Analiza društveno-političkih prilika u romanu "Svaštau mojoj glavi" Mire Gavrana

Debak, Daria

Undergraduate thesis / Završni rad

2018

Degree Grantor / Ustanova koja je dodijelila akademski / stručni stupanj: Josip Juraj Strossmayer University of Osijek, Faculty of Humanities and Social Sciences / Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet

Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:142:052357

Rights / Prava: In copyright

Download date / Datum preuzimanja: 2021-10-08

Repository / Repozitorij:

FFOS-repository - Repository of the Faculty of Humanities and Social Sciences Osijek

Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet u Osijeku

Preddiplomski studij Hrvatskoga jezika i književnosti i Pedagogija

Daria Debak

Analiza društveno-političkih prilika u romanu Svašta u mojoj glavi

Mire Gavrana

Završni rad

Mentorica: Doc. dr. sc. Dragica Dragun

Osijek, 2018.

Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet u Osijeku

Odsjek za hrvatski jezik i književnost

Preddiplomski studij Hrvatskoga jezika i književnosti i Pedagogija

Daria Debak

Analiza društveno-političkih prilika u romanu Svašta u mojoj glavi

Mire Gavrana

Završni rad

Humanističke znanosti, filologija, teorija i povijest književnosti

Mentorica: Doc. dr. sc. Dragica Dragun

Osijek, 2018.

Sadržaj

1. Uvod ....................................................................................................................................... 1

2. Klasifikacija romana i motivi za njegov naslov .................................................................... 2

3. Povijesni kontekst 60-ih godina 20. st. u Hrvatskoj ............................................................... 5

4. Odraz društvene i političke situacije u romanu ...................................................................... 7

4.1. Političke prilike ............................................................................................................... 7

4.2. Društvena svakodnevica .................................................................................................. 9

5. Analiza likova i njihov društveni život ................................................................................ 13

5.1. Tabu teme u društvu .......................................................................................................... 16

6. Zaključak .............................................................................................................................. 17

7. Literatura .............................................................................................................................. 18

Sažetak

Prikazom ljubavne priče dječaka Zvonimira i djevojčice Dubravke u romanu Mire

Gavrana Svašta u mojoj glavi govori se o ljubavnom dječjem romanu. Radnja romana ukazuje

i na razne društveno-političke prilike i probleme. Upravo ga se zbog toga, osim klasifikacije u

ljubavni tip romana, može svrstati i u socijalni, ali i u tradicionalni tip romana. Socijalna

komponenta dolazi do izražaja prikazom zaostale i siromašne sredine, dok je za tradicionalni

tip romana karakteristična naglašena realistička komponenta, tematika bliska djetetu, odnos

djeteta i životinja te boravak u prirodi. Roman se bavi radnjom koja se odvijala šezdesetih

godina 20. stoljeća. To razdoblje karakteriziraju duboke društvene, političke, kulturne i

gospodarske promjene. Šezdesete godine 20. stoljeća obilježile su: pojavljivanje novih

pokreta, procvat popularne kulture i pojava novih tehnoloških dostignuća. Kada je riječ o

političkim prilikama, u romanu se nazire zabrana javnog iskazivanja vjere, sukob Crkve i

države, razlika u stupnju napretka između ruralnih i urbanih krajeva. Društvena svakodnevica

oslikava materijalne prilike u selu, otkriće novih tehnoloških dostignuća, odnose među

likovima i općenito sve segmente svakodnevnog života. Kroz radnju se provlači i niz

tabuiziranih motiva: spolnost, pretilost, preljub, alkoholizam, pokušaj samoubojstva.

Ključne riječi : Miro Gavran, Svašta u mojoj glavi, društvena svakodnevica, političke prilike

1

1. Uvod

Tema je završnoga rada analiza romana Svašta u mojoj glavi Mire Gavrana1 s

naglaskom na društveno-političke prilike koje su vidljive u pozadini radnje romana. Razlog za

obuhvaćanjem te tematske razine jest taj da je roman jednim dijelom i društvena kronika koja

oslikava društvenokulturne i političke prilike tadašnjeg društva. Roman pripada području

dječje književnosti pa će i glavni nositelji radnje biti upravo likovi djece. Unatoč tomu što

roman pripada području dječje književnosti do izražaja dolaze ozbiljni problemi onodobnoga

društva i vremena s kojima su se ljudi, odnosno likovi u romanu svakodnevno suočavali. Tako

će se u poglavlju o društveno-političkoj situaciji prikazati razne prepreke, problemi, društvene

i političke situacije zastupljene u svakodnevici likova. Na samome početku iznijeti će se

povijesne značajke 1960-ih u Hrvatskoj jer se upravo u to vrijeme odvija radnja romana.

Također, osim klasifikacije romana kao društvene kronike onodobnoga društva, u poglavlju

Klasifikacija romana i motivi za njegov naslov dat će se uvid u ostale mogućnosti klasifikacije

romana i ukazati na povod za njegov naslov. Nakon toga analizirat će se likovi, njihov

svakodnevni život i njihova uloga u društvu. Prije zaključka navest će se pojava tabuističnih

motiva koji su dali dječjoj književnosti jednu dozu ozbiljnosti, a zaključak će donijeti kratak

osvrt na ono o čemu se u radu pisalo.

1 Miro Gavran (1961.) hrvatski je dramatičar, romanopisac, pripovjedač i pisac za mlade. Osim u

dječjoj, afirmirao se i u književnosti za odrasle. Autor je sljedećih djela za djecu i mlade: Svašta u

mojoj glavi, Zaboravljeni sin ili Anđeo iz Omorine, Oproštajno pismo, Pokušaj zaboraviti, Zaljubljen

do ušiju, Kako je tata osvojio mamu, Profesorica iz snova, Ljeto za pamćenje, Sretni dani, Igrokazi s

glavom i repom.

2

2. Klasifikacija romana i motivi za njegov naslov

Prema klasifikacijskom određenju, s obzirom na tematiku, Svašta u mojoj glavi dječji

je roman, i to ljubavni, socijalni i tradicionalni. Roman se određuje kao ljubavni jer glavni lik,

Zvonimir, iznosi osjećaje djevojčici Dubravki u koju je zaljubljen: Prvi sam je put vidio, i

mogu se zakleti da sam se iste sekunde u nju zaljubio. Bila je to tipična ljubav na prvi pogled.

