1

2

naslov izvornika: Brunonia Barry THE LACE READER copyright 2006 by Brunonia Barry

3

Mojem divnom suprugu Garyju

i arobnoj crvenoj kosi moje zaove Joanne

4

Prvi dio

itaica ipke mora gledati u komad ipke sve dok se uzorak ne zamuti, a lice pitaoca potpuno ne

nestane iza vela. Kada oi ponu suziti, a strpljenje je ve odavno iscrpljeno, na trenutak e ugledati neto

ne posve jasno.

U tom e trenutku poeti nastajati slika... u prostoru izmeu onoga to je stvarno i to je samo

zamiljeno.

Vodi za itanje ipke

5

Prvo poglavlje

I M E M I J E T O W N E R Whitney. Ne, to nije posve tono. Pravo ime mi je Sophya. Ne vjerujte mi,

nikada. Uvijek laem. Ja sam luda ena... To je istina. Moj mlai brat Beezer, koji je ljubazniji od mene, kae da je ludilo nasljedno. Mi smo potomci pet narataja ludih, kae kao

da je to znaka koju s ponosom nosi iako priznaje da sam ja to moda uzdignula na novu razinu.

Do mojeg dolaska obitelj Whitney bila je, kako to grad Salem od milja naziva, uvrnuta. Ako ste potjecali iz stare, imune salemske obitelji, nipoto vas se nije nazivalo ludim, ak i ako je obiteljski imetak odavno potroen. Moglo vas se

smatrati neobinim ili ak udakom, ali nedvojbeno najomiljenija rije za takvo stanje bila je uvrnuto.

lanovi mnogih narataja obitelji Whitney proslavili su se svojim uvrnutostima: od brodskih i poduzetnikih kapetana sve do mojeg mlaeg brata Beezera, koji je u znanstvenim krugovima poznat po lancima s podruja fizike estica i teorije

struna.

Primjerice, na je pra-pradjed sputavajuu opsjednutost enskim stopalima domiljato pretvorio u vrhunsku karijeru poduzetnikog kapetana prodaje cipela u Lynnu, osnovavi tvrtku koja je prenoena s narataja na narataj, sve do mojega

djeda G. G. Whitneyja. Na pra-pra-pradjed, pravi kapetan vlastitom zaslugom, imao je sklonost ka mirisu cimeta, koju su

mnogi smatrali opsesivnom. Naposljetku je izgradio flotu brodova za trgovinu zainima, koja je putovala oko svijeta te Salem uinila jednom od najbogatijih luka Novoga svijeta.

No, svatko e potvrditi da su ene obitelji Whitney uzdignule uvrnutost na novu razinu postignua. Primjerice, moja

majka May olienje je proturjenosti. Iako je bila odluna samotnjakinja koja (izuzev uhienja) dvadeset godina gotovo nije napustila svoj dom na otoku Yellow Dog, May je ipak uspjela oivjeti dugo zamrlu djelatnost ipkarstva i proslaviti se time.

Srekla je poprilinu slavu spaavajui zlostavljane ene i djecu te mijenjajui njihove ivote dajui enama mjesto u svojem

ipkarskom poslu i pouavajui kod kue njihovu djecu. Sve su to djela ene koja je patila od teke agorafobije i koja je u napadu velikodunosti dala svoje dijete neplodnoj polusestri Emmi jer, kako je tada rekla, potreba je bila oita, a ona je, osim

toga, bila blagoslovljena kompletom.

Moja prateta Eva, koja mi je vie majka nego to je May ikada bila, jednako je udna. Eva je dobrano zala u osamdesete i vodi svoj posao, a poznata je kao lanica jedne od najstarijih i najutjecajnijih bostonskih obitelji te kao salemska

vjetica iako zapravo nije ni jedno ni drugo. Eva je zapravo tradicionalna unitarijanka s transcendentalistikim tenjama. U

istom dahu citira Bibliju, te Emersona i Thoreaua. No, posljednjih godina govori samo u kliejima, kao da je primjena isluenih metafora nekako moe ograditi od neizbjenih ishoda koje je plaena pretkazivati.

Trideset pet godina svojega ivota vodila je ensku ajanu te uspjene teajeve lijepog ponaanja koje su pohaala

bogata djeca sjeverne obale Bostona. Ali, Eva e ostati poznata po iznimnoj sposobnosti itanja ipke. Ljudi sa svih strana svijeta dolaze na seansu kod Eve koja je sposobna prilino tono vidjeti vau prolost, sadanjost i budunost drei ipku

pred vama i kiljei.

Sve su ene iz obitelji Whitney itaice, u ovom ili onom obliku. Moja sestra blizanka Lyndley rekla je da ne moe itati ipku, ali ja joj nikada nisam vjerovala. Kad smo zadnji put pokuale, u uzorku je vidjela isto to i ja, a ono to smo te veeri

vidjele navelo ju je na odluke koje su je naposljetku usmrtile. Kad je Lyndley umrla, odluila sam da vie nikada neu

pogledati ipku. To je bilo jedno od malobrojnih pitanja oko kojih smo se Eva i ja uvijek gorljivo sporile. Nije kriva ipka, uporno je

tvrdila. itaica je pogrijeila u tumaenju. Znala sam da mi je to trebalo olakati. Eva nikada ne govori s namjerom da

povrijedi. Ali Lyndley i ja smo te veeri jednako protumaile ipku, i premda su nae odluke moda bile razliite, Evine rijei ne mogu mi vratiti sestru.

6

Nakon Lyndleyine smrti morala sam otii iz Salema, a zavrila sam u Kaliforniji to je bilo najdalje to sam mogla otii

a da ne padnem s ruba Zemlje. Znam da Eva eli da se vratim kui, u Salem. Kae da je to za moje dobro. Ali, ja se ne mogu

natjerati na to. Nedavno, nakon moje histerektomije, Eva mi je poslala svoj jastui pomou kojega je izraivala ipku. Dostavljen mi

je u bolnicu.

to je to? pitala me medicinska sestra uzevi ga u ruke, zagledana u batie i komad ipke u izradi, privren za njega. Nekakav jastui?

To je jastui za izradu ipke, rekla sam. Za izradu ipsvike ipke.

Blijedo me pogledala. Vidjela sam da ne zna to bi rekla. Takav jastui jo nije vidjela. I to je, dovraga, ipsvika ipka? Pokuajte ga pritisnuti na avove ako morate kaljati ili kihnuti, napokon je rekla. Tome ovdje slue jastuci.

Prelazila sam prstima po jastuiu dok nisam pronala tajni dep. Uvukla sam prste u njega traei poruku. Nita.

Znam da se Eva nada da u ponovno poeti itati ipku. Vjeruje da je itanje ipke Boji dar i da takve darove moramo cijeniti.

Zamiljam poruku koju je mogla napisati: Komu je mnogo dano, od njega e se mnogo traiti - Luka 12:48 Taj je djeli Biblije

najee navodila kao potvrdu. Ja imam sposobnost itanja ipke i sposobnost itanja misli iako se ne trudim; to se katkada jednostavno dogodi. Moja

majka May takoer ima obje sposobnosti, ali s godinama je postala praktina ena koja vjeruje da za ljude nije uvijek najbolje

znati to im je na umu ili to im budunost donosi. To je vjerojatno jedino u emu smo se moja majka i ja ikada slagale. Na odlasku iz bolnice ukrala sam jastunicu s jednoga od njihovih jastuka. Na obje strane bila su po dva peata

Prezbiterijanskog medicinskog centra u Hollywoodu. U nju sam stavila Evin jastui sakrivajui konce, ipku i batie nalik

kostima, koji su se ljuljali poput malenih Poeovih klatana. Ako je za mene postojala budunost, u to nisam bila posve sigurna, nisam je namjeravala ugroziti itajui je iz ipke.

7

Svaka itaica mora izabrati komad ipke. Taj je komad njezin za cijeli ivot. To moe biti uzorak

koji se prenosi s narataja na narataj, ili komad koji je itaica izabrala zbog njegove ljepote i

poznatosti. Mnoge su itaice sklonije runo izraenoj ipki, osobito ipki iz staroga Ipsivicha, ili ipki

koju danas izrauju ene na otoku Yellow Dog.

Vodi za itanje ipke

Drugo poglavlje

U T R E N U T K U telefonskog poziva sanjam vodu. Ne tople plave i zelene nijanse gradia na kalifornijskoj obali

gdje sada ivim, ve tamnu plavu boju novoengleskog Atlantskog oceana moje mladosti. U snu plivam prema Mjesecu. Kao

i svi snovi, i taj se ini loginim. Ne pada mi na pamet da ne postoji put izmeu mora i Mjeseca. Plivam vlastitu kombinaciju: dijelom prsno plivanje, a dijelom plutanje: polagano i svrhovito, ritam upamen iz drugog

ivota. Pokret je krajnje uinkovit, iz vode vire samo nos, ui i oi, a usta su pod vodom. Sa svakim zamahom slani valii

ulaze u moja otvorena usta, a potom se povlae dok usporavam, oponaajui ocean koji me okruuje. Dugo plivam. Dalje od salemske luke i otoia. Toliko daleko da kopno potpuno gubim s vidika. Plivam sve dok more

ne postane mirno i bistro, previe spokojno da bi bilo pravi ocean. Svjetlost punog Mjeseca u snu crta jasan put na crnoj

vodi, put koji valja slijediti. Ne ujem nita osim vlastitog disanja, polaganog i ujednaenog dok plivam. Neko je to bio san moje sestre. Sada je samo moj.

Ritam kretanja uzmie pred ritmom zvuka jer telefon uporno zvoni. To je jedan od malobrojnih telefona koji jo doista

zvone, te jedan od razloga zbog kojih sam prihvatila taj posao uvanja kue. Takav smo telefon mogle imati na naem otoku. To je zanimljivo u onome to mi se dogodilo. Potaknuta sam izmijeniti vlastitu prolost. U prolosti koju piem May ima

telefon.

Moja psihoterapeutkinja dr. Fukuhara je jungovka. Vjeruje u simbole i sjene. Kao i ja. Ali moja je terapija privremeno obustavljena. Dr. Fukuhara je to izrazila rijeima: Stigle smo do mrtve toke. Nasmijala sam se kad je to rekla. Ne zato jer je to

bilo smijeno, ve zato jer bi moja teta Eva upotrijebila takav kliej.

Kad je telefon etvrti put zazvonio, ukljuila se automatska sekretarica. I ona je stara, ne kao telefon, ali od one vrste koja vam omoguuje otkriti tko vas zove i uti dio poruke prije no to odluite vrijedi li razgovarati sa ivim ovjekom.

Glas mojega brata zvui metalno i preglasno.

Isteem se kako bih uzela slualicu rasteui kirurke avove koji su jo u meni, one koji se jo nisu raspali. to je? pitam.

Oprosti to sam te probudio, kae Beezer.

Prisjeam se da sam sino zaspala na ovom kauu, previe umorna da bih ustala, omamljena mirisom nonog jasmina i zvukova Santane koji su dopirali preko brda, iz Greeka.

Oprosti, ponavlja. Ne bih te zvao da...

Da se May opet nije uvalila u nevolju. Beezer me u zadnje vrijeme naziva samo u takvim situacijama. Prema najnovijim podacima, May je est puta uhiena u nastojanju da pomogne rtvama zlostavljanja. Brat me nedavno obavijestio

da si je u brzo biranje programirao telefonski broj lokalnog polagatelja jamevine.

Nije May, kae. Grlo mi se stee.

Eva je.

Mrtva, pomiljam. O, Boe, Eva je mrtva. Nestala je, Towner.

8

Nestala. Ta rije nema smisla. Nestala je posljednja rije koju bih oekivala.

Listovi palme udaraju o otvoreni prozor. Ve je prevrue. Vedro nebo i vjetar Santa Ana, vrijeme tipino za potrese.

Podiem ruku kako bih zatvorila prozor. Maka pojuri i na putu u slobodu kanjona ostavlja mi ogrebotine po nogama, skoivi kroz prozor netom prije no to se zalupio i uhvatio tek nekoliko dlaica iz repa, zadnji trag onoga to je prije samo

nekoliko trenutaka bilo ovdje, a sada je nestalo, toliko brzo. Ogrebotine na mojim nogama odmah poinju naticati.

Towner? Da?

Mislim da bi se trebala vratiti kui.

Da, kaem, da, u redu.

9

Naziva se ipsvika ipka ili ipka na batie. Izrauje se na potpornim jastuiima koje ene dre na

krilu. Jastuii su okrugli ili eliptini, a veina ih nalikuje mufovima koje su nosile ene viktorijanskog

doba kako bi im ruke ostale tople dok su se vozile u koijama. Svaka ena sama izrauje svoj jastui,

pa su jastuii jedinstveni kao i ene. U starom Ipswichu sastavljalo ih se od komadia tkanine, a potom

punilo pjearskom travom.

