Cicero Completus

download Cicero Completus

If you can't read please download the document

description

Cicero Completus

Transcript of Cicero Completus

CICERON I NJEGOVA RETORIKA

CICERON I NJEGOVA RETORIKA

Sveti Jeronim u svojem pismu Eustohiji Epistula XXII. ad Eustochium, 30. U daljnjem tekstu koriteni prijevod: Sveti Jeronim, Izabrane poslanice, Split, 1990., VII. Eustohiji (Ep. XXII.), 30. pripovijeda kako je, prije mnogo godina poao u Jeuzalem sluiti u vojsci, te je pritom ponio sa sobom i knjinicu koju je s puno mara bio skupio u Rimu. Po vlastitu priznanju, ondje je jeo slabu hranu i itao veinom Tulija (Cicerona), ali i druge rimske autore. Kada bi u ruke uzeo Sveto Pismo, groza ga poduzimae od neuglaena jezika. Ibidem. Usred korizme, meutim, uhvatila ga je tolika slabost, da ve bijae sama sazdana kost Ibidem.. U toj agoniji odjednom je osjetio da je odvuen pred nekakav sud na kojemu je vladalo toliko nepodnoljivo svjetlo, da se nije usudio ni podii glavu. Sudac ga je pitao to je, a Jeronim je, dakako, odgovorio da je kranin. Ali, na to e sudac: Lae. Ti si ciceronijanac, a ne kranin. Jer gdje je tvoje blago, ondje ti je i srce Citirano iz Mateja 6, 21. (mentiris, Ciceronianus es, non Christianus; ubi thesaurus tuus, ibi et cor tuus). Epistula XXII, 30. Na to je sud naredio da se biuje Jeronim, nakon ega se on pokajao te uzviknuo: Gospodine, ako ve ikad budem imao neznaboakih knjiga, ako ih budem itao, hou da mi bude kao da sam se odrekao tebe. Sveti Jeronim, Izabrane... Poslije ove pokajnike izjave, Jeronim je puten sa suda, te kae da je od tada revnosnije itao Sveto Pismo nego prije toga poganske autore.

Ovakvu priu, zapravo ispovijest jednog od najveih nauitelja Zapadne Crkve koji je ivio na prijelazu s etvrtog na peto stoljee, mogli bismo uvrstiti u jedno meu oitovanjima kajanja za poinjene grijehe, to je est motiv u svetakim legendama, kada ne bi imala dublje znaenje. Naime, ovdje poinjeni grijeh je itanje sekularne knjievnosti poistovjeene s poganstvom, a posebno se apostrofira Ciceron. itanjem Cicerona tako Jeronim postaje ciceronovcem, znai poganinom, jer, ako je Ciceron njegovo blago, onda je u njem i njegovo srce. Ovaj kratki pasus, osim to svjedoi o jednoj od vjenih dilema zapadne civilizacije od prihvaanja kranstva, a to je dvojstvo izmeu, na jednoj strani duhovne sfere, objave i boanske transcendencije, te, s druge strane svjetovnosti, putenosti, racionalizma i ugledanja na antiku, ima jo i jednu dimenziju, a ona se tie upravo naeg pisca: naime, Ciceron se uzima skoro kao paradigma poganske, pretkranske kulture, pismenosti i duha.

U Jeronimovo doba kranstvo se ve udomailo u rimskom ivotu, ali to nipoto nije znailo potpuno odbacivanje klasine knjievne tradicije, o tom, uostalom, svjedoi sam Jeronim. O tom: A. D. Leeman, Hieronymus droom. De bekenntnis van Cicero voor christendom en humanisme, Leiden, 1952.; Karl Suso Frank, Rmertum und Christentum, u: Latein und Europa, Traditionen und Renaissancen, hrsg. von Karl Bchner, Stuttgart, 1978. Krani se napajaju klasinom knjievnou i retorikim sredstvima izvuenima iz nje brane novu vjeru, pjevaju ode i epove Isusu, apostolima i starozavjetnim prorocima. Meutim, ostaje stanovita napetost koja se oituje i ovoj Jeronimovoj ispovijesti, napetost oko toga na to staviti teite.

Premda je uvijek nezahvalno pokuavati neto dokazivati koristei argumentum e silentio, primijetimo da Jeronim, premda kae da je nakon ovoga svog, danas bismo rekli halucinativnog, doivljaja sa sudom, poeo itati Sveto Pismo s puno veim marom, nego ranije klasine pisce, izriito ne spominje da vie nije itao Cicerona. Ovu Jeronimovu opasku ne moramo shvatiti kao kruto pravilo kojega bi se trebali drati svi krani, ve kao opomenu o tom na to treba staviti teite.

Ciceron je izvrio ogroman utjecaj na oblikovanje latinskog knjievnog jezika i izriaja, a preko latinskog, dakako, i na druge jezike i knjievnosti zapadnoeuropskog latinskog kulturnog kruga. Ciceron se uvijek iznova i iznova uzimao kao novi-stari uzor za poboljanje latinskog jezika, jo od prvog stoljea pos Kr., pa preko raznih srednjovjekovnih renesansa, sve do humanizma i renesanse 14., 15. i 16., kada su izbijale ak i svae ciceronovaca i anticiceronovaca. Walter Regg, Cicero und der Humanismus, formale Untersuchungen ber Petrarca und Erasmus, Zrich, 1946, str. 117-125.

Najvei su pak utjecaj izvrila Ciceronova retorika djela, a meu njima svakako dva o kojima e ovdje biti rijei: Brut i Govornik.

Ciceronov ivot

Marko Tulije Ciceron Openito o Ciceronu i njegovoj linosti: E. Ciaceri, Cicerone e i suoi tempi, 1939.-41.; Cicero, ein Mensch seiner Zeit, hrsg. von Gerhard Radke, Berlin, 1968; Pierre Grimal, Cicero. Philosoph, Politiker, Rhetor, Mnchen, 1988; Idem, tudes de chronologie cicronienne, Paris, 1967.; Maffio Maffii, Cicero und seine Zeit, Zrich, 1943; Karl Bchner, Cicero, Wiesbaden, 1962; A. Vloemans, Cicero, Den Haag, 1964; Torsten Petersson, Cicero. A biography, New York, 1963; Matthias Gelzer, Cicero. Ein biographischer Versuch, Wiesbaden, 1969. roen je 106. god. pr. Kr. u Arpinu. Zbog njegova brzog uspona na drutvenoj i obrazovnoj ljestvici moemo ga nazvati homo novus (skorojevi). Vrlo mlad je doao u Rim gdje je izuavao grku retoriku, a imao je i prilike na Forumu sluati tada poznate rimske govornike. Za govorniku izobrazbu od osobito mu je koristi bilo druenje sa slavnim govornicima Markom Antonijem i Lucijem Krasom. Imao je konakte i s tada ve ostarjelim tragiarem Lucijem Akcijem, kao i s grkim pjesnikom Arhijom.

Budui da mu je za govorniku karijeru bilo potrebno i poznavanje prava, povezao se i s augurom Kvintom Mucijem Scevolom i istoimenim pontifeksom.

Mladi Ciceron nije se osobito zagrijao za nauk svojeg prvog uitelja filozofije, epikurovca Fedra. Od epikureizma vie mu je odgovaralo uenje nove akademije koje u to doba zastupao skeptiar Filon iz Larise. Tek sluajui Filonova predavanja mladi se oduevio za filozofiju. Skepticizam nove akademije koji je nauavao da se o svakoj stvari mogu dokazati dva suprotstavljena stanovita, zacijelo je Ciceronu izgledao korisnim u govornikoj izobrazbi. Nakon Filonove smrti (85. god) postao je Ciceron uenik stoika Diodota kojem je ponudio smjetaj u svojoj kui. Filozofija je Ciceronu ipak ostala tek sredstvom za poboljanje govornikog umijea.

U dobi oko 20 godina poeo je Ciceron literarnu djelatnost, a bio je i govornik na nekoliko procesa. God. 79.-77. odluio je upotpuniti svoje obrazovanje u Grkoj. U Ateni je sluao akedemika Antioha, zatim epikurovce Zenona i, ponovno, Fedra, a satove iz govornitva uzimao je kod Demetrija Faleranina. Iz Atene otiao je u Malu Aziju i na Rod. U Aziji se upoznao tzv. azijanskim stilom govornitva, koji se odlikuje kienou izraza. Na Rodu je sluao retora Molona koji je na njega izvrio snaan utjecaj.

Nakon povratka u Rim nastavlja govorniku i politiku karijeru. God. 75. postaje kvestor zapadne Sicilije, 69. je kurulski edil, 66. Pretor, a 63. konzul. U doba njegova konzulata dogodila se Katilinina urota povodom koje su nastali uveni govori protiv Katiline. U vrijeme prvog trijumvirata postao je nepoudna osoba trijumvirima koji su traili svaku priliku da mu natete. Njihov pristalica puki tribun Klodije Pulher dao je da se izglasa zakon po kojem onaj, koji bez suenja d smaknuti bilo kojeg rimskog graanina, ima biti kanjen izgonom iz grada. Ciceron je optuen da je dao pogubiti Katilinu bez suenja, te je stoga od travnja 58. do kolovoza 57. bio prognan iz grada. Od 51. do 50. prokonzul je Kilikije. Nakon povratka u borbi izmeu dva trijumvira pristao je uz Pompeja, a protiv Cezara. Nakon Pompejeva poraza nekoliko je godina ivio povueno od javnosti i posvetio se knjievnom radu. Tek s Cezarovom smru opet stupa na politiku pozornicu, ovaj put na strani Antonijevih protivnika. Borba protiv Antonija zavrava Ciceronovom nasilnom smru (god. 43.).

Ciceron je u historiografiji ostao zabiljeen kao zadnji predstvanik i promicatelj starog rimskog republikanskog ureenja (libera res publica), nakon propasti kojeg je zaivio principat obiljeen u prvom redu samovoljom careva, dvorskim spletkama i gubitkom slobode javnog govorenja. Ovoj predodbi zacijelo je pridonijela i injenica da su historiografi 1. st. pos. Kr., na svjedoanstvima kojih se temelji nae poznavanje rimske povijesti kasne republike i ranog principata, pripadali krugovima senatske aristokracije koja je idealizirala vremena stare republike. Tako je Ciceron postao nekakvim junakom borbe protiv monarhijske samovolje. Takve stavove o Ciceronu podravaju mnogi povjesniari i klasini filolozi, npr.: Jos Guilln, Hroe de la libertad (Vida politica de M. Tulio Cicern), Salamanca, 1981. ak i kasnije, pa i u humanistiko doba, predilekcija za Cicerona ili Cezara poklapala se s favoriziranjem republikanskog odnosno monarhijskog dravnog ureenja.

Ciceronova djela o retorici

Najopseniji segment Ciceronova djela svakako su govori: sauvalo ih se 58, a vezani su ili za sudske procese ili za politiku (ovo dvoje teko se moe razdvojiti). Neki od njih ostali su vrlo poznati, ne samo u uskom krugu filologa, nego i u domeni tzv. ope kulture. Najvaniji su etiri govora protiv Katiline (Orationes in Catilinam, 63.), govori protiv Antonija (Orationes Philippicae, 44.), govor protiv Vera (In Verrem, 70.), za pjesnika Arhiju (Pro Archia poeta, 63.), za Milona (Pro Milone, 52.) i jo mnogi drugi. Sauvan je i prilian dio Ciceronove korespondencije s lanovima obitelji i prijateljima. Kombinacija stoicizma i uenja Nove akademije koja sainjava Ciceronov filozofski svijet podarila nam je itav niz djela o praktinoj etici i drugim dijelovima filozofije: Stoiki paradoksi (Paradoxa stoicorum, 45.), O krajnostima dobra i zla (De finibus bonorum et malorum, 45.), Tuskulanski razgovori (Disputationes Tusculanae, 45.), Timej (Timaeus, 45., zapravo prijevod s grkog Platonova djela), O sudbini (De fato, 44.), O dunostima (De officiis, 44.), i dr. Djelo koje je ostalo najvie zapameno u kulturnoj i knjievnoj povijesti je O dravi (De re publica, 54.-51.), filozofska dijatriba o najboljem dravnom ureenju, pisana u dijalokom obliku i po uzoru na istoimeno Platonovo djelo. Premda je ova rasprava stoljeima bila zagubljena, dok tek u novije doba nije pronaena na nekom palimpsestu, sauvao se jedan njezin dio Scipionov san (Somnium Scipionis), koji se stoga jo i danas doivljava skoro kao samostalno djelo.

No, ovdje emo najvie pozornosti posvetiti Ciceronovim djelima o retorici, budui da Brut i Govornik spadaju u tu skupinu. Najranije Ciceronovo djelo o retorici je O pronalaenju (De inventione, oko 87.). Kako se da naslutiti iz samoga naslova, u njem se obrauje prvi od pet dijelova retorike, inventio. Ni sam Ciceron kasnije nije imao osobito visoko miljenje o ovom mladenakom radu. Iz otprilike toga razdoblja je i Herenije (Rhetorica ad Herennium).

Najznatnije Ciceronovo djelo o retorici je O govorniku (De oratore, 55.), gdje u tri knjige razlae teoriju govornitva, zapravo se radi o istom onom to e kasnije u saetijem obliku iznijeti u Govorniku. U djelu De oratore saeo je svoje bogato tridesetgodinje iskustvo govornika i iznio je svoju poziciju u sporu izmeu aticista i azijanaca, a koja je negdje po sredini.

