak posvećen je podrijetlu, usponu i nestanku obitelji Budor, sitnog podravskog plemstva.

Sljedeći, drugi rad znanstveni je članak na slovenskom jeziku doc. dr. Lučke Lorber “Prenos znanja in tehnologij kot spodbujevalec regionalnega razvoja”, koji je kraća ekonomska studija o ulozi regionalnoga gospodarstva kao jednog od ključnih procesa za integraciju Slovenije u Europsku uniju.

Dr. sc. Mirela Slukan Altić autorica je znanstvenog rada “Kartografski izvori za povijest Đurđevca od srednjovjekovne utvrde do idealnog grada”. Na temelju kartografske arhivske građe autorica rekonstruira povijesni razvoj grada Đurđevca od vremena kada je on služio kao obrambena protuosmanlijska utvrda, preko razdoblja integracije u civilnu Hrvatsku u 19. stoljeću do plana iz 1939. godine prema kojem je Đurđevac trebao biti uređen kao idealni grad. U članku je naglasak stavljen i na prirodno-geografske uvjete razvoja Đurđevca.

“Urbar pavlinskog samostana u Strezi 1477. godine” znanstveni je članak na hrvatskom i engleskom jeziku, čija je autorica dr. sc. Mira Kolar-Dimitrijević. Članak je posvećen urbaru samostana u Strezi koji je izrađen 1477. godine te kojim su regulirani odnosi između uprave samostanskih dobara i podložnika samostana. Taj je rad dragocjeni izvor za poznavanje zemljišno-vlasničkih odnosa u sjeverozapadnoj Hrvatskoj prije prodora Osmanlija.

Članak “Odnos središnje vlasti i grada Koprivnice za vladavine ugarsko-hrvatskog kralja Matijaša Korvina (1458. - 1490.)”, čiji je autor doc. dr. Borislav Grgin, prilog je poznavanju pravnog i socioekonomskog položaja grada Koprivnice u vrijeme vladavine kralja Matijaša Korvina.

“Prostorni razvoj srednjovjekovnih kraljevskih gradova u Podravini” znanstveni je rad mr. sc. Ratka Vučetića. U članku autor prati razvoj gradova Varaždina, Virovitice, Križevaca i Koprivnice, kojoj je posvećena najveća pažnja, u četiri razvojne faze. Osvrće se i na prirodno-geografske uvjete koji su utjecali na nastanak i razvoj tih gradova te njihovih utvrđenja.

Hrvoje Petrić se u svom radu “Prilog poznavanju mobilnosti stanovništva Koprivnice do početka 17. stoljeća” osvrnuo na mobilnost stanovništva Koprivnice od sredine kasnoga srednjeg vijeka do početka 17. stoljeća. Autor obrađuje doseljavanje i iseljavanje stanovništva na područje Koprivnice u promatranom razdoblju, s posebnim naglaskom na utjecaj osmanlijskih ratova na te procese. Osim toga, obrađeni su i studenti na europskim sveučilištima podrijetlom iz Koprivnice.

O cehovima i bratovštinama u Podravini piše u svome članku “Cehovi i bratovštine u Podravini krajem srednjega i početkom novoga vijeka” dr. Dragutin Feletar. U svome članku autor temeljito opisuje nastanak, razvoj, funkcioniranje i prostorni raspored srednjovjekovnih bratovština, a najveći dio članka je ipak posvećen obrtničkim cehovima, čiji nastanak i razvoj prati od 16. do 19. stoljeća.

Na kraju ovoga broja “Podravine” kao prilog tiskan je rad Emila Čokonaja “Cijena Koprivničke povelje iz 1356. godine”, u kojem autor piše o onodobnoj novčanoj vrijednosti povelje koju je kralj Ludovik I. Anžuvinac izdao gradu Koprivnici.

Daniel Patafta



PODRAVINA - časopis za multidisciplinarna istraživanja, vol. II., br. 4,Izdavačka kuća Meridijani, Koprivnica 2003., 1-230 str.

U studenome 2003. godine izašao je četvrti broj “Podravine”, časopisa za multidisciplinarna istraživanja, u kojem je objavljeno devet novih znanstvenih radova te više prikaza knjiga i časopisa.

Na samom početku je članak dr. sc. Tajane Sekelj Ivančan i Tatjane Tkalčec “Arheološko nalazište Torčec - Cirkvišće”, u kojem su izložena najnovija saznanja do kojih se došlo arheološkim iskapanjima na tom lokalitetu.

O nalazištu Torčec - Cirkvišće pišu u sljedećem članku “Paleodemografska i paleopatološka analiza ljudskog osteološkog materijala s nalazišta Torčec - Cirkvišće kraj Koprivnice” dr. Mario Šlaus, Mario Tkalčec i Siniša Krznar. U članku predstavljaju najnovija otkrića do kojih se došlo analizom iskopanih ljudskih koštanih ostataka na tom lokalitetu.

Zatim slijedi članak Damira Doračića “Konzervatorsko-restauratorski zahvati na arheološkim predmetima s lokaliteta Torčec - Cirkvišće, uključujući nedestruktivna ispitivanja na pojedinim predmetima”. U članku su ukratko opisane sve faze konzervatorsko-restauratorskog postupka nad predmetima pronađenim na ranije spominjanom lokalitetu.

Treći članak znanstveni je rad dr. sc. Mire Kolar-Dimitrijević “Stjepan Radić i kunovečka buna 1903. godine”. Rad je posvećen pokretu iz 1903. godine i u njemu autorica piše o buni u podravskom selu Kunovcu koja je izbila kao reakcija na to što je režim bana Kuhen-Hedervaryja zatvorio Stjepana Radića i druge vođe opozicije.