Vodi za itanje ipke

Tree poglavlje

S A L E M N E W S je ve objavio vijest o Evinu nestanku: Starija ena nestala prije deset dana i Nestala salemska itaica ipke. Eva mi je neko slala salemske novine. Bilo je to u vrijeme kad se May poela pojavljivati u naslovima. Neko sam ih vrijeme doista itala. Sukobi moje majke s policijom zbog njezinih taktika spaavanja zlostavljanih

ena doli su na glas i moglo ih se pretoiti u dobar lanak. S vremenom sam prestala itati novine te sam ih u njihovim

omotnicama ostavljala na trijemu sve dok mojoj stanodavki ne bi dojadilo i dok ih ne bi odnijela u Santa Monicu na recikliranje ili, ako je bila zima, vrsto savila te palila u kaminu kao cjepanice.

Novinari pretpostavljaju da je Eva jednostavno odlutala. ena iz salemskoga Vijea za pitanja starenja predloila je u

intervjuu oznaavanje starijih stanovnika Salema. Ta zamisao priziva zanimljivu predodbu -policajci s unim markicama i pitoljima za uspavljivanje okupljaju stare ljude. Uvidjevi da je tim prijedlogom otila predaleko, ena nastavlja: Takvo to

se neprestano dogaa. Salem je malen grad. Uvjerena sam da nije mogla otii daleko.

Ta ena oito nije poznavala moju tetu.

Trajekt iz Bostona ostavlja me na Ulici Derby, nekoliko raskrija od kue sa sedam zabata u kojoj je odrasla sestrina

Nathaniela Hawthornea. Ja sam dobila ime po Hawthorneovoj supruzi Sophiji Peabody iako je pisani oblik drugaiji; moje

ime pie se Sophya. Odrasla sam u uvjerenju da nam je gospoda Peabody daleka roakinja, ali sam od Eve doznala da uope nismo u rodu s Peabodyjima, da je May Sophiju jednostavno smatrala zanimljivom pa ju je posvojila. (Sada uviate s koje

strane obitelji potjee laganje.) Do trenutka kada bi mi to moglo smetati, May i ja ionako vie gotovo da i nismo razgovarale.

Ve sam se bila preselila k teti Evi. Promijenila sam ime u Towner i samo sam se na njega odazivala. Stoga mi to i nije bilo osobito vano.

Ve dugo hodam. Estrogenski flaster na ruci poinje me svrbjeti. Imam osip od njega, ali ne znam to da uinim osim

da strgam tu vraju stvar sa sebe. Zakljuujem da je osip vjerojatno prouzrokovan vruinom. Zaboravila sam koliko ljeto u Novoj Engleskoj moe biti vrue, i koliko vlano. Preda mnom roj turista. Autobusi su parkirani posvuda oko kue inei

guvu u sporednim ulicama. Ljudi se kreu u skupinama, fotografiraju, trpaju suvenire u ionako prepune torbe.

U Salemu se iza svakog ugla sakriva poneka povijesna pouka. Hodam ravno prema Carinarnici sa zlatnim krovom. Ondje je Hawthorne obavljao svoj plaeni posao inovnika. Koristei mjetane kao svoje teme, otkrivajui njihove tajne,

Hawthorne je zapravo zbog pisanja otiao iz toga grada pobjegavi put zapada, u Concord, prije no to su se stanovnici

Salema sjetili svoje stare vjetine s katranom i perjem. No, danas ga ipak veliaju kao svojega. Jednako veliaju i vjetice, kojih ondje uope nije bilo u vrijeme suenja vjeticama, ali sada uspjeno djeluju u velikom broju.

Dijete staje ispred mene i pita me za put prema parku. Zapravo ih je troje; dvije djevojke i mladi. Svi u crnom. Darkeri,

pomiljam, ali ne, nedvojbeno mlade vjetice i vjetac. Naposljetku ih odaje majica s natpisom BLAGOSLOVLJEN BUDI, koju na sebi ima jedna djevojka.

10

Pokazujem. Slijedite put utih opeka, kaem. Zapravo je posrijedi crta za turiste povuena po ulici i nije uta nego

crvena, ali oni shvaaju. Pokraj nas prolazi ovjek s golemom Frankensteinovom glavom i dijeli letke. elim pozvati osobu

zaduenu za scenarij, ali ovo nije snimanje filma. Policijski automobil usporava, policajac gleda klince, a potom mene. Mladi opaa vjetiji znak na vratima policijskog automobila te policajcu upuuje podignute palce. Frankenstein svakome od nas

daje letak za Obilaske udnovatosti i kihne u svojoj upljoj glavi. Beezer to mjesto naziva jeftinom turistikom agencijom.

Od njega sam doznala da se Salem nastoji osloboditi imida Vjetijega grada. Prole godine rekao mi je da pokuavaju donijeti odredbu kojom bi se ograniio broj ukletih kua koje mogu biti izgraene u jednoj gradskoj etvrti. Izgleda da ta

uredba nije donesena.

Druga djevojka, nia, hvata se za glavu i polako je vue dok joj vrat ne zapucketa. Tetovaa keltskog vora na stranjoj strani vrata, kosa znatno pretamna za njezinu blijedu kou. Hajde, idemo, kae mladiu, hvata ga za ruku i odvodi.

Hvala, kae on. Pogledi nam se sastaju i on mi upuuje kratak osmijeh. Ona tada staje izmeu nas te ga iroko okree,

poput velikog broda koji pokuava zadrati na pravom putu. Kreem za njima, prema Evinoj kui, ali na sigurnoj udaljenosti kako ona ne bi pomislila da slijedim mladia.

Do parka je dug put pjeice. ujem glazbu prije no to opaam gomilu glazbu prirode, new age. Da ne prevladava

crna odjea, bilo bi kao da smo se vratili u Woodstock. Pitam se koji je praznik, koja poganska svtkovina. Brojim dane i uviam da je neto vezano uz ljetni solsticij iako otprilike tjedan dana prekasno. ivei u Los Angelesu izgubila sam pojam

O godinjim dobima. Poetak ljeta ovdje je za svakoga razlog za slavlje, bio on poganin ili ne.

Salemski park sa svojim golemim hrastovima, javorima i gotikom ogradom od lijevanog eljeza budi zaboravljeno kolsko sjeanje. Ispod parka su neko bili tuneli, u razdoblju poslije vjetica, ali prije Revolucije. Brodski su trgovci

vjerojatno u njima sakrivali robu od engleskih poreznika; tako je barem glasila teorija. Kad je napokon poeo rat za

nezavisnost, tunele su koristili gusari koji su zapravo bili pljakai, ali s vladinim doputenjem. Doznala sam da su ondje sakrivali i streljivo i salitru. Beezer i ja smo u djetinjstvu znali traiti tunele, ali nam je Eva rekla da su zatrpani.

Skreem pokraj hotela Hawthorne i opaam slab plavi plamen starog ostakljenog aparata za kokice koji jo stoji na uglu

nasuprot hotelu, kao to je stajao svake godine otkako je moja majka bila djevojica. Ondje je improviziran tand na kojem se prodaju tapovi i kristali, ali to je novo. S druge strane ulice nalazi se veleban kip Rogera Conanta, koji je, ne uspjevi

ostvariti svoj prvi cilj na Cape Annu, utemeljio gradi koji e postati Salem. Sjeam se klieja koji je Eva neko ponavljala

barem deset puta tjedno: Nita nije sluajno. I onoga koji je neizbjeno slijedio. Sve se dogaa s razlogom. Policajci su posvuda: na biciklima, razgovaraju s ljudima, trae vatrogasne dozvole. To ne moete ovdje raditi, ujem

kako jedan od njih govori. Ako elite zapaliti krije, morate otii na Gallows Hill, ili na plau.

Prelazim ulicu. Otvaram vrata Evina dvorita i osjeam miris cvijea, boura, iz njezina vrta. Sada su ondje stotine drvolikih boura, malenih grmova koji zamiru svake zime. Eva dobro njeguje svoj vrt. Neko mi je ostavljala klju u jednom

bouru ako je znala da dolazim. Ili bi ga ostavila meu dnevnim ljiljanima, ako je ljeto odmaknulo pa bouri vie nisu

cvjetali. To sam bila zaboravila. Ali, sada je u vrtu previe cvijea. U njemu ne bih mogla pronai klju, a ona ga, dakako, ovaj put nije ni ostavila jer me nije oekivala.

Njezina je zidana kua mnogo vea nego to pamtim. Velebnija i starija. Vjetar je nagnuo goleme dimnjake. U

stranjem dijelu, podalje od guve salemskog parka, nalazi se spremite za koiju koje je zatvorenim trijemom povezano s kuom. Spremite je oronulo vie no kua - vjerojatno zbog vremenskih prilika ili zbog zanemarivanja - i doima se da se

naslanja na trijem koji pod njegovim teretom otkriva svoju starost i poputa. Ali, valovito staro staklo na prozorima blista,

bez mrlja soli od morskog zraka, to znai da ih je Eva nedavno oprala, kao to pere sve prozore koje moe dosegnuti (bez obzira na to to joj je osamdeset pet godina), kao to ih pere svakog travnja u sklopu proljetnog ienja. Opere sve prozore

u prizemlju i unutarnje strane svih prozora na katovima. Vanjska strana prozora na katovima ostaje umrljana i prekrivena

solju jer Eva, zbog tedljivosti tipine za staru Sjevernjakinju, ne eli nikome platiti posao za koji smatra da bi ga sama trebala biti sposobna obaviti. Dok smo Beezer i ja ondje ivjeli s Evom, nudili smo se za pranje prozora, ali Eva nije eljela

kupiti ljestve i rekla je da ionako ne eli da se penjemo po ljestvama, pa smo se Beezer i ja naviknuli na izoblienost i

zamagljenost. Ako ste eljeli dobro vidjeti, morali ste gledati kroz prozore u prizemlju ili se popeti na ograenu terasu na krovu.

Savreni niz prozora u prizemlju blista sa zatvorenog trijema. Opaam svoj odraz u valovitom staklu i iznenauje me.

Kad sam otila odavde bilo mi je sedamnaest godina. Bila sam odsutna petnaest godina. Poznavala sam svoj odraz u tom staklu dok mi je bilo sedamnaest, ali danas ne prepoznajem enu koju vidim u njemu.

Radno vrijeme Evine ajane oglaeno je na ulaznim vratima. Natpis OPROSTITE, NE RADIMO naslonjen je na

jedan od bonih prozora.

11

Jedna mlada djevojka opaa me dok se pribliavam kui. Ondje nema nikoga, kae pretpostavivi da sam jedna od

vjetica. Ve sam provjerila.

Kimam i silazim niza stube. ekam da nestane s vidika i tada odlazim iza kue zakljuivi da u morati provaliti, a ne elim da me vide.

Moja sestra Lyndley i ja u djetinjstvu smo bile sposobne provaliti u bilo koju kuu. Ja sam bila majstorica za

provaljivanje brava. Znale smo provaljivati u tue kue samo da bismo sjedile u njima poput Zlatokose koja kua kau i isprobava krevete, govorila je Lyndley. Provaljivanje smo uglavnom ograniavale na vikendice. U Willowsu, provalile smo

jednom u kuu koju smo potom oistile. Takvo to samo djevojka moe uiniti. Nedvojbeno smo bile prijestupnice, ali i

kuanice. Obilazim spremite i stiem do manje vidljivog mjesta napola sakrivenog vrtom. Ondje su vrata s malenim okruglim

prozorom, ve napuklim. Kada uem u spremite, lako u ui i u kuu. Uzimam kamen i omatam ga rukavom svoje koulje.

Brzi udarac i pukotina se iri. Paljivo izvlaim komade stakla i provlaim ruku kroz maleni otvor te okreem zasun, jedino to je ta vrata dralo na mjestu. Ili je zahrala brava, ili sam ja, ali nisam oekivala da e se vrata otvoriti tako naglo. Povlae

mi ruku, razdiru pamunu koulju i potee krv. Gledam krv na povrini koe. Nije tako strano; nema je mnogo, ne nakon

onoga to sam doivjela. Samo povrinska rana, Copper, glasno kaem u svojoj najboljoj imitaciji Jimmyja Cagneyja. A tada, kao po scenariju, pred kuu staje policijski automobil te, takoer kao po scenariju, iz njega izlazi otac mojega prvog

deka Jacka i kree prema kui. To je udno jer Jackov otac nije policajac, ve lovac na jastoge. Doivljavam jedan od onih

trenutaka kada ste prilino sigurni da sanjate, ali ne elite se osloniti na to. Gledam kako mi Jackov otac prilazi s grimasom u kojoj su se izmijeale zabrinutost i radost, udniji od bilo ega u mojim snovima.

Trebala si nazvati postaju, kae. Imamo klju. To nije glas Jackova oca, nego njegova mlaeg brata kojeg napokon

prepoznajem. Zdravo, Jay-Jay, kaem napokon shvativi te se prisjeam kako mi je Beezer rekao da je Jay-Jay policajac.