Slijede Brut i Govornik 46. god. (vidi dalje), a iz tog razdoblja potjeu i Govornike razdiobe (Partitiones oratoriae) koje predstavljaju neku vrstu udbenika retorike u obliku razgovora: Ciceron odgovara na pitanja svojega sina. Od toga nevelikog djela jo je kraa Knjiica o najboljoj vrsti govornika (Libellus de optimo genere oratorum, iz istog razdoblja) koja, kako se vidi iz naslova, razrauje istu platonistiku koncepciju govornika kao i Govornik. Topika (Topica, 44.) obrauje jednu od tema od kljune vanosti, ne samo za retoriku Ciceronova vremena, ve i za cjelokupnu povijest knjievnosti Carstva i europskog srednjovjekovlja, temu opih mjesta (, loci communes). U sastvaljanju djela u velikoj se mjeri oslonio na Aristotelov spis o istom predmetu.

Kada se govori o Ciceronovoj retorici, ne smije se izostaviti ni njezina filozofska sastavnica. I to ne samo zato jer je Ciceron uvijek isticao da je filozofska izobrazba nuna svakom pravom retoru, nego i zato jer je Ciceronov govorniki ideal, ali openito i ideal govornitva u doba Republike, neraskidivo povezan s politikim angamanom. Dunost rimskog civis-a da aktivno sudjeuje u politikom ivotu svoje drave, dakle da se bavi politikom, a ne politika njim, nalazi svoje opravdanje u stoikom idealu ovjeka. Ciceron je od svih filozofskih pravaca najblii bio upravo stoicizmu.

Tu se naravno postavlje pitanje izvornosti Ciceronove filozofske misli na koje nije tako jednostavno odgovoriti, a koje se uklapa u openitu problematiku izvornosti rimske civilizacije i kulture u odnosu na grku. Za Cicerona ne moemo rei da je pripadao nekom odreenom filozofskom smjeru, on je bio eklektiar, to znai da je kombinirao elemente uenja nekoliko filozofskih kola, poglavito stoe i Nove akademije. Nekada se Ciceronovoj filozofiji nije obraala nikakva pozornost, drala se samo blijedom kopijom grke helenistike misli, meutim u nekoliko zadnjih desetljea dolo je meu filolozima do pojaanog napora da se pokua shvatiti Ciceronova filozofska misao iz nje same, tj. po njezinim vlastitim dosezima, a ne samo referirajui na izvore. Alain Michel u svojoj knjizi Rhtorique et philosophie chez Cicron (Paris, 1960.) naglaava da su i filozofija i retorika uvozna roba, neto to je Rimljanima dolo od Grka, ali ipak u svojoj poduoj studiji detaljno prouava rimske implikacije i specifinosti obaju podruja. Powell u uvodu zbirci lanaka (Cicero the Philosopher, Twelve Papers, edited and introduced by J. G. F. Powell, Oxford, 1995) posveenih Ciceronovoj filozofiji naglaava da se filozofija i retorika kod Cicerona ne mogu razdvajati. Postupci koje Ciceron preporuuje govornicima da bi se lake mogli snalaziti za govornicom na Forumu i da bi lake uvjerili suprotnu stranu u ispravnost svojih teza, imaju svoje usporednice u filozofskim naelima za disputiranje razvijenim u Novoj akademiji. Alain Michel, op. cit., str. 153-297.

Indirektan utjecaj filozofije moe se vidjeti i kod Govornika, osobito s obzirom na injenicu da Ciceron u cijeloj knjizi govori o idealnom tipu govornika, o govorniku kao takvom, a ne o nekom konkretnom retoru od krvi i mesa, to proizlazi iz Platonova nauka o idejama.

Brut

Ciceronov Brut u biti je izlaganje povijesti rimskog govornitva, od poetaka, pa sve do pieva vremena, pri em se dotiu svi najvaniji problemi govornitva Ciceronova vremena.

U uvodu djelu Ciceron izraava aljenje zbog smrti govornika Hortenzija (I-II), zatim rezimira povijest govornitva kod Grka, i to atenske govornike (VI, 25-IX-38), razvoj govornikog umijea (X, 39-XII, 48) i govornitvo izvan Atike (XIII, 49-51). Nakon toga prelazi na rimsko govornitvo. Bavi se njegovim poecima raspravljajui o politiarima iz ranog razdoblja Republike uspon kojih je pretpostavljao govorniki talent (XIII, 52-XIV, 56), navodi osobe koje neke tradicije spominju kao govornike (XIV, 57), te konano govori o Marku Korneliju Cetegu, konzulu 204. pr. Kr., prvom izriito somenutom govorniku (XIV, 57-XV, 60). Sljedei vei odsjeak posveen je Katonu Starijem, kojega smatra prvim govornikom iji pisani govori zasluuju da se citiraju, Nec vero habeo quemquam antiquiorem, cuius pridem scripta proferenda putem, (Brutus, XVI, 61). i njegovu vremenu: raspravlja o njegovim govorima (XV, 61-XVI, 62), usporeuje ga s Lizijom (XVI, 63-64), ralanjuje znaajke njegova izriaja (XVII, 65-69), u poduem ekskursu obrauje temu prvobitnih rimskih govornika (XVIII, 70-XIX, 76), dotie se Katonovih suvremenika neto starijih od njega, navlastito Scipiona Afrikog Starijeg (konzul 205.) i Seksta Elija (XIX, 77-XX, 78), te onih neto mlaih koji su bili konzuli izmeu 166. i 153. (XX, 78-80). Nakon Katona dolaze govornici konzulat kojih pada izmeu 151. i 137., posebice Lelije, Scipion Emilijan, Servije Galba i Emilije Porcina (XXI, 81-XXVI, 102). Tiberije Grakho obraen je usporedno sa svojim protivnicima (XXVII, 103-XXVIII, 109), dok rasprava o Emiliju Skauru i Rutiliju Rufu Ccieronu slui da napravi digresiju o odnosu stoicizma i govornitva i koristi tog filozofskog uenja za formiranje govornika (XXIX, 110-XXXI, 121). Sljedea poglavlja posveena su nekim manjim govrnicima iz razdoblja Grakha i rata protiv Jugurte (kraj drugog stoljea, XXXII, 122-XXXVI, 138).

Primiemo se Ciceronovu vremenu i pripovijedanje o govornicma postaje sve ivlje i sa sve vie detalja: dolazimo do Antonija (XXXVII, 139-XXXVIII, 142), kojega potom usporeuje s Markom Licinijem Krasom (XXXVIII, 143-XXXIX, 144), Krasa stavlja uz bok njegovu suparniku Scevoli Pontifeksu (XXXIX,145-XL, 149), Scevolu pravnika usporeuje sa Sulpicijem pravnikom, svojim suvremenikom (XL, 150-XLII,157), te se pozabavlja i Krasovim govorima (XLIII, 158-XLIV, 164). Slijedi obrada niza manjih govrnika s poetka 1. stoljea pr. Kr. (XLIV, 165-LIV, 200). Unutar toga vrijedna je pozornosti digresija o slaganju u pogledu vrijednosti govornika izmeu ire publike i poznavatelja govorvnikog umijea (183-200). Stariji Ciceronovi suvremenici Kota, Sulpicije, Skribonije Krurion i mnogi drugi iz tog vremena (80-e i 70-e godine pr. Kr. nali su dosta prostora u Ciceronovu izlaganju (LV, 201-LXIII, 227).

Slijedi kronologija djelovanja ve spomenutog azijanista Hortenzija iju smrt Ciceron oplakuje na poetku Bruta (LXIV, 228-LXV, 232). Nakon Hortenzija nabraja neke manje govornike koji su u vrijeme sastvaljanja Bruta ve umrli (LXV, 233-LXX, 247), a od ivih se dotie Julija Cezara i Marcela (LXXI, 248-250), ali ipak sud o zadnjima preputa Atiku (LXXI, 251-LXXV, 262). Ponovno nabraja preminule govornike, posebice one koji su poginuli u graanskom ratu (LXXVI, 263-LXVII, 269), pokojne govornike mlaeg narataja, Celija, Klaidija i Kuriona (LXXVII, 269-LXXXII, 283) i radi digresiju o tzv. neoaticima (LXXXII, 284-LXXXIV, 291). Odgovara na odreene Atikove kritike (LXXXV, 292-LXXXVII, 300). Konano zadnji odsjeak posveuje Hortenziju i samom sebi. Hvali Hortenzijev talent (LXXXVIII, 301-XC, 312), opisuje svoju govorniku karijeru i kolovanje na istoku u mladosti (XCI, 313-316), slabljenje Hortenzija i uspon samog sebe (XCII, 317-XCIV, 324) i uzroke Hortenzijeva pada (XCV, 325-XCVI, 329). Na kraju se nalazi epilog o govornitvu kao rtvi graanskog rata i ohrabrenje Brutu u govornikoj karijeri (330-332).

Brut je, osim u nekoliko citata i izvadaka, bio nepoznat tijekom stoljea. Tek 1422. Gherardo Landriani, biskup Lodija, otkrio je u katedrali rukopis koji je sadravao Ciceronaova djela De inventione, De oratore, Orator, Bruts i Rhetorica ad Herennium. Rukopis iz Lodija izgubljen je, ali su se sauvale brojne kopije, bilo cijelog Bruta bilo samo nekih dijelova. Na njima se zasniva nae dananje poznavanje Bruta.

Autorev cilj je da potvrdi vlastito mjesto i vlastito gledite o retorici unutar suvremenog govornitva. Radi se u prvom pogledu o tom da obrani svoje stanovite od napada protivnika: aticista. Osobito u poglavljima 283-300. O sporu aticista i azijanaca i njegovu utjecaju na Ciceronovo govorniko formiranje vidi: Castorina, Latticismo nellevoluzione del pensiero di Cicerone, Catania, 1952. U emu se zapravo sastojao prijepor, ne moemo sa sigurnou znati jer se ve broj spisa aticista nije sauvao. Nije se sauvala ni Ciceronova korespondencija s Brutom i Kalvom, dvojicom najeih zastupnika aticistikog smjera u govornitvu, koja bi isto tako mogla bolje rasvijetliti bit polemike Cicerona s aticistima.

Brut je i s obzirom na ovo pitanje prvijenac: naime, u tom djelu Ciceron po prvi put spominje vrste govornitva s obzirom na zemljopisne odrednice. Govorniko umijee nastalo je u Ateni i to u ve poodmaklo doba njezina povijesnog razvitka, dok u drugim grkim gradovima u to vrijeme nije bilo govornika dostojna tog imena. Quis enim aut Argivum oratorem aut Corinthium aut Thebanum scit fuisse temporibus illis? (Brutus, XIII, 50). Nakon toga se strast za govornitvom proirila i u druge grke gradove i zemlje, te se pokvarilo pod lokalnim utjecajima. Tako se rodio tzv. azijanski tip govornitva koji se odlikuje prenatrpanou i nedostatkom konciznosti. Nam ut semel e Piraeo eloquentia evecta est, omnes peragravit insulas atque ita peregrinata tota Asia est, ut se externis oblineret moribus omnemque illam salubritatem Atticae dictionis et quasi sanitatem perderet ac loqui paene dedisceret. Hinc Asiatici oratores non contemnendi quidem nec celeritate nec copia, sed parum pressi et nimis redundantes (Brut, XIII, 51). Rodska kola je meutim ostala vjernija atikom govornikom idealu. Rhodii saniores et Atticorum similiores (Brut, XIII, 51). Znajui da se Ciceron u govornitvu kolovao na Rodu ne trebamo se uditi da hvali Roane. Njegov srednji stav u govornitvu, izmeu aticista i azijanaca, moda treba pripisati rodskom utjecaju.

Ciceron je svojim osporavateljima uzvraao da i sam atiki stil, tj. izvorni stil atikih govornika iz klasinog razdoblja, karakterizira odreena bujnost izraza, navodei pritom primjer najveih od svih atikih govornika, Demostena. Emanuele Narducci, Cicerone e leloquenza romana, Roma-Bari, 1997., str. 127.

Bruta je Ciceron sastavio u vrijeme Cezarova pohoda u Afriku 46.god. pr. Kr. Radi se o imenu njegova dobrog prijatelja, to on na poetku djela i naglaava, Marka Junija Bruta. Kasnije e on postati Cezarov ubojica, koji je za vjenost ostao upamen po: Zar i ti, sine Brute (etiam tu, mi fili). Brutu je Ciceron bio poznat jo od mlaih dana. esto su njih dvojica skupa s Hortenzijem zajedniki sudjelovali u procesima. Blie poznanstvo meu ovom dvojicom sklopljeno je posredstvom Atika. Cicerona je kod Bruta privlailo njegovo izvrsno retorsko i literarno obrazovanje. Premda na strani trijumvira iz prvog trijumvirata, prikljuio se Brut nakon Pompejeva poraza Cezaru, te je vrlo brzo stekao velik ugled u krugu oko Cezara. Ubijen je nedugo nakon Cezarova ubojstva u osvetnikim pohodima Antonija.

Brut je napisan u obliku dijaloga izmeu Cicerona, Bruta i Atika. Da se ime dijaloga naziva po jednoj osobi, uobiajilo se jo od Platona kojemu Ciceron mnogo toga duguje u filozofskom i openito misaonom pogledu. Radnja dijaloga odvija se u nedavnoj prolosti. Velika veina teksta je Ciceronov govor, dok su drugoj dvojici ostavljena samo kratka izlaganja, tako da se dobije dojam da se radi o Ciceronovu monologu s tek povremenim umecima govora drugih.