(Gavran, 2008 : 21) Pojavom motiva romantične ljubavi u dječjoj prozi, dječja se suvremena

književnost „uozbiljuje“, a to je posljedica disperziranja čitateljsko-dobnih interesa i

nastojanja pisaca da što bliskije i životnije izraze dječju stvarnost.“ (Hranjec, 2006 : 9) Sam

protagonist, Zvonimir, ovo je djelo odredio kao memoar: Čitao sam da veliki ljudi, da svi oni

napišu knjigu koja se zove memoari. A ja sam sto posto siguran da sam i ja, siguran sam da

sam i ja velik čovjek, a to znam po tome što u mojoj glavi svašta ima... a to sigurno nije slučaj

s drugim glavama. (Gavran, 2008 : 7) Već na početku do izražaja dolazi stilska nespretnost i

jednostavnost kojom se Gavran poslužio kako bi se njegov devetogodišnji pripovjedač

doimao uvjerljivijim. Iz prethodnoga se citata može iščitati i motiv za naslov romana.

Zvonimir je zaokupljen neprekidnim razmišljanjem: i ja baš o svemu razmišljam i o svim

stvarima i o ljudima i o nepoznatim krajevima. (Gavran, 2008 : 7) Na početku radnje

Zvonimir navodi i razlog za pisanje memoara. Naime, njegova se ljubav, Dubravka,

razboljeva, a on je vjerovao da će njegovi memoari biti prodavani i čitani. Na taj bi način

prikupio novce za njezino liječenje: i onda ću ja sve novce koje dobijem za ove memoare dati

Dubravkinoj mami da joj kupi taj švicarski lijek, pa da ozdravi moja draga Dubravka.

(Gavran, 2008 : 26) Roman je ispričan dječjim, naivnim, izravnim i neopterećenim stilom: A

ja imam djevojku koja u stvari nije moja djevojka jer me izbjegava, ali se nadam da će jednog

dana postati moja, ona se zove Dubravka i ide sa mnom u isti razred i ona je najljepša na

svijetu. (Gavran, 2008 : 15)

Osim o ljubavi, Zvonimir također razmišlja i o ozbiljnim problemima koji se odnose

na onodobnu društveno-političku zbilju. Upravo je ta zaokupljenost situacijama širokog

repertoara povod za naslov romana Svašta u mojoj glavi. Zvonimir se u pripovijedanju svojih

uspomena često vraća u sadašnjost te njegovi memoari zapravo postaju dnevnički zapisi.

Zapise započinje pisati od svojega šestoga rođendana: Pisat ću sve što se dogodilo od mog

šestog rođendana pa naovamo. (...) Taj moj šesti rođendan bio je (...) u svibnju 1964. godine.

(Gavran, 2008 : 8)

3

Osim određenja romana kao ljubavnog, socijalnog i tradicionalnog, Hranjec je ovaj

roman odredio kao intimni dnevnik devetogodišnjeg dječaka Zvonimira, građenog na

autobiografskoj podlozi, s obzirom da Miro Gavran roman posvećuje „majci Ljilji i ocu

Ivanu“. (Hranjec, 2006 : 244) Stoga, roman i započinje riječima: Ovo će biti povijest moga

života. (Gavran, 2008 : 7) Određenje romana kao dnevnika karakterizira potreba glavnoga

lika, Zvonimira, da iznese svoj intimni svijet (strasti, želje, snove, ljubavi), a preko privatnih

događaja Zvonimir oslikava svoju sredinu i iznosi svoj stav o njoj.

Prema klasifikaciji s obzirom na odnos pripovjedača prema priči, austrijski teoretičar

Franz Stanzel razlikuje tri tipa: autorski roman u kojemu se pripovjedač najbliže približava

autoru te priča priču sa stajališta koje je na neki način na pragu romana, zatim „ja-roman“ u

kojemu je jedan od likova pripovjedač i personalni roman u kojemu su pripovjedači pojedini

likovi u romanu. (Solar, 2005 : 222) Roman Svašta u mojoj glavi može se svrstati pod tip

romana „ja-roman“ jer je glavni lik, dječak Zvonimir, ujedno i pripovjedač.

Uz prevladavajuću ljubavnu tematiku u romanu se nadzire i socijalna komponenta

vezana uz društveno-političke prilike onodobnoga vremena. Prikazan je život, odrastanje i

razni problemi zaostale i siromašne sredine. Roman se može odrediti i kao tradicionalni.

Tradicionalni dječji roman karakterizira: naglašena realistička komponenta, tematika bliska

djetetu, djetinjstvo s nizom zanimljivih događaja iz dječjeg života, boravak u prirodi, odnos

djeteta i životinja. U narativnom pogledu, tradicionalni se roman bazira na dječjoj pustolovini

iz koje proizlazi slika djetinjstva sagrađena na starijim društvenim igrama, pri čemu djeca

najviše vremena provode na otvorenom, u prirodi, na selu ili predgrađu koji su i temeljni

prostorni topos tradicionalnih romana. (Vrcić- Mataija, 2001 : 147) Priroda je zastupljena u

svim vrstama dječje književnosti. Ona je za svako dijete uvijek iznova privlačna i

neotkrivena, „neiscrpno vrelo motiva“. (Crnković, 1990 : 174) Da je Zvonimir uistinu puno

vremena provodio u prirodi potvrđuje sljedeći citat: Dosta mi je tih tvojih šetnji po livadama,

stalno ideš nekud u prirodu, kao da si pećinski čovjek, a ne dijete dvadesetog stoljeća.

(Gavran, 2008 : 38)

Pojavom ljubavi kod dječjih likova i načinom kako ju djeca percipiraju Gavran

implicitno ukazuje na njezinu vrijednost i važnost i u svijetu odraslih. Gavran ističe da je

potrebna samo ljubav kako bi život odmah postao bolji. Roman donosi mnoštvo pouka, a

jedna od tih je da se nikada ne odustajemo, da se ne bojimo i da uvijek imamo nadu. Prema

tome, roman i završava rečenicama: Nadam se da ću u sljedećih pet godina posjetiti zoološki

vrt u Zagrebu (...) Nadam se da ću na potoku upecati ribu od pet kilograma, pa da svi u selu

4

zinu u čudu. Nadam se da ću s mojim prijateljem Mladenom otići na put oko svijeta, i da će

tad biti lijepo vrijeme, jer ja ne volim kad pokisnem. (Gavran, 2008 : 130)

5

3. Povijesni kontekst 60-ih godina 20. st. u Hrvatskoj

Povijesni kontekst, odnosno razumijevanje situacije u Hrvatskoj (tadašnja SFRJ)

važno je za analizu društveno-političkih prilika koje se oslikavaju u pozadini romana Svašta u

mojoj glavi. Unatoč tome što roman pripada području dječje književnosti, kroz radnju se

provlači politička ideologija i onodobno društveno stanje. Analizira se povijesni kontekst 60-

ih godina 20. stoljeća jer se upravo u to vrijeme bilježe i događaji u romanu. Na domaćoj, ali i

na globalnoj razini, razdoblje šezdesetih godina 20. stoljeća najčešće se prikazuje kao

izdvojen i poseban društveno-politički fenomen. Navodi se da je to razdoblje zlatnog doba,

odnosno vrhunac poslijeratnog društvenog i socijalnog razdoblja. Došlo je do političke

stabilnosti, gospodarskoga rasta i rasta životnog standarda. (Mihaljević, 2016 : 37) Za neke su