Grli me. Dugo se nismo vidjeli, kae i pomilja, uvjerena sam, koliko loe izgledam te u mislima prebire razne

mogunosti. Odupirem se porivu da mu kaem kako su mi nedavno izvadili maternicu te da sam zamalo nasmrt iskrvarila prije hitne operacije.

Krvari, kae i prua ruku prema mojoj. Ovdanji policajci ne plae se krvi kao policajci u Los Angelesu.

Samo povrinska rana, Copper, kaem preglasno. Uvodi me u kuu i posjedne me za kuhinjski stol. Ruke su mi gole i drim papirni ubrus na podlaktici.

Ranu bi trebalo zaiti, kae Jay-Jay. U redu je.

Barem je namai Neosporinom. Ili neim od onog biljnog sranja koje Eva prodaje. Sve je u redu, Jay-Jay, kaem mrvicu preotro.

Duga tiina. ao mi je zbog Eve, napokon kae. Volio bih da ti mogu rei kakvu novost.

I ja. Taj Alzheimer je sranje. Vidio sam je tjedan dana prije no to je nestala. Jo je bila bistra. Razmilja nekoliko

trenutaka. Trebala bi razgovarati s Raffertyjem.

S kim? S detektivom Raffertyjem. Njega treba. On je zaduen za taj sluaj. Osvre se uokolo kao da je neto ovdje, neto

to eli rei, ali tada se predomilja. to je?

Nita... Rei u Raffertyju da si ovdje. eljet e razgovarati s tobom. Ali danas je na sudu. Na sudu za prometne prekraje. Nipoto se nemoj voziti s njim. Nema loijeg vozaa od njega.

U redu, kaem i pitam se zato je Jay-Jay mislio da bih se uope mogla voziti s Raffertyjem. Stojimo u nelagodi; ni

jedno od nas ne zna kako bi nastavilo tu zadnju nit razgovora. Dobro izgleda, napokon kae. Za staricu od... koliko? Trideset jedne?

Trideset dvije.

Za trideset dvije godine izgleda sjajno, kae i nasmije se. U glavni dio kue ulazim tek nakon Jay-Jayeva odlaska. Otvorivi vrata uviam da su svi itekako pogrijeili.

Eva je ovdje, u kui. Osjeam je. Njezina je prisutnost toliko jaka da gotovo trim za Jay-Jayem kako bih mu rekla neka

obustavi potragu jer se vratila, ali policijski je automobil ve zaao za ugao pa u morati nazvati postaju. Ali, prvo moram vidjeti svoju tetu Evu. Zacijelo je otila na izlet nikome ne rekavi. Vjerojatno i ne zna da je cijeli grad

trai.

Eva? zovem je. Ne odgovara. Sluh joj vie nije osobito otar. Ponovno je zovem, glasnije. I dalje nema odgovora, ali znam da je ovdje. Gore je, na krovnoj terasi, ili dolje u podrumu; mijea novu vrstu aja, neto s esencijama bergamotke i

12

kumkvata. Ili moda uope nije otila, pomiljam, iako znam da to nije mogue. Zacijelo su pretraili kuu. Barem

pretpostavljam da jesu. Zaboga, zar nitko nije doao ovamo? Ni May? Ne, ona ne bi dola, vrag je odnio. Ali, policajci bi

doli. Ili moj brat. Dakako, Beezer bi pretraio kuu. To je zacijelo prvo to bi uinili. Eva ne bi bila prijavljena kao nestala da doista nije nestala, zar ne? Ali vratila se. To je jasno kao dan, pomiljam i naglas se smijem jer i dalje prenosim Evine klieje.

Hej, Eva, zovem je znajui koliko je ogluila, ali ipak pokuavam. Eva, to sam ja.

Ne znam gdje bih je poela traiti. Stojim u predvorju. Preda mnom su dva jednaka salona s kaminima obloenim crnim mramorom, koji gledaju jedan prema drugome s krajeva dugih prostorija. Jedna soba je zatvorena; nju Eva koristi kao

ajanu. Ulazim u drugu. Vie je nalik plesnoj dvorani nego salonu. Kamini izgledaju prazno jer u njima nema ni vatre, ni

Evinih uobiajenih cvjetnih aranmana. Stolice su postavljene simetrino i strateki, poput figura na ahovskoj ploi. Gledam golemo stubite. Znam da bih trebala krenuti gore, ali odluujem prvo pogledati u ajanu, a potom u drugu kuhinju

i u podrum gdje priprema svoje ajne mjeavine. Zovem je, govorim u hodu, glasno kako bi me ula. Ne elim joj se

priuljati i uplaiti je tako da doivi srani udar ili neto slino. Vjerojatno je gore. Jo ne bih trebala krenuti stubama, ali sada je ve viui dozivam i uviam da u morati otii gore.

Hvatam se za rukohvat i vuem se, ali mi je ve lake penjati se nego prije nekoliko dana, iako i dalje osjeam kako me

avovi zateu sa svakim korakom. Stiem na odmorite prvog kata i toliko mi se vrti da moram sjesti i priekati da se sve oko mene prestane vrtjeti. Napokon stiem u Evinu sobu. Stari krevet s baldahinom u kutu, kamin, ormar. Krevet je sloen,

jastuci istreseni. Uzimam jedan i njuim ga oekujui Evin miris. Ali jastuk mirie na naraninu vodu kojom Eva ispire

posteljinu. Zacijelo je nedavno promijenila plahte. Gledam u garderobu. Sve besprijekorno visi na vjealicama. U koarama nema prljavog rublja to znai da je stare plahte ve oprala.

U toj sam sobi provela mnogo vremena kad me Eva uzela k sebi, zapravo, mnogo sam vremena provodila u toj

garderobi to je njoj vjerojatno bilo udno, ali to nikada nije spomenula. Eva mi nije krvna srodnica; bila je druga supruga mojega djeda G. G.-ja, ni u kakvom srodstvu. Pa ipak, ona me razumije onako kako bi majka trebala razumjeti, a kako me

vlastita majka nikada nije razumjela.

Na prvom je katu jo est soba. Sve osim jedne zimi dri zatvorenima. Zapravo, malokad ih otvara ako ne oekuje goste, to je sve rjee - ili mi barem tako govori svaki tjedan kad me nazove. Polako obilazim sve sobe u potrazi za njom i

pritom govorim. Sablastan namjetaj je blijed, prekriven plahtama koje ga tite od praine.

Iscrpljena penjem se na drugi kat. Moja teta ak i sada, u osamdeset petoj, ima vie energije od mene. Nekako znam da je ovdje, na drugom katu. Eva, ponavljam. To sam ja, Towner. Teko se uspinjem uskim stubama drei se za oba

rukohvata. Jako sam umorna.

Drugi kat je moj kat. Eva mi ga je dala one zime kad sam se doselila k njoj, dijelom kako bi me umirila nakon to sam se morala odseliti s otoka Yellow Dog koji sam silno voljela, a dijelom zato jer je na drugom katu bila krovna terasa za koju

je znala da e mi koristiti za dranje May na oku, koja je i dalje sama ondje na otoku te odbija doi na kopno. Izuzev

povremenog uspinjanja na terasu, Eva vie uope ne koristi te sobe koje, kao to mi esto govori, uope nije promijenila otkako sam se odselila. Bit e spremne kad ti bude spremna, uvijek kae te nastavlja kakvom dosjetkom poput: Kod

kue je najljepe.

Prvo se uspinjem na terasu jer znam da je to jedino mjesto na koje bi Eva pola da je dola ovamo. Ali od nje ni traga. Ovdje je samo galebovo gnijezdo; ne mogu procijeniti je li novo ili naputeno. Sama stojim na vrhu onoga to je neko bilo

moj svijet. Koliko sam puta sjedila ovdje i provjeravala May gledajui hoe li se njezina petrolejska svjetiljka upaliti rano

naveer, a potom ugasiti kad napokon legne u krevet? Te sam zime ovdje provela svaku veer.

Salemska se luka promijenila. Brodica je mnogo vie no to ih je neko bilo i mnogo je vie kua uokolo na Marbleheadu, ali

otok Yellow Dog izgleda isto. Ako napregnem oi i pogledam dalje od luke, mogu zamisliti da sam ponovno dijete i da u

svakog asa ugledati jedro Lindleyne jahte kako se pojavljuje iza Peach Pointa i nju kako dolazi provesti ljeto na naem otoku.

Vraam se na drugi kat gdje su moje sobe. Jo samo ondje nisam traila Evu, to je jedino mjesto na kojem bi jo mogla

biti. Na ovom su katu etiri sobe jer je na njemu zabat pa je manji od prvog kata, ali ovdje pokustvo nije prekriveno plahtama to se doima udnim jer Eva nije znala da dolazim. Jedna soba je malena knjinica i u njoj su sve moje kolske

stvari: moj pisai stol, pozivnice na kotiljon, izvjea o kolskom uspjehu. Ondje su kolske knjige i knjige koje je Eva

zahtijevala da proitam ako je smatrala da nastavni program nije dovoljno opsean, stare knjige u konom uvezu iz knjinice na prvom katu: Dickens, Chaucer, Proust. S druge strane hodnika soba je u kojoj je Beezer spavao na Boi, te kad bi

tijekom zimskih praznika doao iz internata. Preostale dvije sobe bile su moje privatne odaje; dnevna soba s dva mekana

13

kaua i malenim kineskim stoliem meu njima. Na drugom kraju sobe, iza ostakljenih vrata, nalazi se moja spavaa soba.

Budui da sam pretraila sve i znam da je negdje u kui, zakljuujem da mora biti ondje.

Otvaram vrata i, odjednom uplaena, najprije pogledom prelazim po podu. Moda se nije vratila. Moda je cijelo vrijeme ovdje, a oni je jednostavno nisu dovoljno temeljito traili. Moda je ovdje pala i cijelo vrijeme lei u stranoj boli.

Eva, ponavljam strahujui od onoga to u zatei dok otvaram vrata zadnje sobe u kui, zadnjeg mjesta na kojem bi mogla

biti. Eva, javi se. Plaim se da u je vidjeti opruenu na podu, slomljenih kostiju ili neto jo gore. Zatvaram oi na tu pomisao. Ali

ponovno ih otvaram i nema niega. Samo soba kako sam je ostavila kad sam napunila sedamnaest: isti prekriva s

indijanskim uzorkom koji mi je Lyndley kupila na Trgu Harvard, i jedan od Evinih prekrivaa od zakrpa sloen u trokut u podnoju kreveta. Na zidu nasuprot krevetu nalazi se slika koju mi je Lindley naslikala godinu dana prije no to je umrla; sve

nijanse plave i crne sa zlatnim putom koji vodi u duboku vodu. To je slika naeg zajednikog sna naslovljena Plivanje prema

Mjesecu. Prilazim slici, zurim u nju i prisjeam se jo mnogo ega, primjerice, kad je Lyndley ukrala golemu kitu cvijea iz Evina

vrta i nadrapala zbog toga jer je gotovo poupala Evine jednogodinje biljke. Kad sam se toga dana vratila kui, opazila sam

da je cijelu moju sobu na otoku Yellow Dog ukrasila tim cvijeem i doista pretjerala; cvijea je bilo posvuda. May je rekla da je to bilo previe, da je smrdjelo kao u mrtvanici. Rekla je da joj je pozlilo od toga. Lyndley je ve i to smatrala

postignuem, izazvati u nekome muninu svojim umjetnikim izvedbama. To joj je iz nekog razloga bilo vrlo smijeno. I

dalo joj je ideju. Nagovorila me da odjenem haljinu i legnem na krevet kao le, drei cvijee na trbuhu, poput Millaisove slike Ofelije, rekla je da izgledam prelijepo kao mrtvac i poela me crtati, ali ja sam to upropastila jer se nisam mogla prestati

smijati zbog ega se cvijee previe treslo da bi ga nacrtala.

Zvuk koraka na stubama naglo me vraa u sadanjost. Dakle, tu si, kae Eva, ak ni zadihana. Okreem se. Na sebi ima staru kunu haljinu s cvjetnim uzorkom, koju

pamtim, i ne izgleda ni dana starija no to je bila kad je s vrtlarskom skupinom dola u Los Angeles vidjeti kako se izrauju

cvjetne platforme za paradu. Potekle su mi suze, toliko mi je laknulo to je vidim. inim korak prema njoj, ali mi se vrti jer sam se brzo okrenula.

Bolje sjedni da ne padne, kae Eva s osmijehom, prua ruku kako bi me zadrala i vodi me prema krevetu. Izgleda

strano. Jako mi je drago da si dobro, kaem sputajui se na krevet.

Dakako da sam dobro, kae kao da se nita nije dogodilo.

Pokriva me prekrivaem. Iako je prevrue, ne bunim se. To je obred utjehe; mnogo puta ga je ponovila. Mislila sam da si mrtva, kaem sada ve jecajui od olakanja i iscrpljenosti. Mnogo je toga potrebno rei, ali ona me

uutkuje, govori mi da je zdrava kao dren i da bih se sada trebala odmoriti, da e ujutro sve biti bolje. Znam da bih joj

trebala rei neka nazove Jay-Jayja i Beezera te im kae da je dobro, ali njezin je glas hipnotian pa tonem u san. Odmori stare kosti, kae itajui mi misli kao to ih je oduvijek itala, vadei zabrinutosti iz njih i nadomjetajui ih

spokojnim predodbama. Ujutro e sve biti bolje, ponavlja.