Ova povijest govornitva zauzima jedinstveno mjesto meu antikim spisima koji su se sauvali do naih dana jer nije sauvana nijedna druga knjievna povijest koja bi s ovakvom potpunou obuhvaala jedan odsjeak literarne prolosti. Osobita je njezina vrijednost u tom to spominje brojne govornike od kojih nam se nije sauvao nijedan govor, te bi, da nije Ciceronova Bruta, zavrili u povijesnom zaboravu. Govornici sadrani u Ciceronovu Brutu zapravo su politiari, dvije kategorije koje su u ranijoj rimskoj povijesti nerazdvojive, i moe se rei da je Ciceron dao pregled najaktivnijih rimskih politiara od vremena punskih ratova do graanskih ratova, nakon kojih taj stil govornitva zauvijek nestaje. G. V. Sumner, The Orators in Ciceros Brutus: Prosopography and Chronology, Toronto, 1973., str. 3. Najvei dio djela Ciceron posveuje, to je razumljivo, svojim suvremenicima. Ne pie samo o djelima govornika, nego se uputa i u karakterne ralambe ponekih od njih.

Koliko se danas zna, nije postojalo znatnijih ranijih radova na tu temu, na koje bi se Ciceron mogao ugledati. Jedino se kod kronologije Ciceron mogao osloniti na kompendij rimske povijesti koji je kratko prije sastvaljanja Bruta napisao Atik, potaknut spisom De re publica II. U njem je na tabelarni nain prikazao rimsku i grku povijest ne zaboravivi ni povijest knjievnosti.

Jedan od ciljeva Bruta kao i Govornika, koji nije postignut, bio je odvratiti prijatelja Bruta od ekstremno-aticistike struje u govornitvu kojoj se prikljuio. Ipak, izgleda da pripadnost razliitim strujama u govornitvu nije pomutilo prijateljske odnose izmeu ova dva rimska graanina. Brutova govornika struja odbijala je svaku azijansku natrpanost stila, koju je gajio Hortenzije, ali i Ciceron u mlaim danima, te je sve eljela izrei jednostavno i kratko. Ciceron je u sporu izmeu azijanizma i aticizma zauzimao nekakvo srednje stanovite koje se, izgleda, nikomu nije svialo.

Atmosfera u kojoj se odvija dijalog u Brutu ambijent je Rima u vrijeme Cezarove diktature, nakon Pompejeva poraza i smrti. To nije bilo vrijeme povoljno za Cicerona, Bruta i njeihove optimatske istomiljenike. Obino se kae da je nekoliko zadnjih Ciceronovih djela svjedoanstvo o starom rezigniranom Ciceronu koji se povukao iz javnog djelovanja, te je utjehu naao u spisateljskoj djelatnosti. U pismu Varonu (Fam. IX, 1, 2) kae da se ponovno drui s prijateljima vremena, svojim knjigama. U tih nekoliko zadnjih djela pretoio je svoje ivotno iskustvo i zato su ona izvrila tako jak utjecaj na kasnije narataje, ali i na cijeli europsku knjievnost. Neki zastupaju miljenje po kojem Brut ima politiku funkciju koju vide u stanovitim rasprenim aluzijama: Ciceronove lamentacije nad jadnim stanjem drave koje se provlae kroz cijelo djelo tumae se kao izraz anticezarovske politike pozicije, Emanuele Narducci, Cicerone e leloquenza romana. Retorica e progetto culturale, Roma-Bari, 1997., str. 98, 99. premda se to jadno stanje moe shvatiti i kao aluzija na graanski rat.

Govornik

Dok je Brut povijest govornitva, Govornik je razrada govornike teorije. Radi se, zapravo, o saetijem prikazu iste tematike koja je ve obraena u djelu De oratore. Govornik je pisan u formi pisma Brutu i puni naslov glasi Orator ad Brutum. Napisan je otprilike u isto vrijeme kada i Brut, godine 46., kada je Ciceronovo povlaenje iz javnog ivota uzrokovalo da se posveti knjievnom radu. Sasvim u platonistikom stilu Ciceron u Govorniku ne govori o nekom odreenom govorniku, ve o idealnom govorniku, to stalno istie kroz cijelo djelo. Ta ideja govornika po njemu je mjerilo kojim bi se trebala mjeriti dostignua postojeih, ivuih i ve preminulih, govornika.

Ovaj traktat rezultat je zrelog promiljanja teorije vjetine kojoj je njegov autor posvetio gotovo cijeli svoj ivot. Odlikuje se vrlo sustavnim i obimnim prikazivanjem pojedinih dijelova govornikog umijea pri em je vrijedno za primijetiti da se Ciceron dosta esto ponavlja.

Govornika moemo podijeliti na tri velika dijela: 1. Uvod ili Proemium (I-IX), 2. Obrada predmeta ili Tractatio (X-LXXI, 236), te 3. Epilog (LXXI, 237-238).

Uvod poinje Ciceronovim primjedbama o teini zadatka kojega se prihvatio, a to radi vie stoga da bi udovoljio svojem prijatelju Brutu, te ne misli da e u tom uspjeti, ve e samo pokuati Jedan u nizu primjera Ciceronove lane skromnosti.

(I-1,2). Zatim temu obrauje u opim crtama odnosno uputa se u razmatranje najbolje vrste govornitva. Po njegovu miljenju, kao i kod svakog drugog umijea, tako je i kod govornitva iznimno teko postii visoku razinu, ali uenike se ne smije prestraiti, ve mora hrabro zakoraiti naprijed (I, 3-II, 6). Tema se potom preciznije definira kao opis idealnog govornika, govornika kao takvog. Opi pojam idealnog oslikava se pomou Platonove filozofije i Fidijine umjetnosti (II, 7-III, 10). Ciceron istie, a to je neto to proima itavog Govornika, da je filozofska obrazovanost preduvjet idealnog govornika (III, 11-V, 19). Isto tako idealni govornik mora biti vjet u sva tri govornika sloga: uzvienom, obinom i srednjem, te pritom Ciceron ukratko objanjava razlike izmeu njih triju (V, 20-VI, 21). Kao najbolje primjer govornika koji je postigao najveu vjetinu u sva tri sloga spominje se Demosten koji je ujedno za Cicerona ideal atikog govornitva (VI, 22-VII, 23). Nakon toga prelazi na razmatranje o istinskom atikom stilu pri em kritici podlae pojedine aticiste svojega vremena (VII, 24-IX, 32).

Neku vrstu prijelaza iz opeg uvoda u obradu teme ini poseban odsjeak koji poinje ponovnim promiljanjima o velianstvenosti zadatka koji je preuzeo na traenje Bruta, a zatim se bavi drugim osobnim implikacijama vezanim za okolnosti u kojima je nastalo djelo, posebice nedavnim objavljivanjem vlastita djela Laus Catonis (IX, 33-X, 35). Pokuaj da se definira govorniki ideal ne smije osujetiti razliitost miljenja koja postoji o tom (XI, 36). Ocrtavanje idealnog govornika ograniit e se na javni govor s praktinom namjenom iskljuujui epideiktiki rod koji autoru, meutim, nije potpuno irelevantan, posebice s obzirom na izriaj (XI, 37-XIII, 42). Potom slijedi opisivanje idealnog govornika (XIV, 43), s obzirom na inventio (XIV, 44-XV, 49), collocatio (XV, 50), te actio i elocutio (XVI, 51-XVI, 53). Nekoliko poglavlja zauzima rasprava o izvoenju govora (XVII, 54-XVIII, 60). Skoro itav ostatak djela (XIX, 61-LXXI, 236) posveen je stilu. Stil idealnog govornika najprije se odreuje negativno tim to se suprotstavlja stilu filozofa (XIX,62-65), sofista (XIX, 65), povjesniara (XX, 66), te pjesnika (XX, 66-68). Razmatra se i pozitivno, i to u prvom redu openito, s obzirom na tri govornikove uloge (docere, delectare, flectere) i s obzirom na tri vrste stila (XXI, 69-XXII, 74). Prelazei s openitog na pojedinano govori o tom kako idealni govornik savreno vlada trima vrstama govornitva, i to jednostavnom (XXIII, 75-XXVI, 90), srednjom (XXVI, 91-XXVII, 96), i uzvienom (XXVIII, 97-99). Premda idealni govornik mora ovladati svim trima vrstama, vrsnoa njegova umijea osobito se ogleda u skladnom povezivanju uzvienog stila s drugim dvama (XXVIII, 100-XXIX, 101). Pokuaj da se dostigne takvo savrenstvo autor prepoznaje u vlastitim govorima (XXIX, 102-XXXI, 110), a najsavreniji primjer za takvo to je Demosten (XXXI, 111-112). Govornik pored toga mora posjedovati i znanje o svim granama filozofije (XXXII, 113-XXXIV, 119), ne smije biti neuk u znanosti o pravu i povijesti (XXXIV, 120), i, dakako, mora poznavati teoriju retorike (XXXIV, 121). Slijede primjedbe o tretiranju teme u razliitim dijelovima govora (XXXV, 122-XXXVIII, 133), kao i o ispravnoj uporabi retorikih ukrasa, lumina verborum (XXXIX, 134-135) i sententiarum (XXXIX, 136-XL, 139).

Dolazi dio o uporabi odreenih rijei u govoru s obzirom na njihova glasovna i ritmika svojstva. Bavi se pravilnim redanjem rijei u skladu sa zakonima blagozvuja, pri em ulazi u mnogo detalja i osvjetaljava svoje stanovite brojnim primjerima (XLIV, 149-XLVIII, 162), a dotie se i antiteze i simetrinog izraavanja (XLIX, 163-L, 167). Ostatak Govornika zauzima rasparva o metru odnosno ritmu govora. Da bi o tom uope mogao raspravljati, najprije mora opravdati govorniki ritam pred napadima osporavatelja (L, 168-LI, 173). Prvo govori o njegovu postanku i povijesnom razvitku (LII, 174-176), potom o uzroku i utemeljenju (LIII, 177-178), te o njegovoj naravi (LIII, 179-LIV, 182). Postavlja odreena pitanja na koja daje odgovore: postoji li prozni ritam i kakva mu je narav (LV, 183-LVI, 187), je li taj ritam isti kao i u pjesnitvu (LVI,188-190), koje vrste metara su naprikladnije za odreene vrste proze (LVII, 191-LVIII, 198), te treba li metrike oblike primjenjivati u cijelom periodu ili ih samo ograniiti na poetak i svretak (LIX, 199-LX, 202)? Odgovore na ova piatnja prvo kratko saima (LX, 203), pa onda se uputa u poduu diskusiju o pravilnoj primjeni metra (LXI, 204-LXXI, 236).

Epilog (LXXI, 237-238) je izlog Ciceronove lane skromnosti. U zavrnim napomenama koje upuuje Brutu istie kako je pokuao iznijeti svoje vlastito miljenje o idealnom govorniku i ne tvrdi za sebe da je napravio ita vie od toga. Ako nije zadovoljio Bruta, to treba pripisati bilo teini zadatka bilo tomu da je, htijui udovoljiti prijatelju, precijenio vlastite domete.

to se tie tekstovne tradicije, vrijedi isto ono to je spomenuto kod Bruta. Dananju verziju Govornika poznajemo prvenstveno prekon kopija izgubljenog rukopisa iz Lodija.

Govornitvo je u rimskoj kulturi bila vjetina koja je podlagala vrlo strogim pravilima. Ciceron je u svojim retorikim djelima, a to s osobitim pravom moemo rei za Govornika, dovrio formiranje rimske retorike koje je trajalo nekoliko stoljea, pri em je rimska retorika djelomice crpla svoje sadraje i naela iz grke retorike, a djelomice iz svojih vlastitih izvora. Nakon nestanka republikanskog ureenja retorika se s foruma seli u knjievnost, te dolazi do tzv. retorizacije knjievnosti, osobito poezije, fenomena posljedice kojega e se osjeati jo i u srednjovjekovnoj knjievnosti i dalje.

Ciceron u Govorniku obrauje tri vrste govora: sudski govor (genus iudiciale), deliberativni (genus deliberativum) i pohvalni ili demonstrativni (genus laudativum ili demonstrativum). Prva vrsta govora namijenjena je za obranu klijenata u sudskim procesima, druga slui za to da bi se eventualno na nekoj skuptini miljenje sluateljstva usmjerilo u odreenom smjeru, dok je trea vrsta neka vrsta elogija ili panegirika.

Postoji ujedno i peterostruka podjela govornitva s obzirom na tehniku: pronalaenje (inventio, prouavanje predmeta, potraga za argumentima), rasporedba (dispositio, odabir i svrstavanje stvari o kojima e se govoriti, razrada plana), memorija (memoria, pamenje svega onoga to je pripravio), izriaj (elocutio, uoblienje govora, stil), izvedba (actio, izvoenje samog govora pred publikom).