šezdesete uistinu bile „zlatno doba“, ali se javljaju i oni koji to razdoblje smatraju razdobljem

„sumraka morala, autoriteta i discipline“. (Ileš, 2014 : 66) Poboljšanje standarda i brzina

napretka ovisili su o „predratnoj razvijenosti, ratnim štetama i postratnoj gospodarskoj

politici.“ (Duda, 2014 : 14) Hrvatska je u to vrijeme bila u sklopu Jugoslavije u kojoj je

vladao komunistički režim. Predsjednik države bio je Josip Broz Tito. Javno ga se slavilo

prema modelu zastupljenom u svim komunističkim zemljama, a svaki pokušaj da ga se

kritizira smatrao se ozbiljnim političkim prekršajem. Njegov se kult ličnosti u toj mjeri

izgradio da je njegov rođendan postao državni praznik Dan mladosti. (Radelić, 2006 : 327)

Sloboda javnog mišljenja i govora bila je ograničena. Dolazi do zabrane utjecajnih dnevnih

novina u Hrvatskoj (poput Obzora), ali i lokalnih vjerskih glasila, a donose se i novi zakoni

zabrane s ciljem bolje poslušnosti naroda. (Ileš, 2014 : 73) U pedesetim i šezdesetim

godinama 20. stoljeća Hrvatska je doživjela duboke društvene, kulturne, političke i

gospodarske promjene. (Duda, 2005 : 143) Te promjene bile su motivirane idejom

oblikovanja boljeg okruženja i poduzimanja pomaka u modernizaciji koja se zasnivala na

industrijalizaciji, elektrifikaciji i urbanizaciji. (Duda, 2017 : 366) Postoje tri etape prema

kojima se razvijalo plansko gospodarstvo prvih poratnih desetljeća: 1945. – 1952., 1952. –

1965. i 1965. – 1975.. Godine 1961. pokrenuta je gospodarska reforma s ciljem veće

samostalnosti poduzeća. Došlo je do povećanja plaća, ali u isto je vrijeme pala proizvodnja

zbog veće potrošnje od proizvodnje. Stoga te iste godine dolazi do otpuštanja radnika prvi

puta nakon rata. (Radelić, 2006 : 331) Nakon dvije godine, dakle 1963., samoupravljanje se

uvodi u zdravstvo i školstvo. Od 1965-e započeo je najozbiljniji pokušaj sveobuhvatne

reforme jugoslavenskog gospodarstva. Društvo i Jugoslaviju povezivalo je načelo profita.

6

Počinje se uvoditi kapitalistički način poslovanja, ali bez privatnog vlasništva. Reforme su

pogoršale društvene i regionalne razlike. Elekrifikacija domaćinstava i kupovina automobila

napredovala je gradskim okružjima i stoga dolazi do izbijanja razlika između zaostalih

ruralnih sredina i razvijenih urbanih sredina. (Radelić, 2006 : 334)

Ipak, dva su ključna i temeljna okvira unutar kojih se mogu sagledati specifičnosti

toga razdoblja. Prvi je okvir društveno-politički u kojemu su značajne 1954. i 1972. godina.

Hrvatska povijest 1954. godinom označava početkom državne krize koja će kulminirati

1971/72. Politički sukobi su u porastu, dolazi do prvih sukoba Hrvatske sa Srbijom i ostalim

Republikama, donosi se novi Ustav 1967. godine, dolazi do studentskih demonstracija i

početka nacionalnog pokreta. Slomom nacionalnog pokreta 1971. godine zatvara se

društveno-politički okvir unutar kojeg se mogu tumačiti šezdesete u hrvatskoj literaturi. (Ileš,

2014 : 71) Drugi je okvir kulturološki, uže je vezan uz književnost i obuhvaća razdoblje od

1961. godine (objava Šoljanovih Izdajica) pa do 1972. (objavljivanje Slamnigova romana

Bolja polovica hrabrosti). (Ileš, 2014 : 72) Povjesničarka Radina Vučetić navodi da su

šezdesete karakteristične po pojavi novih fenomena i pokreta (pokret za građanska prava,

feministički pokret), zatim po popularnim kulturama i kulturama mladih te tehnološkim

dostignućima (prva računalna igrica, prvi TV-program u boji, prvi satelitski program i sl.).

(Ileš, 2014 : 68) Jugoslavensko društvo počinje u sve većoj mjeri prihvaćati procese

amerikanizacije, a jedan je od tih procesa i sve snažnije javljanje popularne kulture u

umjetnosti, kulturi i u književnosti. (Ileš, 2014 : 69)

7

4. Odraz društvene i političke situacije u romanu

4.1. Političke prilike

Društveno-političke prilike zastupljene su u svim sferama života, a tako su

nezaobilazni dio i u književnosti. Osim ljubavne teme kao glavne, sporedne su teme u romanu

vezane uz društveno-političke situacije šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Upravo te

sporedne teme u romanu oslikavaju socijalne, društvene i političke prilike. To potvrđuje

sljedeći citat: Moji roditelji su učitelji i oni ne smiju slaviti Božić i one crkvene blagdane, jer

onda oni ne bi mogli učiti djecu o slavnim bitkama na Sutjesci i Neretvi i o tome kako je pas

Luks spasio drugu Titu život. Moji roditelji ne smiju slaviti Božić ni kititi bor, jer bi to značilo

da nisu dobri učitelji. Zato oni nikad ne kite bor i ne slave Božić. Nikad javno. (Gavran, 2008

: 54) Zvonimir iznosi događaje koji su se odvijali od 1964. godine. Godinu dana prije toga,

točnije 9. travnja 1963., Hrvatska je proglašena Socijalističkom Republikom Hrvatskom. U

skladu s tim sami se društveno-politički odnosi trebaju promatrati u tom kontekstu. Država je

osjećala Crkvu kao suparnika, odnosno „najvećim ideološkim protivnikom“, tretirajući

religioznost isključivo negativno. (Radelić, 2006 : 359) Postojao je zakonski propis da se ne

smiju slaviti crkveni blagdani, a ukoliko se saznalo da poneki radnici slave, ostajali bi bez

posla. Borbu protiv utjecaja Crkve država je provodila preuzimanjem uobičajenih termina za

odlaženje na mise i popunjavala ih zabavnim i drugim svjetovnim sadržajima. (Radelić, 2006