“Osobine popisa župa, naselja i posjeda u Podravini do kraja XVI. stoljeća” znanstveni je članak Ranka Pavleša. Članak se temelji na nekoliko vrsta popisa i naselja te objekata s područja arhiđakonata Komarnice nastalih u rasponu od 1334. do 1615. godine. Na temelju tih popisa autor s gledišta povijesne topografije ispituje stupanj sustavnosti u popisu, vrstu organizacije koja je popisana i odnos prema drugim izvorima.

Dr. Dragutin Feletar autor je petog članka u časopisu “Banica Katarina i sjevernohrvatski krug Zrinskih”. Taj je članak napisan, kako piše u podnaslovu, “U povodu 330. obljetnice smrti Katarine Zrinski (1673. - 2003.)”. U njemu autor daje pregledni uvid u važnost plemićkih obitelj Zrinski i Frankopan za hrvatsku književnost u vrijeme protuosmanlijskih ratova. Autor posebno ističe ulogu Katarine Zrinski u književnom krugu nastalom u 17. stoljeću oko obitelji Zrinski i Frankopan.

Autorica šestog članka ovog broja časopisa “Podravsko srednjovjekovlje u zrcalu kartografskih izvora” je dr. sc. Mirela Slukan Altić. Na temelju kartografskih izvora iz 15. i 16. stoljeća autorica prikazuje u ovome radu procese transformacije prirodnog i kulturnog pejsaža Podravine na prijelazu iz srednjeg u novi vijek, točnije prijelaz iz agrarnog srednjovjekovnog načina života u ranonovovjekovno vojno društvo podređeno obrambenim funkcijama.

“Prekodravlje - Repaš: razvoj naselja i stanovništva” stručni je rad nastao u suradnji dr. sc. Vladimira Crkvenčića i Mladena Crkvenčića. U tom članku autori su dali uvid u razvoj stanovnika naselja Repaš, pograničnog naselja, te uvid u sve važnije čimbenike koji su utjecali na razvoj naselja i stanovništvo, kao što je primjerice rijeka Drava.


PRIKAZI KNJIGA198

Hrvoje Petrić autor je posljednjeg znanstvenog rada u ovome broju “Podravine” pod nazivom “Studenti na zapadnim sveučilištima kao pokazatelj mobilnosti stanovništva zapadnog dijela srednjovjekovne Slavonije (Na primjeru koprivničke Podravine do kraja 16. stoljeća)”. Rad je objavljen na hrvatskom i na engleskom jeziku, a obrađeni su studenti s područja koprivničke Podravine koji su studirali na zapadnim sveučilištima i koji su jedan od primjera mobilnosti stanovništava s tog područja u srednjem vijeku.

Daniel Patafta

PODRAVINA - časopis za multidisciplinarna istraživanja, vol. III, br. 5,Meridijani, Koprivnica, 2004., 1-162 str.

Već treću godinu redovito izlazi ovaj časopis koji objavljuje radove koji su vezani uz Podravinu, ali i za ostale prostore koji se nalaze uz prostore rijeke Drave i njezina porječja. Pokretači časopisa su odgovorni urednik prof. dr. Dragutin Feletar i urednik Hrvoje Petrić. Časopis je međunarodnog karaktera, a u njegovu uredničkom odboru su članovi iz Njemačke, Češke, Mađarske, Slovenije i Hrvatske. I dosadašnji autori javljali su se iz više država: Češke, Austrije, Mađarske, Slovenije i Hrvatske pa je ovaj časopis od svojih početaka čimbenik integracije Podravine i Koprivničko-križevačke županije u europske integracijske procese.

Ovaj broj, na čijoj se naslovnici nalazi fotografija župne crkve u Turnišču (u Prekomurju), sadrži devet članaka koji potvrđuju interdisciplinarnost i vrijednost tog transregionalnog znanstvenog časopisa, koji svoje središte ima u Koprivnici.

Članak Mire Kolar-Dimitrijević “Hrvatski Radiša i Podravina od 1903. do 1945.” opisuje djelatnost tog društva koje se bavilo školovanjem siromašne seljačke djece u obrtu i trgovini, i to samo na području Podravine. Konkretizirano je da je društvo djelovalo u Podravini preko povjerenika ili radnih odbora i da se rad tog društva do Drugog svjetskog rata može ocijeniti pozitivnim. U radu društva osobito se istaknuo dr. Pavle Tomašić koji je bio i tajnik organizacije u Drnju, a koji je naglasio da treba razviti gospodarsku snagu našeg naroda jer samo su dvije sile koje drže narod u povijesti, a to su: novac i brojna nadmoć. Iako arhiva tog društva nije sačuvana, autorica je uspjela pronaći imena nekih Radišinih pitomaca te bi tu listinu trebalo dopuniti, što se može samo suradnjom bivših Radišinih pitomaca ili njihovih potomaka.

Docent Pedagoškog fakulteta u Mariboru Andrej Hozjan napisao je rad “Putovati v Prekmurje, potovati iz Prekmurja od 16. do 18 stoletja”. Naveo je da je Prekomurje od kralja Ladislava I. pripadalo u državnopravni okvir ugarske krune i da je kao granično područje na granici dviju velikih država koje su od prve polovice 16. stoljeća imale istog vladara bilo vrlo važno za cijelu regiju jer su tuda prolazile najznačajnije prometnice sjeverozapadnog panonskog bazena. Po uzoru na to kako su to radili Lovorka Čoralić i Milko Kos, autor navodi sve zanimljivosti tih mukotrpnih i dugotrajnih putovanja od 16. do 18. stoljeća.