U okviru nauka o pronalaenju razrauje i razliku izmeu neodreene vrste (genus infinitum ili quaestio, kada se u govoru radi o nekoj openitoj temi, bez obzira na konkretne osobe ili mjesto radnje) i odreene vrste govora (genus certum ili causa, pri em govor obrauje konkretnu situaciju, tono odreene ljude na odreenim mjestima). Genus infinitum je u biti identino s filozofskim traktatom, te ga Ciceron ovdje posebno ne obrauje, tako da su tri vrste govora kojima se bavi zapravo tek podvrste odreene vrste govora (causa). Govornik najprije treba ustanoviti svoju temu (constitutio causae ili status). Pri tom moe nastati prijepor koji je ili oko injenica (res) ili oko rijei (verba). Ovo razlikovanje uspostavlja onda temeljnu podjelu status-a na dvije vrste: de facto (genus rationale) i de scripto (genus legale). Tri glavna pomona sredstva kojima govornik utjee na publiku su: dokazivanje (docere, probare, poduiti, uputiti publiku, argumentirati svoje stanovite), pridobivanje naklonosti (conciliare, placere, delectare) i izazivanje emocija (movere, flectere, publika se potie na ljubav ili mrnju). Pored ova tri jo jedan element koji slui kao govorniko sredstvo je ala ili duhovitost. Tu jo dolazi i topika ili nauk o opim mjestima. Uporaba opih mjesta na neki nain od causaedovodi na quaestio. Radi se o ustaljenim formama ili temama koje se zovu opima jer se mogu primijeniti na sve kauze iste vrste kada se izuzmu okolnosti (tj. osobe, vrijeme i mjesto) koji je odreuju. Opa mjesta dijele se na dvije vrste, na insiti (usaeni, jer se ve nalaze u danim okolnostima odreene kauze, te ih samo treba izvui sluei se pravilima koje nauava topika), i na assumpti ili remoti (preuzeti, to je sva izvanjska dokumentacija na koju se govornik moe pozvati da bi podupro svoju kauzu.

Kod rasporedbe (dispositio) radi se o tom da ideje, kada su ve pronaene, treba razdijeliti i staviti svaku na svoje mjesto, kako bi se dobio koherentan sustav koji e svakoj omoguiti da se upotrijebi na najbolji mogui nain. Prvi dio nauka o rasporedbi tie se odabira argumenata i njihova smjetanja na odreena mjesta u govoru. Drugi dio je tzv. shema govora. Tu dolazimo do poznate podjele na dijelove govora koji dolaze jedan iza drugoga: uvod (exordium), pripovijedanje (narratio), postavljanje teme (propositio), predstavljanje vlastitih argumenata (confirmatio), pobijanje protivnikovih argumenata (refutatio), proirenje teme (amplificatio, tu dolazi do izraaja govornikovo poznavanje topike), te zakljuak (peroratio).

Memorija je tek spomenuta usput i Ciceron nije detaljnije eksplicirao o njoj, ita praetermissa pars nulla erit, quando quidem de memoria nihil est hoc loco dicendum, quae communis est multarum artium. (Orator, XVII, 54). jer radi se o stvari zajednikoj mnogim umijeima.

Nauk o izriaju (elocutio) bavi se uobliavanjem govora pomou sredstava koja prua jezik i stil. Retorika dijeli elocutio na etiri dijela: ispravnost jezinog izraza (latinitas), jasnoa (explanatio), ukras (ornatio) i pristojnost (decorum). Najvie prostora posveuje Ciceron ukraavanju koje je jedno od temelja retrike i knjievnosti uope. Osim ve klasinih tropa i figura, u nauk o knjievnim ukrasima izloen u Govorniku ulazi i metar odnosno ritam o kojem Ciceron raspreda na dugo i nairoko. Kod pristojnosti (decorum) razlae na ine na koje se moe prilagoditi stil temi govora. U tom okviru dolazi do podjele na tri stila: uzvieni (genus grande), skromni (genus tenue) i srednji (genus medium ili mediocre).

Izvedbom (actio) se Ciceron ne bavi pretjerano mnogo. Radi se o nainu na koji se govor iznosi pred publiku, pri em govornik mora znati kako pravilno uprorabit svoj glas i gestikulaciju da bi ostavio upeatljiviji dojam na publiku.

Ovdje u najkraim crtama izloene Ciceronova retorika zapravo je stvorila nekakav kanon rimske retorike po kojem su kasnije ravnali teoretiari retorike, u prvom redu spomenimo Kvintilijana.

O izdanju

Izdanje prema kojem je raen prijevod na hrvatski jest: Brutus, with an English translation by G. L. Hendrickson; Orator, with an English translation by H. M. Hubbell, Cambridge Massachusetts, Harvard University Press, London, Willian Heinemann Ltd., MCMLXXI.

LITERATURA

Izdanja Bruta

Piderit, K.W. und Friedrich, Leipzig, 1889.

Hendrickson, G. L. London 1939 (Loeb series)

Barwick, K. Heidelberg 1949.

Malcovati, H. Leipzig 1965 (Teubner)

A.E. Douglas, Oxford 1966.

Izdanja Govornika

Piderit, Leipzig, 1865

Sandys, Cambridge, 1885

Marchesi, Messina, 1904.

Wilkins (Rhetorica, 3), Oxford, 1950.

Albert Yon, Paris, 1964.

Literatura o Ciceronu

Bchner, Karl, Cicero, Wiesbaden, 1962.

Ciaceri, Emanuele, Cicerone e i suoi tempi, vol. 1, 2, Milano, 1939-41.

Cicero, ein Mensch seiner Zeit, Acht Vortrge zu einem Geistesgeschichtlichen

Phnomen, herausgegeben von Gerhard Radke, Berlin, 1968.

Cicero the Philosopher, Twelve Papers Edited and Introduced by J. G. F. Powell, Oxford, 1995.

Cremaschi, Carlo, Cicerone, Brescia, 1947.

Graff, Jrgen, Ciceros Selbstauffassung, Heidelberg, 1963.

Grimal, Pierre, Cicero. Philosoph, Politiker, Rhetor, Mnchen, 1988.

Hein, Barbara, Das Cicero-Bild der frhen Kaiserzeit von Velleius bis Qiuntilian, Salzburg, 1991.

Levy, Carlos, Recherches sur les acadmiques: Cicron et la nouvelle acadmie, Lille, 1989.

Maffii, Maffio, Cicero und seine Zeit, Zrich, 1943.

Michel, Alain, Rhtorique et philosophie chez Cicron, Paris, 1960.

Narducci, Emanuele, Cicerone e leloquenza romana, Retorica e progetto culturale, Roma-Bari, 1997.

Schulte, Hans Kurt, Orator. Untersuchungen ber das Ciceronianische Bildungsideal, Frankfurt am Main, 1935.

Vanella, Giovanni, Lhumanitas nella concezione oratoria e storiografica di Cicerone, Milano, 1948.

Weische, Alfons, Ciceros Nachahmung der attischen Redner, Heidelberg, 1972.

Marko Tulije Ciceron:

BRUT

/1/ I. Kada sam otiavi iz Kilikije doao na Rod, te sam izvjeen o Hortenzijevoj smrti, obuzela me vea bol u dui nego to je itko mogao pomisliti. Kvint Hortenzije Hortal, rimski govornik iz 1. st. pr. Kr. Naime, osjetio sam da sam izgubivi ga lien prijatelja s kojim sam se rado druio i s kojim su me vezale tolike zajednike dunosti, a alio sam i to je smru tako velika augura umanjen znaaj naega kolegija. Tako razmiljajui prisjetio sam se da me on i izabrao u kolegij, u kojem se zakleo u moju ast i uveo me u red augura, tako da sam ga po augurskim propisima morao tovati kao oca. /2/ Nelagodu mi je uveavalo i to, to je pri ovako velikoj oskudici mudrih i estitih graana, u najnepovoljnije vrijeme za dravu, iezao izvrstan ovjek i jako povezan sa mnom zbog sukladnosti naih miljenja, i priskrbio nam alostan gubitak tovane i razborite osobe, a alio sam i to to nisam, kako su veinom mislili, izgubio takmaca ili poricatelja svojih zasluga, ve prije druga i sudionika u svijetloj dunosti. /3/ Pa, ako se u umjetnosti od nie vrijednosti uva spomen da su glasoviti pjesnici tugovali zbog smrti sebi ravnih pjesnika, kako li bih tek ja trebao podnijeti gubitak onoga s kojim je asnije takmiti se, nego uope ne imati takmaca? To vie to, ne samo to ja nisam nikada ometao njegovo napredovanje, ni on moje, ve smo se, naprotiv, uvijek meusobno pomagali razmjenom miljenja, upozoravanjem i bodrenjem.

/4/ Ali premda je ivio u neprekinutoj srei, iz ivota je otiao u vrijeme povoljnije za sebe nego za svoje sugraane, jer nestao je onda kada je, da je poivio, prije mogao aliti dravu, nego pomoi joj i ivio je toliko dugo koliko se moglo kao graanin dobro i sretno ivjeti. Stoga na nau nelagodu i tetu tugujmo, ako je to nuno, te o njegovoj smrti mislimo prije sa zahvalnou nego saalijevajui ga, tako da, kad god pomislimo o preslavnom i presretnom muu, nastojimo ga vie voljeti nego sebe same. /5/ Naime, ako alimo to, to ne moemo imati koristi od njega, to nau zlovolju treba da to manje iskazujemo, da ne bi ispalo da ne mislimo na prijateljstvo, nego samo na osobnu korist; ako nas pak mui to to mu je nanesena moda kakva nepravda, ne shvaamo s dovoljno zahvalnsosti njegovu vrhunsku sreu. /6/ II. Jer, da je Kvint Hortenzije poivio, zacijelo bi mu nedostajale druge stvari, kao i ostalim estitim i hrabrim graanima, pa bi, bilo mimo ostalih bilo s malobrojnima, podnosio bol to mora gledati kako je Forum rimskog naroda, koji je bio poput pozornice njegova duha, lien i uskraen za glas uenosti dostojan rimskih i grkih uiju.

/7/ Opet, tjeskoba me spopada to drava ne osjea potrebu za orujem savjeta, duha i znaaja, s im sam svim ve bio nauio postupati i to je bilo svojstveno, kako za mua istaknuta u drutvu tako i za dravu utemeljenu na dobrim obiajima. Jer, ako je ikada u dravi bilo takvo vrijeme kada je znaaj i rjeitost estita graanina mogla istrgnuti oruje iz ruku razbjenjelih sugraana, to je bilo upravo onda kada je naelo mira izbaeno, bilo ljudskom zabludom bilo zbog straha. /8/ Tako se i nama samima dogaa da, premda druge stvari treba mnogo vie aliti, ipak alimo zato to, upravo onda kada bismo, budui da smo u dobi kada smo ve postigli najvee stvari, trebali, tako rei, pobjei u luku, ne lijenosti ni nerada, nego osmiljene dokolice jer nam i naa rjeitost sijedi i dosie nekakvu zrelost, pae starost, ba tada je pograbljeno ono oruje, za koje ni oni sami koji su nauili sluiti se njim na sjajan nain, nisu nalazili naina kako ga spasonosno iskoristiti. /9/ Stoga mi se ini da su, kako u drugim dravama tako pogotovo u naoj, sretno i blaeno ivjeli oni koji su smogliuivati jednako u svojem znaaju i slavi zbog onoga to su napravili, kao i u slavi mudrosti.

Spomen i sjeanje na te stvari bili su vrlo ugodni, pae i u najveim i najteim naim brigama, onda kad smo se toga uhvatili tijekom razgovora. /10/ III. Jer, dok sam besposlen etao po vrtu svoga doma, doao mi je Marko Brut, po svom obiaju, s Titom Pomponijem, obojica meusobno vezani i tako meni dragi i ugodni, da sam se, poto sam ih ugledao, vrlo brzo smirio od briga za stanje u dravi, koje su me titale. Marko Junije Brut, 85.-42. g. pr. Kr., rimski govornik, po njemu ovo djelo nosi ime; Tit Pomponije Atik, 109.-32. pr. Kr., sugovornik u dijalogu.

Nakon to sam ih pozdravio, rekao sam:

"to je s vama, Brute i Atie? Ima li to nova?"

"Ba nita", odgovorio je Brut, "barem ne ono to bi ti htio uti ili se ja usudio ispriati kao pouzdano."

/11/ Tada e Atik: "K tebi smo doli upravo s tom nakanom da ne priamo o dravnim stvarima, i prije zato da neto ujemo od tebe nego da te imalo uznemirimo".

A ja im kaem: "Vi me, Atie, i dok ste ovdje, rastereujete briga, a i kad vas nije bilo, pruili ste mi veliku utjehu. Ponajprije su me, zapravo, vaa pisma obodrila i potakla da se vratim prijanjem nauku."

A on kae: "Vrlo sam rado proitao pismo koje ti je Brut poslao iz Azije u kojem izgleda da te mudro upozorava i vrlo prijateljski tjei."

/12/ "Dobro", kaem, "misli, pa zna da je i mene tim pismom izveo iz dugotrajnog poremeaja cjelokupnog zdravlja, tako kao da sam ponovno ugledao svjetlost. I, isto tako kao to se poslije one nevolje kod Kane rimski narod oporavio tek Marcelovom bitkom kod Nole, te su kasnije uslijedili mnogi sretni dogaaji, tako mi se i nakon najgorih nedaa, naih osobnih i dravnih, prije Brutova pisma nita nije dogodilo to bih elio ili to bi na bilo koji nain olakalo moje brige. Marko Klaudije Marcel, konzul 222., 215. i 214. g. pr. Kr., njegove pobjede kod Nole oznaile su prekretnicu u Drugom punskom ratu.

/13/ Tada Brut: "Dakako da sam to htio postii i ubirem velik plod ako sam postigao ono to sam htio u tako velikoj stvari. Ali, elim znati, koja su te to Atikova pisma razveselila?"

"Ona", kaem, "Brute, ne samo da su mi donijela veselje, nego i, barem se nadam, spas."

"Spas?" ree on. "Pa kakva je to bila tako prekrasna vrsta pisama?"

"Je li mi mogao", kaem ja, "biti drai bilo kakav drugi pozdrav, ili prikladniji za to vrijeme, nego ona knjiga u kojoj mi se Atik obratio i pridigao me, mene koji sam ve leao takorei na samrti?"