: 303) Veliki korak u normalizaciji odnosa između Jugoslavije i Svete Stolice bio je Protokol

o razgovoru između Jugoslavije i Svete Stolice, potpisan 25. lipnja 1966. Protokolom je

dogovoreno da će se katolički svećenici baviti isključivo vjerskim pitanjima, da neće svoje

crkvene ovlasti zlorabiti u političke svrhe, te da će Katolička crkva osuditi „svaki čin

političkog terorizma“. (Radelić, 2006 : 376) Osim toga, na smirivanje odnosa utjecao je i

Titov posjet papi Pavlu VI. 29. ožujka 1971. (Radelić, 2006 : 376) Vlast je najviše inzistirala

da Katolička crkva odgoj u vjerskim školama upotpuni domoljubnim duhom,

podrazumijevajući time ljubav prema Jugoslaviji. Također je zahtijevala da se uklone

nastavnici koji su neprijateljski raspoloženi prema državi. (Radelić, 2006 : 307) Ta

neprijateljska raspoloženost očitovala se i u slavljenju crkvenih blagdana koje je država

potiskivala i upravo zbog nastojanja da se ne izgubi posao Zvonimirovi roditelji nisu smjeli

javno pokazivati svoju religijsku pripadnost. Stoga Zvonimir u svojim zapisima i navodi da

nikada javno ne slave blagdan nego: Mi Božić slavimo tajno, u mojoj maloj sobi u koju nitko

8

ne zalazi. (Gavran, 2008 : 54) Ipak, ti društveni događaji i prijelomi doveli su do gubljenja

starih i prihvaćanja novih tradicija, zatim do prijalaza iz starih običaja i rituala u nove, javne,

kolektivne manifestacije, ali isto tako i do slabljenja i potiskivanja vjerskih osjećaja i

pristajanja na sekularnost. (Duda, 2017 : 367) Potiskivanje, odnosno skrivanje vjerskih

osjećaja vidljivo je kroz citat: Mi inače priznajemo da smo kršćani samo po noći. (Gavran,

2008 : 54)

Osim toga, u romanu se može uočiti i politička nestabilnost onodobnoga vremena: Moj

tata je pitao odbornika Dragutina: Kada ćemo provesti struju kroz selo? Odbornik Dragutin

je odgovorio: Čim sazrije politička situacija za to. (Gavran, 2008 : 30) Kakvo je bilo stajalište

prema politici, uočava se upravo u dijalogu Zvonimirova oca Luke i odbornika Dragutina: jer

kad netko u njegovom društvu izgovori riječ politika, njemu se smuči u trbuhu. (Gavran, 2008

: 30) Vidljivo je da izbijaju razlike između zaostalih seoskih sredina i razvijenijih

urbaniziranih sredina. Jugoslavija je bila jedna od najsiromašnijih europskih zemalja, a što se

tiče izvoza najzatvorenija zemlja. (Radelić, 2003 : 337) Promjena nije bilo kada je riječ o

ublažavanju razlika između razvijenih i nerazvijenih područja u Hrvatskoj. Najrazvijeniji je

grad bio Zagreb što Zvonimirov stric i potvrđuje u romanu: ...Zagreb je glavni grad Hrvatske

i najjači sveučilišni centar Jugoslavije (...) Zagrebački liječnici su najbolji liječnici u

Jugoslaviji. U Zagrebu se počela graditi katedrala još prije nego što je Kolumbo otkrio

Ameriku. (Gavran, 2008 : 99) Također, u romanu se navodi da je osim Zvonimirove obitelji,

još samo pet kuća imalo struju: Ali, osim pet kuća, ostali iz sela bili su bez struje. Tata je

često govorio da je sramota što naše selo (...) još nema struju, a gotovo sva slavonska sela

imaju. (Gavran, 2008 : 29) Životni uvjeti u gradskim radničkim, rubnim ili seoskim sredinama

bili su neadekvantni, a stambena infrastruktura izvan gradova bila je loša, „bez priključka na

električnu energiju, vodovod i kanalizaciju.“ (Duda, 2017 : 368) Mjesto prebivališta

podrazumijevalo je „kretanje sporijim ili bržim trakom u smjeru modernizacije.“ Kvaliteta tog

kretanja bila je određena i uvjetovanja regionalnim razlikama unutar zemlje. (Duda, 2017 :

367)

9

4.2. Društvena svakodnevica

Upoznavanjem događaja iz Zvonimirova života, kroz njegov dječji, neiskvareni

pogled na svijet, dobiva se slika o načinu života šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća.

Čitajući roman otkriva se ne samo Zvonimirova zaokupiranost Dubravkom i njegove

pustolovine s prijateljima, nego i slika sredine kada su automobili bili rijetkost, kada je veselje

bilo imati Fiću, kada je sladoled djeci bilo luksuz, kada se telefoniralo samo iz pošte, kada je

televizor u selu bio mjerilo bogate obitelji. Oskudna situacija nije bila samo u društvu, nego i

u obitelji, a vidljiva je u Zvonimirovu komentaru povodom njegova rođendana: Bila je torta

na stolu i sokovi i rakija. Tada sam prvi put vidio tortu. (Gavran, 2008 : 8) Radničke su

obitelji uglavnom uživale u najosnovnijim prehrambenim proizvodima, kao što su kruh i

mlijeko, a tek su se službeničke obitelji obilnije hranile mesom, povrćem i voćem. (Duda,

2005 : 51) Do izražaja dolazi i financijska situacija Dubravkine obitelji: Kuća u kojoj živi

Dubravka je posve mala, stara, neožbukana(...) uz kuhinju je jedna mala soba u kojoj spavaju

Dubravka, njena mama i njen brat... (Gavran, 2008 : 22) Prema podacima iz socijalističkoga

razdoblja u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća obitelji su uglavnom bile tročlane ili

četveročlane i najčešće je jedan roditelj bio zaposlen. (Duda, 2005 : 376)

Činjenica je da je hrvatsko društvo šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina

potrošačko. Postojala je težnja za novim proizvodima koji su postajali statusnim simbolima, a

„krediti i obročno plaćanje olakšavali su kupnju.“ (Duda, 2005 : 373) Takva je bila situacija

prvih poratnih godina, temeljena na želji naroda za materijalnim, za novim proizvodima koji

će oblikovati nove navike i život učiniti udobnijim. (Duda, 2005 : 50) Tako je u Zvonimirovoj

obitelji veliki interes bio za kupnju televizora. Za televizor je 1962. bilo potrebno izdvojiti

sedam prosječnih plaća, a sredinom sedamdesetih, jednu i pol. Televizor, uz štednjak i

usisavač bili su najpristupačniji tek 1979. (Duda, 2005 : 379) U romanu se navodi da u selu

nitko nije imao televizor, rijetko tko je znao što je to uopće, a kamoli kako izgleda.