Kree prema vratima, a tada se okree. Hvala ti to si dola, kae. Znam da ti je to bilo teko. Tada vadi neto iz depa haljine i ostavlja na stoliu pokraj kreveta. Ovo sam namjeravala poslati s jastuiem, kae. Ali, stara sam i moje

pamenje vie nije to je neko bilo.

Pokuavam vidjeti to je stavila na stol, ali oi su mi preplavljene snom. Lijepo sanjaj, kae izlazei iz sobe. Na njezinu zapovijed poinjem sanjati da lebdim uza stube i izlazim na terasu, a potom dalje, iznad luke gdje se brod za

zabave vraa sa svoje besciljne plovidbe nosei teret suncem oprenih turista. Sunce zalazi, a mladi Mjesec izlazi nad otokom

Yellow Dog, naim otokom, i ondje na trijemu vidim nekoliko ena iako ih ne prepoznajem. Potom ujem sirenu broda za zabave dok skree i ponovno se prizemljujem u krevet, spavam u njemu. Dva zvuka sirene dok ulazi u luku. Po tim

zvukovima moete namjetati satove. Tri puta dnevno ujete ih dok se brod vraa u Salem nakon svake plovidbe - u podne,

u est sati i ponovno u pono nakon zadnje none plovidbe.

14

Poput mufova kojima nalikuju, jastuii za ipku skupljeni su i svezani na oba kraja. Svaki je jastui

tradicionalno imao depi u kojem su ipsvike ene uvale svoja blaga. Neke su u njemu drale lijepe

batie dopremljene iz Engleske ili iz Bruxellesa, previe vrijedne da bi ih se uope koristilo. U drugim

depiima bili su komadii dovrene ipke, ljekovite trave ili ak kamenii kuai zlata. Neki su uvali

poeziju napisanu vlasniinom rukom, ili ljubavna pisma prosca koja su itana i itana sve dok se

pergament ne bi poeo parati po pregibima.

Vodi za itanje ipke

etvrto poglavlje

B U D I M S E I pogledam na stoli oekujui da u ondje pronai poruku. Umjesto nje opaam svoju pletenicu,

ondje gdje ju je Eva sino ostavila. Dopirala mi je gotovo do struka onaj dan kad ju je Eva odrezala, a danas bi mi dosegnula

samo do ramena. Uzimam je. Kosa je mekana, vie nalik Lyndleyinoj nego mojoj kosi. Po duini otkriva pruge u bojama poput godova, ljetnog sunca i zimske tame. Na jednom kraju izblijedjela vrpca svezana je u manu dvostrukog vora. Na

drugom je kraju isuena gumena vrpca koju je Eva stavila odrezavi mi pletenicu i oko koje se meka kosa uvinula. Stegnuta

je vrlo vrsto, kao da sve dri mirno i na okupu. Kosa je prepuna arolije, Eva uvijek govori. Ne znam vrijedi li to za svakoga, ali svakako vrijedi za moju majku May.

May nikada ne bi na due vrijeme napustila otok Yellow Dog. Zbog toga nas nije vodila u Salem na ianje, nego

brijau u Marbleheadu koji je imao radnju samo nekoliko koraka od pristanita za putnike. Stari gospodin Dooling uvijek je jako vonjao na ustajali viski i prenu hranu te blago na kamfor. Prijepodne vas je vrlo

vjerojatno mogao raniti. Govorka se da je jednom djetetu odrezao uho. Moja je majka tvrdila da nikada nije povjerovala u tu

priu. Ali, nae je ianje uvijek dogovarala za poslijepodnevne sate kad su brijaeve ruke bile mirnije, a alkoholna maglica razila se kao i magla luke.

Mayino ianje bilo je marbleheadska inaica iluzionistike predstave. Gradska djeca znala su stajati u redu na Ulici

Front i gledati kako gospodin Dooling provlai gusti ealj kroz kosu moje majke. Cealj bi sa svakim potezom zapeo za neto i stao. Kad bi gospodin Dooling krenuo raspetljavati vor, iz njega bi vadio sve i svata, od krhotina stakla iz mora do

koljki i oblutaka. U jednom osobito zapetljanom voru pronaao je morskog konjica. Jednom je ak pronaao razglednicu

koju je netko s Tahitija poslao nekome u Beverly Farmsu. Na njoj su bile dvije Polineanke golih grudi diskretno pokrivenih dugom, ravnom kosom. Nikada nisam doznala je li uzdahnuo zbog tih djevojaka i njihovih razliitih atributa ili zbog njihove

ravne, nezamrene kose zbog koje u jednom ianju ne bi morao potroiti cijelu bocu regeneratora, iako ono moda ne bi

urodilo istim blagom kao ianje moje majke. Moja majka i ja poele smo se razilaziti zbog ianja - ne njezinog, ve mojeg. Ona je bila gotova. Sljedei je bio Beezer

koji se iao na deluxe jea to je kotalo 4,99 dolara, a dobio je i tubu preparata za podizanje prednjeg dijela u zrak.

Nikada nisam voljela ianje, dijelom zbog ljudi koji su se zadravali u luci te izvana gledali cijeli postupak, a dijelom zato jer su se ruke gospodina Doolinga toliko tresle. Jednom sam prekrila ui flasterima prije no to smo stigli u grad

zakljuivi da e ih biti tee odrezati ako brija pogrijei. Ali May je to vidjela i natjerala me da skinem flastere.

Iako nisam voljela ianje, do toga me dana nije boljelo. Gledala sam kako gospodin Dooling vadi kare iz guste plave tekuine te ih brie o pregau. Prvi rez prodrmao me je kao elektrook. Viknula sam.

to je?

Boli! to boli? May mi je pregledala vlasite i ui. Ne naavi nita neuobiajeno, ponovno je pitala: to te boli? Kosa.

Vlasi na glavi? Da.

Pojedinane vlasi? Ne znam.

15

Ponovno me pregledala. Sve je u redu, rekla je i pokazala mu neka nastavi.

Gospodin Dooling je uhvatio pramen kose, petljao s njim, i ispustio ga. Stao je, odloio kare, obrisao ruke o pregau

te ponovno uzeo kare, ali tada su mu pale na pod. Isuse Kriste, rekao je Beezer. May ga je prostrijelila pogledom.

Brija je otiao u stranju prostoriju po druge kare, odmotao smei papir s njih i izveo nekoliko pripremnih pokreta

rezanja u zraku prije no to je doao do mene. Uhvatila sam se za ruke stolice i duboko udahnula kad je ponovno uzeo pramen. ula sam kako die. Osjetila sam

trenje pamuka o pamuk kad je njegova ruka posegnula za mnom. A tada sam doivjela ono to e moji lijenici s vremenom

nazvati mojom prvom pravom halucinacijom. Vidno i sluno to je bilo rezanje tkiva Meduze te izvijanje tisua zmijskih vlasi. Zmije su vritale te se i dalje izvijale iako su bile prepolovljene. Vritale su toliko glasno da ih nisam mogla uutkati; stravini

ivotinjski krici kao onda kad je jednome od pasa na naem otoku no kosilice zahvatio apu. Prekrila sam ui, ali zmije su i

dalje vritale... tada me bratovo lice, uplaeno, blijedo, vratilo natrag i shvatila sam da vritanje potjee od mene. Beezer je stajao preda mnom i dozivao me, dozivao me natrag. Odjednom sam skoila sa stolice i pojurila prema vratima.

Skupina djece na trijemu razmaknula se kako bih prola. Manja su djeca plakala. Sjurila sam se niza stube uvi kako se

vrata za mnom drugi put otvaraju i treskom zatvaraju i kako mi Beezer vie neka ga ekam. Kad je stigao do amca, ja sam ve bila odvezala uad na pramcu i krmi pa je u trku morao skoiti kako bi uao u

amac. Pao je potrbuke i ostao bez daha. Jesi li dobro? protisnuo je.

Nisam mu mogla odgovoriti. Vidjela sam kako se osvre i gleda May, koja je stajala na trijemu s Doolingom, ruku prekrienih na grudima, i gledala

nas.

Motor se pokrenuo tek nakon treeg pokuaja. A tada sam, ne obazirui se na ogranienje od osam kilometara na sat, ubrzala, i brat i ja smo isplovili.

Samo smo nekoliko puta razgovarale o onome to se toga dana dogodilo. May me dva puta bezuspjeno pokuala urazumiti;

jednom me odvela u grad kako bih o tome razgovarala s Evom, a drugi put je nazvala nekoga u Muzeju znanosti u Bostonu i zamolila ga da mi objasni kako u kosi nema ivanih zavretaka pa nipoto ne moe boljeti dok se ree.

Katkada u osvrtu moete utvrditi u kojem se trenutku va svijet promijenio i krenuo u drugom smjeru. U itanju ipke

to se naziva nepomina toka. Eva kae da je to toka oko koje se sve okree i ponu se pojavljivati istinski uzorci. To je ianje bilo nepomina toka za moju majku i mene, dan kada se sve promijenilo. Dogodilo se u trenutku, u milisekundi, u

bljesku pogleda, u udahu.

Dvije godine nitko me nije oiao. Hodala sam uokolo s jednom dugom stranom i jednom kratkom. Smijena si, jednom mi je rekla May pribliavajui mi se sa karama u ruci u pokuaju da dovri ianje i ponovno

uspostavi mo. Neu to dopustiti. Ali nisam joj dopustila da mi se priblii, ni tada ni nakon toga dana.

Svake veeri jeli smo zajedno, najee sendvie jer je May kupovala na dokovima samo jednom mjeseno, kad bi otila u grad. Sendvii su uvijek bili posluivani u blagovaonici, na finom porculanu, a slijedio je maleni Limoges tanjuri

multivitamina koje je moja majka nazivala desertom. Konzumiranje toga zadnjeg jela moglo je dugo trajati jer je May

zahtijevala da multivitamine jedemo desertnom vilicom te pritom vjebamo uljudan razgovor kakav se vodi za veerom, to je nauila od Eve.

Imam pitanje, rekla sam drei dva vitamina na nou.

May mi je uputila pogled. Odloila sam no. Da? rekla je ekajui da pitanje postavim u stilu avrljanja koji smo izmislile kako bismo izbjegavale istinski razgovor o bilo emu.

Zato si dala moju sestru?

Beezer je irom otvorio oi. O tome nismo razgovarali. Nikada. May je poela istiti stol. Uinilo mi se da vidim kako u kutu njezina oka nastaje suza, ali nije pala.

Nakon veere otila sam u svoju sobu. U svoje utoite. U nju vie nitko nije dolazio. Svake noi u krevet sam lijegala

sa skijakom kapom na glavi preko Mayine najlonske arape kojom sam prekrivala vlasite kako ne bi mogla doi nou i odrezati mi kosu. Po sobi sam postavila zamke: uzice, zvonca, kristalne ae koje sam ukrala iz batlerova spremita - sve to

e me probuditi na prvi znak uljeza. Djelovalo je. Moja je majka odustala. Jednom se moj pas Skybo, kojega mi je Beezer dao

ljeto prije, za zatitu, toliko jako zapetljao u uzice da smo ga morali osloboditi rezanjem, ali me vie nitko nije gnjavio. May je nakon nekog vremena posve prestala dolaziti u moju sobu, ali nikada me nije napustio oprez, ni na minutu.

16

Eva je napokon rijeila stvar. Jednoga dana u kasno ljeto posjetila sam je u njezinoj radnji i preklinjala je da mi ita iz

ipke. Inae je nisam traila da mi ita, osim na roendan, to je bila obiteljska tradicija. Zapravo nisam voljela da mi se ita

to mi je bilo sablasno ali sam tada bila oajna. Izgubila sam Skyboa. Bio je neukopljeni mujak pa stoga sklon lutanju. Bio je jedan od otokih zlatnih retrivera, a Beezer ga je odgojio dok je bio tene, ali iako je bio dovoljno odgojen za

kuu, imao je divlju crtu. Bio je sjajan pliva. Kad god bih plivala ili plovila amcem, on bi me slijedio. Katkada bi otiao

posve sam. Bila sam izvan sebe. Pretraila sam cijeli otok Yellow Dog. amcem sam otila u grad. Pretraila sam luku,

prodavaonicu pomorske opreme, ak i dio ribarske flote, ali nisam ga nala. Naposljetku sam krenula k Evi.

Ona je radila na komadu ipke na jastuiu sjedei pokraj kamina ispunjenog krizantemama umjesto plamenom. Ljeto je bilo pri kraju i voda je bila prilino hladna. Bila sam u panici. Ispriala sam joj to se dogodilo i rekla sam joj da

se plaim najgoreg -moda pothladivanja, ili da se zatekao na plovidbenom dijelu pa su ga potopili. Eva me mirno pogledala

i rekla mi neka si uzmem alicu aja. Ne mogu piti aj. Pas mi je nestao, otresla sam se.