/14/ Tada on: "Misli zacijelo na onu u kojoj je je ukratko i, kako se meni inilo, vrlo marno razloio cijelu povijest?"

"Da, Brute", rekoh, "upravo za tu knjigu kaem da me spasila."

IV. Tada Atik: "Tako sam silno elio uti to to sada kae, ali ega je to imala ta knjiga to bi tebi moglo biti novo ili od tako velike koristi?"

/15/ "Donijela mi je mnogih novih stvari", rekoh, "i upravo onu korist koju sam oekivao, da mogu sve vidjeti u jednom pregledu razvrstano vremenskim redom. Kada sam se s tim poeo produbljeno baviti, smo bavljenje knjievnou bilo je za mene blagotvorno i podsjetilo me, Pomponije, da od tebe uzmem neto da se okrijepim i da te nagradim, ako ne jednakim, a onda barem draesnim darom, premda ona Heziodova, koju hvale ueni, kae da istom mjerom treba vratiti ono to si primio, a tovie i veom, ako moe. Heziod, vjerojatno 8. stoljee pr. Kr., grki epiar. /16/ Ja u ti na pravi nain odmjeriti volju, ali tu samu stvar ini mi se da ne mogu, i molim te da mi to oprosti. Neu ti pak, kako to zemljoradnici obino rade, vratiti ono to sam primio od novih plodova, jer cio urod je iscijeen i od ei je presahnuo stari cvat obilja. A niti od pohranjenog ploda koji lei u tami, jer pristup je i nama samima kojima je jedinima doputeno onamu ui, zaprijeen. Sijat emo dakle neto u svojevrsnom neobraenom i naputenom polju. Ali ipak emo ga marljivo obraivati da bismo trudom mogli poveati veliini ovog dara koji tebi dajem, dakako ako na duh moe izvriti isti posao kao i polje koje i nakon godina mirovanja obino donosi obilnije plodove."

/17/ Tada on: "Ja u i oekivati to to obeava, a neu to ni traiti osim ako je na tvoju korist i jako u biti zahvalan ako to izvri."

"I ja", kae Brut, "moram oekivati ono to obeava Atiku, premda u ja, kao njegov dobrovoljni pomonik traiti od tebe, njegova dunika, da on sam ne zahtijeva nita to e ti biti na tetu"

/18/ V. "Ali, Brute", rekoh, "neu ti platiti prije nego se uvjerim da onaj koji trai, nee vie ni od koga ita traiti za taj raun."

"Tako mi Herkula", ree, "ne bih se odvaio to ti obeati.Jer vidim da e ovaj, premda to porie, zahtijevati od tebe, ako ne nasrtljivo, a ono barem uporno i otro."

Tada Pomponije: "Ja pak mislim da Brut nita ne lae. ini mi se da u te pozvati na plaanje budui da sam primijetio da si nakon duga razdoblja tek sada malo veseliji. /19/ Dakle, budui da je izjavio da e on zahtijeavti ono to mi duguje, od tebe traim ono to njemu duguje."

"to je sad to?" rekoh.

"Da neto napie, jer tvoja pismena ve su otprije zatihnula. Otkada si izdao one knjige o dravi, nita nakon toga od tebe drugo nismo dobili, a upravo prvospomenutom knjigom bili smo potaknuti i oduevljeni za to da napiemo spomen na dogaaje i znamenite ljude na javnim dunostima. /20/ Ali sada traim od tebe to, kada i kako moe, pa ako si sada slobodan, izloi nam ono to hoemo."

"to je to?" rekoh.

"Ono o emu si mi nedavno poeo priati u Tuskulanu, o govornicima, naime, kada su nastali, tko su i kakvi su bili. Kada sam ja o tom govoru obavijestio tvojega, ili prije, naega Bruta, on je izrazio veliku elju da ga uje. Stoga smo izabrali ovaj dan jer znali smo da e biti slobodan. Pa onda, ako ti je po volji, iznesi meni i Brutu ono to si zapoeo."

/21/ "Ako budem mogao", rekoh, "zadovoljit u vae elje."

"Ta, moi e", rekao je, "samo se malo opusti i ako moe, oslobodi se."

"Ako se dobro sjeam, Pomponije, govor je krenuo odatle to sam spomenuo da sam uo kako je Brut na najkieniji i najrjeitiji nain obranio stvar Dejotara, vjernog i izvrsnog kralja." Dejotar (1. st. pr. Kr.), tetrarh Galatije, Pompejev pristalica.

VI. "Znam", kae, "da je razgovor poeo od tog poetka i da si ti oplakivao Brutov usud, a pritom takorei i jadno stanje sudova i foruma."

/22/ "Uinio sam to tada i esto to radim. Naime, meni je, Brute, dok sam gledao u te, esto palo na pamet da sa strahom pomislim hoe li ikad kakvu karijeru postii ta tvoja divna narav, profinjena obrazovanost i jedinstvena revnost. Jer kada si se se poeo baviti velikim sluajevima i kada sam ja ve, zbog svoje dobi, poeo tebi preputati slubu, iznenada je u dravi zamuklo govornitvo, dakle upravo ono o em poesmo raspravljati."

/23/ Tada on: "Ovdje me brinu druge stvari i drim da me trebaju brinuti. Uivam ne toliko u plodovima i slavi govorenja, nego vie u samom bavljenju i vjebi, i to tako produbljeno...Jer dobro moe govoriti samo onaj koji mudro razabire. Stoga se onaj koji se posveuje govornitvu, posveuje mudrosti, koja se ne moe zanemariti ni u najveim ratovima."

/24/ "Prekrasno", rekoh, "govori, Brute, i to vie se veselim ovoj pohvali govornitva, to za druge najljepe stvari koje su ikada postojale u dravi, nitko se nije naao tako ponizan da bi mislio da ih ne moe stei ili da ih nije stekao, dok nisam vidio da je itko postao rjeit vojnom pobjedom. Nego, da bi govor lake tekao, ako hoete, sjednimo, pa se pozabavimo stvari."

Budui da su i oni pristali na isto, posjeli smo na travnjak pokraj Platonova kipa. Platon, 5.-4. st. pr. Kr., grki filozof.

/25/ Pa sam ja poeo: "Nije nam nakana na ovom mjestu, a niti je potrebno, hvaliti rjeitost, izricati kolika je njezina silina i koliko dostojanstvo donosi onima koji su je stekli. Ipak u meutim bez imalo dvojbe ustvrditi jednu stvar, naime, da se radi o najteoj od svih stvari, bilo da je nauena, ili steena prirodno ili vjebom. Od pet dijelova za koje se kae da se od njih sastoji, svaki od njih je sam po sebi veliko umijee. Stoga se moe pretpostaviti kolika snaga i teina lei u tom saetku etiriju najveih umijea.

/26/ VII. Svjedoi o tom Grka koja je uarena strau za govornitvom i ve dugo se u njem istie i ispred je drugih, a pritom je i sva ostala umijea ne samo izumjela, nego ih i usavrila, i mnogo prije nego to su umijee i rasko govora bili razraeni kod Grka. A kada se u nju zagledam, najvie mi je pred oima, Atie, i kao da mi svijetli, tvoja Atena u kojoj se najprije pojavio govornik i gdje su se najprije govori poeli pismeno biljeiti. /27/ Ipak i prije Perikla od koga se spominje nekoliko spisa, i Tukidida, koji nisu bili u Ateni u njezinoj djejoj dobi, nego ve kad je bila odrasla, nema spisa koji bi imao ikakav ukras i za koji bi se inilo da je govornikov. Periklo, 5. st. pr. Kr., atenski dravnik; Tukidid, 5.-4. stoljee pr. Kr., grki povjesniar. Premda se misli da su se i onaj, koji je bio mnogo godina prije ovih, Pizistrat, i malo stariji Solon, te kasnije Klisten, mnogo u tim vremenima istakli u govornitvu. Pizistrat, Solon, Klisten (6. st. Pr. Kr.) atenski dravnici i zakonodavci. /28/ Poslije ovog doba nekoliko godina, kako se iz Atikova spomena moe razvidjeti, ivio je Temistoklo za kojega se zna da se isticao kako mudrou tako i rjeitou; poslije je bio Periklo koji, kako je bio izvrstan u svim vrstama umijea tako je i u ovoj bio preslavan. Temistoklo 5. st. pr. Kr., atenski dravnik. Zna se da je u tim vremenima Kleont bio silovit u graanskom ivotu, ali opet i obdaren rjeitou. Kleont atenski stranaki voa i demagog nakon Periklove smrti (5. st. pr. Kr.). /29/ Dionici toga doba su i Alkibijad, Kritija i Teramen. Alkibijad, 5. st. pr. Kr., Periklov tienik; Kritija, Teramen, 5. st. pr. Kr., dvojica od tridesetorice atenskih Tirana. Iz onoga to pie Tukidid, koji je i sam tada ivio, ponajvie se moe razumjeti koja vrsta govornitva je cvala u to vrijeme. Velianstvene su im bile rijei, este izreke, a zbog saetosti su bili kratki i zbog istog razloga pomalo nejasni.

/30/ VIII. Meutim, im se shvatilo kakvu snagu ima pomno pripravljen govor, tada su se iznenada pojavili brojni uitelji govornitva. Tada su veliku ast uivali Leonanin Gorgija, Halkedonjanin Trazimah, Abderianin Protagora, Kijanin Prodik i Elejac Hipija. Gorgija sofist iz 5. stoljea pr. Kr.; Trazimah sofist i retoriar iz Sokratova doba; Protagora sofist iz 5. st.; Prodik sofist iz 5. stoljea pr. Kr., autor Heraklova izbora; Hipija sofist iz 5. st. pr. Kr. I mnogi drugi su u to doba izjavljivali da poduavaju, i to vrlo preuzetnim rijeima, jer na taj nain, kako su govorili, stvar nieg reda moe postati uzvienijom. /31/ Njima se usprotivio Sokrat Sokrat atenski filozof iz 5. stoljea pr. Kr., Platonov uitelj, protivnik sofista. koji je profinjenou rapravljanja znao rijeima pobijati njihove postavke. Iz njegovih vrlo plodnih govora proizali su veoma ueni ljudi, i kae se da su tada izumjeli filozofiju, ali ne onu koja govori o prirodi, koja je bila starija, ve onu u kojoj se raspravlja o dobru i zlu i o ljudskom ivotu i udi. Budui da se ova vrsta odjeljuje od onoga o em smo nakanili govoriti, filozofe ostavimo za drugo vrijeme i vratimo se govornicima od kojih smo se udaljili.

/32/ Postojao je, naime, dok su oni, o kojima smo maloprije govorili, bili starci, Izokrat iji dom je bio otvoren kao kakva vjebaonica i radionica govornitva, jer velik je on bio govornik i savren uitelj, premda nije nastupao javno na forumu, nego je izmeu zidova njegovao takvu slavu koju po mojem sudu nikada nitko poslije nije postigao. Izokrat atiki govornik iz 4. st. pr. Kr. I sam je napisao puno prekrasnih stvari i poduavao je druge; i, kako je i druge stvari razmio bolje nego prethodnici, tako je i prvi smatrao da i u prozi, kada nema stiha, treba uvati ritam i metar. /33/ Prije njega pak nisu se slagale rijei i nije bilo nikakve povezanosti s metrom ili, ako je ikada bilo, izgleda da to nije bilo napravljeno s namjerom, to bi moda moglo biti pohvalno, ali ipak se to zbivalo vie samo od sebe ili ponekad sluajno, nego s kakvom namjerom ili propisom. /34/ Jer sama priroda stanovitim rasporedom rijei zaokruuje i uobliuje reenicu koja, kad je sklopljena od prikladnih rijei, i sama je sloena metriki. Jer i same ui sude to je suvino, to isprazno, i dah po nekakvoj nunosti zna kako valja zavriti reenicu; teko je ako se pritom dah pomui, a kamoli ako posustane.

/35/ IX. Tada je ivio Lizija, koji nije bio izvjeban u sudskim sluajevima, ali je bio vrlo profinjen i elegantan pisac, za kojega bih se usudio rei da je skoro savren govornik. Lizija atiki govrornik iz 4. st. Pr. Kr. uziman kao idealni predstavnik atikog smjera u govornitvu. Kada se govori o savrenu govorniku i onom kojem nita ne nedostaje, lako bi spomenuo Demostena.Demosten slavni atenski govornik iz 4. st. pr. Kr., koji se osobito proslavio svojim vatrenim govorima u obranu slobode grkih gradova, a protiv makedonskog kralja Filipa II. Izvrio je ogroman utjecaj na kasnije grko, ali i na rimsko govornitvo. Nita se ne moe nai otroumnije od onoga to se nalazi u njegovim govorima, nita, tako da kaem tako uvijeno, nita tako lukavo, a da on to nije uvidio; nema profinjenijeg izriaja, saetijeg, jezgrovitijeg, od ega bi se moglo biti ita izdjeljanije; pa opet nita tako velianstveno, tako poneseno, tako okieno, bilo ozbiljnou rijei ili izreka, a da bi od toga bilo ita uzvienije. /36/ Njemu je bliz bio Hiperid, Eshin, Likurg, Dinarh i Demad, od kojeg ne preostaje nita zapisano, i mnogi drugi. Hiperid atiki govornik iz 4. st. pr. Kr.; Eshin atiki govornik iz 4. st. pr. Kr, Demostenov protivnik; Dinarh atiki govornik; Demad atiki govornik. To doba je proizvelo ovakvo obilje; i, po mojem miljenju, ta govornika sonost i krv bili su nepokvareni sve do sadanjeg doba u kojoj se nalazio nezatamnjeni sjaj. /37/ Faleranin je kao mladi naslijedio te starce i bio je najueniji od svih njih, ali ne toliko obuen za oruju koliko za borilite. Demetrije Faleranin atiki govornik i gubernator Atene pod Kasandrom (5. st. Pr. Kr.). Stoga je vie uveseljavao nego razjarivao Atenjane. Jer doao je na sunce i prainu ne iz vojnog tabora nego iz sjenika Teofrasta, tog veleuena mua. Teofrast Aristotelov uenik i njegov nasljednik na elu peripatetike filozofske kole (4. st. pr. Kr.). /38/ On je prvi razmekao govornitvo i uinio ga blagim i njenim, jer vie je volio da bude prijazno, a tako je i bilo, nego teko; tom svojom prijaznou, kojom je uveseljavao ljude, a nije ih slamao, ostavio je uspomenu na profinjenost i nije, kao to je napravio Eupolid kad je pisao o Periklu, skupa s ugodom usaivao i alac onima koji su ga sluali. Eupolid (5. st. pr. Kr.) - pisac komedija iz razdoblja "stare atike komedije".