Geza Palffy iz Povijesnog instituta Mađarske akademije znanosti i umjetnosti u Budimpešti prikazao je kako je nastala karta hrvatsko-slavonskih i ugarskih krajiških utvrda talijanskog vojnog arhitekta Nicole Angielinija u drugoj polovici 16. stoljeća. Riječ je o četiri karte: karti



Hrvatske i Slavonije, karti kraja između Mure i Dunava, karti rudarskih gradova te karti gornje Ugarske. Analizom tih karata autor dolazi do zanimljivih zaključaka. Karte su nastajale na osnovi tajnih mjerenja koja su dostavljana bečkom Dvorskom ratnom vijeću i u njihovu je izradu uložen velik napor. I sam Angielini je bio “baumeister” utvrda te je proputovao cijelo područje te od 1563. do 1564. izradio karte koje su poslužile za izradu mape hrvatsko-slavonskih krajiških utvrda, koje su bile vrlo važne u borbi s Osmanskim Carstvom.

Dragutin Feletar i Hrvoje Petrić dopunili su na temelju proučavanja fonda križevačke županije i uz iščitavanje literature dotadašnje povijesne spoznaje o ludbreškoj Podravini sredinom 18. stoljeća. Na temelju kanonskih vizitacija te matičnih knjiga rođenih, umrlih i vjenčanih prikazane su demografske promjene. Dopunjena je povijest veleposjeda Batthyani u Ludbregu s navođenjem prihoda, gradnji dvorca 1745. kada je izvršena pretvorba renesansnoga kaštela u barokno-klasicistički kompleks. Dan je i osvrt na školstvo, socijalnu skrb, zdravstvo, crkvu i graditeljstvo. Zanimljivo je da su 1739. zakupnici ludbreškog vlastelinstva bili Jakov Jelačić u Selniku, protonotar i podban Baltazar Bedeković u Sigecu, Franjo Matačić u Ludbregu, Juraj Šulok u Hrastovskom i Fodroczy u Ludbregu te da je Ludbreg bio sjedište malog županijskog suca Sladovića i da je imao svog notara. Svakako je zanimljivo da je 1786. kirurg Zeidler istaknuo potrebu gradnje doma za nemoćne u Malom Bukovcu. Iznenađujuće je koliko su novog autori pronašli o Ludbregu iako se o Ludbregu razmjerno mnogo pisalo u našoj historiografiji, no možda najmanje upravo o 18. stoljeću.

Profesor na križevačkoj gimnaziji Ivan Peklić obradio je život i djelo grkokatoličkoga križevačkog biskupa Julija Drohobeckog od 1891. do 1914. godine. Taj je biskup rođen u sjevernoj Ugarskoj, ali je izvanredno zaslužan za društveni i gospodarski život križevačkog područja i Žumberka, što mu je bilo uzvraćeno time što je predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade Izidor Kršnjavi dao prekrasno urediti unutrašnjost križevačke katedrale, zaduživši najpoznatije umjetnike onog doba na tom poslu. Zanimljivo je spomenuti da je Drohobecki od 1893. do 1919. bio i predsjednik Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu. Peklić je spoznaje koje su iznesene na znanstvenom skupu o Drohobeckom 1998. upotpunio, sredio i prikazao u cijelosti, osvrnuvši se na život tog vrijednog biskupa u Pribiću, gdje je živio poslije 1919. godine.

Suradnik Pokrajinskog muzeja u Murskoj Soboti Franc Kuzmić razradio je povijest crkvene uprave Zagrebačke biskupije u Prekomurju prikazavši kako je to utjecalo na rad Katoličke crkve. Zagrebačka biskupija obnovila je svoju upravu u prekomurskom distriktu 1693. nakon istjerivanja Turaka iz Velike Kaniže, čime je opet došla u spor s vespremskom biskupijom. Borbe su se vodile i između györske biskupije kojoj je bila podređena županija u Železnom. Carica Marija Terezija osnovala je 1777. novu biskupiju u Sombatelju u koju je iz zagrebačke biskupije uključila 16 župa, od čega 11 s mađarskog područja, a pet iz donjeg Prekomurja. Zagrebačka se županija brižno starala o svojim župama u Prekomurju.

Mr. Mladen Matica iz Zavoda za prostorno uređenje Koprivničko-križevačke županije obradio je temu “Virtualno poslovanje u Podravini”, što je vrlo značajno za napredak koprivničke privrede danas. Iskazano je da 57 tvrtki imaju vlastitu web stranicu na Internetu te da virtualno poslovanje prati proces tranzicije i globalizacije. Proizvodnim tvrtkama web služi za marketing i neprekidno traženje novih tržišta izvan regije i izvan granica Republike


PRIKAZI KNJIGA200

Hrvatske. Istaknuto je da se tvrtke koje imaju web stranice bave trgovinom, informatikom, financijama, građevinarstvom, turizmom, intelektualnim uslugama i dr.

Docent dr. Boris Golec iz Zgodovinskog inštituta Milka Kosa Slovenske akademije znanosti i umjetnosti u Ljubljani napisao je zanimljiv rad “Etnične in jezikovne razmere v mestih in trgih štajerskega Podravja in Pomurja v stoletjih pred 1800”. Na osnovi imenskog fonda stanovništva, kao i narativnih izvora, uspoređuje jezično bogatstvo i raznolikosti u mjestima i trgovištima štajerskoga Podravlja i Pomurja, zaključujući da je višejezičnost karakteristika stanovništva tog područja i da je to osiguravalo napredak tim krajevima. Oni koji su htjeli biti uspješni morali su znati njemački, a slovenski je sve više postajao jezik služinčadi i u prvoj polovici 19. stoljeća bio je vezan iznimno uz niže socijalne slojeve, sve dok se to nije izmijenilo radom Prešerna i slovenskih narodnjaka.