Kao i May, Eva je takoer vladala pogledom. Pripremila sam aj. Ona je i dalje radila. S vremena na vrijeme

podignula bi pogled i pokazala na aj. Nemoj da se ohladi, rekla bi. Pijuckala sam ga. Nakon naizgled vrlo mnogo vremena, Eva je odloila jastui i prila mi. U ruci je imala malene kare kojima je znala s

jastuia odrezati ipku, kad bi je zavrila, tehnikom koju je sama izumila. Umjesto da odree ipku, ispruila je ruku i

odrezala moju pletenicu. Eto, rekla je. arolija je ponitena. Slobodna si.

Odloila je pletenicu na stol.

to si to uinila, dovraga? Pazi kako se izraava, mlada damo.

Ustala sam i uputila joj bijesan pogled.

Sada moe ii, izjavila je. to je s mojim psom? otresla sam se.

Ne brini za svojeg psa, rekla je.

Krenula sam natrag prema amcu pitajui se jesu li svi koje poznajem ludi. Znala sam da je May prilino daleko odmaknula, da je iz minute u minutu bila sve povuenija. Ni Eva, koju sam inae smatrala vrlo razboritom, nije se ponaala

onako kako je trebala, nimalo.

Kad sam stigla do amca, Skybo je sjedio na pramcu. Bio je mokar, umoran i prekriven icima, ali ja sam bila toliko sretna to ga vidim da me uope nije zanimalo gdje je bio.

17

ene su same izraivale uzorke od pergamenta, ali debljeg od onog na kojem se piu ljubavna pisma,

izdrljivijeg. Probadale su ga pribadaama stvarajui rupiasti uzorak koji se moglo opetovano koristiti.

U izradi ipke pribadae su ostajale zabodene privrujui uzorak za jastui, a ipka se izraivala od

pribadae do pribadae. Ako je ita moglo ograniiti proizvodnju sloenijih uzoraka ipke, tada su to

bili cijena i nestaica pribadaa.

Vodi za itanje ipke

Peto poglavlje

S U N C E J E N E T O M izilo. Ne mogu ponovno zaspati. Stavivi pletenicu u ladicu stolia, tiho silazim u

prizemlje. Poinjem tipkati Beezerov broj, ali tada odluujem priekati jedan sat. elim mu rei da je s Evom sve u redu.

Beezer je bio sjajan. Njemu ovo nije potrebno, ne sada. Moj brat i njegova dugogodinja djevojka Anya uskoro e se vjenati. im ispiti zavre, otputovat e u Norveku gdje ive njezini roditelji. Nakon obreda ljeto e provesti putujui

Europom. Pomiljam kako e im silno laknuti jer je Eva dobro i to nee morati mijenjati planove za vjenanje.

Mentalno biljeim. Nazvati May. Nazvati policiju. Iako nitko od njih ne zasluuje poziv. Ne znam kako je itko od njih mogao biti toliko glup da nije mogao pronai osamdesetpetogodinju enu u njezinoj kui.

Ulazim u ajanu ije je zidove oslikao poluslavni umjetnik kojeg je moj pradjed doveo iz Italije. Ne sjeam se imena.

Prostorija je ispunjena malenim stoliima. ipka je posvuda. Na nekim je komadima etiketa Mayine tvrtke, Krug, ali veinu je Eva sama napravila. Na staklenoj tezgi u kutu stoje posude sa svim zamislivim vrstama aja - komercijalni ajevi sa svih

strana svijeta, kao i nekoliko cvjetnih te biljnih napitaka koje Eva priprema. Ako elite alicu kave, ovdje je neete dobiti.

Pogledom prelazim preko ajeva traei onaj koji je nazvala po meni. Taj mi je aj jedne godine dala na dar. Posrijedi je mjeavina crnog aja, kajenske paprike i cimeta s mrvicom korijandra i jo nekih sastojaka koje mi ne eli otkriti. Mora se piti

jak i vrlo vru, a Eva mi kae da je previe ljut za neke od njezinih starijih muterija. Ili e ga zavoljeti, ili e ga zamrziti,

rekla mi je kad mi ga je dala. Zavoljela sam ga. Neko sam znala popiti ajnike i ajnike, onih zima kada sam ivjela s Evom. Na posudi pie Sophyjina mjeavina, ali nadimak mu je, samo izmeu Eve i mene, Teki aj.

Iza te posude je biljenica, a na njezinim koricama pjesma koju prepoznajem, pjesma Jenny Joseph koja postaje vrlo

popularna. Kad budem stara, nosit u ljubiasto / i crveni eir koji ne pristaje uz ljubiasto, i ne pristaje meni... U biljenici je nekoliko fotografija, na jednoj su Beezer i May, a na jednoj sam ja kad sam prvi put stigla u Kaliforniju, s usiljenim osmijehom

mlitavim od lijeka za shizofreniju, koji sam jo uzimala.

Izgleda da Eva danas ima djeju zabavu. Gledam kalendar na zidu, ali je Mjeseev, nije uobiajen pa ga tee itam. Simboli Mjeseevih faza otisnuti su nijansama sive boje na odgovarajuim nadnevcima. Upravo kad sam pomislila da sam ga

shvatila, opaam drugaiji Mjesec; jarkocrven puni Mjesec na polovici mjeseca. Malo je vei od drugih simbola i ne odgovara

ni jednom ciklusu. Nakon nekoliko trenutaka uviam da to nije Mjesec, ve eir. Sjeam se kako mi je Eva pripovijedala o Crvenim eirima nadahnutima tom pjesmom. Onima koje nose ljubiasto te barem jednom mjeseno dolaze ovamo na aj i

itanje ipke.

Stolovi su ve postavljeni. Na svakom je stolu drugaiji ajnik, s drugaijim alicama i tanjuriima postavljenim na pojedinane krugove od ipke. ajnici su vrlo neobini i areni. Ako na aj doete obinim danom, kad ajana nije

rezervirana za privatnu zabavu, ipka s vaeg mjesta vaa je nakon to je upotrijebite. Plaate je neovisno o tome je li vam

itano iz ipke. Mnogi ljudi te komade ipke jednostavno odnose kui i koriste kao ukrasne podmetae. Evi to nikada ne smeta iako sam ja uvijek smatrala da je to teta, da su ti krugovi od ipke umjetnost i da bi ih valjalo uokviriti.

18

Veina Evinih muterija na aj dolazi s velikom nadom da e im biti itano iz ipke. Eva ne izvodi vie od dva itanja

dnevno; kae da je to iscrpljuje, osobito sada kad je starija. Ne zadrava novac koji dobiva za itanje. Sav novac koji dobije

za ipku i itanje ide izravno tvrtki Krug. Ako mora, izvede i vie od dva itanja. A ako nasluti istinsko razoaranje ili neto vano to bi pitalac trebao znati, ak

ita besplatno. Ali, najvie je zanima pouavanje ena da same itaju. Podigni ipku i pogledaj je, kae. Stisni oi. Ako

slijedite njezine upute, ponete zamiljati da u ipki vidite slike, kao to ih Eva vidi. Hajde, potie ih. Ne bojte se. Nema pogrenog odgovora. itate vlastiti ivot, vlastite simbole.

Opaam liicu s monogramom obitelji Whitney i osvrem se uokolo traei pogledom svoj omiljeni ajnik, zapravo

staru porculansku posudu za pripremanje kave koju je Eva prenamijenila. Zagrijavam ga i potom pripremam aj. Uzimam alicu i Mjeseev kalendar te odlazim za jedini stol u prostoriji koji nije postavljen. Na stolu je Evino izlizano prvo izdanje

knjige Emily Post.

Prije no to je otvorila ajanu, moja je prateta vodila teajeve lijepog ponaanja te pouavala djecu sjeverne obale Bostona. Evi su na ugladivanje dolazila djeca iz Marbleheada, Swampscotta, Beverly Farmsa, Hamiltona, Wenhama i ak iz

Cape Anna. Ona bi jedan od stolova u salonu postavila za sveanu veeru, a djeca bi u svojim malenim odijelima i haljinama

dolazila usavriti ponaanje za stolom. Ona ih je pouavala pristojnom razgovoru za stolom i trikovima za sprjeavanje stidljivosti koja djecu spopadne tijekom takvih dogaaja.

Samo postavljajte pitanja, savjetovala im je. Pitanja odravaju razgovor i odvraaju arite od vas. Doznajte to druge

zanima i emu su skloni. U pitanju ponudite neto o sebi; tako je prisnije. Primjerice, dolian razgovor za veerom mogao bi se zapodjenuti tako da se okrenete prema osobi koja sjedi pokraj vas i kaete: 'Ja volim juhu. Volite li vi juhu?'

Potaknula je djecu da pitaju jedno drugo vole li juhu, to je neizbjeno izazivalo smijuljenje jer je pitanje bilo toliko

besmisleno. Ali, probijalo je led. Eto, rekla bi nakon takve vjebe. Ne osjeate li se ve ugodnije? Djeca su morala priznati da se osjeaju ugodnije. Sada postavite drugo pitanje i ovaj put doista sluajte odgovor, rekla bi. Jedna je od tajni

lijepog ponaanja nauiti sluati.

Ispijam cijeli ajnik. U sedam sati nazivam Beezera. Ne odgovara. Pripremam jo jedan ajnik aja. U osam ponovno pokuavam nazvati Beezera. I dalje ne odgovara. Odluujem Evi pripremiti aj i odnijeti joj ga.

Netko kuca na vrata ajane. Isprva pomiljam da je to Beezer, ali nije. Djevojka, ne mnogo starija od osamnaest (ako joj

je i toliko), stoji ondje s naprtnjaom na ramenima, masne kose do ramena razdijeljene po strani, koja napola pokriva golem crveni made na lijevoj strani njezina lica. Pomiljam da trai sobu ili je dola na itanje, ali bacam pogled na park i opaam

da je svetkovina zavrila. Ondje su jo samo etai pasa i nekoliko ljudi iz slube za odravanje koji iste. Kreem prema

vratima elei ih to prije otvoriti kako bih zbog Eve odrala tiinu, ali tada ajnik zapiti pa urim natrag utiati ga te opeem ruku hvatajui drak.

Ona ponovno lupa, ovaj put glasnije, nestrpljivije. Ponovno kreem prema vratima. Vidim je kroz valovito staklo. Izraz

njezina lica podsjea me na moju sestru Lyndley. Ili moda nain na koji lupa po vratima, snano udarajui po njima, kao da e ih probiti. Zurei prema vratima opaam policijski automobil u ophodnji, u potrazi za parkiralinim mjestom. Vidim kako

ga djevojka gleda preko ramena. Kad sam stigla do vrata, ona je ve sila na pola stuba. Kad se okrenula, opazila sam da je

trudna. Otvaram vrata, ali prebrza je za mene. Kliznula je niz sporednu ulicu, podalje od glavne, upravo u trenutku kad je policijski automobil stao.

Stavljam ajnik i alice na posluavnik te kreem gore kad se ponovno zauje kucanje na vratima. Psujui odlaem

posluavnik na stubu i odlazim prema vratima. Moj brat stoji ispred Jay-Jaya i drugog tipa kojeg ne poznajem. Zvala sam te, kaem Beezeru. Trudim se ne izgledati uzbueno, ne odati se.

Oni ulaze, a Beezer me grli, predugo. Odmiem se kako bih mu rekla da je sve u redu, da je Eva ovdje.

Upravo sam namjeravala pokuati ponovno te nazvati..., kaem mu. Ovo je detektiv Rafferty, kae Beezer prekidajui me. Duga stanka, a tada Rafferty progovara: Pronali smo Evino

tijelo, napokon kae, nedaleko od otoka Children's. Stojim nepomino. Ne mogu se pomaknuti.

O, Towner, kae Beezer i ponovno me grli, koliko zato da me odri na nogama, toliko i zbog suosjeanja. Ne mogu vjerovati da je mrtva.

Izgleda da se utopila, kae Rafferty. Ili je podlegla pothlaivanju. To, naalost, nije neobino u njezinoj dobi, ak i

izvan vode. Glas mu blago puca na tom zadnjem dijelu. Trim uza stube i na prvom se odmoritu presavijam od boli, ostavljajui ih ondje zaprepatene, a oni ne znaju to bi

uinili. Posrui ulazim u Evinu sobu, ali ona nije ondje. Krevet je pospremljen, netaknut od juer.

19

Prolazim labirint soba koliko god brzo mogu. Eva je stara, pomiljam; moda vie ne spava ovdje. Moda je izabrala

neku drugu sobu za spavanje, neku manju. Ali, ak i uz tu misao poinjem paniariti. Mahnito jurim iz sobe u sobu kad me

Beezer sustie. Towner? ujem kako se njegov glas pribliava. Stajem kao ukopana nasred hodnika.

Jesi li dobro? pita. Oito nisam.