Zvonimirov otac, Luka, počeo je pričati kako je to najveće otkriće čovječanstva i kako će to

promijeniti zemaljsku kuglu (...) te da je to prozor u svijet, i da se bez toga ne može zamisliti

novi život. (Gavran, 2008 : 40) Kolika je tada bila vrijednost televizora ili koliko su niske bile

plaće, svjedoči to da su Zvonimirovi roditelji izračunali da će im trebati četiri godine štednje

da bi si priuštili televizor. To je izazvalo nezadovoljstvo u obitelji, stoga su njegovi roditelji

odlučili prodati sve što imaju, samo da bi si priuštili to novo otkriće. Utjecaj novih uređaja

10

dovodio je do temeljitih društvenih promjena, ali i preustrojavanja životnog prostora unutar

doma i oblikovanja novih navika. Tako je u romanu otac Luka tražio posebno mjesto u stanu

na kojemu će stajati televizor, da bi ga nakon dugog razmišljanja odlučio postaviti u dnevnu

sobu: Tata je na to mjesto stavio mali stol. Taj stol je danima bio kao dječja kolijevka koja se

pripremi dok je žena još trudna, a porod silno daleko.... (Gavran, 2008 : 42) Novine su

najviše pridonijele stvaranju euforije za televizijom jer su redovito posvećivale pažnju novim

proizvodima. (Duda, 2005 : 66) Koliko je uzbuđenje i znatiželju izazvao televizor u

Zvonimirovu domu svjedoči to da su: Druge večeri tri čovjeka došla da samo malo vide tu

čudnovatu kutiju s ljudima što hodaju po staklu (...) treće večeri došlo ih je sedmero (...)

četvrte večeri došlo ih je jedanaestero (...) nakon tjedan dana naša primaća soba bila je puna

do vrha. (Gavran, 2008 : 42) Kupovina u Hrvatskoj nije bila na razini razvijenijih europskih

zemalja, ali je možda upravo zbog nižeg standarda donosila veće veselje i imala jači značaj.

(Duda, 2005 : 381) Vidljivo je da je televizor u život obitelji donio najviše promjena,

„zauzimao je središnje mjesto u dnevnom boravku i postao je najdostupniji izvor zabave u

slobodnom vremenu. (Duda, 2017 : 370) Isprva je televizor bio oduševljenje i izvor zabave,

ali ubrzo je postao teret jer je Zvonimirova kuća neprestano bila puna ljudima koji su gledali u

televiziju kao da su začarani. (Gavran, 2008 : 44) Zvonimirovi roditelji više nisu mogli

normalno živjeti zbog velikog broja ljudi koji su posjećivali njihovu kuću. Spletom okolnosti,

društveni dom u selu kupio je televizor te su se svi gledatelji preselili tamo. Ipak, kako su

godine odmicale, popravljao se društveni standard, a tomu u prilog ide i podatak da je od

početka šezdesetih godina do kraja osamdesetih udio kućanstva s televizorom porastao sa

7.2% na 94.4%. (Duda, 2005 : 377) U skladu s tim i navodi se u romanu: Potom su imućniji u

selu počeli kupovati televizore, pa to više nije bilo onakvo čudo kao u početku. (Gavran, 2008

: 45) Danas televizor ne predstavlja nikakav luskuz i nalazi se u gotovo svakoj obitelji.

Vidljivo je da ono što si je tada rijetko tko mogao priuštiti, danas postaje uobičajeno u svakom

domu.

Kakva je bila situacija u selu, svjedoči također i podatak da sladoleda nije bilo u

trgovini nego su odlazili u Novu Gradišku: Ja sam s nestrpljenjem brojao dane do svakog

odlaska u Gradišku (...) u našoj Omorini još nije bilo sladoleda. (Gavran, 2008 : 75) Da je

sladoled bio luksuz i da ga većina roditelja nije mogla priuštiti djeci pronalazi se u

Zvonimirov izjavi: Drugi tjedan mu je prodaja naglo opala, jer je to jako skupa stvar, i nema

svatko novaca za to. (Gavran, 2008 : 75)

11

Djeca odrastaju u siromašnoj socijalnoj sredini, ali unutatoč oskudnom i

minimaliziranom životu njihov privatni, duhovni život ispunjen je mnogim obiteljskim

ritualima, druženjima i uživanjem u malim stvarima: I tako je to bio dan pun doživljaja, piknik

je bio gotov tek u sumrak. Vratili smo se kući pune duše i prazne korpe. Osjećali smo da je iza

nas jedan veliki dan koji nećemo nikada zaboraviti. (Gavran, 2005 : 147) U vremenu oskudice

i nepostojanja proizvoda široke potrošnje, „najveći adut novoga vremena i blagostanja bilo je

slobodno vrijeme ispunjeno kolektivnim odlascima na izlete i putovanja.“ (Duda, 2005 : 89)

Do izražaja dolazi i materijalni status Zvonimirove obitelji. Unatoč tomu što su mu i

otac i majka bili zaposleni, plaćom su mogli kupiti samo osnovno za život. Plaće nisu bile

dovoljne za razne potrošačke želje. Tako se u povijesnoj literaturi navodi slikoviti podatak da

se prosječnom plaćom 1953. nije moglo kupiti ni pet pari običnih cipela. Prosječna plaća

1968. godine bila je 904 dinara, oko 70 američkih dolara, što nije bilo ni trećina, primjerice,

britanskog prosječnog primanja. Stoga su plaće morale biti nadopunjenje potrošačkim

kreditima. (Duda, 2005 : 67) Upravo to u romanu ističe Zvonimirov otac: ...mada nam je to

jedini tepih i na kredit je kupljen. (Gavran, 2008 : 9) Dok je 1953. svaki sedamnaesti

stanovnik Hrvatske bio korisnik toga zajma, odnosno kredita, do 1970. svaki peti građanin

otplaćivao je kredit. Također, da bi se kupio automobil ili kućanski aparat, trebalo se mnogo

raditi, odlučno štedjeti ili podići kredit. Koliko su automobili bili rijetki svjedoči to da je u

Zvonimirovom selu samo Čika Nikola imao auto, a taj auto zvao se fićo. (Gavran, 2008 : 73)

Godine 1960. jedan automobil dijelila su 272 stanovnika. Tek nakon deset godina „intenzivne

motorizacije, podizanja kredita i navale na Fiću, statistički je 28 Hrvata dijelilo jedan

automobil...“ (Duda, 2005 : 102)