Urednik časopisa Hrvoje Petrić objavio je izvanredno vrijedan članak u kojem je nastojao predstaviti historiografiju koprivničke, ludbreške i đurđevačke Podravine, čiji se prostor danas poklapa s Podravinom u užem smislu, te je uveo pojam podravska historiografija. U tom radu, koji bi bilo potrebno otisnuti i kao posebni separat, navedene su gotovo sve važne ličnosti podravske historiografije, muzeji, zbirke, društva, časopisi, knjige te ovaj rad svakako može pomoći povjesničarima u snalaženju u već vrlo bogatoj povijesnoj literaturi o Podravini. Ima tu i podataka koje nije moguće dobiti iz “Bibliographie Podraviane” (Koprivnica 2001.), osobito s obzirom na najnovije povijesne priloge. Rad je važan i zato što govori o znanstvenim projektima, serijama koje su započete i koje treba nastaviti, a u studenome 2002. nastala je i prva web stranica o podravskoj povijesti i povijesnim znamenitostima. No, Hrvoje Petrić ne bi bio pravi povjesničar kada ne bi taj svoj rad završio poglavljem “Kamo ide podravska historiografija?”. Ističući vrijednost onoga što je stvoreno, Petrić napominje da još mnogo toga treba učiniti jer je ostalo mnogo nerazjašnjenih problema i neistraženih područja koja čekaju mlade istraživače s modernim pristupom povijesnoj znanosti. Arhivska je građa razasuta po brojnim arhivima u zemlji i inozemstvu, a treba prikupiti i bogatu građu koja se nalazi u obiteljskim ostavštinama. Zanimljiva mu je zamisao da bi Koprivnica bila najbolje središte Državnog arhiva koji bi obuhvatio Koprivničko-križevačku županiju jer bi to omogućilo uzlet regionalne historiografije. Ističe važnost projekata, među kojima i subprojekt “Podravsko višegraničje” koji je utemeljen 2002. godine i koji je već organizirao dvije znanstvene konferencije - jednu u Križevcima 2002. o etnokonfesionalnim promjenama, a drugu u Koprivnici 2003. godine o ekohistoriji rijeke Drave. Hrvoje Petrić smatra da bi u Koprivnici trebalo utemeljiti i Zavod za povijesna i geografska istraživanja Podravine jer praksa pokazuje da postoji živi interes studenata da se bolje upozna i istraži i sjever Hrvatske. Možda bi trebalo izraditi i Leksikon Podravine kako to već ima Petrinja, Požega pa čak i Turopolje.

U dijelu prikazanih radova više se autora potrudilo prikazati povijesnu produkciju koja se odnosi na Podravinu ili njezine povjesničare. Daniel Patafta prikazao je Zbornik Mire Kolar-Dimitrijević u povodu njezine 70-godišnjice. Branko Vujasinovć osvrnuo se na kapitalno djelo “Povijesnu kartografiju” Mirele Slukan Altić, a dan je osvrt na br. 17 “Scientie Podraviane” i “Podravski zbornik” br. 29 za 2003. godinu. Prikazan je i peti broj križevačkog znanstvenog časopisa “Cris” iz pera Ivana Peklića.




PODRAVINA - časopis za multidisciplinarna istraživanja, vol. III, br. 6,Meridijani, Koprivnica, 2004., 1-148 str.

Isto uredništvo i urednički odbor kao i u broju 5 te sponzori kojima treba zahvaliti na ovom vrijednom izdanju: Grad Koprivnica, Koprivničko-križevačka županija, Podravska banka Koprivnica, Ina naftaplin Đurđevac i Belupo - industrija lijekova Koprivnica izdali su šesti broj “Podravine”. Ovaj broj, koji na naslovnici ima sliku u boji gradišta Torčec Miljenka Gregla, sadrži deset članaka, ali se mogu razlikovati dva bloka: prvi koji obuhvaća članke iz raznih područja i drugi koji je vezan uz arheološki lokalitet Torčec.

Prvi je članak opis prijelaza Stjepana Radića u inozemstvo 1923. godine, kada su mu pomogli mnogi ljudi iz okolice Đelekovca i Podravlja. Na osnovi arhivske dokumentacije Mira Kolar-Dimitrijević rekonstruirala je trenutak kada se Stjepan Radić odlučuje na ilegalan prijelaz granice kako bi u inozemstvu potražio pomoć za Hrvatsku u kojoj nije bilo ni demokracije ni slobode. Radićev je put bio uzaludan te se on gotovo istim putem i vratio u zemlju.

Marc Stefan Peters iz Sveučilišta u Beču dao je korektan pregled razvoja Varaždinske vojne krajine kao primjer posebnog razvoja jedne mikroregije u Podravini.

Mr. Ljiljana Dobrovšak s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu napisala je vrlo lijep i obiman rad “Židovi i njihov utjecaj na transformaciju naselja podravskog višegraničja krajem 19. i početkom 20. stoljeća”. U njemu je prikazano kako Podravina zbog višegraničnog položaja postaje sve zanimljivija Židovima koji ondje dolaze već u 17. stoljeću, doseljavaju u 18., da bi u 19., a osobito poslije 1873. i dobivanja pravne i građanske ravnopravnosti postali utjecajni građani i trgovci pridravskih gradova, trgovišta i sela. Rad je rađen na temelju županijskih fondova te postojeće literature i predstavlja dosad najobimniju povijest Židova u Podravini, iz koje se može iščitati i njihova uloga u raznim granama društvenih djelatnosti.

Dr. Lovorka Čoralić s Hrvatskog instituta za povijest pronašla je u Državnom arhivu u Mlecima oporuku Venture, supruge koprivničkog plemića Jurja iz 1457. godine. Iz podataka sadržanih u oporuci vidi se slab imovni položaj te obitelji koja je vjerske ustanove mogla darivati samo malim iznosima. Autorica je naglasila brojni dolazak Hrvata na Apeninski poluotok u bijegu pred sve težim stanjem u Hrvatskoj jer se u cijelom području osjeća predratna nesigurnost uslijed sve bliže pojave Osmanlija.