Upravo sam identificirao tijelo, kae. ujem kako njihovi glasovi, glasovi policajaca, odjekuju stubama, ali ne ujem to govore.

May zna, kae i iznosi praktine pojedinosti u nastojanju da me prizemlji. Detektiv Rafferty joj je jutros otiao rei.

Uspijevam kimnuti. Ona i Emma ekaju da doemo, kae Beezer.

Ponovno kimam i kreem za njim u prizemlje. Policajci prestaju razgovarati kad me ugledaju.

Jako mi je ao, kae Jay-Jay, a ja ponovno kimam. To je sve to mogu. Raffertyjev pogled sree se s mojim, ali on nita ne govori. Opaam da brzo prua ruku, utjeno, automatski. A tada se

pribere i povlai je. Stavlja je u dep jakne kao da ne zna to bi drugo s njom.

Trebao sam je zaustaviti, kae Beezer, preplavljen krivnjom. Hou rei, zaustavio bih je da sam znao. Rekla mi je da je prestala plivati. Prole godine.

20

Budui da su bile dopremljene iz Engleske, pribadae su bile skupe. to je ipkarica koristila manje

pribadaa, to je uzorak bio jednostavniji i to je brze mogla raditi. Konac je uvoen jer, iako su

novoengleske prelje bile vrlo dobre, nisu uspijevale postii finou tankog europskog lanenog ili kineskog

svilenog konca. No, u prosjeku svaka je ipkarica u Ipsivichu ipak izraivala vie od sedamnaest

centimetara ipke dnevno, vise no to Krug danas izrauje, a Krug raspolae luksuzom vlastitih prelja

i pribadaa kolikim god ele.

Vodi za itanje ipke

esto poglavlje

R A F F E R T Y J E D R A G ovjek. Odvozi nas do pristanita Derby kako bismo preuzeli amac. Krui po

etvrti traei parkiralino mjesto, a tada naposljetku skree na plonik i odvozi nas to blie Evinu spremitu za amac.

Poslao bih nekoga da vas odveze onamo policijskom brodicom, rekao je, ali kad su zadnji put ili, May je pucala na njih. Vjerojatno ste uli za moju majku, May Whitney. Svi drugi jesu. Uvjerena sam da se sjeate fotografije u novinama od

prije nekoliko godina, one na kojoj May upire samaricu u dvadesetak policajaca koji su u njezino ensko sklonite na otoku

Yellow Dog doli s nalogom da odvedu jednu od njezinih djevojaka. Ta je fotografija bila posvuda. Bila je ak i na naslovnici Newsweeka. Fotografija je bila vrlo upeatljiva jer je moja majka bila nevjerojatno slina Maureen O'Hari iz vesterna

snimljenih pedesetih godina. Iza May se na fotografiji uurila prestravljena djevojka kojoj nije moglo biti vie od dvadeset

dvije, a na vratu je imala veliki zavoj jer je spaena od supruga koji joj je, pijan, pokuao prerezati grlo. Njezino dvoje malene djece sjedilo je iza nje i igralo se s leglom zlatnih retrivera. Bio je to pravi prizor. Da ste ga vidjeti, upamtili biste ga.

tovie, ta je fotografija, uz smisao za odnose s javnou - oboje naizgled netipino za May - oivjela djelatnost izrade

ipsvike ipke. Pristala je razgovarati s novinarima u nizu dobro odabranih intervjua, u kojima nije govorila o netom spaenoj djevojci, koja je zanimala novinare, ve o ipki na batie koju su izraivale druge ene, ili otoanke (kako su ih

mjetani nazivali). One su se nazvale Krug, po nekadanjim enskim krugovima velja, i to se ime nalazilo na njihovim

etiketama. May je novinare vodila u obilazak kune radinosti koju je odravala sa svojim otoankama. Najprije ih je vodila u

predionicu, smjetenu u staroj kamenoj tenari. Izgradio ju je moj djed G. G. Whitney u namjeri da uzgaja i pripitomljuje

otoke pse, ali ih nije uspijevao namamiti ni blizu pa je tenara bila prazna sve dok je nisu preuzele Mayine djevojke. U tenari ste se osjeali kao u srednjovjekovnom dvorcu (ako ste zanemarili anakronizam traperica i druge suvremene odjee).

ene su sjedile za starim kolovratima i pomagalima za namotavanje konca, u tiini koju je naruavalo tek brujanje te

povremeno kripanje i kljocanje. U predionicu su dolazile nove djevojke, netom spaene, one koje su jo bile previe plahe da bi se pridruile drugim djevojkama. May je esto prela s njima. Prele su uglavnom lan za laneni konac, a May je katkad

prela konac od dlake utog psa, ali to je bilo rijetko. Iako su neke ostajale u predionici, veina tih zlostavljanih ena

pridruivala se krugu ipkarica u staroj crvenoj kolskoj zgradi im su se osjetile dovoljno jakima za ponovno druenje s ljudima.

May je obilazak zavravala u kolskoj zgradi gdje su ene sjedile s jastuiima na krilima, izraivale ipku i tiho avrljale

ili sluale itaicu (esto moju majku, koja je imala lijep glas i voljela je itati poeziju). Opinjeni svijetom koji je May stvorila te pauinom ipke nalik aroliji koju je May isprela oko njih, novinari su zaboravljali priu zbog koje su doli. Umjesto toga

vraali su se u svoje redakcije i pisali o Krugu. Ta je pria ostavila dojam na itateljice pa su ene iz svih krajeva zemlje poele

slati novac kako bi kupile tu novu ipsviku ipku.

21

Beezer mi doputa upravljati amcem. Pribliavamo se otoku, razina vode je niska i rampa je podignuta. Mogli smo pristati

uz platformu, ali s tako podignutom rampom neemo moi doi do otoka. Na trenutak razmiljam da pristanemo na Stranjoj obali, koja je nepristupana u vrijeme oseke te jedva pristupana u drugim razdobljima. Za takvo pristajanje mora

biti plima, a more potpuno mirno. Stoga zakljuujem da u jednostavno morati pristati uz platformu te sjediti i ekati dok

nas netko ne opazi i spusti rampu. Ljudi koji ive na otocima vole samou. Ne mislim na otoke poput Vineyarda ili Nantucketa. Stanovnici tih otoka

toliko su daleko od obale da moraju privlaiti turiste kako bi preivjeli. Ali, ljudi na ovim bliskim otocima u pravilu vole da

ih se ostavi na miru i podiu rampe jer su osjetljivi. Otok je mjesto iskrcavanja za svakoga tko se nade u blizini. Ljudi pretpostavljaju da su otoci javno dobro: dolaze na piknike, ostavljaju smee. Dolaze na vaa vrata i pitaju smiju li se posluiti

vaim telefonom, ne pomiljajui ni na trenutak da vi moda nemate ni telefon ni struju. I stoga otoani podiu svoje rampe.

Najee ih podiu samo nekoliko stopa, ali to ini svu razliku. U vrijeme plime razmak izmeu platforme i rampe moe biti samo pet ili est stopa. Veina ljudi bi ga mogla preskoiti kad bi bili spremni odvaiti se na to, ali malobrojni se odvae. U

vrijeme oseke rampa je jo deset stopa nie i tada uistinu osjeate privatnost.

Otok Yellow Dog zatvoreniji je od veine. Cijela kvadratna milja njegova oblika osmice nalazi se visoko na granitnoj zaravni, a iz okolne vode izviru stjenoviti iljci koji stvaraju dojam prastare utvrde. Ako ne znate za Stranju obalu, otok je za

vas nepristupaan. Zbog okomitosti litica pristanite je sagraeno desetak metara visoko to dodatno poveava udaljenost

od rampe do platforme. Rampa se sputa hidraulinim vitlom, a ovo je jedno od nekoliko mjesta na otoku na kojima postoji generator, pomou kojeg ujedno radi i crpka za slanu vodu prema kuama, za kanalizaciju. Dok smo jo pohaali kolu na

otoku, a moja majka bi nam zadavala lektiru, sjedila bih na kuici crpke i itala uz jedinu arulju na otoku dok generator ne

bi ostao bez plina ili dok ne bih zaspala. Ta jedna arulja za mene je predstavljala cijelu civilizaciju pa sam se dobro brinula o njoj.

Na otoku je nekoliko zgrada, ali samo su dvije prave kue, po jedna na svakom kraju, koje pripadaju May i mojoj teti

Emmi Boynton, koja je Evina ki, Mayina polusestra i zakonska majka moje sestre Lyndley. Tetina kua vea je od dvije viktorijanske, ali samo je Mayina pripremljena za zimske uvjete. Do Emmine nezgode, dok su ona i Cal jo bili u braku,

teta Emma i njezina ki Lyndley bile su ljetni ljudi, a pretpostavljam da je to bio i moj ujak Cal, ako ga brojimo, a ja ne

brojim. Danas ene iz Kruga ive u Mayinoj kui. Kinicu skupljaju u cisterne i koriste je za pie. Uzgajaju povre za hranu i lan

za ipku, a imaju ak i kravu koju je, prema Evinim rijeima, obalna straa zrakom prenijela na otok. Neko su vrijeme

pokuavale uzgajati ovce na improviziranom igralitu za bejzbol, ali psi su ih neprestano rastjerivali pa su morale odustati od toga. Sada ive od povra i pokojeg zeca te, dakako, od ribe i jastoga.

Ne znam to ine zimi. Nikada nisam pitala. Ono to znam, znam samo zato jer mi je Eva pisala pisma o tome.

Beezer i ja sjedili smo uz platformu dvadesetak minuta prije no to je netko doao spustiti rampu. Naposljetku, ne dolazi moja majka, ve teta Emma. Hoda pognute glave, sporije no to pamtim, dijelom zbog bolesti, a dijelom zbog godina.

Mnogo je starija nego kad sam je zadnji put vidjela, u kolovozu e biti petnaest godina. Srce mi se stee kad je ugledam; i

premda ona mene ne vidi, odjednom shvaa da sam tu. Kao kad Melanie u Zameo ih vjetar gleda kako se Ashley vraa iz Graanskog rata i odjednom u tom izmuenom mukarcu prepoznaje svojega voljenog supruga. Moja teta nije pojurila

prema meni to ne moe ali bujica njezinih osjeaja tee prema meni i ostavlja me bez daha.

Kad stiemo do nje, ona plae. Dugo stojimo ondje i grlimo se. Ona plae i govori: Znala sam da e doi i Rekla sam joj.

Na trenutak sam pretrnula. Toliko je sretna to je sa mnom da se pitam misli li da sam njezina ki Lyndley. To bi, na

odreeni nain, bilo vjerojatnije. Jer, iako poznajem fizikalne zakone ovoga neobinog planeta i znam da takvo to nije mogue, znam i da bi bilo manje udno da se moja sestra Lyndley, koje nema vie od petnaest godina, vrati ovamo, nego da

se ja vratim.

Usporeno se uspinjemo rampom, preku po preku. Ona je preslaba da bi hodala brzo, a ja toliko teko diem da ne mogu ni govoriti. Ali, to je u redu jer ak i kad bih mogla govoriti, ne bih znala to rei. Pred nama, na vrhu rampe, nekoliko

galebova prevre kantu za smee. Kanta se kotrlja nekoliko koraka, a tada staje tik prije ruba litice.

May vas eka, kae teta Emma pokazujui staru kolsku zgradu na vrhu brda. Kree sa mnom, a tada hvata Beezera za ruku. Polae glavu na njegovo rame i tiho zaplae.

22

ao mi je zbog Eve, kae Beezer.

Iznenauje me spoznaja da ona zna i shvaa to se upravo dogodilo Evi. Nezgoda koja ju je oslijepila, ostavila joj je i

oteenje mozga. Emma me katkada prepozna, a katkada ne, rekla mi je Eva mnogo puta.

Vrata crvene kolske zgrade otvorena su. Vidim Krug. Sjede s jastuiima za izradu ipke na krilu. Neke marljivo rade

premeui bati preko batia i pritom upliu svoj ivot u uzorke. Druge gotovo da i ne rade, ve sluaju, zagledane u neto to nije posve prisutno, opinjene glasom itaice, jakim i razgovijetnim glasom moje majke. Njezin glas izgovara Blakeove

Pjesme nevinosti i Pjesme iskustva:

Tada doite kui, djeco moja, sunce je zalo, a nona rosa pala...

Glas joj se stegne kad me ugleda na vratima. Toliko blago da, ne trepnuvi, nastavlja...

Proljee i dan potratiste u igri,

a zimu i no pod krinkom.

Kad May zatvori knjigu i krene prema nama, ujem drugi glas, ak jai od njezina.

Nita nije sluajno, kae Eva dok Beezer i ja prolazimo kroz vrata.

23

Ipsvika ipka od svake druge runo izraene ipke razlikuje se po batiima. Doseljenice si nisu mogle

priutiti tee, ukrasne batie kakve su koristile Europljanke. Kao i svi drugi u Kolonijama, ipkarice su

se morale snalaziti s onim im su raspolagale. Stoga su batii na koje su namatale konce bili laki,

katkada uplji; izraeni od trstike, a katkada od bambusa koji je stizao sa salemskim brodovima kao

materijal za pakiranje, ili ak od kostiju.