U romanu se dobivaju informacije i o obrazovanosti: Kad netko u selu treba napisati

neku molbu ili žalbu, onda taj dotični dođe mome tati... (Gavran, 2008 : 38) Većina

stanovnika u selu bila je neobrazovana, stoga je Zvonimirov otac, kao učitelj, pružao pomoć

svojim susjedima. Oko 4 milijuna stanovnika koji su živjeli u Jugoslaviji, 62.5% bavilo se

poljoprivredom, 16.3% stanovništva starijih od deset godina bili su nepismeni, a čak 87.3%

starijih od deset godina bili su bez školske spreme ili samo sa završena četiri razreda osnovne

škole. (Duda, 2005 : 50)

Kroz Zvonimirovo iskreno pripovijedanje vidljiva je i kritika pojedinaca koji su

egoistični, uskogrudni i brinu se samo za sebe: Prestrašeni radnici dahnuše dušom i krenuše

na potočić da se operu. Ni briga ih nije za kolegu, glavno da su svoj posrani život sačuvali.

(Gavran, 2008 : 58) Zvonimir progovora i o besmislenim pravilima u društvu koja se

12

prakticiraju u svijetu odraslih te njihovim predrasudama. U tome kontekstu spominje svoga

prijatelja Mladena kojeg Zvonimirovi roditelji smatraju lošim i neprikladnim društvom jer ne

ide u školu: Nije to društvo za tebe, to je opasan huligan, zar se ne možeš družiti s nekim

normalnim. (Gavran, 2008 : 70) Međutim, Zvonimir ističe da je Mladen pravedan i dobar u

duši i da je to jedini pravi kriterij po kojima bi si i odrasli trebali birati prijatelje. Zvonimir na

indirektan način upućuje kritiku društvu koje pravu vrijednost čovjeka procijenjuje na

temelju odijela i izgleda, a potiskuje duhovnu, unutarnju stranu koja je dugotrajnija i važnija

od materijalne. On također pruža i otpor takvom svijetu odraslih i prepoznaje u Mladenu

dobrotu i pravog prijatelja. Osim Mladena, za kojeg su mislili da je loše društvo jer ne ide u

školu, Zvonimirovi su roditelji osuđivali i čika Stanka Klozetara na temelju njegova

zanimanja. Nadimak Klozetar, dobio je po tome što povremeno ljudima čisti septičke jame.

Zvonimir je s prijateljem Mladenom volio odlaziti kod čika Stanka jer je imao najljepše

golubove u selu i uvijek je nalazio vremena za njih da im otvori krletke i pokaže golubice.

Zvonimirov je otac prokomentirao da su zasigurno pogriješili negdje u Zvonimirovu odgoju,

jer nije slučajno što njega najviše privlače najnegativniji ljudi i najnegativniji poslovi.

(Gavran, 2008 : 96) Zvonimir se suprostavlja mišljenju roditelja i navodi da ne voli slušati

kad se o nekome tko ima tako dobru dušu kao Stanko govori na taj način. (Gavran, 2008 : 96)

Dječji likovi stavljaju naglasak na dvije velike riječi dječje književnosti, a to su prijateljstvo i

ljubav. Tako se u romanu mogu prepoznati i priče o ljudskim manama i slabostima, ali i o

dječjoj plemenitosti i dobrodušnosti.

13

5. Analiza likova i njihov društveni život

„U tradicionalnom dječjem romanu likovi su djeca ili adolescenti koji se afirmiraju

unutar obitelji ili družine koja se susreće s pustolovinama i upada u uglavnom rješive

neprilike.“ (Vrcić-Mataija, 2011 : 147) Dječje pustolovine i igre na otvorenom jedna su od

najvažnijih karakteristika djetinjstva i upravo se zbog toga dječji roman i odlikuje naglašenom

pustolovnošću i akcijom (Hranjec, 1998 : 11): Jednom smo Mladen i ja pravili pušku

nabijaču. Otišli smo do šume da nas nitko ne vidi, pa smo nagurali u cijev baruta, zgužvani

papir, špriju i opet zgužvani papir. Odjednom, sve to odleti Mladenu iz ruku i prste nam malo

ofuri. (Gavran, 2008 : 71)

Prema Maši Grdešić likovi „nude mogućnost identifikacije, ali i odbijanje da se

poistovjeti s njima, izazivaju osjećaje simpatije i antipatije, ljubavi i mržnje, ili ipak zabave i

dosade, a u nekim slučajevima i zaljubljenost.“ (Grdešić, 2015 : 91) Među glavne likove u

romanu ubrajaju se: Zvonimir, Zvonimirova majka, otac Luka, Dubravka, stric Filip, strina

Ljubica, bratić Slavko i prijatelj Mladen. Likovi se u ovome romanu mogu razvrstati prema

njihovoj „punoći“ odnosno na plošne likove i na zaobljene, odnosno zaokružene. Prema

Forsterovoj podjeli plošne likove karakterizira humorističnost, tipovi i karikature i ne

razvijaju se tijekom radnje već ostaju onakvi kakvi su bili i na samome početku. Zaobljeni

likovi poprimaju različite osobine i razvijaju se tijekom radnje. (Grdešić, 2015 : 65) Primjer je

plošnog lika glavni junak i pripovjedač radnje, Zvonimir, koji je zadržao svoje osjećaje prema

Dubravki od početka do kraja svojih memoara. Tako na početku iznosi: Ja Dubravku jako

volim i jako bih bio sretan da i ona mene voli, dok se na kraju navodi da je konačno zadobio

Dubravkinu naklonost i da i ona gaji osjećaje prema njemu: Znaš, i ja tebe jako dugo volim,

ali ti se nisam usudila reći... (Gavran, 2008 : 19, 128) U Dubravkinoj izjavi: Bit ću od danas

tvoja djevojka, a jednog dana i tvoja žena, i bit ćemo zajedno dok nas smrt ne rastavi može se

uočiti bajkovita formulacija rečenice, jer se u bajkama često navodi da će likovi živjeti sretno

do kraja života. (Gavran, 2008 : 128) Unatoč početnoj mladenačkoj ljubavi uočava se naivno

Dubravkino maštanje o sklapanju braka sa Zvonimirom. Težak ističe da je motiv ljubavi

„stoljećima dominantan motiv u književnosti i umjetnosti uopće, izražavan u brojnim

varijacijama, od uzvišenih platonskih oblika do naglašene senzualnosti, postaje sve češćom

inspiracijom i dječje književnosti, što nije nimalo čudno, budući da već i u djece predškolske

dobi primjećujemo iskazivanje međusobnih simpatija.“ (Težak, 1996 : 279) Budući da plošne