Metka Fujs, muzejska savjetnica iz Pokrajinskog muzeja u Murskoj Soboti, izradila je opis Prekomurja u prvom dijelu, da bi onda detaljno prikazala tekst Antona Trstenjaka, publicista iz okolice Ormoža, koji je 1883. proputovao današnje Prekomurje i Porabje te svoje opsežne zapise združio u rukopisu “Slovenci na Ogrskem”. Taj tekst dosad nije objavljen u cijelosti i zanimljiv je i za etnologiju, a za nas Koprivničance je zanimljiv i zbog dr. Trstenjaka koji je mnogo godina bio ugledni odvjetnik u Koprivnici.

Hrvoje Petrić je na engleskom jeziku objavio članak “Odnos čovjeka i okoliša na višegraničju: Torčanska Podravina tijekom druge polovice 18. stoljeća”. Petrić je uvijek pokazivao posebno zanimanje za Torčec, a u ovom je radu iskoristio sve dokumente koje je pronašao u raznim arhivima kako bi nam prikazao povezanost Drave s okolišem sela Torčeca u 18. stoljeću. Posebno se osvrnuo na prirodne preduvjete, gospodarstvo i slobodnjake koji


PRIKAZI KNJIGA202

su bili preseljenici iz Slavonije i iz drugih dijelova Hrvatske te osobito urbarijalnu regulaciju 1778. provedenu nalogom kraljice Marije Terezije od 24. rujna 1773. godine, čime su definirane osnovne poljoprivredne površine. Torčec je bio smješten na tromeđi između Vojne krajine, Križevačke županije i ugarskih županija Zaladske i Šomodske. Rad je primjer kako bi dalje trebalo obavljati ekohistorijska istaživanja podravske regije.

Ostatak časopisa posvećen je arheološkom prethistorijskom i srednjovjekovnom nalazištu Torčec - Gradić koje se već nekoliko godina istražuje kao republički projekt.

Dr. Tajana Sekelj Ivančan i mr. Tatjana Tkalčec dale su sumaran pregled tog arheološkog nalazišta po fazama, uz analizu prapovijesnih i srednjovjekovnih nalaza s brojnim ilustrativnim materijalom u tradiciji specijaliziranih arheoloških časopisa.

Renata Šoštarić iz Botaničkog zavoda Biološkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta napravila je arheobotaničku analizu koja daje podatke o bavljenju poljodjelstvom, odnosno sađenju ječma i pravog pira te vinogradarstvu i voćarstvu.

Mr. Snježana Kužir i mr. Tajana Trbojević Vukičević iz Zavoda za anatomiju, histologiju i embriologiju Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu analizirale su kosti, utvrdivši prisutnost goveda, domaće i divlje svinje te ostatke ptica, pasa i ostale divljači.

Dr. Metka Culiberg s Biološkog inštituta Jovana Hadžija iz Ljubljane analizirala je zemlju i ugljen utvrdivši prisutnost hrasta i bukve, graba i brijesta.

Na kraju časopisa prikazano je više knjiga i časopisa. Ivan Peklić prikazao je monografiju Franje Husineca o Franu Gundrumu Oriovčaninu, gradskom fiziku u Križevcima, a osvrnuo se i na vrlo kvalitetan znanstveno-stručni skup “Kalničko prigorje, kulturno-povijesna i prirodna baština”, koji je održan na Kalniku 8. listopada 2004. godine. Hrvoje Petrić prikazao je sisačku monografiju Mirele Slukan Altić, što je zapravo drugi svezak povijesnog atlasa gradova, najavivši da će se sljedeći svezak odnositi na Koprivnicu.

Petrić je prikazao i knjigu uglednog povjesničara Drage Roksandića “Etnos, konfesija, tolerancija”, naglasivši problemsku strukturu knjige i važnost te teme kod južnoslavenskih naroda. Osim toga, kratko se osvrnuo na kronološki povijesni priručnik koji je objavljen u Njemačkoj, a koji ima i internetske adrese na kojima se mogu naći dodatni sadržaji, kao i CD-ROM-ovi. Danijel Patafta iz Pomorskog muzeja u Rijeci uložio je velik trud prikazujući časopis “Povijesni prilozi” koji izdaje Hrvatski institut za povijest iz Zagreba, i to od broja 17 do 26, gdje je naveo svaki važniji rad. Hrvoje Petrić je detaljno prikazao međunarodni znanstveni skup “Ekohistorija podravskog višegraničja”, održan u Koprivnici od 13. do 15. studenoga 2003. godine. I konačno, Kristijan Skočibušić, profesor u osnovnoj školi u Vidovcu, prikazao je knjigu Tomislava Đurića “Zašto su šutjela lepoglavska zvona”, koja je izašla u izdanju Meridijana 2004. godine, a govori o Lepoglavi kao sjedištu i ishodištu najznačajnijih dijelova hrvatske kulturne povijesti u prošlosti te je upravo stoga i lepoglavska crkva bila izolirana od svoje funkcije u narodu te uključena u proces preodgajanja.




Kutina, povijesno-kulturni pregled s identitetom današnjice,Matica hrvatska, Kutina, 2002., 560 str.

U suradnji s Institutom društvenih znanosti “Ivo Pilar” iz Zagreba i u nakladništvu Matice hrvatske Kutina, pod uredništvom Dragutina Pasarića, ove je godine u veljači u Kutini predstavljena monografija grada Kutine pred punom dvoranom Doma kulture.