/39/ X. Vidi li, dakle, Brute, kako se u tom gradu, u kojem se rodilo i uzgojilo govornitvo, tako kasno uzdiglo na svjetlost? Ta, prije Solonova i Pizistratova doba nema spomena o nekakvu govorniku. Oni su, ako se rauna po vremenu rimskog naroda, stari, ali po tom kako Atenjani broje stoljea, trebali bi izgledati mladi. Naime, premda su djelovali u doba kraljevanja Servija Tulija, ipak je ve tada Atena postojala mnogo dulje nego to sada postoji Rim. Ni ne sumnjam da ikad govornitvo nije imalo veliku snagu. /40/ Ne bi ve u trojanska vremena Homer bio toliko pohvalio Odiseja i Nestora zbog njihove rjeitosti, za prvoga je rekao da ima silinu, a za drugoga prijaznost, da nije ve tada govornitvo bilo na cijeni; a ne bi ni sam pjesnik bio tako kien u izriaju i takav govornik. Premda se ne zna tono kad je ivio, ipak je to bilo mnogo godina prije Romula zacijelo nije ivio prije prvog Likurga koji je zakonima uredio ivot Lakedemonjana. Likurg spartanski zakonodavac. /41/ Ali vee nastojanje na takvoj vrsti primjeuje se kod Pizistrata. Naposljetku, njega je u sljedeem stoljeu nasljedovao Temistoklo koji je kod nas vrlo star, a kod Atenjana i ne toliko star. ivio je ve u doba prevlasti Grke, dok na grad jo nije bio osloboen gospodstva kraljeva. Naime, onaj preteki rat s Volanima u kojem je sudjelovao i prognanik Koriolan, dogodio se u isto vrijeme kada i rat s Perzijancima i na slian su nain proli slavni ljudi; /42/ jer premda su obojica bili iznimni graani, nepravedno su prognani od nezahvalnog naroda, te su se priklonili neprijatelju i smru okonali svoj osvetniki podvig. Atie, premda znam da si ti drukije ispripovijedao o Koriolanu, dopusti mi da se se radije priklonim ovakvoj vrsti smrti. Gnej Marcije Koriolan legendarni lik iz rane rimske povijesti koji je preao Etruanima i borio se protiv vlastita grada.

XI. A on e smijui se: "Po tvojoj volji, premda je doputeno govornicima togod izmisliti u povijestima kako bi neto mogli rei na probraniji nain. Kao to si ti sada o Koriolanu, tako je i Klitarh, a i Stratoklo o Temistoklu. Klitarh povjesniar Aleksandra Makedonskog (4. st. pr. Kr.); Stratoklo govornik iz Demostenova vremena (4. st. pr. Kr.). /43/ Tukidid, koji je bio Atenjanin visoka podrijetla, izvrstan mu i po vremenu je ivio malo poslije, samo je napisao da je Temistoklo umro i da je kriom pokopan u Atici, ali je dodao da postoji sumnja da je otrovom samom sebi skrivio smrt, dok oni kau da je, nakon to je rtvovao bika, sakupio krv u posudu, te je popio i pao mrtav. Ovakvu su smrt mogli uresiti na retoriki i tragiki nain, a ona prva je tako runa da ne prua nikakva povoda za ureavanje. Stoga, budui da tebi tako odgovara da bude sve isto s Temistoklom i Koriolanom, moe i od mene uzeti zdjelu, a ja u ti pruiti rtvu, kako bi Koriolan bio nita drugo do drugi Temistoklo.

/44/ "Neka bude", kaem ja "kako hoe u ovoj stvari; i ja u se kasnije puno opreznije baviti povijeu kada me slua ti kojega mogu pohvaliti kao najbriljivijeg rimskog povjesniara.

Ali vezano za to, Ksantipov sin Periklo, o kom sam prije govorio, bio je prvi koji je primijenio govorniki nauk; premda tada nije ni bilo nikakva nauka o govorenju, ipak je, budui da ga je poduavao filozof prirode Anaksagora, umni napor lako prenio sa skrovitih i najtajnovitijih stvari na forumske i skuptinske rasprave. Njegova je prijaznost ponajvie uveselila Atenu koja se divila njegovoj raskoi i obilju i strahovala pred njegovom govornikom snagom i silinom.

/45/ XII. Ova dob je, znai, prva Ateni donijela skoro savrena govornika. Jer udnja za govornitvom ne raa se u ljudi koji utemeljuju dravu, vode ratove ili su sapeti i zarobljeni gospodstvom kraljeva. Rjeitost je pratiteljica mira, druica spokoja i u nekom smislu gojenica dobro ureene drave. /46/ Tako kae Aristotel da se nakon zbacivanja tirana jo dugo preko suda potraivala osobna imovina i tek su tada, budui da je taj svijet otre i svaalake naravi, Sicilijanci Koraks i Tizija opisali to umijee i dali mu propise, a prije toga nitko se nije sluio ni kakvim nainom ili metodom, ali su ipak veina tono i sreeno govorili; Protagora je napisao i priredio rasprave slavnih ljudi, ono to se sada zovu opa mjesta; /47/ isto je napravio i Gorgija kada je popisao pohvale i pokude pojedinih stvari jer je drao da je vrlo svojstveno govorniku da pohvalom neto moe unaprijediti, a pokudom uniziti; neto slino napisao je Antifont Ramnunanin za kojega je vjerodostojno napisao /48/ Tukidid da nitko nikada nije bolje branio sebe od optube za ubojstvo nego on na sasluanju; naime, Lizija je samo na poetku predavao umijee govornitva, ali zatim, kad je vidio da je Teodor vjetiji kao teoretiar, a da su mu govori suhoparni, poeo je pisati govore drugima i napustio je predavanje; na slian nain je Izokrat isprva poricao da postoji umijee govorenja, ali je pisao drugima govore koji su sluili za sudske sporove; meutim, poto je, prekrivi zakon o obmani putem sudskog postupka, esto i sam zavravao na sudu, prestao je pisati govore drugima i sav se posvetio sastavljanju govornike teorije. Koraks i Tizija prvi teoretiari govornitva (5. st. pr. Kr.); Antifont atiki govornik iz 5. st. pr. Kr.; Teodor rani grki retoriar.

/49/ XIII. I u Grkoj e, dakle, vidjeti raanje i vrelo govrnika, starih po naem raunanju, a prilino novih po njihovu. Naime, prije nego to se Atena istakla u draesti govornitva, mnoga je ve nezaboravna djela bila napravila, kako kod kue tako i na bojnom polju. Ovo umijee pak nije bilo zajedniko cijeloj Grkoj, nego svojstveno Ateni. /50/ Tko zna da je u to doba ivio neki argivski, korinstski ili tebanski govornik? Ili se moda moe nagaati o Epaminondi kao o uenu ovjeku? Epaminonda tebanski vojskovoa i dravnik. Sve do danas nisam uo da je bilo ikojeg lakedemosnskog govornika. Homer pripovijeda o Menelaju kao o prijatnu govorniku, ali kae i da je malo govorio. Kratkoa je pak pohvalna u nekim dijelovima govornitva, ali openito u govornitvu nije.

/51/ Ali izvan Grke se njegovalo govornitvo i najvee poasti udijeljene toj vjetini proslavile su ime govornika. Naime, tek to je jednom govornitvo izneseno iz Pireja, pohodilo je sve otoke i proetalo je cijelom Azijom, tako da je poprimilo strane znaajke, te je izgubilo svu onu ilost svojstvenu atikom izriaju, izgubilo je, moe se rei, zdravlje, pa se skoro zaboravilo govoriti. Stoga azijatski govrnici ne oskudijevaju u brzini niti u obilju, nego su slabo saeti i vrlo raskoni u izriaju; Roani su zdraviji i sliniji Atianima. /52/ Nego, za sada toliko o Grcima; zapravo, ovo moda i nije bilo nuno."

Tada Brut: "Ne bih mogao rei koliko je ovo bilo potrebno; ugodno mi je bilo sluati i, ne samo da nije bilo dugo, nego i krae no to sam htio."

"Vrlo dobro", kaem ja, "ali vratimo se naima o kojima je tee razumjeti vie od onoga to se moe nagaati iz pisanih povijesnih izvora o njima. /53/ XIV. Tko bi, recimo, mogao rei da je Luciju Brutu, osnivau vaeg plemenita roda, nedostajalo bistrine duha? Lucije Junije Brut prvi konzul, 509. g. Pr. Kr. Njemu, koji je tako otroumno i lukavo protumaio Apolonovo proroanstvo o ljubljenju majke; koji je najveu mudrost zakrabuljio u ludost; koji je protjerao premona kralja, sina preslavna kralja, grad oslobodio vjenog samovlaa, te mu priskrbio dunosnike koji se mijenjaju svake godine, ustanovio zakone i sudove; koji je svojem kolegi ponitio vlast da bi iz grada iezao spomen na kraljevsko ime; zacijelo da ovo sve ne bi mogao izvesti, da nije bio uvjeren govorom. /54/ Znamo da je nekoliko godina nakon istjerivanja kraljeva, kada se puk utaborio pokraj rijeke Aniona kod treeg miljokaza i zaposjeo takozvano Sveto Brdo, diktator Marko Valerije govorom umirio razmirice zbog ega su mu udijeljene najvee poasti i prvi je stoga prozvan Maksim. Lat. maximus, najvei. Ne sumnjam ni da je Lucije Valerije Potit imao sposobnosti da postigne tota govorom budui da je zakonima i svojim skuptinama ublaio gnjev puka na patricije zbog nepravde decemvira. Lucije Valerije Potit konzul 449. g. pr. Kr. /55/ Moemo naslutiti da je Apije Klaudije bio rjeit budui da je senat odvratio od mira s Pirom nakon to je ovaj ve bio spreman na takvo to; isto tako i za Gaja Fabricija jer je on taj kojega su poslali k Piru da izbavi zarobljenike; Tita Korunkanija jer se iz biljeaka sveenika ini da je uvelike sjao svojom sposobnou; Manija Kurija koji je kao puki tribun, dok je meukralj Apije Ceko, rjeit ovjek, drao protuzakonite skuptine i nije prihvaao konzula iz puka, natjerao senatore da unaprijed potvrde svoj izbor, to je bila vrlo velika stvar jer Lex Maenia nije jo bila donesena. Apije Klaudije Ceko (slijepi) rimski dravnik, konzul 307. i 296. pr. Kr., odrao je govor protiv Pira; Pir epriski kralj koji je napao Italiju 280. g. Pr. Kr., odbaen je 275. g. Pr. Kr.; Gaj Frabricije Luscin konzul 282. i 278. g. Pr. Kr.; Tit Korunkanije konzul 280. g. pr. Kr., pontifeks, diktator 246. g. pr. Kr.; Manije Kurije Dentat konzul 290. g. pr. Kr.; Lex Maenia zakon koji je utvrivao da svaku odluku skuptine mora potvrditi senat i prije samog glasovanja u skuptini. /56/ Moemo naslutiti poneto o sposobnosti i Marka Popilija koji je, nakon to mu je kao konzulu dok je prinosio javnu rtvu odjeven u ogrta karmentalnog sveenika, dojavljeno o neredu i pobuni puka protiv patricija, kako je bio ogrnut ogrtaem, tako je i doao na skuptinu, te smirio mete to svojim ugledom to govorom. Marko Popilije Lenat - konzul 359. g. pr. Kr.