Vodi za itanje ipke

Sedmo poglavlje

S V I S M O K O D May. Beezerova zarunica Anya stigla je sino. Sutra su trebali otputovati u Norveku radi vjenanja (koje je za samo jedan tjedan). Ali put je odgoen za nekoliko dana, putovat e nakon Evina pogreba. Anyi to

oito nije drago; zapravo, kako bi joj i bilo? Mislim da ima prilino razumijevanja s obzirom na okolnosti. Znam koliko joj je

ovdje neugodno. Rekla mi je to kad je s Beezerom dola u Kaliforniju u sklopu predavake turneje koja je obuhvaala Caltech. Potujem njezinu iskrenost, ali ona mi se ipak ne svia. Mislim da to dijelom proizlazi iz injenice da se ja njoj ne

sviam zapravo, ne svia joj se nitko od nas, osim Beezera. Razmiljam o tome, pitam se koliko joj je moj brat rekao, ali

Beezer nije govorljiv. Kad sam ga pitala kako je bilo - primjerice, dok je identificirao Evino tijelo promrmljao je neto kao da je bilo vrlo teko i spomenuo ljuskare. Znala sam da u ga, ako elim doznati vie morati pitati o pojedinostima, ali me je

njegov izbor rijei odvratio od toga pa sam zakljuila da ne elim znati.

Beezer i Anya jutros dugo spavaju, ali mi ostali smo ovdje, u crvenoj kolskoj zgradi, ekamo da sveenik doe ovamo i da dogovorimo slubu u unitarijanskoj crkvi kojoj je Eva pripadala. Dr. Ward doi e vodenim taksijem. Zbog Evina

pogreba vratio se iz mirovine. Njih su dvoje bili prijatelji. Godinama. Vidimo amac, jo daleko, ali pribliava se.

Nitko ne govori osim dvoje malene djece, djeaka i djevojice koji sjede na podu kolske zgrade, u udaljenom kutu, i igraju se loptom. Pod je nagnut od starosti i tronosti pa se lopta otkotrlja od njih kad god je bace. Djeci je to vrlo zabavno.

Smijulje se i ure dohvatiti je prije no to se otkotrlja kroz vrata.

Napeta mlada ena, vjerojatno njihova majka, gleda kako to ine dva ili tri puta prije no to je zvuk udaranja lopte pone ivcirati. Vie to ne moe podnijeti pa im prilazi i uzima loptu. Djevojica zaplae, a njezin pla rasplae njezinu

majku. Vidjevi to, ene iz Kruga joj prilaze, tjee je, okruuju.

Pusti ih neka se igraju, predlau starije ene. Igra je dobra. ena uzima majci loptu i daje je djevojici koja je sumnjiavo gleda.

Tada jedna od ena opaa vodeni taksi uz platformu i nekoga kako izlazi iz njega. Odmah prepoznajem sveenika, ak i

nakon svih tih godina, ali ta ena ga ne prepoznaje i vidim kako postaje napeta. U redu je. May joj utjeno stavlja ruku na rame. Doao je k meni.

Napeta mlada majka doputa da je odvedu natrag u Krug. ene joj tiho govore, ali ne uspijevam razabrati to, sve dok

joj napokon ne izmame osmijeh na lice. Djevojica ne nastavlja igru ve namjerno sputa loptu i gleda kako se polako kotrlja prema otvorenim vratima gdje na trenutak staje, a tada skae niz granitne stube, dva se puta pokazuje prije no to nestaje s

vidika. U okviru otvorenih vrata ostaje samo slika May koja uri prema pristanitu kako bi doekala sveenika.

May misli da je bolje odvesti dr. Warda u glavnu kuu, podalje od ena koje su plaljive (najblae reeno), a osim toga, one ionako rade ipku i ne bismo im trebali smetati svojim poslovima. Kad stiemo u kuu, opaamo da su Beezer i Anya

napokon ustali. On je popio kavu i sada je toi sveeniku. Anya mu ne pomae, ali dri se za njega, kao i inae. On se snalazi

kao to se snalazi osoba s invalidnou te je nauio kretati se s njom i nakon nekog vremena zaboravio da nije uvijek tako hodao.

24

Razmiljamo o promjeni mjesta, kae dr. Ward mijeajui jo jednu liicu eera u kavi, udarajui liicom o stijenku

alice. Vjerojatno emo pogreb odrati nie, u St. Jamesu.

Zato? pita May. Zato jer je mnogo ljudi. Samo katolika crkva moe primiti toliko. Koliko je to ljudi? May ve ima lo predosjeaj.

Pretpostavljamo oko dvije stotine, kae, manje ili vie.

Dvije stotine ljudi? Anya je zapanjena. Da ja umrem, ne bih imala dvije stotine ljudi na pogrebu. Manje ili vie, ponavlja sveenik.

Gotovo vidim kako se May jei od pomisli na toliko mnogo ljudi. Ne moe ostati sjediti pa ustaje i poinje hodati

uokolo. Dvije stotine ljudi, ponavlja Anya. Eva je imala mnogo prijatelja, kae joj Beezer, dijelom kako bi je uutkao. Sa svih onih satova lijepog ponaanja.

Sve one vjetice, kae May mrtei se.

Sveenik se mekolji u nelagodi. Neki ljudi, nedvojbeno kalvinisti, smatrali bi May jednom od tih vjetica. Tim vie sada kad se nazivaju Krug. Upamtio je to kad su svoje ime, svoje poslovno ime Otoanke, slubeno promijenile u Krug. Tada

mu se to nije svidjelo i to je rekao Evi. To je ime imalo stanovite konotacije, a on je smatrao da bi se toga trebale kloniti.

Uvijek se pitao - pa, svi su se pitali - to se zapravo ondje dogaa. Neki su ljudi te ene smatrali vjetijom druinom. Budui da su vjetice danas posvuda u Salemu, svaku skupinu ena logino je smatrati vjeticama, osobito ako se skupina naziva

Krug. Eva mu se smijala kad joj je to rekao, rekla mu je neka se upozna s njima te da skupina nije nazvana po vjeticama, ve

po nekadanjim krugovima velja u koje su se ene okupljale. On je ipak mislio da se to moe pogreno protumaiti. Ograniava karijeru, bile su njegove rijei, ali one su to ipak uinile. A koliko je mogao vidjeti, uope ih nije ograniilo. Eva

je nedugo potom poela u svojoj ajani prodavati ipku koju su ene Kruga izraivale, i od tada se dobro prodavala. Dakle,

trebali biste biti ludi da od sveenika prihvatite poslovni savjet, zar ne? No, njemu je ipak laknulo jer ne samo to May nije vjetica, ve se doimalo i da im nije sklona. U tome je, pomislio je, nalik kalvinistima.

Tko su kalvinisti? pitam, nesvjesna da mu itam misli sve dok to nisam izgovorila. On se trgne. Misli dr. Warda vrlo

je lako itati, toliko je otvoren da ne mogu odoljeti. Tako je to s nekim posveenim ljudima. Njihove su misli na vidjelu cijelom svijetu, nisu ograene kao nae.

May je ve bila vrlo uzrujana. Isprva sam mislila da se ljuti jer sam nepozvano itala sveenikove misli; to je bilo jedno

od Evinih pravila lijepog ponaanja. Ne itamo misli onih koji nas nisu pozvali itati ih - to je nametanje, poput neovlatenog ulaska na neiji posjed. Ali znala sam da, ako ja lako mogu itati misli tog ovjeka, tada to moe i May; sve smo

u odreenoj mjeri itaice iako May to ne eli priznati. Ali priznaje da je nevjerojatno intuitivna, a ja tvrdim da je to gotovo

isto. Dakle, ili je i dalje ljuta zbog vjetica, to uope ne razumijem, ili je ljuta na mene jer itam sveenikove misli. U svakom sluaju, njezin se gnjev jasno osjea. ak ga i on osjea.

to mislite? dr. Ward eka odgovor.

Ve znate to ja mislim, kae May. Mislim da uope ne bismo trebali imati pogreb. Mislim da bi Eva eljela odreenu vrstu obreda, kae dr. Ward. Bilo bi lijepo da bude obred. To su prve rijei koje je

teta Emma izgovorila.

Eva je bila vrlo pobona, znate, kae dr. Ward. Eva? Pobona? May se glasno smije. Iako bih inae radije stala na stranu dr. Warda nego May, u ovom se ak i ja moram sloiti sa svojom majkom. Eva je

bila upljanka, ali nije bila pobona, ni po ijoj definiciji. Ljeti je izraivala cvjetne aranmane za Prvu crkvu. I znala je

raspravljati o Bibliji s najboljima. Ali, malokad je prisustvovala slubi. Jednom mi je rekla da je duhovnost za nju rad u vrtu ili plivanje.

Pa, mislim da bi eljela neto, kae dr. Ward. U glasu mu se uje odreena mjera napetosti koju brzo prikriva

usiljenim osmijehom. Tada biste vi trebali sve isplanirati, kae May i izlazi. Sada sam ja ljuta jer je to upravo tipino za May, ostaviti nas sve

da sjedimo ovdje. Moja je majka poznata po tome da se moe suprotstaviti erifu okruga, salemskoj policiji i desetak

agresivnih novinara odjednom. Sposobna je voditi uspjean posao i davati sjajne intervjue za Newsweek, ali u obitelji nita nije sposobna rijeiti.

Ne znam zato je itko uope pita za miljenje, kaem pomalo pregrubo. Kladim se deset prema jedan da nee ni doi

na pogreb ako ga odrimo. Ti si dola, zar ne? U Beezerovu se glasu takoer uje napetost. Ubrzo osjeti krivnju. Oprosti, kae, ali moemo li,

molim vas, prestati s ovim?

Zao mi je, kaem iskreno.

25

Moda bismo ga jednostavno trebali odrati u unitarijanskoj crkvi kao to smo planirali, kae dr. Ward. Tko prvi

doe, sjedit e.

Zamiljam alter na kojem svi uzimaju brojeve. Tu predodbu zadravam za sebe. Nastupa duga tiina.

Jeste li dobro? napokon me pita dr. Ward.

ao mi je, ponavljam ne znajui to bih drugo rekla. Svima nam je ao, kae dr. Ward, a oi mu blago zasuze. Prua sveeniku ruku kako bi dodirnuo moju, ali suze su

mu zamaglile vid pa hvata zrak.

Poslije ujem to Anya govori Beezeru dok su mislili da su sami u kui. Obitelj ti je krajnje udna, kae. Govori to od milja; to bi trebala biti ala.

Znam kakav je izraz njegova lica iako ga ne vidim. Ne smijei se.

Dok sam bila u ludnici, nakon to se Lyndley ubila, prijavila sam se za ok-terapiju. Eva se protivila tome, a May jo vie (to je bio jedan od razloga zbog kojih sam to uinila), ali lijenici su toplo preporuili tu terapiju. U bolnici sam bila ve est

mjeseci. Iskuali su sve uobiajene lijekove za depresiju, ali to je bilo prije Prozaca pa lijekovi kojima su raspolagali nisu bili

osobito djelotvorni. Osim toga, davali su mi antipsihotike za halucinacije. Bila sam toliko nakljukana Stelazineom da nisam mogla gutati. Jedva sam govorila. A taj lijek nije osobito pomagao. U budnom sam stanju i dalje imala vizije Lyndley kako

stoji na stijenama i naginje se prema vjetru poput figure na starom jedrenjaku, spremna skoiti. U nonim morama gledala

sam kako Lyndleyina oca, Cala Boyntona, razdiru psi. Do tada sam ve shvatila da je ta posljednja predodba bila halucinacija iako sam u vrijeme primanja u bolnicu uistinu vjerovala da su psi doista razderali Cala, da je mrtav. Lijenici su

to smatrali svojevrsnom fantazijom ispunjenja elje.

Ali Cal nije bio mrtav, a Lyndley jest. I koliko god se trudila, nisam se mogla osloboditi ni jedne ni druge predodbe. Mislila sam, i lijenici su mi rekli, da bi me ok-terapijom moda napokon mogli osloboditi tih predodbi pa sam pristala.

Gotovo sam udjela za njom. May je na taj dogaaj odgovorila poslavi mi primjerak Staklenog zvona Sylvije Plath.

Napominjem da mi ga nije donijela; ni jednom me nije posjetila u bolnici. Poslala ju je po Evi koju je uputila itati mi naglas ako bude potrebno.

Uinit u to, bilo je sve to sam rekla Evi.

Nije bilo strano; barem moj doivljaj nije. I djelovalo je. Bilo je potrebno nekoliko tretmana, ali predodbe su nakon nekog vremena poele blijedjeti. Predodba Cala vratila se u none more iz kojih sam se mogla probuditi prije no to

postane uistinu runo. A predodba Lyndley nije posve nestala, ali smanjila se na veliinu malenog crnog okvira koji se

utvrdio u lijevom kutu mojeg perifernog vida. Zapravo nije nestala, ali vie ne moram gledati ravno u nju. Mogla sam ako elim gledati neto drugo, a eljela sam to.