Ova stručno-znanstvena monografija nastala je kao rezultat dugogodišnjih istraživanja i rada autora iz zavičajne sredine, ali i znanstvenika sa Sveučilišta u Zagrebu te više instituta. Zbog svojeg položaja Kutina je često mijenjala administrativni položaj: spominje se prvi put 1256. godine u povelji hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV., bila je najveće mjesto u župi Gračenica, imala je različitu ulogu u više županija, a u kratkom je roku bila kotarsko središte za područje cijele Moslavine. Upravo je ta teritorijalna rascjepkanost Kutine predstavljala problem istraživanja povijesti Kutine jer se građa o Kutini trebala tražiti u arhivima više gradova. Iako su o Kutini objavljene fotomonografije, razni članci vezani za razvoj gospodarstva, prije svega naftne i petrokemijske industrije i slično, ova monografija prva samostalno i cjelovito govori o razvoju grada Kutine, ali i šireg kutinskoga kraja. Tekstovi koji su objavljeni u ovoj monografiji nisu samo znanstveni, nego i sociološki, a nude novu sliku budućnosti kutinskoga kraja.

Monografija je podijeljena u četiri cjeline. Nakon uvoda “Kutino, svijete moj!” urednika Dragutina Pasarića, slijedi prva cjelina “Geografsko-demografske značajke kutinskog kraja” s dva rada. Geografske značajke grada Kutine, ali i njezina kraja, općine Popovače i Velike Ludine te demografska obilježja, napisali su mladi istraživači Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar”, Dražen Živić i Nenad Pokos.

Sljedeća cjelina je “Povijesni pregled” koji sačinjavaju tekstovi 19 autora. Prvi prilog Ane Bobovec govori o najstarijim svjedočanstvima o postojanju života i ljudske djelatnosti na području Moslavine. Nakon nje slijede prilozi o Kutini u srednjem vijeku. Prvo je to prilog Marka Bedića: “Kutina - najveće mjesto srednjovjekovne župe Gračenica” te rad Milana Kruheka “Srednjovjekovni utvrđeni gradovi i posjedi u Moslavini”. Prateći razvoj Kutine kroz stoljeća, Ive Mažuran opisao je Kutinu i okolicu u 18. stoljeću, kada taj kraj napuštaju Turci te Kutina postaje komorsko dobro, da bi 1783. godine car Karlo komorsko dobro Kutinu dao obitelji grofova Erdödy. Istaknute članove obitelji Erdödy predstavila je Agneza Szabo s posebnim osvrtom na grad Kutinu. Nemire i bune na kutinskom i moslavačkom vlastelinstvu 1815./16. i 1837. godine opisao je Dragutin Pavličević. Područje Moslavine bilo je tijekom 18. stoljeća sve do sjedinjenja Hrvatsko-slavonske Vojne krajine 1881. godine podijeljeno u dva temeljna dijela. Moslavina je dijelom spadala među hrvatske županije, a dijelom slavonskoj županiji. Zbog toga su na moslavačkom vlastelinstvu na snazi bili različiti urbari, što je uzrokovalo nemire i bune seljaka i krajišnika. Narodni pokret 1848./49. opisan je u prilogu Filipa Potrebice “Trgovište Kutina i kutinski kotar u zbivanjima 1848. godine”. Kutinu u doba Hrvatskog narodnog preporoda i u prvim desetljećima modernizacije predstavila je Agneza Szabo. U razdoblje Hrvatskog narodnog preporoda Kutina je ušla kao vlastelinstvo, tj. seosko mjesto koje su najvećim dijelom činili feudalni podložnici (kmetovi) mjesnog


PRIKAZI KNJIGA204

vlastelina grofa Erdödyja. Grofovi Erdödy, grof Julije Janković, kutinski mjesni župnik Pavčec te istaknuti pojedinci bili su nositelji modernizacije toga kraja. Zajednički rad Dragutina Pavličevića, Marka Bedića i Maje Pasarić opisuje gospodarsko-društveni razvoj Kutine i Kutinštine u drugoj polovici 19. stoljeća, kada se razvoj Moslavine kreće od feudalnog prema građanskom društvu, s time da se osnivaju podružnice Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva (1847.), gospodarske izložbe, pokušava se regulirati Lonjsko polje, gradi se prva željeznička pruga preko Kutine 1897. pa sve do hajdučke djelatnosti Joce Udmanića. Kutinski kraj u prijelaznom razdoblju između 1848. i 1903. obradio je Dragutin Pavličević opisujući kroniku društveno-političkih zbivanja te je dao opis života i strukturu pučanstva koje se mijenja raspadom kućnih zadruga doseljavanjem Hrvata iz ostalih hrvatskih krajeva (Hrvatsko zagorje, Prigorje, Posavina, Primorje, Gorski kotar, Lika), ali i stranaca - Čeha, Nijemaca, Mađara, Talijana i Židova s područja Habsburške Monarhije. Mira Kolar obradila je Kutinu i Moslavinu na početku 20. stoljeća (do 1918. godine) s gospodarskog aspekta, analizirajući stanje prometa, uprave, poljodjelstva, vinogradarstva, stočarstva i konjogojstva, šumarstva, obrta, industrije, trgovine, bankarstva, školstva i zdravstva. Spomenula je da kotar Kutinu tada čine tri upravne općine: Kutina, Ludina i Popovača sa stanovništvom različitih vjera. Željeznica u ovaj kraj dovodi mnoge trgovce i obrtnike te kraj postaje velik izvoznik drva i stoke, a usporedo buja i društveni život. U političkom pogledu to je područje dio izbornog kotara Čiste stranke prava Josipa Franka, a nakon njegove smrti 1911. njegova sina Ive Franka. U 20. stoljeće uvodi nas tekst Dražena Kovačevića “Nemiri i politička previranja u Kutini potkraj 1918. godine”. Autor obrađuje nekoliko izvornih zapisa o zbivanjima u Kutini nakon Prvoga svjetskoga rata ujesen 1918. godine. Na taj tekst nastavlja se rad Hrvoja Matkovića “Političko opredjeljivanje stanovništva kutinskoga kraja između dva svjetska rata”, u kojem autor prati obilježja političkih previranja u jugoslavenskoj državi te izborne borbe između političkih stranaka koje su zastupale dva različita stajališta: za i protiv centralističkog uređenja i velikosrpske hegemonije, priklanjajući se hrvatskim strankama, posebno Radić-Mačekovoj Hrvatskoj seljačkoj stranci. Razvoj antifašističkog pokreta i partizanskog rata na temelju arhivske građe opisuje Franko Mirošević u tekstu “Ratne prilike u kutinskom kotaru i u Moslavini 1941. - 1945.”. Novija zbivanja analizirao je Dragutin Pasarić u tekstu “Od preokreta do demokracije 1945. - 1990.” i Ivan Gračković koji piše o razvoju Kutine u demokratskoj i samostalnoj Hrvatskoj. Poseban osvrt na Domovinski rat iznio je Dragutin Pasarić. Na kraju ove druge cjeline uvrštena su dva memoarska teksta: rad Vlaste Tovornik Pazdera koja opisuje svoje sjećanje na djetinjstvo provedeno u Kutini te rad učenice kutinske gimnazije ujedno i najmlađeg autora monografije, Sanele Orjević koja se prisjetila starog mlina svoga djeda.