Meutim, ne sjeam se da su mi ita rekli o tom da su te ljude tada smatrali govornicima ili da je postojala ikakva nagrada za govornitvo; o njihovu govornikom umijeu ja samo mogu nagaati. /57/ Kae se i za Gaja Flaminija koji je kao puki tribun donio zakon da se galsko i picensko zemljite podijeli pojedincima, a kasnije je poginuo kod Trazimena, da je i on vjeto drao govore narodu. Gaj Flaminije - konzul 223. I 217. G. pr. Kr. U to su vrijeme i Kvinta Maksima Verukoza drali govornikom, a i Kvinta Metela koji je za Drugog punskog rata bio konzul s Lucijem Veturijem Filonom. Kvint Fabije Maksim Verukoz - poznati vojskovoa koji se borio protiv Hanibala u Drugom punskom ratu, zbog svojeg krajnje opreznog voenja rata dobio je nadimak Cunctator ("Oklijevalo");

XV. Od onih pak za koje se zna i o kojima je zapameno da su bili rjeiti i da su ih ga za takve drali, prvi je Marko Kornelije Ceteg. Marko Kornelije Ceteg - konzul 204. g. pr. Kr., prvi Rimljanin za kojeg se pouzdano zna da je bio vjet govornik. O njegovoj rjeitosti prikladan svjedok u ovom iskazu je Kvint Enije, osobito stoga to ga je uo i pie o njemu posmrtno, pa se ne moe posumnjati da je lagao zbog prijateljstva. Kvint Enije (239.-169. g. pr. Kr.) - rimski epiar i dramski pisac. /58/ Ovako pie o njemu u devetoj, kako mi se ini, knjizi "Anala": "svojem kolegi Tuditanu dodaje se govornik umilna izriaja imenom Marko Kornelije Ceteg, Markov sin." Govornikom ga naziva i pripisuje mu umilni izriaj, ega nipoto nema kod veine - laju, naime, esto govornici umjesto da govore; ali tu je i najvea pohvala govornitva:

"zvali su ga onda njegovi zemljaci,

ljudi to tad ivljahu i prolaahu svoje dane,

cvijetom odabranim naroda -"

I to s pravom! /59/ Kao to je, naime, ures ovjekov duh, tako je svjetlo duha rjeitost, a po njoj su tadanji ljudi prekrasno izrekli za tog izvrsnog mua da je cvijet naroda,

"sr Suade."

Grku , izvritelj koje je govornik, Enije je nazvao Suadom Na lat. "nagovor". i rekao je da je ona sama Cetegova sr. Kao to je Eupolid napisao da se ta boica nalazi na Periklovim usnama, tako je ovaj Enije rekao da je njezina sr na govornik.

/60/ A ovaj Ceteg bio je konzul s Publijem Tuditanom u vrijeme Drugog punskog rata, a kvestror je za njihova konzulata bio Marko Katon, upravo sto i etrdeset godina prije no to sam ja bio konzul; pa ak i to, da nije poznato samo po Enijevu svjedoenju, i njega bi starost, kao zacijelo i mnoge druge, zamela u zaborav. Marko Porcije Katon (3.-2. st. pr. Kr.) - nazvan jo i "stariji", ponekad Censorius, rimski politiar i govornik koji je postao poznat po svojem skromnom ivotu i brobi protiv raskoi u starom Rimu kao i po izreci "Uostalom smatram da Kartagu treba razoriti" (Ceterum censeo Carthaginem esse delendam). Kakav je jezik bio u to doba, moe se razaznati iz Nevijevih spisa. Gnej Nevije (kraj 3. st. pr. Kr.) - rimski pjesnik i dramski pisac. Za konzulata ove dvojice, kako je napisano u starim zapisima, Nevije je umro; premda Varon, na najrevniji istraiva starine, dri da je to pogreno i produljuje Nevijev ivot. Marko Terencije Varon (116.-28. G. pr. Kr.) - antikvar i pjesnik. Jer, Plaut je umro za konzulata Publija Klaudija i Lucija Porcija, a Katon je vrio slubu cenzora, dvadeset godina nakon onih o kojima sam maloprije rekao.

/61/ Ovoga Cetega slijedio vremenski Katon koji je bio konzul devet godina nakon njega. Drimo ga vrlo starim, njega koji je umro za konzulata Lucija Marcija i Manija Manilija, upravo osamdeset i est godina prije no to sam ja bio konzul. XVI. Ipak nema za mene nikoga starijeg za ije bih spise mislio da ih treba navesti, osim ako se nekome ne sviaju govor Apija Ceka o Piru i nekoliko pohvala pokojnika. /62/ I od njih, doista, neki postoje; same obitelji uvale su ih kao svojevrsne urese samih sebe i za uporabu, ako bi tko od te iste obitelji umro, te na uspomenu obiteljske slave i da bi prikazali svoj rod kao plemenit. Pa ipak je zbog ovakvih pohvala naa povjesnica postala iskrivljena. Mnogi spisi govore o stvarima koje se nisu zbile, kao to su lani trijumfi, vie kozzulata, ak i lani rodovi i prijelazi puku, kada skromniji ljudi tvrde da imaju udjela krvi u nekom plemenitom rodu istog imena koji im je zapravo stran; to je kao kad bih ja govorio da sam od Manija Tulija, patricija koji je bio konzul sa Servijem Sulpicijem deset godina nakon protjerivanja kraljeva.Manije Tulije Longo i Servije Sulpicije konzuli oko 500. g. pr. Kr.;

/63/ Katonovih govora nema mnogo manje nego Atianina Lizije, a mislim da je on sastavio premnoge Atianin je budui da je, dakako, roen i umro je u Ateni i vrio sve graanske dunosti premda ga je Timej, kao da se ravnao po Licinijevom i Mucijevom zakonu, poslao natrag u Sirakuzu i tako u tom postoji stanovita slinost meu ovom dvojicom. Timej (4. st. pr. Kr.) - sicilski povjesniar, predstavnik azijatskog stila u govornitvu; Licinijev i Lucijev zakon - zakon iz 95. g. pr. Kr., koji je Italicima nerimskog podrijetla odreivao da se moraju vratiti u svoje mjesto boravka; analogija s Lizijom potjee odatle, to je Lizija bio roen u Ateni, ali nije imao atiko dravljanstvo budui da mu je otac bio iz Sirakuze. Obojica su siloviti, profinjeni, otroumni i kratki; ali je Grk mnogo vie proslavljen. /64/ Ima neke sljedbenike koji se ne skrbe toliko za raskono tjelesno dranje koliko za vitkost, naginju ak i mravosti. Premda u Lizije ima toliko miia da nitko ne moe biti snaniji od njega, ipak je u nekim stvarima mraviji; ali ima svoje poklonike koji upravo uivaju u ovoj njegovoj profinjenosti. /65/ XVII. Tko pak od naih govornika danas ita Katona? A tko ga uope pozna? Ali, kakva li ovjeka! Ne mislim ovdje na graanina, senatora ili zapovjednika, govorim o govorniku; tko je od njega ozbiljniji u hvaljenju, tko silovitiji u kuenju, jezgrovitiji u reenicama, i profinjeniji u u poduavanju i rapravljenju? Govori, njih vie od sto i pedeset koje sam dosada naao i proitao, krcati su i rijeima i slavnim dogaajima. Neka svatko iz ovoga izabere ono ono to je spomena i hvale vrijedno; sve e se govornike vrline ondje nai. /66/ A tek njegove Origines Poeci., kakav sve cvijet i lu govornitva nemaju? Nemaju one svojih ljubitelja, kao i mnogo stoljea prije Filist Sirakuanin i sam Tukidid. Filist (5.-4. St. pr. Kr.) - grki povjesniar Sirakuze.. Naime, kao to je njihove saete reenice, a i prilino nejasne i kratke, zasjenio Teopomp svojim uznesenim i uzvienim izriajem (isto to je i Lizija prema Demostenu), tako je izriaj kasnijih govornika visinom zaklonio svjetlo Katonu. Teopomp povjesniar, Izokratov uenik (4. st. pr. Kr.). /67/ Nego, radi se upravo o neznanju naih kada uivaju u grkoj starini i profinjenosti koju zovu atikom, a nisu je uvidjeli kod Katona. ele biti Hiperidi i Lizije; potujem to, /68/ ali zato ne Katoni? Kau da im godi atiki govorni slog; mudro je to, ali kamo sree da oponaaju ne samo kosti nego i krv! Dobro je to to ele. Pa zato, dakle, vole Hiperida i Liziju, a ni ne znaju za Katona? Starinski je njegov jezik, a neke rijei neotesane. Ta, tako se onda govorilo; promijeni ono to on tada nije mogao, dodaj ritam i, da govor bude spretniji, sloi rijei i nekako ih spoji, to ak ni stariji Grci nisu radili, pa nee /69/ nikoga stavljati ispred Katona. Ako se slue promjenama u uporabi rijei, to Grci smatraju ukraavanjem govora i zovu Tropi. , a figure reenica i govora zovu Figure.; nevjerojatno je koliko esto i izvrsno rabi Katon i jedno i drugo. XVIII. Znam ipak da taj govornik nije jo potpuno uglaen i da treba traiti neto savrenije, jer je, zacijelo, za nae raunanje vremena tako staro da ne postoji niiji spis vrijedan itanja koji bi bio stariji. Ali starina je veom slavom nagradila sva druga umijea nego vjetinu govorenja.

/70/ Tko od onih koji zamjeuju ove manje stvari nije razumio da su Kanahovi kipovi prekruti, a da bi oponaali stvarnost? Kanah rani grki kipar. Kalamidovi su tvrdi, ali ipak meki od Kanahovih. Kalamid rani grki kipar. Pae ni Mironovi nisu dosta dovedeni do prirodnosti, a rekao bi da samo to nisu progovorili. Miron iz Krotona (Sicilija) slavni grki kipar, 5. st. pr. Kr. Jo su ljepi Polikletovi i skoro savreni kako se meni ini. Poliklet (kraj 5. st. pr. Kr.) kipar; slavan je njegov Dorifor (kopljonoa). Slino je naelo i u slikarstvu; kod Zeuksisa, Polignota i Timanta i kod onih koji su se sluili sa samo etiri boje, hvalimo oblike i obrise; dok je kod Aetiona, Nikomaha, Protogena i Apela ve sve savreno. Zeuksis; Polignot (5. st. pr. Kr.) grki slikari; Timant rani grki slikar; Aetion, Protogen grki slikari iz Aleksandrova doba (4. st. pr. Kr.); Nikomah (4. st. pr. Kr.) grki slikar; Apel (4. st. pr. Kr) jedan od najglasovitijih slikara starine; /71/ I ne znam dogaa li se i u svim drugim umjetnostima isto; nita nije savreno tek to je izumljeno; ne treba ni sumnjati da je bilo pjesnika prije Homera jer se iz njihovih pjesama moe razumjeti ono to se kod njega pjeva na gozbama Feaana i prosaca. A gdje su nai stari stihovi?

"oni koje neko pjevahu Fauni i proroci,

kad jo Muzine vrhunce nitko nije dosegao,

nit' se govorom bavio itko prije mene."

To on kae o sebi i ne lae u uzdizanju; tako stvari stoje jer i latinska Odiseja, kao i kakav Dedalov kip i Livijevi komadi, nisu vrijedni drugog itanja. Livije Andronik (3. st. pr. Kr) vrlo rani rimski pjesnik, prevoditelj Odiseje, prvi je za kojeg je zabiljeeno da je izveo drame u Rimu (250. g. pr. Kr.). /72/ A taj Livije prvi je komad izradio za konzulata Gaja Klaudija Ceka i Marka Tuditana, godinu prije nego to je roen Enije, petsto i etrnaeste nakon osnutka Rima, kako kae taj kojega slijedimo; meu piscima je prijepor oko broja godina. Akcije pak pie da je Livije zarobljen u Tarentu od Kvinta Maksima za njegova petog konzulata, trideset godina nakon to i Atik pie da je on izradio komad, a i mi nalazimo u starim zapisima da je /73/ izradio komad jedanaest godina kasnije za konzulata Gaja Kornelija i Kvinta Minucija, za igre mladei koje je Salinator povetio Senskoj bici. Lucije Akcije tragiar 2. st. pr. Kr., povjesniar rimske drame; Gaj Kornelije Ceteg i Kvint Minucije Ruf konzuli 197. g. pr. Kr.; Marko Livije Salinator konzul 207. g. pr. Kr. U tom je bila tolika Akcijeva pogreka jer za njihova konzulata Enije je imao ve petnaest godina. Ako je pak bio Livijev vrnjak, ipak je bio i mlai donekle on koji je izradio prvi komad od onih, koji su mnoge ve bili izradili prije konzulata ove dvojice, i od Plauta i Nevija. /74/ XIX. Ako ovo izgleda neprikladno za na razgovor, Brute, okrivi Atika koji me nadahnuo za prouavanje ivota i vremena slavnih ljudi.

Ja pak, kae Brut, i uivam u ovom biljeenju vremena, i drim da taj mar treba prilagoditi onome to si zapoeo, a to je da napravi razliku meu govornicima u njihovim razdobljima.

/75/ Pravo, Brute, razumije, rekoh. I kamo sree da postoje one pjesme koje su u mnogim stoljeima prije njegova doba pojedini uzvanici pjevali na gozbama o pohvalama slavnih ljudi, to je Katon zapisao u djelu Izvori. Pa ak i njegov Punski rat, premda ga je Enije svrstao meu vraeve i Faune, /76/ izaziva uitak skoro kao Mironovi kipovi. Pa neka bude Enije, kao to uostalom i jest, savreniji; kad bi ga on, a pretvara se, prezirao, ne bi, kad je ve sve ratove preao, izostavio Prvi punski, onaj najei. Ali sam kae zato to radi: "drugi su", kae, "stihovima to opisali" da, upravo izvrsno su to napisali, premda manje uglaeno nego ti, a ne bi ni ti drukije trebao misliti koji si od Nevija ili mnogo uzeo, ako prizna, ili oteo, ako porie.