14

likove karakterizira i humorističnost, roman je pisan iz iskustva jednoga devetogodišnjaka,

naivna i ograničena pozicija pripovjedača izvor je humora u romanu: Moja sestrična Mirna,

koja ima stotinu kilograma često pokušava smršavjeti. Onda Mirna preskoči doručak,

preskoči ručak, da bi navečer pojela i večeru i doručak i ručak i sve što dohvati. (Gavran,

2008 : 39) Zvonimira se može okarakterizirati kao iskrenog, promišljenog, otvorena srca i

prije svega upornog koji na kraju ostvaruje svoje želje i snove. Utjecaj je na Zvonimirovu

upornost ostvario njegov stric Filip koji mu je jednom rekao da čovjek nikada ne smije

izgubiti vjeru i nadu. Vidljiva je uloga odraslih kao savjetodavnih vodiča. Činjenica je da

dječji likovi grade svoj identitet, svoju osobnost pod utjecajem obiteljskih odnosa, ali i likova

odraslih. Dubravka je primjer zaobljenog lika koja je na početku radnje bila zdrava, dok nije

obolila od srčane mane. Kakav je neki lik saznajemo iz onoga što radi, kako govori, kako

izgleda i čime je okružen, odnosno iz njegovih radnji, govora, vanjskog izgleda i okoline.

Postoje dvije kategorije radnji, prve su nerutinske radnje koje lik izvršava jednom, a druge su

rutinske radnje, odnosno navike koje otkrivaju nepromijenjiv i statičan aspekt lika. (Grdešić,

2015 : 71) Primjer su rutinskih radnji dječje pustolovine, igre na otvorenom, boravak u

prirodi: Moj bratić Slavko i ja često smo lovili žabe. (Gavran, 2008 : 36)

U tradicionalnome dječjem romanu djeca su nacionalno, socijalno i vjerski osviještena

jer odrastaju na tradicionalnim i obiteljskim društvenim vrijednostima, a nerijetko rade i neki

koristan posao. (Vrcić-Mataija, 2011 : 147) To potvrđuje sljedeći citat: Nosio sam drva iz

šupe u kuću, a kasnije su me boljele ruke, ali sam bio jako ponosan. (Gavran, 2008 : 17)

Zvonimir je taj posao odrađivao umjesto svoga oca i na taj je način vidljivo da su društvene

promjene stvorile ne samo ženu koja je bila istodobno i domaćica i radnica i majka, nego i

novog muškarca koji se uključivao u rad u kući, a ne samo izvan nje. (Duda, 2005 : 372) Ipak,

kada je riječ o društvenoj svakodnevici dječjih likova ona se uglavnom svodila na igre u

prirodi u kojoj su pronalazi inspiraciju za razne pustolovine. Dječji su likovi konvencionalno

oblikovani čime se naglašava rodna podijeljenost u društvu, pri čemu su djevojčice pasivne, a

dječaci aktivni narativni elementi. (Vrcić-Mataija, 2011 : 147) To je vidljivo i u ovome

romanu na primjeru lova na žabe u koji su često išli Slavko i Zvonimir, a kada ih ne bi mogli

skinuti sa udice, udarali bi ih po cesti: jedini način bio je da zamahneš štapom i žabu udariš o

cestu. Pa, ako otpadne – dobro, a ako ne otpadne – udaraš sve dok ne otpadne. (Gavran, 2008

: 36) Zvonimirova sestrična Mirna odbijala je sudjelovati u njihovim avanturama te ih je zbog

mučenja žaba nazivala sadistima.

15

Kada je riječ o društvenoj svakodnevici odraslih likova u prvom se planu ističe

naporni rad: Dubravkina mama mnogo radi i ima velike podočnjake. (Gavran, 2008 : 23)

Odrasli su bili zaposleni i opterećeni raznim poslovima kako bi uspjeli osigurati svojoj obitelji

nužne stvari za život. Zvonimirova je majka učiteljica. Vidljivo je da nestaje patrijarhalno

društveno uređenje u kojemu su očevi bili ti koji su obitelji osiguravali materijalni dohodak

jer sve samostalnije djeluju i žene. Upravo je 20. stoljeće ženama donijelo emancipaciju,

njihova je uloga u svakodnevici zajednice bila sve izraženija, njihovi uspjesi važniji, a gubitci

teže prihvaćeni. (Duda, 2017 : 367) Osim Dubravkine majke i Zvonimirova je bila

zaokupljena obavezama, posebno kada je Zvonimirov otac odlazio na vojne vježbe: Dosta mi

je tih tvojih vojnih vježbi, opet ću te morati zamijeniti u razredu, raditi i do podne i poslije

podne... (Gavran, 2008 : 78) Istodobno s novom ulogom žene koja je ulazila u svijet rada i

javnosti, razvijala se i nova uloga muškarca koji se više posvetio obitelji i u njoj se

emocionalno angažirao. (Duda, 2017 : 367) To je vidljivo i u radnji romana kada se Zvonimir

napije kod strica, a otac ga je pazi cijelu noć i ne dopušta mu da zaspi. Kasnije me je tata

odnio našoj kući. Nosio me je na ramenu umotana u pokrivač. Svu noć je tata bdio uz mene i

nije mi dopuštao da zaspim sve do pred zoru. (Gavran, 2008 : 87) Kroz posao Zvonimirovih

roditelja uočavaju se i obavezna zaduženja učitelja: Moji roditelji svake godine u selu naprave

jednu ili dvije priredbe. To se zove obavezna društvena aktivnost učitelja. Oni tako dokazuju

da žele unaprijediti prosvjetu i kulturu u našem selu. (Gavran, 2008 : 81)

16

5.1. Tabu teme

Uz sve navedeno prisutan je i niz tabuiziranih motiva: spolnost, pretilost, preljub,

bolest, pokušaj samoubojstva, alkoholizam. Tabu teme pojavile su se u književnosti za mlade

60-ih godina 20. stoljeća. Proces pisanja tabu tema nastavio se i u 70-im i 80-im godinama, a

u 90-im je doživio vrhunac. Iako su mnoge teme detabuizirane u literaturi se navodi da još

uvijek postoje dva tabua – religija i politika. (Javor, 2002 : 21) Značajno je da tabu teme u 80-

im i 90-im godinama počinju prelaziti s područja romana za mlade i u beletristiku za djecu od

devete godine nadalje, a pojavljuju se i u slikovnicama. (Javor, 2002 : 13) Primjerice,

problemi preljuba vidljivi su kod Zvonimirova strica Filipa: Moj stric, izgleda, ima puno

ljubavnica. (Gavran, 2008 : 29) Dijalogom i profiliranjem likova u situaciji, a ne komentarom,