Treća cjelina pod naslovom “Kulturna baština” sastoji se od tekstova devet autora. Prvi tekst je rad nekolicine hrvatskih jezikoslovkinja - Marijane Horvat, Željke Brlobaš i Ankice Čilaš - koje su analizirale kutinski govor. Urbani razvoj grada Kutine i arhitektonsku baštinu opisala je Vanda Karač. Jednu od najljepših župnih crkava Marije Snježne te kapelu Sv. Duha na Gojilu predstavila je Doris Baričević. Autorica smatra da su jedna i druga opremljene vrijednim baroknim drvorezbarskim inventarom. Zidne i svodne slike unutar župne crkve opisala je Marija Mirković, a stilska obilježja i tematiku štafelajnih slika unutar crkve Mirjana



Repanić-Braun. Drugu spomeničku građevinu - sinagogu koja je zbog specifične arhitekture, uz župnu crkvu, evangeličku crkvu i kompleks dvorca Erdödy, spadala među najvažnije gradske dominante Kutine opisao je Zlatko Karač. Sinagoga (Templ) je sagrađena 1913./14., a srušena je 1968./69. godine. U tekstu se donose neki podaci o povijesti Židova u Kutini. O Muzeju Moslavine (danas Muzej Moslavine Kutina), koji je osnovan 1960. godine odlukom Narodnog odbora kotara Kutine, govori Mladen Mitar. Muzej čine tri odjela: arheološki odjel utemeljen 1963., etnografski te galerija slika i skulptura (kulturno-povijesni odjel) koja je osnovana 1973. godine. Svakodnevni život, pučku tradiciju, graditeljsku baštinu, narodno stvaralaštvo, narodne običaje i narodnu nošnju analizirala je Slavica Moslavac. Ona zaključuje da se materijalna i duhovna kultura stanovništva Kutine i jugoistočne Moslavine u etnografskom pogledu do početka 19. stoljeća nije znatno izmijenila u odnosu na prijašnja razdoblja te da su promjene nastale u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća. Tradicijski način života, brojna vjerovanja i narodni običaji sačuvali su se u svakodnevnom životu južnomoslavačkog puka, a legende i priče sačuvane su u usmenoj predaji. O novijem kulturnom središtu Kutine, Pučkom otvorenom učilištu u sklopu kojeg djeluju knjižnica i čitaonica, osnovna glazbena škola Borisa Papandopula, pisala je Ljerka Čorak.

Posljednja cjelina “Elementi kutinskog života” sociološko je istraživanje o elementima života u gradu Kutini. Istraživanje je proveo Institut društvenih znanosti “Ivo Pilar” iz Zagreba pod stručnim vodstvom Ivana Rogića. Istraživanje o kojem pišu Ivan Rogić, Vlado Šakić, Anka Mišetić i Geran-Marko Miletić analizira odgovore na nekoliko pitanja postavljenih u anketnom upitniku, kako Kutinčani doživljavaju svoj grad, njegov dosadašnji i budući razvoj te kakvu bi Kutinu željeli vidjeti u budućnosti. Ukupno 87 posto ispitanika smatra se Kutinčaninom, za njih je Kutina grad sigurne svakodnevice, stambenim uvjetima su uglavnom zadovoljni, ponosni su na uspjehe u kulturi i sportu te na neke prepoznatljive vrijednosti Kutine kao što su barokna crkva Marije Snježne i zgrada Muzeja Moslavine. Većina smatra da je Petrokemija sinonim razvoja Kutine, ali se zalažu za raznolikiju gospodarsku sliku grada i razvoj poljoprivrede u gradskoj okolici. Prema tome, Kutinčani su ponosni na svoj grad i svoju prošlost.

Na kraju mogu spomenuti da ova monografija obiluje slikama, fotografijama, nacrtima, preslikama tekstova, sjećanjima te predstavlja važan rad i vrhunac kutinskog publicističkog rada te znanstvenog istraživanja povijesno-kulturnog identiteta Kutine.

Ljiljana Dobrovšak


Ekonomska i ekohistorija 207UPUTE SURADNICIMA

UPUTE SURADNICIMA

Časopis “Ekonomska i ekohistorija” objavljuje članke koji se recenziraju i one koji ne podliježu recenzentskom postupku. Članci koji se kategoriziraju kao znanstveni i stručni moraju imati dvije pozitivne recenzije.