/77/ Neto stariji od ovoga Katona bili su Gaj Flaminije, Gaj Varon, Kvint Maksim, Kvint Metel, Publije Lentul, Publije Kras koji je bio konzul s Afrikim Starijim. Gaj Flaminije konzul 223. i 217. pr. Kr.; Gaj Terencije Varon konzul 216. g. pr. Kr.; Knint Fabije Maksim Verukoz, v. pogl. 72.; Kvint Cecilije Metel konzul 206. g. pr. Kr.; Publije Kornelije Lentul pretor 203. pr. Kr.; Publije Kornelije Kras Dives konzul 205. g. pr. Kr.; Publije Kornelije Scipion Afriki Stariji konzul 205. g. pr. Kr., pobjednik nad Hanibalom u Drugom punskom ratu. I za Scipiona znamo da nije bio bez dara za govor. A njegov sin, onaj koji je posvojio Scipiona Mlaeg, Paulova sina, da ga je sluilo tjelesno zdravlje, raunao bi se meu prve govornike; dokazuju to mali govori i jedna vrlo draesno napisana grka povijest. Publije Kornelije Scipion, sin Scipiona Afrikog Starijeg posvojio je sina Lucija Emilija Paula. Taj sin je poznat pod imenom Publije Kornelije Scipion Emilijan Afriki Mlai. Bio je konzul 147. i 134. g. pr. Kr., vodio je Trei punski rat prilikom kojega je razorena Kartaga (146. g. pr. Kr.), bio je sredinja figura Scipionova kruga. /78/ XX. Istoj skupini pripadao je i Seksto Elije, vrlo uen ovjek u graanskom pravu, ali nadaren i za govornitvo. Sekst Elije Pet konzul 198. g. pr. Kr.

Od mlaih je tu i Gaj Sulpicije Gal koji se najvie od svih plemia bavio grkom knjievnou; on se rauna u govornika, a i drugim podrujima bio je profinjen i uglaen. Gaj Sulpicije Gal konzul 166. g. pr. Kr. Ve u to doba poboljana i sjajnija je bila navada govorenja. Naime, dok je Gal kao pretor prireivao Apolonove igre, Enije je izvodio tragediju Tijest i umro je za konzulata Kvinta Marcija i Gneja Servilija. 140. g. pr. Kr. /79/ U to vrijeme pripada i Tiberije Grakho, Publijev sin, dvaput cenzor i konzul koji je odrao grki govor pred Roanima; zna se da je bio ozbiljan, a i rjeit graanin. Tiberije Sempronije Grakho konzul 177. i 163. g. pr. Kr. Za Publija Scipiona Naziku zvanog Corculum, koji je dvaput bio konzul i cenzor, isto kau da su ga drali rjeitim, radi se o sinu onoga koji je primio svete ostatke; kau to i za Lucija Lentula koji je bio konzul s Gajem Figulom. Publije Kornelije Scipion Nazika Korkulum konzul 162. i 155. g. pr. Kr.; Lucije Kornelije Lentul Lupus, konzul 156. g. pr. Kr.; Gaj Nigidije Figul konzul 156. g. pr. Kr. Kau da Kvint Nobilior, Markov sin, ve od oca poduavan u knjievnosti, nije bio bez govornikog dara. Kvint Fulvije Nobilior konzul 153. g. pr. Kr.; Marko Fulvije Nobilior konzul 189. g. pr. Kr. On je i Kvinta Enija, koji je s njegovim ocem ratovao u Etoliji, obdario graanstvom budui da je kao trijumvir uspostavio koloniju. Isto se kae i za Tita Anija Luska, sudruga tog Kvinta Fulvija Nobiliora; /80/ i Lucije Paulo, Afrikanev otac, lako je u govornitvu odravao mjesto prvog meu graanima. Tit Anije Lusko konzul 153. g. pr. Kr.

I doista, jo za Katonova ivota, koji je umro s osamdeset i pet godina, dok je iste godine protiv Servija Galbe drao vatren govor narodu, a taj govor je ostavio i napisan, dakle, jo za Katonova ivota, mnogi su mlai govornici istodobno bili u naponu snage. Servije Sulpicije Galba konzul 144. g. pr. Kr., prvi rimski govornik koji je svjesno sluio retorikim propisima. /81/ XXI. Jer i Aulo Albin, onaj koji je na grkom napisao povijest i bio je konzul s Lucijem Lukulom, bio je knjievno obrazovan i rjeit; a s njim je u istom poloaju bio i neki Servije Fulvije, kao i Servije Fabije Piktor, znalac prava, knjievnosti i starina; i Kvinta Fabija Labeona resile su iste pohvalne osobine. Aulo Postumije Albin konzul 151. g. pr. Kr.; Lucije Licinije Lukul konzul 151. g. pr. Kr.; Servije Fulvije Flak konzul 135. g. pr. Kr.; Kvint Fabije Labeon konzul 183. g. pr. Kr. Naime, Kvint Metel, ija su etriri sina bili konzuli, smatran je meu prvima u rjeitosti, govorio je za Lucija Kotu u Afrikanevoj optunici; ima on i drugih govora protiv protiv Tiberija Grakha /82/ koji se nalaze u Analima Gaja Fanija. Kvint Cecilije Metel (Makedonski) konzul 143. g. pr. Kr., otac etvorice sinova koji su kasnije bili konzuli. Napisao je govor o podizanju djece radi dobrobiti drave (De prole augenda), koji je kasnije car August itao pred senatom. Lucije Aurelije Kota konzul 144. g. pr. Kr.; Gaj Fanije rimski povjesniar. Tada su i samog Lucija Kotu smatrali za iskusnog govornika, ali Gaj Lelije i Publije Afrikanac prvi su bili u rjeitosti, a sauvani su im i govori, pa se iz njih moe procijeniti sposobnost govornika. Gaj Lelije (Sapiens) konzul 140. g. pr. Kr., prijatelj i sudrug Scipiona Afrikog Mlaeg, jedan od znamenitijih lanova tzv. Scipionova knjievnog kruga. Ali meu ovima po dobi malo prije njih se bez prijepora u rjeitosti isticao Servije Galba; zapravo je on prvi meu Latinima uporabio ona prava govornika i za govornika opravdana sredstva, to jest da skree s teme radi ukraavanja, da prua uitak sluateljima, da ih dirne, da uvea vanost onog o em govori, te da rabi osjeajnost i opa mjesta. Meutim, ne znam zato, ali njegovi govori, premda je neupitno da se isticao u govornitvu, slaniji su i vie daju na starinu nego Lelijevi, Scipionovi, pa i Katonovi, tako su poblijedjeli da se jedva primjeuju.

/83/ Premda o Lelijevoj i Scipionovoj sposobnosti vlada miljenje da obojici pripada najvea slava, ipak vie treba pohvaliti Lelijev izriaj. Jer Lelijev govor o kolegijima nije bolji od mnogih Scipionovih; ne radi se o tom da bi se ita ugodnije i uzvienije od Lelija moglo izrei o religiji, nego o tom da je mnogo grublji i starinskiji od Scipiona; pa, kad ionako postoje razliite naklonosti u govornitvu, vie volim uivati u starini /84/ i kao Lelije vie volim arhainije rijei. Ali, u ljudskoj je naravi da ne daju jednom te istom ovjeku da bude izvrstan na nekoliko polja. Naime, kao to nitko ne moe dostii Afrikanca u vojnikoj slavi, a znamo da se u njoj istakao i Lelije za rata s Virijatom, tako, premda su obojica na najviem mjestu po duhu, knjievnom daru, rjeitosti i mudrosti, ipak e u ovom zadnjem vea slava pripasti Leliju. Virijat voa luzitanske pobune protiv Rima (2. st. pr. Kr.). I ini mi se da je tako ne samo po sudu drugih, nego da su se i oni sami meu sobom tako sporazumno raspodijelili. /85/ Tada je bio uvrijeen obiaj, bolji u svakom drugom pogledu, a u ovom smislu i ljudskiji, da se lako svakom prizna ono to mu spada na njegovu polju.

XXII. Sjeam se da sam u Smirni uo od Publija Rutilija Rufa da mi je rekao kako su, dok je on jo bio mladi, po odluci senata konzuli Publije Scipion i Decim Brut, kako mi se ini, istraivali straan zloin. Publije Rutilije Ruf konzul 105. g. pr. Kr., legat Kvinta Scevole u Aziji 94. g. pr. Kr.; Decim Junije Brut konzul 138. g. pr. Kr. Naime, kad je u umi Sili izvren pokolj i ubijeni su poznati ljudi, a okrivljeni su robovi i djelomino i slobodni lanovi onog drutva koje je od cenzora Publija Kornelija i Lucija Mumija zakupljivalo prihod od smolarnica, senat je odluio da se o toj stvari upoznaju i istragu provedu konzuli. /86/ U sporu je za zakupnike izvrsno, kao i uvijek, govorio Lelije. Poto su konzuli sasluavi sluaj po miljenju vijea odluili da se stvar odgodi do sljedeeg sasluanja, nakon nekoliko dana opet je Lelije govorio, i to mnogo briljivije i bolje, pa su konzuli opet dali odgodu. Tada je Lelije, kada su ga zakupnici doveli kui, zahvalili mu i zamolili ga da ne posustane, ovako progovorio: da je napravio to to je napravio tako pomno i briljivo zbog njihove asti, ali da smatra da bi njihov sluaj mogao braniti i Servije Galba, i to ozbiljnije i silovitije budui da je sam vatreniji i otriji u govoru. Stoga su po Lelijevu savjetu /87/ zakupnici sluaj povjerili Galbi, to je on, budui da zamjenjuje takva mua, prihvatio oprezno i krzmajui. Ostao je tek jedan dan do konanog sasluanja i taj je cijeli dan Galba posvetio prouavanju i rjeavanju sluaja; i kad je doao dan sasluanja, i sam Rutilije je na nagovor zakupnika ujutro doao kod Galbe kui da ga podsjeti i na sud. Ali sve dok mu nije javljeno da su konzuli sili u sud, bez ikog drugoga radio je na sluaju u jednoj nadsvoenoj sobi svoje kue s nekoliko pismenih robova od kojih je svakom diktirao drugu stvar istodobno. Meutim, kada su mu javili da je dolo vrijeme, izaao je na sud takva izraza lica i oiju da bi rekao da je ve vodio sluaj, a ne da se tek pripremao. /88/ Jo je Rutilije dodao da ima veze i to to da su pisari, koji su izali s Galbom, bili dobro istueni; iz ega se moglo zakljuiti da je i razmiljajui, a ne samo djelujui, bio estok i zapaljiv. No, to da duljim o tom? Uz veliko oekivanje, s jako mnogo sluatelja, u prisutnosti samog Lelija tako je snano i ozbiljno zastupao ovaj sluaj da nijedan dio govora nije bio popraen utnjom. Tako su uz brojne molbe sudu da se smiluje s odobravanjem svih toga dana zakupnici osloboeni optuaba.

/89/ XXIII. Iz ove Rutilijeve pripovijesti d se naslutiti, budui da su dvije najhvalevrijednije osobine kod govornika, od kojih je prva sposobnost istanana prepiranja radi uvjeravanja, a druga sposobnost odluna djelovanja da bi se dirnuli sluatelji, da mnogo vie postigne onaj koji uzburka suca nego onaj koji samo uvjerava. To jest, Lelije je imao profinjenost, a Galba silinu. Ova silina se najvie vidjela kad je, kako se smatralo, Servije Galba kao pretor poubijao Luzitance i time pogazio svoju rije. Lucije Libon je protiv njega poticao narod i dao zakonski prijedlog upravljen protiv Galbe, a Marko Katon je, kao to sam ve rekao, u dubokoj starosti gurao taj zakon i pritom mnogo izgovorio protiv Galbe; taj govor uvrstio je u svoje "Izvore", nekoliko mjeseci ili dana prije smrti. Lucije Skribonije Libon puki tribun 149. g. pr. Kr.; /90/ Tada je pak Galba, uope se ne branei, i molei rimski narod da mu vjeruje, oplakivao i svoje sinove i sina Gaja Gala i povjeravao ih rimskom narodu. Pojava siroeta i njegov pla silno je pobudio suut zbog uspomene na slavnog nedavno preminulog oca; tada je umakao bijesu jer se narod ganuo od suuti prema djeacima, kako je napisao Katon. A ni taj Libon, kako se iz njegovih govora moe razabrati, nije bio bez dara za govornitvo.

/91/ Nakon to sam sam ovo rekao, na kratko sam zautio.

"Pa, kako to", pitao je Brut, "ako je tako jak govornik bio Galba, da se nita od toga ne vidi u njegovim govorima? Tomu se ne mogu uditi kod onih koji nisu ostavili nita u pisanom obliku.

XXIV. "Brute", rekoh, "nie isti razlog da se ne pie i da se ne pie tako dobro kako se govori. Naime, znamo da drugi govornici zbog tromosti nita nisu napisali, jer nisu uz javni posao htjeli raditi jo i kuni. Ponajvie se pak piu ve odrani govori, a ne oni koji e se odrati. /92/ Drugi se ne trude da se poboljaju nita, naime, tako ne unapreuje govor kao pisanje. Ne prieljkuju pak da budui narataji znaju o njihovu daru, budui da misle da su stekli ve dostatno veliku govorniku slavu i da e izgledati jo veom ako im spisi ne dou pred sud ocjenjivaa; a drugi jer misle da im bolje ide govor nego pisanje, to se ponajvie dogaa prenadarenim, a nedovoljno uenim ljudima, /93/ kao to je Galba. Njega zacijelo nije nadahnjivala samo snaga sposobnosti, nego je i prirodna duevna sklonost inila da mu govor bude ponesen, ozbiljan i silovit; stoga, kada bi se besposlen maio pisaljke te bi cijeli taj vrtlog duha splasnuo kao vjetar, izriaj bi mu omlitavio. To se ne dogaa onima koji njeguju saetiji nain govora, stoga to razbor nikada ne naputa govornika, on se njim slui, pa na isti nain moe govoriti i pisati; osjeajna estina nije uvijek