Gavran je opisao dječju narav i dječje shvaćanje kompliciranih, zapletenih ljudskih odnosa:

ljubavnice su vam žene koje nisu vaše, a ipak jesu vaše...ljubavnica je žena s kojom ne živiš,

ali radiš svašta, kao da ti je rođena žena. (Gavran, 2008 : 29) Motiv bolesti prisutan je kod

Zvonimirove djevojke Dubravke, ali i kod oca Luke: Onda je jednog dana doktor rekao mami

da oni u Gradiški ne mogu pomoći ocu, da je to postalo previše komplicirano i da tata mora u

Zagreb na operaciju. (Gavran, 2008 : 97) Problem narušenih odnosa prema ženi kao

posljedica alkoholizma pronalazi se u obitelji susjeda Stanka: Ponekad je istuče, ali nikada

jako. Tuče je samo kad se napije. (Gavran, 2008 : 94) Osim prikaza siromašne sredine do

izražaja dolaze i razni životni problemi s kojima se suočavaju likovi u romanu. Uz spomenute

tabuistične motive, javlja se i motiv smrti, koja u usporedbi s drugim temama u dječjoj

književnosti i književnosti za mladež (avanture, igra, odrastanje, ljubav) i nije tako česta.

(Javor, 2002 : 37) U romanu je prisutan pokušaj samoubojstva: Noć nakon stričevog povratka,

moja strina se pokušala objesiti na tavanu. (Gavran, 2008 : 123) Pokušaj samoubojstva u

dječjoj književnosti u pravilu ne završava smrću, ona je glasan poziv za pomoć mladom

čovjeku. (Javor, 2002 : 36) Može se zaključiti da je Gavran ovim romanom oblikovao ne

samo intimni svijet glavnog junaka, nego je iznio i razne značajke onodobnoga društva i

vremena, kao i međuljudskih odnosa i promišljanja.

17

6. Zaključak

Gavran je romanom Svašta u mojoj glavi prikazao ljudsku priču o životu sa svim

njegovim radostima, strahovima, tugama, nadama i veseljem. Roman se klasificira kao

ljubavni, ali i kao socijalni i tradicionalni tip. Upravo takva klasifikacija sugerira da se roman

ne bavi samo jednom temom. Iznoseći ljubavne događaje kroz dječje je iskustvo projicirana

vizija onodobnoga društva, veliki utjecaj politike na cjelokupni život građana, slijepo

povođenje društvenim normama po kojima se čovjek procjenjuje na temelju odijela. Zvonimir

se suprostavlja takvome svijetu odraslih, naglašavajući da se samo srcem dobro vidi. Upravo

su dječji likovi primjeri da unatoč teškom društvenom stanju i odrastanju u skromnim

obiteljskim uvjetima život može biti ispunjen ako se okrenemo duhovnoj, nematerijalnoj

strani (boravak s obitelji, igra s prijateljima, uživanje u onome što imaju). Premda se roman

ubraja u područje dječje književnosti, on osim dječje igre, avantura i pustolovnosti donosi i

niz ozbiljnih problema, oskudicu i skroman život ljudi u onodobnom društvu. U romanu

Svašta u mojoj glavi Zvonimir eksplicitno tematizira privatnu razinu prikazujući događaje koji

su obilježili njegovo djetinjstvo, a u pozadini tih događaja oslikava se društveno-politička

tematska razina. Do izražaja dolazi stanje ljudi koji žive u strahu (ukoliko javno slave

kršćanske blagdane izgubit će posao), zatim zaostalost sredine (nemaju električnu energiju,

automobile, sladoled je luksuz), neobrazovanost, ali i niz obiteljskih i društvenih problema

(alkoholizam, bolest, prevare, pokušaj samoubojstva). U radu je upravo naglasak na toj razini,

odnosno na opisu društveno-političkih zbivanja, političkih prilika u selu, oskudici i

siromaštvu koji su zastupljeni u pozadini događaja o kojima Zvonimir piše.

18

7. Literatura

Crnković, M. (1990). Dječja književnost. Zagreb : Školska knjiga.

Duda, I. (2005). Tehnika narodu! Trajna dobra, potrošnja i slobodno vrijeme u socijalističkoj

Hrvatskoj. Časopis za suvremenu povijest, 37/2, 371-392.

Duda, I. (2005). U potrazi za blagostanjem. O povijesti dokolice i potrošačkog društva u

Hrvatskoj 1950-ih i 1960-ih. Zagreb : Srednja europa.

Gavran, M. (2008). Svašta u mojoj glavi. Zagreb : Mozaik knjiga.

Grdešić, M. (2015). Uvod u naratologiju. Zagreb : Leykam international.

Hranjec, S. (1998). Hrvatski dječji roman. Zagreb : Znanje.

Hranjec, S. (2006). Pregled hrvatske dječje književnosti. Zagreb : Školska knjiga.

Ileš, T. (2014). Šezdesete u hrvatskoj književnosti i literaturi. Doktorska disertacija. Osijek :

Odsjek za hrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Osijeku.

Javor, R. (2010). Tabu teme u književnosti za djecu i mladež. Zagreb : Knjižnice grada

Zagreba.

Mihaljević, J. (2016). Komunizam i čovjek. Odnos vlasti i pojedinca u Hrvatskoj od 1958. Do

1972. Zagreb : Hrvatski institut za povijest.

Peleš, G. (1999). Tumačenje romana. Zagreb : ArTresor naklada.

Radelić, Z. (2006). Hrvatska u Jugoslaviji 1945. – 1991. od zajedništva do razlaza. Zagreb :

Školska knjiga.

Solar, M. (2005). Teorija književnosti. Zagreb : Školska knjiga.

Vrcić-Mataija, S. (2001). Prilog tipologiji hrvatskog dječjeg romana. Fluminensia, 23/2, 143-

154.

19

Internetski izvori

Duda, I. (2014). Jugoslavija u europskom društveno-gospodarskom kontekstu, preuzeto

20.04.2018. s:

http://www.academia.edu/10246190/Nikad_im_bolje_nije_bilo_modernizacija_svakodnevno

g_%C5%BEivota_u_socijalisti%C4%8Dkoj_Jugoslaviji.

Duda, I. (2017). Svakodnevni život u obje Jugoslavenske države, preuzeto 21. 06. 2018. s:

http://www.helsinki.org.rs/serbian/doc/jugoslavija%20u%20istorijskoj%20perspektivi.pdf.

Miro Gavran https://sh.wikipedia.org/wiki/Miro_Gavran preuzeto 20. 04. 2018.