Recenzirani radovi kategoriziraju se na sljedeći način:1. Izvorni znanstveni članci, kratka priopćenja, prethodna priopćenja, izlaganja sa

znanstvenog skupa - sadrže dosad još neobjavljene rezultate izvornih istraživanja u potpunom ili preliminarnom obliku. Oni moraju biti izloženi tako da se može provjeriti točnost rezultata istraživanja.

2. Pregledni radovi - sadrže izvoran, sažet i kritički prikaz jednog područja ili njegova dijela, u kojemu autor i sam aktivno sudjeluje. Mora biti naglašena uloga autorova izvornog doprinosa u tom području u odnosu na već objavljene radove, kao i iscrpan pregled tih radova.

3. Stručni rad - sadrži korisne priloge iz područja struke i za struku koji ne moraju predstavljati izvorna istraživanja.

Časopis objavljuje i tekstove koji spadaju u grupu Građa koja sadrži prema pravilima za objavljivanje pripremljene izvorne dokumente.

Kategoriju članka predlažu dva recenzenta, a u slučaju njihova neslaganja konačno mišljenje donosi uredništvo. Kategorizacija se navodi i objavljuje u zaglavlju članka. Uredništvo i urednici pridržavaju pravo na manje izmjene teksta, lekture i grafičkih priloga, ali tako da to bitno ne utječe na sadržaj i smisao članka.

Uredništvo ne odgovara za navode i gledišta iznesena u pojedinim prilozima. Časopis izlazi u pravilu dva puta godišnje, a rukopisi se ne vraćaju.

Osim recenziranih članaka, časopis “Ekonomska i ekohistorija” objavljuje recenzije i prikaze knjiga te periodike, a prema potrebi obavijesti, bilješke, reagiranja i slično.

Jednom prihvaćeni članak obavezuje autora da isti članak ne smije objaviti na drugom mjestu bez dozvole uredništva časopisa koje je članak prihvatilo, a i tada samo uz podatak o tome gdje je članak prvi put objavljen.

Prilozi za časopis “Ekonomska i ekohistorija” moraju biti pisani na računalu, u jednoj od verzija programa MS Word (od 6.0 nadalje) ili iznimno u nekom od programa koji su kompatibilni s MS Wordom. Svi tekstovi moraju biti snimljeni na formatu MS Word dokumenta (**.doc). Potrebno je koristiti font Times New Roman. Veličina slova je 12, prored je 1,5. U bilješkama je veličina slova 10, a prored jednostruki (single). Uredništvu je potrebno dostaviti jedan ispis teksta te disketu (ili CD).


UPUTE SURADNICIMA208

Članci se mogu predati osobno urednicima ili se šalju na adrese (s naznakom za časopis “Ekonomska i ekohistorija”):- urednik Hrvoje Petrić, Zavod za hrvatsku povijest, Filozofski fakultet, Ivana Lučića 3, 10000

Zagreb, [email protected] ili- urednica prof. dr. sc. Mira Kolar, Draškovićeva 23, 10000 Zagreb, [email protected]

ili- Meridijani, Obrtnička 17, 10430 Samobor (s naznakom “Za časopis Ekonomska i

ekohistorija”) [email protected].

Članci ne bi smjeli prelaziti opseg od dva arka (32 kartice), a autori dobivaju besplatno primjerak časopisa.

Tablice, grafički prilozi (crteži, karte i dr.) i fotografije moraju imati numeraciju i takav raspored u tekstu da ih je moguće uvrstiti paralelno s tekstom. Grafički prilozi se prilažu u originalu, svaki na posebnoj stranici, formata do A4. Naslov tablice (skraćeno Tab.) stavlja se iznad, a izvor ispod tablice. Izvorni znanstveni članci u pravilu ne smiju koristiti grafičku dokumentaciju drugih autora. Ako se koristi takva dokumentacija, obavezno je citiranje autora. Pri objavljivanju starih karata i grafika potrebno je navesti autora, izvor ili ustanovu gdje se grafički prilog čuva te signaturu ako ona postoji.

Svaki autor je dužan dostaviti sljedeće podatke o članku i sebi:a) naslov članka,b) ime(na) autora,c) naziv i adresa ustanove u kojoj autor radi,d) za članke koji se recenziraju potrebno je priložiti sažetak na hrvatskom i jednom svjetskom

jeziku. Sažetak treba sadržati opći prikaz teme, metodologiju rada, rezultate i kratki zaključak. Treba ga pisati u trećem licu i izbjegavati pasivne glagolske oblike. Optimalan opseg sažetka je tekst koji ima oko 250 riječi,

e) ključne riječi na hrvatskom i jednom svjetskom jeziku (na kojem je pisan sažetak).

Citiranje i pisanje bilježakaPrezime autora se piše velikim tiskanim slovima (verzal), a ime običnim slovima (kurent).

Naslov članka piše se običnim slovima, a naslov djela udesno nagnutim slovima (kurziv). Kod citiranja knjiga i članaka može se, ali i ne mora staviti “str.” ili “s.”. Najbolje je samo pisati broj stranice. Kada se isto djelo ponovno navodi u članku na drugom mjestu, treba upotrijebiti skraćeni naziv, a novodi se samo prvo slovo imena autora i prezime te prvih nekoliko riječi djela ili članka te broj stranica.

Drugi način ponovna citiranja sadrži prezime autora, prvo slovo imena verzalom, godina izdanja i broj stranice. Ako isti autor iste godine ima dva ili više tekstova, onda se citira godina s dodatkom malog slova po abecedi, 2005a, 2005b, 2005c itd.

Na kraju članka se može, ali i ne mora priložiti popis literature i izvora abecednim redom.

Ekohistorija+1

Documents

Transcript of Ekohistorija+1