Prvi put otkako pamtim imala sam plan. Planirala sam preseliti u Kaliforniju. Budui da sam se prijavila na sveuilite

UCLA i da su me primili, rekla sam lijenicima da odlazim na studij, kao to sam planirala. Lijenici su bili oduevljeni. Shvatili su to kao znak da sam izlijeena, da je njihova nova i usavrena elektronika medicina djelovala na meni.

Eva je prije moje ok-terapije, u posljednjem pokuaju da me odgovori od nje, rekla neto udno. Moje je vizije nisu

uznemirivale. U njezinu pozivu itaice vizije su poeljne. Katkada nisu pogrene vizije, ve njihova tumaenja, rekla je. Katkada je predodbu mogue shvatiti tek kad stekne iri uvid. Zagovarala je vie terapije razgovorom te izostavljanje

okova - barem sam to tada vjerovala. Zapravo je mislila ono to mi je rekla godinama kasnije - da je i sama vidjela te slike.

Obje je vidjela u ipki, predodbu Lyndley i predodbu pasa. Ali, vidjela ih je kao simbole, dok sam ih ja vidjela kao stvarnost.

Ja sam kriva, rekla je Eva ve poevi govoriti u kliejima. Trebala sam znati.

Svi nalazimo naine da ostvarimo anesteziju. U osvrtu je vid savren, rekla mi je s tunim osmijehom.

ok-terapija mi je odnijela najvei dio kratkoronog sjeanja. Nije se vratilo. To ljeto pamtim vrlo slabo. To je vjerojatno

dobro to sam i eljela. Ali, odnijela mi je i velik dio mojeg dugoronog sjeanja, to je doista neuobiajeno, statistiki se dogaa jednom u tisuu sluajeva. Uvjeravali su me da e mi se dugorono sjeanje vratiti i velik se dio doista vratio. Za

razliku od veine ljudi koji s godinama gube pamenje, ja se s vremenom prisjeam sve vie. Sjeanje mi se najee vraa u

fragmentima, katkada u cijelim priama. Neke od njih sam zapisala dok sam bila u bolnici, ali su do dolaska na UCLA

26

presuile. Nisam izdrala due od prvog semestra. Rekla sam Evi da odustajem zbog Stelazinea, da vidim dvostruko i ne

mogu itati, to je bilo tono. Prihvatila sam svoj prvi posao uvanja kue jednog redatelja, a on mi je pronaao posao itanja

scenarija, prvo za njega, a kasnije za jedan od njegovih studija. Eva me neko vrijeme pokuavala nagovoriti da se vratim studiju. Ili da se vratim u Boston i ondje studiram.

27

Dananje ene iz Kruga batie izrauju od kostiju ptica koje su neko ivjele na otoku Yellow Dog. Te

su kosti lagane pa je napetost konca neujednaena i to vie od bilo ega drugog ipsvikoj ipki daje

neuobiajenost i lijepu, nepravilnu teksturu te je ini lakom za itanje.

Vodi za itanje ipke

Osmo poglavlje

D O B I L A B I H okladu. May ne dolazi na Evin pogreb. Teta Emma je ovdje, izmeu Beezera i Anye koji je dre pod ruku, svaki s jedne strane. Ali May se nije udostojila doi.

May se s njom pozdravlja na svoj nain, Anya osjea potrebu da objasni. Jutros je rasula latice boura na etiri strane

svijeta. Ne komentiram. to god bih rekla zvualo bi sarkastino.

Stiemo do crkve pred kojom ljudi stoje i ekaju da udu.

Rafferty je ondje, stoji u stranjem dijelu crkve, pod orguljama koje se proteu dva kata, do krova. U tamnom odijelu izgleda udno i neugodno mu je jer svi zure u njega. Zapravo samo ene zure. Rafferty je naoit mukarac to dodatno

poveava njegovu nelagodu u ovom preteno enskom drutvu.

Ova je crkva stara, Prva crkva u Salemu, ali puritanskog porijekla. U njezinoj pastvi bile su dvije optuene vjetice. Ovo je i crkva koja je ekskomunicirala Rogera Williamsa nakon to je poeo trajkati te odbio sluiti kao pastor ili ak

prisustvovati slubi dok se u potpunosti ne prekine dijalog s Anglikanskom crkvom. Williams nije pobjegao samo iz crkve,

ve i iz Massachusetts Bay kolonije, izbjegavi protjerivanje, te je utemeljio Rhode Island, dravu za iskuavanje vjerske snoljivosti.

Dananja je salemska Prva crkva unitarijanska te onoliko daleko od svojih puritanskih korijena koliko crkva moe

odmaknuti. Ali, ti su korijeni ipak duboki. Graevina u Ulici Essex, posljednje u nizu sastajalita, tijekom godina znatno se promijenila. Sredinom devetnaestog stoljea, kad je u Salem pristizalo mnogo novca od pomorskog prometa, crkva je

obnovljena kamenom i mahagonijem; po sredini su postavljene tvrde drvene klupe, a du zidova meki, barunom presvueni

separei (privatna mjesta za brodarske obitelji). Najvei dio svjetlosti dopire iz, gotovo od poda do stropa golemih Tiffany prozora, koji na unutranjost bacaju pepeljastu ruiastu svjetlost pa sve izgleda lijepo i ak pomalo nestvarno.

Crkva se odlikuje onom vrstom jednostavne ljepote koju nalazimo samo u ovom dijelu Novog svijeta.

Sjedamo sa strane, u separe obitelji Whitney u kojem su jastuii od konjske dlake i pranjavi barunasti prekrivai, neko tamnocrvene boje a sada ruiasti, izguvani i izlizani. Sjedea mjesta u sredini crkve obnovljena su i ondje sjede

lanovi pastve. ak i danas kad je tolika guva da su ljudi prisiljeni stajati u stranjem dijelu, otvoren je samo na separe. To

je vjerojatno zbog pitanja odgovornosti, a ne odvajanja, ali doima se da nas na odreeni nain odvaja od drugih. Budui da gledamo prema ljudima, a ne prema propovjedaonici, kao da sjedimo u izlobenoj vitrini. Vidim kako nas ljudi pogledavaju

kad misle da ih ne gledamo. Moda se to uvijek dogaa na pogrebima, ti pogledi, moda se to neprestano dogaa, ali obitelji

to nikada ne opaaju jer su okrenute prema naprijed, gledaju u lijes, a ne u ljude. Vani je ve vie od trideset Celzijevih stupnjeva. Prerano je za ovo, ujem kako jedna ena kae dok ulazi. Ton joj je

blago optuujui pa se okreem da vidim kome se obraa, ali njezina je primjedba openita, namijenjena nikome osobitom,

ili moda Bogu ija bi kua ovo trebala biti. Kao da biljei neto, daje slubenu izjavu. Ljudi to ine u ovom dijelu zemlje -

28

meteoroloke krajnosti registriraju kao to raunaju stanje svojeg bankovnog rauna pazei da dobiju zasluge za sve i da im

se ne upute optube koje im ne pripadaju, kao da je i samo vrijeme pod nadzorom te je obavezno ostvariti konaan i

odreen broj vruih, snjenih ili kinih dana koji ne smije biti premaen. Crkva je puna ena sa eirima na glavama i u lanenim ljetnim haljinama gotovo u junjakom stilu, neprimjereno uz

hladnu kamenu graevinu. Pogled mi je privuen sreditu crkve i skupini ena odjevenih u razliite nijanse ljubiaste boje te

s crvenim eirima na glavama. To su Evine redovite goe u ajani, skupina ena koje je smatrala prijateljicama. Ljudi se hlade neposredno nakon ulaska koristei se onim to im je pri ruci: slamnati eir, program od prole nedjelje,

koji je pao na pod. Uzdasi su ujni. Kamena crkva nije klimatizirana, ali osjea se hladna vlanost novoengleskog kamenog

podruma, vlanog i hladnog, s upamenim mirisom jabuka od Dana berbe prole jeseni i smreke preostale od Boia. Ljudi se smiruju jer se napokon poinju hladiti; prestaju mahati i mekoljiti se. Opaaju se ak kratki osmijesi prepoznavanja koji

se dobacuju amo-tamo, a potom se prikrivaju primjerenijim, ozbiljnim dranjem. Pokuaj se ponaati kao da nosi crninu,

jednom sam ula kako je jedan holivudski redatelj rekao jednoj od svojih glumica. To ovi ljudi ine. Jedine koje uistinu nose crno jesu vjetice, ali one crno nose cijele godine. One su i jedine koje ovo ne doivljavaju kao

ozbiljan dogaaj. Tiho razgovaraju i pozdravljaju one koje dolaze. Eva mi je jednom rekla da vjetice smrt doivljavaju

drugaije; kae da je to zato jer uz nju ne veu mogunost vjenog prokletstva. Dr. Ward dri posmrtni govor. Govori o Evinim dobrim djelima, o svim ljudima kojima je pomogla. Naposljetku, o

ljudima govore njihova dobra djela. Nabraja Evina djela, injenice koje nisam znala o svojoj teti, injenice kojima se mogla

hvaliti da je bila drugaija osoba. Uviam koliko su djeca sebina. Volimo ih i njihovi su univerzumi sredinje toke naih krunih putanja, ali nai univerzumi nisu sredinje toke njihovih putanja. Odavde sam otila kao dijete i na odreeni nain

jo nisam odrasla. O tome svjedoi injenica da to nisam znala o svojoj teti. alim zbog toga dok sjedim ovdje. Danas alim

zbog mnogoega. Dr. Ward se nakaljava. Eva Whitney svakodnevno je plivala od kasnog proljea. Bila je u vodi i prije mnogih brodica.

Ljudi su poeli porivati brodice u vodu kad bi Eva zapoela sa svakodnevnim plivanjem jer su znali da e vrijeme ostati

toplo, da je topli dio godine pred nama. Evino prvo plivanje u sezoni za ovaj grad bilo je inaica Svieva dana. Dok je taj prvi put u godini ulazila u vodu, svi smo zajedno zadravali dah. Ako je sutradan ponovno otila plivati, pospremili bismo

lopate za snijeg proljee je poelo. Osvre se uokolo, gleda ljude u oi. I sada se godinje doba promijenilo. Ljeto je

opet ovdje, ali Eva vie nije meu nama. Gleda tetu Emmu, a potom Beezera i mene. Beezer se u nelagodi mekolji na svojem sjedalu. Sve ima svoje doba, kae dr. Ward, i svaki posao pod nebom ima svoje vrijeme.

Ne nastavlja citirati ve silazi i gestom poziva Ann Chase koja kree prema propovjedaonici s biljekama u ruci, a

njezina crna haljina u prolazu se oee o kut naeg separea. Dr. Ward nije zaboravio lijepo ponaanje pa joj prua ruku i pomae joj popeti se uza stube uglaena gesta staroga gospodina. Dok ona hvata njegovu ruku, opaam da je njezina

ruka ona potporna. Vie ona njemu pomae sii, no to on njoj pomae uspeti se. Dr. Ward polako odlazi do prvog reda i

sjeda nasuprot lijesu. Gleda ravno pred sebe. Ann Chase nisam vidjela od onog ljeta kad je Lyndley umrla. Malo je starija od mene, moda etiri ili pet godina.

Izgleda pomalo bezvoljno, ali inae se nije promijenila u tih petnaest godina. Crte lica vie joj nisu onoliko jasno definirane

pa izgleda kao kopija djela starog majstora koju je izradio student likovne umjetnosti, pomalo drugaija, vie sugestija nego stvarnost.

Ne predstavlja se. Ne mora. Ann Chase je, nakon Laurie Cabot, najpoznatija vjetica u Salemu i izravan potomak

Gilesa i Marthe Corey koji su neko bili istaknuti lanovi Prve crkve (sve dok kao vjetica i vjetac nisu pogubljeni u vrijeme histerije). Oni, dakako, nisu bili vjetac i vjetica. Njihova pomilovanja danas vise u stranjem dijelu ove crkve tako da ih svi

mogu vidjeti, pomilovanja koja je izdala kraljica Elizabeta II. krajem ovog stoljea, prekasno za Gilesa i Marthu te (neki bi

rekli) prekasno i za Ann. Grijesi otaca, netko apne dovoljno glasno da ga svi uju. Ali, ako je Ann to i ula, nije ni trepnula. Veina ljudi u ovom gradu smatra da je Ann postala vjeticom zbog svojevrsnog obiteljskog prosvjeda odvedenog u

krajnost, pravednosti u stilu ako ih ne moe poraziti, pridrui im se, kad ve kau da jesam, mogla bih to i biti. U to

nisam sigurna. Ann Chase ve se bila bavila vjetiarstvom kad sam napustila grad, ivjela je u hipi kui dolje pokraj Zabata, uzgajala ljekovite trave i pri